Na obodu neba

NOĆAS

Noćas ti ne mogu objasniti
zašto dolazim i odlazim,
nit' za kog' vijenac od žutog lišća pletem,
zašto volim hladne kiše,
nit' zašto mi srce, strašljivo, drhti
kad iz prikrajka nada zašumi
život je jači od smrti.


Noćas ti ne mogu objasniti
stih nenapisane pjesme,
prazan sam papir
što strepi priviđenje,

gavran na klupi.

by Marina K.
9. studeni 2014 u 21:38

PUT

Osjećam,
da znaš tko sam i kako sam
kuda ću i kud' me put vodi,
a opet me pratiš!?

Nemoj i ti,
kažem ti glasom uzdrhtalim,
za uvelim cvijećem
i stablima golim uzdisati!

Pogledaj, sipe ledene suze
i tananu svijetlost svijeće gasnu,
moju beskrajnu sjenu
zovu kasni sati, traže.

Kosti odavna zimu ćute,
ne idi za mnom,
to samo koraci izgubljenog svijeta
u snijegu šušte.

by Marina K.
11. studeni 2014 u 20:41

OPROSTITE

Oprostite,
ja samo htjedoh
iznijeti sve nježnosti
pod ovim nebom,
odati vam tajnu vode.

Oprostite,
mojoj naivnosti,
ispraznili me oni
što htjedoše
malo me imati
malo me nemati,
mene od mene osloboditi.

Oprostite,
iz srca krv mi teče,
moram se malo skloniti…
rane previti …

by Marina K.
13. studeni 2014 u 10:47

KAD NITKO NE VIDI

Čini mi se,
jutros suze
teku brže od slapova
i da se zemlja udubila
pod koljenima.

Hladna li je.

I mrlje na zidovima
znaju moje namjere
pa opet izgledaju
tako uobičajeno.

I tamno nebo
čuvar hrama,
ne smije se,
nijemo gleda.

Pritiska.

Sad mogu skinuti
ovo kože,
predugo ju nosim.

Ta, tko me još vidio
da plačem!

Ja samo šapućem
paperju na dlanu,
želim biti
od tebe lakša.

by Marina K.
14. studeni 2014 u 11:04

DITE BURE

Dovraga više ovo kukanje,
samo me vrtlog može
stroptati na dno.

Šta radiš od mene,
ti sudbo kleta,
čupaš mi žile,
k'o da mrziš
anđele s ovog svijeta
pa zatireš nadu
da bit će bolje.

Ma, mogu ja
samo iz inata tebi
da živim još više,
bolje, jače,
i od radosti
da plačem,
plačem.

Venama mi
divlji konji jure,
to zapamti dobro,
ti bolesti kljasta,
ne predajem se olako,
ja sam dite livanjske bure.

by Marina K.
15. studeni 2014 u 18:49

STOPE NA SRCU

Čini mi se da još osjećam
stope na srcu svom,
što i sad skitaju
kraj štrkljave šaši
i nijemih kukavica
u gaju tom.

Tamna im lica,
ni voda ne pere,
hladne ruke
ni ljubav ne grije,
o, saginju me,
moj Bože,
prema zemlji sve više,
još malo, počet ću
i da pužem.

Vidiš li me,
k'o eho neznan
što šumama luta,
u mrak tonem
krvavih nogu,
i s očima punim
tugaljive rose,
priznajem ti,
ja bosa
preko vatre
ne mogu.

by Marina K.
17. studeni 2014 u 21:18

MRKI BOR

Pogledaj dobro u moje oči.

Zjenica nemaju!
Izgorjele!

Vijencem od maslina
okiti me gorski duh,
kad prođoh zapisanim putem.

A ja i dalje
gledam natrag
u nebo,
sklanjam oči od srama,
što mi je trebao ovaj svijet,
što učinih od hrama?

Sad su prazne.

U meni stanuje
goli mrki bor,
a tijelo gori,
na vlastitim mukama
misleć da bez lica
nisam stvor.

I kaži mi,
ako suze sa zgarišta
u njih vratim,
hoće li mi bit lakše,
kaži, da ovu borbu shvatim!

by Marina K.
21. studeni 2014 u 20:16

EVO ME

tu sam,
nakon svih razbijenih ura,
svjetionik, noći i dana,
opijen dahom sna
jači od svih burâ.

Ne treba mi mnogo...

