Miroslav Krleža

SMRT KARNEVALA

Past će sve maske
međ četiri crnolakirane daske
gdje kraljevi i hulje
u crno bulje.
Tako titra cilik violina
u cjelova plimi i poplavi vina,
a žalosna i modra Pepelnica je pala
do nogu mrtvog princa
Karnevala.
Past će sve maske
međ četiri crnolakirane daske
gdje kraljevi i hulje
u crno bulje.

MOJE RIJEČI

Moje riječi sve mirišu slatko
ko breskve zlatne, ovijene svilom,
kad lahor treperi sa arijom milom
fontane bistre što žubori glatko,
jasna i sjajna, da joj može svatko
osjetiti ritam ritma svoga bilom.
Ljubavi očaran čudestvenom silom
klonuh, Beatriče, o, čudna, vječna gatko,
na sagu bajke što prekinu se kratko,
i usnuh u Ljepoti kao što se sniva
kad plamti srce kao vatra živa,
a na kraju konca tako biva,
u sumraku sivom iznad sivih njiva
zavjesa pada olovna i siva.

JESENJA PJESMA

Nepoznat Netko donio je Jesen
u Sjevernu Sobu.
O, sada,
kad sve je boja, berba i miris vina,
i kada se čuje pjesma Stvari i Živinâ,
i kad mrtvaci viču od čežnje u grobu,
Nepoznat Netko donio je Jesen
na srebrnom pladnju
u sobu:
grožđe i kruške, jabuke i smokve.
A vani se puše sunčanog soka lokve,
i čuje se kroz prozor
gdje u svili dana
pjeva negdje žena.
I cvrkuću ptice.

NAŠA KUĆA

Kuća je naša prokleta, bolesna, pakao!
I nema božjega dana
kad krv ne bi iz novih briznula rana,
i nema božjega dana
kad ne bi netko plakao.
O, naša kuća je prokleta, bolesna, pakao!
U kući se našoj ljudi bodu ko otrovne ose,
po hodniku, gdje petrolejke gasnu u prljavoj spirali,
crne sanduke nose.
O, koliko duša se kod nas u kući tali,
a ljudi očajno viču po stubama u spirali.
Oči bolesnih žena, što peru u pari rublje,
u ognjici gore ko grozničave zublje!
I viču grozne crne stube,
u kući se našoj ljudi i žene sa strahom u duši ljube.
Na krovu kuće naše pjeva crni ćuk,
i bijesovi se biju u dušama ljudi;
na krovu kuće naše Smrt svoju pjesmu gudi,
a nad kućom našom gori zvjezdan luk.
I bijesovi se biju,
i pokućstvo se lomi,
i ljudi se svađaju,
a rodilje viču.
Već opet se negdje škrofulozni gnomi
rađaju
i novi martiri niču.
I negdje brenči harfa.
To luđak neki svoje mrtve oplakuje sne.
I to je Sve.

PJESME I (1918)

PIETÀ


Glazba modrih nevidljivih sfera.
Na polituri starog šifonera
zelene boje dršću mladog dana
i jedna svijeća plamti blijedim plamom,
i jedna jadna žena,
nad bijelim lešom krvavim i nagim,
nariče ko rodilja što viče
nad plodom srca,
srca plodom dragim.
Obrisi se njeni biju s polutamom,
a jedna svijeća plamti blijedim plamom.

"Ja Ti nosim balzam, paome i mir!
Mir s Tobom, tužni sine moj!"

Tih jecaj zvona i pobjednički poj.
Na barikadi negdje teče krv, i gori plam, tutnji boj,
i crveni se smije stijeg u modrini visina,
a jadna mati oplakuje stjegonošu sina.

I čini se da mrtvi stjegonoša govori:
"Po laži miriše u našem stanu,
tu, mati, po laži miriše,
i demon neki diše,
i dira moju ranu.
O, mati! To danas strašno lažan Uskrs svanu.

Mi smo se klali, mati moja draga,
i srce tvoje sedam puta zaklano krvari.
Mi smo se klali ko pijani barbari
za stvarnost crne tvrdoglave stvari.
A sve je Laž, Laž grozna, ni crna ni bijela,
Laž barikade, knjige, riječi i raspela,
i ničega nema, ni boga ni vraga.
O, zašto smo se klali, mati moja draga?"

Glazba modrih nevidljivih sfera.
Na polituri starog šifonera
zelene boje dršću mladog dana
i jedna svijeća plamti blijedim plamom.

