LJUBAV, SMRT I SNOVI
Would you like to react to this message? Create an account in a few clicks or log in to continue.

LJUBAV, SMRT I SNOVI

Poezija, priče, dnevnici i jos po nešto
 
PrijemTražiRegistruj sePristupi
LJUBAV, SMRT I SNOVI - Poezija, priče, dnevnici i jos po nešto
Tema "Za goste i putnike" - otvorena je za komentare virtuelnih putnika. Svi vi koji lutate netom ovde možete ostaviti svoja mišljenja o ovom forumu, postaviti pitanja ili napisati bilo šta.
Svi forumi su dostupni i bez registracionog naloga, ako ste kreativni, ako volite da pišete, dođite, ako ne, čitajte.
Molim one, koji misle da im je nešto ukradeno da se jave u temama koje su otvorene za goste i putnike, te kažu ko, šta i gde je kopirao njihovo.
Rubrika Erotikon je zaključana zbog dece i net manijaka, dozvolu za pristup tražite od administratora foruma !

 

 " ANA KARENJINA" LAV NIKOLAJEVIC TOLSTOJ

Ići dole 
AutorPoruka
besherat

besherat

Ženski
Broj poruka : 4371
Datum upisa : 18.03.2009

" ANA KARENJINA" LAV NIKOLAJEVIC TOLSTOJ Empty
PočaljiNaslov: " ANA KARENJINA" LAV NIKOLAJEVIC TOLSTOJ   " ANA KARENJINA" LAV NIKOLAJEVIC TOLSTOJ Icon_minitime1/7/2009, 9:07 pm

LAV NIKOLAJEVIČ
TOLSTOJ:



ANA
KARENJINA



Lav Nikolajevič
Tolstoj


rođen je blizu Moskve 28.08.1828. godine u jednoj staroj aristokratskoj
obitelji. Osirotio u devetoj godini života, odgojen je i obrazovan kod tetke.
Godine 1844. upisao je Sveučilište Kazan gdje je na njega veliki utjecaj
izvršio francuski pisac Jean - Jacques Rousseau. Napustio je sveučilište 1847.
godine bez dobijanja diplome.


Iz njegovih dnevnika poznato je da je Tolstoj
bio podijeljen protiv sebe: Iako se posvetio potpuno ludim provodima, imao je
osjećaj krivnje i nije znao zašto. Sit gradskog života, odlazi na selo gdje
seljaci ne prihvaćaju njegove “poklone” jer im nije jasno zašto bi plemić želio
pomoći seljacima. Neshvaćen i razočaran, vratio se u Moskvu gdje provodi još
dvije godine živeći “na visokoj nozi”. Njegovi dnevnici pokazuju ga kao
neumornog mladića u potrazi za kockanjem i noćnim provodima sa ženama. Tada
počinje njegova karijera kao pisac, 1852. godine. Godine 1851. uključio se u
rat prateći tako svoga brata Nikolaia. Vojsku napušta 1855. godine i tada
putuje po Europi. Tolstojev brat Nikolai umire 1860. godine od tuberkuloze i
tom tragedijom Tolstoj biva duboko pogođen. Kasnije je smrt Nikolaia Tolstoj
rekonstruirao u svom djelu “Ana Karenjina” i to u liku Levinovog brata, koji se
isto tako zvao Nikolai.


Godine 1862. Tolstoj je oženio Sonju
Andejevnu Behr. Od tada piše svoja najznačajnija djela “Rat i mir” od 1864. do
1869. godine, a “Anu Karenjinu” završio je 1876. godine. U svojim knjigama
Tolstoj se mnogo služio vlastitim iskustvima, ali i iskustvima drugih oko sebe.
To je najbolje vidljivo u “Ani Karenjinoj”. Izjavio je da je oduvijek želio
napisati “knjigu o suvremenom životu”. Brak bi bio glavni problem, a preljub
zaplet radnje. Upravo to ostvario je u svom remek-djelu “Ana Karenjina”.
Preljub je grijeh koji je i sam Tolstoj učinio i tako napustio dijete, a
kasnije se osjećao krivim zbog toga čina. Sve se to jasno vidi i u glavnom
liku, u Ani Karenjinoj. Anom je Tolstoj želio pokazati svoju tamnu stranu.
Likom Levina prikazao je sebe, a lik Kiti je zapravo ogledalo njegove žene
Sonje.


Mnogi čitatelji smatraju Tolstoja jednim od
najvećih gospodara u oslikavanju psihološkog portreta pojedinog lika. Kasnije
Tolstojeve knjige postaju sve konzervativnije i religiozne.


U svojim posljednjim godinama Tolstojevo
pamćenje ozbiljno zakazuje i pati od čestih napada prilikom kojih gubi svijest.
Tada bi zapitkivao pitanja o svojim rođacima koji su preminuli prije nekoliko
desetljeća. Mjesec dana nakon jednog od napada, 20. studenoga, 1910. godine,
Tolstoj je umro u malom gradu Astapovo, nakon što je konačno odlučio otići iz
Yasaya Polyana - sela u kojem je živio.


Leo Tolstoj bio je čovjek mnogih činova -
vojnik, seoski plemić, pisac, učitelj, kritičar itd. Cijelog života bio je
borac i plivao protiv struje, ali isplatilo se jer njegova djela danas smatraju
se pravim majstorskim ostvarenjima. “Ana Karenjina” svakako je njegovo najbolje
i najvažnije djelo koje čitatelji današnje suvremenosti i dalje smatraju
uzbudljivim i važnim.





“Ana Karenjina” sadrži dvije paralelne radnje
koje se zbivaju istovremeno. Jedna radnja prati lik Ane Karenjine, a druga
govori o Levinu i njegovim problemima. Velikim dijelom knjige te dvije radnje
odvijaju se odvojeno i tek na kraju knjige spajaju. Na temelju te dvije radnje
možemo zaključiti više tematskih slojeva. Tematski gledano putevi Ane i
Levina su u kontrastu. Ana je u potrazi za osobnim zadovoljstvom, kroz
romantičnu ljubav iako bi to značilo da treba učiniti grijeh - preljub; Levinov
cilj je osnovanje obitelji kroz brak, odnosno duševno zadovoljavanje. Tako je
Tolstoj opisao idealan brak i onaj u kojem živi grijeh. Mislim da je i osnovna tema djela brak. Pratimo
lik Ane Karenjine od početka gdje se prikazuje kao dobra majka, vjerna žena i
dobra prijateljica prihvaćena od društva. No, upoznavanjem s grofom Vronskim
počinje pad njene ličnosti, njene naravi. Ona se strasno zaljubljuje i čini
preljub s Vronskim koji ju također strasno obožava. Tu počinju bračni problemi
Ane i njenog muža Alekseja Karenjina. Ana i Karenjin nemaju niti malo
romantičnosti, uzbuđenja, niti seksualnih iskustava u braku koja bi mogla
zadovoljiti ženu poput Ane. Zato se Ana odlučuje na preljub, i smatra da
preljub ne šteti nikome ako se pravilno izvede. S druge strane radnje pratimo
odnos Levina i Kiti. Tolstoj taj brak smatra idealnim , jer je to brak između
dvije osobe koje se međusobno vole i poštuju, te slažu oko svega. U braku s
Karenjinom, Ana je rodila i sina Serjožu. Tema majke odnosno uloge
žene
u liku Ane Karenjine postavlja mnoga pitanja. Ana je u početku vrlo
dobra majka, Serjoža ju jako voli i ona voli njega najviše na svijetu. Mislim
da je ljubav uništila pravu ličnost Ane Karenjine. Mnogi kritičari rekli su da
je Ana otkrila svoje pravo lice upravo preljubom, no ja se ne slažem s time.
Ana je kroz ljubav izgubila osjećaj stvarnosti, nije mislila racionalno već
srcem, a srce joj je bilo u velikom mraku Vronskoga. Ana se mijenja, postaje
vrlo ljubomorna na Vronskog, biva izbačena iz društva jer živi u grijehu, a jedino
joj Doli dolazi u posjetu. Strasti između Ane i Vronskog postaju njihova bol i
propast. Na kraju Ana ne ostvaruje svoj cilj, ne pronalazi svoju sreću i
oduzima si život. No, tim činom ipak je ostvarila dio svoga cilja, nanijela je
bol osobi za koju je smatrala da je glavni krivac njenim patnjama, nanijela je
bol Vronskome. Dala mu je svoj osjećaj krivnje, da i on osjeti kako je to.
Levin, kontrastno Ani, uspijeva u potrazi za srećom i živi sretno s Kiti.


Vrijeme
radnje
ovog djela Tolstoja jest njegova suvremenost, a to je druga
polovica 19. stoljeća
(oko 1870. godine). Mjesto radnje ovisi o samim likovima i njihovim kretanjima. Oni se
kreću iz sela u grad, iz grada u selo (Petrograd, Moskva, selo
blizu Moskve). Glavna pripovijedačka
tehnika
je tzv. “sveznajući govornik”, odnosno to je sam Tolstoj. Tolstoj
izražava svoje vlastito mišljenje, a time manipulira našim, kroz svoje likove.
Levin, koji je u biti Tolstoj, je glasnogovornik Tolstoja. Ana, iako ima mnogo
osobina kojima se Tolstoj divio, otišla je izvan njegova shvaćanja svijeta i
zato ju je uništio. Tolstoj je život shvaćao kao jedan dio zatvorenog kruga
-> rođenje, život, smrt, i to mora tako biti. Kroz brojne monologe u
djelu, Tolstoj opisuje u detalj misli i osjećaje svojih likova. Na primjer na
balu gdje Ana osvaja srce Vronskoga izvor gledišta je Kiti, a ponekad se
mijenja taj izvor gledišta radi postizanja veće dramatičnosti priče.


Osim dvije osnovne radnje koje se zbivaju
paralelno između Ane i Levina, postoji još jedna manje važna za glavni tijek
događaja. To su kućne nesuglasice te financijske i obiteljske svađe obitelji
Oblonskih (Doli i Stiva). Sve te priče odvijaju se u vremenu kronološkim
slijedom i s obzirom na kronološki slijed Tolstoj prebacuje radnju s jedne
priče na drugu.


“Ana Karenjina” komponirana je u dvije knjige. Svaka knjiga sastoji se od četiri
dijela. U prvoj knjizi pratimo upoznavanje s likovima i zaplet u radnju (Ana
ostavlja Karenjina da bi živjela s Vronskim; Levin se zaručuje s Kiti). U
drugoj knjizi dolazi do vrhunca radnje kada Ana gubi kontrolu nad svojim
osjećajima, te osuđuje Vronskog, što na kraju dovodi do tragičnog samoubojstva.


U djelu pratimo sedam najvažnijih likova koji utječu više ili manje na tijek
događaja. To su Ana Arkadjevna Karenjina, Aleksej Kirilovič Vronski,
Konstantin Dimitrijevič Levin, Katarina Aleksandrovna Levina (Kiti
Ščerbacka)
, Aleksej Aleksandrovič Karenjin, Stjepan Arkadjič
Oblonski - Stiva
, Darija Aleksandrovna Oblonski (Doli).


Sigurno je da su dva najvažnija lika u djelu Ana Karenjina i Levin. Ana Karenjina je
tamna strana Tolstoja. Poput Ane i Tolstoj je učinio preljub i tako napustio
dijete, i nakon toga osjećao veliku krivnju. Njegova smrtna kazna za Anu
Karenjinu zapravo je njegovo iskupljenje za svoj vlastiti grijeh. Anu možemo
promatrati zajedno s Doli i Kiti. Tolstoj smatra da je glavna funkcija
seksualnih odnošaja rađanje djece, a ne osobno zadovoljstvo. Doli i Kiti
uklopile su se u njegovo mišljenje jer one su dobre žene i majke prije svega
ostalog. Ana, s druge strane, smatra seks kao osobno zadovoljstvo, i boji se
imati još djece s Vronskim jer bi tako mogla oslabiti i izgubiti upravo to
osobno zadovoljstvo. Odkad živi s Vronskim, odnosno u grijehu, biva odbačena od
društva. Vronski se želi vratiti svakodnevici i običnom životu, što Ana tumači
kao uvredu prema njoj. Od tada počinje sumnjati u ljubav Vronskoga, koji je
uistinu i dalje zaljubljen u nju. No, mislim da ta sumnja dolazi iz Aninog
osjećaja krivnje i odbačenosti te želje za osvetom. Podsvjesno, Ana optužuje Vronskog
za nešto što sebi ne može oprostiti - napuštanje svoga sina Serjože. Vronski
želi nastaviti živjeti normalnim životom, i želi da Ana bude s njim jer ju
voli, no Ana zbog njegove želje za svakodnevicom postaje sumnjičava i
osvetljiva prema njemu. Ne može se pomiriti s činjenicom da je napustila sve za
što je živjela, da bi postala nečija svakodnevica. Žedna i gladna zbog
izgubljene energije, Ana traži nešto od Vronskog za svoju žrtvu, za svoje
napuštanje voljenog sina. No, spoznaje da od Vronskog sve manje i manje može
dobiti te se odlučuje na osvetu. Ana pada u očaj i to je vidljivo iz njenih
sitnih laži, poruka, ucjena, pisama upućenih Vronskom. Neprestano se svađa s
Vronskim, upada u histerična stanja, a noću uzima morfij.


