
LJUBAV, SMRT I SNOVI Poezija, priče, dnevnici i jos po nešto |
LJUBAV, SMRT I SNOVI - Poezija, priče, dnevnici i jos po nešto Tema "Za goste i putnike" - otvorena je za komentare virtuelnih putnika. Svi vi koji lutate netom ovde možete ostaviti svoja mišljenja o ovom forumu, postaviti pitanja ili napisati bilo šta. Svi forumi su dostupni i bez registracionog naloga, ako ste kreativni, ako volite da pišete, dođite, ako ne, čitajte. Molim one, koji misle da im je nešto ukradeno da se jave u temama koje su otvorene za goste i putnike, te kažu ko, šta i gde je kopirao njihovo. Rubrika Erotikon je zaključana zbog dece i net manijaka, dozvolu za pristup tražite od administratora foruma ! |
| | Proza | |
| |
Autor | Poruka |
---|
Tea

 Broj poruka : 3261 Location : Sweden Datum upisa : 20.07.2009
 | Naslov: Re: Proza 26/4/2010, 11:29 am | |
| Ako ti jave da sam pao na razoranim, sleđenim poljima Flandrije, da me je pokosio šrapnel – ti nemoj da budeš tužna i nemoj plakati pred svijetom, jer vrlo dobro znaš da iz mojih grudi ne mogu da niknu suncokreti niti se moje kapi krvi mogu pretvoriti u makove…
To je sve jedna obična literarna konstrukcija, a da ne pričamo o tome što ja nikad nisam ni vidio Flandriju niti je ona vidjela mene.
Ako ti kažu da sam se u svojim posljednjim časovima junački držao, da sam neustrašivo gledao smrti u oči, da sam je čak i začikavao, da sam svog sudiju prezrivo pljunuo, a da sam dželatu dao kesu dukata uz riječi: “Dobro obavite svoj posao!”, a da sam, potom, sam izmaknuo stolicu ispod vješala, ti bi morala znati da je to jedna obična izmišljotina, izmišljotina onih koji ne znaju šta je to život a šta smrt znači.
Ti me dobro znaš: znaš kako ja često umirem svakog bogovjetnog dana, kako se trzam na svaki šum, kako mi se čelo često orosi znojem (reklo bi se bez razloga), znaš da se bojim proviriti kroz špijunku na vratima bojeći se ne znam ni sam čega, bojeći se nekoga ko će mi s nadmoćnim osmijehom na licu izrecitirati stihove Marine Cvetajeve:
PREDAJ SE!
JOŠ NIKO NIJE NAŠAO SPASA OD ONOGA KOJI UZIMA
BEZ RUKU!
Sjećaš se kako sam se bojao kad si trebala da me predstaviš svojim roditeljima, koliko ti je trebalo vremena da me ubijediš da nisam baš toliki kreten koliki izgledam, da se ponekad sa mnom može proći ruku pod ruku kroz prometnu ulicu…
Ja pamtim ono veče kad smo otišli kod jedne tvoje prijateljice koja je slavila rođendan, sjećam se svakog vica koji sam ispričao i sjećam se pogleda društva koje je u meni gledalo neku egzotičnu životinju, sjećam se kako su se gurkali laktovima kad smo ulazili, kad sam skidao svoje cipele sa pačijim kljunom (a u modi su bile brukserice), kako sam ispod stola krio onu rupu na ne baš čistim čarapama…
Pamtim kako sam to veče, ponesen strahom, popio tri flaše “Fruškogorskog bisera”, litar i po domaće rakije (više je nije bilo) i završio sa “Mandarmetom”, nekim likerom od mandarina…
Od svega toga bi se napilo jedno omanje krdo slonova, ali ja sam bio najtrezniji, bojao sam se da tebi ne napravim neko sranje i to me je držalo.
Onda smo izašli na Vilsonovo šetalište i ti si se propela na prste i poljubila me, evo, baš ovdje, pored uha, a ja sam morao da sjednem na klupu i da počnem plakati… Prolazila su neka djeca i čuo sam ih kako kažu: “Vidi pedera!!!”
Kao i uvijek, ti si me pitala šta mi je najednom, a ja nisam mogao da ti objasnim da to uopšte nije najednom, da je to stalno, da je to neka vrsta mog zaštitnog znaka, nešto po čemu bih sebe poznao među hiljadama meni sličnih, nešto što se i ne trudim da sakrijem, jedan zloćudni tumor s kojim sam se rodio, tumor na mozgu i duši koji se ne da ukloniti nikakvim operativnim putem ni zračenjem, ni činjenicom da te volim i da ti voliš mene…
Ako ti jave da večeras hodam po kafanama i olajavam tebe i našu ljubav, da se prodajem za loše vino, da skupljam opuške tuđih simpatija, ljubim ruke nečistih konobarica, ispadam budala u svačijim očima… To ti je živa istina.
Dario Džamonja ____________________________________________ “I was born with an enormous need for affection, and a terrible need to give it.”
| |
|  | | Beskraj

 Broj poruka : 21554 Godina : 44 Location : Na pola puta sreci Humor : Uvek nasmejana Datum upisa : 20.03.2009
 | Naslov: Re: Proza 2/5/2010, 10:55 pm | |
| PISMO PRIJATELJU (dva dana pred smrt)
Dolazi jesen, pa zima... sa maglama, sa kišama, s mećavama. To je njihova obavezna pratnja. A kad stignu, zateći će kod mene: bolest, siromaštinu, brige. To je opet moja obavezna pratnja... Možeš misliti kako će to biti zanimljiv prizor kad se obje pratnje uhvate za ruke i zaigraju oko mene vrzino kolo... A dva sina treba poslati na studije. Drva treba nabaviti za nas troje koji ostajemo ovdje. I dužan sam. I uopšte, cijelog života ne uspjeh da odgonetnem tu, za mene nerješivu, zagonetku: kako, na pošten način, ne štedeći trud i dajući uvjek kvalitetan učinak, zaraditi dovoljno za život. Od svih mnogobrojnih puteva koji vode ostvarenju tog cilja, ja sam, izgleda, izabrao onaj jedini pogrešni... Ne znam imaš li kakve mogućnosti da mi pomogneš... u nevolji sam pa rekoh: da ti se požalim. Jer, čovjek se žali prijatelju.
Aleksandar Leso Ivanović | |
|  | | lucija

 Broj poruka : 2939 Godina : 47 Location : italy Humor : naravno Datum upisa : 23.09.2009
 | Naslov: Re: Proza 10/5/2010, 10:52 am | |
| Postoje zakoni jaci od propisanih...to su veliki znali jos dok su bili djeca..jutro..kao neka velika beba, sama, nezasticena, bez ideje sta bih radila danas, sta bih radila sjutra, a u modrom uglu vec je bilo jutro..i kisa...jutarnji sati, crkveno zvono koje sa tako bolnom ceznjom govori o svitanju..moram da odem..NESTO SI REKLA?..lepet leptirovih krilaca, diskretno zasustase novcanice..MOGLI BI SE MI PONOVO VIDJETI MALA..i te nule, jedinice, lica s novcanica, lica koja su dodirivala te novcanice, i jos mnogo toga, zasustase u toj sobi u tom trenu tog jutra..."onda ce te mali to kostati duplo"...OKEY...boljih uspomena iz tih godina nema...OTICI, OTPUTOVATI, PROBUDITI SE NEGDJE DALEKO, JEDNOG VEDROG SUNCANOG JUTRA, I OSJETITI DA SI POCEO ZIVOT ISPOCETKA...DA JE PROSLOST NESTALA KAO DIM, SRESTI LJUBAV SVOG ZIVOTA, ILI NEKOG SLICNOG NJEMU, NEKOG...NEKOG KO BI ME LJUBIO, KAO DIJETE, NIJEMO I KAO ZVIJER...I KAO ZVIJER.... (iz filma "Pogled sa Ajfelovog Tornja..) | |
|  | | uporna

 Broj poruka : 39 Godina : 38 Location : Sweden Humor : odlicno:) Datum upisa : 28.04.2010
 | Naslov: Re: Proza 18/5/2010, 3:05 pm | |
| ......Palim prvu cigaretu,brišem oči umorne od sna...Sanjala sam tebe...Gledam svoj lik u ogledalu...povlačim dim,vidim da starim prerano.....Uključujem radio...ništa novo,osim datuma...Palim drugu cigaretu...guši me...Brišem oči umorne od sna,sanjala sam istinu...ne voliš me više...Oblačim jaknu i bježim van....Tužna je ulica,nikoga nema a snijeg veje,briše tragove...Hladno je...Gledam svoj lik na staklima izloga,vidim čudan izraz,sjetan.....Cujem lavež gladnih pasa...čujem jauk zvona...budi se grad...Pijem prvu jutarnju kafu...ne smijem se konobaru koji priča viceve....Ne gledam frajere koji me "šmekaju"...ne slušam muziku koju puštaju...Cutim...Mislim o tebi,mislim o nama...stavljam tačku na sve što je bilo,ali me proganjaju sjećanja....svako jutro je isto,jako i bolno,razdire me... "Je li slobodno?",pitaju me...Klimam glavom i vraćam se svojo tišini...Ćutim "Tužna je"-govore...."Zašto?"-pitaju... "Ne,samo sam umorna od sna,sanjala sam istinu"...kažem im...Smiju se...ne razumiju... Preturam džepove,plaćam,odlazim......Snijeg mi upada u oči umorne od sna..hodam brže...budim se,primjećujem ljude,dan je....Zaključavam sjećanja u tamnicu srca i idem dalje...Motam se po gradu,dan odmiče....bojim se noći,bježim od sna,bježim od pogleda,bježim od dodira...Poželim da se vinem put visina nebeskih i da tamo,gore visoko sagorim kao meteor,jer bojim se sna,bojim se istine,bojim se tvoga lika koji me proganja svake noći..... (Napisala moja sestra Amela) | |
|  | | Beskraj

 Broj poruka : 21554 Godina : 44 Location : Na pola puta sreci Humor : Uvek nasmejana Datum upisa : 20.03.2009
 | Naslov: Re: Proza 23/5/2010, 3:25 pm | |
| MAESTROV DODIR-Majra Velč
Bila je prašnjava i ružna, i aukcionar je mislio da prosto ne vrijedi, gubiti vrijeme na staru vijolinu, ali ju je ipak podigao sa smješkom. "Koliko nudite dobri ljudi"-viknuo je. "Ko će početi da licitira"? "Jedan dolar, zatim dva.Samo dva"? "Dva dolara ,a ko će ponuditi tri"?
"Tri dolara, prvi put;tri dolara drugi put; ide za tri...ali ne... Iz neke prostorije otpozadi došao je sjedokosi čovjek i poklonijo se. Onda je pošto je obrisao prašinu sa stare violine, i zategao opuštene strune zasvirao jednostavnu i prijatnu melodiju kao kad andjeo pjeva božićnu pjesmu.
Muzika je prestala, a aukcionar je tihim i mirnim glasom pitao:"Koliko nudite za ovu staru violinu"? I držao ju je sa naklonom. "Hiljadu dolara""ko daje dvije hiljade"?"dvije hiljade ko nudi tri"?... "Tri hiljade prvi put, tri hiljade drugi put""prodato je, rekao je." Ljudi su se veselili, ali su neki viknuli: "ne shvatamo baš najbolje šta je promjenilo njenu vrijednost"? Brzo je stigao odgovor:"dodir maestrove ruke".
I čovjek neurednog života uprljan grijehom, jeftino se nudi gomili koja ne razmišlja. Isto kao ta stara violina. Tanjir potaža, čaša vina, jedna igra i on nastavlja put. Odlazi jednom, i odlazi drugi put, odlazi i za malo da ode. Ali dolazi Gospod i glupa gomila nikada ne može u potunosti da shvati vrijednost duše i promjenu koju je izazvao dodir Gospodove Ruke. | |
|  | | Kumuloninbus
 Broj poruka : 112 Datum upisa : 29.12.2009
 | Naslov: Re: Proza 24/5/2010, 6:08 pm | |
| U birou za izgubljene stvari trazio sam svoju nadu, koju sam vec davno negde izgubio. Rekli su mi da ima puno izgubljenih nada po koje vise niko ne dolazi. Pomislih, kada bi svi dosli po svoju nadu, mozda bi tada bilo neke nade. Kasnije sam i tu nadu izgubio. | |
|  | | Kumuloninbus
 Broj poruka : 112 Datum upisa : 29.12.2009
 | Naslov: Re: Proza 24/5/2010, 6:12 pm | |
| Pri samoj pomisli koliko je ljudi bas u ovom trenutku, dok ovo pisem, zakucano izmedju svojih zidova, najezim se. Vidim i samog sebe kako sedim za stolom, pod rukom tastatura a krajickom oka nalecem na isuvise poznate stvari po sobi. Kazu da je to odlicno za pisanje, sumoran pogled?! U ovom trenutku bih se slozio sa bilo cim, a narocito da je ovo u cemu sam, dobro za bilo sta.
| |
|  | | Beskraj

 Broj poruka : 21554 Godina : 44 Location : Na pola puta sreci Humor : Uvek nasmejana Datum upisa : 20.03.2009
 | Naslov: Re: Proza 29/5/2010, 8:54 pm | |
| R u k e Uvek mi kod ljudi koje tek upoznajem pogled spontano klizne k rukama. Jer, ruke govore o osobi više od lica. Ruke imaju svoj život. Svoju prošlost, koju je lice već zaboravilo, jer ionako svakodnevno menja maske, od situacije do situacije. Nošeno nekom silnom željom ili strahom. No, ruke… Ruke uvek govore istinu. Jeste li kad videli tužne ruke? Umorne? Zbunjene? One ponizne? Da ne govorim o onim nametljivim, ljutim, rukama koje uvek žele imati kontrolu i koje su izgubljene u uzaludnim pokušajima služenja nekom razjedinjenom biću. U rukama je molitva. Stvaranje i – razaranje. Ne postoji lepša slika od sklopljenih dlanova u poniznoj molitvi. Ruke su naša veza sa Stvoriteljem, ali i sa svetom u koji nas je poslao. U rukama je ljubav, tela s telom i duše s drugom dušom. Kroz njih teče energija celog Svemira. One opraštaju, ali i opominju. Miluju, igraju se, smu se. Jeste li ikada videli – nasmiešene ruke? Pogledajte ruke deteta. Čiste i nevine, tek krenule u svet uz iskonsku želju da ga upoznaju i stope se s njim u spontanoj igri dodira. Ruke služe za univerzalnu komunikaciju sa svime što postoji. S ljudima. Životinjama. Biljkama. Pa čak i stvarima. Energija dodira još dugo blagoslivlja (ili proklinje) ono što su jednom nečije ruke dotaknule. Priče se pričaju rukama. Samo one mogu ispričati skrivene detalje koji bi se u rečima izgubili ili se učinili nevažnima. Samo ćete pogledom na ruke otkriti ljubav. Ili ravnodušnost. Ne na licu. To "piše" na rukama. Ruke sade. Njeguju. Beru. I hrane. Ruke leče. Previjaju rane. Iscjeljuju one telesne, ali i rane duše, jer ona je najviše i najjače povezana upravo s rukama. Ruke su uvek istinite. Čak i kad lice to nije. Pogledajte svoje ruke. Pratite kako se ponašaju u situacijama kada imate osećaj da Vi niste Vi, da ste netko drugi, ko je bolji od Vas, ili – lošiji. Vaše će ruke uvek ostati dosledne sebi. I Vama. Ma šta Vi pokušavali biti, one će uvek ostati iste, i jednostavne. I ma koliko ih naterali da budu ljute, ili besne, one će uvek sa zadrškom obavljati "posao", kao nedovoljno plaćen radnik, nemotiviran u služenju svog tvrdoglavog i nemilosrdnog gospodara. A u trenucima mira, Vaše će vam ruke reći ko ste doista. Verovali ili ne, rukama se može zagrliti celi svet. I planeta Zemlja stane samo u jedan jedini dlan..
Nepoznati autor
Ja bih dodala..I sva ljubav stane i pokaze se u jednom dodiru......
 | |
|  | | uporna

 Broj poruka : 39 Godina : 38 Location : Sweden Humor : odlicno:) Datum upisa : 28.04.2010
 | Naslov: Re: Proza 31/5/2010, 10:00 pm | |
| ............. Tako se desi, slučajno,da neki Stranac prođe kroz nas život. U ruci u svetiljka kojom, na tren, obasja naše postojanje. Zadrži se u našoj blizini neko vreme, ostavi trag, a onda krene dalje. Kao da je zastao slučajno, u prolazu, i sam u potrazi za nečijom svetiljkom..
...Stranac neočekivano produži svojim putem,a nas zaboli mrak. Žmirkamo zbunjeno i preplašeno unutrašnjim čulima tumaramo po emocionalnoj pomračini, trazeći put do sopstvene Duše. Uzalud mislima grebemo po maglovitom sećanju u potrazi za davno zakopanim tajnama Srca. A ono pulsira sve jače kako ronimo dublje u mračne ponore Duše,i osećamo kako nas bride pukotine davnih godina smeštene u pamćenju Srca - tog najranjivijeg dela tela.. Iako znamo da je Stranac odavno nestao u pomračini usahle nam želje,u očima nam još uvek blješti ona svetlost kojom nas je obasjao.. Panično,poput plime,nadolazi surova misao kako će proći mnogo,nemerljivo mnogo vremena pre nego što neko novo svetlo uspe da osvetli one tamne vilajete u nama,zatrpane prašinom izmrvljenih strahova. I u tom trenutku,tako prepoznatljivom,postajemo svesni kako zavodljivi sjaj mečecine polako počinje da nam curi iz očiju.. Nemilosrdno se rađa misao da će se one vremenom,ponovo polako navići na dobro poznati mrak. Hvata nas beznađe od pomisli da se novo svetlo možda nikada više neće ni pojaviti.. Stranci putuju, dolaze i odlaze.. Samo naša Duša i mi ostajemo zauvek zajedno. Uporno,kako nam je to valjda i genetski usađeno,pokušavamo da dosegnemo harmoniju sopstvenog življenja. U potrazi za njom, često se desi da nam se jedan delić Srca otkine i samostalno nastavi put ka neobeleženoj, nekoj drugoj koordinati. I taj nas otkinuti deo dugo tišti, i uglavnom prezdravimo, ne znajući ni sami kako.. Ali,postoje neke stvari neprevodive u reči, koje, zapravo, nikada u potpunosti i ne prebolimo..
Nikada? Možda prejaka reč.. "Nikad ne reci nikad"...zasvetli, kažu - obično, kada se najmanje nadaš. Svetlost uvek postoji,možda samo često i predugo žmurimo,pa smo se navikli na tamu..? Istina je da se sve više plašimo tog "podnošenja mraka", kada već znamo šta svetlost znači.
A možda.. Uz malo sreće...biće opet svetla mnogih svetiljki : fenjera, lampiona, mirisnih sveća, treperavih svetala svitaca u polju i hladnog isijavanja dalekih Zvezda.. Možda će još biti romantičnih noći sa Zvezdama padalicama i Mesecom koji će zaigrati u očima...... Tvojim, Njegovim, Njenim, Nečijim .. I što je najbitnije, potrebno je setiti se nečega veoma važnog.. U celoj ovoj rasomonskoj dilemi pitanja Srca i Duše, često zaboravljamo na svetlost sopstvenog sjaja. Nečije, tuđe svetlo je potrebno da prihvatimo samo kao dopunu sopstvenom sjaju. Jer..,opasno je dati nekom toliku moć,da može da nas obasjava.. Ali je uzaludno, znam.. Kao da se stvarima, koje se tiču Duše i Srca može upravljati... JA ne mogu (nepoznati autor) | |
|  | | uporna

