
LJUBAV, SMRT I SNOVI Poezija, priče, dnevnici i jos po nešto |
LJUBAV, SMRT I SNOVI - Poezija, priče, dnevnici i jos po nešto Tema "Za goste i putnike" - otvorena je za komentare virtuelnih putnika. Svi vi koji lutate netom ovde možete ostaviti svoja mišljenja o ovom forumu, postaviti pitanja ili napisati bilo šta. Svi forumi su dostupni i bez registracionog naloga, ako ste kreativni, ako volite da pišete, dođite, ako ne, čitajte. Molim one, koji misle da im je nešto ukradeno da se jave u temama koje su otvorene za goste i putnike, te kažu ko, šta i gde je kopirao njihovo. Rubrika Erotikon je zaključana zbog dece i net manijaka, dozvolu za pristup tražite od administratora foruma ! |
| | Istorijske sveske | |
| Autor | Poruka |
---|
Beskraj

 Broj poruka : 21554 Godina : 44 Location : Na pola puta sreci Humor : Uvek nasmejana Datum upisa : 20.03.2009
 | Naslov: Istorijske sveske 29/7/2012, 9:06 pm | |
| Nasleđe Prvog oktobra 1912. godine, Tanasije Ilić, trgovac iz grada Čačka, a države Srbije, odazvao se naredbi i krenuo u rat. Ostavio je kuću, kolonijalnu radnju, ženu Stanu i četiri kćeri: trogodišnju Radmilu, dvogodišnju Mariju i tek rođene bliznakinje Danicu i Nadeždu.
Vojni put ga je vodio pravcem koji će opisati istorija.
Kad se sredinom decembra 1918. godine pobednik Tanasije, srpski borac, vratio u Srbiju zatekao je sve - Bogu hvala - osim Srbije. Naredbu da krene u rat potpisao je ministar vojne Kraljevine Srbije. Na Kumanovo, Bregalnicu jurišao je sa rečima:
- Za Kralja i Otadzbinu!
Na Ceru iKolubari odbijaoŠvabe i njihove satrape puškom i uzvikom:
- Ne dam Srbiju!
Da Srbije nema saznao je slučajno. Otišao je u opštinsku zgradu, oni istu iz koje je stigla naredba za odlazak u rat, da izvadi uverenje da će nastaviti posao sa sopstvenom trgovačkom radnjom. Na zvaničnom papiru koji je dobio stajao je veliki pečat na kome je malo latinicom, a malo ćirilicom pisalo Kraljevina Srba Hrvata i Slovenaca. Nije mu bilo jasno gde se izgubi i to u njegovom Čačku. Kraljevina Srbija. Po prirodnije bio sklon propitivanju, a i čekalo ga mnogo posla te samo u sebi reče:
"Zna, valjda, Kralj šta radi. Moje je da oporavim radnju." U Rečniku matice srpske za reč nasleđe piše da je to "imovina, zaostavština umrlog koju nasleđuje neka osoba, baština". Dalje, u istom rečniku stoji da je nasleđe u biološkom smislu "prenošenje svojstava živih bića sa predaka na potomstvo".
Vuk Karadzić u svom Rečniku navodi izraz baština za koji on daje objašnjenje da je to "očevina ili ono mjesto đe se ko rodio".
Miodrag Lalević u rečniku "Sinonimi i srodne reči srpskohrvatskog jezika" piše da su sinonimi za baštinu: dedovina, domovina imanje, nasleđe.
Nasleđe ili baština se mogu podeliti u dve velike grupe. Jedna je INDIVIDUALNA, tj. ono što nasleđujemo od svojih krvnih ili bioloških predaka, a druga je KOLEKTIVNA, odnosno ono što nas-leđujemo od jedne šire zajednice, matice kojoj pripadamo kao pojedinci.
Obe grupe u nasleđe ostavljaju materijalna i duhovna dobra. To im je zajedničko. Ono što im je različito je da se primalac, kolektivnog nasleđa može odreći, kao što se može odreći i individualnog, ali samo u pogledu materijalnih dobara, dok po pitanju biološkog nasleđa naslednik je takoreći bespomoćan. To se jezikom moderne nauke zove genetski kod ili genetsko nasleđe.
U principu nasleđe je nešto o čemu primalac ne odlučuje. Nasledstvo ne možemo birati. O tome odlučuje ostavilac. U tome se ogleda i odgovornost onoga koji nasleđe ili baštinu ostavlja.
Nasleđe, nasledstvo ili baština ne moraju biti uvek pozitivni. Oni mogu biti i negativni i u materijalnoj i u duhovnoj oblasti. Može se naslediti imanje sa hipotekom, ili pak samo dugovi, kao što se u biološkom pogledu mogu naslediti i mnoge negativne osobine. To su opšte poznate stvari i o njima je dosta i pisano.
Ono što je manje poznato to su negativnosti nasleđene iz oblasti morala za koje ostavilac i ne mora snositi krivicu. Ako ostavilac provede svoj životni vek u vremenu gde je poremećen osnovni sistem moralnih, kulturoloških i civilizacijskih normi on će takav princip ponašanja preneti i naslednicima. Takav princip može, čak, biti društveno opravdan i važeći u vremenu ostavioca, ali negativan u vremenu u kome će živeti njegov naslednik. To je princip nesvesnog prenošenja, iz najbolje namere, negativnog nasleđa koje će naslednika opteretiti. Zato se nasleđu u svim sferama mora pristupati oprezno i prema njemu kritički odnositi.
Kao što se nasleđe može dobiti, isto tako se nasleđe može i izgubiti. Odgovornost na primaocu nasleđa je velika - ako se nasledstva prihvati. U tom slučaju on je dužan da, ako nije u stanju nasleđeno da uveća, materijalno i duhovno, ono bar da ga sačuva u onoj meri ukojoj ga je i pri-mio.
Primer sa početka, opisan u dnevniku počivšeg Tanasija, Bog da mu dušu prosti, pokazuje nam da se nasleđeno može izgubiti još i za života, a da se to i ne primeti. Doduše, to neće utešiti primaočeve naslednike. Svako od nas u životu je u dvostrukoj ulozi. Na početku je naslednik, a na kraju ostavilac. Zato pamet u glavu. Piše: Dragomir Antonić
| |
|  | | Beskraj

 Broj poruka : 21554 Godina : 44 Location : Na pola puta sreci Humor : Uvek nasmejana Datum upisa : 20.03.2009
 | Naslov: Re: Istorijske sveske 8/8/2012, 8:07 pm | |
| PREDANJE I ISTORIJA: Odakle i od kog roda je starina Karađorđeva Karađorđevi preci knezovi VOJINOVIĆI Karađorđevići nisu ni Šiptari, ni Kuči, ni Vasojevići... Ključ za utvrđivanje porekla Crnog Đorđa su Gurešići sa Crnče, iz Bihora. Karađorđev pradeda Tripko Guriš Knežević čak je i fizički sličan Voždu: beše visok, plećat, povijen (zato ga nazvaše Guriš), mršav i tamnoput - a predanje ga pamti kao velikog junaka. Tripko je peto koleno kneza Bogdana, potomak čuvenih Vojinovića, opevanih u pesmi "Ženidba Dušanova" Porodica koja se više naraštaja potuca od nemila do nedraga, menjajući mesta boravka među raznim plemenima i oblasti pod upravom različitih gospodara, i po nevolji promeni više krsnih slava kao razaznatljivi znak pripadnosti i porekla, unapred je osuđena na gubitak spona sa srodnicima i prekid u pamćenju sopstvenih korena. U takve porodice, među hiljadama sličnih u srpskom narodu, sticajem zlosrećnih istorijskih okolnosti, spada i porodica Velikog Vožda. On sam, pak, sin pukog seoskog siromaška, uzdižući se iz svakovrsnih neprilika isključivo sopstvenim trudom i pregnućem, zagledan u budućnost, koju je bilo teško proniknuti, nije ni stizao da se pozabavi ovim ptanjem. Pada u oči da se niko od njegovih savremenika, koji su ostavili svedočanstvo o njemu, ne poziva na njega, niti na njegovu priču ili izjavu, o daljim precima. Kada su, u ovom veku, Karađorđevi potomci nastojali da nešto više doznaju o dubljim korenima svoje loze - mnogi izvori su bili zatureni, još više nepoznati, a tome su se ubrzo isprečili i događaji koji su nalagali ćutanje, jer je, po ko zna koji put, iz vlastodržačkih razloga, postalo zazorno i samo pominjanje Karađorđevog imena.
Danas, ipak, zahvaljujući i mnogim novim činjenicama i podacima iz više područja nauke (istorija, etnologija, antropogeografija, folkloristika, genealogija) u mogućnosti smo da postavimo u određeni okvir poreklo Karađorđevih predaka i njihovo vekovno kretanje raznim predelima, od zavičajne matica do naseljavanja u Šumadiju. Lukačevići Popadići Karađorđevi preci
U srpskom plemenskom društvu, čija je odlika, u nedostatku pisanih svedočanstava, jaka tradicijska kultura i rodoslovno pamćenje, koje seže i do dvadeset i pet kolena u prošlost, što se i danas očituje na tlu Crne Gore, sačuvano je obilje podataka o precima Vožda Karađorđa. Po jednom od ovih predavanja, početkom DžVII veka Voždovi preci su živeli u zetskom selu Bjelastavići. Odavde, kad je umro predak pop Boško, zvani Bakun, popadija se preseli sa decom u Berislavce, selo kod Podgorice, gde se, po njoj, prozovu Popadići.
Neko vreme su, posle Zete, bili u Crmnici, u selu Dupilu i Gluhom Dolu, odakle su prešli u kučko selo Doljane, a odatle, nakon kraćeg prebivanja, u Vranj, pa u Mataguže kod Skadarskog jezera. U međuvremenu, između doljana i Mataguža, boravili su i u selu Zlatici. Po jednom predanju, Voždovi preci su, pre prelaska u Vasojeviće, zastali na vrelima reke Ribnice, kod Podgorice, odakle su prešli u Kovačicu. Posle boravka u nekom selu u LJešanskoj nahiji, izbegli su u predeo Rovaca, najpre u Liješće, a potom u Velje Duboko, kod Kolašina. Odavde su prebegli Vasojevićima, u Lijevu Rijeku, gde su izvesno vreme probavili u ljevorečkom selu Lopatama.
Vrlo je jako predanje o boravku Voždovih predaka u selu Beranu, ispod Đurđevih Stupova, kao i mestu Kralji, gde se s njima svojata vasojevićko bratstvo Đurišića. Iz Kralja su se sklonili u Gusinje, a odatle su pobegli u Bihor. Najpre u seloCrnču, pa u Godušu, u kojoj i danas pokazuju mesto zvano Kućišta, za koje drže da je tu živeo predak Karađorđev. Postoje potvrde i da su Voždovi preci bili u selu Dragovoljići kod Nikšića, kao i u selu Mačetovo kod Prizrena (tačnije: Mačetovo, kod Muštišta) i Bugariću na srednjem Ibru, a sveže je i sećanje na njihovo prebivanje, uoči odlaska u Šumadiju, u selima Žabren i Petropolje na Sjeničko-pešterskoj visoravni.
Kada se ovom nizu mesta dodaju Viševac, Petrovac (Mramorac), Žabare, Masloševo, Zagorica i Krušedol, postaje vidljivo da su Voždovi preci i njegova porodica proboravili u tridesetak naselja pre konačnog nastanjivanja u Topoli, koja je, u ova dva veka, u pravom smislu reči ognjište i kolevka Karađorđevića. Ako je u Šumadiji, prema Cvijićevom zaključku, zgusnuta snaga svih srpskih zemalja, onda je životni put Karađorđevih predaka, koji su bivakovali i zbežavali se u toliko srpskih predela, oličenje selidbenih tokova srpskog naroda tokom vekova, do slivanja u Šumadiju. Pomeštanjem iz naselja u naselje, Voždovi preci su menjali područja različitih plemena, kako srpskih tako i inorodnih. Kako su to bili vekovi nemira i previranja među plemenima, kao i njihovih sukoba i stapanja, to je dolazilo i do splemenjavanja u njima, pogotovu doseljeničkih, a samim tim i slabijih, porodica. Otuda su mnoga plemena, među kojima su obitavali Voždovi preci, kasnije svojatala Karađorđa kao svog saplemenika.
Tako se tvrdilo da je Vožd poreklom Kuč, Klimenta, Vasojević, Srbljak ili Ašanin, a u prizrenskom kraju su ga, po podacima Grigorija Božovića, prisvajali i Đinovci. Piše:
Mile
Nedeljković | |
|  | | Beskraj

 Broj poruka : 21554 Godina : 44 Location : Na pola puta sreci Humor : Uvek nasmejana Datum upisa : 20.03.2009
 | Naslov: Re: Istorijske sveske 14/8/2012, 8:57 pm | |
| Ni Kuč, ni Vasojević, ni Kliment
Istina, polazna i završna stanica u etapnom preseljavanju Voždovih predaka do Šumadije jeste vezana za Kuče, ali nema nikakvih dokaza da su oni Kuči. U Doljanima su se pribili uz Kuče, a iz Petropolja, odakle su se, po najprihvatljivijem tumačenju, odselili preko Javora i Užičke nahije u Šumadiju, Voždove pretke su ispratili, štiteći ih, pobratimi Kučevići iz Žabrena, islamizirani Kuči, pri čemu je ovde reč o duhovnom orođavanju - pobratimima, a ne o krvnom srodstvu ili bratstvenicima.
Kako je, nesumnjivo, Voždovo krsno ime bio Sv. Kliment (koga su njegovi preci počeli da slave po prelasku u Vranj), to se njegovo poreklo dovodilo u vezu sa Klimentima, među kojima ima i mnogo poarbanašenih Srba. Istina, Voždovi preci su jedno vreme bili na području među Klimentima, a na više mesta i u susedstvu ovog ratobornog i pokretljivog plemena, ali ovakvo tumačenje porekla nema nikakvu osnovu, za šta je dovoljno ubedljiv podatak da sami Klimenti, dok su održavali krsnu slavu, nisu slavili Sv. Klimenta, već, kao i Kuči, Hoti i Grudi - Sv. Nikolu.
U istoriografiji i književnosti je nosilo prevagu mišljenje da su Karađorđevi preci od Vasojevića. Tako je početkom prošlog veka pevao Sima Milutinović Sarajlija, imenujući vožda kao sina Vasojevića, a to mišljenje je početkom ovog veka prihvatio i istoričar Vukićević, povodeći se za diplomom koju je 1840. godine vladika crnogorski Petar II Petrović NJegoš izdao Voždovom sinu Aleksandru Karađorđeviću, u kojoj se kaže da Vožd proističe "iz dervnih knezova naše provincije Vasojevića". NJegoš je tačno kazao, ali ga ovde Vukićević nije pravilno protumačio. Tačno je da su Voždovi preci podugo bili u oblasti Vasojevića, ali to ne znači i da su Vasojevići poreklom. I tačno je da su neki direktni Voždovi preci davno bili kneževi, ali je njihovo knezovanje na žalost okončano upravo u oblasti Vasojevića, u koju su došli u kneževskom zvanju.
I Gurešići slave Sv. Klimenta
Na osnovu činjenice da se voždovi preci ne mogu udenuti u Vasojeviće kao njihov rod i izdanak, jasno se nameće zaključak da su oni u ovoj oblasti došljaci, čime se isključuje mogućnost, predočena u jednom zapisu književnika Grigorija Božovića, da su starosedeoci, to jest Srbljaci ili Ašani, kako su Vasojevići nazivali nevasojevićko stanovništvo u okviru predela na koje se, kretanjem iz matice, proširilo pleme Vasojevića. Kako sažeto kaže Ivan Kosančić (1912), "sa Vasojevićima, i u Crnoj Gori i ovamo u Sanyaku, žive od dvesta godina mnoge porodice skoro iz svih crnogorskih i brdskih plemena, a biće da i starosedelaca" i u njima je 126 bratstava, a od toga 76 srbljačkih bratstava. A kroz tu mešavinu bratstva i plemena su prošli i Voždovi preci u potrazi za skloništem i boljim uslovima života. Zanimljivo je da u prilog tvrdnji da Voždovi preci nisu Vasojevići Grigorije Božović navodi podatak da oni nisu, kao ostali Vasojevići, slavili Sv. Aranđela ili Aleksandra Nevskog, već - Svetog Andreju (!).
No, Božović, koji je odmah bio osporavan, u jednome je bio na dobrome tragu - zapisao je da su Voždovi bliski preci bili u Beran Selu, ispod Đurđevih Stupova, selu zapadno od Berana, odakle su se preselili u selo Godušu u Bihoru. Goduša je do 1809. godine bila srpsko pravoslavno selo. Danas u njemu nema nijednog pravoslavnog žitelja, no samo naše islamizovano stanovništvo, ali mnogi toponimi podsećaju da je to bilo selo pravoslavnih Srba: Boganovo selo, Bogutov do, Matova strana, Boškov do, Vlaški potok, Popova ravan, pri čemu nije bez značaja i činjenica da se u Goduši nalaze ruševine tri pravoslavna hrama i ostaci pet srpskih grobalja. A upravo se u Crnči nalazi ključ rešenja zagonetke o poreklu Voždovih predaka. Crnča, veoma staro selo, koje se pominje u Žičkoj hrisovulji (1220), nalazi se u donjem toku rečice Crnče, pritoke Lima, a danas oko trećine stanovnika u ovom selu su muslimani. Po Lutovčevim ispitivanjima, najstariji rod u selu su Gurešići, kojih je 1965. bio pet kuća. Za Gurešiće Lutovac kaže da ni oni nisu bihorski starosedeoci, već da su im stari doseljeni negde iz okoline Podgorice. O ovom rodu Lutovac je još zapisao: "Oni odavno tvrde da su od njihove porodice Karađorđevići, čija je kuća bila u Dolini. To se predanje čuje ne samo u Buhoru već i u susednim oblastima. Jedan stari Gurešić mi je pričao kako im je Karađorđe, kad je dolazio kod Suvodola 1809. godine, dao veliki bakarni kazan".
Predanje o srodništvu Gurešića i Karađorđa uneo je u knjigu o Vasojevićima njihov istoričar Miomir Dašić. Govoreći o snažnom prodoru srpske ustaničke vojske 1809. godine u ovu oblast, Dašić ističe: "Vožd je tada lično predvodio glavninu ustaničke vojske kroz Bihor. U selu Crnči sreo se sa svojim rođacima Gurešićima (od ovog roda je poticao Karađorđev đed Petar). Neki podaci govore da ih je tom prilikom darovao oružjem i municijom, navodno i nekim vojničkim kazanima."
Osim predanja i porodične tradicije ima u Lutovčevim zapisima i vrlo dragocen podatak o krsnom imenu, koji potvrđuje srodstvo Gurešića sa Karađorđevićima. Naime, u Bihoru i Koritima je ukupno 103 sela i u njima 334 srpska roda, koji slave dvadeset različitih krsnih imena, a među njima jedino Gurešići slave Sv. Klimenta, slavu koju su Karađorđevići održavali sve do 1890. godine, kada su je promenili.
Tripko Guriš iz sela Velje Duboko
Gurešići i Karađorđevići nisu samo srodni po zajedničkoj porodičnoj slavi, već potiču i - od istog pretka. Taj predak je Tripko Guriš Knežević. Po opisu, prenošeno s kolena na koleno, Tripko Knežević, s nadimkom Guriš, bio je neustrašiv junak, zakleti protivnik Turaka, od koga su oni zazirali, a u njegovom liku, kako je sačuvan u sećanju, lako je prepoznati potonjeg Karađorđa: Tripko je bio viši od dva metra, mršav i tamnoput, i malo povijenih ramena, po čemu je i prozvan Guriš. Folklorist Dragutin Vuković, koji je obradio predanje o Tripku Gurišu Kneževiću i opevanje njegovog junaštva u narodnim junačkim pesmama, uzima da je Tripko "pradjed Karađorđev". Piše:
Mile
Nedeljković | |
|  | | Beskraj