S druge strane gledišta, Vronski je vrlo odlučan u ljubavnom životu s Anom. On se želi
oženiti njome i živjeti obiteljskim životom. Odbacuje svoje snove o karijeri u
službi vojske, samo da bi bio s Anom. On je zreliji u razmišljanju od Ane jer
je sposoban odvojiti racionalno razmišljanje od emocionalnog. Mnogi kritiziraju
Vronskog što nije inzistirao da Anu prihvate u društvo, jer ipak, Anini
prijatelji su i njegovi. Društvo ne kažnjava Vronskog kao što kažnjava Anu što
živi s njim. On ne može shvatiti Aninu bol jer ju sam ne proživljava. S Anom je
u tim trenucima teško živjeti. No bez obzira na njenu ljubomoru, narav, i njene
suze, Vronski ju i dalje voli, ostaje joj vjeran, i ne pomišlja da ju ostavi.
No, što se Vronski više vraćao onom što zaista je, svojoj običnosti i svakodnevici,
Ana je smatrala sve to nepoštenim prema njoj samoj. Jer, upravo je on bio taj
koji joj je uskratio da živi kao obična žena. Vronski je svoje pravo na običan
i društveni život želio zadržati, ne shvaćajući bol, zavist i osvetoljubivost
Ane, koja ga je baš zbog toga progonila. Ana je sve očajnije spoznavala da je
prevarena obmanuta i izigrana. Osjećajući da Vronskom postaje navika, teret ili
fizička potreba, reagirala je osvetoljubivo i ogorčeno. I tako je Ana uništila
svoj život iz čiste osvetoljubivosti, jer svojim uništenjem razorila je i život
Vronskog koji ostaje opterećen osjećajem krivice. Ana je željela da Vronski
osjeti ono što se u njoj događalo, i Vronski je dio toga osjetio.


Na
kraju vidimo da se Vronski ponovo vraća vojsci i ratu protiv Turaka. Postavlja
se pitanje da li je to samo odlazak u smrt, u časno samoubojstvo ili je Vronski
ipak odlučio nešto učiniti sa svojim životom nakon svega?


Vronskog je najbolje prikazao Stiva u svom
citatu:


“ Silno je bogat, lijep, jakih veza, krilni
ađutant i uza sve to - vrlo je drag, dobar momak. I još više nego naprosto
dobar momak. Koliko sam ja ovdje o njemu doznao on je obrazovan i vrlo pametan;
to je čovjek koji će daleko dotjerati.”


Fizički
izgled Vronskog:


“ Vronski je bio onizak, čvrsto građen
tamnoputac, dobrodušna i lijepa, neobična i mirna i odlučna lica. Na njegovu
licu i pojavi, od kratko podšišane crne kose i svježe obrijana podbratka do
nove novcate uniforme, sve bijaše jednostavno i ujedno otmjeno. “
Nazad na vrh Ići dole
besherat

besherat

Ženski
Broj poruka : 4371
Datum upisa : 18.03.2009

" ANA KARENJINA" LAV NIKOLAJEVIC TOLSTOJ Empty
PočaljiNaslov: Re: " ANA KARENJINA" LAV NIKOLAJEVIC TOLSTOJ   " ANA KARENJINA" LAV NIKOLAJEVIC TOLSTOJ Icon_minitime1/7/2009, 9:15 pm

S
druge strane pratimo lik Levina i
njegove probleme, kako ljubavne, tako i poslovne.



“ Levin je junak “Ane Karenjine”. U biti,
neki čitatelji vjeruju da je lik Ane stvoren uglavnom radi isticanja Levinovog
superioriteta. Gdje se Ana histerično mijenja da bi postigla savršenu ljubavnu
vezu, Levin nastoji pronaći suvislost u životu i smrti, ljubavi i poslu; Ana je
portret poremećenja uma; Levin pronalazi sklad s ljudima oko sebe. U Ani,
vidimo moralni slom gradskog društva; u Levinu, vidimo Tolstojeve nade za
buduću Rusiju.”



Kroz
nekoliko dana Levinov se pogled na svijet mijenja. Dok njegov brat Nikolai
umire, on smatra da smrt uzima svako značenje životu i da je Bog koji dopušta
smrt zao. No, poslije vjenčanja s Kiti, smrti njegova brata i rođenja sina,
Levin shvaća život na drugačiji, religiozniji način i ne boji se više smrti.
Levin Kiti može ponuditi siguran život, ali ne može joj dati romantičnu
avanturu i strast kakvom zrači Vronski. Kada ju je zaprosio prvi puta, Kiti ga
je odbila jer se nadala da njeno srce pripada Vronskom. Nakon što je odbijen,
Levinu se budi nesigurnost u sebe, još veća od one kad ju je zaprosio: “...Ali
Levin bijaše zaljubljen, i zato mu se činilo da je Kiti u svakom pogledu takvo
biće ponad svega zemaljskoga, a on da je takav niski zemaljski stvor da ne bi
moglo biti ni pomisli o tome da bi ga drugi, a i ona sama, ocijenili kao nje
dostojna.”



Tada
više nije znao što učiniti i umjesto da traži razlog negativnog odgovora i da
ostane u igri, on se povlači, odlazi na selo i traži svoj mir u razvijanju
poljoprivrede i gospodarstva. Kiti
je za razliku od Levina odbijanje primila na drugačiji način. Ona je razočarana
što Vronski više ne pokazuje zanimanje za nju, što ju nije zaprosio. No,
Vronski nije ni imao namjeru zaprositi Kiti:



“ On nije znao da njegovo ponašanje prema Kiti
ima određeno ime, da je to zavođenje gospođica bez ženidbene namjere i da je to
zavođenje jedan od ružnih postupaka koji je uobičajen među istaknutim mladim
ljudima kao što je on (...) da je mogao saznati da će Kiti biti nesretna ne
uzme li je za ženu, veoma bi se začudio (...) nije mogao povjerovati da bi ono
što je njemu, a pogotovo njoj, pružalo tako velik i lijep užitak moglo biti
ružno. Još manje bi mogao povjerovati u to da se mora oženiti.”



Kiti
tada oboljeva, te s obitelji odlazi na putovanje da se smiri i razmisli što
želi. Odlučuje da se želi udati za Levina, i tako bude. Fizički opis Kiti:



“ Kad je mislio o njoj (Levin), mogao ju je
svu sebi živo predočiti, posebice dražest one sitne plavokose glavice s izrazom
dječje jasnoće i dobrote, tako slobodno smještene na visokim djevojačkim
ramenima. Djetinjatost izraza njena lica u skladu s tananom ljepotom stasa
sačinjavale su njenu posebnu divotu koju je on i te kako shvaćao; ali ono što
je neočekivano vazda iznenađivalo na njoj, bijaše izraz njenih očiju, blagih,
mirnih i iskrenih, a posebno njen smiješak koji je Levina stalno prenosio u
čarobni svijet ... svoga ranog djetinjstva.”



Kiti
i Levin žive sretno, i kasnije imaju sina. Kiti se savršeno uklopila u
obiteljski život:



“ Kiti pronalazi svoju najveću sreću u ulozi
žene i majke, ulozi koju je Tolstoj najviše cijenio. Potpuno sigurna u sebe,
ona unosi sklad u svoj dom i mir Levinovoj duši. Ima veliko poštovanje prema
ljudskom krugu rođenja, života i smrti, i ne boji ga se. Iako ne uvijek dobro
shvaćena, Kiti je vrlo pametna i jako realna. Ima veliku vjeru i povjerenje u
dobrotu Boga.”



Aleksej
Aleksandrovič Karenjin
je jedna vrlo neromantična i pomalo dosadna osoba.
Stalno gleda na sat, i uvijek ima unaprijed izračunato što i kada treba
učiniti, što ga čini vrlo predvidljivim. Njegov odnos prema Ani u braku čisto
je formalan, i njihov je brak dosadan i monoton, što Anu čini željnom
uzbuđenja, željnom prave i strastvene ljubavi. Pošto društvo ima veliki utjecaj
na Karenjina, čini se da upravo društvo i upravlja njegovim postupcima. Njemu
je važnije što će drugi govoriti o njegovu braku, nego njegova vlastita sreća.
On je kontrastan lik Levinu što se tiče religije. Dok Levin na kraju pronalazi Boga
u sebi, Karenjin čini upravo suprotno jer njegovo Kršćanstvo slabi, te postaje
laki plijen Lidije Ivanovne, žene koja koristi svoju tzv. religiju kao sredstvo
zadržavanja Karenjina blizu sebe, i dalje od Ane. Karenjin je na kraju željan
osvete.



Treća strana priče govori o odnosima Doli i Stjepana Arkadjiča - Stive. Stjepan Arkadjič bio je nevjeran prema
svojoj ženi Doli i samim time
započinje knjiga. Nakon razgovora s Anom, ona prihvaća Stivu natrag u svoj
život. Zahvaljuje joj se riječima:



“ Upamti Ana: ono što si ti za mene učinila
nikad neću zaboraviti. I upamti da sam te voljela i da ću te uvijek voljeti kao
najboljeg prijatelja.”



Doli
kasnije i potvrđuje te riječi jer ona će jedina posjećivati Anu nakon što je
svi “izbace” iz društva. Kasnije veza između Ane i Stive postaje ponovo krhka:



“ Spona što ju je Ana napravila pokazala se
krhkom, te je porodična sloga opet napukla na onom istom mjestu. Ničeg
određenog nije bilo, ali Stjepana Arkadjiča gotovo nikad nije bilo, a slutnje u
nevjeri postojano su mučile Doli, i ona ih je sad odgonila od sebe bojeći se
proživljenih muka ljubomore. Prva provala ljubomore, jedanput proživljena, više
se nije mogla pojaviti, pa čak ni otkriće nevjere ne bi više moglo na nju onako
djelovati kao prvi put. Takva bi je otkrića sada samo lišila njenih porodičnih
navika, te je dopuštala da je vara prezirući zbog te slabosti njega, a
ponajviše sebe.”



Stiva je bio
uvijek veseljak, osoba puna šarma, ali i nevjere. Voli dobru gozbu i piće,
muziku, zabavu, ali i pretjerano budi zanimanje za žene. Svi vole Stivu u
društvu jer uvijek podiže atmosferu, i izazive smijeh. On nikada nije
namjeravao niti može biti vjeran Doli, ženi koja ga uistinu voli. No, ne može
si pomoći - jednostavno je takav. Stiva ima još jednu lošu osobinu, a to je
kockanje. Godinama je živio “na visokoj nozi” i tako potrošio svoj novac, a
sada počinje uzimati i novac od Doli, novac koji joj je naslijedila, za
isplaćivanje svojih kockarskih dugova. No bez obzira na sve, Doli Stivu uvijek
voli, a i Stiva voli nju.






Na “Anu Karenjinu” možemo postaviti više teza, no vjerojatno je najvažnija ona
koja uključuje lik Ane Karenjine, odnosno pitanje: da li je Ana Karenjina bila
dobra žena? Odgovor bi bio jednostavan, naravno da nije, i time bi ova teza
jednostavno bila negativna, no to je vrlo plitka i nepromišljena osuda. Ana
Karenjina je žena vrlo snažnih strasti, no te strasti su zarobljene u kući
Karenjina, i Ani ne preostaje ništa drugo nego potraga za oslobađanjem te
zarobljene osobe. Ona u početku odbija Vronskog i ne želi imati vezu s njim, no
upornost Vronskog, a i ta Anina želja za oslobađanjem tjeraju je na preljub.
Tim činom ona se oslobađa i postaje sve ono što s dosadnim i predvidljivim
Karenjinom nije mogla biti. No, zbog pretjerane ljubavi i neracionalnog
razmišljanja Ana polako gubi kontrolu nad svojim osjećajima, i nekad mirna i
uvijek stabilna Ana, postaje sada vrlo histerična, posesivna i sumnjičava
osoba. To je dovodi i do samoubojstva. Ja mislim da je Karenjin glavni krivac
svemu što se dogodilo. Ana i Karenjin vjenčali su se ne iz ljubavi već zato što
je tako bilo uređeno. Život s Karenjinom dosadan je i Ana nije imala što drugo
učiniti nego osloboditi svoj pravi karakter, svoju osobnost, strast i ljubav.
Ova teza afirmativna je, jer mislim da problem nije u Ani, nego u Karenjinu.
Karenjin je taj koji nije bio dobar muž (predvidljiv, dosadan, neromantičan,
uvijek zaposlen, “vrijeme je novac” mu je vjerojatno glavni moto).