PJESMA

Noćas, kad Nevidljiv je Netko iz svijetloga nebeskog krčaga
lijevao plavu mjesečinu po zvjezdanoj tkanini,
ja sam na groblju
pjevao o Sreći.
I krstovi očajno ispružili su ruke.
Mrki, nijemi mramorni krstovi
pružili su ruke za Srećom...
Bilo je svečano tiho.
Dugi drvoredi i brončane sfinge,
sve je bilo tiho, mrtvo.
Tek su moje riječi
ko velike bijele žene
pjevale na groblju.
U dolu su gasla svijetla,
a modra je mjesečina tekla po zvjezdanoj tkanini

PODNE

Pale se bolesni sunčani traci i zvone ko strune nebeske harfe
Hip je svečan, modro-žut i tih.
Na strunama sunčane harfe prebire Nevidljiv Netko
podnevni stih.

Sveti sjaj Sunca sjaji,
modro se vino toči,
u silno tihoj samoći
žalostan čovjek plače,
dječje mu srce
podnevnu pjesmu zače.

Tiho je, užasno tiho.
Lijeću sablasne slutnje.
Negdje daleko na jugu
topovi tutnje...

Burleskno hihoće Sunce,
i topovi tutnje.

"O, Ti si svijetlo nebesko dijete - i igraš se zlatnom narančom,
i Tebi je modro Tvoje plandovanje vječno božićno podne.
Nad glavom plamte Ti zvijezde ko dugobojna kandila.
O, Sunce!

Ti si svijetlo nebesko dijete,
Ti se još igraš života.
O, baci tu ognjenu loptu svoju na nakovanj kljastoga boga
koji kacige kuje, oklope, mačeve, bodeže, koplja,
za nas
kojima je tužni pogled Žene i pseta i biljke katastrofa.
Za nas
kojima je užas sjeverne sobe tragički bolan.
Za nas
koji se igramo stihom o podne,
za nas kacige kuje, šljemove i koplja kljasti bog!"

Sunce burleskno hihoće
i dira žice vatrene Lutnje.
Negdje daleko na jugu
topovi tutnje.

KIŠA

Očajno crni golub, pokislo jadno ptiče,
pod sivom sadrenom sisom umorne karijatide,
što nosi na glavi fasadu samrtno blijede zgrade,
žalosno guče.
Modre se pare kade.
Već cijeli dan i cijelu noć i juče
plače kiša posmrtnu sivu pjesmu
bez napjeva, bez nade.
Na cesti mrtvaci jašu
u tutnju luđačke kavalkade,
a nariču za njima crni kestenovi,
i teče sprovod žalosnih stvorenja.
Svi jure po kiši, i jure kao da plivaju,
čas tonu, čas snivaju,
te se gube ko snovi.
Djevojče bolesno bijelo
naglavce juri, s njom sjena u crnom asfaltu,
i kaplju tužni žuti kolobari,
i plače dama u crnini,
a onda se čini
kao da nas stari
Gospodin Gospodin
mrvi i bije i muči i ništi.
O, koliko sad ih plače
i gine i proklinje i vrišti.
Milijarda ljudska ranjava, prokisla,
kune Tajnu prokletog Besmisla.

A plešu oblici.
Svilene čarape žena, topla tjelesa u svili.
Mirišu crvenokose žene, dobre žene, svete žene,
žene, žene...
A za njima žedni ljubavi
na kiši plešu
i biskupi u mitri i djeca i gubavi.
A na grčeve i kletve, cjelove i suze
ko melem kaplju stihovi bolesne Muze:
"O, kada će zavjese kiše i bola i tmine
zapaliti oganj crvenog Svitanja?

Kada će utihnut
kor precrnih pitanja?
Kada će umrijeti
Razum i Nagon,
Saznanje i Dojam
kada će sinut ko Luč
Sveživotni Pojam?"

Na cesti luđaci jašu u tutnju mrtvačke kavalkade
u krajeve vječno sivih tajna materije,
i grmi bronca pijane baterije,
jecaju negdje trube, urliču čete,
i sve je sivo i kišno i bez nade.

NEDJELJNA PJESMA

Nad gradom lijeće danas bolesna vještica Ukleta Nedjelja.
U polutmini dana zvonila su zvona magleno Pozdravljenje,
pred podne su zvonila zvona na mrtvačke mise,
o podne su zvonila zvona kišno jesenje Podne,
po podne su zvonila zvona na Ukop,
naveče su zvonila zvona krvavi Suton,
i cijeli božji dan su tutnjali sanduci
prekriveni crno-žutim tkaninama.
A crkvene su lađe sve očajno pune,
i zrak je nabijen munjinom bune.
Crni stjegovi vise.
Kraljevi umiru, Kraljevi se krune,
i zvona zvone na mrtvačke mise.
Sanduci tutnje, tkanine crne i žute,
a ljudi šute.

