Federiko Garsija Lorka

Devojcica i mesec
(mojoj sestri Izebeli)

Veče pevusi

snivaljku narandzama.

Sestrica peva:

zemlja je narandza!

Proplaka luna:

Htela bih i ja

da budem narandza!

Zalud si samo rumenila lice!

Od tebe ne bi moglo biti,

draga moja,

čak ni limunče!

Jako mi je zao!

ODA SALVADORU DALIJU

Jedna ruža u visokom vrtu za kom žudiš.
Jedan točak u prečistoj sintaksi čelika.
Golo je brdo magle impresionističke.
Sivila su stigla do svojih krajnjih ograda.

Moderni slikari u bijelim ateljeima
režu aseptički cvijet četvrtasta korijena.
Na vodi Seine ploveća santa mermerna
rashlađuje prozore i bršljane nasipa.

Čovjek čvrsto korača po pločama ulica.
Sva stakla izbjegavaju magiju odraza.
Vlada je zatvorila trgovine mirisa.
Mašina ovjekovječuje svoja dvojna kretanja.

Odsustvo šuma, paravana i međuobrva
rumara kradom krovovima starinskih kuća.
I dok zrak izglačava svoju prizmu na moru,
obzor se diže poput golema vodovoda.

Mornari što ne znaju vina ni polusjene
sjeku glave sirenama s olovnih mora.
I noć, crna statua razboritosti, drži
okruglo ogledalo lune u svojoj ruci.

Osvaja nas želja za formama i međama.
Eto čovjek gleda s pomoću metra žutoga.
Venera je sada bijela mrtva priroda
i kolekcionari leptira bježeći nestaju.

*
Cadaques na tezulji međ vodom i obronkom
podiže nizove stuba i školjke sakriva.
Glasom se drvenih frula uzduh stišava.
Jedan stari šumski bog voćem djecu dariva.

Ribari tu spavaju bez snova na pržini.
Na širokoj pučini ruža im je busola.
Djevičanski horizont, izranjenih rupčića
spaja velika stakla i ribe i mjeseca.

Čvrsti vijenac brigantina bijelog jedrilja,
ovjenčava gorka čela i vlasi pješčane.
Sirene uvjeravaju, bez nagovaranja,
izrone kad dignemo čašu vode neslane.

*
O Salvadore Dali, ti maslinasta glasa!
Ne hvalim ti nesavršenog kista mladićkog,
nit boje što se udvara boji tvog vremena,
hvalim tvoj nemir bića vječno ograničena.

Higijenska dušo, živiš na novom mramorju.
Kloniš se tamne šume ishitrenih oblika.
Mašta tvoja doseže gdje ti ruke dosežu,
uživaš u sonetu mora na tvom prozoru.

Svijet je samo gluha polusjena i nered
do prvih međaša do kojih čovjek dopire.
Ali već zvijezde, skrivajući predjele,
označuju savršenu šemu svojih putanja.

I struja se vremena smiruje i sređuje
u brojčanim formama jedng vijeka, vijekova.
A pobijeđena se smrt dršćući sakriva
bježeći u uzani krug trenutka sadšnjeg.

Kad uzmeš paletu, hicem ranjenu u krilo,
tražiš svjetlo što oživljava krunu masline.
Široku svjetlost Minerve, graditeljke skela,
gdje sanje nema, ni netačnosti njena flore.

Tražiš antičku svjetlost što ostaje na čelu,
što čovjeku ne slazi do usta ni do srca.
Svjetlost pred kojom strepe blage Bakove loze
i razuzdana snaga što nosi svinutu vodu.

Dobro činiš što stavljaš signalne zastavice
na granicu tamnu što sva blista od noći.
Kao slikar nećeš da ti razmekšava oblik
hiroviti pamuk nepredviđenog oblaka.

