Hamza Humo

Хамза Хумо


Информације
Датум рођења 30. децембар 1895.
Место рођења Мостар (Аустроугарска)
Датум смрти 19. јануар 1970.
Место смрти Сарајево (СФРЈ)

Хамза Хумо (Мостар, Аустроугарска, 30. децембар 1895 — Сарајево, СФРЈ, 19. јануар 1970) је био српски, југословенски и босански писац, новинар и историчар уметности.

Гимназију је завршио у Мостару. С почетка Првог светског рата био је ухапшен и интерниран у Мађарску. Године 1915. мобилисан као тумач и писар у болници у Ђеру.

По завршетку рата студирао је историју уметности (1918—23) у Загребу, Бечу и Београду. Од 1922. године био је професионални новинар београдских листова Новости, Реч и Политике и активни члан Групе сарајевских књижевника.

Након капитулације Југославује 1941. одлази у село Цим код Мостара где остаје све време окупације. После рата живи у Сарајеву, уређује лист Ново вријеме а затим ради као уредник Радио Сарајева и директор Умјетничке галерије.

По роману Адем Чабрић снимљена је ТВ серија „Коже“.

Био је стриц Авда Хума, високог државног и партијског функционера у СФР Југославији.

Библиографија[уреди]
Нутарњи живот, песме, 1919.
Страсти, приповетке, 1923.
Град рима и ритмова, песме, 1924.
Са плоча источних, песме, 1925.
Грозданин кикот, 1927
Под жрвњем времена, приповетке, 1928.
Случај Раба сликара, новеле, 1930.
Приповијетке, 1932.
Љубав на периферији, приповетке, 1936.
Зграда на рушевинама, роман, 1939.
За Тита, 1946.
Пјесме, 1946.
Хасан опанчар, приповетке, 1947.
Адем Чабрић, роман, 1947; 1951.
Поема о Мостару, 1949.
Три свијета, драма, 1951.
Перишићева љубав, приповетке, 1952.
Изабране пјесме, 1954; 1968.
Хаџијин мач, приповетке, 1955; 1964; 1967.
Сабрана дела I—VI, Сарајево 1976.
Литература
Р. Костантиновић, Џенет и језик Хамзе Хуме, Трећи програм Радио-Београда 1977.

izvor Wiki

“Ja, Hamza Humo, kovač vjetrova sanja
I sijač u vječnost proćerdanih dana,
Jurišam na stvarnost,
Prelazim bojišta,
Iskrivih koplja, izlomih štite.
Srce mi raste k'o mesnat cvijet,
K'o rana iz koje krv teče.
Ja ne znam gdje će me ostavit’ dan,
A gdje zateći veče.”

Malo je gradova koji imaju tako specifičan odnos prema svojim pjesnicima kao Mostar. U Mostaru su Aleksa Šantić i Hamza Humo dugo vremena bili susjedi, ne kao osobe, već kao škole nazvane po njima. Jedna od njih danas se može nazvati “tri gimnazije pod jednim krovom”, dok je druga postala gradskom vijećnicom.

Ime Hamze Hume, rođenog 1895. godine, je tako prepušteno eventualnim poetskim večerima koje bi se možda trebale održati njemu u spomen. Hamza Humo se školovao u Mostaru, Zagrebu, Beču i Beogradu. Svoje prvo književno ostvarenje, zbirku pjesama “Nutarnji život” objavljuje 1919. godine, nakon povratka iz mađarskog grada Gjöra gdje je, u Prvom svjetskom ratu, radio u bolnici.

Tokom cijelog svog života se bavio i poezijom, spisateljstvom i novinarstvom, a bio je i direktor Umjetničke galerije. Može se reći i kako je njegovo najpoznatije djelo “Grozdanin kikot” koje je dugo vremena bilo dijelom obavezne školske lektire.

Prema njegovim pripovjetkama, TV Sarajevo 1982. godine snima i seriju “Kože”.

Umro je u Sarajevu, 1970. godine.

Akvarel
O bistri jesenji dani,
Odozgo sa svijetlih palata
Osmijeh me vaš mami,
O bistri jesenji dani!
Naš grad je zreo akvarel
Pun plavih, zlatnih boja.
Pralja je majka moja,
A ja s pločnika deran
Bos ulicom pjevam:
O bistri jesenji dani,
Na svemu vaš zlatni osmijeh titra:
Na prozorskim oknima
Skrivenim u granju,
Na zastavicama auta hitra,
Na licima što blenu u vrevu danju,
Na kosama gospe sa drugog kata.
Na piljarice šatoru bijelu,
Na katedrale kupoli zlata.
U našem malom dvorištu
Vijore haljine, haljine
Plave, crvene, bijele, šarene,
A ja s pločnika deran
Bos ulicama pjevam:
O bistri jesenji dani,
Odozgo sa svijetlih palata
Osmijeh me vaš mami,
O bistri jesenji dani!