Dovoljan mi je
samo pogled
na ova prostranstva
zelena i plava
ružu crvenu
što u ruci tvojoj,
spava

...i sve mi jasnije biva!

Ehhh, živote
zar može duša nešto
ljepše od ovoga sna
da sniva!

by Marina K.
22. studeni 2014 u 20:38

Hvala ti Najda nekad se na ovom forumu osjećam kao duh ... Možda i sama doprinosim tome, ipak, nakon godinu dana članstva...prvi put progovaram

Marr Inna ::

Hvala ti Najda nekad se na ovom forumu osjećam kao duh ... Možda i sama doprinosim tome, ipak, nakon godinu dana članstva...prvi put progovaram

Samo ti stihovima govori na radost našu...

ONO ŠTO NISI

Budi
rijeka
u koju se utapam,
zaborav
iz kojeg se ne vraćam
ono sve
što nikad nisi bio,
a tako si
želio

Budi...
bar jednom,
da bi shvatio
zašto je mjesec
svijetlost
od tebe skrio.

by Marina K.

JEDNE VEČERI

Jedne kišne večeri duge,
kad pozaspu lugovi tamni,
i razlije se rijeka poput tuge,
začut će se eho davni,
čuvan brižno.

Uzburkane grudi,
prepoznat će sjenu
što se pospana budi
u jednom trenu,
zaboravljena od svih.

Bez snage u glasu,
pitat ću kišu tada
boli li i njeg u ovome času,
dok nijema, tiho pada
na neostvarene sne.

by Marina K.

PSSST

Skloni mi s oka nehajni pramen kose...

Ne govori ništa,
što želim nasluti.

Usnama sve spali
k'o oganj vreli
i ćuti,
ćuti.

by Marina K.

TAKO LAKO

U olujama što me muče tišinom,
u kišama što me bude novim zorama,
u oblacima što me nose zemlji,
nađoh tebe.

Svugdje te ima,
jer dosta je što, evo, ovoga dana,
nad vodom dubokom nekom,
stoji tvoj lik tih,
čeka.

I jedva čujno,
iste riječi izgovara...

O tako je lako sanjati,
otkad, vrelinu mi dahnu
u zaspale oči.

O tako je lako, ljubavi,
zanesen, tobom, živjeti.

by Marina K.

DOTAKNUH TE

Zlatom mi dlanove ispiraju,
mute vid, lažne zore Otkrivenja.

Spletena u točkove sudbe zaprege,
idem slijepa, tamnim vratima Oslobođenja,

a Ti si mi noćas kišio iz njedara,
kad slučajno dotaknuh skute Istine, Smrti i Rođenja!

by Marina K.

*****

Prži ova vatra!
Gospodari!
Tjera sluge!
Divlja!
Budi!

Lažna obećanja
do krvi spržena,
stide se.

Maske,
do iznemoglosti nošene,
krše se.

Utihni na tren!

Vječni Plam bičuje!

Poljupcem duša svemir odjekuje...


by Marina K.

***

Na dalek put
krenula je iz grudi,
ova ljubav što još diše.

Obećaj mi da
nećemo dugo lutati,
u neprospavanim noćima se tražiti.
hladne obraze cjelivati,
kad već prođe sve, mimo nas,
jer nikom kao jedno drugom,
ne bijasmo tako znani.

by Marina K.

KRIVAC

Čula na počinak
dunju na ormar,
ostavi,
zaboravi,
prolaznost te stiže...

Svijeća se gasne,
kriv si.

O, časni sude…

uzalud krivite
ovo tijelo,
kad nestane ljubavi
kome da vratim se!

by Marina K.

ŠUM (KAO JA)

Ne, neću ti ostaviti dah na vjeđama,
kasne korake što odjekuju muklim ulicama sjete,  
ruke ispunjene valovima podivljalih dodira,
ni onda kad  sve zamiriše na topla predvečerja,
na zaboravljene kiše, što klize niz okna zamagljene sreće.

Jer ovaj drhtavi osmjeh s kraja usana,
i ove oči uprte u nepovratno vrijeme,
čuvaju utočište za bijeg s vrtuljka svih nespretno izrečenih želja.
...kao onda kad je sve oko nas postalo spokojno,
kad si u šumu usnule rijeke, prepoznao poznato…ljubim te.

by Marina K.

PAHULJE

Ne, nisi mi rekao pođi za mnom
niti sam rekla poći ću!