Riba u akvariju i ptica u kavezu.
Nećeš da ih izmišljaš u moru ili vjetru.
Stiliziraš i kopiraš pošto si gledao
poštenim svojim zjenama njina hitra tijela.

Voliš materiju određenu i egzaktnu,
gdjeno gljiva ne može da razpne svoj šator.
Voliš arhitekturu štono gradi u odsutnom,
a zastavu smatraš za najobičniju ludost.

Čelični šestar kazuje svoj kratki gipki stih.
Neznani otoci već oporgavaju kuglu.
Ravna crta kazuje svoj okomiti napor,
umni kristai poju svoje geometrije.

*
Al i ruža, vazda ruža u vrtu gdje živiš.
Vazda ruža i vazda! sjever i jug naš vazda!
Mirna i sabrana potut statue slijepe,
i nesvjesna podzemnih napora što ih stvara.

Ruža čista što nas pere od laži i skica
i koja nam otvara tanana krila smiješku.
(Leptiru pribodenu što razmišlja o letu.)
Ravnovjesja ruža i ruža bez tarženih boli.
Vazda ruža!

*
O Salvadore Dali, ti maslinasta glasa!
Kazujem uno što mi kažu tvoj lik i tvoje slike.
Ne hvalim ti nešavršene kićice mladićke,
Ali pjevam o odlučnom pravcu tvojih strijela.

Pjevam tvoj lijepi napor uma katalonskog,
tvoju ljubav za ono što se oblasnit ne može.
Pjevam o tvom srcu i astronomskom i nježnom,
srcu od igraćih karata, srcu bez rana.

Pjevam zebnju kipa za kom neumorno čezneš,
strah od uzbuđenja što te čeka na ulici.
Pjevam o sireni morskoj što o tebi pjeva
jašući na biciklu od koralja i školjki.

Al iznad svega pjevam o zajedničkoj misli
što nas spaja u satovima tamnim i zlatnim.
Umjetnost nije svjetlost što nam slijepi oči.
Važnija je ljubav, prijateljstvo, borba mačem.

Važnije su od slike koju strplivo slikaš
Terezine grudi, one s puti vazda budnom,
uvojci su važniji nezahvalne Matilde
i drugarstvo naše slikano ko dječija igra.

Nek daktilografski tragovi krvi na zlatu
obasjaju srce Katalonije nam vječne!
Nek te zvijezde, ko šake bez sokola, ozare
i bujno ti cvjetalo i slikarstvo i život!

Nemoj gledati klepsidru opnenastih krila,
niti mari za krutim srpom alegorija.
Oblači i svlači vazda svoj kist u uzduhu
licem prema moru punom lađa i mornara.

ADELINA U ŠETNJI

More nema naranči,
Nit ljubavi ima Sevilla.
Crnko, svijetla li ognjena!
Posudi mi svoj suncobran.

Pozelenjet će mi lice
-sok od gliba i limuna-
Tvoje riječi – ribičice-
Plivat će unaokolo.

More nema naranči.
Aj, lubavi.
Nit ljubavi ima Sevilla.

JEDNOJ CURI NA UVO

Ne htedoh.
Ne htedoh ti ništa reći.
Jer videh kako iz tvojih očiju
dva luda, mlada drveta mi mašu.
Od lahora, od srebra i zlata.
Ne htedoh.
Ne htedoh ti ništa reći.

