Na obodu neba

Da nije ironično, bilo bi lajkastično ...

Oni me ljube, oni me grle, oni mi se dive,
(jer to je sad ''in'' i to svi drugi rade),

oni mi čestitaju godišnjice prijateljstva
(a nikad me nisu upitali kako sam),

oni znaju koliko sam visoka, a koliko teška,
(iako vide samo sliku)

oni znaju da sam obrazovana,
(a ne znaju ni da li sam u školu išla)

oni znaju i da sam osjećajna,
(kažu oči sve govore)

i sve oni znaju o meni
(mada ni ja još ne znam sve)

i točne mi dođe
da se upoznam sa sobom.

(Neću da se potpišem)

:P

Prije nego išta kažeš

dopusti
da pokrijem ti oči
sa sedam velova
čekanja i traženja
što prazne gradove
skrivaju
pod glavatim obroncima.

Nakrivi se tada
na lijevu stranu
gdje madeža dva
pretvaraju strahove
u livade tišine
na kojima sam nekada
stamena pjesma bila.

I razigraj obrve
kikotom djeteta
kao da ne znaš
kako ništa
na ovome svijetu tvoje nije,
dok progovaraš

moja si .

Marina K.
18. svibnja 2017

Donesi album
priča može početi

(sad kad znam
nisi rijeka čije dno vidim)

smijem li te nazvati imenom
predodređenim za ljubav

prasilo?!

****

Moja potreba za redom i predvidljivošću
nije svjesna da znam

otkud potisnuti konflikti
na papiru bez slova

otkud moji djedovi
na izvoru svih izbora

otkud Eskimi i snijeg
u ovo proljetno jutro

kad baš ništa ne sliči
na pozlaćeni kavez.

****

POVRATAK II

U herbarijumu iz 1988 godine
još mogu pronaći djetelinu s četiri lista…

Često ga otvaram s nadom
da će opet biti zelena i lijepa
kao onoga dana kad
se otac vratio

mašući
maramom
crvenijom od trešanja.

****
27.svibnja 2017

U jutrima kada se kava pored usana hladi
i pogled tumara po iznošenoj odjeći,
zaustaviš pitanje na početku,
naplatiš kaznu knedlom

tko si.

U danima kada sve što misliš
biva nedostojno sveg što osjećaš,
nastaniš zidove trostrukim prozorima
da te mame priviđenjima

gdje si.

U noćima kad tama zadnja napušta pogled
a ruke vajaju obrise Mliječnog puta,
ostaviš nenapisano pismo ispod uzglavlja
da ti šapuće obične riječi
ljubavi

kako si …

6. lipnja 2017

ZAPISI SAMOĆE

Dobroćudna ovca
sa zvonom oko vrata

gdje da odem
kome da prišapnem

nemam zube
za preživljavanje...

7. lipnja 2017

ENIGMA

Pažljivo i odvažno skidam dlake s jezika...

Odaju me
b-rat, n-ame, m-eđa.

U današnje vrijeme
bez imalo muke
mogu me dešifrirati
po principu
V-R-L.

Taj super kod malteškog sokola
valjak je od 33 tipke.

10.lipnja 2017

Rudare okna

ispiraju zlato
spuštenih pogleda

drhtavim prstima
dotiču usijane praznine

vitlaju kosti

razjapljuju eho

kapima znoja
pišu
tvoje ime.

15. lipnja 2017

MUČNINA

Moj sadašnji kalem
lomi budući
i plašim se,
stići će me korak
među nama.

Previše
glasova
nedonoščadi
iz daljine mi govori
ne postojiš
vjetrometino.

Na meni stara haljina.
Breme što nosim od Adama.
Upleteni prsti u znamenje.
Čelo u krvi.

Naraštaji očima raskoračeni.

21. lipnja 2017

Svake godine, u isto vrijeme,
kroz oko mi procvjeta ljiljan.

Njišem ga i pjevam,
dok ne zaspi.