Ni da ću tražiti zaboravljene tragove,
nedostižne za vječne sanjare,
što ih sakriše vjetrovi prije prvih lasta ...

I nismo rekli ništa,
samo smo se smijali kad nam kosu prekriše pahulje,
vjesnici hladne zime!

...poznaše nas...

by Marina K.

PRAZNO KLASJE

Nekad mi se čini
ništa se još dogodilo nije,
prazno klasje u njedrima
nitko ne želi da krije.

Zato...

neću ti ništa,
ne boj se zgrčenih šaka,
brzo ćeš prepoznati one slične sebi,
one koji strepe od utvara iz mraka,
i zriju preplašeni, oooo, a kako i ne bi!

Htjedoh te pitati nešto,
ma nije mnogo važno,
al' eto, možeš li mi reći
što se još uvijek lažem
i to čvrsto i iskreno, kad kažem
ne dam nikome da mi život kroji,
dok k'o luđak dane brojim
a netko drugi, moj život piše.

Ne zamjeri,
ovom ponoru kajanja,
nerazumljivi su mi pokreti tvoji
i to što si uvijek okrenuta zori,
u meni se tuđa sjena,
protiv vlastite od postanka bori.

Evo ti dlan,
pjesme bez ljepote, bez smisla,
sve što stisak drugog dlana može da briše,
nasloni na nj. istinu, ma koliko znana bila,
i neka me vjetar kraj tebe
bezbrižno njiše
i njiše.

Nekad mi se čini
ništa se još dogodilo nije...

by Marina K.

U MENI

Ima jedan drhtaj u meni,
ne znam mu početak ni kraj,
tijesno mu je, htio bi što prije van.

Ne, ne smijem ga uplašiti,
ne smijem mu ništa reći,
otvorit će oči kad nestane dan,
kad sivilo ucrta put pod oblake
i duša krene niz dlanove teći.

Taj bijeli san, od iskona
među grudima raste,
nevinošću miriše,
o kako me boli
dok plače,
smije se,
diše...

Marina Kasalo
19. siječanj 2015 u 20:50
Iz zbirke pjesama ''33''

ZRAKA

Razbi se pješčani sat,
boje indiga ispuniše zjen...

O rascvjetala božanska tišino,
pusti da zagrebem taj krug,
jer dugo već, dugo,
jedna bezazlena zraka,
sanja da grije ljude,
zato, slobodno se nasmij,
grohotom ako želiš,
jer ne znaš ti da postoji,
još samo ovaj tren.

by Marina K.
22. siječanj 2015 u 21:41

UMRI DA BI ŽIVIO

Kad zamrači se duh
tamnim zavjesama jada,
zaboraviš da postoje čuda,
zaboraviš da živiš sada.

Ne raduješ se novom danu,
diviš se tuđim trenucima sreće,
misliš, tvoje ruke su prazne,
misliš, nitko ih pogledati neće.

Lažnim idolima se klanjaš,
pitaš koja je cijena snova,
ne slutiš da si odavno prevaren,
ne slutiš gdje se krije obala nova.

I onda jednom na tronu uznositosti
umreš u vlastitoj nemoći,
shvatiš da ne moraš sve imati ,
shvatiš da sam sebi možeš pomoći,

da bi bar malo sretan bio,
da bi kao Čovjek, živio.

by Marina K.
25. siječanj 2015 u 21:13

TARABA

Nekad, tek tako, pođu riječi
da gnjiju u tebi,
ne shvaćajući
zašto činiš ovo, ono,
sam sebi.

Neke te prevare,
neke zaboraviš,
na neke se nasmiješ,
a neke dugo,
k'o olovni teret nosiš.

I onda se jednog dana
zubu vremena pustiš,
k'o taraba stara,
žaleć, što je kasno
neizrečeno da izustiš.

by Marina K.
27. siječanj 2015 u 21:19

SVE

lažne nade,
pomućene radosti,
nedočekane sastanke,
neželjene rastanke,
staklene osmjehe,
ravnodušne poglede,

praznine,
daljine,
suze,
grijehe,

sve ovamo dajte!

Uspavanku pjevam!

Pod nevinim trepavicama
žive azurna zrna
pješčanog sata.

by Marina K.
8. veljača 2015 u 21:02

ZOV

Vjetar u zasjedi,
prostirka od magle.
divljina ljepotom,
priziva skitanja.