Enlarge this imageReduce this image Click to see fullsize

ROMANSA O LUNI

Luna je, obla poput nara.
ušla u kovačnicu.
Dete je glada, gleda.
Dete je neprestano gleda.
Luna u zraku ustreptalom
širi ruke,
otkrivajući raspusna i čista
nedra od tvrdog lima.
''Beži, oh! luno, luno, luno!
Ako Cigani dođu,
napraviće od tvog srca
đerdane i prstenje belo!''
''Pusti me, dete, da zaigram!
Kad Cigani dođu, naći će te
na nakovnju, očiju zatvorenih!''
''Beži, oh, luno, luno, luno!
Već čujem bliski topot konja!''
''Pusti me, dete, i ne gazi
uštirkanu belinu moju!''
Sve bliže bubnja topot konja
po zategnutom dobošu ravnice.
U kovačnici ležalo je dete
na nakovnju, očiju zatvorenih.
Iz maslinjaka stigoše Cigani
noseći san i bronzu.
Visoko uzdignute glave
i očiju snom obrvanih.
Aj, kako žalobno uzdiše sova
na crnom stablu noći!
Nebom odlazi luna, luna
i dete odvodi za ruku.
U kovačnici leleču Cigani
i plaču gorko.
A nad njom lahor veo svija,
veo crnine lahor nad njom svija.

Federico Garcia Lorca
Knjiga pjesama
(Izbor iz poezije F. G. Lorce)

Bilješka o piscu

F. G. Lorca, španjolski pjesnik i dramatičar, rodio se 15. 6. 1899 u Fuenteroquenosu, Andaluzija, umro 19. 8. 1936. u Granadi. Studirao književnost i pravo, ujedno pokazuje interes za muziku, slikarstvo i kazališnu umjetnost. Godine 1921. izveden je u Madridu njegov dramski prvjenac Leptirove čarolije. Iste godine objavljuje Libro de poemas. Renome stječe zbirkom Cauciones 1927, godine i patriotskim komadom Mariana Pineda. Godine 1928. izlazi njegova najbolja knjiga stihova Romancero gitano (Ciganski romancero). U toj je zbirci dao sintezu španjolskih lirskih inspiracija (duh pučke poezije, kojim se nekada napajao Lope da Vega, i blistavu raskoš kojim se Gomgoneava jezika). Godine 1930. održava niz predavanja u SAD-u. Na povratku iste godine piše knjigu Pjesnik u New Yorku, u kojoj se nalazi čuvena oda Waltu Whitmanu. Od 1931. direktor je kazališne grupe “Barroco” koja obilazi sve španjolske pokrajine igrajući djela klasičnog teatra (Lope de Vega, Calderon, Cerevantes). U tom periodu sav se posvećuje pisanju za kazalište:
Don Cristobaldovo malo kazalište (1928); Čudesna obućarka (1930); Ljubav don Perimplina i Belise u ujakovu vrtu...
U spomen svog prijatelja piše tužaljku Hanto per Ignacio Sanchez Mejias (1935). U augustu 1936. uhapsili su ga i streljali pripadnici Francove civilne garde. G. L. jedan je od najvećih španjolskih lirika uopće. U španjolskoj poeziji svoga vremena on je unio novi, moderniji izraz i dah istinskog lirizma. Andaluzijski slavuj skladno je spojio modernizam s tradicijom. U nas je mnogo prevođen i igran. Znatan je njegov utjecaj na naše mlado pjesničko pokoljenje.

Podaci iz Enciklopedija leksikografskog zavoda,
Hrvatski leksikografski zavod, Zagreb, 1967

Analiza dijela

Konjikova pjesma

Cordoba.
Daleka i sama.

Kobila crna, velika luna,
masline u bisagama.
Ako i znam pute, nikad
neću stići u Cordobu.

I u ravni i na vjetru,
kobila crna, crvena luna.
Smrt na me vreba onamo
s kruništa kule Cordobe.

Jao, duga li cesta!
Jao, vrli moj konjiću!
Jao, smrt me čeka prije
nego stignem u Cordobu!

Cordoba.
Daleka i sama.

Konjikova pjesma razvija temu nedostižnosti, smrti. Razvija je tako da ponavlja i izmjenjuje neke slike. Temeljni je motiv konjikova slutnja smrti, samoće. Ta se slutnja smrti kasnije preobražava u strah.

”Smrt na me vreba onamo
s kruništa kule Cordobe” -SLUTNJA SMRTI

“Jao, smrt me čeka prije
nego stignem u Cordobu!”-STRAH

Lorca stvara sažete i jednostavne pjesničke slike koje ponavlja, izmjenjuje i gradira.

