Zvonimir Golob

Ti si vatra

Ti si vatra u kojoj drhte prsti,
nož hladan i oštar u preponi mjeseca,
riječ koje nema, i smrt,
igra žalosna koju još nismo naučili.

Ne mislim više na očajnu travu,
ni krikove kamena užasnih poljubaca,
još jednom se plašim da ne zatvore vrata
tisućama konja koji se plaše sna.

Svi koji su zaboravljeni u mraku
traže svoje ruke u utrobi hijena
i samo jedan prekrasan pastir
naći će stado izgubljenih mravi.

Jedna žena plače u kutu.
Tko će staviti zemlju na njena usta?
Tko sklopiti oči opreznim školjkama
rukom od stakla, pijeska i cesera?

GRLICE U ŠUMI


Ne znam te, reče, ne sjećam se više
na kome pijesku tvoje ime piše.

Ne znam te, reče, u mraku smo dugo
izgubili smo jedno drugo.

Ne znam te, reče, u daljini zvona.
Ti nisi onaj i ja nisam ona.

Ne znam te, reče, pokriva te trava
i pored mene netko drugi spava.

Ne znam te, reče, i ugasi svijeću.
Ni tvoje usne prepoznati neću.

Ne znam te, reče, i otvori vrata
i otkri srebro na kosi od zlata.

Ne znam te, reče, i nekamo ode.
Grlice u šumi. Mjesec iznad vode.

Z. Golub

Otvorena Usta


Kad bi mogla promijeniti svijet
pjesma ne bi bila ono shto jeste.
Nju mijenja ono shto zzeli promijeniti,
zato gori kao lomacha
sa onima koji na njoj gore.

Kad bi mogla promijeniti svijet,
kome bi govorila, do sebi samoj,
chija bi sjena bila, onoga koji je sada
vec netko drugi i kome ne pripada?
To shto se rushi past ce na pjesmu
i ona ce vrisnuti ispod bremena.

Kad bi mogla promijeniti svijet,
bi li ostala ili otishla da promijeni ponovo
ono shto je promijenila?

Izgovara je jedno grlo
ponavlja drugo,
jedna je oluja shapne drugoj
i tako pada na nocnu zemlju.
Ponekad kao kisha
ponekad kao snijeg
u otvorena usta.

Nishta nece promijeniti i bolje je
shto nece.

Promijenila bi mozzda ono shto ne treba,
izgovorile bi umiruce usne
ono shto zzivi govore mrtvima,
probudila bi ono shto spava,
znala bi imena stvarima
koje treba zaboraviti,
znala bi stablo, ne sjenu,
slanu kaplju vode zamijenila bi morem,
zzuto lishce zelenom kroshnjom,
suzu okom, i nishta ne bi ostalo
da se mijenja samo po sebi.

Ne, ne bi bila ono shto jeste, pjesma,
kad bi mogla promijeniti svijet.
Nishta ne bi prepoznala , kasnije,
odakle joj snaga da odvoji
zbunjeni glas od jeke izmedju grobova,
ogradu od prostora koji ogradjuje,
odakle da zna nije li ono shto shuti
glasnije od onoga shto ce izgovoriti?
Shto bi ostalo? Mozzda neko drugo ime
na koje se nece odazvati
onaj koji ga uzalud nosi, vec spreman
da potrazzi novu pjesmu?

Ako nechija ruka otkine ruzzu,
ako se mrachni prsti probiju izmedju usana
da bi je dotakli,
nestat ce zajedno s njom
i prsti i grlo
i usne i ruzza i ruka
podignuta poput bicha.

Kad bi mogla promijeniti svijet
pjesma bi bila ono shto nije
i vishe ne bi bila pjesma,
dovoljno velika da pokrije prostor
izmedju onih koji se vole,
i dovoljno mala da se u njemu izgubi.

LIŠĆE PADA

Znao bih što treba učiniti
kada pada lišće i učinio bih to
kada bismo se voljeli i ponavljao bih
sve dok na praznoj krošnji ne ostanu
mrlje poljubaca,
sve dok me posljednjom granom ne udari u mokro lice,
rekao bih, govorio, šutio i ponavljao
da te volim, kao da sam ja
ta kiša koja pada,
inje koje se hvata
za svako tvoje stablo,
živa ograda koja ne dopušta
rumenilu da te napustii silazi poput zastora
da ti sakrije njedra,
ta nevolja koju ti dajem
i koja kao brod pristaje uz tvoje bokove,
taj pas koji skuplja stado
uznemirenih oblaka,
tjerajući ih da nastane ostatke plavetnila
i laje i glodje i grize vlastito meso.