Rumene se oblaci,
granje pucketa,
pomućena tišina
miluje svitanja.

Spokojne su misli,
korak lagan,
na početku puta
bez pitanja.

by Marina K.
13. veljača 2015 u 20:59

VRATI SE

Iz suhe, popucale zemlje,
izađe podivljali mjesec.

Zagudiše vulkani,
pozvaše ga u grotla
robinje lave.

Smiri se,
rekoše ptice na žicama!

Vrati se!
Proždrijet će te Nigdje!

Ni slon na točku,
ni vuk pred satom,
ni dijete na ljuljačci,
ni pepeo na vjetru,
ne znaju da idu kroz vrijeme,
kao što Ti ideš kroz noći duge.

Vrati se!
Nakvasit će korjenje tvoje,
neka nova, lažna obećanja,
neke nove, kapi tuge.

by Marina K.
17. veljača 2015 u 19:42

ZNAM (i ne znam)

Znam!

Mulj ostaje na površini.
kad se rijeka u zemlju povlači!

Klopka je u pustinji,
kap vode nudi da je prijeđeš cijelu.

Nabrajaš...

Sve sumorne hodnike,
rane prije vriska,
u čašu žuči dolijevaš
i tako, godinama stojiš
u sobi do Sebe!

A mogao bi živjeti
k'o plam iz pepela stvoren,
da se više ne bojiš,
dok još tinja, zaboravljen,
krajičkom Tebe!

Znam!

by Marina K.
18. veljača 2015 u 21:38

PODESI JEDRA

Priveži san za oči!

Zaplovi tamo
gdje sve počinje!

Pokupi mrvice.
Prospi ih kad zora pukne.

U krugove od pjene,
doći će golubovi,
s one stijene
zaklonjene.
Gladni!

Priveži san za oči,
čvršće!

Klekni pred dubinama
i nemoj se kajati,
u njima ćeš duže
od života trajati.

by Marina K.
20. veljača 2015 u 20:56

Kroz pustinju u pustinji (nešto razmišljam...)

Hmm, nisam nikad vidjela Saharu, nit me nešto previše zanima, dosta mi je što vidim koja pustinja vlada među nama ljudima!
Golema brate, golemaaaa!
I nisam nikad vidjela pustinjski pijesak, ali jesam neka zrnca, izgubljena, u svojim, tvojim, tuđim pogledima.
Toliko prašine na zjenicama da se zaboravi boja očiju... mojih, tvojih, tuđih.
Nisam nikad popila odjednom vode k'o deva, a mogla bih, et' tolika žeđ me mori.
Kroz ovu pustinju u pustinji, oslabi tijelo, a ni duh nekada nije brat.
Pa zatvorim oči pred strahotama koje vidim, gazim i šutim.
Ni želim da se zna ni da dišem.
Sve mislim, u pustinji može nestati i daha...guta ona, guta.
Nekad ih otvorim, pa trčim, vičem iz sveg glasa, otkopavam dine na sebi, tebi, drugima...
Idem kroz nju i bježim istovremeno iz nje ... da bi pronašla sebe.
A vrijeme leti, ljudi se rađaju, umiru ... samo pustinja raste.

21. veljača 2015 u 20:54

NOĆAS

Noćas,
naše oči,
k'o spokojne rijeke
zagrljene morem, sanjaju.

Noćas,
naše oči
k'o zvjezdane noći,
željno zoru, iščekuju.

Noćas,
naše oči
k'o užarene buktinje,
beskonačnost spajaju.

by Marina K.

SMIRAJ

Sjene se podmeću pod umorna krila.

Zlatnim sjajem sunce rubi krošnje.

Tanano lišće, na jesen miriše, uspavanu.


Na poljanama, zemljanih očiju,

slutim tišinu, neoskvrnutu, nedisanu.


by Marina K.
8. ožujka 2015 u 20:52

BAJKA O CRVENKAPICI
11. ožujka 2015 u 17:49

Ma odavna mene muče te moje verzije bajki (nadam se da se braća Grimm, tvorci ove bajke, neće okretati u grobu )