 Broj poruka : 39 Godina : 38 Location : Sweden Humor : odlicno:) Datum upisa : 28.04.2010
 | Naslov: Re: Proza 31/5/2010, 10:06 pm | |
| ٠•●♥●•٠·˙ Dve semenke ležale jedna do druge u plodnoj prolećnoj zemlji. Prva semenka kaže: “Želim narasti! Želim pustiti korenje duboko u zemlju pod sobom i mladice kroz zemljinu koru iznad sebe… Želim razviti svoje nežne pupoljke da najavljuju dolazak proljeća… Želim osećati toplinu sunca na licu i blagoslov jutarnje rose na sv...ojim laticama» I tako je ova semenka narasla. Druga je semenka rekla: “Bojim se. Pustim li korenje u zemlju pod sobom, ne znam šta će me dočekati u mraku. A probijem li se kroz tvrdu zemlju iznad sebe, mogu oštetiti svoje osetljive mladice… Šta ako pustim svojim pupoljcima da se rastvore, a puž ih pokuša pojesti? Da se rascvetam, dete bi me možda iščupalo iz tla. Ne. Mnogo je bolje čekati dok ne bude sigurno.” I tako je druga semenka čekala.
Kokoš koja je čeprkala po ranoproljetnoj zemlji tražeći hranu, pronašla je semenku što je čekala i odmah je pojela.
One, koji odbijaju da rizikuju i da rastu…proguta život.... | |
|  | | uporna

 Broj poruka : 39 Godina : 38 Location : Sweden Humor : odlicno:) Datum upisa : 28.04.2010
 | Naslov: Re: Proza 31/5/2010, 10:11 pm | |
| •●♥●•٠·˙ Još jednom okrećem se za sobom Još jednom dobro ću oči da otvorim Da vidim šta sam stvorila, i šta za sobom ostavljam Na početku jednog kraja, uvek ostane vremena Koliko god brzo teklo, i bolno bilo uvek ostane ta trunka vremena ...Da shvatiš koliko teško je svojih snova se odreći Srela sam te jednom ,sasvim slučajno Srela te jednom, zavolela večno I nisam znala, nisam ni slutila da je bilo zabranjeno Ono što drugome uzmeš, da vratiš moraš U početku je slatko,ali na kraju ukus je više nego gorak Zato, ja ti kažem idi, neka vetrovi te odnesu Zato, ja te molim idi, neka mi bude teško Veruj mi u sve što ti govorim, tačno je Veruj mi u sve,samo nemoj u ono što ću ti reći poslednje Da te ne volim, ne veruj ne, ali moram ti reći tako lakše je Povređenoj Duši da drugoj nanosi bol Kada odeš tamo gde očekivan si i dobrodošao Kada odeš, ja ću malo stajati i čekati da prođe Onda su polako ,koracima lopova u jedan sokak skrenuti U jedan sokak kojim gaze veseli Malo ću tuđe sreće i tuđeg smeha ukrasti U tom sokaku kojim tuđi svatovi prolaze U tom sokaku ja ću stajati Možda ću se tebi, malo lažno nadati Možda ću te u nekom momentu, među svojim videti Možda, ali ću se brzo u svoju stvarnost vratiti Ako nekad u kasnim satima noći hladnih čujes krike Ako te iz slatkih snova probude nečije suze Nemoj se plašiti, nisu to zalutale Duše To u jednom sokaku, kojim gaze veseli To u jednom sokaku, gde raduju se i vesele se Snovi moji izgubljeni krvare... | |
|  | | uporna

 Broj poruka : 39 Godina : 38 Location : Sweden Humor : odlicno:) Datum upisa : 28.04.2010
 | Naslov: Re: Proza 31/5/2010, 10:20 pm | |
| Listala je i rukicom veliki tamno plavi album i kažiprstom prelazila preko slika. Kosa bi joj na momente padala preko očiju, ali ona ju je vešto terala u stranu. Ljuljala je noge,često okretala glavu i gledala me.. odmeravala. Tražila je odgovore u slikama, odgovore na pitanja koja nije želela postaviti, jer je znala d...a to sama mora shvatiti... - A tata, kad je ovo slikano ? - Nešto malo pre tvog rođenja, srećo. - A ovo? - Eh, tu je tata imao dvadesetak godina. - A ovo? - Vidi tata kako je stric Mija bio mlad, ko mu je ova beba u rukama. - Pa to si ti anđele. - To je slikano na dan tvoga rođenja. - A tata ko je ovo ? - Ne znam. - Pa kako ne znaš, evo je i ovde. - Ko je ovo tata? - Ne znam medu tatin. - Evo vas i ovde. - 'ajde tata reci mi, ko je ovo? - To je.. to je tvoja mama. - Mama !? - Da..Bože... kako je prelepa. - Jeste srećo. - Tata, lićim li ja bar malo na mamu ? - Možda malo. - A joj, ja bi volela da budem kao mama, kako je samo lepa. - Veruj princezo moja, da ne želiš . - Pa zašto? - A tata... šta je bilo šestog januara? - Odkud ti to? - Pa, na kraju albuma ima tekst pesme koju si ti pisao. - A ništa bitno, zlato moje. - A tata... Gde je mama sada, hoću li je ja ikada videti? - Ne znam ljubavi, ne znam zaista. - A što ona nije sa nama. - Svi moji drugovi imaju mamu, zašto je ja nemam? - A vidi medu, postoje trenuci u životu kada starije osobe se jednostavno dogovore da je za oboje bolje da počnu ići različitim putevima. - Pa, zašto baš ti i mama? - Tako je Bog hteo. - A tatice.. Zar ti nisi govorio da se za neke stvari vredi boriti čitav život? - Jesam živote. - Pa, što se nisi borio za mamu? - Jesam malena, al' nekad jednostavno odustati moraš. - Ali tata, ti ne odustaješ.. - Tad jesam. - I zbog toga ja nemam mamu. - Ne možeš srećo tako gledati na život. - Dobro.. A tata vidi ovu sliku, ko se ovo krije iza papira? - To smo ja i mama. - Heh, kako ste samo simpatični, pa što se krijete? - Tad smo se bojali da nam svet ne oduzme jedno drugo, pa smo se krili od ostalih. - I kad su vas našli? - Kad smo prestali da živimo kao zajedno. - Tata, a hoće li mama ikada doći kod nas? - Možda, malena moja. - Zna li ona da ja postojim ? - Pa, naravno ludice, ona te je rodila. - Volela bih da je vidim, da je zagrlim.. - Volela bi da me mazi i češka po kosi. - Volela bi da nas troje igramo žmurke sa čitavim svetom. - Da budemo tim. - Možda jednog dana živote, nikad se ne zna. - Tata.. Hoću da mi obećaš. - Šta, medena moja? - Da ćemo jednoga dana, kada mama dođe mi živeti zajedno. - A kako znaš da će mama ikada doći? - Znam. - Pa, kako? - Doći će kad je stignu sećanja. - Kao što i tebe tata. - Jednom kad je kao tebe pesma rasplače koja peva o mami, tada će doći. - A kako znaš da tatu pesma rasplače? - Pa tata, čak i kada spavaš, ti govoriš mamino ime. Muk....mrtvilo... Jedino su njene okice pričale jezikom nevinosti. Ukočio sam se. Stegao se! Molio Boga suzu da ne pustim! Ne znam da li mi je bilo teže na ratištu ili sada pred mojim malim zlatom. Nisam joj rekao ništa... Ćutao sam ostatak dana. Sačekao sam noć da zaspim i izgovorim mamino ime... | |
|  | | Kumuloninbus
 Broj poruka : 112 Datum upisa : 29.12.2009
 | Naslov: Re: Proza 1/6/2010, 3:53 am | |
| Kad su se upoznali, on se njoj divio, ona se njemu divila. Pricali su o svemu i svacemu dajuci jedno drugom najlepsi deo sebe. On je nju obozavao, ona je njega obozavala. Na dan vencanja on joj je poklonio svoje srce, ona je njemu poklonila svoje srce.
I ziveli su tako izmesanih srca, on sa njenim, ona sa njegovim.
Prolazilo je vreme, poceo je manje da joj se divi i ona je pocela njemu manje da se divi. Prestali su da se obozavaju. Jednog dana on je osetio da vise ne moze da je podnese. Istog dana i ona je osetila da vise ne moze da ga podnese. On je prestao da izlazi iz svoje male sobe, ona je prestala da izlazi iz svoje male sobe. Delio ih je opusteli dnevni boravak. Tog popodneva on je prelistavao male oglase i ona je tog popodneva prelistavala male oglase. Bilo mu je cudno kad je zapazio dva oglasa pod sifrom " izgubljeno srce" . I njoj je bilo cudno kada je zapazila dva oglasa pod sifrom " izgubljeno srce". Onda je on obavio telefonski razgovor i ona je obavila telefonski razgovor. Ujutro on je ranije krenuo na posao. I ona je tog jutra ranije krenula na posao. Oko podneva njemu je stigao prvi E-mail, i njoj je oko podneva stigao prvi E-mail. Vec predvece on se njoj divio, ona se njemu divila. Pisali su o svemu i svacemu dajuci jedno drugom najlepsi deo sebe. Kroz dva dana on je nju obozavao, ona je njega obozavala. Te veceri, kad su se sreli ispod sata, bili su sokirani. On je njoj vratio njeno srce, ona je njemu vratila njegovo srce. | |
|  | | Beskraj

 Broj poruka : 21554 Godina : 44 Location : Na pola puta sreci Humor : Uvek nasmejana Datum upisa : 20.03.2009
 | Naslov: Re: Proza 8/6/2010, 9:39 pm | |
| Zazvonio je telefon. Dugo je zvonio. Konačno se javio.
On: Halo Ona: Zdravo.. ja sam. Dugo se nismo čuli..jako dugo. On: Ne mogu verovati da si to ti... ali prepoznajem ti glas... Ona: Da predugo... predugo sam oklevala da okrenem tvoj broj. Ni sama ne znam kako sam se na to naterala sada. On: Da... Ona: Našla sam tvoj novi broj na informacijama...sva sreća pa nema puno muškaraca s tvojim imenom. On: (tišina) ..kako to da si nazvala...? Ona: (tišina) pa htela sam te čuti... videti kako si? On: Nakon toliko vremena da me pitaš kako sam... dobro sam.. ide nekako.. živi se dan po dan. A ti? Ona: Dobro sam... On: Lažeš...osetim ti po glasu..nikada nisi znala lagati. Ona: Tebi ne... On: Da, to je uvek valjalo kod nas.. barem se nikada nismo lagali. Ona: Znaš... (tišina)..nemam pravo to pitati ali... jel se setiš kada mene? On: (tišina) Ona: Ne moraš odgovoriti.. postavljam pitanja bez smisla...previše je vremena prošlo imaš svoj život.. On: ...naravno da se setim...i nekada poželim da nije tako..ali uvek je isto. Ona: Pitam se zašto sam to napravila..zašto sam te oterala od sebe .... nikad mi to nije bilo jasno... možda sam se previše bojala da ćeš biti kao i svi drugi.. da ćeš i ti otići na kraju...terala te a jdino sam zelela da ostanes.. On. I ja sam hteo samo to..da ostanem... Ona: Ja sam kriva za sve... On: Ne, nisi ti kriva... i ja sam prebrzo digao ruke od tebe.. otišao ponosno muški.. da bi sada sedio sam i razmišljao o tome kako bi bilo da sam ostao. Ona: (tišina ) i kako si ti.. jesi oženjen? Imaš porodicu? On: Nemam..Oženio se jesam.. ali nakon dve godine sam se i razveo. Bila je dobra, draga..sve mi je želje ispunjavala, ali je nisam voleo.. Trudio sam se da je zavolim ali nakon nekog vremena shvatio sam da je to nemoguće pa sam je pustio da ode... Sada se udala ima dvoje dece i sretna je. Ona: A ti živiš sam? On: Da .Živim sam..naučio sam se na to.. navikne se čovek kada mora. Ona: Da..navikne se čovek... On: A šta je s tobom? Ona: Ja sam sama..uživam kao i uvek.. dobro je... On. Nikad se nećeš promeniti...ali nisi sretna. Ona: (tišina) On: Ne moraš mi to reći..znam te toliko...mirnija si nego što si bila pre... Ona: Pa eto bilo je vreme da i ja malo odrastem... On. Da, ko bi rekao da ćeš i ti jednom odrasti i biti ozbiljna žena... Ona: Da..morala sam i ja malo odrasti. On: Znaš često sam razmišljao o ovome... sanjao da ćeš nazvati..da ćeš se pojaviti negde...onako iznenada. Zamišljao sam kako ću biti sretan ako te opet vidim ili čujem ( tišina)....i jesam sretan ..ali sam istovremeno i potišten.. Ona: Zašto? On: Zato što mi je sad jasno da se neke stvari ne mogu vratiti na staro...promenili smo se... nismo više deca..nismo više tako mladi i puni poleta...u stanju menjati sve. Ona: znam.. znam da nije više isto..ali.. On. Nema tu ali .. znaš to i sama .. ne moram ti to ja govoriti... odrasli smo... Ona: (tišina) znači kad... znači kad spustim slušalicu... On: Nećemo se više čuti... neću te zvati a nećeš ni ti mene... samo bi se povredili još više. Ona: znači nećemo se ni videti...? On: Nećemo..to je bolje za nas oboje... bolje da te ne vidim... Ona: Htela bi te videti... On: Nije stvar u tome da te ne želim videti..želim to više od svega... ali znam da ne smem . Tako bi samo povredio sebe a i tebe... Ona: Znam.. (tišina) (tišina) On: Nisam te zaboravio..niti ću to ikada moci...znaš to.. nikada te neću isterati iz svog srca..niti iz svojih misli..tamo ću te čuvati dok sam živ. Ona: (tišina) ali... On: I nemoj se sada pitati zašto... nemoj jedina.. tako je moralo biti. Sada bi najveća pogreška bila verovati da možemo nastaviti gde smo stali pre 12 godina... Ona: Ne mogu dalje..od onda? Od onog dana... On: Znam... Ona: Nisam htela da budeš nesretan.. oprosti mi... On: Nisi ti kriva... ne možeš se kriviti što sam te zavoleo..previše zavoleo. Nisi ti kriva što ne mogu voleti drugu... jednostavno je tako.. Ona: (tihi jecaj) On: Draga vreme je da se pozdravimo..i da završimo s ovom mukom... molim te napravi to zbog sebe i zbog mene.. nećemo se više kažnjavati.. dobro? Ona: (tihi jecaj) ...nemoj... nemoj spustiti slusalicu..molim te... On: (tišina)..nemoj plakati.... Ona: (tihi jecaj) ...volim te... On: I ja tebe.. ali ne možemo ovako..ne možemo opet otvarati stare rane.. nemoj.. nemoj misliti više na to..živi život...živi i seti me se kada spavaš... tamo možemo biti zajedno. Tamo te čuvam svake noći..tamo imamo 22 godine i ništa nam se ne može dogoditi. Ona: Ne želim ovo... ne želim da nestaneš... On: Znam.. ni ja to ne želim ali znam da je to najpametnije.. a znaš i ti.. samo što sada ne želiš to priznati.. Ona: Ne mogu poklopiti slušalicu... On: Onda ću ti pomoci još ovaj puta voljena.... pozdravicu te... i reći ti da ćeš mi uvek biti u mislima i srcu... živi srećo moja.. živi... volim te... (spuštena slušalica) Ona: ...jecaj...i ja tebe volim.... jecaj...
Prošlo je 40 godina. Nisu nikada više razgovarali niti su se videli. Onda je on umro. Na njegovoj ploći u donjem desom uglu je malo ugravirano srce, a pored njega reći: Ovo je srce pripadalo samo njoj. Pored toga je stajao datum njihovog telefonskog razgovora. Tog hladnog zimskog jutra na grobu je klecala seda starica i tiho plakala. Suze su klizile niz njeno naborano lice, a njen topli dah je bio jedino što je bilo toplo. U naboranim rukama je držala jednu crvenu ružu. Dugo je tako nepomicno klečala.. zatim se nagla, poljubila ružu i stavila je na grob. Otišla je polako u daljinu...polako..polako... kao da ne želi otići. Svake je godine dolazila na taj dan i nosila ružu. Uvek bi se zadržala nekih 15 minuta i opet nestala. Jedne godine starica nije više došla..nije bilo starice..nije bilo više ruže...samo prazan grob i sneg na njemu. Te noći zvezde su posebno jako sjale... sjale su jer nije više bilo tuge..jer su konačno bili zajedno, tamo gde su jedino mogli biti sretni zajedno...u večnosti... http://forum.krstarica.com/showthread.php?t=228135&page=125 | |
|  | | ladykatarina

 Broj poruka : 288 Godina : 65 Location : put ka zvezdama Humor : uvek raspolozena i nasmejana Datum upisa : 24.05.2010
 | Naslov: Re: Proza 9/6/2010, 7:44 pm | |
| Draga moja, beskraj; posteno me rasplakala ova prica, ne mogu suze da zaustavim. Prava prica zivota. Lepo napisana. A onda procitam "A onda on umre." Skamenila sam se, i suze mi poteku, i sada ih brisem; u prici sam spoznala tu bolnu istinu prolaznosti zivota, bez srece, bez ljubavi. Jedno je voleti nekoga, a drugo je i ziveti sa njim. Dugo nisam znala sta to znaci, mozda zbog toga su te iskrene suze. Eto, priznala sam samoj sebi, mozda ne bih nikada, a znala zam to duboko u sebi.
Nadam se da ce poruka stici na pravo mesto, samo da ne zaluta. | |
|  | | Beskraj

 Broj poruka : 21554 Godina : 44 Location : Na pola puta sreci Humor : Uvek nasmejana Datum upisa : 20.03.2009
 | Naslov: Re: Proza 10/6/2010, 6:39 pm | |
| Dani nestaju zasukani u izmaglicu i nije da ih ne mogu učiniti drugačijima, prosto sam izgubila osećaj za dobro svetlo.
Udomila sam stranca , podelili smo odaje .
Već neko vreme opušta se u mojoj stolici za ljuljanje, uvlači se u moju obuću, šušti po mojoj torbi bez namere da pronadje ili otkrije delove onoga što jesam.
Osvajao je moj prostor i osvojio je mene. Stranac se zove mojim imenom.
Jer on je zapravo oduvek tu. Godinama je ućutkivan pretencioznim željama, kobajagi planovima, naivnim ambicijama.
Svi komadi mog identiteta u nekoliko zamaha nestali su u limenoj kanti koja se odlaže ispod starih sudopera. To su one koje imaju šarene platnene krpe da bi sakrile šupljinu a tako neprijatno mirišu na vlagu.
One zapuštene.
Svog stranca nezainteresovano posmatram, odmeravam ga preko kašike, ruba staklene čaše, mekoće toplog jastuka i o njemu ne mislim ništa. I ne osećam ništa prema toj istini da u sebi ne prepoznajem nikoga od trenutka kada se posle nekoliko nevidljivih zamaha, sve zaustavilo. Zasukalo se u prozirnoj magli i prestalo je da bude važno.
Dok stojimo na otvorenoj terasi, ja držim upaljenu cigaretu i upućujem mu misao o zadovoljstvu koje bih osetila gledajući ga dok nestaje niz zidove , strmoglavo do dna. Sa osmehom izgovaram kakav bi to veličanstven pad bio. Nije mu se dopala šala.
Stranac je.
(nepoznat autor)  __________________ | |
|  | | Beskraj