Ponavljat ću da te volim i kad me ne budeš čula,
sve dok ne
otpadnu listovi sa starih kalendara.
Po meni, dok ležim,
prolazi tvoja vojska i pjeva prije nego će pononovo pasti.
Tvoj sam koliko živ čovjek može biti,
zrno zemlje koje si pokrila stopalom
dok zastaješ neodlučna,
otkidajući srcem
latice jezerske ruže.

LANCI I ZVONA

Ne znam treba li zaista govoriti
sve to što hoću da vam kažem.
Ne znam ima li smisla sve to, odavde,
sa ovoga mjesta gdje sada stojim?

Možda među vama ima netko, (godine nisu važne),
koji je od svog života učinio svinjariju
veću nego što je moja i koji, među vama
nepoznat, još uvijek pokazuje znakove života?

Govorim njemu, jer on će znati,
njemu govorim riječima koje se kotrljaju
poput kamena, nizbrdo, sve veće i veće.
Hoću da pogodim to srce između mnogih.

Vi me čujete, ja razgovaram s vama,
ali između nas toliko je suvišnih stvari:
vi znate kao i ja da je život skuplji
svakog dana, ali je smrt jeftinija.

Neki dan sam bio na krstitkama,
rodio mi se prijatelj, okružen krizantemama,
pola metra i tri kilograma, pametno dijete,
pogledao je oko sebe i rekao neku mornarsku psovku.

Postoje teške riječi, ja ih znam nekoliko,
to su riječi ljubavi i riječi na rastanku.
Teško je razlikovati i lako je pogriješiti.
Ljubavi ćeš reći: idi! A ravnodušnosti: ostani!

Neki dan sam bio na svadbi,
ženio se prijatelj, za njegovim stolom
sjedili su ljudi odjeveni u crno
i netko je viknuo: lanci i zvona, neću da umrem!

Kako je to sve jednostavno. Dovoljno je
samo poželjeti i ništa se neće ostvariti.
Netko se smije da bi sakrio suze,
netko plače kao dijete koje mokri.

Neki dan sam bio na pogrebu,
umro je prijatelj, za njegovim lijesom
bilo je više mrtvih nego na groblju,
i mrtvi ljudi su pjevali dalmatinske pjesme.

Ne znam treba li o tome govoriti,
ali kad sam već ovdje dopustite mi da kažem:
ono što se dešava u postelji svakog dana,
jedino to neću zaboraviti kad umrem.

JESEN, ZIMA


Ne rasteš gdje sam te posadio,
između dvije zvijezde.
Prostireš gdje nema
ni vode, ni zemlje,
na kamenu iznad brazde.
Ako nečija usta
izgovore jesen
ubrat ćeš goleme,
sive kocke
da njima pokriješ put
kojim se vračam,
noseći na plećima
svaki tvoj kamen.

SMRT

Nešto je palo,
sa stola,
u tišini.

Dok je polako
silazio stepenicama
nije se sjetio djetinjstva,
nije upamtio ni jedan jedini dan,
nikakav film o tome
što je bilo,
sve se to desilo drugome.

Ali, kada mu je ruka
već gotovo dotakla nebo,
sjetio se:

Nije ispraznio pepeljaru,
nije namjestio jastuk na uzglavlju,
nije nahranio pticu,
nije ostavio vrata kaveza
otvorena.

USPAVANKA

Svjetlo sa tamom,
oblak s modrinom,
vatra sa križem što se ruši,
suza sa okom koje plače -
ti spavaš sa mnom, u mojoj duši.

Čamac sa morem,
hljeb sa vinom,
pjesma sa grlom presječenim,
ruža sa sjenom u tvom krilu -
ti spavaš sa mnom, negdje u meni.

Jedro sa vjetrom,
snijeg s planinom,
jesenje magle s nespokojem,
trava sa rosom, otok s morem -
ti spavaš, spavaj milo moje.

Usna sa usnom,
srebro sa zlatom,
usnula ptica ispod granja.
Probudiš li se, probudit ću se
i zato sanjaj da te sanjam.

