Komentari proze i poezije koju smo čitali

Evo kako ćemo, iskopirajte nešto što vam se dopada ili vas iritira iz proze i poezije koju čitate pa navalite na komentarisanje.

Nisam sigurna da li si mislio na nase stvari sa ovog sajta ili uopste ali si me podstakao da podelim po koje osecanje vezano za poeziju koju trenutno citam.

Podizanje plamena

U krajnjem slučaju- čoveku treba veliki
Fenjer, treba da svetli( neobicno, strasno)
-drvo da krvari ( ako ne nista drugo) da se
Ne vratimo kaljavi, vec cisti kao aveti,
Po svojoj volji pokretni( kao srne i kosute).

U krajnjem slucaju- čoveku treba vatra, da
se osuši, treba da svetli(sablasno,kao
opao list). Vatra je čudna i retka : guta
lažne stvari ( čitav naramak), vezuje marame
pod bradom paliocu plamena, coveku od
drveta, maloj kuli sto svetli.

U pitanju je Zoran Djeric i zbirka Natalozeno. Vec par dana pokusavam da razgrnem I doprem, covek ima mnogo slojeva I kad uspes zaista te vodi kroz neobicne svetove….ali joj sto me iritiraju ove zagrade, sto, cemu ,zasto?, jel to- moze ai ne mora, jel to neko razjasnjenje, jel to treba da se istakne u pesmi, jel to na nekom drugom jeziku!?? Nekako ti, priznajem, neda da pretrcis pesmu, ok, ali to je mnogo zapinjanja za moj ukus. Volem kada pesma klizne, lako je vratiti se pa se ponovo klizati, kao dete kad naidje na zaledjenu baricu. Volim kad pesma ima muziku, neki svoj ritam koji se ponavlja, kao marsh, ili da ide lagano pa pojacava, eksplodira, pa se ponovo smiri ili ne. Ali mora da se cuje muzika….Tome ponekad doprinosi rima ali ne mora nuzno.A ovde zagrade dodju kao kvarovi na ploci. Evo jedna sa dobrim ritmom, na stranu sad ostalo.

Potraga za zvezdom

U čvor da te zavežem
da te prekinem glasom
oblo da te prerežem
nad stasom

da spavas da mislis, da kažeš: crno
da te pesma preklopi
o smrtonosno zrno
sna da ti utopim

u krv, u zlato
u nešto mutno umiruće
da te odvedem u nepoznato
da te odvedem u nemoguće

U meni pada sprat po sprat
Zvezda jedna nezvezdana
Da ti pesma prekolje vrat
I zatvori kapije dana.

Gojko Janušević

I to kad moras da se namucis da shvatis, ne obozavam.. Neko zaroni u sebe pa se ne vrati, vec od dole bunca pa ti vidi sta ces s tim. Mislim da je mnogo lepse kad pesnik zaroni pa izroni sa cudesnim plodovima koje I sam mozes da vidis I opipas….

ne volim mrtvilo, zeljen sam pisanja i citanja, dosta mrtvih i mrtvila.....


Dis.....

Nocas su me pohodili mrtvi
nova groblja a vekovi stari
prilazili k meni, kao zrtvi
kao boji prolaznosti stvari....

Ustajmo iz mrtvila.....

Nema mrtvila, a i ti si pisac . Od tebe ocekujemo price, ne od mene. Ne volim mrtvilo i ne volim Disa, jer u svakoj pjesmi spominje smrt i mrtve ko neki baksuz.

Mrtvilo me asocira na mrtve.A malo mi je toga dosta.Volim da ih se secam.Ali na ovom forumu volim da sam opustena,ovde bezim od stvanosti.

I nedajmo da bude mrtvilo.Ja ga ovde ne zelim osetiti,jos ga nikad nisam ni osetila,pa ni kad sam sama.

1

Disa obozavam,iako je bio vise mracan nego svetao stihovi mu pogadjaju pravo u srce i nema tu mrtvila a o smrti volim da citam jer je sasavni deo zivota,pa i ovaj forum nosi taj naziv

"Zaboravio sam jutros pesmu jednu ja
pesmu jednu sto sam svu noc slusao
da je cujem uzalud sam danas kusao
kao da je pesma bila sreca moja sca
zaboravio sam jutro pesmu jednu ja..."

U snu svome nisam znao za budjenja moc.....

SAN SA “ CARICA “


Beskonacno dugi mjeseci, neprovidni
svijet, potmula tutnjava, kovitlaci, potresi. Rijetki su bili trenuci pocinka;
s celom uz koljena, rukama obavivsi glavu, razmisljala sam, osluskivala,
zeljela da me nema. Ali, zivot je bio tu, kao providni biseri, kao zvijezda
koja se polagano okrece oko sebe. Bila sam slijepa. Moje su oci bile uprte u
taj drugi svijet, to drugo postojanje koje se povlacilo iz dana u dan. Boje su mu bile ugasene, slike se brkale. Tistala su
me nemocna prisjecanja, pekla melanholija. “ Ko sam ? “, upitala sam Smrt koja
je cucala uz moja stopala. Ona je zarezala I nije odgovorila.