 Broj poruka : 21554 Godina : 44 Location : Na pola puta sreci Humor : Uvek nasmejana Datum upisa : 20.03.2009
 | Naslov: Re: Proza 13/6/2010, 9:45 pm | |
| Decak je upitao svoju majku : Zasto places?
Zato sto sam zena - odgovorila mu je.
Ne razumem - rekao je decak.
Mama ga je samo zagrlila i rekla : Sine, nikada i neces razumeti.
Kasnije je upitao oca : Zasto mi se cini da mama place bez ikakvog razloga?
Sve zene placu bez ikakvog razloga - bilo je jedino sto je tata znao reci.
Decak je odrastao i postao muskarac i jos uvek se pitao zasto zene placu. Na kraju se obratio nekome i upitao ga je : Zasto se zene tako lako rasplacu?
Ta osoba je odgovorila : Kad je Bog stvarao zenu morala je biti posebna. Dao joj je ramena dovoljno jaka da nose svu tezinu ovoga sveta, a opet dovoljno snage da mogu pruzati utehu. Dao joj je unutrasnju snagu da podnese porod i odbijanje koje joj toliko puta stize od njezine dece. Dao joj je cvrstinu koja joj omogucava da ide dalje kad svi drugi odustanu i da se brine za svoju obitelj u doba bolesti i nevolje bez prigovora. Dao joj je osecajnost da voli svoju decu bez obzira na sve, cak i ako ju je njezino dete veoma povredilo. Dao joj je mudrosti da zna da dobar muz nikada ne bi povredio svoju zenu, ali povremeno iskusava njenu snagu i odlucnost da postojano bude uz njega. I napokon, dao joj je suzu da se isplace. To je njen izraz osecaja kad god joj zatreba. Vidis, sine moj, lepota zene nije u odeci koju nosi, u njenoj figuri, ili u nacinu na koji se ceslja. Lepota zene mora se videti u njenim ocima, jer to je ulaz u njeno srce - mesto gde stanuje ljubav. | |
|  | | Beskraj

 Broj poruka : 21554 Godina : 44 Location : Na pola puta sreci Humor : Uvek nasmejana Datum upisa : 20.03.2009
 | Naslov: Re: Proza 15/6/2010, 7:52 pm | |
| Ludačka košulja za dvoje
"Pusti me da plačem. Ti Apolone izdan od ženske ruke. Ti, koji se plašiš tajnih dubina u meni, a ipak se utapaš u njima. Pusti me da hodam. Toliko dugo, dok mi kamen preuzet od brata Sizifa ne postane zaista težak. Nisam ti stigla reći da su moje oči zapravo svetionik prividna svetla. Da utopljenici u njima nikada ne uspevaju doseći obalu.. Umorna sam, ljubavi. Ne brine mene prizvuk Sotoninog smeha. Ni izlizane cipelice u kojima plešem na podijumu pakla. Prerezane vene nije teško ponovno zašiti. Božja je volja što se plašim same sebe. Prokleto crnilo koje neprestano izlazi i čini me naizgled mrtvom. Nisam ti rekla da moje noćne more nemaju kraja. Glavni je lik uvek progonjen i izdan. Mrzim sećanja što mirišu na hrizanteme. Nadgrobne spomenike svojih snova. Izbledele otiske mrtvih pisaca. Ponekad se igram slovima. ali to je zato, što u ovoj sobi tišine baš i nemam nekog izbora.. Uđi u moje samotne dvore. Ti usamljeni vladaru tamnog kraljevstva. Zavuci ruke u grotlo moje duše. Okusi moje izrezbareno srce. Šapni mi da je vreme za nas. Nisam ti rekla da je u meni dete. Ne prisiljavaj me da napravim pobačaj nad onime što sam nekada bila. Pusti me da iskrvarim. Suviše je bolno ležati na tom asfaltu samoće. Dopusti da svojom krvlju ispišem najlepše stihove na tvojim leđima. Da prodrem svojim noktima duboko u tvoje meso kako bih te zaštitila.. Moj dom je samica. Vlažni i hladni zidovi sa isečcima iz stvarnoga života. Crne rupe, sa svojim velikim, otvorenim usnama.. Dala sam ti ključ od odaja tišine. Poklonila sam ti mir ukraden sa svetih planina Tibeta. Tvoj otrovan i sladak jezik ostavlja ožiljak na mojim usnama. Dobrodošao u moju ludačku košulju. Više nisi sam..." | |
|  | | Kumuloninbus
 Broj poruka : 112 Datum upisa : 29.12.2009
 | Naslov: Re: Proza 16/6/2010, 10:47 pm | |
| Trideset godina su Harold i Adrijana ziveli u braku. Poslednjih petnaest godina Haroldu je smetalo sto Adrijana nocu hrce. Jedne noci, Adrijana je prestala da dise. Harold je pozeleo da je ponovo cuje. | |
|  | | uporna

 Broj poruka : 39 Godina : 38 Location : Sweden Humor : odlicno:) Datum upisa : 28.04.2010
 | Naslov: Re: Proza 21/6/2010, 9:05 pm | |
| Ostavila sam mu ... Krevet sa izgužvanom posteljinom i prosutim snovima po njemu.. Sećanje na jedan osmeh kojeg više nema.. ... Gomilu išaranih papira i skica njegovog lika.. Male kaktuse bez iglica i šolju iz koje sam pila kafu.. Dve karte za Exit,nekoliko fotografija i mali ukrasni češljić za kosu.. Sve moje šarene leptiriće u stomaku.. Nezavršene stihove.. Mesec i Zvezde da mu osvetle put kada me ne bude tu.. Turističku mapu za Cubu što planirasmo.. Moj blok i olovke sve.. Sve moje nade i snove... Sve sam mu ostavila.. Osim ... Uspomena koje još uvek gore u meni kao vatra.... | |
|  | | uporna

 Broj poruka : 39 Godina : 38 Location : Sweden Humor : odlicno:) Datum upisa : 28.04.2010
 | Naslov: Re: Proza 21/6/2010, 9:20 pm | |
| Tako je puno stvari koje bih htela da ti kažem, kojima bih da te zavedem i razoružam, pa da me ima, u tvojim mislima, željama, snovima, rečima, u svemu tvom. Jesam, sebična sam, al' ne brini, ...to je samo u početku, dok ne postanemo jedno, bez obzira na daljinu, ljude, svađe ili bilo šta što može da nas razdvaja. A ipak, mislim da može ta moja sebičnost da ti nedostaje, jednog dana. Ma, samo ti kaži, oživeću je ja lako. Ionako si uvek govorio da sam sebična u vezi tebe. Znaš šta ? Mislim da i ja ne znam baš da se nosim sa silovitošću nekih svojih osećanja,... Ljubomore, na primer. Ma, naučiću, treba mi malo vremena samo, i tvoje nežnosti, kad žestina popusti. Treba mi dosta nežnosti, ali i silovitosti, koliko bar, da mi začini dan... ili noć. Ipak ja volim tu stranu kod tebe,... To je ono što ume da me parališe i preda tebi toliko, da ne ostane više ništa iza... Ovi su počeci tako uzbudljivi, da mi je, ponekad žao što sva ova misterija - meni tvoja i tebi moja- nestaje polako sa svakim slovom koje otkucavam na tastaturi. Možda, treba zauvek da ostanemo stranci jedno drugom, ne bismo li tako sačuvali bajkovitost ovog trena i viđali se sa uvek novim uzbudjenjem. Bili bismo kao ljubavnici nikad otkriveni, a uvek novi, sveži i potrebni jedno drugom. Ljubavnici koji imaju svoj kafe, svoje filmove, svog psa- skitnicu, svoje parče zajedničkog neba i kad su na dva različita kraja sveta. Ovim početkom mogli bi da stvorimo takav mali, sopstveni svet, u koji bi se sklanjali kad se naoblači i stane sve oko nas. Mesto, gde su svi dodiri magični kao prvi put i gde sve miriše na more i toplu kožu... A znaš da, kad smo se upoznali, nisam baš znala šta ću sa tobom, ni gde da te smestim. Posmatrala sam te, kao neko čudo koje mi se lagano uvlači pod kožu, misleći da nećeš daleko. Pustila sam da stvari idu svojim tokom i... Eto, sad već moram da ti stvorim nekakav krov, kako bih sprečila da mi dalje vršljaš svud po Duši, kako i kad poželiš. Hoću da te ušuškam negde, odakle ćeš moći sve da vidiš, u svemu da uživaš, a da te pri tom ne vuče ono gde ne treba da zaviriš. Pitam se, želiš li i hoćeš li da obuzdaš svoju radoznalost, ili pretiš da mi prekršiš sve granice... Hoćeš li mi biti dobar gost... Mili moj.. | |
|  | | Kumuloninbus
 Broj poruka : 112 Datum upisa : 29.12.2009
 | Naslov: Re: Proza 26/6/2010, 4:25 am | |
| Rat je zavrsen i niko nije pobedio, ipak, potpisao sam dobrovoljnu predaju, diplomatija ce obaviti ostalo.
Necu vise da se borim, digao sam ruke od svega.
Pusti me da pokupim svoje mrtve ! Optimizam mi je izdahnuo na rukama, vucem za noge nadu, prikupljam raskomadana osecanja, teglim na ledjima ljubomoru od cije tezine mi klecaju kolena.
Pusti me da pokupim svoje mrtve i sahranim kako dolikuje, jer posle svega nailazi oluja koja grabi sve sto stigne, necu da joj sve to padne u ruke !
Tebi je naravno kao i uvek sve jedno, nisi ostavila nista iza sebe sem otiska svog tela u postelji u kojoj smo se borili na zivot i smrt, a sutra ces i onako promeniti posteljinu. | |
|  | | Tea

 Broj poruka : 3261 Location : Sweden Datum upisa : 20.07.2009
 | Naslov: Re: Proza 25/7/2010, 5:40 pm | |
| Prica
JOS JEDNA ZGUZVANA STANICA PAPIRA,SKOTRLJALA SE DO KANTE. U MALOJ SOBI,CIJI SU ZIDOVI BILI TAMNI. SJEDILA JE MRSAVA DJEVOJKA,SAMA I USAMLJENA KO I UVIJEK. GLEDALA JE KROZ PROZOR,KAKO KISA PADA,PRISLA JE DO PROZORA,KISA JE RASTJERALA DRUSTVO KOJI SU BILI U PARKU,SVIJU OSIM MOMKA KOJI JE SJEDIO NA KLUPI. NOSIO JE CRNU MAJICU,ZELENE BERMUDE,O PODERANE STARKE,KISA JE PADALA PO NJEGOVOJ KOSI BOJE MEDA. DUGO GA JE POSMATRALA,ZABORAVILA JE NA PISANJE I NA USAMLJENOST. NA TRENUTAK SE ODMAKLA OD PROZORA,I KAD SE VRATILA NJEGA VISE NIJE BILO. SLJEDECI DAN NIJE IMALA INSPIRACIJU ZA PISANJE,ODLUCILA JE DA MALO PROSETA. DUGO JE HODALA MOKRIM ULICAMA,SVE DOK NIJE VIDJELA MOMKA SA KOSOM BOJE MEDA,KAKO SJEDI ISPOD DRVETA NA KARTONU,SAV PRLJAV. PRISLA MU JE,I DOTAKLA ON JE POGLEDAO CRNIM KRVAVIM OCIMA,ALI NJOJ NALJEPSIM NA SVIJETU. OTJERAO JE OD SEBE,ONA JE POCELA PLAKATI,I KAD JE NAPRAVILA NEKOLIKO KORAKA,CULA JE NJEZNI GLAS...POMOZI MI. DOSLA JE DO NJEGA I POZVALA POMOC,BILA JE CIJELO VRIJEME UZ NJEGA,A ON KAO DA JE TO HTIO. OD TOG DANA POSTALI SU PRIJATELJI,PROVODILI SU CITAV DAN ZAJEDNO,PRICALI, ISLI SVUGDJE. BIO JOJ JE JEDINI I NAJBOLJI PIRJATELJ. UZIVALA JE U NJEGOVOM DRUSTVU,VOLJELA GA JE,ALI VISE OD PRIJATELJA,ALI MU TO NIKAD NIJE REKLA. BILA JE SRETNA DO DANA,KADA SE VRACALA IZ SKOLE, VIDJELA GA JE KAKO SJEDI NA KLUPI,SA RUZOM U RUCI,DOTJERAN KAO NIKAD,PRISLA MU JE I POLJUBILA GA U OBRAZ. NIJE SE POMJERAO,NIJE OTVARAO SVOJE CRNE OCI. U TOM TRENUTKU SVE JOJ SE SRUSILO...NJEN ZIVOT...NJENI SNOVI...NJENO SVE...VOLJELA GA JE,ALI GA JE I MRZILA...MISLILA JE DA JE PRESTAO...DROGA JOJ GA JE UZELA...OTISAO JE ZAUVIJEK. JOS JEDNOM JE SJELA UZELA OLOVKU I NAPISALA: ZNAM DA ZIVOT IDE DALJE, ALI NJEGA VISE NEMA, SA NJIM JE OTISLA MOJA NADA,SRECA,ZIVOT. NJEGA VISE NEMA,NJEGOVE KOSE BOJE MEDA,CRNIH OCIJU, I NIKAD SE VISE NECE VRATITI. NAPISALA JE OSTAVILA PAPIR I RUZU NA STOLU. I OTISLA ZAJEDNO S NJIM. http://katarininsvijet.blog.hr/2010/01/index.html ____________________________________________ “I was born with an enormous need for affection, and a terrible need to give it.”
| |
|  | | Bajka

 Broj poruka : 403 Location : u srcu Humor : smejem se Datum upisa : 26.06.2010
 | Naslov: Re: Proza 28/7/2010, 2:07 pm | |
| Citam price i razmisljam da nikada nisam umela da pricam o patnji, bolu, tuzi, ma koliko je imala i osecala, nesto jace me uvek okrene zivotu, sreci, besmisleno mi je svoj zivot meriti i procenjivati time koliko patnje se mora podneti da bi bili srecni, poznajem i bol i tugu, i to veoma dobro, ali jos vise zelim upoznati zadovoljstvo, srecu, prijateljstvo, i kada to procenim onda saznajem da ovaj dar, zivot, ne sme uludo da se potrosi i da nista nije vrednije od toga.
Vise energije bih nesebicno potrosila na druge, na prirodu, na sebe ali u pozitivnom smislu, darujes druge, darujes sebe, jedno obicno - dobro jutro - koje ti upute znaci mnogo vise, jer vec na pocetku dana si dobio neciju zelju da ti jutro i dan budu lepi, uzvratis li pozdrav dobijas osmeh, pa zar ima nesto lepse od toga, ne placas, ne osiromasis a postanes bogatiji, lepsi, jer nijedna kozmetika nema to, zadovoljstvo sobom, to neces naci ni u jednoj kremi, maski ili losionu, to se ne kupuje novcem, to se uci, a ucimo od svih koji nas i vole i mrze, jer i od neprijatelja naucimo kako da postanemo jaci, da se izborimo za sebe.
| |
|  | | Beskraj

 Broj poruka : 21554 Godina : 44 Location : Na pola puta sreci Humor : Uvek nasmejana Datum upisa : 20.03.2009
 | Naslov: Re: Proza 21/8/2010, 5:54 pm | |
| U jednoj dalekoj zemlji, mnogima nepoznatoj, postoji krcma pod nazivom " Tocionica dusa". Ljudi tu uglavnom, greskom svrate, nanese ih put dok izgubljeni lutaju trazeci srodnu dusu. Lakomisleni kakvi jesu, naziv krcme shvate kao markentiski potez i cak im se i dopadne. Povrsni kakvi jesu, u svojoj izgubljenosti ne razmisljaju o tome gde ih je to put naneo. Zeljni odmora i osvezenja, teskim korakom razocarenja ulaze u krcmu i narucuju hladnu casu najboljeg vina ili pak, promrzli, najbolje kuvano vino cije poreklo vide u bujnoj konobarici koja im osmehom pozeli dobrodoslicu. Zaboravljaju da je vino pice bogova i zedno ga iskape u jednom gutljaju, sasipajuci u sebe dusu nepoznatog porekla. Samo za trenutak uspeju da osete oporost ili slatkocu, pre nego osete plimu topline koja im se razlije telom. Vec sledeceg trenutka, kao probudjeni iz dubokog sna, okrenu se oko sebe da osmotre enterijer nepoznatog mesta. Nesvesni sena koje im se smenjuju na licu, razlivaju se u osmeh ili pretvaraju u suzu. Previse su bili opsednuti potragom i nisu slusali upozorenje krcmarice koja im je uljudno nudila vinsku kartu i pitala ih za ukus koji preferiraju. Odmahivali su rukom i dopustali njoj da napravi izbor umesto njih. Mudra je to krcmarica bila; nagledala se ona slucajnih prolaznika i izgubljenih pogleda sa zarobljenim dusama koje su kruzile oko tamnih zenica, usahlih i mrkih, skupljenih u tanani krug ludila koje je isijavalo svojim mocnim sjajem. Tek ponekome bi pomirljivi sjaj ukrasio zute pege koje bejahu pravilno rasporedjene oko pomracenog meseca u centru oka. Po sopstvenoj intuiciji, darivala je duse onako kako je mislila da prolaznici zasluzuju. Utakala je dugo cuvane duse u ocajnike koji se nisu osecali ocajnima, u napacene koji su bili opkrhani ravnodusnostima, u nesrecne koji premoreni potragama dozvoljavali su glavi da klone, na orahovini od cije se srzi pravise stolovi u toj krcmi. Delila je pravdu bez konslutacija, svojim cistim srcem i iskusnim okom, svima onima koji po izlasku iz krcme, dobijali su novi lik sjajem nadanja i novom snagom za potragom, ovoga puta ne beznadeznom i ne bez ikakvog smera. Ali samo retkima je vadila iz najstarijih burica, one najvrednije, dugo godina dobro cuvane duse, koje u nekim davnim nemocima molise da ih svojim bosim tabanima izgnjeci i skladira da docekaju trenutak kada ce preko cula ukusa, skliznuti u necije telo i spojiti se sa svojim caurama iz kojih bejahu proterane nekada davno, od zlih sujeta alter ega.
Naisao je tako jednog dana, covek praznog pogleda, ugasenih ociju i pobelelih usana. Prisla mu je vedra krcmarica, i zapitala ga cime moze da ga usluzi. Lagano je podigao pogled, i zagledao joj se u usne, iskreno pozelevsi da su pehar iz koga bi popio bilo kakvu tecnost. Nasmesio se i odgovorio joj da bi vrlo rado popio gutljaj njene duse, jer pogled joj bese tako bistar da je mogao da se ogleda u njemu i vidi starca kojeg su i nada i snaga napustili. Nasmesila se zbunjeno, ni malo iznenadjena narudzbinom, sa nekom cudnom tugom koja je samo za trenuak preletela preko beline njenog lica. Razmisljala je sta joj je ciniti; svoju je dusu imala samo za jos par casa jer delila je svim neznancima koje bi pozelela da su njena srodna dusa, a onda ce ostati bez nje, postati bezdusnica i nikada nece moci da doceka dan kada ce u krcmu usetati njena srodna dusa koju bi svojom zeljom napojila i sa sobom sjedinila, dusa koja bi pozelela da je pije do kraja zivota i nikada zedj vise ne oseti. Covek je samo odmahnuo rukom rekavsi da ne obraca paznju na njega i donese mu sta god ona pozeli, sta god ce mu utoliti zedj i makar prividno odganati umor. Otisla je iza paravana i bez ikakvog zala podmetnula casu ispod bureta svoje duse. Napunila je do vrha i odnela coveku praznog pogleda.
Pio je polako, uzivajuci u svakoj kapi cudnog nektara, nemajuci pojma o tome da utace u sebe delove jedne ciste duse protkane mekanim osmesima. Cudio se zedji koja ga nije terala da iskapi tecnost u jednom gutljaju i nastavi svoj put. Sa svakom kapljicom osecao je novu snagu kako se radja u njegovim misicima, osecao je cudne pokrete lica koje mu izvijene usne pravise, osecao se cudno dobro i posle dugo vremena, kao u svom domu. Pozvao je krcmaricu da je priupita kakvo mu je to vino bozanskog ukusa donela, ali prema njemu je isla nepoznata, divna, graciozna zena koja mu se nekim cudom smesila. Uzimao je pogledom svaki osmeh koji se pri novom koraku nije gubio i stavljao ga kao melem na izrabljenu dusu. Sto mu je bila blize, on se to jacim osecao, a u isto vreme toliko raznezenim i senzibilnim, da je pomislio ako bi mu kojim cudom spustila dlan na obraz, na njemu bi do kraja zivota ostao.
Ona je gledala coveka koji je dozivao, ucini joj se poznat, ali nikako nije to mogao biti onaj isti covek praznog pogleda. Prilazila mu je polako, nekontrolisano se smeskajuci i osecajuci kako joj se kukovi ritmicno njisu izvodeci neki tajnoviti ples samo za njegove ozivele oci, tako sjajne, da bi mu i zvezda Danica pozavidela. Sto mu je bila bliza, cudnije se osecala; tabani su joj brideli, dlanovi se grejali a srce je ludacki lupalo u nekom novom ritmu, prebrzom za njen kardiovaskularni sistem. Iznenadni nagon da mu spusti dlan na obraz isiban vetrom, ali ne i naruzen njime, iznenadio je ali je nije uplasio. Prisla je bez reci i prepustila se svojoj zavidnoj intuiciji, nadajuci se da ce neznanac samo potraziti racun i otici. A onda, kada je dosla sasvim blizu, dlan joj nekontrolisano krenu ka obrazu coveka i ona oseti toplinu koja radja spoj savrsenog sklada.
"Draga zeno, ne pitam sta kosta, samo zelim da to sto sam popio dobijem jos; tacnije, zeleo bih da otkupim sve zalihe koje imate"...
"Dragi covece, dusa se ne kupuje - kako da to niste shvatili kada ste dosli ovamo?"
On se trgnu, okrete se oko sebe po prvi put shvatajuci da ne zna gde je niti koliko daleko od kuce. Ali cudan osecaj da je na pravom mestu, nije mu davao mira. Ogromna privlacnost ka zeni, krcmarici nepoznate krcme, zeni sa najbistrijim pogledom koji je ikada video, promenio mu je dusu, cini se, za samo par trenutaka.
"Mozda dragi covece, ako ikada ponovo svratite ovamo, dobijete jos koju kap duse koja vas je promenila. Sada putujte, vec je kasno, uhvatice vas mrak"...
"U mraku cu nastaviti da zivim, ako me odavde oterate, jer svetlost u vasim ocima je jedino sto moju mracnu dusu osvetljuje. Ostacu ovde dokle god me vi zelite"... | |
|  | | Beskraj