Zabijeliše se široke krošnje bukava i hrastova, ne daju se gledat , k'o da nose najskuplje odijelo u koje ih je priroda obukla, a snijeg, taj vječiti šarlatan, sve više i više pritišće mlade jelke što pod teretom tuže ruke ka zemlji k'o vrbe nad rijekom. Zagleda se u njih Crvenkapica, smiješne li su, pomisli i viknu veselo Vuli:
- Vuleeee, Vuluška moj , pogledaj one jelke na što liče. Liče na djedove obrve, što mu se oči od njih ne vide, znaš Vuluška moj, one bijele guste…pa se natrgne smijati kao da je djeda baš tu ispred nje, a Vule ju onako, u čudu gleda i misli:
- Čudna li djeteta, gdje ona vidi djedove obrve?? I gleda tako, čas u nju, čas u jelke, pa protisnu kroz zube od nestrpljivosti
- Idemo Crvenkapice, požuri, sjedaj, dug je put pred nama. Kad ćemo doći baki??!!
Crvenkapica, brže bolje, uhvati konopce, uskoči u sanjke i zavika iz sveg glasa, hihoćući se:
- Juri, Vule, nek te noge nose, voziiiiiii Vuluška Babuški… a dolina sva zanesena novim dešavanjima pođe da ispisuje sunčevim odsjajem najbrže staze.
I juri Vule k'o da ga gone lovci. Juri Vule svojoj slobodi, dok mu pahulje vid mute, putem odveć znanim, putem kojim je nekad sam prolazio kad je bio sam, kad je bio slobodan, kad je bio vođa, kad su ga se svi bojali. Juri i gleda slike svog života što promiču ispred njega. Uvukli se otad ljudi u njega, uvukli se osjećaji, uvukla se privrženost, uvukla se ljubav. Ljubav prema malenoj Crvenkapici i njenoj baki, pa razmišlja :
- Oni su sada moja obitelj...i tako sretan juri još brže, brže od vjetra što vije iza bregova.
I zavija Vule i reži,od radosti, gledajuć čas ispred sebe, čas u Crvenkapicu, jel' na svom mjestu, pa videć da jeste, opet zavija, reži i trči u susret vjetru što ga čeka u zasjedi.
-Ne možeš mi ništa, brži sam od tebe, bit ćemo kući prije nego se smrkne… inati se ti meni.
Vjetar k'o da se igra, k'o da čuje njegove misli, poškaklji ga koji put pahuljama po njušci, dajuć mu do znanja da se njemu, ne može prijetiti, inatiti.
- Ahhhh, otresa Vule i snijeg i led i ne mari i juri, juri ... a praporci na njemu , k'o na jelenu, što ga onomad nađe Crvenkapica u šumi , stadoše da prizivaju ptice u pjesmu što ju zima pođe da veze na putu do bake.

NISMO ZNALI

Rasulo se more
iznad tamne zore,
dok smo gledali
u slano nebo
i suncu se nadali.

Nismo znali,
da smo odavno
kameni spavači
postali.

Ptice nam šapnule.

by Marina K.
14. ožujka 2015 u 20:23

BILI SMO...

Na ovoj kućici,
gdje ranjena krila
k'o spomen darkaru
još na podu leže,
zastava vijori
na pola koplja.

Nestao je početak
kojim smo došli,
negdje putem,
kupili smo smrt,
prestali slijediti
vlastite tragove
kraj bistre vode
žedni, prošli.

Brisali smo zime
na plavome staklu,
zakopali mrvice
očajni i gladni,
dok je na krovu,
mrtvo lišće
pričalo
o izgubljenim
stranama svijeta

bili smo ...

bili smo sami
i jadni.

by Marina K.
16. ožujka 2015 u 21:12

NA ODLASKU

Vidjeli su orla
kako promatra nebo,
rekli su, htio je sakriti sunce
eno ga sad, ne smije raširiti krila.

Vidjeli su dijete
koje ne zna za ljubav
rekli su, htjelo je majku i oca,
eno ga sad, krije se od ljudi.

Vidjeli su ljude
kako hodaju natraške,
rekli su, htjeli su prošlost ispraviti,
eno ih sad, pale svijeće na oltaru.

Svašta su vidjeli,
sve mi protumačili,
u sve me ubijedili,
al' nisu mi htjeli pokazati kazaljke
razbacane po zemlji
i nisu mi htjeli reći
da vrijeme ostavlja tragove na svemu,
dok sam preplašena,
stajala kraj ceste nudeći nadu.

Na odlasku, rekli su mi još nešto,
nešto kao : vitae est crudelis doctori
(život je surov učitelj)
… nisam ih čula.