Baštovani
Miruje veče.
Pun, zlatan mjesec vrh tamnog brda visi.
Mi ko mjesečeva braća bludimo kroz polja.
Naša se povorka bjelasa ispod tihoga granja.
Preko širokih poljana naša povorka ide
S drugačkim oruđem na ramenima.
Mi smo sveštenici u tihim noćima,
Smiraj i počinak sijemo poljima.
Bijela povorka korača kroz tišinu.
Nas dvoje posljednji idemo.
Tijela nam zagrljena šute.
O kako su teška, umorna, slomljena !
Mi samo mirni počinak želimo.
Pun, zlatan mjesec vrh tamnog brda visi.
Visoko u granju šuti tišina.
Šum mi slušamo teških nam koračaja
I naše misli zamorne u šutanju.
A noć je beskrajna, tiha, tiha
I naša tijela tako su teška, umorna,
O, snago moja !

Čekanje
Sred tihe noći srebren mjesec stoji.
Bijeli jasmini mirišu u avliji vašsoj.
Gore visoko pod strehama pločnim
Zaćutali su golubovi u širokoj tišini.
Moj dom je pust.
Sjedim u bašti sam.
Čekam na nekog -
Ah, niko doći mi neće!
Samo jasmini mirišu u avliji vašoj
I mjesec se smije kroz smokvino lišće.
Kroz noć vjetrovi šapuću.
šuti grad.
U mjesec dižu se minareta
K’o bijele požudne ruke, -
A on mi se kroz granje podrugljivo smije:
- Sad raspleće kose.
Sadefli joj nanuli kraj postelje bliješte.
O, uzalud, uzalud je sve, draga!
Tvoj otac mrko gleda na me.
A oko kuće vašse
Zidovi su viši od gradskih bedema.

Čuvar
Plavi se veče.
Vaskravaju svjetla
I velik, crven mjesec ko krvav čuvar
Nad našim gradom bdije.
Modre se brda i kao svjetlovi
Nad našim gradom dižu se,
I mjesec ko veličanstven Bog
Korača preko njih.
O, Bože !
Kako su mali ljudi u gradu našem
I mislo njihove
Manje su od kućica njihovih !
I dok gore visoko, visoko
Ko same ljepote
Zvijezde se klanjaju i smiješe,
Ja ležim na brijegu
I mislim dugo, dugo
O svom djetinjstvu
Što kao bajka negdje
Tamo dodje u našoj bašti snijeva,
O majci mojoj i o mnogim milim
Kojih već odavno nema, nema.
I mjesec već u visinama šuti
I svjetla na varskrsavaju više.
Noć je.
Samo trska sanjivo šušti na brijegu.
A ja još po cijele sate
Snatrim i šutim.
Tiho je.
Samo moja lula
Svjetluca na brijegu
Ko ivanjski krijes.

Drugu
Veče je.
Tonu plava brda.
Ja pijem sam.
Druže, parenje biljki nanosi vjetar;
Oštri im miris pijano
Posrće kroz vazduh ko i ja.
Hej, sve je pijano raširenih grudi!
Preda mnom šute čaše
Crne i teške ko misli crnih ljudi.
Ja pijem sam.
Vrijeme ko mrk, ogroman barjak plovi
I mene, bregove i krčmu nosi.
Zagrobnim i crnim smijehom noći
Sve okolo šumi,
Nečujno se smiješi,
Vazduhom se vuku ptičurine vrane
Ko nabuhli leši.
Ja vičem: Hej, vina još!
Zar nikog nema?
Zar me odnijela noć?
Vina, vina toči!
Nikog. Pust, šupalj mir.
Život vri.
U magli negdje lebdi raj
I vrijeme šumi u dubokoj noći.
A moj drug
Ko tamna, ukleta mrlja
Bez cilja luta po svijetu
I neka strašna sjenka
Crne mi čaše toči.