Grmjeli su bubnjevi, svirale i trube,
a mi smo sprovode gledali gdje se u maglama gube.
Čuli smo mrtvačku pjesmu.
Gruvale su salve,
išle su kolone,
i plakale su žalosne tri boje,
i mnoge su duše pile da ne zdvoje,
a pijane su pjevale kolone.
O, cijelu smo Ukletu Nedjelju slušali tužni
da posmrtna zvona zvone.

I sada, u noći, umorni pijemo zvijezde.
Crni je vjetar ledenim mačem poubijao oblačne orlušine
što su kao lešinari prekrili modre nebeske snove,
pribijene draguljnim čavlima na nijemoj Golgoti.
O, prokletstvo krvi, ludila i ploti!
A zelene zvijezde gore ko ukleti ognji
nad gigantskom močvarom.
Baš si prokleta močvara, Nebo,
i zvjezdane boje - boje su močvarnog plina!
Grad tone u poplavi bluda, omame i vina,
a gomila negdje vješa božjega sina,
i nariču tri boje...
Svi ljudi dršću i Nečega se boje.
Djeca su se utopila u bijelim dojkama matera;
muževi (smioni borci) zagnjurili su glavu u utrobe toplih žena,
i svi se boje Bezimenog Užasa
što lijeće nad Gradom,
i plaše ga vinom, snovima i ženom, i bogom i glazbom.
O, kako je dobro glavu u tople grudi zagnjuriti
i biti lud i žmuriti.
Ali bdjeti
i gledati Crno gdje nad nama leti!
Stajati na cesti.
O, da mogu pasti u krilo
materi,
ženi,
sestri.
Očajno plaču za zavjesom žutom orkestri
i lijeće nad gradom
bolesna vještica Ukleta Nedjelja.

SMRTNI DAN RUJNA

Danas je Nedjelja, Smrtni Dan Rujna.
Na sprovod Rujnu idu magle žalosne
a lišće se crveno smije,
pijano gorućeg vina
jesenjih karmina.
Ah, danas je Nedjelja, Smrtni Dan Rujna.

Svi smo mi znali da će Rujan umrijeti,
jer umire sve.
I dugo smo, dugo, čekali Rujna prozirnu smrt:
i cvrčci su tužno naricali u noći,
i stihovi su tiho kapali u srce,
i vatre su gasle crvene i žute,
ali od stvari što tihu Smrt slute
je li sanjao itko
da će Nedjelja biti Smrtni Dan Rujna?

Da će Nedjelja biti Smrtni Dan Rujna,
to nije sanjao Nitko.

PLAMENI VJETAR

Jednoga će dana krvavo jutro svanuti,
jednoga će dana crljeni vihor planuti,
o, jednoga dana,
nad piramidom mrtvih domobrana
buknut će plamen iz bezbrojnih rana.
U potresu će onda strahotnom
rasplinut se simboli kletve i tamjana,
komedija i crkvi, bolnica i kavana,
ludnica, bordela i samostana,
jednoga dana, o, jednoga dana!
A pjevat će zvona,
stjegovi i glazbe i gnjev kazniona.
Pjevat će plameni vjetar svetu pjesmu vatre, kaosa i eona:

"Ulico!
Krvavi talas
nek te kovitla danas!
Proklet je pean zlata,
i dok mirišu žene, svila i šokolata,
vješaju gologa boga na trgu ko tata.
O, Ulico,
danas -
budi crveni talas!"

Tako će urlati plameni vjetar jednoga dana,
nad piramidom mrtvih domobrana,
i crni će stjegovi crveno liznut ko gorući jezici,
okna će samrtnoblijedih kuća planut ko luđačke oči,
a vatrena nebeska kiša u mlazu
na grad će da se toči.
Sverazorni će ritam po ulici da ori:
"Gori! Gori!
Kugla nebeska gori!"
I u tom kolu roblja, kraljeva, žena i smeća,
tramvaja, volova, konja, topova, vjetra, karteča,
u ludom ciklonu vatre i krvi gdje bukti Slobode Sreća,
gdje se božanstvo Laži ko sveto sunce vrti,
hihot će jecati glasan
Njezinog Veličanstva
Pobjednice Smrti.

PREDVEČERJE

Jugozapadnjak u grimiznom večernjem plaštu crvene oblake bije,
starih palača okna sjaju u zelenoj boji,
mlade bijele žene se smiju i sunce ko paun stoji
nad modrom šumom i perje mu cakli i vrije.

Snovi u duši kipe ko krvave pjene,
nad umiranjem dana kad os zemlje od bola tiho škripi,
prašina sunčana kad svečano sipi,
udovica zemlja tužnu svoju glavu
zavija
u crno velo sjene.