Svake godine, u isto vrijeme,
spremam bijelu košulju za Ivanjski krijes.

Da se zapalim,
ako mi srce sjeme izgubi.

24.lipnja 2017

Ima nešto sizifovski u tim matrjoškama.

Pažljivo otvaram
prvu,
drugu,
treću
četvrtu,
petu,
šestu,
sedmu,
osmu,
kao da se u njima krije
tajna beskonačnosti.

I dok me gledaju tim kentaurskim očima
(ukradoh im cvijeće iz ruku)

vidim
sve se vrti u krug,
nema tatuške.

2.srpnja 2017

Istinitiji od mene

ne znam
kako da zacijelim
rane na rebrima

Kvazimodova zvona
gnijezde pod nebom
leđa okrenuta dlanu

i samo njih čujem
kad kažeš

pjesmo
lijepa li si....

4.srpnja 2017

oprostite (opet)

opet me iste prolaze jeze
i opet mi srp žete dah
da izdržati neću
i da neću moći
zaplakati opet
kad bol začne
prvi strah

oprostite

ja
ja ne znam kud ću
(osim u pjesmu)

evo opet
raste
n od ništa

evo opet
krišom
skupljam

sebeprah

13.srpnja 2017

Kada zalaju psi na zalutale svinje
i noć se odrekne majke
(k'o ja tijela)

sjeti se

vjetar još
lijana Homerovim očima
ispod otirača
k'o ostavljeni ključ
što čeka ruke
zbog kojih će da progleda.

14.srpnja 2017

Cik-cak bodom
moja majka
zakrpe
prišiva

crvenim očima
kaže
Bagat mašinu sam kupila
kad sam te rodila

i zaogrće me
natopljenim platnom
da ugasi požar
što ga podmetnuh
kad upitah

zašto nemam škrge
(kad već imam ljuske).

18.srpnja 2017

Kako bih kročila stazama ovim
da nisam cjelivala noge Njegove

noge svjetlosnice
noge milosnice
noge ljubljenice

da mi budu ležaj
na četiri strane pustinje

ležaj mekan kao brada sijeda
što mudro čuva
tajnu nad tajnama

28.srpnja 2017

Evo stavljam riječi u kljun gavrana,
on će znati da li sam umrla od gladi,
jer ako nisam,
reći će mi tko sam

zatlapnu vrelo sunce
pijeskom kroz bunar

iz pustinjske osame
odletje ptica.

30.srpnja 2017

Moji prsti

jalove trske
bola i stida

izuše sandale
pred ljetnjim pljuskom

zaigra brazda
od jedne do druge kapljice.

1. kolovoza 2017

Bez riječi

Grubo otvoreni
s naznakama
uobrazlije
paranoje

nabrajamo

grčke mitove
engleske kraljeve
biblijske proroke
nove svjetske poretke

divimo se

uzajamnom
razumijevanju
genijalnosti
obmanjivanju

a
šutimo
dugo šutimo
dah u oči preselimo

kada netko spomene srce

4. kolovoza 2017

Sklona crvenim očima
nerazjašnjenim fenomenima

nabraja sve planine
koje nose odijelo Djeda Mraza
i sve striperske fantazije obožavateljica meksičkih serija

krakata od evolucije i propuha
smije mi se
kada kažem

Ti si moja
nepomirljiva djevojčica

jer zna
vrlo dobro zna
da će uvijek biti
nenapisana
nepročitana

zvijezda
pala u more

18. kolovoza 2017

Mi ćemo se dragi aristokratski utopiti

nećemo pasti u zamku patetičnosti
neće nas savladati strah
niti vječna pitanja
voliš li me
volim li te

mi
novembarske samoubice

neuhvatljivi
neshvatljivi
vratit ćemo ulice
drvoredima života
prije nego nam preko ruku
vatra uteče kričeći

dotaći će prsti
rađanja i umiranja
staklene rijeke
što ushitnim psalmima
dočekuju
zalutale

s očima
zajutrenim
sljepilom

mi
neprolazni

teći ćemo
uzvodno.