 Broj poruka : 21554 Godina : 44 Location : Na pola puta sreci Humor : Uvek nasmejana Datum upisa : 20.03.2009
 | Naslov: Re: Istorijske sveske 28/8/2012, 10:28 pm | |
| KRSNA SLAVA KARAĐORĐEVIĆA
Kao što je poznato, Karađorđe je, budući duboko pobožan, kao i većina ljudi njegovog vremena, slavio Sv. Klimenta. NJegov sin, knez Aleksandar, vrlo je revnosno, i kao vladar (1842-1858), provodio kućansku slavu, dolazeći o njoj u Topolu, da je proslavi na očinskom ognjištu. Karađorđev unuk, knez Petar (potonji kralj-Oslobodilac), promenio je slavu 1890. godine, kada je, uz mitropolitovo dopuštenje, prestao da svetkuje Sv. Klimenta i uzeo za kućnog zaštitnika Sv. Andriju Prvozvanog, odlučivši se na taj korak usled nedaća koje su ga snašle: u toj godini njemu, prognaniku, bez otaybine i imetka, umiru supruga Zorka i tek rođeni sinčić, a on ostaje udovac sa troje dece. Danas Karađorđevići praznuju Sv. Andriju.
I Karađorđevi preci su promenili više slava. Svako od krsnih imena koje su praznovali je izraz određenih okolnosti u kojima se nalazila porodica Voždovih predaka. Vukićević konstatuje da su Voždovi preci u Doljanima, odakle kao prve stanice prati njihovo kretanje, slavili "kao i ostali Kuči" - Sv. Nikolu, a da su po prelasku u Vranje promenili slavu i počeli da svetkuju Sv. Klimenta, jer Vranjani slave ovog svetitelja.Početkom VI veka Voždov predak Bogdan Vojinović beži, da izbegne odmazdu, iz LJešanske nahije, gde je slavio Ćirilovdan, i odlazi u Rovca. A kada se krajem VII veka njegov potomak Tripko Guriš, takođe bežeći od krvne osvete, sklanja u Vasojeviće, vidimo njegovu porodicu da slavi Sv. Andriju (po navodu Grigorija Božovića), a potom u Bihoru gde, opet, slave Sv. Klimenta.
Nesporno je da su Voždovi preci, došavši u Šumadiju, preneli i slavu, Sv. Klimenta, ali je nedovoljno jasno zašto su u Doljanima slavili Sv. Nikolu. Neki autori to vezuju za Kuče, ali će pre biti da je to, nezavisno od Kuča, stara slava ovog roda, jer je jedna grana Vojinovića, u prvom redu Punoševi potomci, sve do do 1895. godine slavila Sv. Nikolu, a preslavljala prolećnog Sv. Nikolu. Druga, pak, grana Vojinovića, kojoj pripadaju Radulovići sa svojim ogrankom Bojanićima (kojima je, po Erdeljanovićevom svedočanstvu, i kralj Nikola priznavao da su od vojinovića sa Kosova), slavila je "od starine Jovanjdan zimnji i Malu Gospođu" i da im je saborna crkva bila posvećena Maloj Gospođi.
Svoju zadužbinu, crkvu u topolskom gradu, Vožd je posvetio Maloj Gospođi, a u manastiru Nikolju, dakle posvećenom Sv. Nikoli, u Donjoj Šatornji, koji je živopisan zahvaljujući staranju kneza Aleksandra Karađorđevića sredinom prošlog veka, pada u oči velika freska Kirika i Julite (Ćirilovdan) na severnom zidu naosa, veća no igde u srpskim manstirima. Po narodnom verovanju, naputešni svetac, pri menjanju slave, ne sme da bude potpuno zaboravljen, a takvom verovanju, skloni smo da zaključimo, bili su podložni i vladari.
Tripko je, piše Vuković, živeo u drugoj polovini DžVII veka, a doselio se iz Liješnja u susedno selo Velje Duboko, u severozapadnom delu rovaca. U Veljem Dubokom je pobio kolašinske Turke na čelu sa Bećir-agom, kad su došli da od njega plene Nemanjića blago, navodno tu sklonjeno iz manastira Morače. Ovaj događaj je opevan u narodnoj pesmi "Tripko Guriš i Bećir-aga", a Tripkova junaštva u još nekim deseteračkim pesmama. Prirodno, posle ubistva Bećir-age, Tripko je morao sa mnogobrojnom porodicom da beži iz Veljeg Dubokog, u kojem se i danas pokazuju ostaci gde mu je bila kuća, u Donjem selu, uz rečicu Mrtvicu, koja protiče sredinom sela, "jer na tom mjestu do sada nije više podizana nikakva zgrada." Tripko se prvo sklanja u selo Dragovoljiće kod Nikšića, a odatle, kad oseti da su mu Turci na tragu, beži u Vasojeviće, gde će i poginuti u jednom okršaju sa Turcima, posle čega se njegova porodica seli u Bihor, odakle će neki njegovi sinovi preći u Šumadiju.
Po rodoslovnom pamćenju, koje je u ovim krajevima duboko ukorenjeno, Tripko je imao dva brata - Vuka i Marka, i šest sinova - Petronija, Marka i Jovana, koji se pominju u narodnoj pesmi, zatim Simeuna, Radaka i Mitra (po nekima je imao još i sina Antonija) i jednu kćer, od koje, udate za nekog uskoka, potiče bratstvo Žižića. Po pamćenju sačuvanom među Karađorđevim srodnicima u Šumadiji, koje je istražio Milenko Vukićević, Karađorđev deda Jovan, koji se naselio u Viševcu kod Rače, imao je četiri brata - dvojici, od kojih je jedan ostao u Vasojevićima, a drugi zastao u selu Bosioci u Užičkoj nahiji, imena su zaboravili, a preostala dvojica, koji su s Jovanom došli ovamo, jesu Radak (naseljen u Mramorcu) i Mitar (naseljen u Bašinu). Po ovome se može uzeti za razložno da su potomci Jovanovog brata koji su ostali među Vasojevićima zadržali pradedovsko ime, tj. Gurešići, i pretpostaviti da su oni potomci Petronija i Mitra, a oni u Biosci Simeunovi.
Potomci kneza Bogdana Vujovića
U ovako postavljenom srodstvu i genealoškom pamćenju čini se logičnim i prihvatljivim stapanje loze Karađorđevog dede Jovana sa Tripkom Gurišom Kneževićem, kao karikom koja je nedostajala u lancu predačke povezanosti. Pri tome, treba istaći jednu činjenicu: u društvu koje ima plemenski okvir niko se ne može sam titulisati, jer za svako bratstvo, pa i pojedinca, postoje stroga, utvrđena merila, koja neprikosnoveno odslikavaju svakoga, lišavajući ga mogućnosti ulepšavanja i samohvale, a ponekad i nemilosrdno žigošući nepovoljne crte. U ovom društvu niko ne može tek tako sebe nazvati Vojvodićem, Barjaktarovićem ili Kneževićem, a da to nije stekao ličnom zaslugom ili nasleđem. A Karađorđev predak Tripko je, po rodu, predanju i pesmi, bio - Knežević. Umesno je je zapitati se: otkuda mu kneštvo?
Po predanju koje je zapisao sakupljač narodnog blaga Dragutin Vuković, knez Bogdan Vojinović predak Tripka Guriša Kneževića, naselio se u selo Liješnje u Rovcima negde početkom DžVI veka. Knez Bogdan je pre toga živeo u LJešanskoj nahiji, ali je otuda, pošto je na dan svoje slave, Ćirilovdan, pobio trideset podgoričkih Turaka, morao da beži u Rovca, Tripko je peto koleno Bogdanovo, jer, po rodoslovnom pamćenju, Bogdan je imao Radovana, Radovan Novaka, Novak Maksima, Maksim Mijata, a Mijat Tripka.
Knez Bogdan Vojinović, kako kaže porodično predanje, potomak je kneza Vojislava Vojinovića, čiji je predak vojvoda Vojin iz Vučitrna. Od vojvode Vojina, odnosno kneza Bogdana Vojinovića, izvodi svoje poreklo oko četrdeset bratstava u Crnoj Gori, među kojima, po ispitivanju našeg znamenitog etnologa Jovana Erdeljanovića, Radulovići u cetinjskom Bašinom Selu, Zavrgu kod Nikšića i pješivačkom selu Milojevići, gde se jedan ogranak preziva Gavrilovići, zatim Radovići i Perovići (zvani "Ozrinići") u bajičkom zaseoku Duboviku, Bojanići u Krivošijama, kao i Punoševići i od njih Miloševići i Pejovići, Marićevići, Pajovići, Vodalije (Odalovići), Boratovići i Parače u njeguškom Dugom Dolu, Bogdanovići u Kopitu, Vujaši ili Vujaševići, Peraši i Ćorovići u Mircu, Đuranovići u Dugom Dolu i Kamenarima, itd.
Vojinovići, na koje danas podseća veliki kameni Vojinovića most u Vučitrnu, ispod koga je Sitnica, promenivši tok, prestala da teče pre više od dva veka, jer se 1792. pominje da je već na suvom, van sumnje su ona porodica koju narodni pevač uzdiže u pesmi"Ženidba Dušanova". Da oni nisu samo plod mašte naroda junačkog pesništva, svedoči podatak da se Miloš Vojinović pominje 1333. godine kao stavilac u dvorskoj službi kod kralja Dušana, a u jednoj ispravi (tada već) cara Dušana 1351. godine se pominju vlastelini Vojinovići - Vojislav i Altoman. U jednom spisu se ističe da su Dušanovi savetnici bili braća Vojislav i Toma Vojinovići. Stihovi narodne pesme, kad car Dušan, na poruku i uslov latinskoga cara Mijaila da u svatove ne vodi sestriće Vojinoviće, gnevno zavapi: "Dotle li se zulum oglasio / od sestrića, od Vojinovića!", zapravo odslikavaju jade koje su, odista, Vojinovići zadavali Dubrovniku. Pogotovu Vojislav Vojinović. Kako duhovito primeđuje književni istoričar Miroslav Pantić, o tome svedoči jedno mesto "odavno po zlu čuveno", u "Kraljevstvu Slovena" Mavra Orbina, gde se napada Vojislav Vojinović kao šizmatik i vrlo opak čovek, što, drugim rečima, znači: odani pravoslavac i ratoborni velmoža, koji je od Dubrovnika danak uterivao. A o njegovom ocu Orbin je zapisao: "Pod raznim izgovorima vojin je za svoga života naneo Dubrovčanima velike štete".
Dubrovčani plaćali porez Karađorđevim precima
Po Dušanovoj smrti, kada se već javljaju pukotine u zaljuljanom srpskom carstvu, kudikamo je najjači vlastelin knez Vojislav Vojinović, pomagač u mnogim poslovima caru Urošu, koji ga, mimo tadašnjih običaja, izrikom pominje 1362. u jednoj ispravi izdatoj Dubrovčanima. Za Vojislava Vojinovića istoričar Vladimir Ćorović kaže da je rođak, i to veoma odan, mladome caru. Dve su verzije o srodstvu Vojinovića sa Nemanjićima. Po jednoj, prilično labavoj, (Mavro Orbin), car Uroš se, oteravši, na način svojstven Nemanjićima, od sebe kćer vlaškog vojvode Vlajka, oženio kćerkom Vojislava Vojinovića, a po drugoj - vojvoda Vojin je bio zet kralja Dečanskog, koji mu je dao u baštinu Humsku oblast, što se potvrđuje i u jednoj ispravi cara Uroša koji Vojislava Vojinovića naziva bratom. U ovom drugom slučaju bi stihovi narodne pesme, koja Vojinoviće imenuje kao nećake cara Dušana, bili tačni. Piše:
Mile
Nedeljković | |
|  | | Beskraj

 Broj poruka : 21554 Godina : 44 Location : Na pola puta sreci Humor : Uvek nasmejana Datum upisa : 20.03.2009
 | Naslov: Re: Istorijske sveske 2/10/2012, 10:26 pm | |
| PRVI USTANAK PODIGLI SRBI IZ CRNE GORE
Udeo dinarskih plemenika u Prvom srpskom ustanku, kako je pokazao Petar Šobajić, ne samo što je vidljiv nego je i od neprocenjivog značaja. Upravo iz krajeva u kojima su boravili potomci starih Vojinovića i Voždovi preci potiču mnogi znameniti ljudi Prvoga ustanka: iz Rovaca je jasenički knez Teodosije Marićević u Orašcu, iz Pipera Voždov barjaktar Tanasko Rajić i Uzun Mirko Apostolović, iz Bjelopavlića kapetan Milutin Garašanin, iz Kuča vojvoda Vasa Čarapić pod Avalom i Jovica Milutinović u Sankoviću kod Mionice, iz Drobnjaka predsednik Praviteljstvujuščeg sovjeta Mladen Milovanović i vojvoda Stojan Čupić, iz Vasojevića su starinom Hayi Prodan Gligorijević i Čolak Anta Simnović, iz Banjana znameniti valjevski Nenadovići i vojvoda Luka Lazarević, iz Pivljana vojvode Miloš Pocerac i Arsenije Loma, iz Nikšića Sima Milutinović Sarajlija, knezovi Grbovići u Mratišiću i Petar Moler, iz Morače su vojvode Petronije Šiša i Hajduk Veljko Petrović, dok vojvodu Lazara Mutapa svojataju, kao i Karađorđa, više plemena (Cuce, Rovčani, Vasojevići, Pivljani), itd.
Ovi prvaci, na čelu sa Karađorđem, njihove porodice i najveći deo stanovništva koje se uoči Prvoga ustanka obrelo u Šumadiji, čineći odlučujuću silu u istorijskom pregnuću 1804. godine, po rečima akademika Petra Vlahovića vratili su Srbiju sopstvenom državnom životu, noseći tu misao koja nije venula ni u vekovima robovanja, što je u etničkoj istoriji srpskoga naroda bilo od presudnog značaja.
Oblast Vojislava Vojinovića, koji se vremenom, zamenom grada i župe Zvečan za Brvenik sa čelnikom Musom (1363), uveliko pomerio na sever i zapad, prostirala se od Rudnika do Dubrovnika, obuhvatajući Podrinje, Užice, Sjenicu, Polimlje, Hercegovinu i Konavlje, a car Uroš ga još podario i titulom kneza zahumskog.
Stradanje i rasejavanje Vojinovića nastaje po Vojislavljevoj smrti (1363), kada sinovac Nikola Altomanović pobeđuje vojsku Vojislavljeve udovice Gojislave (1367), a nju sa sinovima Dobrivojem i Stefanom baca u tamnicu, preotevši joj do oktobra 1368. godine sve zemlje od Rudnika do Trebinja. Orbinijeva vest da je Gojislava sa sinovima u tamnici otrovana nije tačna, jer se iz dubrovačke arhivske građe vidi da se ona sa sinovima, uz pomoć Dubrovčana, sklonila u Albaniju.
Kada je Nikola savladan 1373. godine od združene vojske kneza Lazara, bosanskog kralja Tvrtka i kopljanika ugarskog kralja Lajoša, koje je predvodio Nikola Gorjanski, Vojinovići su, usled promenjenih prilika, bili slabašni i nemoćni da imaju vidnijeg udela i pokušaju da povrate staru svoju državu, našavši pribežište i spas u susedstvu Dubrovčana, odakle su, preko Čarađa, njihovi potomci, među kojima je najvidljiviji Bogdan Vojinović, a potom njegov unuk Punoš, krenuli put plemena NJeguša, a drugi, pak, među Kuče, posle skrivanja među Arbanasima. Otuda i razlike u njihovom pamćenju o zemlji matici - Kosovo, Podrinje, Hercegovina...
Tako je, u najkraćem, teklo zbežavanje kosovskih Vojinovića, u čije potomke narodno predanje uvršćuje i pesmom opevanog Voždovog pretka Tripka Guriša Kneževića.
Dolaskom u Šumadiju, tačnije ponovnim prebivanjem u njoj, s obzirom na to da su Voždovi preci živeli na rudniku u DžIV veku, nastavlja se grananje Voždove loze. U Šumadiji, po nalazu Borivoja M. Drobnjakovića, srodnici Karađorđevića su potomci Karađorđevićevih stričeva - Kuzmići (Jockovići, Pajovići) u Mramorcu, Marinkovići (Kočići, Kojadinovići Stankovići, Radojkovići, Joškovići) u Cerovcu, Vasići u Baničini, Saranovci (Živanovići - Krkići, Jeremići, Binići, Bacići, Vitorovići, Mitrašinovići, Senići) u Selevcu, Gitarići u Dobrodolu i Starčevići u Bašinu, kao i potomci Karađorđevićevog brata Marinka - Marinkovići u Topoli i Krćevcu, koji svi i dan danas slave Sv. Klimenta. Dinastija ponikla u narodu i izrasla iz njega orođena je i sa nizom drugih radova. Tako su usled ženidbeno-udadbenih veza sa Karađorđevićima svojta Ivanovići zvani Ivanekići u Krćevcu, Dukići u Banji, Novakovići (staro prezime) u Vlakči, Gerasimovići Perinići/Radovanovići, Markovići) u Venčanima i Darosavi, Manojlovići u Topoli, Simići i Trpkovići u Mramorcu.
Udajama Karađorđevih kćerki u srodstvo sa ovom vladačakom lozom su uvedene vojvodske porodice Milovanovića, Ristića-Pljakića, Karamarkovića i Čarapića. U krug rođaka su ušli i Anastasijevići, Bojanići, Nikolajevići, Petronijevići, Pešike, Radojlovići, Radojčići, Ristići, Simići, Stojadinovići u Beogradu, Pavlovići u Kragujevcu, Bogatinčevići u Šapcu.
Ženidbom Karađorđevićevog sina Aleksandra sa Persidom Nenadović, kćerkom vojvode Jevrema i unukom gospodara Jakova Nenadovića (1830. u Hotinu), spojene su dve najuglednije i najmoćnije, a i suparničke, porodice toga vremena - Karađorđevići i Nenadovići. A ženidbom Kneževića Petra (kasnije kralja) sa kneginjom Zorkom (LJubicom), kćerku knjaza Nikole (Cetinje, 1883), rođački su povezane dve srpske dinastije - Karađorđevići i Petrovići.
Vremenom će supruge, majka Karađorđevića biti i vlaške bojarke, ruske kneginje, grčke i danske princeze, među tastovima će biti rumunski, grčki i italijanski kralj među zetovima će se naći i ruski veliki knez iz carske porodice Romanova. Stepen orođenosti dinastije Karađorđevića sa evropskim dvorovima najbolje se može videti iz činjenice da je, u ovom trenutku, kraljević Tomislav Karađorđević, na osnovu stepena sredstva sa kraljevskim domom Velike Britanije, u najužem krugu potencijalnih pretendenata na - englesku krunu. Piše:
Mile
Nedeljković | |
|  | | Beskraj