 Broj poruka : 21554 Godina : 44 Location : Na pola puta sreci Humor : Uvek nasmejana Datum upisa : 20.03.2009
 | Naslov: Re: Proza 21/8/2010, 9:32 pm | |
| Poslednji minuti na smrt osuđenog - Aleksandar Simović (1968, Prizren - 1999, Priština)
Koliko li samo smrt daje snage životu? Ne želim više da čekam, želim samo da strah i bol nestanu na ivici sečiva koje će sila teže bez samilosti povući na moj vrat, nešto više izduženi nego obično. Ima li nekog ko bi poželeo ono što sam ja danas, živ još za dva metra putanje sečiva do moje glave. Gledam komešanje slobodnih po slovu zakona ljudskog: čekaju da im svojom smrću učinim živote vrednijim i ulijem životnu radost. Zar ja, koji posedujem samo poslednji trenutak, dug koliko sunčev odbljesak na ivici giljotine? Završio sam ispovest svih grehova svojih i ne sećam se više jesam li poljubio krst mučenički. Sada klečim i čekam, jer ostalo je samo nekoliko trenutaka, koji me napuštaju u istom, jednoličnom ritmu života na koji sam navikao. Muči me samo još jedno pitanje. Hoće li mi se oči ponovo otvoriti ako ih sada sklopim i hoću li sa poslednjim zrakom svetlosti što padne u moje zenice videti gospođu u prvom redu koja je preblizu gubilištu? Hoću li videti kako joj moja krv prlja belu svečanu haljinu? Napomena uz tekst: Pesnik, novinar i prevodilac u organizaciji Media action international, Aca 1999. godine, smatrajući da nema neprijatelja, ostaje u Prištini. Dobija i pretnje zbog svojih novinskih priloga. Kada je silom odveden 21. avgusta iz centra Prištine, bio je u društvu prijatelja Albanaca, pio je kafu u bašti kafića. Na listu papira ostala je na stolu ova zabeleška, koju je sačuvao jedan od prisutnih Albanaca. Deo lobanje i nekoliko njegovih kostiju pronađeno je kasnije u šumi kod Obrinja (Glogovac). | |
|  | | Beskraj

 Broj poruka : 21554 Godina : 44 Location : Na pola puta sreci Humor : Uvek nasmejana Datum upisa : 20.03.2009
 | Naslov: Re: Proza 25/8/2010, 5:18 pm | |
| Hulio Kortasar:"Školice"
"Dodirujem ti usta, prstom dodirujem rub tvojih usana i ocrtavam ih kao da izlaze iz moje ruke, kao da se tvoja usta prvi put malko otvaraju, dovoljno je da zažmurim pa da se sve raspline i sve ponovo pocne. Svaki put stvaram usta koja poželim, usta koja moja ruka bira i crta na tvom licu, a koja se, pukom slucajnošcu,... koju ne nastojim da shvatim, podudaraju baš sa ustima što se smeše ispod ovih koja ti crta moja ruka.Gledaš me, gledaš me izbliza, sve bliže me gledaš, zatim se igramo kiklopa, gledamo se iz sve vece blizine a oci postaju sve vece, približavaju se i pretapaju, kiklopi se gledaju i zbunjeno dišu, a usta se srecu, bore se u toplom, grickaju se usnama, jedva prislanjaju jezik o zube, igraju se po odajama gde težak vazduh struji donoseci znani miris i tišinu. Tada moje ruke uranjaju u tvoju kosu, lagano miluju dubinu tvoje kose dok se ljubimo kao da su nam usta puna cveca ili riba, živih pokreta, tamnih miomirisa. Ako se ujedamo, ta bol je slatka, ako se davimo u kratkom ali stravicnom i istovremenom uzimanju daha, ta trenutna smrt je lepa. I samo je jedan sok iz usta i samo je jedan ukus zrelog voca, i ja osecam kako pored mene treperiš kao mesec na vodi. | |
|  | | Beskraj

 Broj poruka : 21554 Godina : 44 Location : Na pola puta sreci Humor : Uvek nasmejana Datum upisa : 20.03.2009
 | Naslov: Re: Proza 27/8/2010, 11:59 pm | |
| ...ТЕЖЊА ЗА САМОПРЕВАЗИЛАЖЕЊЕМ, ТЕЖЊА ДА СЕ ПРЕМАШИ ОНО НУЖНО И НЕОПХОДНО, ПРОУЗРОКУЈЕ ДА ВРСТЕ РАСТУ И ДА СЕ РАЗМНОЖАВАЈУ. НА ДЕЛАЊЕ НАС НЕ ПОКРЕЋЕ НАГОН ЗА САМООДРЖАЊЕМ, ВЕЋ НАГОН ЗА ЕКПАНЗИЈОМ И ОСВАЈАЊЕМ, МИ НЕ ТЕЖИМО ДА ЗАДРЖИМО ОНО ШТО ЈЕСМО, ВЕЋ ДА БУДЕМО ВИШЕ НЕГО ШТО ЈЕСМО, ДА БУДЕМО СВЕ... ТО ЈЕ, ДА СЕ ПОСЛУЖИМ СНАЖНИМ РЕЧИМА ОЦА АЛФОНСА РОДРИГЕСА, ВЕЛИКОГ КЛАСИКА, ГЛАД ЗА БОЖАНСКИМ. ДА, ГЛАД ЗА БОЖАНСКИМ. БИЋЕМО КАО БОГОВИ! - ТАКО ЈЕ, КАЖУ, САТАНА ЗАВЕО НАШЕ ПРАРОДИТЕЉЕ. КО ГОД НЕ ЖУДИ ДА БУДЕ ВИШЕ НЕГО ШТО ЈЕСТЕ, НА КРАЈУ НЕЋЕ БИТИ НИШТА. СВЕ ИЛИ НИШТА! У ТОМЕ ПОСТОЈИ ДУБОКИ СМИСАО. ШТО ГОД НАМ ГОВОРИО РАЗУМ, ТАЈ ВЕЛИКИ ЛАЖОВ КОЈИ ЈЕ, ЗА УТЕХУ ПОРАЖЕНИМА, ИЗМИСЛИО НАЧЕЛО ЗЛАТНЕ СРЕДИНЕ, НИТИ МЕНИ ЗАВИДЕ НИТИ ЈА ДРУГИМА ЗАВИДИМ И СЛИЧНЕ ПЛИТКОУМНОСТИ, ШТА ГОД НА НАМ РЕКАО РАЗУМ, А ОН ЈЕ И ВЕЛИКИ ПОДВОДАЧ, ИЗ ДУБИНЕ ДУШЕ, КОЈА СЕ САДА НАЗИВА ПОДСВЕСТ (СА ВЕЛИКИМ П), ДОПИРЕ ГЛАС КОЈИ НАМ ГОВОРИ ДА ЈЕ НАЈБОЉИ ПУТ ДА ИЗБЕГНЕМО ДА, ПРЕ ИЛИ КАСНИЈЕ ПОСТАНЕМО НИШТА, ЈЕСТЕ ДА ТЕЖИМО ДА БУДЕМО СВЕ. БОРБА ЗА ЖИВОТ, ИЛИ ТАЧНИЈЕ, ЗА ВИШЕ ОД ЖИВОТА, ЈЕСТЕ НАПАДАЧКА А НЕ ОДБРАМБЕНА... И ЈА СЕ, ПРИЈАТЕЉУ, НЕ БРАНИМ, ЈА СЕ НИКАДА НЕ БРАНИМ, ВЕЋ НАПАДАМ. НЕ ЖЕЛИМ ШТИТ, КОЈИ БИ МИ САМО БИО ТЕРЕТ И СМЕТАО МИ; НЕ ЖЕЛИМ НИШТА ОСИМ МАЧА! РАДИЈЕ ЋУ ЗАДАТИ ПЕДЕСЕТ УДАРАЦА И ПРИМИТИ ДЕСЕТ НАЗАД, НЕГО ЗАДАТИ САМО ДЕСЕТ И НЕ ПРИМИТИ НИЈЕДАН. НАПАД, НАПАД, БЕЗ ИКАКВЕ ОДБРАНЕ! НЕКА ПРИЧАЈУ О МЕНИ ШТА ГОД ХОЋЕ, ЈА ИХ НЕЋУ ЧУТИ, НЕЋУ СЕ ОБАЗИРАТИ, ЗАПУШИЋУ УШИ, И АКО, УПРКОС МОЈИМ МЕРАМА ПРЕДОСТРОЖНОСТИ, ЊИХОВЕ РЕЧИ БУДУ ДОПРЛЕ ДО МЕНЕ, ЈА ИМ НЕЋУ ОДГОВОРИТИ..." (одломак из приче Лудило доктора Монтарка, из збирке приповедака Абел Санћес и друге приче Мигела де Унамуна) | |
|  | | Beskraj