JESMO LI SE VOLJELI

Jesmo li se voljeli, je li to bila
ista ljubav oduvijek prekrivena poljupcima
od mesa i kože, ljubav slatka kao smrt
dovoljna sama sebi? Put je bio dug
u sjeni vatre. Postoji
jedna žena u svima, stvorena
bez nade na granici očaja, od razbijenih lutaka,
od krhotina plača. Isto ime
za sve što se izgovara, za sve
što se kaže, sazivljući duhove neke sobe
u koju ulazi vjetar.

Jesmo li se voljeli, je li to bila
igračka ili nož u ruci, kolijevka
ili odar? više ne znam
odakle dolazi bol, ni tko je taj
u kome se nastanjuje
dio neba.
Bez mene sve se dešava, i ja pamtim,
kao što sam oduvijek pamtio, samo ono
što se zaboravlja.

Sve se izmiješalo poput karata i više
ne znam bdiješ li ili spavaš oslonjena
o moje srce. A tu je i svijet
okrenut naglavce i misao
koja tumara između zidova i udara
poput jeke u svome kavezu. Volim te
kao što sam volio stotinu ruža.

Jesmo li se voljeli kao što voli
skrušeno srce, je li to bio
krik ili jecaj u našem zajedničkom grlu?
U vremenu koje je stalo prije nego krene
i taj glas odjekuje
između mnogih.
Da, mi smo se voljeli oduvijek razdvojeni,
ne znajući
odakle stiže taj brod krcat snovima,
ni tko je zaboravio da ih sanja.

GOVOR

Reci: volim te,
jednostavno,
kao da govoriš:
volim te.

Reci: nedostaješ mi,
nedostaješ mi,
nedostaješ mi.

Reci: ljubim te.
Zagrli me,
poljubi me,
ne govoreći ništa.

Reci samo: proljeće,
ljeto,
jesen.

PTICA


Ljubav je kavez,
ne ptica.
Između noža
i poljubaca
malo vode
i zrno žita.

ŠUTNJA

Reci nešto,
sjeti se,
važno je,
ne volim tvoja mirna
i šutljiva usta.
Budeš li šutjela
tko će umjesto tebe
reći: volim te,
i dušo,
i samo tebe imam?
Svjetlo pada kroz krletku,
na mome licu
sjene rešetke.
Često mislim
na onu vatru kraj obale,
na ono veče,
na ona jutra,
na tvoju košulju,
na stablo ruku uzdignutih,
kao da mole.
Vrati se,
reci nešto,
ne poznajem više tvoj glas
i ne vidim te
ako šutiš.
Kome govorim,
vrbama, ptici na putu,
krilima što bez nje odlaze,
ili nikome?
Reci nešto,
reci barem da peče
moja suza u tvom oku.
Oko bez suza nije oko,
plač je govor samoće.
Po njemu razlikujemo
žive od mrtvih.

MAČKA

U gradu nije važno ime.
U praznoj sobi kaže priča.
I usred ljeta, usred zime.
Ja vidim tužnoga mladića.

Ponekad čujem da se smije
I znam o čemu mladić sanja.
Znam. sve što jeste i što nije,
Kroz san će odnijet svijetlost danja.

U svojoj sobi punoj briga,
Od rane zore , u noć kasnu,
Kraj hrpe otvorenih knjiga,
Dok zadnja svjetla ne ugasnu,

On živi sam i ko zanesen
U svome svijetu od papira.
A vani sunce, kiša, jesen
A vani vergl koji svira.

On čita kao da će slova
Sve što je bilo da mu vrate
Iz neke zemlje nepoznate,
Od želje, priče i od snova.

A život koji vani teče,
Ko rijeka bola, rijeka briga,
Kroz njegov prozor ući neće
U svijet od slika i od knjiga.

Venerin kip sa prazne stijene
Dok mladić sanja ko da bdije
I mirno lice mrtve žene
Ponekad kao da se smije.

No, treba poći od početka
Te priče koja i kraj ima:
Pred mnogo ljeta, jednog petka,
Dok napolju je bila zima,

On začu neki šum kraj vrata,
To neko neznan ući želi
U njegov život poput tata,
Da njegovu samoću dijeli.

Sa prozora, kroz mutna stakla,
U sobu uđe svjetost žuta.
Venera ko da se pomakla
Na bijelom zidu preko puta,

I kao da su pale ptice
Na hladno Venerino lice.
Glas neki začu dječak blijedi:
Sad zraku svoga svjetla slijedi.

I kao da ga nešto guši,
Kroz taman hodnik mladić ode
Do zadnjih vrata, i u duši
Već zna i cijenu te slobode.