Grešni mujezin
O bijela Fatimo, zašto se skrivaš
Pod vinovu lozu u avliji vašoj?
Ja ne gledam više naš grad,
Čarsiju ni pazare.
I boga sam zaboravio zbog očiju tvojih
O, zašto se skrivaš
Pod vinovu lozu u avliji vašoj
Kada ezan učim sa tanke minare?
Cio naš grad posut je minaretima
Ko bijelim pjesmama bogu.
O lijepa Fatimo,
U suton plav kad zatrepte zvijezde
I svjetla prospu se gradom
U sve ramazanske noći,
Sa tankog minareta i kada ezan učim
Mislim na tvoje oči.
A sada kroz bašte sitni potoci
Ko zmije od srebra
Zablijeste u mjesečeve noći,
Ja dugo gledam
U vašu bijelu avliju i kulu
Što se prelijevaju ko od sedefa saraj.
I stojim na minaretu
I nečujno pjevam:
Avaj!
Čuj me, o čuj, bijela Fatimo!
Kada se gradom našim razliju tihe noći,
Ja više ne umijem ni na boga da mislim.
Tvoje me crne očaraše oči.

Hercegovački pejzaži
I
Jablan do neba seže.
Moj čamac pod njim leži.
Podne na riječi drijema.
Hiljade sunčanih sjena
Kroz vrba hladove bježi.
Sve tiho.
Vreo dan mami.
Mirišu otkosi svježi.
Ja i podne smo sami.
Kao da rijeka široka
Ne miče s jednoga mjesta.
Kad – srebren blijesak na vodi
Puče i u tren oka
Hitra pastrmka nesta.

II
Nad rijekom vrba mjeri dubine
I mrsi kosama njene bistrine,
A ljetni dan – razbludni Pan
Mami je s plave visine.
Sjenka joj na bistroj vodi ljulja
Cio šareni, pun šuma svijet,
A pored rijeke sunčani zraci
Ko zlatni pauci,
Ko krti jauci
Vezu ogroman, zlatan cvijet.
Nenadan trzaj sjenke se mače.
To zlatne pauke krilom tače
nekakve ptice oštar let.

III
Kradom se propliće vrbama kroz kose
Mjesec nasmijan, žut.
Duboko dolje u vrbaku
Pana su smele djevojke bose,
Izgubio je put.
I cijelu noć ne nađe puta;
Zape mu djevojčin skut.
A kada ciknu rujna zora,
On kraj nje zaspa od umora.
Iščeznu mjesec žut.
Toga sam jutra vidio Pana.
Spava. Osmjeh mu na licu blista.
On sanja – proljeće
Kad gora lista.
IV
Tanka je sjenka na vodu pala
Ko uzdah, ko krila dah,
Ko da je želja na vodu stala,
U njoj se kradom ogledala
Ispustiv nečujan strah.
Bistro i tiho podne je bilo.
U vodu gledale vrbe snene.
Mlaz sunca kao svileno krilo
Ljulj’o se nečujno nad plavom rijekom
I kao san mahao mene.
U taj čas kao da bijela ruka,
Sva svijetla i kao mađijom nekom,
Skide haljinu sa divne žene.
V
Go, sunčani junski dan.
Horizont bilježe jablanovi.
Na plavom nebu oblak ko san.
Kroz vrbak vreba pritajen Pan.
Nad rijekom bliješte golubovi.
Nenadno prestrašen krik
Niče sred modre pučine
I razli strave čas.
Il’ jauk pade sa visine,
Il’ utopljenika glas?
To val zaroni u dubine
A za njim bijel talas.

VI
Probuđen podnevni san.
Po riječi prosu kikot p’jan.
Odakle čujem razuzdan smijeh?
Ili su nimfe u vrbaku,
Ili u meni slatki grijeh?
Ili se smiju cvjetovi nara
Što vrelom krvlju na riječi gore,
Ili se smije vrela jara,
Ili se negdje orgije ore?
To Pan sa svojom svitom
Čamcem rijeku para.
Ode put vite gore.

VII
Noć crna, šuplja.
Dažd hukti u lozi.
U kolibi mi skriven treperi smijeh.
Drhti mi srce.
Šumi u tijelu.
U meni raste grijeh.
Šumovi postaju mlazovi crveni,
A grijeh raste ko krvav cvijet.
Huk nosi krajinu.
Vinograd teče.
Koliba postaje volšebni svijet.
Ili to dažd radost mi nosi,
Ili Pan s frule zvukove roni?
Žena se smije i draži nudi.
Dažd lijeva.
Grmi.
Vinograd zvoni.
Panova frula zvukove roni.