Nećemo smatrati “Anu Karenjinu” umjetničkim djelom; smatrat ćemo je dijelom
života. Dio života i je.”



Dio života i je. Tolstoj je uspio opisati
suvremeni život i ljude koji su nam bliski na jedan vrlo jednostavan način.
Njegovi likovi isti su kao i ljudi koje susrećemo svaki dan u životu, i zato je
njegovo djelo tako jednostavno i dostupno svima. On je svaki lik u djelu
okarakterizirao na sve moguće načine - psihološki, moralni, estetski,
socijalni... i time ih učinio svakim za sebe vrlo posebnim, i u nama time budi
naše vlastito rasuđivanje - tko je dobar, tko je loš. Obično smo se uvijek
susretali s likovima koji su sigurno ili negativni ili pozitivni, ali ovaj puta
svi se čine pozitivnim u početku, no kasnije svaki čitatelj dobija svoju sliku
o pojedinom liku. Mislim da je Tolstoj prvi pravi pisac koji je otkrio realizam
i upotrijebio vrijeme kao glavni faktor radnje. Tolstojevo remek-djelo dio je
života, kako njegovoga tako i našega. Tolstoj je izvanredno znao opisati
psihološke osobine svojih likova i čitajući djelo može se vidjeti istina o
ljudskoj naravi, o tome kakvi ljudi zaista jesu, a tim iskustvom mislim da
možemo bolje razumjeti ljude sa sličnom sudbinom kao na primjer Ana, Levin,
Vronski i drugi.
Nazad na vrh Ići dole
Beskraj

Beskraj

Ženski
Broj poruka : 21554
Godina : 44
Location : Na pola puta sreci
Humor : Uvek nasmejana
Datum upisa : 20.03.2009

" ANA KARENJINA" LAV NIKOLAJEVIC TOLSTOJ Empty
PočaljiNaslov: Re: " ANA KARENJINA" LAV NIKOLAJEVIC TOLSTOJ   " ANA KARENJINA" LAV NIKOLAJEVIC TOLSTOJ Icon_minitime18/9/2010, 11:23 pm

Smatramo ga najsnažnijim slikarem epohe koja nastaje krajem 19. st. i vrhunskim predstavnikom klasičnog realizma.



O romanu:

Ana Karenjina je jedan od Tolstojevih najljepših romana, opisuje društvenu i osobnu psihologiju toga doba.

Radnja se vrti oko dve ljubavi - jedne sretne (Levin i Kiti) i jedne nesuđene (Ana i Vronski), koje su ustvari gotovo dvje radnje svaka za sebe.

Osnivni motiv i radnja, Anin preljub, isprepleten je mnogim scenama, koje su gotovo samostalne novele.

Teme su uglavnom obitelj, ljubav i moral, te problemi vezani za brak.

“Sve sretne obitelji nalik su jedna drugoj, svaka nesretna obitelj nesretna je na svoj način”.



Fabula:

Ana Karenjina je žena visokog državnog službenika Alekseja Karenjina. Njihov odnos je korektan, ali bez emocija. Roman počinje Aninim dolaskom u dom Stive Oblonskog, Anina brata. Stivina žena Doli je baš saznala da ju muž šara, te to izaziva rzdor u obitelji. Ana uskače kao diplomat i uspjeva izgladiti situaciju. Ana upoznaje Vronskog, koji ne taju svoje osjećaje, ali ona se boji veze i vraća se u Mokvu. Vronski se po prvi put ozbiljno zaljubio, te ju prati. Oni se počinju redovito viđati, te se Anin muž pobuni protiv toga. Unatoč tome Ana se nastavlja sastajati s Vronskim i uskoro zatrudni. Vronskom to otkrije neposredno pre konjičke utrke i on umalo pogiba. Njezina uplašena reakcija je javno pokazala njene osjećaje i mužu priznaje svoju ljubav. On traži samo formalni brak, te udaljava Vronskog od Ane. Ana raža i u bunilu traži muža oprost. On joj opražta i prihvaća dete. Kada se oporavila Ana se vratila Vronskom i kako joj muž ne želi dati sina, uzima kćerku i s Vronskim odlazi u Italiju. Kada se vratila, ulazi u kuću gde doznaje kako je službeno mrtva. Pokušava se s Vronskim uklopiti u društvo koje ih ne prihvaća, te zato odlaze na selo. Tu Vronski žrtvuje karijeru zbog Ane i postaje mrzovoljan zbog toga. Posebno ga muči to što se njegovo djete zove Karenjin, te traži od Ane da se rastavi. No muž joj ne želi dati rastavu. Ana se sve više otuđuje od Vronskog i na kraju se baca pod vlak, a Vronski se prijavljuje u vojsku, te odlazi u rat.

Levin je seoski veleposjednik, jednostavan čovjek, koji voli prirodu i Kiti. Kiti pak gleda Vronskog i kada Levin napokon skupi snagu ona ga odija. Kada shvaća da je Vronski potpuno nezainteresiran za bilo kakvu ozbiljniju vezu, ona se razboli i odlazi i njemačke toplice, gde se oporavlja. Nakon povratka Vronski ju ponovo prosi i ona se udaje za njega. Njihov brak je čvrst i postojan. žive u miru i sreći, a zadnja poglavlja knjige posvećena su Levinovim religioznom uvjerenjima.

Tolstoj u stvari suprostavlja burnu i strastvenu kratkotrajnu vezu, mirnom i postojanom braku.



Likovi:

Ana Karenjina je žena Alekseja, majka Serjože i elegantna dama. No ipak njezin izgled ne upućuje ni na jedno od toga troje. Njezina smirenost i jednostavnost skriva svjet unutarnjih sukoba. U jednom trenutku osjeća strasnu ljubav u drugom trenutku mrzi muža. Raspeta je između pokazivanja ljubavi prema Vronskom i spašavanju svoje budućnosti sa svojim detetom, svojim glasom u društvu, svojom vezom s mužem… I kako god pokuša rešiti svoje proibleme uvjek se nađe na ishodištu, s puno ambivalentnih ciljeva i sve manje vremena i volje da pravilno i mudro odluči. U skladu s tim i njezine emocije i ponašanje, mjenjaju postave, kao što se kulise mjenjaju u kakvom kazalištu između činova.



Aleksej Vronski je sin grofa Kirila Vronskog, sjajan primjerak mlade generacije petrogradske aristokracije. Obrazovan je i pametan, a ponaša se grubo i rasipno, trčeći za devojkama, koje je cilj zavesti a ne voljeti, voli provode jer ga zabavljaju i ne želi prihvatiti odgovornost.

Ana po prvi put u njegovu životu znači cilj, prvu stvarnu ljubav, i zato ga činjenica da je sve to ostavio zbog Ane i isto tako njezina sve veća hladnoća potiskuje u depresije i u rezignaciju.

Levin je sušta suprotnost Vronskom i ima sasvim drugačiju životnu filozofiju. On se u potpunosti posvećuje svojim emocijama i čini ih dugotrajnim, a ne prihvaća kratkotrajne užitke. Čestit je stidljiv, ne ponaša se kao snob, a ipak je čvrsta osoba. Nakon prvog Kitinog odbijanja povlači se na selo u sebe, da prikupi snagu. U principu je on dobar čovjek i dobar muž i brine se za svoju okolinu, te je na neko način oličenje Tolstoja.



Kiti je Levinova žena, oličenje dražesne devojčice, koketne naivke, koja je u stvari više dete nego žena. Poraz u Vronskom prima jako teško, ali preboljeva i odrasta u pravu ženu, kaja shvaća prave životne vrednosti.



Tolstojevi likovi su kompleksni i neretko teški. Komuniciraju putem monologa i dijaloga u kojim su skrivene sve ozbiljne misli velikog pisca.



Mjesto i vreme radnje:

Rusija oko 1870. godine.

____________________________________________
Ja volim samoubilacki-krvnicki nemilosrdno i brutalno.
Necu drugacije. Ko to moze da izdrzi, a upoznah samo jednog.
'Moja je krv moj put do tebe'

https://www.youtube.com/watch?v=XoaSOYGedjg&feature=player_embedded
Nazad na vrh Ići dole
Beskraj

Beskraj

Ženski
Broj poruka : 21554
Godina : 44
Location : Na pola puta sreci
Humor : Uvek nasmejana
Datum upisa : 20.03.2009

" ANA KARENJINA" LAV NIKOLAJEVIC TOLSTOJ Empty
PočaljiNaslov: Re: " ANA KARENJINA" LAV NIKOLAJEVIC TOLSTOJ   " ANA KARENJINA" LAV NIKOLAJEVIC TOLSTOJ Icon_minitime2/4/2011, 9:10 pm

Lav Nikolajevič Tolstoj - Ana Karenjina


U osnovnoj
temi i fabuli roman analizira problem braka i obiteljskog života. U
knjizi je paralelno obrađeno i pitanje iz ekonomskih i društvenih odnosa
u Rusiji u Tolstojevo vrijeme. Njegova razmišljanja iskazana su kroz
lik Levina u kojega možemo uočiti velikih sličnosti sa piscem. Kroz
Levinov lik Tolstoj je prenio svoja iskustva iz područja ekonomije,
svoju ljubav i vjeru, događaje oko rođenja svojga djeteta kao i
unutrašnji život i polemike, muke svoje savjesti, razmišljanja o smislu
života i zadacima pojedinaca, svoju potpuno izraženu borbu za dobro.
Mnogi smatraju upravo Levina glavnim likom romana jer je uvelike
zasjenio osnovnu temu romana i najbitniji problem izražen kroz Anin lik-
preljub.
U djelu se isprepliću tri braka- Stjepan Arkadjič Oblonski
(Stiva) sa svojom ženom Darjom Aleksandrovnom (Doli); Levin sa Kiti
(mlađom Dolinom sestrom) i Ana (Stjepanova sestra) te njezin nesretni
brak sa Aleksejem Aleksandrovićem i njena ljubav prema Alekseju
Kiriloviću Vronskome.
Najviše osuđivan je upravo Anin lik zbog njene
nemoralnosti i potkraj sretnog braka Kiti i Levina još više njena
nevjera dolazi do izražaja. Čini se kao da idilični osjećaji između Kiti
i Levina služe samo da bi se pojačala osuda Anine pogubne strasti.
Sam
Anin lik u početku stvaranja romana trebao je biti prikazan kao potpuno
negativan. Ona je trebala biti žena bludnica koja cinično uživa u boli
koju zadaje drugima. Međutim, Tolstoj je odustao od takve koncepcije i
izabrao pametnu, obrazovanu, lijepu i vrlo nesretnu ženu čija je jedina
želja u životu bila ostvariti potpunu ljubav i , ne ostvarivši je,
odluči skončati život.
Po Tolstojevu shvaćanju, brak je najprirodniji
i najzdraviji cilj muškarca i žene i ugrožavanje ovog oblika ljudske
zajednice istovremeno znači i ugrožavanje najljudskijih i
najplemenitijih težnji.
Zbog takvog mišljenja za Tolstoja se kaže da
nikada nije bio dublji psihoanalitičar (kao kroz Anin lik) i do samoga
kraja ne saznajemo piščevo izjašnjenje- da li on optužuje njen postupak
ili ga brani. To pitanje svatko može postaviti za sebe, ali vjerojatno
ima dva odgovora. Toliko je kriva, a ta njezina krivnja osobito dolazhi
do izražaja u sredini u kojij se kreću visoke peterzburške ličnosti koje
obalatno osuđuju njezin postupak i opredjeljuju se uglavnom protiv nje.
U tom smislu i njezin postupak je djelomično opravdan jer je svoja
nedjela učinila potaknuta ljubavlju koju nikada do tada nije osjetila, a
koja je potreba svakog čovjeka.