25. kolovoza 2017

NIJE KASNO

Čim čujem priču
o prepariranim
krilima
kljovama
rogovima
što krase domove
velikih lovaca
navučem kostrijet
na vrh svijeta
i propnem se na prste

da dohvatim kalup
u kojem su nekada
siromasi (kao ja)
čuvali sjeme gorušice.

27. kolovoza 2017

ĐURO, JESAM LI ŽIVA

ne mogu da pronađem knjigu
Svi me vole samo tata ne

kao da je u zemlju propala

čini mi se
da je prošla vječnost
otkad sam
zadnji put

plakala.

28. kolovoza 2017

Ovo jutro,
dok mi krv juri obrazima
stidim se mirisa kruha.

Prva ni druga kava
nisu uradile što su trebale,
a trebale su prevariti glad.

Kako prevariti prevaranta?!
Glad je iluzija.
Ja sam glad.

Ljudi troše previše kisika.
Ptica čekaju Hitchcocka.
Sunce grije iz zabave.
Gušim se.
Vratite mi lepezu.

Moje oči dodiruju angeluse.

Izgrebano plavetnilo
sanja haljine na sebi
a ja, ja sanjam
dvije proteze
u staklenoj
čaši.

1. rujna 2017

Iz ciklusa ćaskanja s Mikom ( jest da je podužeeee , ali ...)

Mika : Čarobna pesma

Vidim te vec,
istina-kao u nekoj srebrnoj magli,
ali divno te vidim:
na nogama ti cizme od sedam milja,
u ruci Aladinova lampa,
putujes na onom cudotvornom tepihu
iz 1001 noci,
preleces planine i mora
i dizes se visoko prema zvezdama.

Mozda ti i ne slutis
koliko volim tvoju trsavu glavu,
detinju glavu koja mirise na sapun
i penusavi aprilski vetar,

Glavu u kojoj stanuju samo boje
visoke,
ogromne,
nedostizne,

glavu koja ce shvatiti bezmerja
i razdaljine svetlosnih godina,
nerazumljive cifre
i geometrijske krivulje
i hrabrost svemirskih brodova
sto ce krenuti sutra
na nova nepoznata sunca.

Ja sam svoja putovanja
protutnjao pod celom
i tu su stali prostori
o kojima i ne sanjas.

Cetiri ulice tamo
i tri ulice ovamo,
tako sam jednom leteo
cak do Kumove slame.

Dve,tri,pet casa vina
u restoranu kraj reke,
tako sam beskrajno lebdeo
kroz udaljena sazvezdja.

I jedan obican osmeh,
i jedno jesenje vece,
tako sam trazio nove
zlatogrive komete.

Tako sam sebi nasao
i jednu tihu mudrost
od koje rastu krila.

Zato i hocu samo da te zamolim:
preleti beskonacnost
i pobedi vreme i mastu,
ali nikad ne zaboravi
kako se koraca po zemlji.

Dodirni rukama prasinu
dalekih dvojnih zvezda,
nek ti se damari usklade
sa ritmovima pulsara,
al nikada ne zaboravi
kako se koraca po zemlji.

Jer ljudska srca
zasadjena su nisko kao kupine
tu, gde su svici crveni dzinovi
naseg malenog kosmosa,
tu gde smo sebi nacinili
milimetarske beskonacnosti,
a ipak dovoljno glomazne
da se u njima izgubimo:
ja daleko od tebe
kao Alfa Kentaura,
ti daleko od mene
kao belo zrnevlje Vlasica.

Pronadji nove svetove
i izatkaj im nebo.
I podari im vazduh
da disu i da ozive.

Ali nikad ne zaboravi
kako se koraca po zemlji.
Samo tako se mozemo
jedan drugom pribliziti.