 Broj poruka : 21554 Godina : 44 Location : Na pola puta sreci Humor : Uvek nasmejana Datum upisa : 20.03.2009
 | Naslov: Re: Proza 2/9/2010, 7:20 pm | |
| HOMO HOMINI LUPUS Bella je spustila violinu. Iznad brežuljaka oivičenih jutarnjom maglom spuštale su se zrake sunca. Crvenilo je teralo iskrice mraka preko neba. Bella pomiluje vrat violine i dahne u gole grudi drhtavije nego uztreptala žica. Baršun njene kože je uzlepršao zapljusnut notama njene strasti. Kroz skupljene trepavice videla je njegov lik zaostao u izgraviranim uspomenama. Prstima je mazila nategnute žice i iz njih je izlazio miris muzike njegovih šaputanja koji se za uvek usadio u njene usne. Preko stomaka joj se spuštala kapljica znoja vrela kao dis, nota koja je provalila rupu u njenom sećanju. Kroz sobu oblepljenu uspomenama plovila je magla, žuta kao jesenji miris hrastovih grana natopljenih umirenjem flore. Violina je ispuštala zvuke koje je pokupila u prašini ispod kreveta po kojoj su kapala zrna noćnih kapi sna. Bella rastrese kosu bacajući je oko sebe i ponovo podigne violinu. Gudalom je probušila ćutnju iznad žica i iz uzbuđenih grudi isterala snop nota. U sobi je kapala muzika iz sećanja violine i lepila se za požutelu tavanicu. Napokon je prevukla gudalo preko žica. Sobu je ispunila strast muzike njenoga stomaka koji je isijavao usijane note zavezane u njenim notnim zapisima poljupcima mladića kestenjastih očiju. Bella je izdisala muziku iz violine sećajući se njegovih pogleda koje je imao samo on, poznavalac vođenja ljubavi pogledom dubokim kao vrisak Orke. Trake izbistrene muzike suzama sećanja u Bellinim očima kloparale su kroz vene sećanja u jedan dan. U jedan trenutak života za koji se pripremaš celoga života i nakon kojega živiš sve živote u trenutku sećanja. Taj dan je kao rastanje cveta. Bezlično provaljivanje listova kroz rosu sve dok u maglama jutarnjeg crvenila ne eksplodira cvet lepši od lepote koju je ljudski um slab da oseti u potpunoj lepoti. A bilo je to, bilo je to,,. ....Subotnje poslepodne. Vreme za pripremu koncertnog muziciranja u palati pravde, gde je neko odlučio da viku ~ Kriv je !~ Pretvori u tonsku obradu Vivaldija. Hodajući kroz barice po kojima je još uvek kapljala kiša, Bella je rotirala muziku po sebi. Iz pupčanog zapisa, gde je držala sve važne informacije, isterivala je Ravela i lovila ga kroz vene u oznojane prste.- Ge- mol, pauza, de, zabaciću šal neka leprša oko mene. Šta ako me opet niko ne bude slušao?- Govorila je ne primećujući da šljacka sandalama kroz barice vode. Tek kada je jedan mikron hladnoće dodirnuo njen živac, stresla se. – Jao, pukla mi je čarapa, niz noge mi struji hladnoća. I, iiiiii! O, joj. Pa ja sam obukla pogrešan kostim. Nisam trbala obući crno. Možda neko primeti da sam ukrpila čipkanu košulju.- Govorila je sebi u bradu dok se provlačila isred ulaza u « Palatu pravde.» Ogromna količina ljudi gurala se prema ulazu šareneći se pričama i odelima odabranim za baš taj momenat. Izlazak ženske toalete u svet odabranih, visoke mode i poznavanja muzike što je nalagao stalež đžed seta, ulazio je na posebna vrata, gde su nekada ulazile sudije da presude sirotinji za zločin siromaštva. Bella uzdahne i dahom uznemiri punđu ulepljenu lakom gospođe ispred sebe. Dama se okrene i vrati joj uzdah preko karmina: - Zar ne vidiš glupačo da sam ispred tebe?- Bellin pleksus se sunovrati u grč želudca i jedva izusti: - Izvinite.- Da nebi ulazila u dublju intrigu, ona kucne u kutiju sa Stradivarijusom, osmehne se i uđe u dvoranu. Njeno misaono pregledanje odeće se ponovo uzpostavilo kao barijera od ozbiljnog razmišljnja. Tu tehniku ju je naučio jedan svetski muzičar koji je tako izbegavao tremu. - Dobro mi je zategnuta haljina,- šaputala je kroz galamu ljudi Bella u titraj straha od nastupa pred ljudima koji će pažljivo preslušati sve njene moguće greške. Osetila je da joj se telo grči i da joj je na čipki popuštaju konci. - Jednom će mi od treme popucati svi konci na odeći, i ostaću pred publikom naga. Šaputala je Bella sedajući na stolicu ispred malog orkestra koji joj se kiselo smeškao. - Već sve viđeno.- Razmišljala je ovlaš gledajući u bezlična lica u publici prazna kao nikada oslikana platna. Prve redove je ispunila elitra koja je poreko noći iz budoara narodnih pevaljki prešla u foaje ozbiljne muzike, ozbiljno udebljavši novčanike, ozbiljnom nesrećom smrtnika. I večeras ću svirati u poluotvorene uši, poludremljivih konzumenata koji su sva čula okrenuli u pravcu zvuka impresije naroda njihovom bogatom odećom. No, ja ću ponovo svirati tebi.- Šapnula je Bella otvarajući kutiju sa Sradivarijusom. Nežno je pomazila fini vrat violine i još jednom, pred zamračenje pogledala u publiku. I dok je mislila da ni jedan lik neće naći kojem bi se moglo svirati da razume i oseti, njeno levo oko se zalepi za pogled čoveka koji je sedeo sa strane, potpuno odsutan, potpuno svoj, potpuno predan taktu muzike koji je u Belli galopirao kroz nabujale vene.. Ispravljen, sa šarmom poznavaoca asocijacija, dubine šapata duše, gotovo da je lebdeo iznad spuštenih glava koje su u zanosu blebetale uvertiru koncerta. Neprimetan za svet, blesnuo je kao nada, kao fascinantna poplava osećaja, u Bellinim očima. Video je da ga vidi. Nije se pomerao a osetila je da je gleda u dubinu u jezgro atoma njene poljane zvezdanih zapisa gde je nukleus upisao muziku . Samo jedan pogled i on je bio u periski njene duše kao biser koji će svakoga časa procvetati i sa kamenog cveta otresti milione tonova. Bella je osetila kako popuštaju konci na njenoj čipki. Vivaldi je bujao u njoj i natapao zvuke koje je premeštao u rezonatorsku kutiju Stradivarijusa. - Ah!- Uzviknula je Bella osetivši da joj po Sradivarijusu kaplju kapi znoja sa njenog vrata na kojem je besnio požar čovekovog pogleda iz srednjeg reda. -Večeras ću imati slušaoca.- Rekla je klavijaturisti koji je listao po notama i prevrtao očima. Klavijaturista baci pogled po dvorani napravi grimasu lica i ponovo se vrati listanju nota. Napokon dirigent da znak za početak koncerta. Publika je potonula u tamu. Bella je blesnula na svetlosti reflektora. Kroz njenu tamnu toaletu belasala se njena koža mirisna i nategnuta zvukom probuđenog Vivaldija. Bella je spustila gudalo na Stradivarijusa. Klavijaturista je postavljao prste na dirke klavira. Dama sa punđom je postavila frizuru između publike i gledaoca. A on. On je sedeo prav i nestvaran u srednjem redu publike, negde po strani. Izdvojen marginom izlaska iz sebe, iz mase publike i priljubljen uz čulo Beline muzike koja je bujala i odbacivala laticu po laticu tela. Njena duša je cvetala..Sedeo je nestvaran, potpuno stran, osvetljen jednom zrakicom svetlosti koja ga je obasjavala kroz probušenu tkaninu na kulisi. Bela mu uputi još jedan pogled i strese se. Na mestu gde je sedeo, bilo je samo večernje odelo zastrto tamom a on, on je bio u njoj. U dubini njenih čula. Prepoznavala je njegov gen kako prelistava po žicama njene duše. Na Stradivarijusu je prvi put osetila deset prstiju leve ruke. I konačno je počelo. Svirala je kao nikada do tad. Osetila je poplavu muzike. Reči, asocijacija. Vulkan erupciju, zanos. Nekoliko puta je ostavljala klevirsku pratnju iza sebe i pogled iznenađenog klavijaturiste. Vivaldi je dobio novi buke zvuka koji je cvetao prolećem izbacujući miris iz rascvetalih pupoljaka Bellinog osmeha a Stradivarijus je svirao izbacujući sve majstore koji su zamočili gen znoja u njegove žice. Bella je osetila kako joj kroz popucalu crnu čipku kaplje znoj i kako je sva orošena kao livada u prolećno cvetanje. Osetila je da joj kroz tamu dvorane neznanac udahuje note nastale u njenim kostima, u njenim žilama i da guta svaki treptaj iz njenih kapilara. Prevlačila je gudalom preko Stradivarijusa i svirala na istrumentu duše čoveka u srednjem redu. Njeno telo je postalo muzika. Osetila je note u stomaku. Kost je njena svirala Vivaldija, besprekorno. Baršun njegovog gutanja komada njene čipke koja je pucala i odavala njene orošene znojem, grudi. Setila se sekvence njenoga čestoga sna, kako leti sedeći na stolici kroz čudne predele. Toga trenutka se tako i osećala. Letela je kroz začarani svet muzike. Klavijaturista je doterivao note na kraj muziciranja smirujući ih u partiturama i gušeći im ton u rezonatorskoj kutiji klavira. Bella je poslednje note izlučila iz kože, iz grudi iz kolena drhtavih kao mišići srne, i spustila gudalo. U sali tajac. Žena sa punđom i pedigreom novonastale bogatašice, gužvala je palomu natopljenu suzama. I onda prolom aplauza. Cela dvorana na nogama. - Bravo! Bravo! –Gromoglasni aplauz i povici. Bellla je zbunjeno sedela na stolici sa koje je kapao njen znoj. Osetila je da joj kroz rasparanu čipku provaljuju pogledi muzičara i da se njihovo muzičko divljenje zaustavlja na belini njenih grudi, ali nije reagovala. Njeno čulo mirisa, njen upijač asocijacija je bio upravljen ka njemu. Ka čoveku u srednjem redu, bademastih očiju. Interesovala ju je njegova impresija. I na trenutak ga je videla. I dalje je nepomično sedeo na istom mestu, zakriljen ljudima koji su joj aplaudirali. Sedeo je nagnut na jednu stranu, potpuno izbačen iz sebe u nju, u dubinu njene periske iz koje je izlazila muzika Vivaldija. Nije aplaudirao samo se blago ljuljao na stolici kako da je u sebe pokupio sve vibracije Bellinog koncerta. Ličio je na trudnicu koja se zaljubila u svoj plod i odbija da se porodi. Muzičari su skupljli svoje istrumente. Dame su spremale svoje viđene toalete. Prodavci karata su brojali zaradu, a on je išao prema njoj sa noge na nogu ispružene desne ruke u kojoj joj je nudio celoga sebe. Išao je polako, kao da šeta između nota njenog Sradivarijusa i Vivaldija kojega je tako erotično odsvirala da je sa zidova još uvek kapljala muzika. Prošao je između klavijaturiste i klavira. Prošetao je između čelistice i čela i stao pred Bellu. Njegov osmeh je oprljio njene usne. Njegov pogled je postao zelen sa jasno ucrtanim njenim likom. - La primavera.- Šapnuo je toliko milo da ga je htela dodirnuti da se uveri da postoji. - Molim.- Zbunjeno je rekla Bella sakrivajući Stradivarijusom belinu grudi koja se nazirala ispod rašivene čipke. - Hvala vam što ste mi omogućili da vašom interpretacijom na trenutak postanem bog. Hvala van što sam u jednom momentu postao takt ispod vašega pazuha gde je nastalo proleće Vivaldija. Ponovo sam se rodio u vašem polju cveća. U vašem polju večnoga proleća.- I dok se nije snašla, on joj je uzeo ruku i prineo je usnama. Iz očiju mu je videla divljnje koje se usadilo u nju kao klica na biće sećanja koje će nositi kroz ceo život. Mirisao je na stepu i nešto erogeno, slobodno. Čula je u njegovom osmehu slobodu a niz vene je osetila njegovo slobodno širenje. Muzičari su izlazili iz dvorane, neko je pozivao na piće, a Bella je stajala pred njim nemoćna da se pomeri. - Jeli vam se sviđao Vivaldi večeras?- Upitala je tek da prekine tišinu. - Svideli ste mi se vi.- Rekao je da prekine tišinu, i nastavio: - Uhvatili ste moć stvaralačkog razlaganja nota. To mogu samo bogovi. Oni tako pričaju među sobom. Vi imate moć da muzicirate iz unutrašnjeg stanja želatinske mase nota koja satvara organizam muzike.- Šaputao je čovek kestenjastih očiju ( koje su naglo postale zelene), i kojem se nije mogla odrediti starost. - Hvala. Ovo su velike reči za jednog umetnika.- Odgovorila je Bella osećajući da joj obrazi gore od rumenila. - Vi ni naslutiti ne možete koliko ste me fascinirali. Svaki vaš pokret, uzdah, treptaj tela. Vi ste se u meni nastanili kao muzika koja svira kroz kosti organa prišivenih taktom za naše disanje.- Bella se malo zanese i on je uhvati za ruku. U tome nežnom dodiru, ona prepozna prste stranca koje je sanjala i koji je podižu iznad sveta. Ponovo je doživljavala astralno telo, kovitlanja iznad zemlje kroz vreme i prostor. Stradivarijus u koferu je prepoznao zatalasenje njenih emocija i zabrujio žicama na kojima je još uvek iskričio njen gen. - Izvinite, morate izaći da se sala spremi.- Prekinuo ih je glas čistačice u sivom mantilu koja je znatiželjno nišanila okom sa razmazanom šminkom, preko drške metle. Oboje su klimnuli glavom i krenuli ka izlazu. Na vratima je stala i okrenula mu lice. - Kako se zovete?- Upitala je ne želeći da ga izgubi u metežu ljudi. - Stepski Vuk.- Odgovorio je levim okom joj mazeći obraz, a desnim uplašeno gledajući u senke prolaznika oslikanih u izlozima. Trgla se, ali ne na njegovo ime, ili način pretstavljnja, već na tugu i oprez u njegovom pogledu dok je promatrao prolaznike. - Zar vam je to ime?- Sramežljivo je upitala, osećajući da se neznanac gubi u metežu prolaznika. Pogledao ju je tužno. Onako kao što bi pogledao čovek koji se odvojio od sveta i posmatra ga sa distance proučavanja i ne poverenja. Šapnuo je jedva micajući usnama: - Da.- I dok se Bella nije snašla, popravio je revere na kaputu i rekao: - Zbogom.- Bella se stresla. Osećala je da ne sme da mu dozvoli da ode. U dubini tkiva je znala da, ako ga pusti da ode, nikada više neće sresti. I odvažno ga je uhvatila za ruku. - Molim vas, da me otpretite jedan deo puta jer sam jako umorna i slaba.- On je pogleda, ali opet samo jednom okom dok je onim drugim uplašenim ne poverljivo gledao u ljude. Hodali su tek stotinak metara, kada je Stepski Vuk stao, ispustio Bellinu ruku i uzdahnuo: - Ma ne mogu ja to.- I već je bio krenuo kada ga ona uhvati i povuče blizu svoga lica. - Zagrli me.- Nežno je prošaputala i on je pogleda onako kako je umeo u dubinu duše. Otvorila je usta i uzdahnula. Progutao je njen dah kao da ga ušmrkava u dubinu svoga pamćenja. Ljubio ju je onim unutrašnjim poljupcem. Gubila je dah. Stradivarijus u kutiji je počeo da struji. I kada je pomislila da će je tako ljubiti za uvek, graja ulice dođe do njegovog sluha i on se strese. Snažno ju je zagrlio i poljubio uduvavajući svoj dah u dubinu njenog nukleusa. - Zbogom.- Prošaputao je odlučno i pošao niz ulicu uvlačeći lice u revere kaputa. - Ali Vuče, ne ostavlaj me sada kada sam te jedva našla.- Stao je. Čulo se njegovo tiho uzdisanje. Konačno je prošaputao: - Ne bi išlo Bella. Ja sam Stepski Vuk. Kada drugi vuci otkriju ko sam sigurno će napasti, ne samo mene nego i tebe. Napast će te dok ti ne oderu kožu. Ili dok me ti zbog progonstva ne zamrziš. Ovako je bolje. Pusti da te volim na svoj, stepski način. Ne zaboravi ljubavi; ~ homo homini lupus!~ I dok se ona nije snašla njega je progutala noć. Dugo je stajala na istom mestu. Na tami noći, Stepski Vuk kao da je otvotio vrata i otišao u drugi, svoj svet samoće, ostavljajući je u metežu prolaznika. Dugo ga je Bella tražila na koncertima na kojima je svirala samo njemu. Stepski Vuk se nikada više nije pojavio. No ona je svirala iz zatruđenog nukleusa pogleda njegovih očiju koje su u nju upisale note. Svirala je iz drhtavih kolena, iz kože, iz beline grudi koje su se nazirale ispod rašivene čipke. Po nekada joj se činilo da ga vidi kako stoji na mesečini iznad grada i sluša. Videla ga je gde juri po stepama neba između zvezda koje su iskrile u suzama njenih očiju zamagljenima od sećanja. I Stradivarijus je plakao sa Bellom posipajući slušaoce somotnom belinom Vukovog daha i zatruđenog večnog proleća. Vetrovi su kidali stranice kalendara i zabadali ih u suve grane drveća. Violina je gubila sjaj. Bella je svirala zabacujući dugačku crnu kosu niz pleća. Svirala je samo njemu osećajući da je prati i sluša prignuvši uho vetrovima sa istoka... Bella je svirala zabacujući sedu kosu niz pleća, svirala je njemu, Stepskome Vuku, kožom, molitvom, čežnjom, dahom, izdahivajući se cela u vetar da je ljubi, da je ljubi njen Vuk. Svirala je iz moždane utrobe muzičkih zapisa sve do onoga dana kada se Stradivarijus nije umorio od sećanja i pao poraženo u kutiju. Te noći je Bella zasvirala prvi put bez violine. Svirala je okom, dahom kojim ju je zatrudneo Stepski Vuk. Svirala je belinom kože, tkivom razuma, rezonancom ljubavnih šaputanja. Svirala je sve dok se na nebu nije razgrnula stepa meteora i pred nju iskočio Stepski Vuk pa je poveo u dubinu svoje samoće u dah muzike i izdah zvezda i iznad svega što čovekovo oko može razumeti. Ovu priču sam zapisao, ne znajući šta činim. ( Sada je kasno da se kajem). Književnik BORIS Staparac | |
|  | | Beskraj

 Broj poruka : 21554 Godina : 44 Location : Na pola puta sreci Humor : Uvek nasmejana Datum upisa : 20.03.2009
 | Naslov: Re: Proza 5/9/2010, 6:33 pm | |
| NE STAJ, KRENI DALJE.....
Možda ćeš nekad zaista pomisliti da nisi sposoban za uspeh, tapkaćeš u jednom mestu, tražeći način da se otrgneš svega, dođeš do spasenja koje u tom trenutku nije poraz, već samo prosečnost zauvek udaljena od pobede. Biće ti teško da se odbraniš od naleta onih koji čine sve da te privole da udišeš prašinu sa dna zajedno sa njima i budeš bezbrižan u toj prosečnosti. Ne staj, nemoj se povlačiti, razmisli, i kreni dalje, makar te ti koraci iz prašine vodili ka gorem, u blato, gde ti se na prvi pogled ne piše dobro. Biće još gore, vući ćeš se, potonućeš do kolena. Pomislićeš da je kraj onog trenutka kada se kišne kapi obruse na tebe, ali hrabrost koju si ispoljio neće ostati nenagrađena. Voda će sa tebe isprati blato i postaćeš čist kao izvorska voda, za razliku od njih koji će zauvek udisati prašinu prosečnosti.
Postoje trenuci kada neprijatelje najednom poštujemo više nego prijatelje. Neprijatelj je iskren, od njega očekujes napad, ali kada ti prijatelj probode nož u leđa, ne možeš, a da ne shvatiš, da iskrenost neprijatelja zavređuje poštovanje, za razliku od prijatelja koji, nakon svega, predstavlja samo gorku kapljicu razočarenja za tebe, jer si ga posmatrao onim što on nikada nije, niti će ikada biti.
Nekad verujem da u životu svako obećanje treba prihvatiti sa dozom sumnje, neverice, čak i kao laž, jer viteške karakteristike u svetu bez vitezova ne mogu postojati. Sve više mi se čini da danas ljudi olako daju obećanja, a još lakše ih neispunjavaju. Verujem da je osnovni zadatak svakog od nas da ovaj svet načinimo boljim, da svi postanemo vitezovi, ne po mačevima koje nosimo, već po rečima iza kojih stojimo.
Ako moram da padnem, potrudiću se da padnem na odskočnu dasku.
Slaviša Pavlović | |
|  | | Beskraj

 Broj poruka : 21554 Godina : 44 Location : Na pola puta sreci Humor : Uvek nasmejana Datum upisa : 20.03.2009
 | Naslov: Re: Proza 13/9/2010, 8:48 pm | |
| “... Pomislio sam da vreme nije samo reka, koja se neprestano izliva iz korita, tako da čovek mora da beži, dok ona plavi sve iza njegovih leđa, da ne mora da beži u budućnost, praznih ruku, bez ičega, dok mu reka briše tragove sa svakim korakom, neprestano, kada iz jedne sekunde ulazi u drugu. Samo naša beznadežna usklađenost, umor čula, nestvarna snaga sećanja i navika, koja nas štiti, vidi to nepoznato u očima kada ih otvorimo ujutru, izbačeni talasima na obalu još jednog nepoznatog dana. Svakog jutra stupamo na nepoznato mesto, i ostaju nam samo slaba i prevrtljiva sećanja, koja nam govore ko bismo mogli da budemo. Nepovezana, pohabava sećanja, koja više ne prave razliku između sveta kroz koji smo usput prošli i senki koje je on bacio na izbušenu vetrovitu glavu, dok smo bežali napred, sve dalje. Ponekad savladamo strah od spoticanja i okrećemo se da pogledamo poslednji put, jer ne razumemo to nepoznato što nam ide u susret, i reči kojima ćemo ga nazvati, ipak će biti beznadežno neadekvatne, i tako bežimo od razaranja vremena, unazad, dok ne postanemo ništa drugo do priča koja govori o svemu što smo propustili....”
Jens Kristijan Grendal “Tišina u oktobru”
 | |
|  | | Beskraj

 Broj poruka : 21554 Godina : 44 Location : Na pola puta sreci Humor : Uvek nasmejana Datum upisa : 20.03.2009
 | Naslov: Re: Proza 17/9/2010, 7:34 pm | |
| EMIL CIORAN
Automat
Dišem zbog predrasuda. Posmatram ideje kako se grče, dok se pustoš samoj sebi smeši... Sa nestankom znoja u prostoru, i život prestaje; pri najmanjem prostaštvu, oživljava: jedan trenutak je dovoljan. Kad čovek obrati pažnju na sopstveno postojanje, oseća se poput začaranog ludaka koji bi da prepadne svoje ludilo, da ga imenuje. Navika ublažava naše čuđenje što postojimo: tu smo, i teraj dalje, imamo svoje mesto u ludnici postojanja. Budući konformista, ja živim, pokušavam da živim, tako što oponašam druge, poštujući pravila igre, užasavaljući se originalnosti. Rezignacija automata: pretvaraš se da si strastan, a potajno se smeješ tome; priklanjaš se konvencijama samo zato da bi ih mogao krišom gaziti; uveden si u sve protokole, a prebivališta u vremenu nemaš; čuvaš obraz onda kada bi ga neophodno valjalo izgubiti... Onaj ko sve prezire valjalo bi da izgleda savršeno dostojanstveno, a da i druge i sebe podstiče na greh: tako će uspešnije odigrati ulogu lažno živog čoveka. Zašto bismo glumili svoje propadanje, kad možemo izigravati blagostanje. Paklu nedostaju maniri: on je poput mučnog prizora iskrenog i neveštog čoveka, ili planete bez smisla za otmenost. Prihvatam život iz pristojnosti: neprestana pobuna, kao i uzvišeni čin samoubistva, dolaze iz lošeg ukusa. Sa dvadeset godina čovek grmi protiv smeća i neba što se iznad tog smeća širi; zatim se zamara. Tragičan stav prema stvarima dolikuje samo produženom, smešnom pubertetu; potrebno je, međutim, proći kroz bezbrojna iskušenja, da bi se došlo do komedijantske ravnodušnosti. Onaj ko bi se otrgao od svih važećih načela, a ne bi imao glumačkog dara, pokazao bi se kao gola i čista nesreća, kao savršeno unesrećeno biće. Nema potrebe za stvaranjem takvog modela otvorenosti: život je snošljiv zavisno od stepena mistifikacije koja se u nj unosi. Takav bi model vodio u naprasnu smrt društva, pošto "slast" zajedničkog življenja počiva na nemogućnosti davanja maha svim našim zadnjim mislima. Podnosimo jedni druge zato što smo svi mi varalice. Onaj ko bi odbio da lažee video bi kako mu zemlja beži ispod nogu: mi smo prinuđeni da lažemo. Svaki je moralni heroj ili detinjast, ili neuspešan, ili neizvoran; prava je izvornost u sramu podvaljivanja, u uljudnosti javnog laskanja i potajnog opanjkavanja. Kad bi naši bližnji saznali ono što o njima mislimo, tada bi ljubav, prijateljstvo i odanost zauvek bili izbrisani iz svih rečnika; a kad bismo imali hrabrosti da se izravno suočimo sa sumnjom u sebe, niko od nas ne bi bio u stanju da izusti "ja" a da se ne postidi. Sve što je živo, od troglodita do skeptika, učestvuje u maskaradi. Pošto se jedino po tom poštovanju spoljašnjih gestova i manira razlikujemo od strvina, to utvrđivanje suštine bića i stvari jeste pogubno za nas; biće bolje budemo li se držali ništavila, koje je prijatnije: građeni smo tako da možemo da podnesemo tek određenu dozu istine... Duboko u sebe pohranimo uverenje koje je iznad svih drugih uverenja: život nema smisla, on ga ne može imati. Ako bi nas kakvo neočekivano otkriće uverilo u suprotno, morali bismo se bez oklevanja poubijati. Kad bi nestalo vazduha, disali bismo još izvesno vreme; ali kad bi nam uskratili radovanje zbog uzaludnosti, mi bismo se istog časa ugušili... | |
|  | | Beskraj

 Broj poruka : 21554 Godina : 44 Location : Na pola puta sreci Humor : Uvek nasmejana Datum upisa : 20.03.2009
 | Naslov: Re: Proza 18/9/2010, 10:07 pm | |
| Još se budim po navici sa rukom na tvojoj polovini kreveta,ponadam se toplini tvoga tijela pod mojim prstima ali samo mi se izgubi ruka ispod hladnih jastuka.Tada i svako novo jutro prva jutarnja kafa gorći.Tada i svaki novi dan proživim čekajući kada će proći.Nekada, svjesno, prebacim film na neke prošle dane,zanesem se mišlju o neprolaznosti naše ljubavi,pa dočekam kiše, kao što tebe nekad čekao sam,i pokisao završim još niže na ljestvici ljudskih utvara što gradom hode.Srećom , još uvijek, u sebi,sam sa sobom zborim.Srećom, još uvijek imam pokoji savjet sam sebi da udjelim i da se tom pametnom dijelu mene, pokajnički poklonim.Pa se ponekad i poslušam,oslušnem svoga srca topot.I svaki put obećam sebi da ću još jednom da pokušam da sam sebi ne budem gori.Gluha noć mi je nabolja,ona me najbolje zna i razumije.Sa njom se slažem najbolje njoj ne moram da se opravdavam za svoje poraze i zablude.Podjelimo butelju vina mrkla noć i ja,nekako mi lakša bude moja praznina kada se noć kraj mene uspava.Zorom, već po tradiciji,rasklanjam oblake sa prozora svojih i puštam sunce u dušu da mi kroći.Jutrom, poslije još jednog preskočenog sna skontam, da ipak imam, još kuda poći. Mario Vranjes | |
|  | | Beskraj