“… Oni kažu: religiozan,
karakteran, pošten, pametan čovjek, ali oni ne vide ono što sam ja
vidjela. Oni ne znaju kako je on osam godina gušio moj život, gušio u
meni sve što je bilo živo, da on ni jednom nije pomislio na to da sam
ja živa žena kojoj je potrebna ljubav. ”

Ana je opisana kao
uzvišeno tragičan lik od krvi i mesa u čijoj tragediji ne mali dio
krivnje snosi aristokratska sredina u kojij žive ona i njezin ljubavnik.
Ta sredina ih guši i osuđuje, osobito nju kao pripadnicu ljepšeg spola
kojoj je mjesto doma, uz muža i djecu. Njoj se ne može oprostiti i
opravdati je, tim više što- iako nije prva žena koja je pronašla svoju
ljubav u drugome muškarcu a ne u mužu - ona, prije sviju ostalih to
javno priznaje i pokazuje jer ne može živjeti u lažima u kojima cijelo
društvo živi. Javno napušta muža i vlastito dijete ( što i sama
predbacuje) jer je potpuno zaslijepljena trenutnom srećom koja joj je
pružena.

“ Ja sam loša žena, ja sam propala žena”,
razmišljala je “ali ja ne volim laž, ne trpim laž, a njegova (muževa)
hrana jeste laž. On sve zna, sve vidi, šta li on osjeća ako može da
govori tako mirno? Da ubije mene, da ubije Vronskog - ja bih ga
cijenila. Ali ne, njemu treba laž i pristojnost.”

Ona tako
razmišlja u sebi jer osuđuje tipično ponašanje gdje je najbitniji ugled i
dostojanstvo i kad nešto izmakne granicama, ponaša se kao da se ništa
nije desilo. Nju straše licemjerje i dvoličnost jer ona je u potrazi za
čistom srećom iako je svijesna da je neće naći i da će svugdje biti
osuđivana i dalje se ne odriče ljubavi sve dok ljubav ima smisla u
njezinim očima…

“Činilo joj se da će njen položaj sada nesumnjivo
zauvijek riješiti. Taj novi položaj može biti i loš ali će biti
određen, u njemu neće biti nejasnoća i laži.”

Ana je u pogledima
ostalih žena izazvala i ljubomoru i samo su čekale znak da je mogu javno
osuditi jer je Anina pojava bila primjećivana gdje god se pojavljivala.


“ Većina mladih žena što su Ani zavidjele i kojima je već davno
dodijalo to što je zovu pravednicom, radovale su se tome što su
pretpostavljale i samo su čekale potvrdu suprotnog društvenog mišljenja
pa da se na nju okome svom težinom svoga prezira.”

Ana je, za
razliku od slobodoumnih žena koje svjesno bacaju izazov društvu i
moralnim shvaćanjima svoje klase, Ana je samo željela malo ljubavi, želi
voljeti i biti sretna zato što je to najprirodnija želja svakog
pojedinca u upravo je tu želju Tolstoj naglasio kao osnovicu romana.

Pravo pitanje vezano uz Anin lik nije pitanje moralnosti ili
amoralnosti njenog čina, već zašto ona, usprkos svemu, ne ostvaruje
svoju osobnu sreću kojoj je sve podredila i koja je njezin jedini i
pravi životni cilj. Čak je i ljubav prema djetetu bila zasjenjena od
jake želje za osobnom srećom.

“ Serjoža?- sjeti se ona - Ja
sam također mislila da ga volim i topila se nad svojom nježnošću. A
živjela sam bez njega, zamijenila ga drugom ljubavi i nisam se žalila na
tu promjenu dok me ta ljubav zadovoljavala.”

Dobar dio razloga
za ono što se konačno zbilo (tj. do Aninog samoubojstva) leži i u samoj
njenoj ličnosti. Sama će u jednom trenutku reći da se boji one druge Ane
u sebi, pa je Tolstoj govorio o “ zlom duhu nastanjenom u njenom srcu.”
U trenutke njene prolazne bolesti govori Alekseju Aleksandroviču:
“…
Evo šta sam htjela da kažem. Nemoj mi se čuditi. Ja sam ona ista. Ali u
meni postoji druga, ja se nje bojim- ona je zavoljela njega i ja sam
htjela da te mrzim, ali nisam mogla da zaboravim onu koja je bila
ranije. Ja nisam ta. Sad sam ja ona prava, ja sva. Ja sad umirem,…. ali
to će se brzo svršiti. Samo jedno mi je potrebno: oprosti mi… Ne, ti ne
možeš oprostiti! Ja znam da se to ne može oprostiti! Ne , ne , idi, ti
si isuviše dobar- jednom rukom držala je njegovu ruku, a drugom ga
gurala od sebe.”

U toj njenoj slabosti uviđamo da je njoj ipak
žao takvog slijeda događaja i da priznaje da ga je voljela ( ali kao
muža, ne kao čovjeka) i da u njoj postoji i druga Ana koja je zavoljela
Vronskoga, a nije bila zadovoljna u muževom zagrljaju. Traži od muža
oprost ali je svjesna da je uništila njegov život i da previše traži.
Ta
druga Ana razara njezinu ličnost i rađa se pod pritiskom mnogobrojnih
okolnosti uglavnom objektivnih, društvenih, a koje su uvjetovale Anin
preobražaj velike ljubavi prema Vronskome u još veću mržnju prema njemu.

“-
Šta ja mogu htjeti? Ja mogu htjeti samo to da me vi ne napustite kao
što mislite- reče Ana shvativši ono što on nije dorekao. - Ali ja to
neću, to je sporedno. Ja hoću ljubav, a nje nema. Znači- sve je svršeno!


Ona postaje nezadovoljna ljubavlju Vronskoga ali je svjesna da
ga opsesivno voli pa pomišlja na samoubojstvo da bi dokazala svoju
veliku ljubav i kaznila ga.
“ Zašto nisam umrla?”- sjeti se svojih
tadašnjih riječi i svog tadašnjeg osjećaja. I ona odjednom shvati ono
što joj je bilo na duši. Jeste, to je bila ta misao koja je sama sve
rješavala. “ Da, umrijeti!”
I stid i bruka Alekseja Aleksandroviča, i
Serjoža i moj strašni stid- sve se spašava smrću. Umrijeti- i on će se
pokajati , biće me žao, voljeće, patiće zbog mene.”
….. I smrt, kao
jedinstveno sredstvo kojim će obnoviti u njegovom srcu ljubav prema
njoj , kazniti ga i pobijediti u ovoj borbi koju je vodio s njim zli duh
što se nastanio u njenom srcu. Bilo je potrebno samo jedno- kazniti
ga.”

Za Anu je ljubav sinonim života, i to ljubav prema muškarcu.
Kada je ta ljubav prestala, ona istovremeno gubi i razloge za život i
odlučuje ga samoinicijativno prekinuti skokom pod jureću lokomotivu.


Moja ljubav postaje sve strašnija i samoljubivija, a njegova se sve
više gasi i eto zbog čega se razilazimo “, nastavljala jje da razmišlja.
“ I tu pomoći nema. Za mene je sve samo u njemu i ja zahtjevam da mi se
on sve više i više predaje. A on sve više i više hoće da ode od mene.
Upravo, mi smo išli u susret jedno drugome sve do naše veze, a onda se
nezadrživo razilazimo na razne strane. To me ne može promijeniti. On mi
kaže da sam besmisleno ljubomorna, i ja sam sebi govorila da sam
besmisleno ljubomorna, ali to nije istina. Ja nisam ljubomorna, ja sam
nezadovoljna. Ali…” Ona otvori usta i premjesti se u kolima od uzbuđenja
izazvanog mišlju koja joj se odjednom javila “ Kad bih ja mogla da
budem bilo što drugo osim ljubavnice koja strastveno voli njegove
nježnosti, ali ja ne mogu i neću da budem ništa drugo. I ja tom željom
izazivam u njemu odvratnost, a on u meni zlobu, i to ne može biti
drugačije. Kao da ja ne znam da me on neće početi obmanjivati, da on ne
računa sa Sorokinom , da nije zaljubljen u Kiti, da me neće prevariti?
Sve ja to znam, ali mi od toga nije ništa lakše. Ako on, ne voleći me,
po dužnosti bude dobar, nježan prema meni a ne bude onog šta ja hoću- to
je onda čak hiljadu puta gore od mržnje! To je pakao! A to i jest ovo.
On me već dugo ne voli. A gdje završava ljubav, tamo počinje mržnja.”
Tako
Anu više ni ne doživljavamo kao grešnicu već kao pojam nesretne žene
koja pada pod udarom mnogih za njih nepredvidivih, vanjskih i unutarnjih
kretanja. Njen slom je ujedno i rezultat jednog vanjskog, lažnog morala
koji guši prave ljudske nagone i želje, ali je Ana i sama dio tog
moralnog shvaćanja jer i sama pripada toj zajednici.
Ona duhovno pripada istom aristokratskom krugu kao i zavodnik Vronski i njen površni i moralno neodgovorni brat Stiva Oblonski.
Sama
Doli me slučajno uočava u jednom trenutku sličnosti između Ane i
njenog brata Stjepana čijim nevjerstvom i počinje knjiga ali u sasvim
drugačijem okruženju.
Njegovo nevjerstvo ostaje unutar obitelji i
prikazano je kao sasvim nevažno ali je optuživano od uzornih muževa
poput Levina i Alekseja Aleksandroviča.
Pojam idealnog braka u knjizi
predstavlja brak Kiti i Levina. Kiti se u početku bori između osjećaja
prema Vronskome i Levinu ali budući da ju je Vronski iznevjerio ,tj.
zaljubio se u Anu, u početku bolno tuguje. Uspjeva ga preboliti i
otkriva svoje osjećaje prema Levinu kojem pokušava postati uzorna žena, a
ubrzo i majka.
Kroz Levinov lik prolazi druga fabula knjige koja je okrenuta ekonomskim pitanjima i pitanjima društvenih odnosa tada u Rusiji.
Lik
Levina je prikazan kao osjećajan, dobar, filozofski lik koji se bori
sam sa sobom i pitanjima o njegovu postanku i podrijetlu. Kroz njegove
monologe možemo vidjeti da se osjeća kriv što pripada višem staležu i da
se muči pitanjima zašto je baš on određen.

“ Što sam ja? I
gdje sam to ja? I zašto sam ja ovdje? Zašto se ovo radi? Zašto ja ovdje
stojim i tjeram ih da rade? Zašto se svi oni trude i nastoje da
predamnom pokažu svoju marljivost”.

Istodobno se osjeća kriv zbog toga i utjehe pronalazi u sljedećoj spoznaji:


“ Ja ništa nisam otkrio. Samo sam spoznao ono što ja znam. Shvatio
sam onu silu što mi je ne u prošlosti dala život nego mi i sad daje
život. Oslobodio sam se obmane, upoznao sam gospodara.”

Pronalazi odgovore svoje dobrote i grižnje savjesti u ljubavi:
“…
Razan je otkrio borbu za opstanak i zakon koji zahtjeva da tlačiš
sviju koji smetaju zadovoljenju tvojih želja. To je zaključak razuma. A
ljubav prema drugome razum nije mogao otkriti zato što je to nerazumno.”


Iz Tolstojeve biografije možemo doznati i da sam Tolstoj bježi
na selo i da pokazuje veliki interes za moralno-etičke probleme i
analizu ljudskih postupaka i odnosa. 1879. zapada u krizu te izlaz
nalazi u seljačkom životu.
I sam lik Levin duševni mir pronalazi tek
na selu koje je za njega mjesto života, tj. radosti , patnje, nada.
Levin se poistovjećuje sa svojim seljacima i želi im pripadati, zavidi
njihovoj slozi, jednostavnosti i smislu života, zajednici. Čak i sam
razmišlja kako da promijeni svoj način života.

“ Sve što je
pomislio i osjećao dijelilo se u tri zasebna toka misli. Prvo- to je
bilo odricanje od svog starog načina života, od svojih nepotrebnih
znanja i svoga nepotrebnog obrazovanja. To mu je odricanje pričinjavalo
nasladu i bilo mu lagano i jednostavno. Druge misli i predstave ticale
su se tog života kojim je on sada želio da živi. Jednostavnost, čistotu,
zakonitost toga života on je osjećao jasno i bio je ubjeđen da će u
njemu naći to zadovoljstvo, spokoj i dostojanstvo, čije je odsustvo tako
bolno osjećao. Ali treći lanac misli vrtio se oko pitanja kako da
izvede taj prijelaz sa starog na novi život. I tu mu ništa nije bilo
jasno. “ Imati ženu? Imati posao i osjećati da je posao neophodan?
Kupiti zemlju? Uključiti se u društvo? Oženiti se seljankom? Pa kako da
to izvedem? opet se pitao i odgovor nije nalazio. - Pa ipak,nisam svu
noć spavao i ne mogu sebi dati jasan odgovor- reče on u sebi. - Kasnije
ću razjasniti. Jedno je sigurno, da je ova noć riješila moju sudbinu.
Sva moja prijašnja maštanja o porodičnom životu su glupost, nešto drugo-
reče u sebi. Sve je to mnogo jednostavnije i lakše…”
“ Kako je
lijepo!” pomisli gledajući čudnu sedefastu školjku od bijelih jaganjaca-
oblaščića što se bijaše zaustavila nad njegovom glavom na sredini
neba. “ Kako je sve prekrasno ove prekrasne noći! I kad je uspjela da se
stvori ova školjka? Nedavno sa gledao u nebo i na njemu ničeg nije bilo
osim dvije bijele pruge. Da, eto tako neprimjetno su se promijenili i
moji pogledi na život!”