Marina Kasalo

U NIJEMOM FILMU

Opet su bili sinoć,
i opet su rekli da šutim.
Rekli su, nije na meni
da se brinem za ono što me se ne tiče.
Na meni je da klimam glavom i da se smijem.

I šutila sam, što rade , gledala sam.
-Hajde Stanlio, zabavi našu princezu
možda joj izmamiš osmjeh.
-Ali Olio, ona ne želi da se silom smije.
-Stanlioooo, naheri šešir, poprskaj ju vodom ..
-Ali Olio...
-Stanlio, ja sam mozak situacije, slušaj me...

Ja ...ja...ja...taj glas budi me.

Srećom, vrpca je kraju, završilo je.

Previše grimasa, isfuranih gegova,
u filmu s naslovom ''Ja, samo ja''
gdje sam jedino ja nijema,
ionako, ne volim gledat.

Marina Kasalo
19. ožujka u 20:43

IZ TVOG OKRILJA

Ne šalji me majko u svijet sujete, sive su im oči.
Teški su koraci do Golgote i nazad,
i ne znam da l' ću putem osuda
nesudeć moći.

Ne šalji me majko u svijet gorčine, duge su im noći.
Ispružene ruke ostat će prazne
i ne znam da l' ću putem tame
netamneć proći.

To je svijet straha, srca im žive u zloći.
Tu daleko od najdaljeg živi istina,
o majko, zar baš moram iz tvog okrilja poći!

by Marina K.
21. ožujka u 11:08

PUTOKAZ

Prođoše kraj mene vojske pobjednika.
Ljubih srcem bijelu zastavu
kojom ih očajno,
sva moja nutrina dozivaše.

Od smijeha me ne čuše.
Da na uzburkanom oceanu
samo mirne lađe opstaju, ne znaše.

Ostavih ju na raskrižju,
za one koji će poslije doći.

Možda će netko vidjeti putokaz
onoga koji mišljaše
da sve može sam.

Putokaz onoga koji je predugo bio jak.

Marina Kasalo
22. ožujka u 20:14

TI ZNAŠ

Ti znaš da sam Te
ravnodušno poljupcem izdala,
licemjerima za šaku srebrnjaka predala...

Ti znaš da sam Te
(ne tri puta, već)
sedam puta sedamdeset sedam,
i još toliko puta, zatajila...

Ti znaš da sam Ti
trnovim vijencem glavu uresila,
čavle u dlanove zabila,
padovima Tvojim
sa svjetinom se smijala...

Ti znaš da sam Ti
haljine na četiri dijela razdijelila,
čašu žuči u najbolnijem času dodala,
kopljem rebra probola,
a onda kad se zatamnilo nebo
u prsa se udarala...

Ti znaš, zar ne…

Ti sve znaš,
a opet me zoveš,
jer znaš da Te tražim.

Marina Kasalo
28. ožujak 2015

KAŽI CHEEEEEESS

Hajde, kaži cheeeeeess, sad i nikad više,
nestat će crno-bijelih noći,
čim mačka na dimnjaku obliže brke,
čim gondola bez pjevača odluta kanalom.

Kaži cheeeeeess , jer sutra bit će kasno,
trn će ubost vrijeme kojem pripadamo,
čim kovač sjedne kraj vatre,
čim potkovicu  stave slonu  na čelo.

Hajde, ne čekaj više…

Ti znaš da smo na  filigranskim pločnicima
kip slobode podigli, nosom točak vrtili,
u gnijezdo nagnijezdili proljeće na zimu,
zemlju na nebo, mjesec na sunce,
dom na srce.

Kaži cheeeeeess, još jednom...

jer ništa više nije mi  smiješno,
al'  ti se osmjehni,
zbog oboje.

Marina Kasalo
2. travanj u 21:02 2015

PONUDA

Mi smo se sreli
još dok smo hodali četveronoške,
i dok ništa nije bilo naše.

Nismo mnogo znali,
nenapisani zakon smo poštovali
i gledali se u oči bez straha.

Riječi nam nisu trebale.

Sad, hodamo dvonoške,
ti tamo nesputano dišeš,
ja dižem zidine u sebi, oko sebe.

Kao dva neznanca (promatramo se)
na ivici suvremenog i primitivnog svijeta.

Stavi vreću na glavu dok koračaš prema meni,
džungla je ovdje Mogli, ne tamo.

Trnu mi prsti lijeve ruke, požuri.