 Broj poruka : 21554 Godina : 44 Location : Na pola puta sreci Humor : Uvek nasmejana Datum upisa : 20.03.2009
 | Naslov: Re: Istorijske sveske 2/11/2012, 10:42 pm | |
| Slavu slave zemunski ribari: Petrovdan ispod Gardoša sve su njiveZELENE, alaske su BELE Posle litije, sečenja kolača i zvanične zakuske, oni najraspoloženiji slavlje su nastavljali u lokalima, Kod plavetne štuke, Kod zlatnog šarana, Kod belog medveda, Kod sedam graničara,Kod sedam čunova... U predratnom Zemunu bilo je više većih verskih manifestacija koje su bile vezane za pojedine parohijske crkve, pravoslavne, rimokatoličke i evangelističke. Među tim svetkovinama vrlo zanimljive Svetonikolajevskoj crkvi, najstarijem mirskom hramu u gradu, a to su bile: hramovna slava 9/22. maja (Prenos moštiju sv. Nikole, tzv. letnji sv. Nikola) i slava zemunskih ribara pravoslavne veroispovesti, nastavljača pozitivnih tradicija bivšeg ribarskog esnafa, koji su svake godine 29. juna/12. jula svečano obeležavali dan svojih cehovskih zaštitnika - sv. apostola Petra i Pavla.
O Petrovdanu, kako se kraće naziva ovaj praznik, pisala je i tadašnja beogradska štampa jer je ribarska slava okupljala veliki broj građana, prvenstveno Gardoša i Donjeg grada. Osim ribara i članova njihovih porodica slavlju su prisustvovali ugledni opštinski zvaničnici gradonačelnik dr Petar Marković, gradski savetnik Branko Drenovac, gradski fizici dr Sava Nedeljković i dr Đorđe Čučković Prangije pucaju sa Gardoša
Uoči slave, pre početka večernjeg bogosluženja (bdenija), osim crkvenih zvona malo, srednje i veliko) na sutrašnji dan građani su podsećani i pucnjavom iz više crkvenih prangija (male, srednje i velike), koje su se oglašavale s desnog platoa brega Gardoša gde su zaduženi za ovaj posao, obično parohijani iz ribarskog kruga: ribar Petar Dimitrijević (zv. Riflač) i drugi. Palili prangiju, donosili su sve što je bilo potrebno, ložili vatru u kojoj je ležao vrh štice (duga gvozdena valjkasta, na vrhu zašiljena šipka usađena u drvenu dršku), punili prangije eksplozivnom smešom (crni barut), zatim drvenim čepovima zatvarali njihove gornje otvore i kad su se oglasila crkvena zvona, šticom, (njen užareni vrh stavljen je u mali donji otvor prangije). Ribarski barjak na Bogojavljenskoj litiji 19. januara 1938: među nosiocima su Milan Jeremić Ćapa, Sava Petrović Geja i Petar Stojković Šimer Sutradan služena je liturgija, često arhijereska, od strane više sveštenika (paroh protojerej Branko Paunović (+1951), veročitelj Hristifor Milošević (Pop-Rista), prof. Grigorije Konstantinović, dr Filaret Granič i dr), uz asistenciju mešovitog hora Srp. zanatlijske pevačke i prosvetne zadruge koju je vodio veroučitelj Luka Gavrilović.
Posle bogosluženja u crkvi organizovana je litija koja je tri puta obilazila oko hrama i koja je imala svoj redosled: crkveni barjaci (3 do 4) na čelu, deca školska (obično manje jer je raspust), odrasli muškarci, esnafski barjak i pozivni ribari, mešoviti hor s društvenom zastavom (barjaktar bravar Milan Ćurčić), nosioci velikog slavskog kolača i slavskog žita (koljivo), đaci u stiharima (s jednim "zlatnim krstom", šest s piracima i šest s ripidama), a između njihova dva razmaknuta reda išli su đaci poslužioci sveštenika u oltaru s celivajućom ikonom tog dana (sv. apostoli Petar i Pavle) i drugim ikonama, ručnim zvoncima i jedan s kotlićem s osvećenom vodom i bosiljkačom (više strukova suvog bosiljka u donjem delu povezanih crvenoplavo-belom ili crvenom trakom) i služašči sveštenici. Zatim je dolazilo "nebo" koje su nosili mlađi ribari, a pod njim bio je u rangu najstariji sveštenik ili, ako su bili prisutni, episkop ili patrijarh. Pored četiri nosioca crkvenog neba išli su, s obe strane, po tri ribara s esnafskim duplirima (staklom zaštićena svetiljka sa po jednom zapaljenom svećom), a iza neba - ugledni zvaničnici: predsednik političke i crkvene opštine, kum (domaćin) slave, prisutno vojno lice, predstavnici organizacija, ustanova i društava, i građani i građanke, odnosno svi ostali. I ribarski barjak imao krmanoša
Posebno mesto u svečanoj povorci i slavlju pripadalo je velikom esnafskom barjaku sa slikom patrona sv. apostola Petra i Pavla, s jedne strane, i sv. Nikole, s druge strane, jer su ribari i njihov esnaf od davnina pripadali hramu sv. Nikole u neposrednoj blizini Dunava. To je najstarija parohijska crkva u gradu i nalazi se u podnožju Gardoša, dela starog Zemuna sa prizemnicima i tršćarama ribara, lađara, veslara, piljara, sitnih zanatlija, nadničara i drugih, naravno, skromnijih mogućnosti i siromašnijeg imovnog stanja. Članovi Odbora za obnovu barjaka Srpskog ribarskog udruženja 1935. godine. Sede (sl. na d.): ribar Nikola Jovanović Drakula, ribar Sava Petrović Geja, trgovac Milan Jeremić Ćapa, protojerej Branko Paunović, učitelj Kosta Petrovački, poštar Pavle Simić, trgovac Sava Bajić; stoje (s l. na d.): gostioničar Nikola Atanacković Tica, ribar Gaja Stjković, ribar Đuro Popović Bretur, crkvenjak Boško Jančić i ribar Toma Zamfirović Giga U toku druge prošlosti ribarskog ceha ili esnafa barjak, zapravo njegov tekstilni deo je nekoliko puta obanvljan. Poslednji, sadašnji barjak zamenjen je 1935. godine kad je posebni odbor na čelu s parohom Brankom Paunovićem, poručio kod tada poznate radionice Ivkovića u Novom Sadu novi barjak od svetloplavog brokata. Ovaj tekstilni deo se za prezentaciju i nošenje montira na stari gornji metalni deo s krstom, simboličnim "zlatnim šaranom", golubom i raznovrsnim baroknim ukrasima od kovanog gvožđa, sve obojeno zlatnom bronzom. ta dva dela (metalni i brokatni) stavljaju se, odnosno podižu na osam dugačkih crveno-plavo-belo obojenih kopalja (oble motke), koje ribari nazivaju štice. Postavljan je u porti crkve i dva puta godišnje nošen u ophodnji oko crkve (crkvena slava i slava ribara) i u nekoliko ustaljenih i propisanih litija koje su prolazile glavnim ulicama grada (Nikolajevska-Glavna-Gospodska-Veliki trg-Kej 5. novembra na Bogoja-vljenje-Zmaj-Jovina-Glavna-Karamatina- Fruškogorska-Nikolajevska). Nošenje barjaka bilo je naporno za osmoricu ribara. Naročito je to bilo teško nosiocu vertikalnog koplja, koji je jedini imao tzv. dupli kaiš preko leđa i ramena. Ova naporna dužnost poveravana je fizički jačim ribarima-Antonu Čezi, zv. Lancman i stasitom Petru Stojko-viću zv. Pera Šimer. U nešto lakšem položaju bila su dva nosioca prednjeg dela i poslednji, tzv. kormanoš, koji je šticom podupirao glavni stubac. Početkom 50-tih godina, pod uticajem nove vlasti, odnosno režima,u obeležavanju slave učestvuju samo vernici, prvenstveno žene, koji su poticali iz ribarskih porodica Posle obilaska litije oko crkve ona se zaustavljala u južnoj i zapadnoj strani porte, i kod istočnog zida crkvene zgrade je obavljan obred osvećenja slavskog žita i kolača, u kojem je određenu ulogu imao i kum koji je učestvovao u okretanju i presecanju kolača i njegovom darivanju. Početkom 30-ih godina, na primer, dar je iznosio oko hiljadu pa i više dinara. I danas je u sećanju tada prisutnih građana slika kad je kum na kolač stavljao veliku banknotu od hiljadu dinara s likom sv. velikomučenika Georgija na belom konju. Siromašniji svet je posle prepričavao da je domaćin osim osnovne obaveze (kolač, žito i sveća) na kolač stavljao "đurđevdan", kako je u to vreme nazivana ova najveća, odnosno novčanica najviše vrednosti.
Crkveni deo slavlja završavan je prigodnim slovom jednog od služaščih sveštenika. Posle je narodu deljeno žito s parčetom slavskog kolača, često i poneko piće - vino ili pivo. Ribarska zakuska i baba Milkina pesma
Pozvani gosti i sveštenici s kumom su zatim prelazili u malu salu, zapravo u skromne prostorije nekadašnje Srpske osnovne škole (osnovane 1745), i u njoj je priređivana bogata zakuska. Držani su kraći govori i zdravice i pevana su mnogoljetstva (Mnogaja ljeta i Usliši, Gospodi, želanija naša). Za stolom su bili i stariji ribari i izuzetno poneka žena iz ribarskih porodica. Međutim, može se reći da je uvek bila prisutna već starija Milka Burovac koja je bila pripremljena da na neprimetan poziv paroha B. Paunovića svojim prodornim, otvorenim glasom otpevao gostima popularnu ribarsku pesmu. Sve se njive zelenile, alaske se bele... koju su prihvatali mnogi prisutni jer su je više puta čuli, ali je vodeći glas baba Milke sve nadmašivao. Ribari Giga i Joca Frlog u svom čunu posle lova na Dunavu, snimljeni marta 1963. godine Posle ove prve ture gostiju na red su dolazili ostali ribari i pozvani građani i svi oni koji su učestvovali u organizovanju slavlja i posluživanju. Oni koji su bili raspoloženi da slavlje nastave, mogli su to da urade u obližnjim kafanama i restoranima (Kod plavetne štuke, Kod zlatnog šarana, Kod sedam graničara, Kod belog medveda) i krčmama (Kod sedam čunova) i drugim lokalima.
Politika je, 13. jula 1930. godine zabeležila da su zemunski ribari, uz pucnjavu prangija "na svečani način proslavili svoju slavu", i da su se "po tradiciji okupili mnogi Zemunci" i da je "posle sečenja kolača gostima priređena bogata zakuska.
U istoj vesti pisalo je da su svoju slavu proslavljali i beogradski ribari. "Crkveni obred i sečenje kolača izvršeno je u kafani Borča gde se nalazi sedište udruženja", da je "kafana za ovu priliku bila posebno dekorisana" i da se "u nju ulazilo kroz ribarsku mrežu". Domaćin slave bio je Miloje Aračić, nekadašnji narodni poslanik, koji je tada bio posednik velikih ribolova.
I na kraju: kad je obnavljan esnafski barjak ribara (1935), izrađen je i novi crni barjak na jednom koplju, na kojem su krst od serbrnaste trake, srebrnaste rese po ivicama i izvezeni tekst: Srpsko ribarsko udruženje/Zemun 1935.
Crni barjak je nošen na sahranama ribara i onih građana koji su svojim radom na bilo koji način zadužili ribare (stalni priložnici i višestruki kumovi). To je bilo u duhu pređašnjih vremena kad su esnafi bili i neka vrsta religijske i organizacije uzajamne pomoći u vreme bolesti i drugih nevolja svojih članova. U slučajevima smrti njihove strukovne organizacije (esnafi) bi preuzimali brigu oko sahrane i posmrtne ostatke članova nosili bi do večne kuće.
Na opisani način proslavljen je Petrovdan do ratne 1941. godine. U vreme okupacije slava nije održavana, a i Nikolajevska crkva nije radila. Posle oslobođenja obeležavanje praznika bilo je skromnije (nošen je barjak i obavljen je obred osvećenja žita i sečenje kolača). ČLANOVI ZEMUNSKOG RIBARSKOG ESNAFA
Vlasnici tikvara: Đuro Paušak (1), Pavle Kuzmanović Šokac s Nikolom Lalićem (1), Gaja Stojković i Antun Čezo Lancman, u izvesnom odnosu i Ilija Gavrilović Denda (1), Sep Leli, pa Franc Gracer (1), Đuro Čezo (1) i Franja Bognar (1).
Zakupci ribolova na delu Dunava i Save: Petar Sirbu (vlasnik drvarica), Petar i advokat Aleksandra. P. Spaić, Pavle Mecger, Sep Leli, Nikola Atanacković Tica, Franja Paušak i Dragan Momirović.
Vlasnik čamaca: Konstantin - Kojka Simić kojije čamce izdavao privatnim licima.
Ribarski majstori i ribari (pravoslavne vere): Nikola (i gostioničar) Atanacković Tica, Trifun (i piljar) Atanacković, Nikola Atanacković (zv. Pepica), Petar Barković, Spasoje Bajić, Đura Bašić, Petar Burovac (zv. Pera Žuža), Ilija Gavrilović Denda, Đorđe Dimitrijević, Kosta Egić (zv. Koja Mašica), Božidar (zv. Boža Lila) i Đorđe (zv. Đoka Lila) Zamfirovi Đorđe Zamfirović (zv. Đoka Giga) i Toma (zv. Toma Giga) Zamfirović, Đorđe i Nikola Jovanović Drakula; Nikola Joksimović (zv. Husar), Nikola (i gostioničar) Lalić (zv. Čova), Jovan (i lađar) LJubinković Puba, Đura Popić Bretur, Ilija Popović, Sava Petrović Geja, proslavljeni dobrovoljac srpske vojske u prvom svetskom ratu, Lazar (i tamburaš) Petrović (zv. Laza Tepelinac), Gaja i Mihailo (zv. Miša Brlja) Stojković, Petar Stojković (zv. Pera Šimer), Simeon Subotić Rapa, Vasilije Teodorović (zv. Vasa Rus).
Nadničari i pomoćnici: Petar Dimitrijević (zv. Pera Štruca), braća Stevan (zv. Spida) i brat mu zv. Mica (prezime nepoznato) i čuveni "donaujeger" Dušan Lislov-Kuzmanović (zv. Dule Riflač). Piše:
Miodrag
Dabižić | |
|  | | Beskraj