Dala sam mu ime Kralj Tigrova. Kad sam bila na njegovim ledjima, svijet
mi je bio pod nogama. Kad bi poceo da galopira, tijelo mi se raspadalo, misli
razlijetale na vjetru, bila sam ratnik na letecoj tvrjavi, boginja na krilatim
bornim kolima. Konacno su dosli srecni dani, slicni podnevnom suncu koje
oklijeva da zadje, proljecu koje kao d ace trajati vjecno. Nebom jednog
djetinjstva bez patnje nekoliko je puta proplovila tuga nalik lakim I brzim
oblacima, I beskraj se prepustao svjetlosti.

(21 str. )


Uljuljkivana truckanjem, I ja sam plakala. Ljutila sam se na svoju
hladnocu, svoju tvrdocu. Mala Sestra me je voljela vise nego ja nju. Ja sam
bila drvo koje je rasprostrlo svoju krosnju iznad citavog kraljevstva njenog
zivota. Ona je bila prolaznica koja se scucurila u mojoj sijenci. Bez mene,
osusit ce se.

( 44 str. )


Juce, kada sam dosao da te vidim, lice ti je bilo olovnoblijedo. Kosa te
je obavila poput crnog pokrova. Misleci da si mrtva, kriknuo sam od ocaja. Tad
sam uvidio da samo ti postojis, da na ovome svijetu postojimo samo nas dvoje, a
da je sve ostalo – puka sijenka, izmisljotina, bezumni san. Cijeloga me je
zahvatila neka vrucina. Ponijet nekim sasvim vanrednim poletom, shvatio sam da
sam u stanju da umrem za tebe. Bezimene strepnje, nemiri koji me spopadaju od
djetinjstva, odjednom su nestali. Svjetlosti, konacno sam upoznao ljubav!


( 130 str. )


“ Gospodjo, zasmijavate me. Vi koji ste vatrena citateljka Svetih spisa,
vi koji ste od djetinjstva recitovali sutru pred nasom velepostovanom majkom,
vi jos niste razumjeli da se zakon nestalnosti nalazi u svemu, da je srce
muskarca, krhkije od staklene perle, nastanjeno nepostojanoscu? Nas suveren
nikada nije volio neku posebnu zenu. On ide za ljubavlju, svojim treperenjima,
svojim nebrojenim zenama I svojim stalno novim nasladama. Ni vi ni ja ne mozemo
se suprotstaviti hirovima njegovog srca, to bi bilo jednako uzaludno I
uobrazeno kao da hocemo da sprijecimo sunce da sija I mjesec da opada. Mozemo odabrati
samo pomirenost. “

( 155 str. )


Zahvatila me je ledena jeza. Ponovo sam vidjela onu drazesnu
blijedu djevojcicu koja je citala pri
svjetlosti svijeca. Ponovo sam vidjela prizor kad je, odjevena poput boginje,
otisla u jednu daleku zemlju da se uda za svog sudjenog. Moj je zivot bio
preveliko drvo koje je moje sestre lisilo svjetlosti. Obje su licile na krhke
cvjetove koje je oluja pocupala da bi ih spustila u podnozje mog oltara.

( 161 str. )


U mojoj se dusi otvorio ponor, I ja sam s podsmijehom gledala
groznicavost ovoga svijeta. U sebi sam zadrzala zivotni zar I odusevljenje
buducnoscu. Bili su tu carstvo Tang I njegove prostrane provincije. Milioni
njegovih dusa postal su ogromna porodica u kojoj sam ja otjelovljivala
energicnu I autoritarnu majku. Prevalila sam cetrdesetu. U ruci sam drzala
nevidljivi mac koji je razbijao sve iluzije. Zamah ostrice govorio mi je o tome
koliko je cvrst, leden I blistav. Vise nisam vjerovala u samilost ljudi.
Vjerovala sam u samilost bogova. Odvratila sam oci od patnje. Uprla sam ih u
zvijezde.

( 173 str. )


Sad mi je slava bila neprijatelj. Iako sam bila Vrhovno bozanstvo I
Gospodar Svijeta, gubila sam kosu, zube I snagu kao I sva prosta stvorenja.
Sveti car koji okrece vrijeme I srecu
ovog svijeta I sam je zarobljenik tocka na cijem vrhu pocinje njegov sunovrat.
Zivot, kao I ljubav, hrani I izdaje, miluje a
potom kaznjava. Bila sam puka uzurpatorka koja je ukrala jednu krunu,
jednu epohu, jednu kratkovijeku iluziju.
( 284 str. )


“ U ovom postojanju ja sam samo obicna smrtnica. Kao I svi carevi koji
pocivaju u svojim grobnicama, tako cu I ja zavrsiti u Zutoj Zemlji.Dok sam
ziva, ja sam Gospodar Svijeta. Kad budem mrtva, posjedovat cu samo skucenost
mrtvackog kovcega ! Gospodaru Laju, povucite se. Porodica je bolest od
rodjenja. Moja porodica je moja nemoc. Nisam je ja odabrala, bogovi su mi je
nametnuli. Ja I moja dinastija smo osudjene na nestanak . “
( 309str. )