VIII
Osoji se puše.
Dan užareno trepti.
Cvrčak ljuto pišti.
Vrela zemlja zgara.
Samo čokot brekti pun zlatnoga grozda.
Čuj!
Dolinom p’jano ozvanja bukara.
U hladu jasena Pan razvaljen sjedi,
Vreo dah mu pali gola, muška prsa.
Njegov pogled plamti od nabrekle želje -
Beračice vode redove od trsa.
I od muške žedi on grozdove cijedi
I bukarom pije užeženo zlato.
U njem snaga brekti.
Pjesma vazduh para:
“Grozdan momče ljubi zlato neharato.”
Pan jednako pije -
Da svisne od b’jesa.
A kad jablan pruži svoju dugu sjenku,
Prosu mu se vriska do plavih nebesa.
IX
Krvavi narovi u podnevu
Ko strašni snovi bliješte, gore.
Kraj rijeke Pan sanja u bašti:
Djevojci bijele grudi zore.
Labud nebeski – oblak bijel
Kroz plave visine razbludno plovi.
Podne je leglo, grca u grču.
U ploti rastu pozudni snovi.
U rijeci bijela sjenka drhti.
pan žudno za njom ruku pruža.
Sočne mu grudi pred očim’ bliješte,
A sjenka biva sve duža, duža.
Odozgo iz gaja ko zloban mladić
Vjetar se zaleće,
Kroz vrbe minu.
Oblaka nesta.
Podne se krete.
Pan teško dahnu -
San se rasplinu.
X
Kroz san vrebam vjetar;
Kud li se pritajen krade?
Idem oprezno za njim
Bez šuma, kao sjena.
Osmijeh mi na licu treperi
Jer slutim da je negdje
U gaju skrivena žena.
I što god koračam dalje
Srce mi jače bije.
Vidim je kako mi maše,
Iza drveća zove:
“Pan me je za panj svez’o.
Spasi me, mladiću dragi!
Braću ti jagode sočne,
Daću ti draži svoje.”
Priđoh joj priuzu da driješim.
Ona sva srećna treperi.
Ko vjetar miris kad nosi
Njena se kosa prosu.
Ja pružih ruke za njom,
A sunce u tom času
Kao da glasno viknu -
Krvave zrake osu.
To Pan otvori oči
I pogled baci niz kosu.

XI
Začuđena šuti tišina nad gajem.
Crven mjesec kroza nj tkaje zlatne sanje.
Pan sakriven vreba u ponoćne sate.
Zamro dah u gaju.
Ne diše ni granje.
Skrivena u tami drhti plava ptica.
(Njene slutnje rastu pred mjeseca sjajem.)
Samo ako zraka na perje joj padne
Strijela će da zvizne utisalim gajem.
Panu srce raste s mjesecom u visu.
Oštru strijelu drži na uzglavlju luka.
Nebom kresnu zvijezda.
Zlatan trag zapara.
To strelicu pusti smrtnonosna ruka.

XII
Jezom zamro vazduh.
Ni list se ne miče.
Mrk oblak pun bijesa nad kotlinu pao.
Strava stegla srca.
Vjetar sapet čeka.
Sa zapetim lukom Pan na stijenu stao.
Nenadno sa brda vihor se zaletje
I poče da svija, krši zelen-grane.
Oblak para munja.
Planine se lome.
Pljusak prekri njive i daleke strane.
To Pan strijelu pusti u sunčane dane.

Hanarin pogled
Juče me susrete Hanara i reče mi u prolazu:
Nije misao koplje da joj sagledač metu.
A ni ljubav rijeka da joj u dno uronič.
I znaj, Amra, da je radost podijeljena između svjetla i boje
jer, i jedno i drugo, oči su prirode.
I tek kad Mahrur sagleda sebe u njima,
podijeli imanja svoja i štapom razmahnu na
strane svijeta cetiri, govoreći:”Evo mi cio svijet”!
Ali, na svijetu slijepih je najviše,
i riječi moje ne dopiru do njih.
Jer, moj put nije staza utrta.
I znaj, Amra,
oni koji biraju puteve utrte,
ne pale svjetla onima koji dolaze!

Labudova pjesma

Znam, nemam te, druže,
Al’ ti ipak pišem
Po jatu lasta
Što vrh mene kruže,
Po jesenjem vjetru
Što put juga ode,
Po željama što me
U zavičaj vode.
Znam, nemam te, druže
U snu te pretvorih
U vinograd modar
Što niz brijeg slazi.
Bježim u tišinu.
Ona vječno pazi
Da vrijeme mis’o
Ko život ne gazi.
Za mnom bura leži.
Slomljena joj krila
Nekada je ona
Moja mladost bila.
Tišina je na njoj
Sada gnijezdo svila.
U njem’ mis’o sjedi
Gdje je radost bila.