 Broj poruka : 21554 Godina : 44 Location : Na pola puta sreci Humor : Uvek nasmejana Datum upisa : 20.03.2009
 | Naslov: Re: Istorijske sveske 24/11/2012, 10:03 pm | |
| Na ovim prostorima, gde se malo koja institucija može pohvaliti nekom tradicijom, jedna kafana u Zemunu sprema se da proslavi svoj stoti rođendan
VEK zlatnog šarana
Na obali Dunava, ispod Gardoša, tamo gde je pristajala skela, Arkadije Bokalić, u svojoj kući, otvori kafanu, nazvavši je "Zlatni šaran". Prvi gosti, uz peć bubnjaru na olajisanom patosu, bili su dunavski alasi i seljaci koji su čekali skelu da ih odveze u bašte na drugoj obali plave reke. Izbor pića je bio bogat: može vino, a može i rakija. Ali je zato riba uvek bila sveža: iz Dunava je "uskakala" pravo u tiganj. Bokalića je nasledila udovica Dobrila, pa sin koji je bio ugledni bankar, a lokal su kasnije vodili legendarni zemunski ugostitelji, poznatiji po nadimcima nego po krštenim imenima i prezimenima - Tica, Bata Gajdaš i Malajac
Za mnoge Beograđane, kada se pomene Zemun, jedan od sinonima Zemuna ali i svojevrstan orijentir - to je jedan od objekata za koga "svi znaju gde se nalazi".
Ima nekoliko verzija o tome kada je "Šaran" počeo da radi, ali najverovatnija je ona po kojoj je to bilo pre ravno jednog veka 1898. godine. Ovaj restoran jedan je od najstarijih među mnogobrojnim zemunskim kafanama.
Prema nekim zapisima i usmenom predanju, ugledni zemunski građanin Arkadije Bokalić je u svojoj kući, na samoj obali Dunava, na mestu gde je nekada bilo zemunsko pristanište i gde je još uvek pristajala skela, otvorio kafanu nadenuvši joj ime "Zlatni šaran". Verovatno da gospodin Arkadije nije ni slutio da će ova kafana upravo doživeti stogodišnjicu postojanja - zlatni jubilej, shodno pridevu iz svog imena.
U imenu, kafana je zadržala tada već pomalo mutno sećanje na nekadašnje bogatstvo grada, koje se gomilalo od polovine DžVIII veka. Tada je Zemun, koji se posle dva veka pod Turcima ponovo vratio pod okrilje hrišćanstva, doživeo svoj najveći ekonomski napredak u istoriji. Na granici tadašnje dve moćne carevine, Austrije i Turske, ali i na granici Zapada i Istoka, grad je postao jedan od najznačajnijih trgovačkih centara ovog dela sveta, centar u koji je stizala i odakle je otpremana svakojaka roba i slivalo se silno bogatstvo. Zemun su u to vreme nazivali "malim Bečom" i "srebrobogatim", pa je posle normalno da su gostionice u gradu nosile i adekvatna imena: "Kod zlatnog ankera", "Kod zlatne štuke", "Kod zlatnog orla", "Kod srebrne kugle"... U vreme kada je gospodin Arkadije Bokalić otvorio svoju kafanu, bogatstva i raskoši je već znatno manje bilo, ali, eto, on joj je dao ime "Zlatni šaran".
Istini za volju, ovo ime ipak nije bilo primereno kafani. Od prvog dana, ona je postala omiljeno stecište alasa sa Gardoša i zemunskih seljaka iz Gornje varoši koji su tu svraćali dok su čekali skelu kojom su odlazili u svoje bašte na Červenki, na banatskoj obali Dunava. To jeste bio čestit i radan, ali ipak priprost svet - elitni gosti su u to vreme odlazili u daleko uglednije restorane u hotelima "Grand" i "Central" ili u "Veneciju". Alasi su inače bili poznati "veseljaci" (pijanci i kavgadžije) pa je u "Šaranu" često dolazilo do tuče i svađa, uprkos svim naporima vlasnika da održi red i ugled kafane.
IZ UGOSTITELJSKE TRADICIJE BEOGRADA U KAFANI "KOD DIVLJEG ČOVEKA"
Beograd je krajem osamnaestog veka imao 140 mehana, čak pet pivara, a po kavgama i pijankama upamćen je baron Trenk.
Za vreme duže austrijske okupacije (1718-1739), prema raspoloživim arhivskim podacima, u Beogradu je bilo više mehandžija, a manje kafedžija - pouzdan znak da se vino više cenilo od kafe. Zabeleženo je da je bilo i trideset šest pekara, jedan poslastičar, jedan "lebcelter" - rodonačelnik kasnijih "licidera", te jedan pekar koji je pravio kolače na orijentalan način. Pominju se i kuvari, a naročito se ističu trojica koji su kuvali za princa Aleksandra.
Jedan austrijski hroničar piše:
"Život u nemačkom Beogradu nije bio monoton; pre bi se moglo reći da je bio bučan... Stanovništvo se mnogo zadržavalo u mehanama, kantinama i kavanama, u kojima je trošilo svu svoju zaradu. LJudi su se lako zaduživali, i kada nisu mogli odgovoriti svojim obavezama, oni bi jednostavno iz Beograda nestali". Dalje isti autor navodi da je u Beogradu tada bilo oko sto četrdeset kafana i mehana, a beleži i da se general Maruli, u svome izveštaju iz 1731. godine, žali "kako svaki nevaljalac koji ovamo dobegne i uzme jednu sobu pod kiriju, kupi bure ili dva piva, ili ih uzme na veresiju, i toči, a da bi se što bolje koristio - skriva propali i bestidni ološ i dotle radi dok ne propadne i druge ne upropasti".
Poznate kafane bile su "Kod crvenog vola", "Kod tri zeca", "Kod divljeg čoveka", "Kod crnog orla", a u srpskom kraju nalazila se "Ekmeklučka kafana". Pili su se pivo (tada je u Beogradu bilo ukupno pet pivara!), vino i rakija, najčešće iz okoline grada. Među silnim kavgadžijama, koji su činili znatan deo internacionalne populacije, pominje se, po svojim nedelima čuveni, baron Trenk. Među različitim zabavama, pominju se balovi, na kojima su građani "i pored sveg veselja u sali bili prestravljeni, jer se za svaku sitnicu hapsilo i udaralo po sto batina". U Beogradu se tada nalazio i zoološki vrt, koji je pripadao princu Aleksandru. Vrlo je omiljeno bilo i posmatranje jadnika koji su bili vezivani za stub srama, a još veća poslastica bila su javna pogubljenja.
Posle smrti Arkadija Bokalića, gostionicu, koja je u međuvremenu, promenila ime u "Šaran", nastavili su da vode njegova udovica Dobrila i sin Lazar. Lazar Bokalić je uz to učio i velike škole i kasnije postao ugledan bankarski činovnik i istaknuti zemunski sportski radnik, pa je imao sve manje vremena za kafanu koju je na kraju i prodao.
Do početka Drugog svetskog rata "Šaran" je promenio nekoliko vlasnika, a najpopularniji među njima bio je Antun Trnavac, zvani Bata Gajdaš. Pošto se penzionisao ovaj vešti zemunski ugostitelj je sklepao nekakvu drvenu kolibu na drugoj obali Dunava, "u ritu", i u njoj točio piće i služio prženu ribu alasima i prvim "vikendašima", a ovu svoju ilegalnu krčmu nazvao je zvučnim imenom "Hilton"!. Pred početak Drugog svetskog rata "Šaran" je vodio Nikola Atanacković, zvani Tica, takođe poznati zemunski ugostitelj.
U međuratnom periodu "Šaran" je došao na glas kao restoran u kome se spremaju najbolji riblji specijaliteti. Kažu, da je tada na jelovniku bilo 70 raznih jela od rečne ribe, ali su od pića i dalje služeni samo rakija i vino! I profil gostiju je polako počeo da se menja. Iako su alasi i dalje bili među najbrojnijim mušterijama, dolazilo je sve više takozvanog "finog sveta", među njima i dosta Beograđana, naročito glumaca i drugih boema, ali i bogatih trgovaca, političara pa i ambasadora.
Posle Drugog svetskog rata "Šaran" je nacionalizovan i pripojen ribarskoj zadruzi istog imena, u koju su silom uterani i svi zemunski alasi. Kafana je ponovo svedena na bezličnu krčmu o kojoj je novi - društveni - vlasnik malo vodio računa, pa je objekat sve više propadao i gubio svoj ugled. Tek 1952. godine, kada je "Šaran" postao vlasništvo Poljoprivredno-industrijskog kombinata "Srem", situacija je znatno popravljena.
Iako je restoran zadržao svoj stari izgled - sa olajisanim crnim podom, peći bubnjarom smeštenoj u ćošku i vratima između dve sale, poput onih u kaubojskim filmovima - kvalitet kuhinje je znatno poboljšan, a asortiman jela od ribe postao raznovrsniji, baš kao i izbor pića koje je nuđeno sve učestalijim ali i otmenijim gostima.
Za nagli porast popularnosti "Šarana" velike zasluge imala je i sjajna konobarska garnitura koja je tih šezdesetih godina posluživala goste. Iako sasvim različiti - jedan je bio simpatičan notorni pijanac, drugi obešenjak i spadalo, treći flegmatičan a četvrti brz i okretan - predstavljali su sjajan tim konobara zbog koga su mnogi gosti "Šarana" postali stalni.
Od stalnih gostiju "Šarana" bio je i poznati zemunski boem, veterinar Miša Pilipić, za koga se priča da je svakog drugog januara, za stalne goste, u restoran dovodio neku od čuvenih ciganskih muzičkih bandi iz Srema, a akteri tih celodnevnih zabava još dugo su ih pamtili. Ovakva slavlja i obeležavanje početka nove godine do danas je ostala tradicija ovog restorana. U "Šaranu", inače, drugim danima nije bilo muzike, ali je vrlo često među gostima bilo pojedinaca sa gitarama ili dobrih pevača. Dešavalo se tako da pesmu sa jednog stola prihvate i drugi i da čitava kafana kao jedno veselo društvo i zoru dočeka, jer se "fajront" nikada nije strogo poštovao. Tako je "Šaran" veoma brzo, već sredinom šezdesetih godina, postao jedno od najpopularnijih mesta ne samo u Zemunu već i čitavom Beogradu.
Zaposleni radnici u "Šaranu" odbili su 1966. godine ponudu zemunskog ugostiteljskog preduzeća "Central" da uđu u njegov sastav, pa je restoran nastavio da radi u okviru PKB Turist (današnji "Beoturs").
Iste godine izvršeni su obimni radovi na detaljnom preuređenju i renoviranju čitavog objekta. Slični radovi preduzeti su i 1981/82. godine kada su sav enterijer a dobrim delom i fasada pretrpeli znatne izmene. Planove za ovo renoviranje uradio je poznati arhitekt Petar Đaković, pa je "Šaran" po ambijentu postao jedna od najlepših kafana naše prestonice. Deo stalnih gostiju, nezadovoljan promenama i smatrajući ih isuviše "otmenim"; prestao je da dolazi i potražio neki drugi, skromniji kutak, ali je zato "Šaran" dobio mnoštvo novih gostiju. I ova vrteška na kojoj se smenjuju gosti različitog statusa i ugleda, očigledno je još jedna od tradicija ovog restorana. I pored svega, to je jedna od najpopularnijih beogradskih kafana i svakako ponos zemunskog ugostiteljstva.
Veliki pregalac ove kafane je upravnik Milorad Petrović, zvani Milajac, koji je radio u beogradskom ugostiteljstvu do 1976. godine, kada dolazi u "hram" ribarskog kulinarstva zemunski "Šaran". Malajac, kako ga svi zovu, u ovom restoranu prošao je sve faze rada: bio je konobar, šef smene a danas je upravnik. Ovu dužnost obavlja već punih 15 godina.
Na pitanje šta je to što privlači goste u ovaj restoran, upravnik kaže:
"Nema tu nikakve tajne. Ovde se riba priprema čitavo jedno stoleće i uvek na isti način, tehnologija je ostala ista. Ova generacija zaposlenih koristi se savremenim uređajima ali samo za brže pripremanje, ali ne i na račun kvaliteta koji gost očekuje."
"Šaran" ima prednost kada je u pitanju sveža riba, jer svakog dana ovde stiže šaran, smuđ, som, kečiga, bela riba - direktno od dunavskih alasa. Ribari od Starih Banovaca, pa sve do Tekije na Đerdapu, prosto se utrkuju ko će prodati ribu "Šaranu". Ista konkurencija važi i za ribnjake, bilo da je reč o ribnjaku iz Jakova ili Ečke kod Zrenjanina.
Tako radi "Šaran" u kome danas o apetitu gosta brine tridesetak zaposlenih koji rade u dve smene.
"Šaran" je za zemunske kultno mesto. Kažu, kada je jedan Zemunac - gastarbajter došao posle dugo godina iz prekookeanskih zemalja, pre nego se sa porodicom pozdravio pitao je: "Je l' je ručak u "Šaranu"?
Nema više starih alasa, teških pesnica i velikog srca. Sad su gosti neki ljudi debljih novčanika i finijih manira.
Isto je samo velika plava reka.
I alaska tugovanka:
"A u Dunav riba plovi,
nema koj da lovi". Piše:
Sreto
Dragaš | |
|  | | Beskraj

 Broj poruka : 21554 Godina : 44 Location : Na pola puta sreci Humor : Uvek nasmejana Datum upisa : 20.03.2009
 | Naslov: Re: Istorijske sveske 12/1/2013, 3:08 pm | |
| datumi RAZARANJA Beograda
91.
Singidunum je rimski vojni logor sa IV Flavijevom legijom.
441.
Huni su srušili Singidunum
posle 450.
Singidunum je pod vlašću Sarmata
oko 470.
Istočni Goti proterali su Sarmate iz grada
488.
Gepidi osvojili Singidunum
504.
Goti zauzimaju grad, ali on mirovnim ugovorom...
510.
... pripadne Vizantiji
535.
Vizantijski car Justinijan I obnavlja Singidunum
584.
Avari osvajaju i razaraju antički Singidunum
592.
Vizantija ga je povratila
596.
Avari srušili bedeme grada, ali je vizantijska vojska zadržala grad
oko 630.
SlovenisuosvojiliSingidu-num
827.
Bugari će preuzeti vlast nad tvrđavom
878.
Javlja se grad sa čisto slovenskim imenom -- Beograd
896.
Ugarska vojska je napala Beograd
971.
Vizantija osvaja Beograd, a od nje ga
posle 976.
preuzima car Samuilo
1018.
Car Vasilije II ruši makedonsko carstvo i Beograd opet postaje vizantijski
1071.
Ugarska opseda Beograd
1072.
Vizantija preuzela Beograd
1096.
Ugarska vojska razorila Beograd, ali ga je Vizantija zadržala
1127 .
Mađarski kralj Stevan II ruši Beograd i njegovim kamenom gradi Zemun
1154.
Vizantijski car Manojlo I uzvraća istom merom Ruši Zemun i beogradskim kamenom ponovo gradi Beograd
1182.
Ugarska napala i opljačkala Beograd
1185.
Vizantija povratila Beograd diplomatskim putem
1230.
Beograd je u sastavu Bugarske
1232.
Grad je pripao Ugarskoj
1284.
Srpski kralj Dragutin dobio je od ugarskog kralja vlast nad Beogradom, i tako Beograd postade prvi put srpski
1316.
NJegov brat Milutin oružano osvaja Beograd
1319.
Ugarski kralj osvaja i spaljuje Beograd
1382.
Protivnici ugarske krune, braća Horvati, osvajaju Beograd
1386.
Ugarska je povratila Beograd
1403.
Despot Stefan Lazarević dobija od ugarskog kralja vlast nad Beogradom. Obnovio je tvrđavu i gradsko naselje, i učinio ga srpskom prestonicom
1427.
Ugarska preuzima Beograd
1440.
Turska napada Beograd, ali će grad, uz velika razranja, biti odbranjen
1456.
Ugarska i krstaška vojska odbraniće od turske vojske Beograd. Grad je razrušen
1521.
Ugari predali Beograd Turcima,posledvomesečne opsade
1688.
Austrija preotela Beograd od Turaka
1690.
Turci isteruju Austrijance iz Beograda Austrijska vojska osvojila Beograd
1739.
Turci vraćaju Beograd
1789.
Austrijanci su ponovo u Beogradu, ali ga...
1791.
...ustupaju Turcima mirnim putem
1806.
Srpski ustanici zauzimaju Beograd koji je, tada, postao centar nove Srbije
1813.
Turci ponovo zauzimaju Beograd
1815.
Drugi srpski ustanak. Na scenu stupa Miloš Obrenović
1830.
Sultanov hatišerif o autonomiji Srbije
1867.
Mihailu Obrenoviću predati ključevi Beograda
1878.
Na Berlinskom kongresu priznata nezavisnost Srbije
1882.
Srbija postaje kraljevina, a Beograd njena prestonica
1914.
Austrijska vojska ulazi u Beograd i ostaje samo tri meseca, da bi...
oktobra 1915.
... ponovo ušla i ostala tri godine
1918.
Prvog novembra Beograd opet postaje srpski, ali decembra iste godine postaje jugoslovenski, bez borbe
1941.
Nemci bombarduju Beograd 6. i 7. aprila, i 12. aprila ulaze u njega tako razrušenog
1944.
Amerikanci bombarduju Beograd
1944.
Beograd oslobođen od Nemaca mukama i žrtvama ruskim i partizanskim
1997.
I tu je kraj. Za sada (Iz knjige „Beli grad, kulturna istorija Beograda", grupa autora, izdavač: MEDIART, 1997)
| |
|  | | Beskraj