Zasto tijelo usahnjuje kad dusa, taj duboki glas, I dalje hoce da se ono
rascvjetava? Zasto je izmisljeno ogledalo, laskavac zenstvenosti I njen dzelat
? Zasto sam ja, car dinastije Dzou, Gospodar Svijeta, Bozanstvo na zemlji,
opsjednuta svojim kratkovijekim omotacem? Kad vec poznajem nebesku ljepotu,
zasto I dalje s ocajnickom ostrvljenoscu odrzavam svoje ovozemaljsko lice ?
Zasto biram mucenje ako vec tezim izbavljenju ?

( 323 str. )


Bog me je lisio zavjeta kako bi me ucinio vanvremenom, kako bi raznio
moju dusu po zemlji:
Ja sam onaj bozur sto se crveni, ono drvo sto se njise, onaj vjetar sto
sapuce.
Ja sam ona strma putanja sto hodocasnike vodi put nebeskih kapija.
Ja sam u rijecima, u usklicima, u suzama.
Ja sam opekotina sto prociscava, bol koja vaja.
Ja prolazim kroz godisnja doba, ja blistam poput zvijezde.
Ja sam sjetni osmjeh ljudi.
Ja sam popustljivi osmjeh Planine.
Ja sam zagonetni Osmjeh Onoga koji cini da se okrece Tocak Vjecnosti.

(353 str. )


Ovo su citati iz knjige " Carica " od San Sa. Meni se knjiga jako dopala. Do sada sam o zivotu u Kini, znala samo iz knjiga Perl Bak. Ova knjiga mi je mnogo interesantnija, jer do detalja opisuje zivot i obicaje na kineskom dvoru, hijerarhiju koja tamo vlada, zivot jedne carice i njeno odrastanje. Njen nacin razmisljanje, koji se vremenom mijenja od beskrupulozne vladarke do stare i mudre zene, koja uocava, da prolivanje krvi najblizih srodnika, ne vodi nicemu. Dosta paznje se posvecuje i njenom ljubavnom zivotu, tako da u romanu ima i dosta erotskih momenata. Knjiga koju svakako preporucujem za procitati.

Sta da vam kazem?Ljudi divni ste,zaista sa uzivanjem covek moze citati ove divne stihove.Samo iskrena srca mogu ovako pisati,povredjena ili ne njihove reci govore sve.

Хвала за мишљење !

besherat ::

Nema mrtvila, a i ti si pisac . Od tebe ocekujemo price, ne od mene. Ne volim mrtvilo i ne volim Disa, jer u svakoj pjesmi spominje smrt i mrtve ko neki baksuz.

Sa mrtvilom se ovencao i rano sa ovog sveta otisao.
Vise volim LJubav, strast i snovi! I dr.

Helem ::

U snu svome nisam znao za budjenja moc.....

Svi mi imamao zelju da se nekada ne probudimo iz nekih snova.
Najcesce sanjamo ono sto zelimo, ali desava se da imamo zive snove.
Ti slatki sni nas cesto mame i nedaju nam da se vratimo u stvarnost.
Medjutim, bas to je vazno, oni nas odrzavaju u zivotu i daju pokretacku snagu!))

Zasto tijelo usahnjuje kad dusa, taj duboki glas, I dalje hoce da se ono
rascvjetava? Zasto je izmisljeno ogledalo, laskavac zenstvenosti I njen dzelat
? Zasto sam ja, car dinastije Dzou, Gospodar Svijeta, Bozanstvo na zemlji,
opsjednuta svojim kratkovijekim omotacem? Kad vec poznajem nebesku ljepotu,
zasto I dalje s ocajnickom ostrvljenoscu odrzavam svoje ovozemaljsko lice ?
Zasto biram mucenje ako vec tezim izbavljenju ?

Mucenje tela, ubica strasti, težnja nebeskim lepotama a, omamljenost stvarnim životom.
Laskavac ogledalo izdaje nas svskim novim jutrom. U svim dobima je tako kao da nema
vremenske razlike uvek mučno pitanje starenja! Čak i carice ne mogu se tome odupreti kratkovijekim omotačem. Gde žuriš živote? Stani na opojnim stazama da te udahnem još
malo! Sutra ce... O, sutra! Što me mamiš lepoto? Zavodiš me trenutkom! Čupaš me ćutanjem. Tu si! Znam imate u laskavcu pred spavanje. O Bože, zasto biram mucenje ako vec težim izbavljenju? Dvolični smo pred božanstvom. Molimo, puzimo pred Njim a tako smo mali, ništavni, prodajemo se za malo ovozemaljske lepote! Lažemo da nije važno, kopamo kandžama da ostanemo lepe i zaboravljamo na izbavljenje. Vreme ubica lepote!!!