Jesenji rastanak
Mirjano, momo Mirjano,
Kraj vaših taraba dunja žuti.
Jesen je, jesen.
Guču kumrije.
U lišću po baštama tuga šuti.
O, zbogom, momo Mirjano!
Moji su teški carski drumovi;
Po njima pjevaju topole,
Po njima osviću zore
I kiridžije svoje
Pjevaju široke pjesme.
Haj!
Mirjano, momo Mirjano,
Teško mi kasa umoran konj
Ko poslije mučnoga boja.
Jesen je, jesen.
Guču kumrije.
Jesen, o tugo moja!

Molitva na stijeni

Osamljen sjedim na stijeni vrh kuće.
Veče pada na me i na bregove plave.
Mir. Bog u stijenama šuti, vlada.
I ja razmisljam o prošlom u životu.
O, gospode, kličem,
Naposljetku sam na osami s tobom!
Ti nisi za me više
Onaj što nagrađuje i kažnjava.
Spoznao sam tajnu i znam šta je sreća.
Sad razgovaram s tobom
I na stvari se smiješim
Osamljen na stijeni vrh kuće.
U ovim časovima našim
Mnogima bih ljudima izgled’o
Ko čudak ili ludak
I onda kada zviždim na stijeni
I vabim žute ptice
Što dolje u bašti krešte
Pod tvojom i mojom kućom,
Gospode, dragi druže,
I prijatelju moj!

Nemir
Jasmini cvjetaju i bašte listaju.
Prolaze behari.
O, bijelo ruho moje djevojačko,
Što truneš pusto u staroj sehari!
U zelen ćup svakog jutra
Bacam po kamičak
I tako brojim dane iščekujuć’ tebe,
O dragi, tugo moja ranjena!
Suzama zalivam đerđef,
A katmer i jasmini venu u avljiji našoj.
I jeseni venu, i zime dolaze,
I puste duge noći jezde bijelim ravnima.
Budim se.
Vrisnem iza sna ko preplašena ptica:
- Ko kuca zvekirom na vrata!
- O nije ništa, ništa -
To moje srce bije
I dolje u aharu zveči
Lanac našega ata.

Neretvi
U zagrljaj tvog vječitog huka
Gledam ti k’o zjene dubine zelene,
Čujem ti glas k’o sa drugog svijeta.
Zoveš li mene?
U cik zore sva kristalna brda
U tebi operu vedre poglede svoje.
Po površini tvojoj nebo razlije osmijeh
I udahne ti božanski lijepe boje.
Sad sunce kroz tvoje bistrine
Protkiva zrake od zlata.
Stani!
Postaćeš zelen, zlatom izvezen mermer.
Hoću da klesem stub za rajska vrata.
U suton plav šumiš k’o drevna priča
O prolaznosti svega što jednom na svijetu bi.
Svaka ti riječ jezom stravi mi srce.
Reci mi !
Jesi li ti
Ogledalo početka i mora vječite misli,
Ili ti vali samo vremena broje?
Mir svuda.
Tvoj šum postaje sve jači.
Šta čujem u njemu?
Je li to smijeh duše moje?
Beskrajno crno oko gleda mi golu dušu.
Noć.
O čemu to šumiš bezdušno u mome strahu?
O nepoznatom što iza leđa nam se diže,
O zemaljskom blijesku, il’ ništavnom prahu?
O, prestani jednom i ne šumi više!
Boli me svijest.
Šapuci tiše, tiše!
Volim te kad suncu ljubiš oko zlatno
I kad jablan u tebi krunu njiše.

Noć u vinogradu
Kad noću sjedimo u vinogradu
Na mjesečini se bljeskaju
I mašu bijeli trsovi;
Krhko, srebreno zvonckanje
Šapatom u lišću se roni
I naš vinograd zvoni
Ko da je od suha srebra.
Daleko krijesnjaci se žegu
Kao plava svjetla.
Ti kažeš: “Eno spušta se mjesec,
U zlatnoj mreži, u maglini,
Visi ko zlatan pauk
I veze srebrene žice;
Spušta se sve niže i niže.
Dragi, vrijeme je da idemo kući.”
O, ostani, ostani još i slušaj
Kako krto cvrče cvrčci u lozi
I zvone ko krhki srebreni zvončići!
Mjesec, zlatni pauk,
Još će nam dugo vesti
Naše snove u vinogradu.