 Broj poruka : 21554 Godina : 44 Location : Na pola puta sreci Humor : Uvek nasmejana Datum upisa : 20.03.2009
 | Naslov: Re: Istorijske sveske 19/2/2013, 8:37 pm | |
| Ovde je zgasla država Nemanjića, ovde se rodila nova srpska država, a za Jugoslaviju niko nije podneo toliko žrtava kao Šumadinci zemlja ŠUMADIJA hajdučka, doseljenička i pobunjenička U našim starijim srednjovekovnim izvorima nema pomena o Šumadiji. To pada dosta u oči s toga, što taj kraj, iako prekriven ogromnim šumama, nije bio bez izvesne kulturne tradicije i bez političkog značaja.
Stojan Novaković je nalazio, da se grčko, sa staroslovenskog prepisano, ime parohije Grontsos u braničevskoj eparhiji, koje se navodi u povelji vizantiskog cara Vasilija II izdatoj 1020 god. ohridskoj arhiepiskopiji, odnosi na župu Gružu.
Šumadija oko Niša
Grčki pisac DžII veka, Jovan Kinam, kazuje, da je župan Desa vladao u toj oblasti, koja da je bila bogata i s dosta stanovništva. Ali o granicama te oblasti ne znamo ni odatle ništa izbliže; Kinam, koji priča kako je car Mihajlo iz Niša uputio svoju vojsku prema Drini kroz lugomirski kraj (Longomir) ne kaže, da li taj kraj ima kakve veze s Dendrom, i kako uopšte stoji prema njoj, a to bi za naše opredeljivanje, pošto poznajemo Lugomir, bilo od odlučnog značaja. Princ Petar Karađorđević, snimljen u šumadijskoj nošnji.Aleksandar je, u duhu jugoslovenstva, Petru dao srpsko, Andreju slovenačko i Tomislavu hrvatsko ime Samo ime Dendra, tako uopšteno, može se uzeti vrlo široko, već po tome što je u to vreme, i mnogo docnije, ogroman deo Srbije bio u stvari prava Šumadija. Svi putnici - pisci, koji su od DžII-DžV veka prolazili Srbijom opisuju je kao zemlju "brdovitu i šumovitu"; naročito to važi za kraj od iza Braničeva do ispred Niša. Dok bi tako, u to rano doba granice "Šumadije"prema jugu mogli uzeti kao da su išle dalje od onih, koje su uzimane u narodu u DžIDž veku, a za severozapadni kraj je izvesno, da ih moramo uzimati uže. Rudnik je, na primer, još krajem DžIII veka smatran kao sremski grad, upravo kao pogranični grad oblasti Srema, koji se prostirao sa obe strane Save. Još ranije, do slovenskog naseljavanja, Rudnik je, isto tako, bio krajnja tačka istočne granice rimske pokrajine Dalmacije. Na severu Beograd sa svojom okolinom nije spadao u Šumadiju; ali gde je upravo počinjala njezina granica ne da se tačno utvrditi. Na istoku se, međutim, odavno Morava smatrala kao njena granica; ta je reka, u ostalom, za dugo u historiji bivala granična linija između njoj bliskih naroda.
Kasnije su se sve te granice znatno pomerale, dok se nisu, za turskog vremena, počele se blizu poklapati sa granicama Beogradskog Pašaluka. U DžIDž veku, po uveravanju Milana Đ. Milićevića, Šumadijom se msatrala zemlja među Moravom, Dunavom, Savom, Kolubarom i LJigom. U Dragutinovoj kraljevini
Naseljavanje Srba u taj kraj počelo je vrlo rano. Sloveni su, zna se dobro, čak velikom pograničnom gradu, starom i razrušenom Singidunumu dali svoje ime, koje se javlja već u IDž veku. Ali, politički, Srbi u tom kraju zadugo nisu bili aktivni. "Nigde se doseljenici nisu tako brzo prilagođavali geografskoj i društvenoj sredini i nigde se nisu toliko ukrštali kao Šumadinci", piše Jovan Cvijić Srpska državna granica Stevana Prvovenčanoga i njegovih neposrednih naslednika nije išla mnogo severnije od grada Ravnog (današnje Ćuprije), niti je prelazila liniju planina između današnjeg Milanovca i Jagodine.
Kralj Uroš I pokušao je, istina, da pomakne srpske granice na toj strani u severnijem pravcu, ali njegovo ratovanje s Mađarima za Mačvu i Srem završilo se je neuspehom. Tek od vremena kralja Dragutina, i to od 1284. god. počela se širiti u tom kraju i politička srpska vlast, i to s početka pod mađarskim okriljem.
Dragutin je, naime, dobio na upravu severnu Srbiju (Srem, Mačvu i beogradski kraj) i severoistočnu Bosnu (župe Soli i Usoru) kao mađarski vazal. Između njegove države i države brata mu kralja Milutina nije bilo nikakve treće oblasti, i srpski elemenat se u nesmetanim kontinuiranim naseljima širio sve intenzivnije prema Savi i Dunavu. Kad je kralj Dragutin umro (1316), Milutin je na njegovo područje stavio svoju ruku, već svestan, da zbog srpskog elementa u njoj ta cela oblast ima da postane sastavni deo Srbije, kao što je to bila i po svom prirodnom geografskom položaju. Iako su srpski vladari u prvoj polovini DžIV veka glavni deo svoje državne aktivnosti razvijali prema jugu, niz Vardar, oni, ipak, nisu bez borbe upuštali ni te tekovine na severu. "To su bili hajduci i uskoci, po ocu Šumadinci a po poreklu doseljenici iz nikšićkog kraja nemirni, odvažni, buntovni elementi, koji su morali bežati od Turaka u puste i velike šume šumadijske. To uskočko i hajdučko stanovništvo nije dugo moglo trpeti tuđinsko, versko i političko, ekonomsko ugnjetavanje - i Srbija se stala buniti", piše Jovan Skerlić Kad je posle maričke katastrofe počelo osvajanje Turaka i postepeno uzmicanje Srba s juga prema severu, prenosi se, postepeno, i srpsko državno središte sa vardarske najpre na moravsku, a onda na dunavsku liniju. U tom periodu Šumadija dobija veći značaj.
Za vreme kneza Lazara razvija se, u glavnom, kraj oko Kruševca i moravska dolina do Ćuprije; tu je njegova prestonica i njegove glavne zadužbine.
Za njegovih naslednika despota Stevana i Đurđa Brankovića razvijaju se i dunavski gradovi; preuređuje se Beograd, diže se Smederevo, jača Golubac. Glavna zadužbina despota Stevana, manastir Manasija, pomera se severnije od Lazareve linije, dok se drugi manastiri njegova vremena podižu pod Kosmajem, kao Pavlovac i Tresije, ili u Rudniku (Nikolje) i kod Aranđelovca. Oživljavanje Šumadije manastirima nastavlja i despotova vlastela, od koje potiču Vraćevštica, Brezovac pod Venčacem, Koporin ispod Velike Plane i dr. Mnoga sela, dobra hrana, a naročito dobra vina
Kad je 1433. godine prolazio Srbijom francuski vitez i državnik Bertradon de la Brokijer, on je opisuje ovako. Između Kruševca i Varvarina bila je u to vreme granica između Srbije i Turske; kad je prešao - piše Francuz - "nađoh zemlju vrlo lepu i dobro naseljenu narodom". Jedno vreme išao je moravskom dolinom, a onda je, da bi došao u despotov Nekudim, "varoš sličnu selu", morao preći „kroz zemlju prilično rđavu, to jest kroz veliku šumu, rđavim šumskim putem uz brdo niz brdo. Ali prema drugim šumskim i brdovitim zemljama i tu su zemlje vrlo lepe i vrlo su dobro naseljene selima". Kad je iz Nekudima kretao za Beograd "priđosmo - veli - vrlo velike šume, pune bregova i dolina. U tim dolinama ima mnoštvo sela, dobre hrane, i naročito dobra vina„. Ovo, tako da je rečemo blagostanje bilo je, na žalost, samo privremeno.
Posle velikih ugarskih provala u Šumadiju, do iza Rudnika za vreme cara Uroša 1359. god., i do mimo Kragujevca 1289. godine, posle srpske pogibije na Kosovu, kad su Mađari osvojili gradove Borač i Čestin, ta oblast nije doživela većih potresa. Borbi je bilo u glavnom u susedstvu i na granicama šumadijske oblasti, ali Šumadija sama nije mnogo stradala. Lovišta despota Stevana
Stevan Lazarević bio je veran vazal turski do angorskog poraza njegova zeta sultana Bajazita (1402. godine), pa Turci nisu imali razloga da haraju njegovom zemljom; a posle turskog poraza on se orijentisao prema Mađarskoj i dobio čak od njenog kralja, kao lični feud, Mačvu i područje Beograda. Jedno vreme bilo je više opasnosti od unutrašnjih, nego od spoljašnjih neprijatelja, kao na primer pred kraj DžIV veka, kad je vojvoda Nikola Zojić spremao zaveru protiv Stevana Lazarevića i bio, najposle, prisiljen da mu se pokori i preda u rudničkoj Ostrovici. Tadašnjem lepom razvoju Šumadije doprineo je dosta i interes despotov za tu oblast. Despot je dolazio u Šumadiju na letovanje i u lov - Kragujevac zahvaljuje svoje ime jednoj vrsti sokola-kraguja, koji behu upotrebljavani za lov; tu ga je 19. jula 1427. zadesila i smrt od srčane kaplje u selu glavice nedaleko od Kragujevca.
Mađarska vlastela iz Jagodine
Nevolje Šumadije počinju od 1438. godine, kada su Turci krenuli svoje velike ofanzive protiv Mađarske i Srbije, a naročito protiv Beograda. Prodirući prema severu od Kruševca Turci češće prelaze preko Šumadije, i, naravno, ne štede je; to isto čine i Mađari, kad pokušavaju da svojim ratnim podvizima suzbiju Turke. Naročito su česta u drugoj polovini DžV veka, i pre i posle pada Srbije, 1459. godine, odvođenja u ropstvo i veliko raseljavanje našeg sveta iz tih oblasti. Godine 1454. odveli su Turci iz Srbije, uglavnom šumadijske, oko 50.000 duša, a od 1479-1483. prešlo je u Ugarsku na 200.000 Srba. Među tim preseljenicima, voljnim i nevoljnim, bilo je često ljudi od velikog ugleda. Kada je Karađorđe operisao uNovopazarskom Sandzaku, 1809. godine, on je "sagnao" dosta naroda iz tih krajeva u Šumadiju, govoreći: "Hajte u Šumadiju, tamo ima pustahije zemlje." Sinovi vojvode Jakše, Stevan i Dmitar Jakšići, iz Jagodine, prešli su u Ugarsku sa 1200 svojih ratnika, i dobili su tamo 1464. od mađarskog kralja Matije nađlačko vlastelinstvo. Vuk, sin Grgura Brankovića, i Đorđe i Jovan, sinovi Stevana Brankovića, unuci despota Đurđa dobiše u Ugarskoj čak i čin srpskih despota Posle pada Beograda pod Turke, 1521. god., dao se nagovoriti i ugledni bogati velmoža Pavle Bakić, sa Venčaca kod sela Livade, koji je imao u Šumadiji na 50 raznih dobara i sela, da se 1525. godine preseli preko Save. Ti gubici, uz one ratne, oslabili su narodnu snagu u velikoj meri; raniji napredak te oblasti bi ne samo ometen, nego potpuno upropašćen; od jedne oblasti koja beše počela da se kultiviše napravi se opet planinska pustoš.
Iz kazivanja putopisa čuvenog Hansa Dernšvama, koji je 1553. godine prošao jednim delom Srbije, vidi se jasno koliko se ranije stanje izmenilo.
Selo Livada beše "pusto i neobrađeno„. Jagodinski kraj ispresecan je, veli, brdašcima, koja su, izgleda, ranije bila sva pldona, pod njivama i vinogradima, a onda je sve, s obeju strana bilo pusto, zabataljeno i zaraslo sitnogoricom„.
Od Palanke do Jagodine išlo se, po pričanju A. Volfa 1583. godine, „grmljem i šumom", i poslanstvo je, kao od šale, uplovilo na svom putu, kod same Palanke, jednog medveda. Puste gore, hajducima pribežišta
Izveštač jednog poslanstva iz 1584. godine kaže, kako Srbija "ne bi bila neprijatna, kada bi bila obrađena", ali je "tako zapuštena i raseljena, da se 5-6 milja daleko ne vidi žitelja". Vožd Karađorđe vojnu veštinu učio je kod Austrijanaca, a hajdukovanje u četi Stanoja Glavaša: u borbama je učestvovao lično, silazeći sa konja - bio je u duši pešadinac Godine 1717. opisivala je Ledi Montegijeva valskoj knjaginji Karolini svoje utiske sa puta kroz Srbiju ovako:
"Prešli smo pustare srpske, gotovo prerasle šumom, premda je zemlja po prirodi vrlo plodna. Stanovnici su radeni, ali je ugnjetavanje seljaka tako teško, da su prinuđeni da ostavljaju kuće i napuštaju svoja polja, jer sve što imaju izloženo je grabežu janičara".
Te puste planine bile su pune hajduka, koji tuda četuju već od druge polovine DžV veka.
Putem kojim smo prošli od Beograda dovde - nastavlja Ledi Montegijeva u jednom pismu od 1. aprila 1717 - ne može samac čovek lako proći bez oficirske pratnje. Puste gore srpske pribežište su hajduka koji pljačkaju po 50 u gomili, tako da nam je cela naša straža bila potrebna da nas čuva."
Ovo čak diže značaj Šumadiji, naročito od DžVIII veka, kad je ona postala pogranična oblast turske Carevine. NJene velike bukove i hrastove šume daju skloništa svima nezadovoljnim elementima, koji neće da poviju glavu pred svakim turskim sileyijom; a blizina granice omogućava da se pojedinačne akcije mogu lakše pretvoriti u organizovanije pokrete. Otud Šumadija znači više nego, na primer, Romanija ili Suva Planina, koje su isto tako bile poznate kao skloništa hajduka, ali koje, budući dublje u unutrašnjosti, nisu mogle da od hajdučkih podviga stvore veći nacionalni pokret. Piše:
Napisao 1939.
prof. Vladimir Ćorović | |
|  | | Beskraj

 Broj poruka : 21554 Godina : 44 Location : Na pola puta sreci Humor : Uvek nasmejana Datum upisa : 20.03.2009
 | Naslov: Re: Istorijske sveske 8/4/2013, 9:18 pm | |
| Doseljavanje hajduka i uskoka Naseljavanje Šumadije počelo je nešto življe od druge polovine DžV veka, i to sa našim elementom od raznih strana, ali još ni za Karađorđeva vremena ono nije bilo mnogo intenzivno. Kad je Karađorđe 1809. godine operisao u Novopazarskom Sanyaku, on je, vele predanja o naseljima Šumadije, "sagnao" dosta naroda iz tih krajeva u svoje, govoreći:
"Hajte u Šumadiju, tamo ima pustahije zemlje." ŠUMADIJI
Blistava vizijo moje Šumadije,
kad mišljah ti si mrakom pogrebena,
ja osetih tada, kao duh, da bdije
i svetli u meni, kroz mračna vremena,
za uvek sunčana slika kosa rodnih,
i da utisnuta u dušu mladića -
pečat nerazlomljen snom čežnja
besplodnih
ti stjiš u meni, zoveš na otkriće.
Kaljen tvojom verom, pisan tvojom snagom,
mala, sitna slamka među vihorima,
ja potonuh na dno, i za senkom blagom
uzdigoh se opet svetlim timorima.
Ali sve što mišljah da sam hteo,
sad vidim, beše samo tvoja volja:
ti si duh, krv moja, ti si život ceo,
a sve moje reči glas tvoga su polja.
Glas tvoga su polja i šum tvoga zbora
svi moji zanosi i sni nedostižni,
moje srce pir je tvojih razvigora,
duša - to su ljudi tvoji tihi, brižni.
Moj život šta može biti sada,
taj život koji je trn sa tvoga gloga?
Šta može da bude kap kiše što pada,
i šta je jedna zvezda u rukama Boga!
Prah prašine tvoje suncu zavitlane,
i kad padnem putem vatre gde trepere,
na mom će grobu tvoje lipe grane
da šume još glasom tvoje svetle vere... Po ispitivanjima stanovništva, u Gruži je svega 58 porodica-starinaca, u Jasenici 49 u Smederevskom Podunavlju i u Jasenici ima ih svega 4,1%.
Sastav šumadijskog stanovništva veoma je karakterističan.
U njemu je bilo, pre svega, ostataka od starih, delimično i od najstarijih srpskih doseljenika; njima se od DžV-DžVI veka pridružio dobar deo kosovskog elementa, koji se pomerao prema severu (Kosovci - po Cvijiću - Šumadiji uopšte uzevši predstavljaju stare doseljenike od DžVI do DžVIII veka"); u niskoj Šumadiji, početkom DžIDž veka, steklo se i nešto doseljenika od Velesa i Bitolja, Katranice i Gramatika; oko Kragujevca naselilo se nešto Torlaka i Šopova; sem toga u Šumadiju je došlo, još u DžVIII veku, i mnogo lica iz Crne Gore, Brda i Hercegovine. Tu se, kako vidimo, nalazio i ukrštao veliki deo naših nrodnih plemena i vršio jednu vrstu veoma korisne biološke selekcije.
"Nigde se doseljenici - naglašava J. Cvijić - nisu tako brzo prilagođivali novoj geografskoj i društvenoj sredini i nigde se nisu toliko ukrštali kao u Šumadiji."
"To su bili hajduci i uskoci - piše J. Skerlić, samo po ocu Šumadinac, a po poreklu doseljenik iz nikšićkog kraja - nemirni, odvažni, buntovni elementi, koji su morali od Turaka bežati u puste i velike šume šumadiske. To hajdučko i uskočko stanovništvo nije moglo dugo trpeti tuđinsko, versko i političko i ekonomsko ugnjetavanje, i počev od kraja DžVIII veka Srbija se stala buniti." Petsto ljudi Koče kapetana
Borbenom raspoloženju Šumadije doprinosili su znatno i tri velika rata, koja su u DžVIII veku vođena između Austrije i Turske na njenom području (1716-18, 1736-39, 1788-89). U tim ratovima Austrijanci su mnnogo polagali na srpsku saradnju i činili su sve što su mogli da što više izazovu Srbe na borbu protiv Turaka. Srbi su im se uvek odazivali i u izvesnim akcijama bilo je njihovog učešća gotovo koliko i austrijskog. Ova učešća u ratovima, ma kolika inače bila razočaranja zbog austrijskog povlačenja, dizala su ipak narodnu samosvest, pojačavala otpor, podržavala hajdučiju i omogućavala, u času krajnje nevolje, skloništa kod suseda. Turci su, posle svega što je bilo počeli da zaziru od njih i u dosta prilika bili su više skloni na pregovore s njima nego na borbu, bojeći se naročito srpskih veza sa ljudima preko granice.
Naročito se razvila borbena aktivnost Srba za vreme Kočine Krajine. Pred sam taj rat, u jesen godine 1787. ušle su austrijske vojne vlasti ne samo u bliže veze, nego čak i u neposrednu saradnju sa izvesnim srpskim junacima, koji su im se, kao dobrovoljni borci, stavili na raspoloženje za borbu protiv Turaka. Od tih dobrovoljaca obrazovaće Austrija posebne vojne odrede takozvane "frajkore", decembra meseca 1787. Tim odredima namenilo je austrijsko vojno vođstvo važan zadatak: oni su imali da budu prethodnici austrijske vojske i da, u isto vreme, podstiču narod u Srbiji na ustanak.
U tom pravcu naročito je u Šumadiji živo radio Koča Anđelković, iz Panjevca. Sveti Đorđe, mozaik iz crkve na Oplencu Već prvih nedelja 1788. godine on je uspeo, da, pošto je sa malom četom od kakvih četrdeset ljudi naterao u beg Turke u Požarevcu, prodre sve do Kragujevca i skupi do 500 ljudi, koji su s njim krenuli u borbu. Malo potom počeše se dizati i drugi iz raznih mesta Šumadije i ostale Srbije; do proleća bila je, u glavnom, sva zemlja zapaljena.
Koča Anđelković, sa svojim drugovima, čiji je broj prelazio hiljadu, ometao je sistematski vezu između Niša i Beograda i svojim borbama, manjim i većim, davao je primer ostalima i dizao duh. Ne znajući za austrijske poltičke i strateške skrupule, zbog kojih oni nisu hteli za dugo da sami pređu u akciju, on se, siromah, sav založio, da im stvori uslove za uspeh i više od dva meseca izdržavao je borbe s Turcima, čuvajući bagrdanski klanac i njegovo područje.
Tek posle njegova povlačenja počele su, u leto 1788. letimične austrijske operacije u Šumadiji, i to ovog puta sa zapadne strane, od Valjeva, i iduće godine vojnički pokreti u malo većem stilu. Iako su te borbe završene s austrijskim povlačenjem i u osnovi s neuspehom po hrišćane, oni su, ipak, bile od značaja. Turci u ovom ratu nisu odneli ni jedne veće pobede, koja bi im mogla dati povoda da se ponesu; iako su Svištovskim mirom zadržali Srbiju oni su dobro videli, da moraju menjati način uprave u njoj i popuštati raji na celoj liniji. U ovom ratovanju Srbi su imali prilike da dobro vide svoju vrednost. Više od polovine glavnih vojničkih operacija izveli su oni; nekoliko meseci rat su, u stvari, vodile samo njihove čete; bez njihova sudelovanja austrijska vojska ne bi postigla ni ono malo uspeha što ih je imala. Dobar deo toga videli su i sami Turci, i od Svištovskog mira, kojim je likvidirana Kočina Krajina, oni na srpsko pitanje počinju gledati mnogo ozbiljnije nego pre toga. Rajetin protiv dahija
Kao prva žrtva novih reforama, koje je sultan Selim III uveo u Beogradski Pašaluk, bili su neobuzdani janičari. Oni su bili prisiljeni da se sele iz njega kud ih oči vode. NJihov otpor protiv toga, kao i stalne težnje i pokušaji da se vrate natrag i osvoje stare položaje, ne daju da se Pašaluk konačno smiri. Borbe se ponavljaju ako ne iz godine u godinu, ono svakako bar svake druge godine. Novi "carski" poredak brani beogradski vezir s nedovoljnim brojem vojske, i nešto sultanu odanih spahija. U nevolji, vezir traži pomoć od samih Srba i ugovara s njima, da se obrazuje narodna vojska srpska, s dobrim oružjem i sa srpskim vođama. Stvaranje te narodne vojske, koja je u frajkoru prošla izvesnu vojničku disciplinu, menja iz osnova položaj Srba u Beogradskom Pašaluku. Čim je dobio oružje i počeo da se organizuje Srbin nije više prosti rajetin; u Šumadiji, gde mu je gora još uz to davala i pouzdano utočište, manje nego i u jednom drugom kraju. Zahvaljujući srpskoj saradnji Pašaluk se punih sedam godina s uspehom opirao janičarskoj otimačini; njegova odbrana klonula je tek onda, kad je sama Porta, zbog spoljašnjih komplikacija, popustila pred svojim odmetnicima i dozvolila janičarima povratak u Srbiju.
Četa Stanoja Glavaša
Dahijski režim u Srbiji od 1799-1804. godine ostao je u najcrnjoj uspomeni. Ozlobljeni, istrošeni, ogoleli, puni mržnje i željni osvete, janičari su brzo pokazali svoje rđave instinkte i potpuno otsustvo državničke uviđavnosti. Kao prva žrtva njihove osvete pade 1799. godine Stanko Arambašić, glavni vođa narodne vojske, rodom iz Kolara u Levču, koji je inače živeo u Smederevu, a posle i drugi. Krajem 1801. pogibe i sam vezir beogradski, Srbima prijateljski naklonjen Hayi-Mustafa paša.
"Kakogod što su se pod mudrim i pravednim vladanjem Ayi-Mustajpašinim slabili i gasili hajduci u Srbiji, tako se sad od ovake sile i od zuluma poajduči desetina naroda" - piše Vuk Karayić. Spomenik palim srpskim borcima u Košutnjaku (Hir ruhen servishe Helden - Ovde počivaju srpski junaci) podigao je nemački maršal Makenzen, zadivljen herojstvom "reponja" iz Odbrane Beograda Na takvo nasilje morala je doći narodna reakcija. Mi danas znamo dosta podrobno, kako se već od 1802. godine počeo raditi na tome, da se dahiski režim suzbije s jedne strane silom, a s druge narodnim tužbama protiv njega na samoj Porti.
Na borbu se mislilo naročito u Šumadiji, u kojoj je 1803. godine četa Stojana Glavaša zadavala velik strah Turcima; a i na jedno i na drugo sredstvo pomišljalo se u zapadnoj Srbiji, u kojoj je valjevski knez, mudri Aleksa Nenadović, bio središnja ličnost cele akcije.
Turci su u prvi mah više zazirali od ove druge strane, jer su znali za Nenadovićeve veze s austrijskim pograničnim oficirima, a znali su, isto tako, da je on i u borbama za vreme Kočine Krajine bio jedan od glavnih i najuticajnijih vođa. S toga, kad su pohvatali izvesne dokaze o srpskim pripremama za ustanak, dahije uputiše u valjevski kraj svoga najborbenijeg druga, Mehmed-agu Fočića, da on otpočne i izvrši seču tamošnjih knezova.
U Šumadiju bi upućen Kučuk-Alija, koji je krenuo preko smederevske Jasenice na Palanku i Batočinu, a odatle u Jagodinu i Ćupriju, ali u kragujevačku oblast on nije dolazio.
To upada u oči. Zašto to? Zar šumadijski knezovi nisu bili toliko opasni koliko valjevski i moravski? Ili su dahije mislile, da je dovoljno u prvi mah pobiti glavne vođe iz valjevske, beogradske i smederevske nahije, koje su najbliže granici, pa tek onda preći u unutrašnjost? Na to pitanje teško je dati odgovor, jer nema pouzdanih izvora. Ali je činjenica važna i vredi je istaknuti: dok na kneza Aleksu ide sam Mehmed-aga Fočić, dok na kneza Stevana Palaliju polazi Mula-Jusuf, Kučuk-Alija ne svraća, do Topole da uhvati Karađorđa, nego tu dužnost poverava jednom turskom kafeyiji. Svaki svoga ubijte subašu
Nama se čini, da su Turci užu šumadijsku oblast izostavili iz prvog plana, uglavnom, zato, što su nalazili, da su srpska lica u njoj manje opasna od valjevskih i beogradskih knezova. U Šumadiji je, istina, bilo hajduka i pregalaca, ali ta pojava nije za njih bila nova, dok je akcija kneza Alekse, sudeći po onom njegovom pismu upućenom austrijskom majoru Mitezeru u Zemun, izgledala neposredna i ukazivala na po dahije opasne mogućnosti. Iza Nenadovićeve akcije mogla je doći kakva austrijska intervencija, dok je hajdučka aktivnost u Šumadiji, tako da rečemo, bila domaća stvar. I s toga se požurilo, da se što pre preseku veze, dok je za obračun sa šumadijskim hajducima izgledalo da ostaje vreme i za docnije.
ŠUMADINCI KAO VOJNICI
"Ovde se mora dodati da smo se mi navikli da smatramo Srbe kao neprijatelja od vrednosti. Ja sam ih smatrao i još smatram kao vojnički najjačeg neprijatelja. S malim zadovoljni, okretni, lukavi, neobično pokretni, dobro naoružani, municijom bogato snabdeveni, na zemljištu vešti vrlo dobro vođeni, raspaljeni za borbu mržnjom i oduševljenjem, dali su našim trupama više posla nego Rusi, Rumuni i Talijani".
("Uzroci našeg poraza" od austrougarskog đenerala pešadije Alfreda Krausa, str. 153.)
Mi ne znamo, a uzalud bi bilo praviti ma kakva nagađanja o tome, kako bi se razvijale stvari u Srbiji, da je, slučajno knez Aleksa ostao u životu, kao jedno od tada najuglednijih lica u zemlji i kao čovek koji je na široko bio zasnovao veze za podizanje ustanka. Posle njegove pogibije, valjevska nahija, lišena svog glavnog vođe, ne može da uzme inicijativu u akciji. Ona prelazi na borbenu Šumadiju, u kojoj se raspoloženje za ustanak spremalo gotovo godinu dana ranije.
Šumadija prva na seču knezova odgovara revoltom. Karađorđe, koji je spreman dočekao Turke kad su došli da ga ubiju i primio borbu s njima, sam pali han u Sibnici kao signal da se zapali sva Srbija. Od njega pođe opšti poklič: "Svaki svoga ubijte subašu!" koji ubrzo prihvata sva zemlja.
Šumadija je mogla prva uzeti inicijativu na se prvenstveno s toga, što je ona u hajducima Stanoja Glavaša (u čijoj je četi od 1803. godine bio i Hajduk Veljko), kome je Karađorđe bio stari prijatelj i koga je posvetio u sve pripremne akcije, imala jednu vrstu organizovane i na boj spremne vojske.
U valjevskoj nahiji - lepo priča prota Matija Nenadović - seljaci su se, mada ogorčeni, brzo rasturali i kad su pristajali da se dižu; njih je trebalo nagovarati, uvlačiti, čak i silom nagoniti, dok su Glavaševi hajduci bili već borci od rase, da ne kažemo od zanata. Oni su glavni stožer oko koga se pribira prva Karađorđeva vojska, i oni su u prvim okršajima glavni u akciji. Na predlog Stanoja Glavaša, Karađorđe, koji sam odavno već beše napustio hajdučke redove, biva u Orašcu izabran za glavnog vođu Ustanka.
Vodeća uloga Šumadije
Šumadijska aktivnost, kojoj je u istoriji zapala zavidna uloga da krene veliko delo obnove naše slobodne države, razvila se, kako vidimo, pod vrlo karakterističnim uslovima. Priroda joj je dala bogate šume, a sastav stanovništva mogućnost izvesne rasne selekcije. Blizina granice omogućavala je snabdevanje oružjem i municijom i veze sa prijateljima preko granice, a tradicija stare države i guslama čuvani kult pregalaštva živu narodnu svest i volju za borbu. Nedavne borbe Koče Anđelkovića i narodne vojske, u kojima je učestvovao dobar deo Šumadije, poticale su ljude na otpor i pojačavale stav samosvesti.
Na području Šumadije završila je svoj život srednjevekovna naša država Nemanjića i njihovih naslednika; a na tom istom području, kao po nekom spremanom usudu historije, obnovljena je sa oba ustanka, od 1804. i 1815. godine, i naša draga nova Srbija. Na području Šumadije, na klasičnim položajima Suvobora, odnela je obnovljena Srbija, u novembru 1914. i svoju najveću pobedu u strahovitim borbama Svetskoga rata, kada je, stavljajući u pitanje svoj opstanak, uzela na sebe časnu dužnost da izvrši delo našeg narodnog ujedinjenja, najveće otkako postoji naša historija. Piše:
Napisao 1939.
prof. Vladimir Ćorović | |
|  | | Beskraj