Cetiri ulice tamo
i tri ulice ovamo,
moja i tvoja casa piva
u restoranu kraj reke,
i moje iskrene oci
i tvoje iskrene oci
u jedno jesenje vece
detinjasto i roditeljsko,

-to je ono prostranstvo
koje hocu da pomirim
izmedju moje i tvoje zvezde.


Marina: ŠAŠAVA PJESMA

Ne, nisi me vidio.
Skrila sam se.
Iza stabla pod kojim najljepši snovi padaju
kao velike jabuke iz ručica djeteta.

Ne želim da me itko nađe (osim tebe).

Čekam te u cipelama broj 33
s crvenom mašnom na pletenicama,
pletenicama koje dijele
zvijezde od mjeseca
i ne daju mi da odem
od tebe
u nova,
nepoznata jutra.

Ti znaš da volim
to tvoje crnjomasto oko,
oko koje jače zasja
kada jesen ispreplete
kapi na oknu.

To oko
koje poznaje samo bol
i zna da je život
halja pod nogama grešnika.

To oko
koje misli da će oslijepiti
ako kaže, volim,
pije zoru naiskap.

O,molim te,
ne zamjeri ovoj glavi ludoj.
Ja nigdje neću s ovoga mjesta.
Ne želim.
Čuvam šumu od lovaca.

Ovdje je sve moje,
sve četiri strane svijeta,
Stablo- otac,
Jabuka- majka,
List – teta,
Zemlja -postelja
za sve nomade.

Tamo daleko,
tamo sam našla
staricu kako plete šal
za dva topla vrata,
od nade.

Zato, molim te,
reci što želiš (od mene)
prije nego se vratim iz predjela
u kojima ne postoje granice ludila,
prije nego shvatim
čega se najviše bojim.

Okusi usnama
to od čeg se moraš kriti,
isprosi Lazarev život ,
slavi krišom sva ćutanja
i nikad se nemoj s pjesmom biti .

Jer ja sam ti iz ruku brige krala
i svijala ti se oko čela
kao brzak oko stijene.

Tu gdje smo znali što hoćemo
ostali smo bez kože
zamalo,
ptići bez neba,
bez istine,
pred zidom.

Kad već nisi što jesi,
odrekni se adresa,
ne zaklanjaj se od sunca
i nikad se nemoj s pjesmom biti.

Ovdje je sve moje,
sve četiri strane svijeta.

Ovoga puta
zaboravi hladnoću,
moju i tvoju,
na ulici što se smije
trošnoj klupi za dvoje

- to je klupa ispred stabla
gdje te čekam.

14. rujna 2017

Tko si ti

zapita me klonula ruka

ako nisi onakva
kakva dođe na ovaj svijet

tko si ti

i dotaknu mi oči

ako nisi
rijeka bez imena
travka bez korijena

da spokoje se u tebi
i smijeh
i plač...

19. rujna 2017

Koga to lažemo?

Mi, neizlječivo melankolični,
evo opet letimo s lišćem
pred tuđa vrata
tješeći se
kako je naš put
tajnovitiji od svih
a sami se dijelimo na vjetrove
što ispraćaju jesen u zavjet šutnje.

Neutješno je biti sam.
Sam i umoran.

21. rujna 2017

Ne možeš tek tako, ovome svijetu rane vidati,
sidrima starim luke privezati,
brodu bez kormila putnike nasukati.

Ne možeš
crvenom svitanju,
kamenčiće od sunca skupljati.

Postoje obale
što u oko stanu,
pa se izgube, odjednom,
kao nebo među šarenilom vlati.

One se znaju pogledom rađati,
kad god se vodom
umotava sol.

Obale
koje same sebi
od usana nanose bol.

26.rujna 2017

Mnogo njih traži ključeve kuće bez vrata.

Ja i ti,
ja i ti beztebarimo na pola puta do nje.