Nekad
Draga, blijedi zora.
Čuj, konj rže u avliji.
Put je dalek
U ciku zore čujem smrtni lelek.
“O dragi, ne ostaj dugo !”
Ti kažeš.
“Sa naših pendžera izgledaću te niz polja
Brojaću dane i mjesece
I vesti ih zlatom na crvenoj svili
A sad -
Ležim na tvrdoj zemlji.
Prenem se -
Ah, u tuđini sam !
Podignem glavu, mislim zora.
O, nije, nije !
To blijedi mjesec prosipa
Mrtvačko svjetlo po tuđini.

Njezine misli
Čempresi se crne na mjesečini
Osamljeni kao misli moje.
Sama sam, o sama u bašti!
Utišali vjetrovi u granama stoje.
Kako naša kuća čudno u mjesečinu gleda
Ko uspravan mrtvac opremljen u bijelo.
I srce moje šuti
Ko da je crnim zaliveno vinom.
Dragi,
U čije li se bijele noćas zalutao ruke?
O, ne reci! Šuti!
Dugo ću te čekati pod našim jasminom.
Misli su moje
Ko drhtaj sjene od smokvina lista
Na bijelom zidu u avliji našoj.
Dragi,
I tvoje milovanje meko je ko igra sjene.
Bolna sam od čekanja.
O, hoćeš li doći?!

Oproštaj s Mostarom

Drugovi mojih probdjelih noći i dana,
Ovi su jesenji dani posljednji osmjesi neba.
Tužnu baladu pjeva nadošla Neretva sa strana.
Posljednji jesenji dani, koro bijelog hljeba!
Djevojko dunjo moja, djevojko dunjo rana!
Pozni jesenji dani bistri, zlatni đerdani
Smiju se nad našim gradom;
Kroz njih galebi kruže.
Jesi li tužan, druže,
Skoro će tmurni dani.
Ja idem u tuđe zemlje gdje cvatu gorke ruže
Jer ovdje hljeba nema, a snovi pokopani.
Mostaru grade, gdje rastu zlatni dani
I zori smokva
A crni kiparis podsjeća na grčko groblje,
Gdje su ti sada mangupi nasmijani?
Zar sve u tebe posta nemaština roblje?
O pustoj grani vise ti gladni dani.
Po baščama tvojim neutješna sjeta.
Tužno guču kumre kroz tihu mahalu što vene.
I od dragane svoje uvijek na izmak ljeta
Put bijela svijeta mnogi će mladić da krene
I ostaviće sve i tanka minareta.
Zloslutno guču kumre po krovovima pločnim.
Radost avlija vene i cvijeća bokori svježi.
Sumorno vežu žene i svojim usnama sočnim
Šapću imena draga.
U dušam’ pustoš leži.
O, zbogom grljenja ljetna u šaptanjima noćnim!
O, zbogom i vi noći ko žene od želja pijane!
Zbogom aleje bijele pune uzdaha i strasti
Kad mjesec kao sanjiv pauk žedno vas ispijat’ stane
I grad naš ko priča istočna počne u nebo rasti!
Zbogom! Skoro će ko strava hladna jeza da pa’ne.
Doći će jesenje kiše – vijesnici tužnih dana.
Crni oblaci snijeće strepnje prozeblog straha.
O, kako li su teški putevi siromaha!
Nestalo zdravica.
Nestalo ljetnog žara
Što sprži i strast i sočne vinograde.
Put dalekog juga bježe jata ptica.
Skoro će voz da krene.
O, zbogom, moj lijepi grade!
U tebi ostavljam najljepše pejsaže
I mnoga mila lica.

Očajnik
Zašto nad gradom mjesec
Miluje visine plave?
Zašto se vjetrovi grle
S granjem u tihoj noći?
Niko mi da kaže neće.
U bašti sjedim sam.
Pijem ko ubica.
Iz moga srca u mjesečinu
Polijeću jata crnih ptica.
Devet punih godina
Prolazim kraj vaših vrata,
A tvoj mrki otac
Okreće od mene glavu.
Devet godina od čežnje
Pijem za tobom, draga.
Duša mi je teška.
Pijem ko ubica.
Umrlo od veselje,
O sudbo čemerna moja,
Što čamiš ko šargija pusta
Popucalih žica!