 Broj poruka : 21554 Godina : 44 Location : Na pola puta sreci Humor : Uvek nasmejana Datum upisa : 20.03.2009
 | Naslov: Re: Istorijske sveske 7/6/2013, 8:59 pm | |
| Svi stanari Užičke 15 PODSTANARI gospodina ACOVIĆA Inženjer Acović, vlasnik građevinskog preduzeća "Labor", akcionar u nekoliko rudnika, istaknuti beogradski mason, 1933. godine, za svoju kuću odabrao je plac u Rumunskoj 15, na Dedinjskom visu, odakle je, na sve strane, pucao vidik na krovove Beograda. Mislio je da zida porodičnu vilu, a gradio je zdanje za istoriju, najpoznatiju rezidenciju srpskih "vladara" novih vremena. Na ulaz je uklesao izreku "Kuća ne počiva na temeljima nego na ženi", naslutivši da će se ovde pisati "ženske stranice" istorije - vila će biti "Carstvo carica", domaćin će se baviti poslovima značajnijim od preziđivanja kupatila. Satelitski snimak dedinjskog " Zabranjenog grada" - Specijalno za "Srpsko nasleđe" prvi put u jugoslovenskoj javnosti 1. Užička 15, Bivša i sadašnja rezidencija predsednika
2. Muzej 25. Maj
3. MIR - Maršalova intimna rezidencija u koju se J. B. T. nikadnije uselio
4. Kuća cveća
5. Užička 16, rezidencija predsednika Srbije
Posle 45 godina konačno je razjašnjeno kada i kako se Josip Broz uselio u Užičku 15 na Topčiderskom brdu. O prvim danima i oslobođenom Beogradu, svedoči Branko Broz:
"Kuća u Užičkoj na brzinu je preuređena i pripremljena za Tita. Jedan dio konjičkog eskadrona smješten je u Užičkoj ulici broj 13. Mi pratioci zauzeli smo prostorije na katu Titove kuće u potkrovlju. To je bila velika prostorija sa sedam kreveta gde smo svi imali dovoljno mesta. Odavde smo se vrlo lako spuštali u prizemlje kuće na dežurstvo u neposrednoj Titovoj blizini. S nama su bili i ruski oficiri koji su stanovali preko puta Užičke broj 17. U Mitićevom grombi kaputu
Tito je sve to vrijeme bio u Užičkoj ulici broj 15, otkuda je i rukovodio završnim operacijama. Beli dvor su ruske jedinice još uvijek pregledavale da ne bi bilo kakvih mina. Kada je to bilo gotovo i svuda pisalo "min njet", ušli smo u Beli dvor da ga pripremimo za Titov dolazak. Užička ulica broj 15 se preuređivala i popravljala. Za to je vrijeme Tito boravio u Belom dvoru. Kako je bilo potrebno mnogo materijala i sredstava za uređenje kuće, neko sam vrijeme imao ključeve od Mitićeve radnje u Knez-Mihailovoj ulici. Kad je Beograd oslobođen, u tom velikom dućanu bilo je puno odjeće, obuće i ostalih potrepština. Prošao sam ga od vrha do dna. Znao sam točno gdje se što nalazi. U podrumu je bilo nekoliko odjeljenja s odjećom i opremom LJotićevih oficira a bilo je i mnogo grombi kaputa smeđe i crne boje što smo uvelike koristili za potrebe pratnje i rukovodilaca. Sovjetski oficiri su se takođe opskrbljivali u tom dućanu, a naročito su bili zainteresovani za ženske cipele i rukavice".
Deset hiljada kvadrata u Rumunskoj
Rat je ubrzo prestao a Josip Broz je, posle prvog preuređivanja, ostao da živi u toj kući do kraja života. Šta se sve događalo u tom vremenu, očigledno veoma dokumentovano, saopštile su u maju 1990. beogradske TV Novosti, pod naslovom "Tako se nastanio Broz":
..." Ogromna oduzeta imovina, u koju se poslednjih dana ubraja i deo Memorijalnog centra "Josip Broz Tito„, u Beogradu, tačnije parcela broj 143 Katastarske opštine Beograd 7, bivše vlasništvo inž. Aleksandra Acovića i njegovih sinova Radisava i Miloša (sada u Švajcarskoj), u površini od 10.780 kvadratnih metara, sa kućom - dugogodišnjom rezidencijom Josipa Broza Tita u Užičkoj ulici broj 15, u Beogradu - čija promena vlasništva sadrži sve elemente posleratnih imovinsko-pravnih nasilja na Dedinju i po drugim ekskluzivnim ("atraktivnim") gradskim zonama širom Jugoslavije.
Ko je bio inž. Aleksandar Acović, kada je izgrađena kuća u Užičkoj (pre rata Rumunska) broj 15 i kako je imanje jedne poznate beogradske porodice dobilo status rezidencije Josipa Broza?
Zidar i slobodni zidar
Prema sećanjima starijih Beograđana, na osnovu poznatih činjenica, a konačno i prema navodima publikacije NJho Is NJho za jugoistočnu Evropu, pok. inž. Aleksandar Acović pripadao je kategoriji veoma poznatih građana Beograda, sa značajnim ugledom u zemlji i inostranstvu. Građevinski inženjer, vlasnik građevinskog preduzeća "Labor" i nekoliko rudnika u Srbiji; poznat kao industrijalac i član upravnih odbora više bankarskih firmi, a - prema knjizi Zorana Nenezića Masoni u Jugoslaviji - značajan funkcioner organizacije masona (u kojoj je delovao sve do svoje smrti 1957. godine) bio je, između ostalog, i vlasnik imanja koje se nalazilo u Rumunskoj ulici broj 15, na Dedinju, u Beogradu. Oženjen Jelicom Savčić (iz porodice svojih prvih suseda iz broja 13), inž. Aleksandar Radisava Acović dobio je 1925. godine blizance: Radisava i Miloša. U periodu 1933/34. godine, podigao je na svom imanju u Rumunskoj ulici broj 15 luksuznu jednospratnu zgradu, koja će godinama - uključujući rani poratni period - predstavljati jedno od najlepših zdanja ove vrste u Beogradu.
Iste godine, u Beogradu se formiraju zemljišne knjige: zemljište u Rumunskoj ulici broj 15 dobija oznaku "parcela 143". Na 227. stranici zemljišne knjige, a pod brojem 478, ovo svoje imanje, sa novosagrađenom kućom, inž. Acović knjiži na svoje i na ime svoje supruge Jelice, rođene Savčić - svakog sa po jednom polovinom vlasničkog prava. Dve godine kasnije 1936. -Jelica Acović umire: ostavinskim rešenjem Sreskog suda u Beogradu, O. br. 547/38 od 28. marta 1938. godine, pokojničino pravo vlasništva na 1/2 imanja u Rumunskoj ulici broj 15 knjiži se u korist njenih maloletnih sinova Radisava (sa 1/4) i Miloša (sa 1/4). Izbijanje Drugog svetskog rata imanje u Rumunskoj ulici broj 15 dočekuje uknjiženo na tri legitimna vlasnika: Aleksandra Radisavljevog Acovića (sa 1/2), Radisava Aleksandrovog Acovića (sa 1/4) i Miloša Aleksandrovog Acovića (sa 1/4).
Simović iseljava, Nojhauzer useljava
Na dan 6. aprila 1941. godine u kući inž. Aleksandra Acovića -zbog sigurnog skloništa koje je ovaj izgradio neposredno pred početak rata - okupljena je gotovo kompletna vlada generala Dušana Simovića, koju su nemački avioni iznenadili u Topčiderskoj crkvi, gde je tog jutra bilo zakazano venčanje Simovićeve ćerke. Dane aprilskog haosa porodica Acović provodi u svojoj kući, a već krajem aprila, kuću u Rumunskoj ulici broj 15 zauzima civilni komandant Srbije, Franc Nojhauzer. Porodica Acović dobija naređenje da se preseli u "prostorije za poslugu". Nekoliko meseci kasnije Nemci potpuno iseljavaju Acoviće s njihovog imanja: porodici je saopšteno da uzme i ponese "samo knjige, tepihe i slike", uključujući, naravno, i tzv. "meki prtljag".
Nameštaj ostavljaju u vili, u koju se potom useljava i feldmaršal Aleksander Ler, komandant jugoistoka. (Nekoliko meseci pred oslobođenje Beograda, Franc Nojhauzer natovario je nameštaj u kamione i odvezao se u Nemačku - prim. red.). S Dedinja na Kokin brod Vila inženjera Acovića u Rumunskoj 15 u koju se uselio Josip Broz 1944. godine Kraj rata porodica Acović dočekuje u Beogradu, a posle oslobođenja inž. Aleksandar Acović radi u više različitih preduzeća, gradeći, između ostalog, i hidroelektranu Kokin brod. Lišen kompletne svoje imovine, nije imao nikakvih posebnih političkih problema, budući da je do kraja karijere zauzimao i direktorske funkcije. Umro je 1957. godine u Beogradu. Sinovi Radisav i Miloš takođe su diplomirali na Građevinskom fakultetu u Beogradu, a potom, kao "gastarbajteri", više puta odlazili u inostranstvo i vraćali se u Jugoslaviju. Krajem pedesetih godina definitivno su se nastanili u Švajcarskoj - Miloš u Nojšatelu, a Radisav u Ženevi.
Kuća u Rumunskoj (sada Užičkoj) broj 15 dobila je u međuvremenu status rezidencije Josipa Broza (sa pripojenim parcelama na brojevima 11 i 13), a po Brozovoj smrti pretvorena u Memorijalni centar. Od 1945. do 1980. godine - o hronici ove kuće nije objavljena ni jedna jedina reč. Konačno, početkom osamdesetih godina - tokom 1981. i 1982. godine - iz aparata za politički marketing, negovanje kulta i javno informisanje Memorijalnog centra "Josip Broz Tito" u Beogradu, lansirana je verzija po kojoj je kuću u Užičkoj ulici broj 15 pok. Aleksandar Acović "poklonio svom maršalu" (pukovnik Luka Perišić, upravnik spomen-jedinica - prim. red.). Kako je tekao ovaj proces? Oslobodioci iz Osme proleterske
U noći između 14. i 15. oktobra 1944. godine, zamenik komandanta Glavnog štaba Srbije, LJubodrag Đurić (tada u činu pukovnika) prešao je Dedinje i probio se u Beli dvor sa Osmom crnogorskom brigadom. Već sledećeg dana, u žaru uličnih borbi, kuća u Rumunskoj ulici broj 15 pobudila je živo interesovanje oslobodilaca. - "Čim je Dedinje oslobođeno - navodi Peko Dapčević, komandant Prve armijske grupe, u svojoj knjizi Za Beograd- u tu četvrt, nešto zapadnije od Belog dvora, u Rumunsku ulicu (sada Užička 13-15) uselio se operativni deo Štaba Prve armijske grupe„. Na ovu okolnost upozoravala je neposredno po završetku rata postavljena spomen-ploča na ulaz zgrade u Užičkoj broj 13, koja će nekoliko godina kasnije - po definitivnom uspostavljanju rezidencijalnog statusa mitske kuće u Užičkoj 15 - diskretno biti uklonjena!
Jedan mit povlačio se pred drugim - kult NOB-a ustupio je u kultu vrhovnog komandanta.
U međuvremenu, Broz se 23. oktobra 1944. godine useljava u kuću u Rumunskoj 15 i dva dana po useljenju - 25. oktobra 1944 - u ovoj kući prima raport Peka Dapčevića. Ubrzo potom, Rumunska ulica menja naziv u Užička, očito simbolizujući put kojim se prošlo od Užičke Republike do Federativne Narodne Republike Jugoslavije.Prema nekim od ovih izvora, "...posebna jedinica NOB odvojena je još u toku borbi za Beograd, kako bi pronašla odgovarajuću rezidenciju za vrhovnog komandanta!" (V. Dedijer), dok je prema drugima - prema Milovanu Đilasu, na primer; ova rezidencija bila unapred određena i željena upravo kao i kompleks Belog dvora. Tito uživa u panorami Beograda
U prilog ovakvim pretpostavkama govori i danas veoma aktuelna verzija o navodnoj prvoj poseti Josipa Broza kući Aleksandra Acovića: "Odigrala se u rano proleće 1941. godine, kada je Broz kao prijatelj Ribnikara u njegovoj pratnji, navodno posetio svoju buduću rezidenciju i divio se panorami Beograda koju je pružala terasa kuće„. Ovaj prizor, Josip Broz, navodno, "nikad nije zaboravio".
Već 1945. godine, Narodni okružni sud za grad Beograd donosi rešenje broj 23660/45, kojim se nad uknjiženom nepokretnom imovinom inž. Aleksandra Acovića - dakle na idealnoj polovini imanja i kuće u Užičkoj 15 - određuje "privremena uprava Zemaljske uprave narodnih dobara Srbije". Ova "uprava" umešana je u zemljišnu knjigu 4. januara 1946. godine. Razlozi stavljanja „privremene uprave" nisu objašnjeni, ali zato se nedoumice oko statusa ove imovine otklanjaju već sledećeg meseca: VII Sud u Beogradu donosi rešenje I 25/46, kojim se polovina kuće i imanja inž. Aleksandra Acovića "stavlja pod sekvestar„ - dakle - konfiskuje. Naravno, Katastarska opština Beograd prati sve ove promene, pa se prema prijavi broj 806/46, dana 14. februara 1946. godine, u zemljišnu knjigu unosi sledeća beleška: "Zabeležuje se da je 1/2 nekretnina upisanih u A listu Acović Radisavljevog Aleksandra iz Beograda, stavljena pod sekvestraciju".
Godinu dana kasnije - 28. marta 1947 - Sreski sud za VII reon grada Beograda donosi rešenje I br. 400/46, kojim se imovina inž. Aleksandra Acovića predaje državi FNRJ. Upis u zemljišne knjige obavljen je 1. aprila 1947. godine, a po prijavi broj 1828/47. i glasi: "... uknjižuje se pravo vlasništva na 1/2 zemljišta u A-listu Acović Radisavljevog Aleksandra, u korist: Federativne Narodne Republike Jugoslavije - Otsek narodne imovine I.N.O: grada Beograda sa 1/2".
Ponuda koja se nije mogla odbiti
U međuvremenu, Josip Broz, objektivno, još nezakonito koristi kuću u Užičkoj 15, budući da drugu polovinu zemljišta i zgrade punopravno poseduju Radisav i Miloš Acović, a njihovu saglasnost za korišćenje jedne polovine zgrade i zemljišta oko zgrade niko ne traži. Uprkos ovoj činjenici, zgrada u Užičkoj 15 trpi tokom 1948. godine veoma obimne i značajne rekonstrukcije.
Očito je, dakle, da status rezidencije u Užičkoj 15 treba definitivno regulisati, pa se za ovaj posao angažuju posebni emisari u kožnim kaputima, koji tokom januara 1948. posećuju braću Miloša i Radisava Acovića, prenoseći im ponudu za kupovinu njihove polovine zgrade i imanja u Užičkoj 15. U godini koja je rodila ideju Golog otoka, nije potrebno mnogo mašte da bi se zamislila atmosfera tokom razgovora i mogućnosti vlasnika da odbiju takvu ponudu. Posao je sklopljen na "obostrano zadovoljstvo", pa su 8. januara 1948. godine zaključeni kupoprodajni ugovori (Ov. br. 90/48 i Ov. br. 91/48), prema kojima su Miloš A. Acović i Radisav A. Acović prodali svoje idealne četvrtine prava vlasništva nad kućom i zemljištem u Užičkoj 15 u Beogradu - Federativnoj Narodnoj Republici Jugoslaviji„.
Međtim, to je vreme kada se čerupaju ne samo Beograćani nego i Beograd u celini, pa se 15. maja 1948. godine Izvršni odbor Narodnog odbora grada Beograda dobrovoljno odriče poverene mu imovine u Užičkoj 15 - u korist Predsedništva vlade FNRJ.
Četvrtog oktobra 1958. - Savezno izvršno veće FNRJ donosi rešenje 1717/3, kojim preciznije utvrđuje organ upravljanja nad zgradom u Užičkoj 15 u Beogradu - Direkciju objekata za opšte državne potrebe reprezentacije iz Beograda. Dva dana po donošenju ovog rešenja - 6. oktobra 1958. godine - izvršena je poslednja "zabeležba" u zemljišnim knjigama, prema kojoj je navedena direkcija pisana kao "organ upravljanja zemljišta u A-listu". Rušenje starog Rezidencija u Užičkoj 15 pre preuređenja koje je obavila Jovanka Broz Prvobitna zgrada nestala je 1972. godine... izgradnjom tzv. "bilijarnice", "cvećare" i lovačke kuće za skladištenje trofeja, značajno je izmenjena topografija prostora, a uklanjanjem međa između nekadašnjih imanja i kuća u Užičkoj 11, 13 i 15, potpuno je poremećena katastarska slika prostora i odnos ranijih parcela koje su spojene u jedan ogroman kompleks.
U međuvremenu, nismo uspeli da utvrdimo istinitost tvrdnji po kojima je, navodno, istaknut zahtev za povraćaj imovine u Užičkoj 15 i reviziju dokumenata koja su proizvela trajne imovinsko-pravne posledice. Posredno, ali sasvim pouzdano, saznali smo da jedini neposredni pravni naslednici nekadašnjeg vlasnika, pok. Aleksandra Acovića - inž. Miloš Acović i inž. Radisav Acović - to izvesno nisu učinili, a zbog mnogobrojnih političkih, praktičnih, pravnih i drugih razloga, neće to za sada svakako ni učiniti. Međutim, saznali smo takođe i za okolnost da bivši vlasnici "... u normalnim prilikama nikad ne bi prodali svoju polovinu prava na posedovanje kuće i imanja u Užičkoj 15", a da tako nešto - čak ni sa 23 godine starosti, koliko su imali tada - "posebno ne bi to učinili za cenu koja je bila znatno niža od milion dinara". Građenje novog
Rušenje starog i građenje novog nije se sprovodilo samo izvan zidova Užičke 15.
Vila će postati gradilište "supruge sa jugoosmehom".
Biće srušeni:
Zgrada kuhinje sa svim instalacijama, opremljena potrebnim uređajima, srušena 1960. godine, jer je taj objekat, po proceni Jovanke Broz, loše izgledao u krugu rezidencije.
"Okrugla kuća", vila bivšeg vlasnika Savčića u Užičkoj broj 13, porušena 1960. godine.
Kuća u krugu rezidencije u Užičkoj broj 11 - porušena 1960, godine, uz Jovankino obrazloženje da loše deluje.
Garaža sa prijavnicom u broju 13, kao i zid između broja 13 i broja 15, porušeni 1960. godine.
Ložionica na ugalj sa svim instalacijama za zagrevanje rezidencije i još nekih objekata, porušena 1960. godine.
Dva muzeja (zvali smo ih mali i veliki muzej), porušena 1964. godine po Jovankinom naređenju.
Kuglana, porušena 1964. godine.
Stambena zgrada za radnike, takozvana Kuća u zidu, porušena 1964. godine. Na tom mestu je deo novog muzeja.
Bunker, tvrđava, koji se nalazio uz samu rezidenciju s njene južne strane, koji je za vreme rata kao svoje sklonište izgradio general Ler.
Kula, srušena 1965. godine, i to bez znanja i odobrenja Josipa Broza, za kojom je on inače mnogo tugovao.
Isturene prostorije i hodnik rezidencije na sporednom ulazu porušeni su 1965. godine.
Jovankino kupatilo i garderoba na spratu rezidencije sa svim instalacijama porušeni 1965. godine.
Grad pod zemljom
Radovi na rušenju jednih i izgradnji drugih objekata tekli su paralelno. Evo šta je sve tih godina izgrađeno u rezidenciji i njenom krugu.
Tunel - saobraćajnica između Užičke 11 i rezidencije u broju 15 - izgrađen 1960. i delimino 1961. godine.
Nova kotlarnica na mazut za zagrevanje rezidencije i još nekih objekata, kao i hrvatske vile u Užičkoj broj 16.
Nova kuhinja, ali pod zemljom - sa svim instalacijama i pratećim objektima, a povezana sa tunelom - izgrađena 1961. godine.
Veliki salon u rezidenciji na mestu gde je prethodno porušena zimska bašta - 1961. godine.
Prostorija za kino-aparaturu sa svim instalacijama da bi se film gledao u velikom salonu gde je montirano platno - 1961. godine.
Laboratorija za pregled robe - 1961. godine.
Odeljenje za pripremu i aranžiranje cveća - 1961. godine (i izgrađene su pod zemljom na bočnim stranama tunela).
Nova prijavnica i čekaonica u broju 11 - 1961. godine.
Preuređenje prostorija u broju 11, za ordonanse i žene zaposlene u rezidenciji, sa garderobom i kupatilom - 1961. godine.
Zgrada bilijarnice preuređena za Titov dnevni odmor i bilijarnicu 1963. godine (ranije je imala drugu namenu).
Preuređenje zimske staklene bašte - 1964. godine.
Muzej broj 1 - izgrađen 1963. godine.
Muzej broj 2 - 1964. godine.
Nova prostorija za biblioteku u rezidenciji - 1962. godine.
Preuređenje salona u rezidenciji ispred Jovankinog kabineta - 1964. godine.
Velika terasa nad glavnim ulazom - 1965. godi ne.
Novi objekat sa kapijom broj 20 - 1965. godine.
Novi sporedni ulaz u rezidenciju - 1965. godine.
Velika soba na tavanu rezidencije - 1965. godine.
Nova garderoba za osoblje - 1965. godine.
Novo Jovankino kupatilo - 1965. godine.
Nova Jovankina garderoba na spratu reziden-cije- 1965. godine.
Garderoba za Josipa Broza i prerada svih ormana, plakara, polica - 1965. godine.
Jovankin cilj je, u stvari, bio da sve funkcionalne objekte koji se nalaze u krugu, a preko kojih se opslužuje rezidencija, stavi pod zemlju, bez obzira na cenu, pa su tako mnogi objekti i izgrađeni pod zemljom.
Ako piše i Jovanka, radićemo bez prestanka
Kako je došlo do izgradnje podzemnih objekata?
Početkom svake godine Jovanka planira šta u rezidenciji treba rušiti, a šta novo graditi, a zatim naređuje da se pristupi realizaciji njenih planova. Početkom 1965. godine ona zahteva, između ostalog, i izgradnju pojedinih navedenih objekata pod zemljom. Arhitekta Branko Bon ukazuje na veliki rizik takvih zahvata, odbijajući da snosi odgovornost kad dođe do sleganja i pucanja zidova rezidencije po celoj njenoj dužini iznad ovih prokopa. Nije se imalo kud, i stručna služba je napravila predračun Josipu Brozu, uzdajući se u njegovu razboritost. Pregledao je predračun letimično, iz čega je bilo jasno da su se on i Jovanka već dogovorili o svemu tome. Uz natčovečanske napore, ogroman strah i strepnju, pod zemljom su, kao što se vidi iz ovog akta, na površini od oko 300 metara kvadratnih, izgrađeni objekti, ali pod zemljom su radili i ljudi, ponekad 16, pa i 18 časova dnevno.
Iako izgradnja podzemnih objekata spada u najteže građevinske poslove, i kad se izvodi pod normalnim okolnostima, što ovde nije bio slučaj, ipak će radnici zaboraviti sve te muke kada dobiju nalog za izradu novog Jovankinog kupatila i garderobe na spratu rezidencije, u kome će biti precizirani rokovi završetka radova i budući izgled ovih prostorija.
Izrada ovog kupatila i garderobe koštala je 1965. godine više od 20 miliona dinara, ne računajući novac potrošen na sanitarne uređaje kupljene u inostranstvu. Montažu sanitarnih uređaja, te izradu velikog ogledala, ormana, polica, plakara i drugog, Jovanka je, po uputstvu svog savetnika Steva Krajačića, poverila radnicima iz četiri preduzeća i privatniku iz Zagreba. - Naši kamioni su nebrojeno puta išli u Zagreb po materijal, seća se jedan od zaduženih za izgradnju, a plaćali smo po ispostavljenim računima, jer se nije smela ni pomenuti pogodba između izvođača ovih radova i nas kao investitora. Ustručavali smo se da predložimo da se poruybine materijala i montaža sanitarnih uređaja poveri preduzećima u Beogradu, a ako bi to neko i pomenuo, odgovor bi bio:
"Beograđani su aljkavi i neznalice".
Kad su ovi objekti bili gotovi, Jovanka je doputovala i, umesto priznanja radnicima, koje su oni s obzirom na kvalitet i lepotu urađenog očekivali, stavila je gomilu primedbi, zahtevajući čak da se neki od zidova, koji su urađeni 15 dana ranije, ruše i pomere "za toliko i toliko" na određenu stranu. Kako su se osećali ti ljudi kad je zatražila da ruše zidove, na kojima su pre izvesnog vremena nalepljene mermerne ili keramičke pločice, a koje se više nisu mogle odlepiti i sačuvati, već se rušenjem zida ili patosa koji je popločan mermerom, istovremeno uništava ovaj dragoceni materijal, to sigurno samo oni znaju.
Predloženo je Jovanki da odobri, ako bude moralo da se nastavi sa radovima, spremanje jednog obroka dnevno tople hrane. Odbila je. Radnici su gladni gledali kako se hrana iz Specijalnog magacina donosi i kuva za pse i medvede, da se risovima u kaveze bacaju cele sveže kokoške, da se majstorima koji dolaze iz Zagreba izdaju sva tri dnevna obroka, uz to još i piće.
Čak je zabranila da se majstorima, radnicima, kao i ženama zaposlenim u rezidenciji, plaćaju prekovremeni časovi i kad bih joj pokazao broj tih časova, ona bi prokomentarisala: "Radnike treba vaspitati da ulože nešto truda i iz ljubavi prema meni i Titu".
Prilikom ovakvih akcija, često su i vojnici koji toga dana rade ostajali bez ručka ili dobijali taj obrok sa zakašnjenjem.
Ono što se događalo sa rezidencijom i ostalim objektima, dogaćalo se i sa parkovima. Ni ogroman park oko rezidencije nikad nije bio, za Titova života, završen. Uvek se tu kopalo, sadilo, presađivalo i preuređivalo, a koliko puta su razne staze premeštane s jednog pravca ili mesta, na drugo, to niko ne zna tačno. U parku su, sve do poslednjeg rušenja rezidencije, bila i dva bazena sa zlatnim ribicama, a voda se prelivala iz jednog u drugi, iako su bili dosta udaljeni jedan od drugog.
Za rezidenciju i objekte oko rezidencije u periodu 1964-1970. godine utrošene su stotine milijardi društvenih sredstava, a tome danas nigde traga nema, sve je porušeno i uništeno.
Rezidencija MIR
Cela ova priča o Titovoj rezidenciji ne bi bila potpuna bez epizode o razlazu bračnog para Broz. Kad je došlo do toga, 1977. godine Jovanka je odlaskom Tita iz kuće, ostala sama u dvorcu, koji su "ona i Tito" podigli. Ovakvo stanje njihovih odnosa koriste neki, po svom položaju moćni ljudi, koji se pojavljuju u svojstvu Titovih dušebrižnika, pa, iako se on nije zvanično razveo od Jovanke, nude (što on i prihvata) da se u neposrednoj blizini rezidencije, u istom krugu, za njega izgradi nova rezidencija, nazvana MIR - maršalova intimna rezidencija. Tako je i učinjeno 1980, a vredi napomenuti da Tito u nju nikad nije kročio.
Šta se dogodilo posle Titove smrti? On je sahranjen, verovatno po sopstvenoj želji, u krugu parka, gotovo na jednakoj udaljenosti od ove dve rezidencije. Stvorena je i organizacija nazvana "Memorijalni centar" sa dosta radnika i službenika, čija mi zaduženja nisu poznata. Otvoren je pristup Titovom grobu, a narod širom naše zemlje pozvan, putem štampe i drugih glasila, da poseti Titov grob i deo rezidencije u kojoj je proveo svoj posleratni vek. Ali...
Ima još muzeja zgodni za stanovanje
Kuća je nastavila svoj život, kao muzej, memorijalni centar, a tu je i sahranjen neumrli Maršal. I tako, sve dok žitelje elitnih beogradskih četvrti Topčiderskog brda, Senjaka i Dedinja nije dočekalo prvo ovogodišnje decembarsko jutro 1997. godine velikim iznenađenjem: ispred Užičke ulice broj 15 pojavili su se naoružani vojnici, stražari u plavim gardijskim uniformama. To ih je podsetilo na vreme vladavine Josipa Broza, kada je isti dekor stavljao na znanje prolaznicima da je tog trena u kući i njen domaćin. Ovog puta oni su na čas bili zbunjeni o kojem stanaru je sada reč jer u sredstvima informisanja nije bilo pomena o dolasku nove ličnosti u pomenuto zdanje. Današnji izgled vile u Užičkoj 15 u kojoj je predsednik SRJ Za upućene, dileme nije bilo. U tu kuću uselio se Slobodan Milošević, predsednik Savezne Republike Jugoslavije i njegova supruga dr Mirjana Marković. Javnost je samo mogla da nagađa da li su i njihovi naslednici, ćerka Marija koja ima svoju stambenu jedinicu na Dorćolu i sin Marko takođe novouseljeni stanari, kao što je ostalo nejasno šta se dogodilo sa prethodnom stambenom jedinicom Miloševićevih u Tolstojevoj 33, gde su se pre toga uselili iselivši potomke Jovana Veselinova, negdašnjeg predsednika Skupštine Srbije.
Takođe, ostala je nepoznanica da li se aktuelni predsednik uselio u Užičku 15 kao zvaničnu državnu rezidenciju namenjenu i budućim predsednicima Savezne Republike Jugoslavije ili kao lice kojem su država i društvo jednostavno dali blagoslov da objekat koristi u svoje privatne svrhe?
Bilo kako bilo, papiri vezu svoju priču. U Službenom listu SFRJ broj 69 iz 1982. objavljen je Ukaz o proglašenju zakona o Memorijalnom centru "Josip Broz Tito", sa potpisima Petra Stambolića, tadašnjeg predsednika Predsedništva SFRJ i Raifa Dizdarevića, predsednika Skupštine SFRJ. U tom zakonu, između ostalog, piše da je: "Memorijalni centar ustanova koja vrši delatnost kojom doprinosi čuvanju i negovanju uspomena na Josipa Broza Tita i proučavanju života i dela Josipa Broza Tita". Takođe piše da "Centar upravlja objektima i drugim sredstvima u društvenoj svojini u krugu Užičke ulice broj. 11-15 u Beogradu, na kojima pravo raspolaganja ima Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija..."
Nepunih 15 godina potom, donet je novi Zakon ali sada o prestanku važenja Zakona o Memorijalnom centru Josip Broz Tito. U njemu, između ostalog, piše: "... Nepokretne stvari, predmeti istorijsko dokumentarne, umetničke i kulturne vrednosti, arhivska građa i druge pokretne stvari kao i novčana sredstva, hartije od vrednosti i druga imovinska prava u zemlji i inostranstvu koja su poverena na upravljanje i korišćenje ustanova iz člana 1. ovog zakona u državnoj su svojini, odnosno u imovini Savezne Republike Jugoslavije..."
Posle nekoliko meseci, u Službenom listu broj 46, od 4. oktobra 1996. godine, objavljeno je "Uputstvo o načinu preuzimanja poslova, zaposlenih, sredstava, arhiva, eksponata i dokumentacije Muzeja Revolucije naroda i narodnosti Jugoslavije i Memorijalnog centra "Josip Broz Tito". U tački 3 piše: "Sredstva, arhivu, eksponate i dokumentaciju Muzeja Revolucije naroda i narodnosti Jugoslavije i Memorijalnog centra "Josip Broz Tito" zapisnički preuzimaju Muzej istorije Jugoslavije i Arhiv Jugoslavije.
Nesporno je da svaka država menja, donosi nove i poništava stare, prevaziđene i vremenom izanđale zakone, koje potom istoričari proučavaju, analiziraju i tumače prohujala vremena. Međutim, u ovim novim zakonoma ima nekoliko sitnica koje zbunjuju običnog čitaoca a kamoli istoričara.
Na primer, u zakonu o Memorijalnom centru iz 1982. godine nigde se ni jednom jedinom rečju ne pominju "... novčana sredstva, hartije od vrednosti i druga imovinska prava u zemlji i inostranstvu..." kao što se to navodi u Zakonu iz 1996!?
U zakonu iz 1996. godine nema pomena da će se, kako je to pisalo 1982. godine i dalje proučavati život i delo Josipa Broza Tita. Svaki ishitreni zaključak da je to delo i taj život proučen do kraja mogao bi da bude zlonameran, preuređen i laički. Mogućno je da je zakonodavac to jednostavno zaboravio da napiše.
Dalje, u zakonu iz 1982. lepo piše da će Memorijalni centar upravljati objektima u krugu Užičke ulice broj 11-15 u Beogradu. A u Zakonu iz 1996. godine ništa ne piše ko će upravljati istim tim objektima u krugu Užičke ulice broj 11-15. Znači li to da su objekti ispušteni i da su postali svenarodno dobro u koje može da se useli svaki beskućnik ako mu se prohte? Ili su i ti objekti predati Muzeju istorije na korišćenje i upotrebu zajedno sa osobljem?
Kuća ne počiva na temeljima nego na ženi
Valja zabeležiti za istoriju da su radovi na najnovijem preuređenju 1997. godine trajali nekoliko meseci i da su bili zaista neophodni jer, kako je zabeleženo u javnosti pre godinu-dve, zgrada u Užičkoj 15 bila je u propadanju. Fasada je počela da otpada, pločice oko zdanja bile su polomljene, vodovodne i grejne instalacije su bile potpuno neupotrebljive... Mesecima su- re-ći će najbliže komšije iz susednih zgrada -dolazili teretnjaci, dovlačeći razni materijal.
Ne zna se šta je od starinskog nameštaja ostalo u kući a šta je novo uneto. Zna se da je na svom mestu, iza maršalovog radnog stola koji, eto, menja korisnika ostala slika "Stubička bitka", na kojoj se Matija Gubec bori protiv mrskog neprijatelja Franje Tahija. Bilo je, doduše, i predloga da se ona ukloni, ali je na najvišem nivou odlučeno da ipak ostane tu gde jeste. Nije poznato da li je iz spavaće sobe Josipa Broza izneta slika - akt Vlaha Bukovca na kojoj raskošna naga žena drži u levoj ruci veliki nož sa kojeg cure kapljice krvi. Zasad je nepoznato da li je zbirka albuma Josipa Broza i dalje nadohvat ruke aktuelnom stanaru.
Kada je 1934. godine g. Acović podigao kuću u Užičkoj 15 smatrao je potrebnim da na ulazu u veliki salon ispiše lepim ćiriličnim slovima: "Kuća počiva na ženi a ne na temeljima". Prethodnom Acovićevom podstanaru to nije smetalo pa je svako novo preuređivanje zgrade zaobilazilo ovu poruku. Jedino nije ostalo razjašnjeno da li je ova poslovica srpskog ili kineskog porekla i da li je preživale najnovije doterivanje za novog gazdu i njegovu suprugu?
Inače, svi radoznalci koji bi i dalje pohodili Kuću cveća gde bi trebalo da počivaju posmrtni ostaci Svemoćnog čoveka, mogu to da učine, s tim što će od ulaza u nekadašnji Memorijalni centar do grobnice Broza dobiti pratnju. Da, nedaj bože, kojim slučajem, ne odšetaju nekih stotinak metara dalje i navrate na kaficu baš kod predsednika SR Jugoslavije. Piše: Srboljub Petrović | |
|  | | Beskraj