Neprimjetno hodamo,
da isprosimo svjetlost
za još jedan izmišljeni svemir
što se spaja s prstenom nad krovom.

Ne primijetiš da je sve manje priča
koje možeš razumjeti?!

I djeca s ulice bježe u bajke, zar ne?

Točnije,
ako se dovoljno dugo lažeš
povjerovat ćeš
u sebe nasmiješenog
jer netko gleda u tvoje ruke
i vjeruje da si ono u što vjeruješ.

I ovdje, i tamo, iste su duše.

Kad ispod jezika ostaviš riječi
da rastu kao ptići pod vedrim nebom.
dobit će najljepša krila.

Krila iskrena,
djetinja, sjajna.

Raskrili ih i strmoglavi se,
ispod zemlje ako treba.

Srasti s kazaljkama na satu
u novi vitraž slika iz prošlosti,
čak i ako nikad ne saznaš
zašto smo iščeznućem eha
postali nagi.

28. rujna 2017

U vrijeme prije uvijek
u vrijeme poslije nikad
kad posrebrene vlasi
pretvorit ćemo se u vatru
i gorjeti
gorjeti za sve promrzle prste
da se ugriju
u noći kao što je ova
hladna, vučja.

Ti znaš da sam ja mađioničar.

Ona, koja crno bijele fotografije
pretvara u zagrljaje
iz čijih se zaumlja
kao iz zaboravljenog raja
preslikavaju sjene
na košaru s jabukama.

U sumrak
kad iz privida izraste pupčana vrpca
i kad iznjedrimo oivičena ogledala
iz sobe za nešto
prođi kroz ništa
u prepolovljenu
tišinu
za nas.

29. rujna 2017

Ja i ti

oktani pred samozapaljenjem
nejasni jedno drugom

šutljivi
kao papiri što lete nebom

priljepljeni

na sat
na okno
na cestu

sagitarimo

krivudajući kroz vječnost.

3. listopada 2017

Što više starim,
to više sumnjam u sebe
i sve više mi se čini kao
da se i ne poznam dovoljno.

Dobar dan kako ste?
Dobar dan, dobro smo!

Možda sam ja, točnije,
samo jedno ja koje ne pozna oblike
drugačije od zajedno.

Zajedno sam san.
Zajedno sam java.

Da si budem
bliža,
još bliža od jučer,
i dalja,
još dalja od sutra.

I u tom krugu,
neka sve bude,
kao da me bar ti znaš.

Mene,
uplašenu, među hrabrima,
hrabru, među uplašenima.

5. listopada 2017

Smijem se zakrpi.

Kažem,
zašto si majko zašila rupu
kad dobro znaš
kud godišnja doba odnose
godine s ramena.

(Mi bosi, nemamo odjeće.)

16. listopada 2017

PTICA ZA ...

Ja više ne znam te vrane.

(Zašto ne stanu pred tigra?
Zašto očima igraju žmire?)

Mene ganu danas,
(nedostatak svjetla,
previše samoće)
skoro svaka lijepa gesta...

Ganuše me
snjegovi bijeli,
snjegovi i soneti...

(ne osjeća ništa)

promrzla ptica
za ponijeti.

23. listopada 2017

Mi nemamo ništa zajedničko
osim ovo neba
na kojemu nas
tješi spoznaja
da su naši ponori
iskusni padobranci
koje ćemo jednom
kad nam postanu
teži od olova
dočekati smijehom.

Mi nemamo baš ništa zajedničko
osim ove čudne tuge
što se pretvara u prste
na spomen prelamanja svjetla
kojima ćemo jednom
kad nam postane
šutljivija od magle
pokucati u nečiji san.

Ja i ti,
ti i ja,
kad prerastemo ja,
kad prerastemo ti,
tek tada,
objasnit ćemo (zatvorenim) očima
što nam se desilo...

25. listopada 2017

GARTANU

Sužava se krug

kamenčić iz vode
vraća se u ruke

stopala u pijesku

naga djevojčica (s kamenčićem u ruci)
čuđenjem spašava svijet od samoće.