Ubio je vihor pauna sunčanog,
po šumi teče krv,
i crna ptica nekog beznadno doziva,
a mutne boje ko potoci romone.
Magle tuguju bone,
polja nariču siva,
a vjetrovi u grimiznom plaštu
oblake biju i gone.

PJESME III (1919)
RAT

Noć.
Sad kraljuje Tmina,
i ljudi tužno viču u krvavom snu,
a vozovi plaču u maglenoj daljini
kao pseta.
U čaši na stolu crna ruža cvjeta.
Sad kraljuje Tmina
i osjeća se kako gasi svjetlost bijelog boga.
Sablasni poklič vatrogasnog roga
ori,
to đavo kuglu pali,
kugla gori.
I Mir, i Tmina,
i opet jeca kiša.

U žlijebu kaplje voda.
Sada tih po ulicama hoda
Crni Lupež, svih zločina kralj,
a zvono na požar bije
i pada na mozak, kô malj.

Kukavni ljudi u strahu
pred vatrenim vihorom rata
zabijaju čavlima vrata,
kô rake.
O, sada noću Nepoznati Netko
drma i lomi kvake
i crne vješa po kućama barjake.

A za sivog jutra po ulici se tope
krvave stope.

PJESMA ČOVJEKA I ŽENE U
PREDVEČERJE

Fragment

Žena pjeva:
Posljednje jesenje vatre gore crvenim plamom
i magle večernje sipe.
U mojoj mašti boje sve svečano kipe,
i ja, kao ranjena lasta,
u krvavoj oluji tonem,
nestajem
i sebe samu gubim.
O, čovječe! Ja te ljubim!

Čovjek šuti dugo, a žena pjeva:
Kada me biješ nogom, o, kako si mramorno divan!
Kada prkosno dišeš, krasan, silan i gol,
srce mi krvavo gnječiš, kaos rigaš i hol,
i biješ me, čovječe divlji, munjevno kivan.
O, kako si dobar! Kako si mudar, kako si divan!
O, bij me i gazi, čovječe! Mrvi me nogom!

Čovjek pjeva:
Zašto da te pocijepam, o, topla bijela Ženo?
O, danas, kad blagdan piruju mirisne boje
i kad se cjeluju sjene crvene, zlatne, žute,
i plaču jesenje vode, umiru vrbe i hvoje,
zašto da te pocijepam, o, topla bijela ženo?
Klekni!
Daj mi da pobožnu tvoju dušu
ko toplu ranjenu pticu na dlanu milo cjelunem.
O, sad u predvečerje, kad grakću gavranovi
i radosti ginu i tužni vriju snovi,
da te, Ženo, cjelunem,
i da se turobno, tiho, u samotnu tminu sunem.
Čuj, kako tužno uzdišu kukuruzi!
Već pale večernja svijetla na čađavoj pruzi
i šumi rijeka.

Žena:
O, sada u suton kad bijela svjetlost gine,
uz suhi jecaj topolinog lista,
ja, žena, u velu svečane bjeline,
mlada, topla, dobra,
cjelujem ti skute,
Gospodine!
U ruci tvojoj kraljevski sam plijen!
Nad čelom tvojim mrki titra sjen,
i krvave ti usne mrtvu tajnu šute.
Ja pred tobom u predvečerje plačem
i cjelujem ti skute.

Čovjek:
Ja se bojim, Ženo, Žene koje nema!

Ja ne znam je li ona robinja il' hulja,
je l' bludnica lažna il' trpki zao san,
od paučine veo otrovan i tkan,
il' tajna li je, što je crna pije rulja?
Ja ne znam je li vatra nad bezdnom gnjilog mulja
što putniku je tužnom njen oganj dobro znan.
O, ta je Žena za me neostvareni plan,
muku crpe moju i plod moga žulja!
O, Nitko! To je ona!
Besramno grozno Ništa
što bije me u leđa kad teglim proklet krst.
O, da sam tvrd, nepolomljen i čvrst!

Da! Ženo! To je ona! Žena koje nema!

VEČERNJA PJESMA U BOLNICI

Crveni biljezi gore na mom bolesnom tijelu,
u vatri ognjice plamti bijelo krečena soba.
Pije me bolest ko Joba,
slušam napjeve groba
i tonem u propasti sna,
a čudnu pjesmu poju otrovni moji bacili
i gnjila utroba sva.
Tako u predvečerje umirem beznadno ja.

U bolnom Čvoru Stvari pjevam slijep i tužan,
i krvi osjećam plimu po globusu što teče.