 Broj poruka : 21554 Godina : 44 Location : Na pola puta sreci Humor : Uvek nasmejana Datum upisa : 20.03.2009
 | Naslov: Re: Istorijske sveske 20/1/2014, 9:47 pm | |
| Gde su Turci spalili mošti Svetog Save: hram podignut na pogrešnom mestu, a kafana na pravom? SVETI SAVA kod"POSLEDNJE ŠANSE" Većina Srba misli da zna gde je tačno mesto na kojem su spaljene mošti prvog srpskog prosvetitelja. Reći će: tačno tamo gde je Svetosavski hram. Netačno! Pa zar to nije bilo na Vračaru? Jeste, ali gde je tada bio taj Vračar? Na mestu današnjeg Tašmajdana bilo je groblje: 1. mesto na kome je, najverovatnije, spaljen Sveti Sava,2. Hram Svetog Marka, 3. zgrada Televizije, 4. Sportsko-rekreacioni centar Ako zapitamo ma kog Beograđanina: "Na kome je mestu spaljen Sv. Sava?" Odgovoriće: "Na Vračaru, tamo gde je Savinačka crkva".
Iako tamo postoji Savinačka crkva i ceo onaj kraj nazvali su Beograđani Savincem, nije tačno da je na tom mestu spaljen prvi srpski prosvetitelj. U narodnom predanju, a i u nekim turskim zapisima, kaže se da je spaljivanje izvršeno na brdu Vračaru, a na dogled i Srba i Turaka iz varoši Beograda. Spaljivanje je izvršeno 1595. god, a tada se varoš Beograd nije prostirala dalje od Varoš-kapije i Stambol-kapije, a Savinac je tada bio daleko od poslednjih kuća Beograda i nije mogao biti na dogledu građana. U to vreme, pa čak i dva i po veka docnije, po današnjim Terazijama bile su lokve bara, a na Trgu Dimitrija Tucovića (Slavija) bile su bare i trska gde su Beograđani išli u lov.
Pitanje mesta spaljivanja pokrenuo je i dokazivao krajem prošlog veka, osamdesetih godina, Sreten Popović, učeni i ugledni Beograđanin iz sela Vranića, pravnik po struci, školovan na strani, koji je zauzimao vidne položaje u državi, naročito u doba Kneza Miloša. Napisao: Vojin Puljević, 1961. godine (na osnovu istraživanja i zapisa Sretena Popovića) | |
|  | | Beskraj