Otvori vrata. Tko će doći?
U njegov život? U tu sobu?
I vidje: gore žute oči
Ko svjetiljke na nekom grobu.

A vani zima, vani snježi
I pored praga mačka leži.
On pruža ruke ko da sanja
A vani zora, svjetlost danja.

I uzme mačku kao ženu
Na svoje grudi. Kao cvijeće.
I nježno stavi šapu njenu
Na mokro lice koje peče.

No, reci maco, je li hladno?
I: je li moje mače gladno?
I tepa, dok mu srce plamti,
Sve nježne riječi koje pamti.

Sad bit će opet toplo peći
U kojoj davno vatre nema.
On od kaputa ležaj sprema
Na koje oboje će leći.

Jer nije sam, i nikad više
Samoću tešku neće znati.
Tom klupku vune koja diše
Svu ljubav svoju on će dati.

I on je grli, on je hrani,
I kao u snu idu dani,
I kao ženi koje nema
On svako veče ležaj sprema.

Dok mladić sanja da mu vraća
Svu ljubav mače koje spava
I tijelo kipa podrhtava
Od suza, bola i od plača.

To Venera se na čas budi
I ko da dišu mrtve grudi,
Za ljubav treba da je dvoje:
- Nek žena bude mače tvoje!

I u tom času, u tom trenu
Pred sobom vidje nagu ženu
I dok mu ona ruku pruža
On reče: - Budi moja ruža,

Moj vrt i sunce, zrak što dišem,
I moja žena, sreća moja!
A ona reče: - Nikad više
Sam nećeš biti. Ja sam tvoja.

I sve što ima mladić skupi
I stavi trgovcu na vagu,
Da prstenje od zlata kupi
I haljinu za svoju dragu.

(I zatim pođe kući, dragoj,
A srce kao ludo kuca,
I pruži halje ženi nagoj
I zlatan prsten što svjetluca.

Na njenom licu osmjeh sreće,
A oči gore kao svijeće.
Da zlato želi al ne haje
Za skromnu halju što joj daje.

I zatim legne bliže vatri
Ko sito mače koje prede,
I tko zna o čemu ona snatri
Dok njegove je oči slijede.

On gleda halju odbačenu
I vidje nagu svoju ženu
I želi da dragulje ima,
Da pokrije je biserima,

I zatim vidje praznu sobu
I ljubav svoju u tom grobu,
I vidje sebe kako gubi
Taj san i ženu koju ljubi,

I vidje ponor, jad, samoću,
I hladan, prazan ležaj noću,
I prije nego što će pasti
Odluči: Sreću treba krasti.

I pođe u noć, vjetar puše
A sa neba se zvijezde ruše,
I krade, krade čega nema,
A zorom zlatan ležaj sprema.

I dok se ona sretna smije
On pokriva je svim što ima,
Draguljem, srebrom, biserima.
I tako svake noći bdije.

A djevojka mu nježno ljubi
Te ruke koje samo daju.
U tami njene oči sjaju
I znade mladić da je gubi

Kad svoje prazne ruke pruži
Da pokrije je barem njima.
To nježno biće nalik ruži
Još samo oštro trnje ima.

Na svome ležaju od zlata
Ko mačka drijema, ili spava,
I samo sluša zvono sata
Što kao zlato otkucava.

I bdije samo kada prima,
I ljubi samo kada ima.
A tužni mladić svako veče
U novu krađu opet kreće.

Jer on je želi, on je ljubi
I volio bi da je mazi
A zna da svoju ljubav gubi
Bez darova i ruku praznih

A kako htio bi da spava
Kraj nje, i više ne zna što bi,
I, kao da je sam u sobi,
On ko i prije očajava.

I riješi: sada, ove noći
U zadnju krađu on će poći
I nikad više biti neće
Bez nje, i ljubavi, i sreće.

I donijet će joj dragi kamen
U svijetu najveći od sviju,
U kom se, kao jedan plamen,
Sve davne vatre svijeta kriju.

I zatim krene, zadnji puta,
Dok tamna noć ga ne proguta,
I krik se začu izdaleka,
I jecaj, jauk, kao jeka:

To strašnim novcem ljubav plaća
Svoj dio sreće koji uze.
A u zoru se mladić vraća
I na dragulje, krv i suze.

I kad se jave prvi pijetli
U sobu uđe. Ona spava.
Dragulja modro svjetlo svijetli
I njeno lice obasjava.

On kraj nje tiho stavi kamen:
Još jače plane modri plamen
I bljesne tijelo, koža, grudi
I ona stane da se budi.