O, Majmune presveti, praoče arijskih rasa,
još urlaju strasti tvoje, ko čopori krvavih pasa,
i sada u polutmini, kad pada bolesno veče,
gigantski tvoj se mozak gnoji ko čir i peče,
i Čvor se nerazriješen puši krvav i kužan,
a ja mu pjevam bolestan, ranjav i tužan.

O, kidaj se, kidaj, moja večernja pjesmo!
Trne nas eto tmina žedne, bolesne, bijedne.
O, kidaj se, kidaj, moja večernja pjesmo!
Gasnemo tužni,
a mladosti pili nijesmo.

LIRIKA (1919)
RIJEČ MATI ČINA

Riječ je trudna žena, što kolose rađa,
cvile njeni nervi i utroba se njena puna krvi kida,
kroz Riječ sijeva sviju stvari os.
Riječ je trudna žena,
i Čin,
taj krvavi kolos,
je tihe Riječi sin.
Gorostasni i granitni Čin,
što vulkanski tminu razdire,
i zvijezde kreće ko kocke na pladnju,
taj čin je dijete Riječi,
tihe bolne Riječi, trudne žene,
pred porodom što bolno u predvečerje jeca.

U OČEKIVANJU NEČEGA

Ko plameni luk mlađa, žene što u krvi očekuju tužne slutnje pune,
i moje misli u maglenoj boli slute boga.
Već ide bog: Ljepota, Um i Mir.
Ja već dugo primam čiste vjesnike u sutonu.

I pjeva vjesnik prvi:
"Sve stvari treba uskrisiti Ljepotom,
i onda stvari žive, pjevaju i plešu.
O, ljepota u žutom bolećivom lešu
uskrisuje vatru."

A pjeva vjesnik Uma:
"Ti, Čovječe, toneš u bezdnu tužnog zla,
ti toranj zidaš na rtu golog mača.
O, slušaj pjesmu radosnih pjevača,
što napjev poju sunčanoga sna."

I pjeva vjesnik Mira, i modra samoća
vjeđe mi mazi. Ja snivam i boga čekam tako

CRNO UMORNO POPODNE

Popodne je danas crno, umorno,
po dvoru pada mrak i plaču modre sjene,
koplje pogleda mog o sive se lomi stijene.

Koplje pogleda mog se lomi o stijene sive,
čađave, crne i tužne, bez perspektive.
Svjetiljka šumi i bolesni ginu glasovi
ptica,
u povorci plaču umorni večernji časovi
i pada tmica.

DAN CRVENIH OBLAKA

Danas je crvenih oblaka svečani dan,
i danas vatrena glazba u peći radosno igra,
i neke čudne ptice danas pjevaju.
Sijevaju
danas žuti kolobari.
Konobari
stoje u kavani, umorni i tužni,
pa se čini
da je sve san.
Danas je crvenih oblaka svečani dan!

PJESMA MRTVOM ČOVJEKU

U spomen Zlatka Galla

Čudna stvar. U tvojoj sivoj sobi gori svijeća,
a tebe nema.
U sivom ruhu austrijskog oficira ti već si stao pred sud Gospodnji.
Da l' stojiš lijevo ili stojiš desno?

Čudna stvar. U tvojoj sivoj sobi gori svijeća,
i suton je, a tebe, dragi, nema.
Titra plam po prljavom plafonu, a jedan drugi putnik,
što u tvojoj sobi sada u grob putuje,
taj pjeva neke tužne napjeve.

Gle, cvatu jabuke. Ja gledam modro ljetno nebo,
i kuću gledam žutu, kuću gledam mrtvu,
a zrelo živi ova mrtva kuća u ćelijama crvenim mog mozga:
srpanj je, i cvatu ruže. U sobama su zelene rolete
popile sve svjetlo, pa je polutmina,
i one gospe stare u svili krinolina
na zidu u okviru šute crnom ovalnom.
Ja čujem glas tvoj, tvoj čujem sad ja glas.
To glupa neka pest oborila je nas,
ti pao si i s tobom razdrti su pali
djetinjstva našeg bijeli stjegovi.
Stjegonošo tužni mrtve radosti,
tvoj čujem sad ja glas.

VELIČANSTVO SVIBNJA

Sad osjeća se modro veličanstvo svibnja.
Vidio sam danas jedno lastavičje gnijezdo,
i dijete su žene nosile na krst.
Dobrog nekog boga čelo tako mi je prst.
Ko stokraki svijećnjak gori sunčani majalis,
u modrom veličanstvu,
nad ravnicom vriju pjege ljubičaste glazbe.
Sve proljetne snage danas uskrs slave
i oblaci danas ko modri Pegazi lete
nebom i stihovi prijete
ko srebrni oklopnici
i metalnim kopljem grme po najdubljoj žici.
Ja danas bježim od svojih kobnih zala
i kao dijete skrivam glavu u toplo krilo
Majke, svibanjske pjesme.