Netko jednom oholo reče:
''Dat ću ti ponudu koju nećeš moći odbiti !''

Ne gledaj me tako nevino dok minute odmiču,
želim tvoje oči kupiti (da napokon progledam)!

Marina Kasalo
7. travanj u 11:11 2015

MOJOJ DUŠI

Bilo moga bila, dušo moje duše,
kraj mog rebra si disala,
na lijevoj strani, pod srcem spavala,
na lijevoj strani nenapisanu priču pisala.

Nedokučivom tajnom, svijet si mojim očima gledala.

I sad sebično mislim
(želeći te uvijek kraj sebe)
kako bi ti u meni zauvijek lijepo bilo
da nije bilo što je bilo,
al' toj tajni sam te zavjetovala,
i njoj sam te predala,
jer kad sadašnjost progleda očima budućnosti,  
uđe neki nepoznati strah u kosti.

Spoznaš da ni vlastiti život više važan nije.

S tobom sam prvi put od neizmjerne sreće plakala,
ti si me pogledom začarala,
ti  si me najbogatijom učinila.

Sjećam se, jednom si me pitala
- ''Koliko ljubav može biti velika?''
Odgovorih: ''Vidiš kolika je udaljenost od zemlje do neba?''
Rekla si da vidiš… ''E paaaa, toliko ljubav može biti velika i još veća…''
Tada si uzviknula: ''Mamaaaaa,  pa ti me voliš do vanzemaljaca!!!''

Volim te dušo moja, baš do vanzemaljaca, rekoh tada,
i opet isto kažem i sada
jer ti si moje Jučer, Danas, Sutra.

Marina Kasalo
9. travanj u 21:49 ·

DO KRAJA

Mene su jednom krstili svi satovi svijeta.
Na dar mi dali kovčeg.

U njega stavih malene prozore,
zaključana vrata i svijeću,
kad zalutam,
da me podsjete
gdje bijah i gdje krenuh.

Jer, svejedno mi je bilo,
da l' sam živa ili mrtva,
nestala je i ravna crta.

Taj stari kovčeg znao je
koliko su puta u mome krevetu spavale more,
koliko je puta zatekao strah na mom uzglavlju.

Taj stari kovčeg znao je,
ono što ja nisam znala,
na kraj puta stići ćemo zajedno.

Mene su jednom oživjele priče starih fotografija,
kad mi oči otvoriše plamenom.

Meni je jednom dah zamirisao na tebe
i još miriše.

Marina Kasalo
12. travnja 2015 u 19:20

ASIMILACIJA (toliko o tome)

Vidjela sam ljude prozvane zlatoustima
s gomilom beznačajnih riječi u ustima,
kako ih zadovoljno prevrću iz petnih žila.
Vidjela sam slike bez tona na nogama
s gomilom beznačajnih ključeva u torbama,
kako postaju jednolične zbog papirnatih krila.

Vidjela sam sebe među njima
bespomoćnog pogleda,
jer su mi rekli:
dok si se s djecom smijala,
o ljepšem svijetu govorila,
pjesmuljke koje nitko ne čita pisala,
mi smo stajali uz one koji su mijenjali svijet.

Tko si ti smiješni stvore?
Ti ne znaš ni što bi htjela!

Da!
Baš, dobro kažete!

Ako glasa nisam nikad izustila,
ako suze nisam nikad pustila,
ako dušu nisam nikad ogoljela
ako nikog, više od sebe, nisam nikad voljela
… da, baš, tko sam ja?

(Vi znate?!)

17. travanj 2015 u 21:07

TAJANSTVO

Slutim tajanstvo,
u magli zastali dah.

Priče iz davnina,
začarani krug
i taj vječni mah.

Kraj ili ne, postajem prah.

Marina Kasalo
19. travanj u 21:26

LICE NA DLANU

Danas sam pokrila lice tamnom maramom
i pružila dlanove prolaznicima.

Nitko u njih nije pogledao.
Nitko nije pitao kako sam.

Možda…
da sam imala bar negdje,
nešto kao madež,
prepoznali bi me.

Možda…
da sam imala bar negdje,
nešto kao…
pitali bi me… nešto.

Rekla bih im istinu,
(lica nemam)
al' nisu.

Jer kažu, dlanovi mnogo govore.
(Jer ti što kažu, lažu, lažu…)

Marina Kasalo
21. travanj 2015 u 20:04