A mladić drhti, umor, zima,
I gleda ženu koja leži,
A kip Venere ko da ima
U oku suzu. Vani sniježi.

On vidje, žena ruke pruža
I ljubi kamen kao muža
I kao što muža nikad nije,
Uz tijelo hladan kamen grije

I gladi njime lice svoje,
I usne, grudi, vrat, sve jače,
I sretna više ne zna tko je
Taj mladić koji uz nju plače.

A Veneri se lice grči
I pruži ruku ko da čara:
Na dlanu miš i gle, već trči
Obasjan svjetlom do ormara.

A žena vrisnu, sve do neba
Do srca uđe nož tog glasa
I kao mačka koja vreba
Na plijen se baci istog časa.

I stigne ga, a njeni zubi
Već traži meso koje peče.
A ženi koju mladić ljubi
Sa kuta usne krv poteče

U strahu mladić oči sklopi-
Te strašne slike neka odu.
On vidje lađu što se topi
I svoju ljubav na tom brodu

A kada opet nađe snage
On digne vjeđe: žene nema-
I tada mjesto svoje drage
On vidje mačku kako drijema.

Kroz prozor uđe svijetlost danja,
On pruža ruke ko da sanja.
Sad opet samo mačku ima.
A vani studen. Snijeg. I zima.

ZELENA JEDRA


Ima, a ne zna, grob u meni
i križ od ruku raširenih.

Ima, a ne zna, kavez i pticu,
anđele dobre na svome licu.

Ima, a ne zna, ne zna da ima
pčele u ruci, i što bi s njima.

Ništa ne sanja, ništa ne želi.
Zelena jedra, oblaci bijeli.

Spaljena trava, polje maka,
pod grlom trnje ožiljaka.

Ima, a ne zna, i neće znati
kad jednom ode da se vrati...

KAO PRIJE

Znam da nikad biti neće
Kao što je bilo prije.
Tvoje drago srce mijenja
Sve što jeste i što nije.

Toliko je snijega palo,
Toliko je kiša lilo.
Nikad više biti neće
Kao prije što je bilo.

U daljini biju ure,
Idu dani, idu noći.
Kao divlji konji jure
I s njima će život proći

Sve nas mijenja i sve stari,
Kuće, snovi, suze, ljudi.
Taj što noću ljubav sanja
Nije isti kad se budi.

Nije isti poslije bola,
nije isti poslije pada.
Rastanak te svaki mijenja
I mijenja te svaka nada.

Nikad nije isti čovjek
Taj što kaže da te ljubi
I onaj što svakim danom
Dio svoga srca gubi,

Taj što daje obećanja,
Zatim ne zna što bi s njima
Taj što voli i što sanja,
Taj što gubi sve što ima.

Zimi sanja dio sunca,
Dio ljeta, dio sreće.
Ljeti hlad i šaku snijega
Na svom licu koje peče.

Dobit ćeš svoj dio jada
I ti što se smiješiš sada.
I tebi će život reći
Nekoliko grubih riječi.

Ti ćeš biti samo sjena
Koju neko sunce baca,
Neka nepoznata žena
Pored mene što koraca.

Ti ćeš biti samo ime
Koje više neću znati.
Između nas mnoge zime
Zaborav će srcu dati.

I u mraku pored mene
Bit će samo bol što jeca.
Samo prazne ruke želje
Od jastuka do mjeseca..

MOJE SVJETLO TO JE TVOJE OKO


Moje svjetlo to je tvoje oko
udareno munjom, moje voće
to je glas tvoj koji berem
s usana u hladno podne, moje lice
to je mlaka površina vode
uznemirena krilom neke ptice,
glas tvoj to su prsti kiše
na tvom imenu od srebra
što se povija na vjetru kao sjena.

KAD TE NOĆ NAGOVARA

Hoće li te dan,
ovaj
ili onaj što dolazi,
podsjetiti da postojim,
ako te noć nagovara
da me zaboraviš?

JEDNOSTAVNA SMRT


Stvorena od sna i za san
ti me zaustavljaš
pred vratima jednostavne smrti
i ja se pretvaram
u pticu, i rijeku
koja se vraća izvoru.
Tvoje ime,taj glas nalik srebru,
ostavljen u grlu jasnih prepelica,
to je noć koja otvara oči,
leptiru vječnome
i vatri sigurnih proljeća.