26. listopada 2017

Milosti , još jednom i zaboravite ako možete…

Mi nismo završili najveće priče naših života,
a tako silno smo se trudili da budemo netko, nešto…nekome.

Stavili smo smrt u život, povukavši je iz riječi
koja jednom bijaše početak svijeta
kad su nam se snovi nudili na dlanu.

Snovi ludi,
bezazleni.

Milosti,
prijatelji, rodbino, znanci,
slavili smo,
nismo znali
da jednom nešto početo
mora biti i završeno.

Mi
krojači krivih mjera,
majstori srušenih mostova,
pjevali smo
ulicama,
precima,
svecima
o najljepšim osjećajima
urezanim u sjećanja.

To su bile najljepše pjesme,
kao makovi na livadi,
crvenije od srca,
šibane bolom.

I ne mogu da ih otpjevam
drugačije,
slabije,
nečujnije…

Milosti, ako znate,
spokojno ih čuvam
uplašene, iskrene, gladne …

Sto znači pokloniti se suzi,
ako suze niste pustili ….

listopad 2017

Sijevni prije munje

jer prije tame si bila
kiša što je (lila)

suze
gorčine
iz kaleža pila

i prešutila
tko je

rijeci što ptiće
iz gnijezda odnosi

molim te
čuvaj se

praznoga kljuna
slomljenih krila
ne ide se u oluju što dolazi

Ja, tamo sam već bila …

listopad 2017

Ruga mi se svako stablo oboreno prvim udarcem
i poput živih bića kriju više bijes
no sramotu

rugaju mi se godovi veliki kao prozori
kuće bez zidova

govore svim jezicima
na svim pismima
o mojem rođenju

šapuću kroz grlo pastirove frule
zureći u svjetleće mješine
što se kotrljaju
preko moje smrti
i smiju se krivotvorenim očima
kad se rastočim kao željezo na vatri
u vječnu grešku kovača
što međ' čavlima
prvi kremen
čuva.

studeni 2017

Tako mi
kopriva
svih bijelih ljiljana
sve slame što mi kroz cipele izbija

eno čovjeka na devi
(nosi vodu i u grlu)

viče
nema velikih ni malih pustinja

svaka je ista
ako nema ljubavi

i ne miče pogled s mene

***
svrbe me uši

između jecaja i uzdaha

šapućem

zar sam (to) ja

zar ...

studeni 2017

U studenom

pije se čaj s konjakom
svi žele nekud da stignu

priča se o kriminalu
kao o najpoštenijem poslu

ja sam zadnji kupac na kiosku
dajte mi usnu harmoniku

škiljim u novčanik
okidač za smijanje

ličim si na radnicu
uredno svezane kose
urednog stola
urednog hodnika

zbrkanih misli
zbrkanih emocija

na lijevo krenem desno
na desno krenem lijevo

ako već avioni lete zbog pisama
zašto ne bih i ja zbog
obične riječi

ljubim (te)

studeni 2017

Ponekad se djeca rađaju
kad najveći snjegovi
pokriju zemlju
i kad osmijeh ukrade
jedno godišnje doba.

Tako je mene rodila majka,
na sv. Katu.

Često mi je pričala
kako nitko nije mogao doći na moje krštenje
i kako nikad nije mogla shvatiti
otkud ljeto poslije zime.

11.11. 2017

U godini Vjetra
koji je nosio snjegove s planina
rumenile se ručice djevojčice
dok je ocu pridržavala ljestve

Bojala se
da ga neće moći čuvati
onako kako je on strepio za nju
popravljajući
Zvjezdani Krov.

33/2016

Lakše je kad
skrijem djevojčicu
od bijelih očnjaka
(tako neprimjetno skupi haljine
podijeljene na četiri dijela)

lakše
ispijem čašu rođenja
(tako je polusan gotovo stvaran,
stoji ponosno sa zastavom u ruci)

lakše
okrenem leđa
(da ne vidim sunce
čije svjetlo gaze nježno
samo trnjeni)

i lakše
zaspem
na podu s mrvicama.