On krene sa livade i pođe širokim putem
prema selu. Zapuhnuo je vjetrić i postalo je sivo i mračno. Naišao je
trenutak većeg mraka koji prethodi svitanju, prvoj pobjedi svjetlosti
nad temom.

“ Drhteći od hladnoće, Levin je brzo koračao gledajući
u zemlju. “ Šta je ono? Neko ide?- pomisli kad se prepade i podiže
glavu. Na četrdesetak koraka od njega, njemu u susret, širokim
krivudavim putem kojim je on išao dolazila su kola, sa prtljagom, koja
su vukla četiri konja. Konji na rudi navaljivali su na rudu
izbjegavajući kolovoz, ali vješti kočijaš, koji je po bočice sjedio na
sjedištu, upravljao rudu po kolovozu takoda su točkovi jurili po ravnom
dijelu puta.
U uglu kočije drijemala je starica, a uz prozor,
očigledno tek probudivši se, sjedila je malda ddjevojka držeći obbjema
rukama trake sa bijele kapice. Vedra a zamišljena, sva ispunjena tananim
i složenim unutrašnjim životom, tuđim Levinu, ona je kroz njega gledala
zoru kako rudi.
I u trenutku kad je to priviđenje već iščezavalo,
iskrene oči ga pogledaše. Ona ga je prepoznala i radosno čuđenje ozari
joj lice.
Nije se mogao prevariti. samo jedne takve oči postojale su
na svijetu. Samo jedno takvo biće na svijetu bilo je sposobno da za
njega usredotoči svu svjetlost i smisao života. To je bila ona. To je
bila Kiti. Shvatio je da ona putuje sa željezničke stanice u Jergušavo. I
sve ono što je uznemiravalo Levina ove besane noći, sva ona rješenja
kojih se prihvatao, sve je to odjednom iščezlo. Onse sa odvratnošću
sjeti svoje želje da se oženi seljankom. Samo tamo, u toj kočiji što se
bila udaljavala prošavši na drugu stranu puta, samo tamo je bila
mogućnost rješenja zagonetke njegovog života, što ga je u posljednje
vrijeme tako mučno opterečivala.
…. Ne- reče on u sebi - ma koliko da je dobar taj jednostavni trudbenički život, ja mu se više ne mogu svetiti. Ja volim nju.”

Odjednom Levin shvati gdje pripada i šta uistinu želi i sve ostalo postaje nebitno.
Levin
je oduvijek znao da treba pripadati porodici Ščerbacki i to si je jasno
zacrtao. Prije su mu se sviđale Kitine starije sestre Doli i Natali, a
kad je Kiti stasala, shvatio je što želi. Kiti je znala za njegove
skrivene simpatije, ali njena preokupacija bio je grof Vronski od kojeg
je očekivala prošnju.

Opis Vronskog:
“ …. Vronski nikad nije
znao za porodični život. Njegova je majka u mladosti bila blistava
svjetska žena i dok je još bila s mužem, a naročito poslije njega, imala
je veliki broj “romana” poznatih čitavom društvu. Oca skoro nije ni
pamtio i bio je odgajan u Paževskom korpusu. Izlazeći kao blistav i mlad
oficir iz škole, odmah je uletio u društvo bogatih petrogradskih
oficira. Mada je i on rijetko izlazio u petrogradsko društvo, sva
njegova ljubavna interesiranja bila su van tog svijeta…
… Na balovima
je plesao prvenstveno s Kiti i odlazio kod njih kući. Govorio je s njom
o stvarima o kojima se obično u društvu govori, svakojake besmislice,
ali besmislice kojim je on i nesvjesno davao za nju očiti smisao. Bez
obzira što joj nije govorio ništa što ne bi mogao reći pred svima,
osjećao je da ona postaje sve više zavisna od njega i što je to više
osjećao, bilo mu je sve prijatnije a njegova osjećanja prema njoj bivale
su sve nježnija. On nije znao da način njegovog odnosa prema Kiti ima
svoje ime, da je to zavođenje djevojke bez namjere da je ženi i da je to
zavođenje jedan od nužnih postupaka uobičajenih među sjajnim mladićima
kao što je on. Činilo mu se da je on prvi otkrio to zadovoljstvo i
uživao je u svom otkriću. Njemu se ženidba nikad nije činila kao
mogućnost. Ne samo da nije volio porodični život već mu se u porodici
stanovišta samačkog svijeta u kom je živio, činilo da ima u ulozi muža,
nešto njemu strano i neprijatno i više od svega smiješno.”

Kiti
je odbila Levinove ozbiljne namjere da je ženi i osnuje s njome obitelj
jer je bila zanesena Vronskim. Međutim, dolazak Ane je sve pobrkao.
Između
Vronskog i Ane odmah se pojavila neka uzajamna privlačnost koju su svi
osjetili, a naročito Kiti koja je bila s Vronskime duboko razočarana.
Shvativši njegovu neozbiljnost i zaluđenost Anom koja se pojavila u
njemu u kratkom vremenu, Kiti pada u duboku depresiju i bolest.
Kiti uspoređuje odnose prema Vronskome i Levinu:


… Njegova ljubav prema njoj, u koju je bila sigurna, izgledala joj je
laskava i radosna. Bilo joj je lako sjećati se Levina. U sjećanjima na
Vronskog, naprotiv, miješalo se nešto nelagodno, iako je on bio svjetski
i skladan čovjek. Kao da je to bilo nešto falš- ne u njemu, on je bio
tako jednostavan i mio- već u njoj samoj, dok se s Levinom osjećala
savršeno jednostavnom i jasnom. Ali zato, kad bi razmišljala o
budućnosti s Vronskim, pred njom je iskrsavala blistava i srećna
perspektiva. Budućnost s Levinom činila joj se maglovitom.”

Levin
sa svojih 40-tak godina je navikao na samoću, ali niju ju prihvaćao. I
dalje mu je osnovni cilj osnovati obitelj, ali se potpuno gubi u tim
mislima jer je svjesan da još uvijek voli Kiti. Sam sebe smatra
savršenim za obiteljski život. Smije se tuđim bračnim problemima i
osuđuje njihovo površno shvaćanje braka jer ih ne smatra dovoljno
zrelima za tako svetu obavezu kao što je brak. Uvjeren je da bi njegov
porodični život bio drugačiji od ostalih. Ali s vremenom, kada mu se
želja ostvari, shvaća da je lako skrenuti i da neshvaćanje bračnog druga
nije ništa neobično, naprotiv, da su razilaženja mišljenja i različiti
pogledi na iste stvari uobičajenost.

“… Događalo se da se kao
neoženjen, gledajući tuđi bračni život, sitne brige, svađe, ljubomora,
samo prezrivo osmjehivao u duši. U njegovom budućem bračnom životu, po
njegovom uvjerenju, ne samo da nije moglo da bude ništa slično već mu se
činilo da i sve vanjske forme moraju u svemu da se savršeno razlikuju
od života drugih. I odjednom ne samo da njegov život sa ženom nije
potekao na poseban način već je bio sačinjen od onih najništavnijih
sitnica koje je onn ranije toliko prezirao, a koje su sad, protiv
njegove volje, dobijale neobičan i neporeciv značaj. I Levin je vidio da
sređivanje svih tih sitnica nije onako lako kako se njemu ranije
činilo.”

Naposlijetku, tok događaja se tako odvijao da su se
Levin i Kiti napokon zaručili i Kiti odlučuje svu svoju ljubav unijeti u
taj brak s Levinom. Ubrzo slijedi vjenčanje, odlazak na selo i Kitina
trudnoća.

“ Ljubav prema ženi on me samo da nije mogao zamisliti
bez braka, već je prvo zamišljao porodicu, pa tek onda ženu koja mu je
podarila porodicu. Njegova shvaćanja ženidbe zato i nisu ličila na
shvaćanja većine njegovih poznanika za koje je ženidba bila jedno od
mnogih životnih patnji. Za Levina je to glavno pitanje u životu od kog
je ovisila sva njegova sreća.”

Levin i Kiti uspijevaju prevladati sve sitne nesuglasice i nastavljaju spokojno i idilično živjeti na selu.

U
toku romana upliće se još jedna ljubav koja nije niti u jednom pogledu
sretna. To je ljubav Stive i Doli. U romanu imamo tri različita braka i
tri različita shvaćanja bračnih obveza i rješavanja problema. Daleko
najidealniji je brak Kiti i Levina, ali moramo uzeti u obzir da je
njihov brak tek na početku, tj. čitajući, pratimo njihove zaruke,
vjenčanje i početak bračnog života. Upoznajući likove, možemo naslutiti
da će njihov brak potrajati, tj. najvjerojatnije će se zadržati na tom
nivou poštovanja i ljubavi.
Brak Ane i njenog muža Alekseja
Aleksandroviča pratimo kao neku vrst obveze koja je nastala iz obostrane
koristi, ali i koja je savršeno funkcionirala dok se nije pojavio
Vronski sa svojom ljubavlju koju Ana prihvaća. Ta ljubav završava
tragično, ali od samog početka možemo naslutiti njen kraj jer vidimo da
njihova ljubav nema nikakve perspektive, tim više, i zbog okruženja u
kojem je nastala. Treći brak, najsporedniji je brak Doli i Stjepana koji
nam može poslužiti kao putokaz kroz društvo i neka tipično nezrela
(muška) shvaćanja braka i obveza te ležerno pronalaženje rješenja tj.
izlaz iz naizgled nemoguće situacije.
Stiva je prikazan kao
prilično površan, potpuno nezreo lik koji sve prihvaća dosta
jednostavno, bez većih komplikacija i ulazi u razne situacije, ne
misleći na posljedice. Vlastitu ženu shvaća isključivo kao majku njegove
djece dok ljepotu, draži i ostalo pronalazi u drugim ženama. Odvaja ta
dva života i dva pogleda, shvaćanja žene, i uopće se ne krivi zbog toga.


Stjepan je bio pravedan u odnosu prema samome sebi. On sebe nije mogao
obmanjivati i uvjeravati se da se kaje za svoje postupke. On se sada
nije mogao kajati za ono za što se kajao nekada, prije šest godina, kad
je prvi put prevario ženu. On se nije mogao kajati za to što on,
34-godišnjak, lijep i zaljubljiv čovjek, nije bio zaljubljen u ženu,
majku petero žive i dvoje umrle djece, samo godinu mlađu od njega. On se
kajao jedino zato što nije znao bolje sakriti od žene. Ali, on je
osjećao svu težinu položaja i žalio je ženu, djecu i sebe samoga. Možda
bi on i umio svoje grijehe sakriti bolje od žene da je mogao očekivati
da će ta vijest na nju tako djelovati. Jasno je da on o tome pitanju
nikada nije razmišljao, ali, nekako maglovito, njemu se pričinjavalo da
žena odavno naslućuje da joj on nije vjeran, ali da na to gleda kroz
prste. Njemu se čak činilo da je ona, izmorena, ostarjela, već nelijepa
i ni po čemu zanimljiva žena, jednostavna, jedino dobra majka porodice,
po osjećanju pravednosti dužna da bude ponizna. Pokazati se sasvim
suprotno.”

Zbog te njegove neozbiljnosti pati jedino Doli,
njegova žena, ali možemo primijetiti da su oni i ušli u brak djelomično
kao stranci. Doli je razočarana kada uviđa tu drugu muževu stranu za
koju prije nije niti znala, ali odlučuje spasiti brak i oprašta mu. U
tome je uvelike pridonijela Ana, njegova sestra, koja pokušava Doli
pojasniti brata i njegove postupke i razloge.