PREDVEČERJE

Toranj na zapadnom nebu okrutno crno se koči.
U drvoredu tihom žutih kestenova
ide naša topla sveta Iluzija.
Da li je sfinga i zlatna kopita nosi,
te joj gori munjina u kosi,
i čarape ima svilene?
Oh! Tko to zna?
U drvoredu tihom žutih kestenova
ide sveta naša Iluzija.
Zadnji cvrče cvrčci i mjesec se proljetno smije,
i oblaci srebrno zvone, ko titravi plesači.
Iza obrisa mrkih gradske gomile kuća
kotrlja se nebom zlatni skupocjeni disk.
U srebrnim nitima prska mjesečev zeleni vrisk.

I jedno dijete crven fenjer nosi.

KNJIGA PJESAMA (1931)

GOSPOĐA U POSJETI KOD BOLESNOG
DJETETA SVOJE SLUŠKINJE

Vladimiru Nazoru

Bolest je ponijela sobu ko sivo oblačno jedro i soba plovi ko lađa.
Putuje soba, putuje pokućstvo trulo, putuju duge, mokre, izribane daske,
sve se miče u sobi: miču se gadne prikaze i maske.
Negdje iza stijene surovi glasovi, vino, pijana svađa.

Dijete snatri: ulicom luta.
Ko žuta krpnjača lutka, u sivoj parhetnoj bijedi,
dijete nepomično gleda stolnjak na stolu gumeni,
gdje se ko krvava vrpca meander vijuga rumeni,
i odraz se dimljive svjetiljke po linoleumu cijedi.

A dijete snatri: ulicom luta,
svi su ljudi umorni, žalosni, blijedi,
strojevi iza zida sipljivo sopte.
Kanali crni bljuju i masne vode iz tamnih rupa lopte,
iza plota skaču bijele vunene lopte
i gospođice viču loptama čudne engleske riječi.

Tu na rubu postelje, u krznu, ljubazna, draga,
Gospođa strana, tiha, s kretnjama voštanim, blaga.
Njeno se bijelo lice miče u sjaju na svijeći.
Bolest je ponijela sobu ko sivo oblačno jedro i soba plovi ko lađa.

Putuje soba, putuje pokućstvo trulo, putuju duge, mokre, izribane daske.
Sve se miče u sobi: miču se gadne prikaze i maske.
Febra namata sutone, jesen, crvene krošnje,
febra namata mutne i bezbrojne slike u klupko.
Tu se gospođa strana smiješi ljubazno, ljupko,
i šal joj se vijori svilen, posljednje pariske nošnje.

Sve se u vrućicu slijeva: crkve i stabla i potoci,
daleke slike putuju ko crni bazaltni otoci.
Miče se zavjesa, svjetlucaju ormari,
miču se u kutu nevidljive stvari;
pucketa plamen svijeće u svijećnjaku od bronce,
nad posteljom Konac plete svoje pljesnive konce.
Dijete leti na oblaku: za njim se pružaju ruke,
a jastuci plove ko lađe u rasvijetljene luke.

Lijevo i desno ostaju čađave strehe i tramovi,
zvekeću zvonca trojke, zvekeću orme i hamovi,
zvekeće žlica u čaši.
Srca nemirno kucanje,
ruka u ruci Gospođe: tjeskobno mucanje.
Malo se tijelo znoji, oči potonuše nikom
kod dodira mutnog s čudnom i nejasnom slikom:
da ima milostivih dama koje ne služe,
a ruke im nisu crvene nabrekle ribe u modroj vodi plebe,
i zubi se cakle, blistavi, bez krnja.
Tkanina miriše, to nije majčina prnja,
njena je ruka topla, mekana, ne zebe,
ona daruje breskve, ananas, smokve, ruže.

"Zašto majčine oči tako zbunjeno kruže?
Zašto su majčine ruke tako crne i grube?
O, zašto mati muca kroz gnjile i bolesne zube?"

O, sramno rumenilo stida što cvate na obrazu dječjem,
o, spoznajo tamna, crna ko mrtvačka jama,
kad dijete guta gvalje neizrecive muke
od stida za majčine zube, za njene hrapave ruke!
Kad dijete spoznaje mutno da njegova sluškinja mama
nije dama ko ova bijela i strana dama.

Izvor je patnje mutan. U toploj sutonjoj stravi
treperi uljeni jezik na staroj polituri.
Miče se kazalo crno na niklastoj uri,
olovne misli se dime u bolesnoj dječjoj glavi:
kako je majčina gospođa mirisna, blaga, strana,
grimizno, divno plamti čaša hipermangana.