 Broj poruka : 21554 Godina : 44 Location : Na pola puta sreci Humor : Uvek nasmejana Datum upisa : 20.03.2009
 | Naslov: Re: Istorijske sveske 5/4/2015, 9:08 pm | |
| Knjigovezac Vozarević podiže Crveni krst na pogrešnom mestu Po podacima koje je Sreten Popović prikupio, prvi srpski prosvetitelj spaljen je na brdu Vračaru 29. aprila 1595. god, a brdo Vračar je više današnjeg Tašmajdana iza crkve Sv. Marka. Sreten Popović odlučno odbija mišljenje da je Sv. Sava spaljen na mestu gde je sad Crveni krst. Gliša Vozarević, knjigovezac i knjigoprodavac, koji se zani-mao istraživanjem mesta spaljivanja, pre Sretena, našao je tamo jedan drveni krst, pa misleći da je to mesto podigao krst od crvenog kamena. No kako je to mesto daleko bilo od ondašnjeg Beograda i sam Vozarević uvideo je svoju grešku. Posle se došlo do druge jedne zablude: kad je Društvo Sv. Save htelo da podigne hram na mestu spaljivanja pogrešno se orijentisalo računajući da je to mesto bliže Beogradu negoli Crveni krst. Sreten Popović se ne oslanja samo na predanja, koja je slušao od Slepog Laze iz Vranića, već traži i pisane dokumente: pominje pisanje Bogića o Vračaru štampano u "Glasniku, Srpskog Učenog Društva". U tome napisu Bogić kaže: "Po tome izlazi da je Sv. Sava spaljen na sadašnjem Taš-Majdanu, kod groblja više palilulske crkve, ali mi niko nije znao dosad dokazati gde je Čupina umka". I u Rajevićevoj istoriji se kaže da je telo spaljeno na levoj strani brega Čupine umke. I to je štampano u "Glasniku" 1886. i pominje se da je prah razvejan 29. aprila 1595. godine. Predanje dobijeno od Slepog Laze potpuno se slaže sa pisanjem Bogića i Rajića i može se smatrati tačnim i verodostojnim, jer od spaljivanja pa do pisanja ove dvojice jedva da je proteklo oko 250 godina.
"Od oltara hrama Svetog Marka, odbroj, na istok, sedamdeset koraka. Doći ćeš do jednog uzvišenja. Pogledaj odatle levo i desno! Vidiš li Beograd, Savu i Dunav? E, tu, na tom vidikovcu, spaljen je Sveti Sava. Taj brežuljak zove se Čupina umka". (Danas je na tom mestu kafana "Poslednja šansa"). Napisao: Vojin Puljević, 1961. godine (na osnovu istraživanja i zapisa Sretena Popovića) | |
|  | | Beskraj

 Broj poruka : 21554 Godina : 44 Location : Na pola puta sreci Humor : Uvek nasmejana Datum upisa : 20.03.2009
 | Naslov: Re: Istorijske sveske 29/1/2016, 10:01 am | |
| Gde je Čupina umka Sreten Popović, ulažući dalji trud za traganjem, pribirao je koli-ko pisane dokumente, toliko i narodno predanje od pojedinaca. On je i proveravao ta kazivanja. Tako mu je Slepi Laza kazivao da se spalište nalazi tamo gde je grob Topal Đorđa Petrovića. (Ovaj Topal Đorđe je savremenik oba naša ustanka pod Turcima, a groblje na Tašmajdanu počelo je da se stvara 1836. god.) Sreten je našao pomenuti grob pa je upitao sina Topal Đorđa, da mu kaže gde mu je otac sahranjen. I sin je odgovorio: "Otac mi je rekao: Baš tamo gde je Sv. Sava spaljen - ja ću tu da legnem." Slepi Laza je još pripovedao da se na prostoru ispred mesta gde je Sv. Sava spaljen stvorila nase-obina nazvana Savina Mala. No, posle Laudanovog bombardovanja Beograda sa te strane mala je poruše-na, a stanovnici preseljeni u današnju Savamalu, koja se pod Laudanom zvala Racka varoš, a ranije "Ciganska". Docnije, ponovnim osvajanjem Beograda od strane Turaka, na mestu te male ispred spališta podignuta je Bataldžamija, koju su Srbi u prvom i drugom ustanku porušili i tu se stvorila Marvena pijaca. (Danas je tu park i parlament). Po izdanju treće sveske svojih putovanja Sreten dobija pismo iz Beča od Joce Stefanovića, ritera od Vilova (Vilovski stariji), koji mu piše: "... što tumaraš toliko za mestom gde je spaljen Sv. Sava? Pa eto ga onaj vrhunac u groblju beogradskom gde leži Barjaktarović. To će biti da je bila "Čupina umka", a Taš-Majdan - eno ga odmah do nje". Docnije mu je Vilovski još javio, da je našao na planu Laudanovom "da taj vršak beogradske okoline leži, po planu iz 1738. g, između borbenih linija Laudanove i turske vojske, jer se obe borile za taj vršak". Vilovski kaže da od Stambol-kapije do Čupine umke i groba junaka Barjaktarovića ima najviše 1400 koračaji. Napisao: Vojin Puljević, 1961. godine (na osnovu istraživanja i zapisa Sretena Popovića) | |
|  | | Beskraj

 Broj poruka : 21554 Godina : 44 Location : Na pola puta sreci Humor : Uvek nasmejana Datum upisa : 20.03.2009
 | Naslov: Re: Istorijske sveske 17/7/2018, 11:30 am | |
| Vračar, Topal džamija i staro groblje
Slika Maketa Hrama Svetog Save: Miloš je crkvu podignutu na Tašmajdanu posvetio Svetom Marku, ne želeći da iritira Turke imenom koje bi joj bolje odgovaralo - imenom Svetog Save
Sreten, opet, obilazi mesto i nalazi grobove Dimitrija C. Barjaktarovića i Cvetka Petrovića Barjaktara, ali o njima nije znao ništa bliže da kaže.
Sreten Popović veli da mu je sin Topal Đorđe kazivao kako mu je otac Topal Đorđe pripovedao kako je saznao za mesto spaljivanja Sv. Save:
Za vreme Prvog ustanka Topal Đorđe kao vojnik šetao je u besposlici sa vojnicima po Taš-Majdanu i tada mu je neki stariji čovek, rodom iz Lisovića kazivao mesto gde je spalište bilo i to po pričanju njego-vih predaka. Na tome mestu viđao se tada i neki ogoreli "patrljak", koji je valjda pobijen i spremljen za zgarište.
Najpre treba razmotriti šta je Vračar: brdo, breg, ili "vršak" kako ga Vilovski naziva i dokle se on prostirao u vremenu kad je varoš Beograd bila uokvirena opkopom od njenih kapija: Sava-kapija, Varoš-kapija, Stambol-kapija i Vidin-kapija.
Sretenov otac Lazar takođe je pismen čovek, koji je za sobom ostavio i neke spise-memoare iz kojih Sreten citira ovo:
"Kad Knez Miloš 1815, i ustade protiv Turaka onda i Pavle Popo-vić i ja s njim zajedno pređosmo iz Nemačke, gde smo se u logoru kod Železnika nahodili, i kad Knez Miloš učini mir sa Marašlijom u Ćupriji i njegova Ćehaja-bega sa jednim odelenjem vojske od 10-12 hiljada propusti te na Vračar dođe i smesti se oko Batal-džamije, onda određeni budu Pavle Popović i Paja Sretenović iz Lisovića da se od njih dvojice redom na izmenu svaki put kod Ćehaja-bega na Vračaru (dakle već prostor, oko Batal-džamije je već Vračar) po jedan nahodi, i mene (Lazara Popovića) opredeli kao pisara bez izmene da se jednako na Vračaru nahodim."
Nešto više o Vračaru Sreten Popović ne govori i zato ćemo se malo više zadržati na starom i novom pojmu o Vračaru.
Napisao: Vojin Puljević, 1961. godine (na osnovu istraživanja i zapisa Sretena Popovića) | |
|  | | Sponsored content
 | Naslov: Re: Istorijske sveske  | |
| |
|  | | | Istorijske sveske | |
|
| Dozvole ovog foruma: | Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
| |
| |
| Ko je trenutno na forumu | Imamo 13 korisnika na forumu: 0 Registrovanih, 0 Skrivenih i 13 Gosta
Nema
Najviše korisnika na forumu ikad bilo je 120 dana 5/5/2013, 8:45 pm
|
Zadnje teme | » Fotografija dana Juče u 9:32 pm od Dusica Pajovic» medeno 2/3/2021, 8:43 am od Dusica Pajovic» Taj romanticni Balasevic 28/2/2021, 2:12 am od meseceva rosa» priznanje 25/2/2021, 10:17 pm od SaMar» Šta je pisac hteo da kaže? - Majacvet 17/2/2021, 3:18 pm od majacvet» ŠTAMPARIJA FLEŠ ZEMUN 16/2/2021, 4:07 pm od meseceva rosa» O ČEMU TI TO? - CECILIJA 10/2/2021, 11:03 pm od CECILIJA» SEVERNA GRANICA 8/2/2021, 12:07 pm od panonski galeb» Ljubavne pesme 2/2/2021, 9:35 am od Isak Prov» ANAMNEZA 1/2/2021, 9:53 pm od ZEX» PSALMI LJUBAVI 6/12/2020, 8:34 pm od Nena Miljanović» Plavi tonovi... 27/11/2020, 1:57 am od meseceva rosa» Duhovne price 5/11/2020, 1:59 am od meseceva rosa» Na obodu neba 29/10/2020, 9:33 pm od Marr Inna» Mudre misli 16/10/2020, 1:46 am od meseceva rosa» Neozbiljna pitalica, bez filozofije molim 27/9/2020, 9:18 am od ZEX» ПИСМА 27/9/2020, 9:02 am od ZEX» GRESNIK 22/9/2020, 4:34 pm od inadzija» Poruka vasoj ljubavi..., Ucinite to ovde 2/9/2020, 3:42 pm od ZEX» Srodne duse 12/8/2020, 3:55 pm od BiMoglaDaMogu» Sve o Skorpijama, Vazi i za znak i podznak... 6/8/2020, 12:21 am od ZEX» O BOLU 28/7/2020, 4:09 pm od ZEX» Srednjevjekovni gradovi Crne Gore  15/7/2020, 1:06 am od meseceva rosa» Priče i bajke 14/7/2020, 1:26 am od meseceva rosa» Iz Antologije srpske poezije 5/7/2020, 11:45 pm od ZEX» Zaključavanje foruma 10/6/2020, 3:49 pm od Masada» Mario Vargas Ljosa 9/6/2020, 3:59 pm od meseceva rosa» Ismail Kadare 9/6/2020, 3:48 pm od meseceva rosa» Marguerite Yourcenar 9/6/2020, 3:33 pm od meseceva rosa» Pearl Buck 9/6/2020, 3:19 pm od meseceva rosa» Vuk Drašković 9/6/2020, 3:03 pm od meseceva rosa» Filip Petrović - pesme 8/6/2020, 9:29 am od Filip Petrovic» Zbignjev Herbert 5/6/2020, 6:34 pm od meseceva rosa» Ela Peroci 5/6/2020, 6:22 pm od meseceva rosa» Skadarlija 4/6/2020, 1:02 am od ZEX» Ruski Ženski Glas 1/6/2020, 6:08 pm od ZEX» Biserje mojih godina godina 31/5/2020, 11:12 am od Masada» Nase autorske fotografije  28/5/2020, 12:59 pm od Tea» Citati Bukovskog 19/5/2020, 2:12 am od meseceva rosa» Citati o zenama 12/5/2020, 10:36 pm od Nostromo» Brisanje Youtub - ova 6/5/2020, 1:10 am od meseceva rosa» Noćas me gubiš 4/5/2020, 7:21 am od Masada» Zena i cvece 1/5/2020, 1:34 am od meseceva rosa» Moja romanticna skitanja net-om :) 28/4/2020, 3:12 am od Tea» ROMANTIKA BEZ REČI " 28/4/2020, 2:05 am od meseceva rosa» Razbijemo monotoniju bojom 5/4/2020, 2:07 am od meseceva rosa» DEKOLTEI 22/3/2020, 1:52 am od meseceva rosa» Rimujemo reci 16/3/2020, 2:47 am od meseceva rosa» Asocijacije 15/3/2020, 2:49 am od meseceva rosa» Tajna 28/2/2020, 2:40 am od meseceva rosa |
|
|