Prijatelji
Ja ovdje samo za vas živim.
Moj osm’jeh kora je hljeba.
Radost je moja topla mis’o
I prostor što gledam pod parčem neba.
Noću kada ničete vi
Kod “Ginica”, “Zore”, “Jelena dva”,
Ili u Stojana kod “Tri šešira”
Dajemo osmjehe jedni drugima.
I misli dajemo naše
Dok riječi iz srca izviru uz čaše
I zvone kao lira.
U mome zavičaju modre se vode
I lasta gnijezdo vije.
U mome zavičaju ja nemam gnijezda.
Svud za mnom ide moja zvijezda,
Mozak i ruke dvije.
Prijatelji,
Koliko misli i napora
Brzi nam dani nose,
Dok neopazice sijede nam kose
I niču ljudi novi!
Zato dijelimo osm’jeha više!
Neka ih to su iz duše kiše.
Nek stoji pred nama puna čaša!
Skoro će po toplim mjestima ovim
Ostati samo imena naša.
Osjećate li bilo ovoga grada
I struje njegove što i nas nose?
Koliko nas uporno stane
I prste u asfalt zabode tvrdo
I svaki misli da je brdo,
Digne se pa opet pa’ne.
A on, grad, džinovski raste.
Mi postajemo sve manji i manji.
Naš otpor biva sve tanji i tanji.
Svjesni smo toga. Znamo.
I tada misao pred nama sine -
Mi našem gradu treba
Bolju dušu da damo.
U mome zavičaju pjevaju pjesme
Perući na rijeci platno.
Sa sobom ponesoh njihovu pjesmu
I nešto što još štedi mi život,
Vjerujete, srce zlatno.
Prijatelji prošlosti i novih dana,
Ja ne znam za dosadu – bolest dama -
Niti me se tiču podmukle spletke,
Ni šta će ko reći.
Ja volim borbu za bolji život
Što sve nas vodi sreći.
I vjeru u bolje dane.
Ja zvijezde trpam u džepove;
Ne mislim na šušanj banknota.
Ja volim kad riječi bujica nosi,
Kada iz oka misao grije,
Ja volim kad dah drugarstva vije
Nekad do zore rane.
Ja volim život, pjesmu, žene.
Paganski nerv u meni bije.
Ja volim život u bijele dane,
Volim ga kada košava brije.
U mome zavičaju vinograd zori
I žene feredže nose.
U mome zavičaju najviše ima
Kamenja i bijede bose.
Pa ipak kad jednom sklopim oči,
želja ce posljednja biti:
Da me se moji drugovi sjete
I da me put juga nose.

Preplašena
- Dragi, slušaj!
Je li to lelek noći,
Ili u mjesečini zapjevka mrtvaca?
- O nije ništa, ništa -
On nečujno šapće. -
To se mjesec smije vrh lipova granja;
Vjetar ga njiše i u lišću sušti.
O, draga, čuj me,
Pjan sam od milovanja!
- Eno već pijet’o pjeva!
Od njegove pjesme srce mi zazebe.
Dragi, kuku, šta činimo mi?
- O, to je naš stari pijetao, draga.
On u svako doba pjeva na mjesečini.

Šapat
Sumrak.
U tihim baštama skriven harem šuti.
Dvije žene same na konaku sjede
I potajno šapću.
Dok večernje slutnje u mislima jezde
Jedna od njih šapnu:
- A sad, draga, šta ću?
Šapnu tako tiho, plašljivo i bolno
Ko da i zidove zlobne uši rese.
A jezivi šapat kao slutnje drhtaj
Oba srca strese.

U rodnom gradu

O, kuda si zalut’o
U kotline ove s istoka daleka
Da ti se o ponoći bijela minareta bude
I ko bludne žene mjesecu se nude,
Dok u noć strše dvije-tri crne kule,
Pune tamnog, već truloga srama,
Rijeka ti zloslutno huji
Pod teškim liticama.
Opjevane su ti noći i razbludni dani,
O grade naš, pun pobjesnjelih strasti,
Što ti se ko pauci u zidinam’ sišu,
Ili sanjo drmeljive istočnjačke snove,
Ili treperili vrh tebe drhtavi ezani,
Graja šarenih ulica
Nalijeće u konake ti snene,
U tihim dvorištima džamija
Prskaju šedrvani.
O čemu noćas u bljesku mjeseca sanjaš,
U igri sjena čudnih perspektiva
Što snuju potajno,
Predu ponoćna tkiva,
Šuljaju se kradom u kapije crne,
Unose šapat u tamne konake
Gdje leže mlade, polunage žene
I grle vrele bijele jastuke?
I dok mjesečeve zrake konacima tihim
Pijanim šapatom strastvene riječi zvone,
One protežu svoja srebrna tijela,
U grču se lome
Dok zrake pijanim
Šapatom zvone, zvone.
Sve su kapije davno pozatvarane
I sramne rešetke na prozorim’ šute,
A želje nisu utišane,
One zalud vrište katancim’ zaključane,
Vrište pijane, bezdane.
Eno, ulicama lutaju mladići,
Zastaju u tami
S očima uprtim gore u prozore
I čeznu sami,
Avaj! O, sami,
Sami!