Bolesne minute.
Na usni okus slatkoljepljive vodice,
sjena na stijeni sadrene Bogorodice.
A krevet plovi ko lađa. Svjetiljka tinja.
Miriše ljeto: sunčane lokve, miris bresaka, dinja,
a noć je zimska. Vjetar. Snijeg praminja.

Dijete je dijete.
Gradove gleda, crkve, tamne drvorede,
i sve se u bunilu mota.
Tu je soba, tu je miris piškota,
tu se ananas lijepi za prste, mirišu smokve, kruške,
nad mekanim gnjilim tijelom dah hladne samrtne njuške.
Dijete ne zna da njegovo umorno tijelo u sivoj povorci grede,
po zakonu podrijetla, po sivom zakonu bijede.
Dijete ne zna da jedni sa sobom nose uljene slike i hrtove,
dvorce, lovačke puške, engleske vrtove.
A drugi venu u dvorištu: plijesan ljepljiva, siva,
gdje zamire zvižduk čađavih lokomotiva.
Jedine igračke tu su olovne žlice, stare limene kante,
jedni plove kraj drugih kao ledene sante,
jedni s kletvom, a drugi s frazom od guvernante.

O, sive žalosti soba kad kao sablast pluta
podstava starog poderanog kaputa,
a sušica gviri ko bolesno vižle iz kuta.
O, tračnice, smetišta, lomot lokomotiva,
plotovi sivi, prazni lagvovi piva,
sve se u djetetu plete u fosforne kolute:
boje se kreću, maske, zelene, sumpornožute.

O, ona tavanska tmina, gdje vonjaše starih kaloša gumija
i gdje su štakori grizli frizure sagnjilih lutki
ko hijene lice sagnjilih mumija.
Gdje su padale kiše, beskrajne sumrake duge,
gdje je svirao vjetar na harmonici tuge.
Međ krpama gnjilim, starim razbitim crijepom,
u svijetu škrinja i stare prebite metle,
tu su blistale te dječje oči svijetle
što sada gasnu i sanjaju o tavanu čarobnom, lijepom,
o tavanskim tajnama, o sutonu i smeću,
kamo su posljednji jesenji leptiri
pod krov pred mrazom znali da dolijeću.

Štakori, vjetrovi, škrinje, polusjaj razbitog zrcala,
čađavi barjak dimnjaka gdje iskra bi rujna zavrcala,
kiše, jesenje kiše i vječno mokre ponjave,
mamine nabrekle ruke, po lugu i pepelu vonjave,
sve se to mota i gine u polumraku tmine,
a u grlu raste skerletni prsten angine
i grize meso bodljikav otrovan pauk.

Soba je sluškinje prazna.
Treperi svijeća.
Ko bolesno pseto cvili u polutmini jauk.

SAT

Što je život čovjeka spram kucanja sata?
Krhko i lomno savitljiva vlat.
Odlaze ljudi, zatvaraju za sobom vrata,
u samoći sobe ostavljeno, mudro kuca sat.

Zamire posljednji uzdah na usni od voska.
Sklapaju se ruke, svijeća svjetluca.
A ura kuca, mirno kuca i kuca,
tišina je u sobi kao noć seoska.

Zvone čaše. Gozba. Stolnjaci i vino.
Viču ljudi. Radost. Ure idu.
A sat kuca, govori na zidu

staru pjesmu o protjecanju pijeska
što iz ruke smrti teče, iskri se i ljeska.

SEOSKA CRKVA

Dvije stijene. Tri brida, okomita, vitka,
toranj kao tvrđa u oblake raste,
oko gromovoda iglat cvrkut laste;
obris tornja: slika smiona i vitka.

O, kako je boja zraka mirisna i žitka!
Na jabuci bakar boje zelenkaste,
rastu magle olovne i tmaste,
grmljavine glas, u oblacima bitka.

Ljepote to su umornog užitka
i radosti plave, djetinjaste:
sumorno i nijemo sanjati u klupi,

u polutmini crkve. Odjeci prazni, tupi,
akustika groba: tu se slatko drijema.
Mrtvi sveci, trule knjige, boga nema.

Meket ovce iz crkvenog trijema.

SRCE

Srce u čovjeku kuca i kao kucaj ure
iz srca kucaji krvi po krvavim žilama cure.
Od djetinjstva našeg ko nevidljiva sjena
prati nas naše srce:
na sprovodu i u zagrljaju žena.

Srce u nama kuca pred zavjesama laži,
u molitve strahu, u stravi na noćnoj straži,
i onda kad smo se peli na tamne drvene stube
gdje se ljudi za srebrnu škudu ljube.

O, kucaji srca davni,
pred sjenom Žene, nadstvarne pojave, Ljube,
kad smo u žensko meso zagrizli svoje zube.