 Broj poruka : 21554 Godina : 44 Location : Na pola puta sreci Humor : Uvek nasmejana Datum upisa : 20.03.2009
 | Naslov: Re: Proza 22/9/2010, 6:58 am | |
| SIMPATICAN
Govorio sam Malini Zivkovic da cu se ubiti ako mi ne dozvoli da je poljubim. “Ubicu se Malina!!!!” “A kako ces da se ubijes?”, pita me ona i ceka moje objasnjenje. Ja sam gledao njenu divnu, dugu, svetlosmedju kosu, umiljate oci, crvena usta i belu kragnu koju joj je strikala i ustirkala njena baba Rada.. Uh, sto sam voleo tu Malinu, celim svojim malim toplim decijim srcem. “ Ubicu se lukom i strelom”, rekoh joj, kao da pretim. “ Bas bih to volela da vidim”, cikala me ona. “ Lukom i Strelom?” “ Da, lukom i strelom”, ubedjivao sam je. “ To nije izvodljivo, kao prvo, a kao drugo- necu da se ljubim sa tobom. Nisi mi simpatican.” “ A sta treba da radim da ti budem simpatican? Kako se to radi?” Stvarno nisam znao. Malinin tata bio je tehnicar u fabrici, a majka joj je bila visa medicinska sestra i glavna babica u bolnici. Imali su i violinu u kuci, a stari muzicar i dirigent gradskog blehorkestra, cika Mitke, davao joj je casove sviranja. Svi skupa su sigurno mnogo vise znali nego moja majka i ja, pa je ja ponovo upitah: “ Hajde, kazi mi kako se postaje simpatican i ja cu to da naucim, a ti ces mi dozvoliti da te poljubim.” “ To ne moze da se nauci , budalo! Gde si video da neko nekoga uci da bude simpatican? To ili jesi, ili nisi. I toliko! A ti mi nisi simpatican i zato necu da se igram niti zabavljam sa tobom.” “Slusaj, Malina, kazi mi onda ko je to simpatican da ga pitam kako je to postao i kako se to radi. Kazi mi, jer kako drugacije da ti se svidim?” “Pa, meni je Bojan simpatican, ako bas hoces da znas.” I pogleda me znacajno. “ Koji Bojan?”, upitah. “Pa, samo je jedan Bojan u nasoj koloniji. Eto, on je meni simpatican”, rece Malina, kao da se pravi vazna i zaljubljena. “Je l’ onaj Bojan sto kaki u pantalone, pa rukama vadi kaku i baca napolje ili je izbaci kroz nogavice?” “Mars budalo jedna”, vikala je Malina, “ ti to kazes jer si ljubomoran. I sad si mi sasvim nesimpatican. I mrzim te.” Dugo sam je gledao i mislio, a onda joj rekoh: “ Sad znam sta je to SIMPATICAN, sad mi je sve jasno.” Malina me ljutito gledala i spremala se da mi okrene ledja i ode. “ Malina, on je simpatican jer mu baba svakog jutra vezuje leptir masnu, njegov je tata inzenjer i vozi ga fabrickom limuzinom do skole, i ima strica u Americi koji je glumac. Je l’ to TO?” Pitam ja Malinu, a ona cuti i misli. “ Kazi mi Malina, je li to To?” Uporan sam jer osecam da cu konacno dobiti pravi odgovor i razresiti tu zagonetnu rec. “ Pa jeste”, konacno rece ona. “ A TO DA ON VADI KAKU RUKAMA IZ GACA, NIJE ISTINA. Nije istina i gotovo.” Tu Malina poce da place. Video sam kako joj je jedna suza pala na strikanu belu kragnu. “ Bojan to ne radi, on je fin i kulturan”, nastavi ona, kao da hoce da ubedi i mene i sebe. On to ne radi.” “ Radi , radi, Malina, majke mi mile, video sam ga, kako bih ja to mogao da izmislim da nisam video. I jos nesto- stalno cacka prstima po nosu.” “Fuj, fuj!, vikala je Malina i plakala. “ Pa , nemoj da places, Malina, sta te briga sta on radi? Zasto zbog njega da ti places?” “ Placem jer mi se place, budalo blesava.” “ A koliko ces dugo da places?”, upitah zeljan da vec jednom prestane. “ Plakacu dok ne isplacem poslednju suzu, eto, dotle cu da placem. A ti, idi, da te ne gledam, idi i ubij se lukom i strelom, budalo blesava.” “ I da znas, hocu da odem”, rekoh mireci se sa sudbinom. “ I necu da se ubijem, nisam lud, a i nemam vise zelju da te poljubim, nije vazno...” Malina je cutala. Dugo smo cutali. “ Slusaj, hoces li stvarno da mi budes simpatican?” “ Hocu”, rekoh kao iz topa,” ali, ne znam kako, nemam ni leptir masnu, ni fabricku limuzinu, ni strica u Americi, ni sluzavku...” “ Mozes, samo ako hoces.” “ Kako?” “ Pa nemoj da se ljutis, nego se nasmesi, lepo se nasmesi...” “ Je l’ ovako?” “Tako”, rece ona, zagledajuci moj osmeh. “ Bas tako.” “ I sta sad?”, upitah, pun iscekivanja. “ Sad si mi simpatican.” “ Stvarno?” “ Stvarno”, rece ona i nasmesi se. Uh, bas se lepo nasmesila. “ A kad cemo se poljubiti?”, upitah. “ Pa mozda sutra”, rece Malina i dalje se smeseci. Uh, sto sam bio srecan, morao sam da osem negde, da trcim, da nadjem nekoga i kazem mu koliko sam srecan. Nije me drzala zemlja. “ Ajd zdravo, Malina.” “ Zdravo, Dzo.”
Dzo Moler
| |
|  | | Tea

 Broj poruka : 3261 Location : Sweden Datum upisa : 20.07.2009
 | Naslov: Re: Proza 22/9/2010, 8:17 am | |
| Šetnja s Tobom
Krenem sinoć da prošetam, kao, prijaće mi mir, tišina, ali ja probudim sve živo i neživo oko sebe!! Viče breza:"Hej, vidite koliko ona njega voli!" Mrav:"Joj, vidim i ja!" Sova:" Aha, kako je samo lep u njenim očima!" Jedna najlonska kesa povika u letu:" Kako su mu lepe ruke i kako su lepe Njegove reči upućene njoj!" Stara bandera oblepljena umrlicama: " Eh, koliko ga voli, umrlica Njihove ljubavi nikada neće biti na meni, ja vidim to u njoj, oseća joj se u kosi!" Maca sa kontejnera: "Mrnjau, kako samo predeš zbog njega, sestrice mila!" Jelka: "Tako si nežno Zelena od njegovih očiju, eh kada bi malo poklonila meni Njegove boje koju nosiš u sebi!?" Mesec:" Evo ga i On ptičice, ne brini, javilo mi Sunce da šeta očiju zatvorenih, boji se da mu iz oka ne ispadneš!" Joj, Ljubavi, pa ja sam probudila celi grad, a izašla sam samo malko da prošetam...(u mislima s Tobom)!!! Od galame je došla hitna pomoć, vatrogasci, tajne službe, garda, vanredno stanje je u gradu, i svi su u pripravnosti i čekaju! Ljubavi, oni ne znaju šta je ljubav, uplašili su se lepog u meni, čudni su im ti damari, zaboravili su, pogazili, zgužvali, polomili to divno osećanje da teku u sebi, da žubore, da trnu, na slapovima odmaraju, u uvalama sanjare, zaboravili su Ljubavi, zaboravili su da se vole!! Idem sada kući, neka čekaju, neka ne spavaju, dežuraju, njih je Ljubav napustila,odavno, oni se i skupa ne vole! A, kamo li razdvojeni da šetaju, a u mislima da su zajedno, samo da se prosto šetaju, da nose jedno drugo u sebi, i nežno paperjasto vole!! I da znam da me ne voliš, ja ću te voleti, grliti, ljubiti, sanjati, maziti, uvek! I oblačiću se kad je hladno, voće ću jesti stalno, šetaću, sve, samo da dugo poživim, samo da dugo Te Volim... ____________________________________________ “I was born with an enormous need for affection, and a terrible need to give it.”
| |
|  | | Beskraj

 Broj poruka : 21554 Godina : 44 Location : Na pola puta sreci Humor : Uvek nasmejana Datum upisa : 20.03.2009
 | Naslov: Re: Proza 25/9/2010, 5:44 pm | |
| – Možda me ne voliš. – Volim te. – Kako znaš? – Ne znam. Osećam to. Opažam. – Kako možeš da budeš tako siguran da to što opažaš jeste da me voliš a ne nešto drugo? – Volim te jer si drukčija od svih žena koje sam upoznao. Volim te kao što nikad nisam voleo nikog i kako nikada više neću moći da volim. Dao bih život za tebe, dao bih da mi oderu kožu, dopustio da igraju klikera s mojim očima. Da me bace u more gasa. Volim te. Volim svaki nabor na tvome telu. Dovoljno mi je da te pogledam u oči pa da budem srećan. U tvojim zenicama vidim sebe, smanjenog. Ona uznemireno pomiče glavu. – Stvarno misliš to što govoriš? Oh, Raule, kada bih znala da me zaista voliš, da mogu da ti verujem, da ne obmanjuje{ nesvesno sebe pa samim tim i mene... Stvarno me voliš? – Stvarno. Volim te onako kako niko nikada nikog nije mogao da voli. Voleo bih te sve i da me odbijaš, i da ne želiš ni da me vidiš. U tom slučaju bih te voleo tiho, potajno. čekao bih da izadješ s posla samo da bih te video izdaleka. Kako je moguće da sumnjaš da te volim? – A kako da ne sumnjam? Kakav dokaz, stvarno, imam da me voliš? Kažež da me voliš, to da. Ali to su samo reči, a reči su konvencija. Ja znam da tebe mnogo volim. Ali kako mogu da budem sigurna da ti voliš mene? – Gledajući me u oči. Ne možeš u njima da pročitaš da te istinski volim? Misliš da bih mogao da te prevarim? Sad si me razočarala. – Sad sam te razočarala? Koliko me voliš ako je tako malo dovoljno da se razočaraš u mene? I još uvek me pitaš zašto sumnjam u tvoju ljubav? Čovek je posmatra i uzima njene ruke. – Volim te. Čuješ li me dobro? V o l i m te. – Oh, “volim te”, “volim te”... Mnogo je lako reći “volim te”. – A šta bi ti da učinim? Da ti to dokažem samoubistvom? – Ne budi melodramatičan. Nimalo mi se ne dopada takav ton. Odmah gubiš strpljenje. Kad bi me istinski voleo, ne bi ga gubio tako lako.
– Ne gubim ja ništa. Samo te pitam jedno: čime bih ti dokazao da te volim? – Ne treba to ja da ti kažem. To mora da izadje iz tebe. Stvari nisu jednostavne kao što izgledaju – pravi pauzu. Posmatra Raula uzdižući. – A možda bi ipak trebalo da ti verujem. – Pa naravno da treba da mi veruješ! – Ali zašto bih? Kakvu garanciju imam da me ne varaš ili, čak da, iako si ubedjen da me voliš, u suštini suštine, nesvesno, ti mene ne voliš istinski? Može lako biti da grešiš. Ne verujem da to činiš da bi me obmanuo. Mislim da kad kažeš da me voliš, tako i misliš. Ali šta ako grešiš? A šta ako to što osećaš prema meni nije ljubav nego odanost ili nešto u tom stilu? Kako znaš da je to stvarno ljubav? – Sad me već zbunjuješ. – Izvini. – Jedino što znam jeste da te volim a ti me zbunjuješ pitanjima. Dosadna si. – Možda me ne voliš.
Kim Monzo - Poverenje | |
|  | | Beskraj

 Broj poruka : 21554 Godina : 44 Location : Na pola puta sreci Humor : Uvek nasmejana Datum upisa : 20.03.2009
 | Naslov: Re: Proza 1/10/2010, 7:44 pm | |
| Magija savršenstva
Poželi me još jednom” – gotovo imperativno šalje mislima signal dok lenjo leži u krevetu i čeka svog muškarca da izađe iz kupatila. Pomislila je kako trenutno nema ničeg lepšeg u ljubavnoj igri od protezanja golog, oslobođenoj tela u posteljini, u kojoj joj je samo neki trenutak pre, hormon sreće preplavio mozak. Dok se miluje čaršavom i poput mačke se okreće čas na leđa, čas na stomak, oseća da bi novi talas zadovoljstva mogao brzo doći. Sugestivno ponavlja: „Želi me još!”
Probudila se dugo sputavana erotičnost
Otkuda njoj takve misli, i takvi pokreti i bezobrazne želje? Koliko do sinoć, bila je uzorna majka, ćerka, supruga, a evo je sada kako leži u tuđem krevetu sa svojim nesavršenim stomakom i vodi ljubav sa nekada davno željenim muškarcem. Pita se kako su se granice pomerile i kada su popustile kočnice. Zbog čega odjednom nije bitno ništa osim nje same. Pomislila je to i sinoć, dok je sa prijateljicama, posle ko zna koliko vremena, izašla na piće.
Ostavila je kod kuće gomilu prljavih sudova, do pola popeglan veš i obukla je svoju najdražu haljinu, nimalo izazovnu i primerenu njenoj skromnosti. Deca su ostala zavučena u svojoj sobi, a muž na trosedu sa drugarima iz detinjstva. Bar je bio pun dima, alkohola i džez muzike. Svog budućeg ljubavnika ili partnera za kratkotrajnu avanturu videla je naslonjenog na šank, kako se blago njiše u ritmu. Okrenuo se na barskoj stolici i u stilu velikog zavodnika blago joj dodirnuo lakat i poljubio je u obraz u znak pozdrava. Poznavali su se godinama.
On, njegova supruga, njen muž i ona studirali su zajedno arhitekturu, kasnije ponekad navraćali jedni kod drugih. Ona je napustila studije zbog trudnoće.
Maštala je o njemu i zadovoljavala se samim postojanjem fluida koji je strujao između njih. Ali već su bili porodični ljudi... I tako, prošlo je skoro dvadeset godina. Ostavila je prijateljice i sela do njega za šank. Prekrstila je noge i haljina se povukla iznad kolena. On se okrenuo ka njoj i kucnuli su se u znak ponovnog susreta. Odjednom se uspravila, pogledala u svoje noge i u tom trenutku sva erotičnost, gažena godinama, probudila se u njoj.
Pomislila je: „Ja sam ipak žena.” Kao da je pročitao njene misli, ruka mu je poletela ka njoj i šmekerski je samo sklonio pramen kose sa njenog lica. Znala je da, nekadašnja zvezda studentskog doma, koristi poznate metode zavođenja. Neka, nije joj smetalo. Ona je večeras žena. Ne seća se dobro trenutaka koji su usledili, ni vožnje automobilom, ali nije joj ni bilo važno.
Odjednom, našli su se u nečijem stanu. Snažno ju je zagrlio i tako držao, kao da mu je jedino to bilo potrebno. Odgurnula ga je blago i gledajući ga pravo u oči, počela da otkopčava njegovu košulju.
Uživala je u osećaju slobode i sreće
Štrecnuo se kada je kopča od kaiša sa njegovih pantalona zvecnula na podu. Taj zvuk ih je oboje probudio i oslobodio svih inhibicija. Gotovo joj je pocepao haljinu. Hvatao je ustima njene bradavice i ljubio joj vrat, sklanjajući kosu. Plesao je između njenih kolena, željan njene unutrašnjosti. Probijao se jako u prostor njenih butina, dok su se gledali u oči. Trenutak vrhunca dočekali su čvrsto stežući jedno drugo. Osetila je kako njegova muškost pulsira u njoj i poslednjim trzajima želi da joj pruži još malo zadovoljstva. Pridigao se i dok joj je grickao vrat, šapnuo joj je koliko je savršena. Sa nevericom je čula tu reč. On kao da je znao šta joj u tom trenutku treba, prešao je rukom preko njenog neravnog stomaka i poljubio je u pupak. Razmišljanja o prošloj noći prekinula je škripa vrata od kupatila. Šta sada, pitala se dok ga je gledala onako poželjnog sa peškirom obavijenim oko struka. Taman kada je pomislila da je sve to bio samo trenutak obostrane slabosti i da je njegova reč „savršena” bila zaslepljena muškom strašću, čula je tup zvuk peškira koji je pao na pod. Uvukao se ispod čaršava i smestio pored njenog golog tela. Počeo je da je mazi od glave do pete, ponavljajući koliko je savršena.
Poželeo ju je još mnogo puta. Dok se u kasno popodne vraćala kući širokim bulevarom, videla je u staklu izloga savršenu ženu, blistavog tena, sjajne kose, vitke figure sa osećajem slobode, koji joj je toliko nedostajao.
http://lisa.burda.co.yu | |
|  | | Beskraj

 Broj poruka : 21554 Godina : 44 Location : Na pola puta sreci Humor : Uvek nasmejana Datum upisa : 20.03.2009
 | Naslov: Re: Proza 2/10/2010, 11:25 am | |
| Trenutno, najradje bih zelela biti u stanju opisati tisinu. Njom se oglasiti. Njom koju oboje prepoznajemo, prihvatamo i redovno u njoj uzivamo. A ponekad mi se cini da u tim trenucima jedno drugom najvise i kazemo. Kad nista vise nije potrebno i sve vec poznato je, kad sasvim jasno i glasno osecamo. Cutimo. Prstali smo vise svemu tome i da se cudimo. Ponekad jos, imamo tendenciju glasno da se upitamo. Da li je normalno? Da li je stvarno? A onda, pre nego sto i pomislimo smisljati odgovor, opet se njoj vratimo. I cutimo. Osecamo. Obgrlila nas ona, iznenada. Snazno, svom svojom jacinom nas obuhvatila i smesi se. Svesna da smo je prepoznali. Da, toliko smo je prepoznali da je ponekad malo i zastrasujuce. Mozda sanjamo. Mozda smo mi samo posmatraci neke predstave u kojoj su glavni likovi prepoznali vec navedenu damu, a mi sa njima saosecamo pa se zavaravamo. I sad, evo opet, mozda pokusavam objasniti ono sto ne bi ni trebalo. Ne, necu vise ni da pisem. Prestacu iz ovih stopa. Idem tisini da se vratim, da u njoj, najglasnije sto mogu, cutim. I ako i nije stvarna, trenutno toliko prija da joj dopustam i da me zavara. Ipak cini mi se da je stvarna.
Ne, necu pitati. Prestacu. Cutim.
Izvor: net | |
|  | | Beskraj

 Broj poruka : 21554 Godina : 44 Location : Na pola puta sreci Humor : Uvek nasmejana Datum upisa : 20.03.2009
 | Naslov: Re: Proza 5/10/2010, 11:13 pm | |
| Letnja noć. Hodam lagano ulicom centra grada i u daljini čujem glasove. Petak se povukao pred još jednom subotom. Bratela na haljini je skliznula preko ramena. U ruci nosim mali, narandžasti novčanik.
Raskrsnica. Obično nudi četiri pravca. Obično znamo gde smo se zaputili i biramo željeni pravac i smer. Na ulici, da. A u životu? Da li znamo gde smo se zaputili? Da li znamo gde vodi svaki pravac? Poneko od nas izabere mogućnost koju mnogi zovu i linija manjeg otpora. Ne znaš gde ćeš, dopustiš da te saobraćajac usmeri. Ideš pravcem koji je otvoren. Ne čekaš neko novo zeleno svetlo. Posle, kada shvatiš da si stigao na pogrešno mesto, da si u slepoj ulici mnogo je lakše. Imaš izgovor. Nisam ja kriva, tamo su me usmerili.
Na mojoj raskrsnici, po prvi put, nema saobraćajca. Nema ga više. Ne želim ga, okrećem glavu od njega. Neke odluke, jednostavno, čovek mora doneti sam.
A treba imati snage za takvu odluku. Treba shvatiti da je život jedna velika saobraćajnica, onoliko velikog grada koliko smo odabrali ili smo u stanju da preživimo. Ako živite u velikom gradu, koliko puta vam se desilo da u prolazu konstatujete: „Ovde sam prošla prvi put u životu.” Ja često imam običaj da to glasno izgovorim u onim ulicama koje su, čak i veoma blizu mesta gde živim. Pa se pitam, u koliko malom životu ja živim? Mi svi. Koliko je tih ulica u koje nikada nismo ušli. Nije nas put naneo ili smo sami odbili da krenemo u tom pravcu. Šta ću tamo? Tamo nema ništa. A kako možemo znati da tamo nema ništa?
Ipak, ponekad je neminovno izabrati pravac. Krenuti ulicom kojom nikada do tada nismo išli. Bez osvetljenja i putokaza. Krenuti u mrak. Bez oružja. Samo sa beskrajnom otvorenošću i poverenjem u ljude. Sa dobrim željama i srcem koje ume da voli i da daje. Da za uzvrat ne traži ništa, ali da očekuje.
Iz mračnog ulaza izlazi čovek. Deluje nesigurno. Staje ispred mene. Pružam ruku. Prihvata je. Koračamo. Osećam njegovu ruku i stisak. Popusti, pa stegne opet. Gledam mu lice. Pokušavam da otkrijem o čemu razmišlja. Ne mogu. Sve što izgovori uklapa se u njegov izabrani pravac. Pukotina na asfaltu. Ja intuitivno znam da je tu, on ne zna. Saplete se. Poklekne. Stisak se pojača. Vidim prve emocije na njegovom licu, očima. Ne govori o njima. Ponovo je siguran na nogama. Pušta mi ruku.
Razdire me želja da postavim pitanje. Ne smem. Zvučalo bi banalno. U toj noći, u tom gradu, te subote. Upalila bih reflektor i uperila mu u lice. To ne smem da uradim. Znam šta bi se desilo. Ruku bi prineo očima i rekao: „Ugasi to. Smeta mi.” Smeta mu svetlo. Bilo šta što bi moglo da ocrta na njegovom licu osećanja.
Input – black – output. Input vidiš, output je kontrolisan. Beskorisno. Crna kutija. Nikada ne znaš šta je unutra. Šta se dešava. To krije. Samo kada poklekne pred novom rupom na putu, kad se oklizne.
I onda shvatiš jednu stvar. Najlakše je izmaći tlo pod nogama. Tada će se otvoriti, jer druge neće biti. Ili će otići, u želji da sačuva dostojanstvo. Ni jedno, ni drugo nije dobro.
Nepoznati autor | |
|  | | Beskraj