U podrumu
U podrumu,
U podrumu
Vrh nas drndaju kočije,
Život grmi,
Život juri,
Zjape p’jane provalije
U podrumu,
U podrumu.
Ko dah smrti splin nas steče.
Po stolovim’ razvaljen
Sudbine nam p’jane leže
U podrumu,
U podrumu.
Teško šute crna vina.
Drug mi jedan tiho reče :
- Gledaj !
To je crni Vizant.
To je moja domovina.
U podrumu,
U podrumu.
U podrumu,
U podrumu.
Sam sam samac ;
Svi odoše.
Sve je tiho, bolno tiho
Samo moja lula diše.
Čini mi se ko da neko
Zidovima crnom rukom
Tajanstvena slova piše,
Ko da žedni pauk negdje
U skrivenim pukotinam’
Krv mi siše
U podrumu,
U podrumu.

U orašju
U orašju u širokom
Vrelo podne zrake toči,
U orašju u širokom zlata bliješte.
Sve je tiho, bolno tiho,
Mlada vrba žučno soči.
Kroz orašja kroz široka
Vode teku, nose dane
Ko i lane.
Avaj tugo !
Bijelim platnom runo zlatno,
Moje dane uplakane.
U orašju u širokom
Zlatne vode, zlatne dane
Tkaje lisno zelen-granje.
Sve je tiho, bolno tiho.
Šumi rijeka,
Neko pjeva :
Aoj nane, mila nane,
Lele meni !
Odnese mi tiha voda
U nepovrat mlade dane.
Aoj nane, mila nane,
Lele meni -
Teške li su noći same !

Vihor
Krajinom vjetar, oluj i huk,
Bijesovi pejsaže lome.
U srcu ptičijem strah.
A srce moje napet je luk
I mis’o strelica gola.
Ja jurim, jurim olujin drug,
Svlad’o sam junački krikove bola
A mišlju prob’o volšebolni krug.
Ja, Hamza Humo, drug jablanova vitih
Vječiti pješak i dugih drumova brat,
Ja, sin predaka neznanih,
Ljubavnik zora ranih,
Ja, gorkih sudbina svat.
Ja, Hamza Humo, kovač vjetrova sanja
I sijač u vječnost proćerdanih dana,
Jurišam na stvarnost,
Prelazim bojišta,
Iskrivih koplja, izlomih štite.
Srce mi raste ko mesnat cvijet,
Ko rana iz koje krv teče.
Ja ne znam gdje će me ostavit’ dan,
A gdje zateći veče.
Nosi me oluj, nosi me huk.
Bijesovi prašte s grana.
Ura!
Bolovi neka sad svi propište!
Gle, krv mi teče iz rana!
I cijelu noć ja jezdim tako
Kao vilenjak, ko vitez luda,
Dok oluj prašti, urlaju čuda
I pak’o užasa svijetom bježi,
Zora se nasmješi na vršku dana:
- Gle, Hamza Humo kraj druma leži!

Zvuci u srcu
Ponesoh zvuke iz rodnog kraja
I cio vijek ih čujem;
Oni me prate na javi, u snu
Da iz njih ljepotu kujem.
U srcu su se mome svili
Da svaki blijesak uma vode,
Mirise trava oni su pili
Životnu radost da rode.
Ti zvuci moje rodne strane
Puni su sunca i vedrih noći,
Puni su bijesa oštre bure,
Puni čokota kad soći.
Oni su izvor radosnih boja
I burni kao proljećne vode
Što hrle put strana nepoznatih
Ljubavlju srca da plode.
Oni su uvijek dirali srce
Treptajem njeznim do suze,
Oni su bili i mržnje i kliktaj
Kad krvnik slobodu uze.
I niko te zvuke ne priguši
Ljudskim srcem što vole,
Oni se upiše u osmijeh svaki,
Zagrljaj istine gole.
Pa ipak to srce raniše ljudi
Iako kuca za dobro svijetu,
Al’ strijelu uvijek iščupah hrabro
Da pjesmu nosi u letu.
I sada, kada mi kose sijede,
Nije mi žao što dani bježe,
Jer kao bljestavi života snovi
Ti zvuci u djelu leže.