Dobro te čujem, saputniče stari, svjedoče tihih samotnih minuta,
kada sam sâm sa sobom, a ti se u meni mičeš.
Ti često iz mene iza glasa vičeš
na tužnom putu našeg križnog puta,
ti mi se javljaš mudrim polutihim glasom
u grlu, prstu, radosti i suzi,
kad sjaju svjetla i u mračnoj tuzi
tvog glasa glas se glasa glasnim glasom.

I tako ćeš jednog predvečerja stati
pred putokazom našeg posljednjega puta.
Lubanja će moja ispijena, žuta
ostati bez pratnje što je od početka prati.

Ti ćeš ostati negdje gdje stoji siva nepoznata soba,
a ja ću se odvesti sam bez tebe
ulicama gradskim do mokroga groba,
a bit će suton: kišno jesenje doba.

MILOSTINJA

Ko tvrde oklopne lađe u sivoj poplavi bijede
crkve plove i plove kroz žalost već duge godine.
Crkve poju u slavu Tebi, Mudri Gospodine,
koji gredeš pred crkvom ko repača zvijezda što pred lađom grede.

U lađu krvave oči prosjaka gladnih glede,
a lađa je krcata blagom i obiljem skupih plodina!
Crkva je silna, ogromna kamena brodina
na kojoj sveci ko kormilari sjede.

Pred crkvom se prosjačka ruka ko prazna rastvara školjka
za rukom sveca i tustih bogomoljka.

Milostinja je igra lažljiva i voljka
za ugodnike božje masnoga podvoljka
što prolaze u šumu crne suknje,
kad sljepačke rupe gvire ko paklene luknje.

Sanjam o sjeni
Varijacija po Verlaineu

Sanjam o sjeni nepoznate žene
koju volim i koja voli mene.
Tajanstvena ta žena poput vela svene
kad hoću da je dirnem, a znam da voli mene.

Na svijetu nitko, tek ta me žena zna.
Ta nikad ista i uvijek vječno druga,
ja znam da ona ipak voli me ko druga
i moje srce samo za nju bije.

Tajanstveno šuti, tajanstvom se krije.
O, ta žena toplog i mekanog tijela,
ta suzom briše brige s moga čela
i kantilena ta je glazba našeg sna.

Ja ne znam da l' je plava, crna, smeđa?
Njen glas je svilen i mekan kao pređa
smrti što cvjeta nad tugom ljubavnog odra.

Promatra me nijemo ko statua nijema,
a glas joj zvoni: tajna trepetljiva i modra,
skupocjen mrtav glas kog više nema.

1917
iz knjige 'Davni dani' 1914-1919

Kiša

Očajno crni golub, pokislo jadno ptiče,
pod sivom sadrenom sisom umorne karijatide,
što nosi na glavi fasadu samrtno blijede zgrade,
žalosno guče.
Modre se pare kade.
Već cijeli dan i cijelu noć i juče
plače kiša posmrtnu sivu pjesmu
bez napjeva, bez nade.
Na cesti mrtvaci jašu
u tutnju luđačke kavalkade,
a nariču za njima crni kestenovi,
i teče sprovod žalosnih stvorenja.
Svi jure po kiši, i jure kao da plivaju,
čas tonu, čas snivaju,
te se gube ko snovi.
Djevojče bolesno bijelo
naglavce juri, s njom sjena u crnom asfaltu,
i kaplju tužni žuti kolobari,
i plače dama u crnini,
a onda se čini
kao da nas stari
Gospodin Gospodin
mrvi i bije i muči i ništi.
O, koliko sad ih plače
i gine i proklinje i vrišti.
Milijarda ljudska ranjava, prokisla,
kune Tajnu prokletog Besmisla.

A plešu oblici.
Svilene čarape žena, topla tjelesa u svili.
Mirišu crvenokose žene, dobre žene, svete žene,
žene, žene...
A za njima žedni ljubavi
na kiši plešu
i biskupi u mitri i djeca i gubavi.
A na grčeve i kletve, cjelove i suze
ko melem kaplju stihovi bolesne Muze:
"O, kada će zavjese kiše i bola i tmine
zapaliti oganj crvenog Svitanja?

Kada će utihnut
kor precrnih pitanja?
Kada će umrijeti
Razum i Nagon,
Saznanje i Dojam,
kada će sinut ko Luč
Sveživotni Pojam?"

Na cesti luđaci jašu u tutnju mrtvačke kavalkade
u krajeve vječno sivih tajna materije,
i grmi bronca pijane baterije,
jecaju negdje trube, urliču čete,
i sve je sivo i kišno i bez nade.

Pjesme 1918.