Dijalog Ane i Doli:

- Jeste, ja njega znam. Ja ga bez žalosti nisam mogla gledati. Mi ga
obje znamo. On je dobar, ali gord, a sad je tako ponižen. Osnovno, što
je mene dirnulo ( i tu je Ana pogodila glavno što je moglo ganuti Doli) -
njega muče dvije stvari: to što ga je stid pred djecom, i to što je
voleći te… da, da, voleći te više od svega na svijetu nanio tebi bol,
ubio te. “ Ne, ne ona neće oprostiti”, stalno govori on.
Da, ja
shvaćam da je njegov položaj užasan; krivcu je gore nego nevinom- reče
ona- ako on osjeća da od njegove krivice dolazi sva nesreća. Ali kako da
oprostim, kako da opet budem njegova žena poslije nje? Moj život s njim
bit će mučenje baš zato što sam ga voljela, kako samo voljela, što i
sad volim svoju nekadašnju ljubav prema njemu…
Jedno ću ti reći -
poče Ana - ja sam njegova sestra i znam njegov karakter, tu sposobnost
da sve, sve zaboravi, sposobnost za potpun zanos, ali zato i za potpuno
kajanje. On sad ne vjeruje, ne shvaća kako je mogao učiniti to što je
učinio. ….Samo, Doli, dušice, ja u potpunosti shvaćam tvoje stradanje,
samo jedno ja neznam: ja ne znam … ne znam, ukoliko u tvojoj duši još
ima ljubavi za njega. To ti znaš- ukoliko ima, da bi se moglo oprostiti.
Ako ima, onda oprosti!
…. Ja poznajem svijet bolje od tebe. Znam
takve ljude kao što je Stiva i kako oni gledaju na to. Ti kažeš da jeon s
njom razgovarao o tebi. Toga nije bilo. Takvi ljudi čine nevjerstva,
ali domaće ognjište i žena- to je za njih svetinja. Te su žene nekako u
njihovim očima prezrene i ne smetaju poroditi. Oni postavljaju nekakvu
neprelaznu liniju između toga i porodice. Ja to ne razumijem, ali to je
tako.”

Ana u potpunosti razumije Dolinu patnju, shvaća ej i molii da oprosti njenom bratu. Doli naposlijetku oprašta.
Za
taj brak je tipično to da je ljubavi u početku bilo, ali s vremenom se i
ona ugasila, a ostalo je jedino poštovanje i djeca kao rezultat tog
braka.
Razmišljajući, Doli je shvatila da je najbolje rješenje
oprost, iako nikad više neće biti isto; ali s vremenom se povjerenje
može potpuno nadograditi uz obostrani trud. S druge strane, to je jedino
rješenje uz kojee je moguće sačuvati tu svetu zajednicu i poštedjeti
djecu.

Pisac nam prikazuje taj brak i radi uspordbe s Aninim
nevjerstvom, koja ne bira sredstva da ostvari potpunu ljubav i sreću.
Da nije bilo tog okruženja i takvih shvaćanja, možda bi Anina sudbina i
drugačije završila, ali Ana je odabrala nemoguće i zato platila svoju
ljubav životom.


2. Ana Karenjina


Bilješke o piscu:
Ruski
pisac, jedan od najvećih pisaca u doba realizma. Rođen je 9. rujna 1828
u Jasnaja Poljana. Sa 16 godina Tolstoj je otišao studirati jezik a
onda pravo. Putovao je po zapadnim državama, vratio se vrlo razočaran
gradskim društvom. Bavio se pedagoškim radom, uzdizanjem seljaka.
posvećuje se svojoj obitelji i književnom radu. U publicističkim
tekstovima zagovara preporod društva moralnim usavršavanjem pojedinaca.
Prvi kratki roman izdao je 1863 a zvao se «Kozaks». Usljedili su mnogi
romani. "Anu Karenjinu" je napisao izmedu 1875 i 1877. Nakon "Ane
Karenjine" napisao je još nekoliko romana. Bio je jedan od najvećih
mislilaca svog doba. Tolstojev bogati književni rad i ideologija
značajno su utjecali na evropsku misao i kniževnost u završnici 19 i na
početku 20 stoljeća. Umro je 20 studenog 1910.

Tema: Preljub Ane Karenjine

Vrijeme radnje:
70-tih godina 19 stoljeća

Mjesto radnje: Moskva, Petrograd

Vrsta: Roman ideja

Likovi:
Ana Arkadnjevna Karenjina, Aleksej Aleksanarove Karenjin, Aleksej Kiriovič Vronski, Konstantin Dimitrie Levin

Sadržaj:
Roman
govori istodobno o dvije ljubavne priče. Sretan brak Levina i Kiti te
tragična afera grofa Vronskog i Ane Karenjine. Levin je plemić i
zemljoposjednik koji je zaljubljen u Kiti, dok je ona zaljubljena u
Vronskog. Kada je Levi zaprosio Kiti ona ga je odbila , nadajući se da
će Vronski zaprositi nju. Nakon odbijanja Levin napušta Moskvu i odlazi
na selo. Na jednom balu Vronski se zaljubljuje u Anu Karenjinu, a Kiti
zbog boli i tuge odlazi u inozemstvo na lječenje. Vani stvara nova
poznanstva i oporavlja se od nesretne ljubavi. Nakon povratka u Rusiju
Levin ponovo prosi Kiti, ali ovaj put ona prihvaća. Njihov brak je bio
stabilan iako je bilo povremenih neslaganja. Rađa sina Dimitrija. Levin
je nakon vjenčanja prolazio kroz vrlo teško razdoblje iz kojeg je našao
izlaz u vjeri u Boga. Ana je udana za Alekseja Karenjina. On je državni
službenik. Njihov odnos je korektan, ali bez ljubavi. Nakon bala Vronski
je otvoreno izrekao svoju ljubav Ani. Ona napušta Moskvu, ali Levin je
slijedi. Ana i Levin viđaju se svaki dan i ljudi su počeli širiti
glasine. Aleksej uplašen zbog skandala moli Anu da prikrije vezu, ali ga
ona i dalje nastavlj viđati. Ostaje u drugom stanju i to priopćava
Vronskom prije jedne konjičke utrke. Na putu kući Ana priznaje mužu
svoju vezu, braneći svoju ljubav. Aleksej želi sačuvati svoj brak, ali
ne želi da Ana prima Vronskog u kuću. Prilikom poroda došlo je do
komplikacija i Ana na rubu smrti moli muža za oproštaj. On oprašta i Ani
i Vronskom i prihvaća dijete. Ana raskida s mužem, a on joj namjerno ne
želi dati sina. Ana, Vronski i djevojčica odlaze u inozemstvo. Bili su
sretni neko vrijeme, ali Anina čežnja za sinom ih vraća nazad u Moskvu.
Ana i Vronski pokušavaju ući u visoko društvo. Levin je rado viđen, ali
Ana doživljava javnu osudu. Povlače se na selo gdje vode luksuzan život.
Levin inzistira da se Ana rastavi od Alekseja, ali on to odbija zbog
religioznih načela. Ana sve više kažnava Vronskog za odvojenost od svoga
sina, upada u histerična stanja, a noću uzima morfij. Na kraju teškog
razdoblja baca se pod vlak. Nakon toga Vronski se prijavljuje za odlazak
u Srbiju u Srpsko-Turski rat.

Karakterizacija likova:

Ana Karenjina
Na
početku knjiga Ana je preljepa i šarmantna, uzorna majka, žena državnog
službenika. Svu svoju ljubav usmjerila je na svog sina. Sljedeći srce
Ana ostavlja muža, položaj, ugled i sina. Ona je željela dobiti ne samo
što je htjela već i više od toga. Optužuje Vronskog za najveći moralni
prekršaj-kršenje majčinske dužnosi. Postaje opsjednuta o Vronskovoj
nevjeri te gubi ljubav. Na kraju spoznaje da je ljubav prolazna i
odlučuje sve prekinuti. Bacanjem pod vlak Ana prekida svoj život i
ostavlja svoje ljubljene u velikoj tuzi.

Aleksej Vronski
Pružao
je svu svoju ljubav i potporu Ani, čak se zbog nje i odrekao vojničke
karijere prije odlaska u Italiju. Bio je žrtva, podnio je gorčinu
poraza. Njegova najveaa krivica je u tome što je obećao ono što nitko ne
može ostvariti-DA ĆE ČAHURA LJUBAVNOG ZANOSA TRAJATI VJEČNO.




3. Ana Karenjina

Leo
Nikolaievič, Grof Tolstoj rođen je blizu Moskve 28.08.1828. godine u
jednoj staroj aristokratskoj obitelji. Osirotio u devetoj godini života,
odgojen je i obrazovan kod tetke. Godine 1844. upisao je Sveučilište
Kazan gdje je na njega veliki utjecaj izvršio francuski pisac Jean -
Jacques Rousseau. Napustio je sveučilište 1847. godine bez dobijanja
diplome.
Iz njegovih dnevnika poznato je da je Tolstoj bio
podijeljen protiv sebe: Iako se posvetio potpuno ludim provodima, imao
je osjećaj krivnje i nije znao zašto. Sit gradskog života, odlazi na
selo gdje seljaci ne prihvaćaju njegove “poklone” jer im nije jasno
zašto bi plemić želio pomoći seljacima. Neshvaćen i razočaran, vratio se
u Moskvu gdje provodi još dvije godine živeći “na visokoj nozi”.
Njegovi dnevnici pokazuju ga kao neumornog mladića u potrazi za
kockanjem i noćnim provodima sa ženama. Tada počinje njegova karijera
kao pisac, 1852. godine. Godine 1851. uključio se u rat prateći tako
svoga brata Nikolaia. Vojsku napušta 1855. godine i tada putuje po
Europi. Tolstojev brat Nikolai umire 1860. godine od tuberkuloze i tom
tragedijom Tolstoj biva duboko pogođen. Kasnije je smrt Nikolaia Tolstoj
rekonstruirao u svom djelu “Ana Karenjina” i to u liku Levinovog brata,
koji se isto tako zvao Nikolai.
Godine 1862. Tolstoj je oženio
Sonju Andejevnu Behr. Od tada piše svoja najznačajnija djela “Rat i mir”
od 1864. do 1869. godine, a “Anu Karenjinu” završio je 1876. godine. U
svojim knjigama Tolstoj se mnogo služio vlastitim iskustvima, ali i
iskustvima drugih oko sebe. To je najbolje vidljivo u “Ani Karenjinoj”.
Izjavio je da je oduvijek želio napisati “knjigu o suvremenom životu”.
Brak bi bio glavni problem, a preljub zaplet radnje. Upravo to ostvario
je u svom remek-djelu “Ana Karenjina”. Preljub je grijeh koji je i sam
Tolstoj učinio i tako napustio dijete, a kasnije se osjećao krivim zbog
toga čina. Sve se to jasno vidi i u glavnom liku, u Ani Karenjinoj. Anom
je Tolstoj želio pokazati svoju tamnu stranu. Likom Levina prikazao je
sebe, a lik Kiti je zapravo ogledalo njegove žene Sonje.
Mnogi
čitatelji smatraju Tolstoja jednim od najvećih gospodara u oslikavanju
psihološkog portreta pojedinog lika. Kasnije Tolstojeve knjige postaju
sve konzervativnije i religiozne.
U svojim posljednjim godinama
Tolstojevo pamćenje ozbiljno zakazuje i pati od čestih napada prilikom
kojih gubi svijest. Tada bi zapitkivao pitanja o svojim rođacima koji su
preminuli prije nekoliko desetljeća. Mjesec dana nakon jednog od
napada, 20. studenoga, 1910. godine, Tolstoj je umro u malom gradu
Astapovo, nakon što je konačno odlučio otići iz Yasaya Polyana - sela u
kojem je živio.
Leo Tolstoj bio je čovjek mnogih činova - vojnik,
seoski plemić, pisac, učitelj, kritičar itd. Cijelog života bio je borac
i plivao protiv struje, ali isplatilo se jer njegova djela danas
smatraju se pravim majstorskim ostvarenjima. “Ana Karenjina” svakako je
njegovo najbolje i najvažnije djelo koje čitatelji današnje suvremenosti
i dalje smatraju uzbudljivim i važnim.