VINO



Tvoje i moje srce, jedno jedino,
Jer to je ista rana.
Dvije su čaše, ali je isto vino
I ista bol na kraju dana.

JEDNO


Poznato je koliko iznosi
Jedan i jedan.
Ali ti i ja
Ne znamo taj jednostavni zadatak
I svi nastoje da nam pomognu.
Dva-govore-najčešće dva,
A dvoje samo ponekad,
Ako im dopustimo.
Recite, dakle, dva,
Kao da zbrajate zrikavce,
Noću, prije nego što zamuknu.

Ali ti i ja znamo
Da nisu u pravu,
Da postoje pravila
Koja osporavaju
Ono što ih potvrđuje
I vičemo: jedno, jedno
Jedno.

Zbrojeni i pomnoženi jedno s drugim,
Dvije kapi krvi,
Past ćemo na zemlju
Kao jedina kaplja.
A oduzeti jedno drugome,
Podijeljeni i razdvojeni?
Bit ćemo ništa i samo ništa,
Golemo i okruglo,
Naslonjeni svojom prazninom
Na sjeni ničega
Koje se kotrlja
I plače
I koje se gasi.

U VISINI SRCA

Svoj grad vidim u plamenu.
Prvo je planula košulja
u visini srca, zatim snijeg, stepenice,
stakla izloga, svetiljke, pločnik,
ograda kazališta i na kraju
vatra sama.
A počelo je ovako:
stajali smo na trgu, zagrljeni
i ljubili se, naslonjeni na drveni zid
na kome su stari plakati
treperili na vjetru.
(Seoski put, potok, polje isprano kišom,
dio crvenog sunca na kome je netko ugljenom
napisao svoje ime.)
Ljubili smo se zagrljeni
i goli ispod odjeće, radosni
što već gore
moj šal i tvoja haljina
i plamen proždire naša usta,
ljubili smo se ljubeći se,
kao da smo rođeni zagrljeni,
ne razlikujući usne
od poljubaca, stojeći
usred ognja
i sve što je gorjelo rušilo se u nas
dok smo se ljubili
ulazeći jedno u drugo,
da bi smo zamijenili mjesta,
ljubili smo se kao da se rastajemo,
kao da stojimo na drugoj obali rijeke
do koje ne dopiru
glasovi prolaznika. Ljubili smo se
već bez uspomena i zatvorenih očiju
dok sam naslanjao svoje užareno lice
na tvoja koljena, tražeći
izgorjelim prstima
tvoju ružu, kao da sam već mrtav.

I tada se to dogodilo.

PONOĆ

Hoćemo li biti budni
kad smrt udari glavom

o vrata sobe?

Ako nas nađe u snu
i zagrljene
ti ćeš za mene umrijeti,
ja umijesto tebe.

Ako me zatekne budna
pokrit ću te srcem.

Nešto se kotrlja
pod našim prozorom.
Ptice su utihle,
stablo više ne raste.

Sve ruže svijeta


Hoćeš li beskrajne prostore neba,
sve ruže svijeta, sve što ti treba?
Hoćeš li mora, jezera, vulkane,
sve moje noći i sve dane?
Hoćeš li sve što moje nije,
Hoćeš li dugu mokru od kiše,
Da opet bude kao prije,
da voliš jednom i nikad više?

Hoćeš li srce zauvijek, i sreću?
Hoćeš li ljubav moju? Neću!

Hoćeš li bol što svuda stiže
do kraja srca i do dna mesa,
hoćeš li ruku što se diže
dok vičeš sam i do nebesa?
Hoćeš li pisma kojih nema i
prazne riječi što te traže,
I laž i ponor koji drijema u
svemu što ti ona kaže?

Hoćeš li mokar jastuk noću?
Hoću li ljubav tvoju? HOĆU!

Njena je Haljina bijela

Riječi od pijeska i stakla
razbile su oluje
i krhotine stoje
u grlu mome i njenom.
Rasuo ih je vjetar
i jedva da ih čujem,
zvoni pogrebno zvono
u zoru, osuđenom..
Tvoja je haljina bijela.
Ružmarin, da li cvate?
Zrno soli na licu,
kutija mahovine.

Miriše tvoje rublje
na stolu, kad mislim na te,
po snijegu koji pada
sa zemlje u visine.
Ona koju sam ljubio
ona je koju ljubim,
njena je haljina bijela
i pod njom raspet ležim.
Netko je bio ovdje
i još se vide zubi
na plahtama od lišća
po kome opet sniježi.