 Broj poruka : 21554 Godina : 44 Location : Na pola puta sreci Humor : Uvek nasmejana Datum upisa : 20.03.2009
 | Naslov: Re: Proza 8/10/2010, 10:05 pm | |
| Sreli su se sasvim slučajno, između nekih čudnih redova u kojima su prepoznali jedno drugo. On je bio Mali Princ, ona je bila sreća. Zajedno su bili čudo. On je obećavao da će biti jak za oboje, umeo je da prepozna svako njeno osećanje kroz samo jednu reč; bio je tako drugačiji od drugih, tako savršen. Ona je počela da veruje da zaslužuje bajku o kojoj celog života sanja, počela je da se smeje vetru i da grli oblake. Pravila je planove, maštala, sanjala. Redovno. Bila je iskrena do bola, kao i uvek. Sanjala je za oboje, prepričavala mu snove, čekala jutro samo da bi znala da se bezbedno vratio kući.. On je slao poruke samo da bi joj rekao da misli na nju. Umeo je da razgovara samo jednom rečju. Pisao je čudno, ali je i stavljao srca. Ljubio je bez uzvičnika, savetovao je pametno. Ali je i voleo kišu i jesenji vetar, a ona se toga boji. Jedan takav joj ga je i odneo... Konačno je i on bio iskren. Bacio je u vodu sve čudo o kom je toliko pisao. Završio je dvema rečima. A ona nije imala snage da nastavi.. Rekla je nešto što nije mislila. Pritisla je jedan taster. Zažmurila. Rekla je:''Mogu ja sama.'' I otišla. Ne znajući da će put koji tek počinje biti užasno dug...
izvor Net | |
|  | | Beskraj

 Broj poruka : 21554 Godina : 44 Location : Na pola puta sreci Humor : Uvek nasmejana Datum upisa : 20.03.2009
 | Naslov: Re: Proza 15/10/2010, 10:59 pm | |
| Boris Steparac
Kroz plesnu dvoranu sa karijatidama od baobaba sa kojih su se spuštale tanke niti paučine skrivajući im golotinju, prođe tišina. Na muzičkim instrumentima su stale note prosute sa izgužvanih notnih svesaka. Muškarci su stajali kao senke karijatida ob baobaba a žene su ispod stola gužvale balske haljine. Neko pomeri stolicu i zvukom paranja okovanog drveta o mermer procepa tišinu i u nju spusti tihi šapat jedne dame: - Don Žuan.- Preko plesne dvorane je išao čovek u crnom odelu, u crnom kaputu, sa crnim šeširom i belom ešarpom oko vrata. Njegov korak je išao u ritmu tanga a u stopu su ga pratili pogledi okupljenih ljudi. Išao je sporo, otmeno podignute glave, nasmejanog lica sakrivenog pod obodom šešira. Hodao je ne stvarajući zvuk koraka, iza njega su samo na svećama osvetljenom mermeru ostajale stope u odrazu svetla. Dame su gužvale maramice, a on je išao pravo prema muzici koja je pokušavala da pokupi rasute note po izgužvanim notnim sveskama listajući ih gudalima. Konačno je došao do kelnera i sa poslužavnika uzeo dve čaše šampanjca, malo se naklonuo i okrenuo se muzici. - Hm,- pročistio je grlo vođa orkestra, pa nastavio : - Dobro veče Don Žuan.- - Svirajte za Elizabetu.- Rekao je baršunastim baritonom koji je u svojoj lepoti imao prizvuk rascepljene suze. - Molim.- Odgovorio je šef orkestra i dao početnu intonaciju lupkajući gudalom o stalak sa notama na kojem su se one poslagale u ime BINGE. Muzika je ispunila dvoranu. Sa violina je curila milina zvuka a Don Žuan je stajao mirno kao vojnik koji salutira. Stajao i držao dve čaše šampanjca u rukama visoko iznad glave. Niko se nije pomerao, a čuli su se zvuci koraka. Karijatide su duvale kroz paučinu u upaljene sveće i stvarale senke dvoje plesača koji su lakog koraka prelatili preko plesnog podijuma. Don Žuan je stajao mirno, čulo se kucanje njegovog krvotoka. Violinisti su sa gudala svlačili note i ostavljali ih na žicama punim nežnosti. Muškarci su stajali mirno, a dame su gužvale maramice. Muzika je trajala i kada su zgasnule sveće i kada je ostao samo da svetluca plesni par na podijumu kojega je iz paučine isteralo duvanje karijatida od baobaba. Muzika je trajala i kada su se muzičari umoreni spuštali na stolice i odlagali istrumente. Stala je kada je Don Žuan prineo čašu usnama i kada je zabacio glavu i provalio reči kroz suze: - Za Elizabetu.- - Za Elizabetu!- Odgovorili su mu muškarci podižući visoko čaše. Don Žuan otpije gutljaj i smrvi čašu u ruci. - Za Elizabetu.- Podigao je drugu čašu. - Za Elizabetu.- Odgovorile su dame podižući ka tavanici poduprtu karijatidama, plačne glasove. Don Žuan otpije jedan gutljaj i smrvi i drugu čašu u ruci. Dok su violinisti skupljali rasute note po notnim sveskama, dah tišine ponovo prevuče gudala preko violina i kroz zastale krvotoke prisutnih nagrne u potoci muzike uobličeni u Binžeovu « Za Elizabetu. « Don Žuan se okrenuo na petama i otmeno podignute glave krenuo prema izlazu ne obazirući se što su po plesnim koracima koje su za sobom ostavili plesači izduvani iz paučine od karijatida, kapale suze. Tek kada je otvorio vrata i izašao neko popali sveće i dame odahnuše puderišući natekle podočnjake. Mladi Makarije se nasmeši i ozbiljnim glasom upita damu sa one strane stola koja je zakriljivala oči izveženom maramicom: - Recite mi molim vas šta se to dogodilo?- Dama ga pogleda ali samo desnim okom, i stavila nežnu ručicu na grudi koje su poskakivale od nekog unutrašnjeg jecaja i pretile da svakoga časa rasparaju svojom veličinom šuškavi žoržet. - Zar postoji neko ko ne zna za Don Juana?- I uvređena mladićevim ne poznavanjem priče o Donu Žuanu, podigne visoko nosić i okrene glavu u stranu. Makarije polako ustade i izbegavajući prezrive poglede dama koje su čule njegovo pitanje, izađe na ulicu, dok su pauci vredno preli mreže oko golih karijatida, video je leđa Don Juana koji se polako udaljavao i potrči za njim. - Jeste li vi zaista Don Žuan?- Upitao ga je mladić inkognito ga zagledajući. Don Juan se okrene, pogleda mladićevo lice obasjanom mesečinom i šapne baršunastim baritonom zamrsivši mesečinu u njegovu kosu. - Da. Tako me zovu.- - I jeli istina da je Don Juan ljubio mnogo žena?- Pitao je mladić prstima prolazeći kroz zamršenu kosu. - Tako kažu.- Ozbiljno je odgovarao Don Žuan zagledajući u dlan sa kojega je kapljala krv. - I ja bih voleo da budem Don Žuan i da ljubim mnogo žena.- Nesigurno je šapnuo Makarije. Don Žuan ga odmeri, nasmeši se i poverljivo ga zagrli. - To se ne postiže učenjem, sa tim se rodiš. Da bi ti shvatio šta ti govorim dođi da budeš moj gost i da ti ispričam priču o sebi. Možeš to shvatiti i kao učenje Don Žuana.- Išli su ćuteći sve dok ne stigoše pred neku zamračenu kuću. Don Žuan otvori vrata i propusti gosta da prvi uđe. Makarije se nađe u velikoj prostoriji osvetljenu sa mnoštvom sveća, u kojoj je muzika tiša od kapanja voska sa sveća dolazila sa prozora na čija su okna dobovale zvezde purpurnim sjajem. Mladić napravi korak ali kada shvati da hoda po milionima osušenih latica ruža, stade. Nakrenio je glavu i bled u licu pogledao u Don Žuana. On je stajao korak iza njega, bez šešira, bez crnog kaputa, bez crnog sakoa, samo sa belom ešarpom na golom starom telu. I vide Makarije starca tužnog lica i bi mu žao. Don Žuan se osmehne i osmehom osuši suzu u mladićevom oku pa ga uhvati za ruku i dovede do jedne stolice na kojoj je bila vezana plava traka. - Sedi ovde prijatelju moj. Vidiš sve stvari u ovoj kući sam obeležio. Ono što ima plavu traku, ona nije dirala. To smeš dodirnuti. U one stope koje su označene možeš stati jer tamo nije stala.- Makarije ga je slušao kao kroz eho jer reč ONA na način kako ju je izgovorio Don Žuan plakala mu je u grudima. - Vi prijatelju sigurno ne znate da Elizabeta na hebrejskom znači « Bog se na ovo zakunio».- Makarije se presavije preko kolena. Ona suza u dubini duše se raspadala na note kada je Don žuan rekao ELIZABETA i iz njih je isticala melodija za Nju za Elizabetu. - Ovde sam je ljubio,- šapne Don Žuan vriskom razlomljene tuge a Makarije jekne kada vide kako se na Žuanove reči podižu latice osušenih ruža i spajaju u cvetove. - Ovde sam sa njom u krilu pisao stihove.- Pokaza starac Žuan na sobu u kojoj su rotirale crvene ruže, ali ga Makarije nije čuo od hiljadu violina koje su provlačile svoja gudala kroz rupe na staklima koje su progorele zvezde. - Tu sam sa njenih usana pio vino.- Reče starac Žuan i pokaže mu na čaše na kojima je još uvek bio njen karmin i koja su stajale poslagane na polici. Makarije vide na staklu njene usne kako šapuču poeziju koju niko nije zapisao i kako mu se one utiskuju u dlanove kao miris ljubavnog znoja koji odzvanja dodirom meke kože. - Ovde smo plesali i vodili ljubav zakopani jedno u drugo pogledom.- Govorio je Žuan prosipajući iz očiju pogled zaljubljene žene koji mu se nastanio u zenicama milinom. I Makarije ustade sa stolicu pa naglo padne na kolena. Miris žene u beloj prozirnoj haljini je ispunio njegovo biće. Gledao je kako se starac pretvara u mladića i njegovo osušeno telo puni mišićima. Gledao je kako ga gudala violina guraju ka njoj i kako ga ona čeka u raširene ruke. Ljubila ga je strasno nežno prelazeći preko njegovog tela zamotanog u belu ešarpu. Ljubila ga je grudima, bokovima, prstima. Milovala ga je trepavicama, belinom puti promočene kroz prozirnu svilu. Don Žuan ju je nosio na usnama duvajući u njena krila dah ljubavnih stihova. Elizabeta je ulazila u njega damarom srca propalivši strašću seten njegove kože, a on je bio u njoj dubinom uzdaha koji je u rezonatorskoj kutiji njegove duše doneo njen san. Volela ga je stihovima koji su podizali vetar u njegovom krvotoku..., koji je podizao oluju u njegovim ćutanjima..., koji je pokretao orkane u njegovim pokretima, mirnim kao titraj oka. Makarije oseti kako mu se sa stisnutih usana iskrada pitanje i kako Don okreće glavu i vraća mu odgovor. - Kada čovek krene na put on ne zna gde ide. Svako krene u svoje već pripremljene stope. Don Juan se razlikuje od drugih po muzici sa kojom se rodi. On mora naći stih svoga stiha. Melodiju koju peva njegova reč. On mora naći po cenu da ljubi sve žene, usne svojih usana, krvotok svojih vena. Ariju svoje muzike. On mora naći oči svojim bojama i violine gudalima koje mu u tišini samoće probadaju telo kao vatrene strele. Don Žuan se ne boji smrti, on se stravično boji da ne bude ljubljen da ne bude mažen i ne bira da dođe do daha svoga uzdaha. Zapamti prijatelju moj. Don Žuan ne ratuje za nekoga ili nešto! On ratuje za ljubav, za stih, poetiku duše. On ratuje za trepavice i oči, za šapat i prste u kosi. Spreman da pogine i umre i bude iskasapljen za svoju ljubav. Don Žuan se rađa za ljubav, živi za nju i umire u njoj, pevajući i kada pati, i kada voli! Zato je ŽUAN. Samo jedno još ponesi kao učenje Don Žuana sa sobom. On je spreman pasti pred hiljadu žena i zamrsiti kosu mnogih lepotica, sve dok ne nađe onu za koju se rodio i za koju je nastao i koja je njegov stih i njegova koža i koja je njegov krvotok i vena. To treži i dok ne nađe on se ne smiruje.- Na trenutak je prestala muzika i uvele latice cveća su popadale po podu. Na čas je pred Makarija stao starac sa belom ešarpom oko vrata i reče: - Kada je nađe prestaje biti i Don i Juan i bude samo ona a ona bude on. Vidi, ona je na čas morala otići, ali za taj trenutak večnosti, koji sam je ljubio ja još uvek sviram samo za Elizabetu. – I Uze Don Žuan violinu i gudalom izgura Makarija na ulicu u noć u tamu u kojoj se čula muzika duše Don Žuana ''SAMO ZA ELIZABETU.''
( I sada čujem, kada vetrovi jeseni otresaju latice ruža, čujem muziku Bižea i Samo za Elizabetu, u dubini grudi, u dubini moga pamćenja budućnosti...) | |
|  | | Beskraj

 Broj poruka : 21554 Godina : 44 Location : Na pola puta sreci Humor : Uvek nasmejana Datum upisa : 20.03.2009
 | Naslov: Re: Proza 17/10/2010, 6:53 pm | |
| 'Prije je patila zato što se još ljubav nije pojavila u vidokrugu njezina života, a taj nedostatak svjetlosti činio je još neudobnijim loše puteve kojima ju je otisnula nevolja vremena. Sad kada je voljela, uklanjala je jedna za drugim svoja poslednja oklijevanja, s prostodušnošću promrzlog putnika koji na suncu svlači nakvašenu odjeću, i stajala je preda mnom naga kao što to nikada nijedna žena nije bila. A možda nije mogla, pošto je krajnje odjednom istrošila sve svoje užase i opiranja protiv muškaraca, pružiti svojoj prvoj ljubavi ništa do čarobnu slast ploda koji se jednako nudi ustima i nožu. Takva strast pristaje na sve, a zadovoljava se sa malim: bilo je dovoljno da uđem u njenu sobu pa da Sofijino lice odmah poprimi onaj smireni izraz kakav se ima u krevetu. Dok sam je dodirivao, imao sam dojam da se sva krv u njenim žilama pretvara u med. Najbolji med s vremenom se užegne: nisam slutio da ću stostruko platiti svaku svoju grešku i da će mi pomirenost s kojom ih je Sofija prihvaćala biti posebno uračunata. Ljubav je stavila Sofiju u moje ruke kao rukavicu od tkanine istodobno mekane i čvrste; kada bih je ostavio, događalo mi se da je kojih pola sata kasnije nađem na istom mestu poput napuštena predmeta.''
M. Jursenar - Oproštajni udarac | |
|  | | Beskraj

 Broj poruka : 21554 Godina : 44 Location : Na pola puta sreci Humor : Uvek nasmejana Datum upisa : 20.03.2009
 | Naslov: Re: Proza 18/10/2010, 7:41 am | |
| Možda me ne voliš. – Volim te. – Kako znaš? – Ne znam. Osećam to. Opažam. – Kako možeš da budeš tako siguran da to što opažaš jeste da me voliš a ne nešto drugo? – Volim te jer si drukčija od svih žena koje sam upoznao. Volim te kao što nikad nisam voleo nikog i kako nikada više neću moći da volim. Dao bih život za tebe, dao bih da mi oderu kožu, dopustio da igraju klikera s mojim očima. Da me bace u more gasa. Volim te. Volim svaki nabor na tvome telu. Dovoljno mi je da te pogledam u oči pa da budem srećan. U tvojim zenicama vidim sebe, smanjenog. Ona uznemireno pomiče glavu. – Stvarno misliš to što govoriš? Oh, Raule, kada bih znala da me zaista voliš, da mogu da ti verujem, da ne obmanjuje{ nesvesno sebe pa samim tim i mene... Stvarno me voliš? – Stvarno. Volim te onako kako niko nikada nikog nije mogao da voli. Voleo bih te sve i da me odbijaš, i da ne želiš ni da me vidiš. U tom slučaju bih te voleo tiho, potajno. čekao bih da izadješ s posla samo da bih te video izdaleka. Kako je moguće da sumnjaš da te volim? – A kako da ne sumnjam? Kakav dokaz, stvarno, imam da me voliš? Kažež da me voliš, to da. Ali to su samo reči, a reči su konvencija. Ja znam da tebe mnogo volim. Ali kako mogu da budem sigurna da ti voliš mene? – Gledajući me u oči. Ne možeš u njima da pročitaš da te istinski volim? Misliš da bih mogao da te prevarim? Sad si me razočarala. – Sad sam te razočarala? Koliko me voliš ako je tako malo dovoljno da se razočaraš u mene? I još uvek me pitaš zašto sumnjam u tvoju ljubav? Čovek je posmatra i uzima njene ruke. – Volim te. Čuješ li me dobro? V o l i m te. – Oh, “volim te”, “volim te”... Mnogo je lako reći “volim te”. – A šta bi ti da učinim? Da ti to dokažem samoubistvom? – Ne budi melodramatičan. Nimalo mi se ne dopada takav ton. Odmah gubiš strpljenje. Kad bi me istinski voleo, ne bi ga gubio tako lako.
– Ne gubim ja ništa. Samo te pitam jedno: čime bih ti dokazao da te volim? – Ne treba to ja da ti kažem. To mora da izadje iz tebe. Stvari nisu jednostavne kao što izgledaju – pravi pauzu. Posmatra Raula uzdižući. – A možda bi ipak trebalo da ti verujem. – Pa naravno da treba da mi veruješ! – Ali zašto bih? Kakvu garanciju imam da me ne varaš ili, čak da, iako si ubedjen da me voliš, u suštini suštine, nesvesno, ti mene ne voliš istinski? Može lako biti da grešiš. Ne verujem da to činiš da bi me obmanuo. Mislim da kad kažeš da me voliš, tako i misliš. Ali šta ako grešiš? A šta ako to što osećaš prema meni nije ljubav nego odanost ili nešto u tom stilu? Kako znaš da je to stvarno ljubav? – Sad me već zbunjuješ. – Izvini. – Jedino što znam jeste da te volim a ti me zbunjuješ pitanjima. Dosadna si. – Možda me ne voliš.
Kim Monzo - Poverenje | |
|  | | Beskraj