“Cordoba.
Daleka i sama. ”- PONAVLJA

“Kobila crna, velika luna...
... kobila crna, crvena luna”- IZMJENJENE SLIKE

“Smrt na me vreba onamo
s kruništa kula Cordobe...
... Jao, smrt me čeka prije
nego stignem u Cordobu. ”- GRADIRANO

Svijet pjesme otvara ovom pjesničkom slikom: “Cordoba. Daleka i sama”. Ponavlja je na kraju pjesme kako bi dokazao kako je Cordoba za konjanika bila nedostižna, pošto je kao i s početka pjesme ostala “Daleka i sama”. Pjesnik pojedine slike izmjenjuje. Takvim postupcima u komponiranju pjesme nam bolje prikazuje konjanikove osjećaje, emocije. Gradirajući pojedine slike prikazuje nam da se konjanik sve više boji. Najprije se kod konjanika pojavljuje slutnja smrti koja se postepeno pretvara u strah. Pjesnikove emocije najjače progovaraju u četvrtoj strofi, a emocionalni naboj ostvaruje jadikovanjem.

Benasta pjesma

Mama,
hoću biti od srebra.

Sine,
bit će ti hladno.

Mama,
hoću biti od vode.

Sine,
bit će ti jako hladno.

Mama,
na jastuku me svom izvezi.

To da!
Ovog časa, sine!

Iako se po naslovu ne bi reklo, ova pjesma ima svoje značenje i nije tako “benasta”. Srebro i voda su dragocijene stvari za život ljudi, bogatstvo, međutim kada bi se sin pretvorio u srebro ili vodu nikad ga ljubav ne bi tako grijala kao majčinska. Ne treba zahtjevati da budemo netko ili nešto drugo nego prihvatiti onakve kakvi jesmo jer uvijek postoji netko tko nas prihvaća baš takve. Normalno, trebamo se truditi da postanemo što bolji (brže, više, snažnije), ali svojim trudom i na taj način doći do pozitivnih promjena.

Portret Silvija Franconettija

Njegov krik bijaše strahotan.
starci
kažu da se kosa
ježila
i da se živa rastvarala
u zrcalima.
Prelazio iz tona u ton
a da ih ne razbija.
I biješe stvaralac
i vrtlar bje.
Stvaralac sjenica
tišina.
Sada njegova melodija
Sniva s odjecima.
Konačna i čista.
S posljednjim odjecima.

Conte jondo ima neobično bogatstvo forma, ali u svim varijantama sačuvao je bitnu karakteristiku: izraz neizmjerne tuge i patnje, vezanost za zemlje, za kraj naranača i pustih neplodnih brda, prijateljstvo, strasno prijateljstvo sa smrću. Lorca je u pjesmi “Portret Silvija Franconettija”, iz svoje zbirke pjesama “Conte jondo” ocrtao pjevača andaluziskog i dao poetsku karakteristiku ciganskog conte jonda.

Lorca o teatru...

U sjajnom i dubokom “Razgovoru o teatru”, održanom u Madridu 1935. , Lorca je izložio svoje gledanje na teatar i njegovu društvenu funkciju; on na tatar postavlja maksimalne zahtjeve, smatra ga “najjačim i najkorisnijim oružjem u podizanju zemlje i barometrom što pokazuje njezinu veličinu i pad”. “Narod”, kaže Lorca, “koji ne pomaže rast svoga tatra, ako nije mrtav, blizu je smrti, kao što teatar, koji ne osjeća socijalnog bila, političkog bila, drame svoga naroda te ne vidi istinske boje njegova krajolika i njegova duha, s njegovim smijelom i suzama, nema prava da se zove teatar, već igralištem ili mjestom gdje se vrši ona ritualna stvar što se zove ubijanje vremena. ”
__________________