13.11.2017

Snijeg na mojoj glavi
čuje što želim reći
i zna što ne smijem pitati usnama
(zato pada i topi se u tisuć' puta brojene stope do tebe).

Zna gdje sam rođena
na kojima vratima sam najduže stajala
i zašto su mi trepavice teške
kad uspavanku zapjeva
bijeli vuk iz čopora
(zato pleše s tišinom iznad naših krovova).

I nije ga briga
što branim se sjeverom u očima
nit' što čuvam vatru noćima

smiješi mi se bezbrižno
obješen među
trešnjama.

14.11.2017

OTAC-KOSA-JA

Od oca sam naučila kako se oštri kosa,
nakvasiš ju vodom,
uzmeš brus,
i brzim, kratkim pokretima
s obje strane,
istančaš čelik
od šale.

Naučila sam
i kako da zanosim na desnu stranu,
radi boljeg zamaha...

Naučila sam
i kako se porežeš,
... a ne plačeš.

16.11.2017

BUĐENJE

Opet ću pokušati napisati nešto sasvim suprotno od onoga što osjećam,
jer ja sam ta u kojoj gori ulje pet ludih i pet mudrih djevica.

Ja i ne znam kako da opišem to stanje
u kojem odraz amputiranih ruku
prašta smrt prije rođenja
i crta ribe na dnevnom jelovniku.

Ali sam sigurna,
moje oči su odavna napustile vid...

eno ih , trče kroz travu.

20.11.2017

ODLUKA

Rekla sam joj da sam sita
svih razgovora na temu ljudi i pravda,
jer moj život nema devet mačaka u sebi
(četiri žive u uredu).

Rekla sam joj da me ne zanima
što će susjedi reći ako zapalim kuću
(ludilom) da ugrijem svijet među prstima
neuspješno slažući Rubikovu kocku.

Rekla sam joj da opet uzgajam bonsai od bukve
i da nikad neću otići sa sela
jer ne znam mašući ispratiti Malog princa
(djeca vole Životinjsko carstvo).

Rekla sam joj i to, ako dočekam 38. rođendan
neka me vrag odnese ako i dalje budem
crvenkasto-smeđi odraz
strijele u papučama
(i oblaka u isto vrijeme).

I sam Bog zna što bih joj sve rekla
da me nije stigla pred Dinarom
ta (nije grijeh stariti)
još jedna
godina
više.

24.11.2017

Dogovorit ćemo se!

Ti budi Bosigol,
ja bit ću Golibos.

Rodit ćemo se na dan
kad će netko drugi obuti
cipele pronađene ispod mosta.

(Skupljat ćemo trnje iz očiju)

Zurit ćemo u nebo
i plakati umjesto
prolaznika.

25.11.2017

Kažem
nemam ništa

zaborav je
jedna vrsta Sibira
između
prve i zadnje stanice
jer su
sjećanja
tragovi soli
u kojem mjesečare
ptice bez krila

žive
potrbuške
i rastu
kao sve planine
samo onda
kad im se
primičemo

kažem
prosjaku na vratima

tom licu
čija sjenka
stoji naopako.

13.12.2017

Ugasiš li svjetlo
dubokom snu

pognut ću glavu
u bescjenje
misli rasprodati
suncokretima
latice kidati
tamne oblake
naslutiti
Van Goghovim nebom

otkriješ li boli
nedostajanja

pomaknut ću sat
u vrijeme
kad smo bili djeca
kad su ruke osmjehivale
prašnjave heroje
kikave princeze
ne znajući
da budućnost već kovitla
tragove
prestrašenih konja

zanijemiš li
istovremeno
od nježnosti i tjeskobe

zima nam ništa neće moći.

14.12.2017