 Broj poruka : 21554 Godina : 44 Location : Na pola puta sreci Humor : Uvek nasmejana Datum upisa : 20.03.2009
 | Naslov: Re: Proza 25/10/2010, 6:22 pm | |
| Koliko nas puta u životu sreća dotakne? Koliko puta sreću znamo prepoznati? Da, taj ključni trenutak prepoznavanja...prepoznavanja onog nekog trenutka. Jesu li takvi trenutci ponovljivi? Ili nas dotaknu samo jednom u životu i ako ostanu neprepoznati, ostaju zauvijek negdje duboko u nama zakopani, nosimo ih u duboko u sebi, sretni što su nas dotakli. Prate nas poput oblaka kojeg nosi vjetar koji iz dana u dan dobiva sve veću snagu, a oblak se puni kišom, ali kiše nema...kiša su suze, al mi se smijemo...sretni zbog trenutka koji nas je okrznuo. Samo želimo letjeti slobodno poput oblaka i prepustiti se vjetru da od nas radi razne oblike, da nam udahnjuje snagu i težinu...želimo postati njegova prepreka, a nekako stalno bježimo ispred vjetra jer negdje pred nama nazire se stijena o koju će se vjetar zalijepiti, oblak razbiti, a kiša izliti...bježimo pred kišom...a bježeći pred kišom bježimo i pred vjetrom...kiša se izlijeva u rijeku, a rijeka utječe u more...on postaje nemirna rijeka, ja sam mirno more...rijeka muti mirnoću moga mora...moje obale postaju njegove obale...on topi moju obalu, stapa se s mojim morem, valovi zapljuskuju obalu...oseka...povlači se...ostaje samo goli kamen s okusom soli...
(palchy) | |
|  | | Beskraj

 Broj poruka : 21554 Godina : 44 Location : Na pola puta sreci Humor : Uvek nasmejana Datum upisa : 20.03.2009
 | Naslov: Re: Proza 26/10/2010, 12:25 pm | |
| Ruke pružamo na pozdrav i pomirenje.S njima mogu mnogo graditi i s njima mogu razarati. Rukama mogu nekoga uzeti u obranu ili ga tući. S njima mogu davati, a i uzeti. Rukama mogu milovati i bol nanositi. Ruke rade i ruke se igraju. Ruka pokazuje, a može i sakriti. Rukama mogu činiti figure od svjetla i tame ili ih mogu samo u džepove nabiti. Svašta mogu mojim rukama činiti, prijetiti ili tapšati po ramenu,zdvajajući, rukama lice sakriti ili nekoga tješiti,njegovati, ali i ranjavati, stablo saditi ili ga čupati,stavljati kamen na kamen za kuću ili je razarati.Možemo protivnika s rukom na oružju susretatiili mu pružiti ruku pomirenja.Što ćemo učiniti s onim što imamo, na nama je! | |
|  | | Beskraj

 Broj poruka : 21554 Godina : 44 Location : Na pola puta sreci Humor : Uvek nasmejana Datum upisa : 20.03.2009
 | Naslov: Re: Proza 28/10/2010, 11:09 pm | |
| .."Shvatila sam da je potpuno iscedjena i poslednja kap svetlosti iz moje krvi. Postala sam svesna istine. A istina je bila da je za mene bolje da budem prostitutka nego obmanuta svetica. Jer sve su zene obmanute. Muskarci su ti koji ih obmanjuju,a potom kaznjavaju zbog obmane. Muskarci su ti koji ih guraju do samog dna,apotom kaznjavaju jer su pale.Oni ih uvlace u brak,a onda kaznjavaju udarcima i psovkama,pretvarajuci ih u poslugu koja im je stalno na raspolaganju.Najmanje obmanute zene upravo su prostitutke.A najtezu kaznu zene podnose upravo u ime braka i ljubavi"... ********* ..."Dok sam zurila u njega,shvatila sam da ga mrzim onoliko koliko samo zena moze mrzeti muskarca,a robogospodara.I znala sam po njegovim ocima da me se boji onoliko koliko se muskarac moze bojati zene,a gospodar roba"...
Nanual el Saadaui-Zena u nultoj tacki | |
|  | | Beskraj

 Broj poruka : 21554 Godina : 44 Location : Na pola puta sreci Humor : Uvek nasmejana Datum upisa : 20.03.2009
 | Naslov: Re: Proza 29/10/2010, 6:42 pm | |
| Goran Petrovic... AMAJLIJA
Za osam amajlija protiv svakog zla i nevolje potrebno je imati: iz levog oka odraz slova Alfa , manji krug što stvara vilin konjic na površini vode , izmedju dva prsta nežnosti cvetnog praha , kao nokat palca ljuspicu svoda, kraći šum rasta mladice tise, večnu zabranu okretanja, srazmerno sebi snage semena , duplo nade , par krila od lepog sna , pod mišku prhtaj goluba , krstinu uglova gledišta , što se na duge trepavice spusti pahuljica, koliko može da stane u usta ljubavnih reči, nozdrvu mirisa majčine dušice, po dobar uzdah od sva četiri vetra , što više prolećne svetlosti, nemerljive upornosti tajne, bilo koji deo duge , pola čaše sjaja belutka iz potoka , dva sastojka koja se možete setiti samo na dan pravljenja amajlija , odoka boje dnevnog leptira , svežanj magije ključeva , zrnce šuškanja skarabeja , srednje jačine zvuka trube andjeoskih , jednu stalnu pomisao na vlagu prepona, po želji pesme zrikavca, kovrdžu dima od kućnog ognjišta, na vrh noža plamena , pedalj dužine vlakno oblaka , iver bleska munje, običnu kapljicu znanja vode , dokle može da se vidi let sokola , vertikalu bar do pete nebeske svere , u drugu nozdrvu mirisa zemlje , smeha , nikad dovoljno smeha , za naušnicu zuj pčela , dok se medju stablima ne izgubi pogled na šumu , kočopernost trave zvane prkos , naramak popodnevnog hlada smokve , nisku cmoketića , malčice buke drvenog razboja , na dlan toplote paperja , širi zamah strukom bosilja , veštinu posmatranja kvadrata , oko svega opis kruga i iz desnog oka odraz slova Omega. | |
|  | | Beskraj

 Broj poruka : 21554 Godina : 44 Location : Na pola puta sreci Humor : Uvek nasmejana Datum upisa : 20.03.2009
 | Naslov: Re: Proza 30/10/2010, 11:06 pm | |
| Da li si ti već slepa? Za ne možeš da vidiš svet, nebo, drveće i cveće?" "Mogu,"odgovorila sam gledajući oko sebe,"sve je još uvek potpuno jasno"..
"Pa ako ti je vid i dalje tako dobar, zašto se ponašaš tako očajnički, kao da si već oslepila? Zašto da te nada napusti? Pretpostavimo da ćeš oslepiti u drugoj polovini života. Ako počneš da gubiš nadu sad, dok još uvek možeš da vidiš sasvim pristojno, ceo tvoj život biće upropašćen beznadjem i bolešću! Da ne govorimo o činjenici da li ćeš oslepiti ili ne. Možda ćeš umreti pre nego što oslepiš: u tom slučaju desiće se da si provela nedelje, mesece i godine u beskorisnoj brizi, dok ti je sve vreme vid bio bistar i normalan izuzev nekoliko dosadnih crnih grudvica. Kakvo gubljenje vremena - brinuti o dogadjajina koji se još nisu odigrali! Budućnost? Da li zaista znaš šta je budućnost? Dogadjaji koji još nisu stigli da se odigraju!Zašto da kvariš zadovoljstvo u životu onim što ne postoji?Tvoje sadašnje stanje nije tako loše. Uživaj u životu, tako će ti šanse za oporavak biti mnogo bolje. Depresija će ti samo ubrzati razarajući proces u očima.Živi u sadašnjosti, i zapamti: čim prestane tvoje duhovno slepilo, tvoje telesne oči će povratiti svoje funkcije.
O, kako su istinite bile reči ovog svetog glasa! U trenutku najdubljeg očajanja osetila sam da crne mrlje u mojim očima pokazuju moju unutrašnju tamu, moje duhovno slepilo. Ali kako, pobogu, izlečiti duhovno slepilo? Jer to je bilo središte mog problema, činjenica da sam se osećala potpino slepa suočena s tajnama života i smrti. Bila sam okružena tamom, jer sam osećala smrt svuda i nisam mogla da shvatim smisao života.Žudela sam da postanem "videća", bila je to moja najveća želja - ali kako?
A glas je odgovorio: "Traži i naći ćeš; zakucaj i otvoriće ti se!"
Elizabet Hejč - Inicijacija | |
|  | | Beskraj

 Broj poruka : 21554 Godina : 44 Location : Na pola puta sreci Humor : Uvek nasmejana Datum upisa : 20.03.2009
 | Naslov: Re: Proza 1/11/2010, 3:26 pm | |
| Ona ne zna za ljubav. Ne zna da se neko moze voleti, zaliti, spasti, izcupati iz tamnice, iz bolesti, pomilovati po glavi, da se moze grlo umotati salom ili, kao u jevandjelu – oprati noge i osusiti ih ih svojom kosom. O ljubavi – bozijem daru coveka – niko joj nije govorio. Citajuci knjige, to je propustila. Dostupna joj je zivotinjska ljubav,to je bar jasno.Zato je uvek onako tugovala u svojim sveskama,uvek sam ih citao,ona je tako bespomocno – mutno shvatala i shvata svet. Mozda ce jos imati srece da zavoli. I bice joj tesko i divno. Zavidim onome koga, na kraju, zaspe ljubav ovog nesrecnog stvorenja. On ce dobiti mnogo. Mora da se mnogo toga natalozilo u njoj. Ali,pre svega, ona nikad nece osetiti srecu od davanja celog svog bica, svoje duse drugom stvorenju, slatku bol od tog postupka koji je protivprirodan zivotinji kakva je covek. Na ovom svetu, ima mnogo nesrecnih, kao sto je ona, ali samo iz razloga sto ne umeju da vole, da vole drugo bice. Jadni ste vi, jadni! Edicka je u raspadanju ipak bio srecan, jer u njemu bolesnom postoji Ljubav, pozavidite mu gospodo!” Edicka – Jeleni!“
“To sam ja, Edicka” – Eduard Limonov | |
|  | | Beskraj

 Broj poruka : 21554 Godina : 44 Location : Na pola puta sreci Humor : Uvek nasmejana Datum upisa : 20.03.2009
 | Naslov: Re: Proza 2/11/2010, 9:56 pm | |
| BROJ DEVET
Kad te prati baksuzluk, onda te prati do smrti. Moj stari je govorio da se, kojim slučajem, u jednoj vreći nalazi sto pičaka, a samo jedan k***c on bi, uz sreću koju ima, potrefio baš na k***c. Od njega sam oporučno naslijedio bolesti, sklonost ka alkoholu i sreću. Moj mlađi brat je naslijedio kuću i auto. Opet oporučno. Zabrinjava me jedino što sam od staroga naslijedio i talent za matematiku. Tako sam jedno jutro krivo izračunao udaljenost do Majine kuće. Smatrao sam da ću stići točno u devet sati. A devet je moj fatalni broj. Iako ne vjerujem u numerologiju, astrologiju i slična sranja, devetka je obilježila čitav moj život. S devet sam godina prvi put imao u rukama jeftini erotski časopis. Oduševio sam se sa sisama gole crnkinje, a sablaznilo me je crno kućište između njezinih nogu. Imala je više dlaka po međunožju nego moj djed na glavi. Isprva sam mislio da se radi o uredničkoj cenzuri; da je netko crnim flomasterom nacrtao trokut kako se ne bi vidjela p***a. Kad se malo bolje prisjetim tog vremena, picu sam zamišljao kao golobrado lice širom otvorenih usta. No, što zna jedan devetogodišnjak? Moj je prvi seks trajao devet sati uz devet polusatnih pauza. Božica nije imala devet godina, već šesnaest. Ja trinaest, iako sam joj lagao da imam petnaest. Popušila je priču, ali nije htjela više ništa drugo. Hodali smo skupa do njezine osamnaeste godine. Za rođendan sam joj poklonio srebrni prsten i triper. Sjećam se da sam prsten kupio u jednom jeftinom dućanu, a triper dobio, za istu cijenu, od jedne maloljetne kurve. Božica se poslije udala za siromašnog Turčina i rodila mu petoro djece. Još uvijek ne znam da li se zbog rađanja, ili zbog tripera, udebljala tridesetak kilograma. Uglavnom, više nije bila ona ista, iako je jednako čudno ispuštala zvukove dok je svršavala. Devet sam godina išao u osmogodišnju školu. Šesti sam razred ponavljao, mada ni sad ne znam jesu li algoritmi morske alge ili grčke tragedije. Pa ipak ponavljanje razreda ima i svojih velikih prednosti. Na primjer, bio sam deveti po visini u sedmom A, što je za razliku od šestog razreda, kada sam bio pretposljednji (iza mene je bila neka kržljava djevojčica), moj najveći uspjeh u kompletnom obrazovanju. Kako sam nekim čudom uspio završiti i srednju školu, kompleks «velikana» nije me napuštao ni za vrijeme ferija. Već kad sam se ponadao da me prošao baksuzluk, opet se pojavio taj famozni devet; devet sam godina tražio posao, a onda kad sam ga našao trajao je samo devet dana. Bio je to krasan posao; rad pomoćnog konobara u obližnjem kafiću, stotinjak metara od mog stana. Problem je bio u tome što sam sebi sam bio najbolji gost. Ujutro u devet već sam bio toliko pijan da su mi gosti donosili piće za stol. Oko podneva bih zaspao, za šankom ili stolom, i budio se pred kraj radnog vremena. Na obračunu sam imao manjak koji još nije zabilježen u povijesti hrvatskog ugostiteljstva. U tih devet radnih dana ne samo što nisam ništa zaradio nego sam godinama otplaćivao dug koji sam napravio kao da sam podigao dva stambena kredita. Trebalo mi je devet minuta da napumpam curu koja je rodila nakon devet mjeseci i dodatnih devet sekundi da sutkinja odredi kako moram plaćati alimentaciju do njegove punoljetnosti. A da se barem mogu sjetiti tog nesretnog događaja možda mi i ne bi bilo krivo za alimentaciju! Ovako se naprosto dogodilo mojih žutih devet minuta - u totalno pijanom stanju; kad više nisam u stanju razmišljati ni kao biciklist a kamoli vozač kamiona, pa da kažem, evo postoji ručna kočnica ili barem rikverc, ili rezervna guma. Da stvar bude gora, ja još pojma nemam ni kad sam, kako i s kim napravio sudar, ali zato osamnaest godina, svaki mjesec do petnaestog, šaljem trećinu plaće zbog j****o glupih rečenica koje moram trpjeti: "isti ti, vidiš da ima ogroman nos na tebe", ili "mali je pljunut na tebe, ne rađa se svaki dan ovako ružno dijete". Devet, devet, devet… uvijek se spotaknem na tih jebenih devet. No, da se ja vratim na početak svoje tužne priče; oduvijek sam znao da Majin muž ide na posao točno u devet sati. Zašto sam onda, jebi ga, morao doći devet minuta ranije…? Sad će mi opet trebati devet tjedana da iziđem iz bolnice kako bi mi zacijelila polomljena rebra. Jer me budala iscipelarila devet puta po tijelu.
R. Roklicer ''Priče za psihijatriju'' | |
|  | | Sponsored content
 | Naslov: Re: Proza  | |
| |
|  | | | Proza | |
|
| Dozvole ovog foruma: | Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
| |
| |
| Ko je trenutno na forumu | Imamo 1 korisnika na forumu: 0 Registrovanih, 0 Skrivenih i 1 Gost
Nema
Najviše korisnika na forumu ikad bilo je 120 dana 5/5/2013, 8:45 pm
|
Zadnje teme | » Fotografija dana Juče u 1:26 am od meseceva rosa» medeno 2/3/2021, 8:43 am od Dusica Pajovic» Taj romanticni Balasevic 28/2/2021, 2:12 am od meseceva rosa» priznanje 25/2/2021, 10:17 pm od SaMar» Šta je pisac hteo da kaže? - Majacvet 17/2/2021, 3:18 pm od majacvet» ŠTAMPARIJA FLEŠ ZEMUN 16/2/2021, 4:07 pm od meseceva rosa» O ČEMU TI TO? - CECILIJA 10/2/2021, 11:03 pm od CECILIJA» SEVERNA GRANICA 8/2/2021, 12:07 pm od panonski galeb» Ljubavne pesme 2/2/2021, 9:35 am od Isak Prov» ANAMNEZA 1/2/2021, 9:53 pm od ZEX» PSALMI LJUBAVI 6/12/2020, 8:34 pm od Nena Miljanović» Plavi tonovi... 27/11/2020, 1:57 am od meseceva rosa» Duhovne price 5/11/2020, 1:59 am od meseceva rosa» Na obodu neba 29/10/2020, 9:33 pm od Marr Inna» Mudre misli 16/10/2020, 1:46 am od meseceva rosa» Neozbiljna pitalica, bez filozofije molim 27/9/2020, 9:18 am od ZEX» ПИСМА 27/9/2020, 9:02 am od ZEX» GRESNIK 22/9/2020, 4:34 pm od inadzija» Poruka vasoj ljubavi..., Ucinite to ovde 2/9/2020, 3:42 pm od ZEX» Srodne duse 12/8/2020, 3:55 pm od BiMoglaDaMogu» Sve o Skorpijama, Vazi i za znak i podznak... 6/8/2020, 12:21 am od ZEX» O BOLU 28/7/2020, 4:09 pm od ZEX» Srednjevjekovni gradovi Crne Gore  15/7/2020, 1:06 am od meseceva rosa» Priče i bajke 14/7/2020, 1:26 am od meseceva rosa» Iz Antologije srpske poezije 5/7/2020, 11:45 pm od ZEX» Zaključavanje foruma 10/6/2020, 3:49 pm od Masada» Mario Vargas Ljosa 9/6/2020, 3:59 pm od meseceva rosa» Ismail Kadare 9/6/2020, 3:48 pm od meseceva rosa» Marguerite Yourcenar 9/6/2020, 3:33 pm od meseceva rosa» Pearl Buck 9/6/2020, 3:19 pm od meseceva rosa» Vuk Drašković 9/6/2020, 3:03 pm od meseceva rosa» Filip Petrović - pesme 8/6/2020, 9:29 am od Filip Petrovic» Zbignjev Herbert 5/6/2020, 6:34 pm od meseceva rosa» Ela Peroci 5/6/2020, 6:22 pm od meseceva rosa» Skadarlija 4/6/2020, 1:02 am od ZEX» Ruski Ženski Glas 1/6/2020, 6:08 pm od ZEX» Biserje mojih godina godina 31/5/2020, 11:12 am od Masada» Nase autorske fotografije  28/5/2020, 12:59 pm od Tea» Citati Bukovskog 19/5/2020, 2:12 am od meseceva rosa» Citati o zenama 12/5/2020, 10:36 pm od Nostromo» Brisanje Youtub - ova 6/5/2020, 1:10 am od meseceva rosa» Noćas me gubiš 4/5/2020, 7:21 am od Masada» Zena i cvece 1/5/2020, 1:34 am od meseceva rosa» Moja romanticna skitanja net-om :) 28/4/2020, 3:12 am od Tea» ROMANTIKA BEZ REČI " 28/4/2020, 2:05 am od meseceva rosa» Razbijemo monotoniju bojom 5/4/2020, 2:07 am od meseceva rosa» DEKOLTEI 22/3/2020, 1:52 am od meseceva rosa» Rimujemo reci 16/3/2020, 2:47 am od meseceva rosa» Asocijacije 15/3/2020, 2:49 am od meseceva rosa» Tajna 28/2/2020, 2:40 am od meseceva rosa |
|
|