“Ana Karenjina” sadrži
dvije paralelne radnje koje se zbivaju istovremeno. Jedna radnja prati
lik Ane Karenjine, a druga govori o Levinu i njegovim problemima.
Velikim dijelom knjige te dvije radnje odvijaju se odvojeno i tek na
kraju knjige spajaju. Na temelju te dvije radnje možemo zaključiti više
tematskih slojeva. Tematski gledano putevi Ane i Levina su u kontrastu.
Ana je u potrazi za osobnim zadovoljstvom, kroz romantičnu ljubav iako
bi to značilo da treba učiniti grijeh - preljub; Levinov cilj je
osnovanje obitelji kroz brak, odnosno duševno zadovoljavanje. Tako je
Tolstoj opisao idealan brak i onaj u kojem živi grijeh. Mislim da je i
osnovna tema djela brak. Pratimo lik Ane Karenjine od početka gdje se
prikazuje kao dobra majka, vjerna žena i dobra prijateljica prihvaćena
od društva. No, upoznavanjem s grofom Vronskim počinje pad njene
ličnosti, njene naravi. Ona se strasno zaljubljuje i čini preljub s
Vronskim koji ju također strasno obožava. Tu počinju bračni problemi Ane
i njenog muža Alekseja Karenjina. Ana i Karenjin nemaju niti malo
romantičnosti, uzbuđenja, niti seksualnih iskustava u braku koja bi
mogla zadovoljiti ženu poput Ane. Zato se Ana odlučuje na preljub, i
smatra da preljub ne šteti nikome ako se pravilno izvede. S druge strane
radnje pratimo odnos Levina i Kiti. Tolstoj taj brak smatra idealnim ,
jer je to brak između dvije osobe koje se međusobno vole i poštuju, te
slažu oko svega. U braku s Karenjinom, Ana je rodila i sina Serjožu.
Tema majke odnosno uloge žene u liku Ane Karenjine postavlja mnoga
pitanja. Ana je u početku vrlo dobra majka, Serjoža ju jako voli i ona
voli njega najviše na svijetu. Mislim da je ljubav uništila pravu
ličnost Ane Karenjine. Mnogi kritičari rekli su da je Ana otkrila svoje
pravo lice upravo preljubom, no ja se ne slažem s time. Ana je kroz
ljubav izgubila osjećaj stvarnosti, nije mislila racionalno već srcem, a
srce joj je bilo u velikom mraku Vronskoga. Ana se mijenja, postaje
vrlo ljubomorna na Vronskog, biva izbačena iz društva jer živi u
grijehu, a jedino joj Doli dolazi u posjetu. Strasti između Ane i
Vronskog postaju njihova bol i propast. Na kraju Ana ne ostvaruje svoj
cilj, ne pronalazi svoju sreću i oduzima si život. No, tim činom ipak je
ostvarila dio svoga cilja, nanijela je bol osobi za koju je smatrala da
je glavni krivac njenim patnjama, nanijela je bol Vronskome. Dala mu je
svoj osjećaj krivnje, da i on osjeti kako je to. Levin, kontrastno Ani,
uspijeva u potrazi za srećom i živi sretno s Kiti.
Vrijeme radnje
ovog djela Tolstoja jest njegova suvremenost, a to je druga polovica 19.
stoljeća (oko 1870. godine). Mjesto radnje ovisi o samim likovima i
njihovim kretanjima. Oni se kreću iz sela u grad, iz grada u selo
(Petrograd, Moskva, selo blizu Moskve). Glavna pripovijedačka tehnika je
tzv. “sveznajući govornik”, odnosno to je sam Tolstoj. Tolstoj izražava
svoje vlastito mišljenje, a time manipulira našim, kroz svoje likove.
Levin, koji je u biti Tolstoj, je glasnogovornik Tolstoja. Ana, iako ima
mnogo osobina kojima se Tolstoj divio, otišla je izvan njegova
shvaćanja svijeta i zato ju je uništio. Tolstoj je život shvaćao kao
jedan dio zatvorenog kruga -> rođenje, život, smrt, i to mora tako
biti. Kroz brojne monologe u djelu, Tolstoj opisuje u detalj misli i
osjećaje svojih likova. Na primjer na balu gdje Ana osvaja srce
Vronskoga izvor gledišta je Kiti, a ponekad se mijenja taj izvor
gledišta radi postizanja veće dramatičnosti priče.
Osim dvije
osnovne radnje koje se zbivaju paralelno između Ane i Levina, postoji
još jedna manje važna za glavni tijek događaja. To su kućne nesuglasice
te financijske i obiteljske svađe obitelji Oblonskih (Doli i Stiva). Sve
te priče odvijaju se u vremenu kronološkim slijedom i s obzirom na
kronološki slijed Tolstoj prebacuje radnju s jedne priče na drugu.

“Ana Karenjina” komponirana je u dvije knjige. Svaka knjiga sastoji se
od četiri dijela. U prvoj knjizi pratimo upoznavanje s likovima i zaplet
u radnju (Ana ostavlja Karenjina da bi živjela s Vronskim; Levin se
zaručuje s Kiti). U drugoj knjizi dolazi do vrhunca radnje kada Ana gubi
kontrolu nad svojim osjećajima, te osuđuje Vronskog, što na kraju
dovodi do tragičnog samoubojstva.

U djelu pratimo sedam
najvažnijih likova koji utječu više ili manje na tijek događaja. To su
Ana Arkadjevna Karenjina, Aleksej Kirilovič Vronski, Konstantin Dmitrič
Levin, Katarina Aleksandrovna Levina (Kiti Ščerbacka), Aleksej
Aleksandrovič Karenjin, Stjepan Arkadjič Oblonski - Stiva, Darija
Aleksandrovna Oblonski (Doli).
Sigurno je da su dva najvažnija
lika u djelu Ana Karenjina i Levin. Ana Karenjina je tamna strana
Tolstoja. Poput Ane i Tolstoj je učinio preljub i tako napustio dijete, i
nakon toga osjećao veliku krivnju. Njegova smrtna kazna za Anu
Karenjinu zapravo je njegovo iskupljenje za svoj vlastiti grijeh. Anu
možemo promatrati zajedno s Doli i Kiti. Tolstoj smatra da je glavna
funkcija seksualnih odnošaja rađanje djece, a ne osobno zadovoljstvo.
Doli i Kiti uklopile su se u njegovo mišljenje jer one su dobre žene i
majke prije svega ostalog. Ana, s druge strane, smatra seks kao osobno
zadovoljstvo, i boji se imati još djece s Vronskim jer bi tako mogla
oslabiti i izgubiti upravo to osobno zadovoljstvo. Odkad živi s
Vronskim, odnosno u grijehu, biva odbačena od društva. Vronski se želi
vratiti svakodnevici i običnom životu, što Ana tumači kao uvredu prema
njoj. Od tada počinje sumnjati u ljubav Vronskoga, koji je uistinu i
dalje zaljubljen u nju. No, mislim da ta sumnja dolazi iz Aninog
osjećaja krivnje i odbačenosti te želje za osvetom. Podsvjesno, Ana
optužuje Vronskog za nešto što sebi ne može oprostiti - napuštanje svoga
sina Serjože. Vronski želi nastaviti živjeti normalnim životom, i želi
da Ana bude s njim jer ju voli, no Ana zbog njegove želje za
svakodnevicom postaje sumnjičava i osvetljiva prema njemu. Ne može se
pomiriti s činjenicom da je napustila sve za što je živjela, da bi
postala nečija svakodnevica. Žedna i gladna zbog izgubljene energije,
Ana traži nešto od Vronskog za svoju žrtvu, za svoje napuštanje voljenog
sina. No, spoznaje da od Vronskog sve manje i manje može dobiti te se
odlučuje na osvetu. Ana pada u očaj i to je vidljivo iz njenih sitnih
laži, poruka, ucjena, pisama upućenih Vronskom. Neprestano se svađa s
Vronskim, upada u histerična stanja, a noću uzima morfij.
S druge
strane gledišta, Vronski je vrlo odlučan u ljubavnom životu s Anom. On
se želi oženiti njome i živjeti obiteljskim životom. Odbacuje svoje
snove o karijeri u službi vojske, samo da bi bio s Anom. On je zreliji u
razmišljanju od Ane jer je sposoban odvojiti racionalno razmišljanje od
emocionalnog. Mnogi kritiziraju Vronskog što nije inzistirao da Anu
prihvate u društvo, jer ipak, Anini prijatelji su i njegovi. Društvo ne
kažnjava Vronskog kao što kažnjava Anu što živi s njim. On ne može
shvatiti Aninu bol jer ju sam ne proživljava. S Anom je u tim trenucima
teško živjeti. No bez obzira na njenu ljubomoru, narav, i njene suze,
Vronski ju i dalje voli, ostaje joj vjeran, i ne pomišlja da ju ostavi.
No, što se Vronski više vraćao onom što zaista je, svojoj običnosti i
svakodnevici, Ana je smatrala sve to nepoštenim prema njoj samoj. Jer,
upravo je on bio taj koji joj je uskratio da živi kao obična žena.
Vronski je svoje pravo na običan i društveni život želio zadržati, ne
shvaćajući bol, zavist i osvetoljubivost Ane, koja ga je baš zbog toga
progonila. Ana je sve očajnije spoznavala da je prevarena obmanuta i
izigrana. Osjećajući da Vronskom postaje navika, teret ili fizička
potreba, reagirala je osvetoljubivo i ogorčeno. I tako je Ana uništila
svoj život iz čiste osvetoljubivosti, jer svojim uništenjem razorila je i
život Vronskog koji ostaje opterećen osjećajem krivice. Ana je željela
da Vronski osjeti ono što se u njoj događalo, i Vronski je dio toga
osjetio.
Na kraju vidimo da se Vronski ponovo vraća vojsci i ratu
protiv Turaka. Postavlja se pitanje da li je to samo odlazak u smrt, u
časno samoubojstvo ili je Vronski ipak odlučio nešto učiniti sa svojim
životom nakon svega?
Vronskog je najbolje prikazao Stiva u svom citatu:

“ Silno je bogat, lijep, jakih veza, krilni ađutant i uza sve to - vrlo
je drag, dobar momak. I još više nego naprosto dobar momak. Koliko sam
ja ovdje o njemu doznao on je obrazovan i vrlo pametan; to je čovjek
koji će daleko dotjerati.”
Fizički izgled Vronskog:
“ Vronski
je bio onizak, čvrsto građen tamnoputac, dobrodušna i lijepa, neobična i
mirna i odlučna lica. Na njegovu licu i pojavi, od kratko podšišane
crne kose i svježe obrijana podbratka do nove novcate uniforme, sve
bijaše jednostavno i ujedno otmjeno. “
S druge strane pratimo lik Levina i njegove probleme, kako ljubavne, tako i poslovne.

“ Levin je junak “Ane Karenjine”. U biti, neki čitatelji vjeruju da je
lik Ane stvoren uglavnom radi isticanja Levinovog superioriteta. Gdje se
Ana histerično mijenja da bi postigla savršenu ljubavnu vezu, Levin
nastoji pronaći suvislost u životu i smrti, ljubavi i poslu; Ana je
portret poremećenja uma; Levin pronalazi sklad s ljudima oko sebe. U
Ani, vidimo moralni slom gradskog društva; u Levinu, vidimo Tolstojeve
nade za buduću Rusiju.”
Kroz nekoliko dana Levinov se pogled na
svijet mijenja. Dok njegov brat Nikolai umire, on smatra da smrt uzima
svako značenje životu i da je Bog koji dopušta smrt zao. No, poslije
vjenčanja s Kiti, smrti njegova brata i rođenja sina, Levin shvaća život
na drugačiji, religiozniji način i ne boji se više smrti. Levin Kiti
može ponuditi siguran život, ali ne može joj dati romantičnu avanturu i
strast kakvom zrači Vronski. Kada ju je zaprosio prvi puta, Kiti ga je
odbila jer se nadala da njeno srce pripada Vronskom. Nakon što je
odbijen, Levinu se budi nesigurnost u sebe, još veća od one kad ju je
zaprosio: “...Ali Levin bijaše zaljubljen, i zato mu se činilo da je
Kiti u svakom pogledu takvo biće ponad svega zemaljskoga, a on da je
takav niski zemaljski stvor da ne bi moglo biti ni pomisli o tome da bi
ga drugi, a i ona sama, ocijenili kao nje dostojna.”
Tada više nije
znao što učiniti i umjesto da traži razlog negativnog odgovora i da
ostane u igri, on se povlači, odlazi na selo i traži svoj mir u
razvijanju poljoprivrede i gospodarstva. Kiti je za razliku od Levina
odbijanje primila na drugačiji način. Ona je razočarana što Vronski više
ne pokazuje zanimanje za nju, što ju nije zaprosio. No, Vronski nije ni
imao namjeru zaprositi Kiti:
“ On nije znao da njegovo ponašanje
prema Kiti ima određeno ime, da je to zavođenje gospođica bez ženidbene
namjere i da je to zavođenje jedan od ružnih postupaka koji je uobičajen
među istaknutim mladim ljudima kao što je on (...) da je mogao saznati
da će Kiti biti nesretna ne uzme li je za ženu, veoma bi se začudio
(...) nije mogao povjerovati da bi ono što je njemu, a pogotovo njoj,
pružalo tako velik i lijep užitak moglo biti ružno. Još manje bi mogao
povjerovati u to da se mora oženiti.”
Kiti tada oboljeva, te s
obitelji odlazi na putovanje da se smiri i razmisli što želi. Odlučuje
da se želi udati za Levina, i tako bude. Fizički opis Kiti:
“ Kad je
mislio o njoj (Levin), mogao ju je svu sebi živo predočiti, posebice
dražest one sitne plavokose glavice s izrazom dječje jasnoće i dobrote,
tako slobodno smještene na visokim djevojačkim ramenima. Djetinjatost
izraza njena lica u skladu s tananom ljepotom stasa sačinjavale su njenu
posebnu divotu koju je on i te kako shvaćao; ali ono što je neočekivano
vazda iznenađivalo na njoj, bijaše izraz njenih očiju, blagih, mirnih i
iskrenih, a posebno njen smiješak koji je Levina stalno prenosio u
čarobni svijet ... svoga ranog djetinjstva.”
Kiti i Levin žive sretno, i kasnije imaju sina. Kiti se savršeno uklopila u obiteljski život:

Kiti pronalazi svoju najveću sreću u ulozi žene i majke, ulozi koju je
Tolstoj najviše cijenio. Potpuno sigurna u sebe, ona unosi sklad u svoj
dom i mir Levinovoj duši. Ima veliko poštovanje prema ljudskom krugu
rođenja, života i smrti, i ne boji ga se. Iako ne uvijek dobro shvaćena,
Kiti je vrlo pametna i jako realna. Ima veliku vjeru i povjerenje u
dobrotu Boga.”
Aleksej Aleksandrovič Karenjin je jedna vrlo
neromantična i pomalo dosadna osoba. Stalno gleda na sat, i uvijek ima
unaprijed izračunato što i kada treba učiniti, što ga čini vrlo
predvidljivim. Njegov odnos prema Ani u braku čisto je formalan, i
njihov je brak dosadan i monoton, što Anu čini željnom uzbuđenja,
željnom prave i strastvene ljubavi. Pošto društvo ima veliki utjecaj na
Karenjina, čini se da upravo društvo i upravlja njegovim postupcima.
Njemu je važnije što će drugi govoriti o njegovu braku, nego njegova
vlastita sreća. On je kontrastan lik Levinu što se tiče religije. Dok
Levin na kraju pronalazi Boga u sebi, Karenjin čini upravo suprotno jer
njegovo Kršćanstvo slabi, te postaje laki plijen Lidije Ivanovne, žene
koja koristi svoju tzv. religiju kao sredstvo zadržavanja Karenjina
blizu sebe, i dalje od Ane. Karenjin je na kraju željan osvete.

Treća strana priče govori o odnosima Doli i Stjepana Arkadjiča - Stive.
Stjepan Arkadjič bio je nevjeran prema svojoj ženi Doli i samim time
započinje knjiga. Nakon razgovora s Anom, ona prihvaća Stivu natrag u
svoj život. Zahvaljuje joj se riječima:
“ Upamti Ana: ono što si ti
za mene učinila nikad neću zaboraviti. I upamti da sam te voljela i da
ću te uvijek voljeti kao najboljeg prijatelja.”
Doli kasnije i
potvrđuje te riječi jer ona će jedina posjećivati Anu nakon što je svi
“izbace” iz društva. Kasnije veza između Ane i Stive postaje ponovo
krhka:
“ Spona što ju je Ana napravila pokazala se krhkom, te je
porodična sloga opet napukla na onom istom mjestu. Ničeg određenog nije
bilo, ali Stjepana Arkadjiča gotovo nikad nije bilo, a slutnje u nevjeri
postojano su mučile Doli, i ona ih je sad odgonila od sebe bojeći se
proživljenih muka ljubomore. Prva provala ljubomore, jedanput
proživljena, više se nije mogla pojaviti, pa čak ni otkriće nevjere ne
bi više moglo na nju onako djelovati kao prvi put. Takva bi je otkrića
sada samo lišila njenih porodičnih navika, te je dopuštala da je vara
prezirući zbog te slabosti njega, a ponajviše sebe.”
Stiva je bio
uvijek veseljak, osoba puna šarma, ali i nevjere. Voli dobru gozbu i
piće, muziku, zabavu, ali i pretjerano budi zanimanje za žene. Svi vole
Stivu u društvu jer uvijek podiže atmosferu, i izazive smijeh. On nikada
nije namjeravao niti može biti vjeran Doli, ženi koja ga uistinu voli.
No, ne može si pomoći - jednostavno je takav. Stiva ima još jednu lošu
osobinu, a to je kockanje. Godinama je živio “na visokoj nozi” i tako
potrošio svoj novac, a sada počinje uzimati i novac od Doli, novac koji
joj je naslijedila, za isplaćivanje svojih kockarskih dugova. No bez
obzira na sve, Doli Stivu uvijek voli, a i Stiva voli nju.

Na
“Anu Karenjinu” možemo postaviti više teza, no vjerojatno je najvažnija
ona koja uključuje lik Ane Karenjine, odnosno pitanje: da li je Ana
Karenjina bila dobra žena? Odgovor bi bio jednostavan, naravno da nije, i
time bi ova teza jednostavno bila negativna, no to je vrlo plitka i
nepromišljena osuda. Ana Karenjina je žena vrlo snažnih strasti, no te
strasti su zarobljene u kući Karenjina, i Ani ne preostaje ništa drugo
nego potraga za oslobađanjem te zarobljene osobe. Ona u početku odbija
Vronskog i ne želi imati vezu s njim, no upornost Vronskog, a i ta Anina
želja za oslobađanjem tjeraju je na preljub. Tim činom ona se oslobađa i
postaje sve ono što s dosadnim i predvidljivim Karenjinom nije mogla
biti. No, zbog pretjerane ljubavi i neracionalnog razmišljanja Ana
polako gubi kontrolu nad svojim osjećajima, i nekad mirna i uvijek
stabilna Ana, postaje sada vrlo histerična, posesivna i sumnjičava
osoba. To je dovodi i do samoubojstva. Ja mislim da je Karenjin glavni
krivac svemu što se dogodilo. Ana i Karenjin vjenčali su se ne iz
ljubavi već zato što je tako bilo uređeno. Život s Karenjinom dosadan je
i Ana nije imala što drugo učiniti nego osloboditi svoj pravi karakter,
svoju osobnost, strast i ljubav. Ova teza afirmativna je, jer mislim da
problem nije u Ani, nego u Karenjinu. Karenjin je taj koji nije bio
dobar muž (predvidljiv, dosadan, neromantičan, uvijek zaposlen, “vrijeme
je novac” mu je vjerojatno glavni moto).

“ Nećemo smatrati “Anu Karenjinu” umjetničkim djelom; smatrat ćemo je dijelom života. Dio života i je.”

Dio života i je. Tolstoj je uspio opisati suvremeni život i ljude koji
su nam bliski na jedan vrlo jednostavan način. Njegovi likovi isti su
kao i ljudi koje susrećemo svaki dan u životu, i zato je njegovo djelo
tako jednostavno i dostupno svima. On je svaki lik u djelu
okarakterizirao na sve moguće načine - psihološki, moralni, estetski,
socijalni... i time ih učinio svakim za sebe vrlo posebnim, i u nama
time budi naše vlastito rasuđivanje - tko je dobar, tko je loš. Obično
smo se uvijek susretali s likovima koji su sigurno ili negativni ili
pozitivni, ali ovaj puta svi se čine pozitivnim u početku, no kasnije
svaki čitatelj dobija svoju sliku o pojedinom liku. Mislim da je Tolstoj
prvi pravi pisac koji je otkrio realizam i upotrijebio vrijeme kao
glavni faktor radnje. Tolstojevo remek-djelo dio je života, kako
njegovoga tako i našega. Tolstoj je izvanredno znao opisati psihološke
osobine svojih likova i čitajući djelo može se vidjeti istina o ljudskoj
naravi, o tome kakvi ljudi zaista jesu, a tim iskustvom mislim da
možemo bolje razumjeti ljude sa sličnom sudbinom kao na primjer Ana,
Levin, Vronski i drugi. Konačan zaključak je samo dvije riječi:
remek-djelo.



4. Ana Karenjina


U osnovnoj
temi i fabuli roman analizira problem braka i obiteljskog života. U
knjizi je paralelno obrađeno i pitanje iz ekonomskih i društvenih odnosa
u Rusiji u Tolstojevo vrijeme. Njegova razmišljanja iskazana su kroz
lik Levina u kojega možemo uočiti velikih sličnosti sa piscem. Kroz
Levinov lik Tolstoj je prenio svoja iskustva iz područja ekonomije,
svoju ljubav i vjeru, događaje oko rođenja svojga djeteta kao i
unutrašnji život i polemike, muke svoje savjesti, razmišljanja o smislu
života i zadacima pojedinaca, svoju potpuno izraženu borbu za dobro.
Mnogi smatraju upravo Levina glavnim likom romana jer je uvelike
zasjenio osnovnu temu romana i najbitniji problem izražen kroz Anin lik-
preljub.
U djelu se isprepliću tri braka- Stjepan Arkadjič
Oblonski (Stiva) sa svojom ženom Darjom Aleksandrovnom (Doli); Levin sa
Kiti (mlađom Dolinom sestrom) i Ana (Stjepanova sestra) te njezin
nesretni brak sa Aleksejem Aleksandrovićem i njena ljubav prema Alekseju
Kiriloviću Vronskome.
Najviše osuđivan je upravo Anin lik zbog
njene nemoralnosti i potkraj sretnog braka Kiti i Levina još više njena
nevjera dolazi do izražaja. Čini se kao da idilični osjećaji između
Kiti i Levina služe samo da bi se pojačala osuda Anine pogubne strasti.

Sam Anin lik u početku stvaranja romana trebao je biti prikazan
kao potpuno negativan. Ona je trebala biti žena bludnica koja cinično
uživa u boli koju zadaje drugima. Međutim, Tolstoj je odustao od takve
koncepcije i izabrao pametnu, obrazovanu, lijepu i vrlo nesretnu ženu
čija je jedina želja u životu bila ostvariti potpunu ljubav i , ne
ostvarivši je, odluči skončati život.
Po Tolstojevu shvaćanju,
brak je najprirodniji i najzdraviji cilj muškarca i žene i ugrožavanje
ovog oblika ljudske zajednice istovremeno znači i ugrožavanje
najljudskijih i najplemenitijih težnji.
Zbog takvog mišljenja za
Tolstoja se kaže da nikada nije bio dublji psihoanalitičar (kao kroz
Anin lik) i do samoga kraja ne saznajemo piščevo izjašnjenje- da li on
optužuje njen postupak ili ga brani. To pitanje svatko može postaviti za
sebe, ali vjerojatno ima dva odgovora. Toliko je kriva, a ta njezina
krivnja osobito dolazhi do izražaja u sredini u kojij se kreću visoke
peterzburške ličnosti koje obalatno osuđuju njezin postupak i
opredjeljuju se uglavnom protiv nje. U tom smislu i njezin postupak je
djelomično opravdan jer je svoja nedjela učinila potaknuta ljubavlju
koju nikada do tada nije osjetila, a koja je potreba svakog čovjeka.

“…
Oni kažu: religiozan, karakteran, pošten, pametan čovjek, ali oni ne
vide ono što sam ja vidjela. Oni ne znaju kako je on osam godina gušio
moj život, gušio u meni sve što je bilo živo, da on ni jednom nije
pomislio na to da sam ja živa žena kojoj je potrebna ljubav. ”

Ana
je opisana kao uzvišeno tragičan lik od krvi i mesa u čijoj tragediji
ne mali dio krivnje snosi aristokratska sredina u kojij žive ona i
njezin ljubavnik. Ta sredina ih guši i osuđuje, osobito nju kao
pripadnicu ljepšeg spola kojoj je mjesto doma, uz muža i djecu. Njoj se
ne može oprostiti i opravdati je, tim više što- iako nije prva žena koja
je pronašla svoju ljubav u drugome muškarcu a ne u mužu - ona, prije
sviju ostalih to javno priznaje i pokazuje jer ne može živjeti u
lažima u kojima cijelo društvo živi. Javno napušta muža i vlastito
dijete ( što i sama predbacuje) jer je potpuno zaslijepljena trenutnom
srećom koja joj je pružena.

“ Ja sam loša žena, ja sam
propala žena”, razmišljala je “ali ja ne volim laž, ne trpim laž, a
njegova (muževa) hrana jeste laž. On sve zna, sve vidi, šta li on osjeća
ako može da govori tako mirno? Da ubije mene, da ubije Vronskog - ja
bih ga cijenila. Ali ne, njemu treba laž i pristojnost.”


Ona tako razmišlja u sebi jer osuđuje tipično ponašanje gdje je
najbitniji ugled i dostojanstvo i kad nešto izmakne granicama, ponaša se
kao da se ništa nije desilo. Nju straše licemjerje i dvoličnost jer ona
je u potrazi za čistom srećom iako je svijesna da je neće naći i da će
svugdje biti osuđivana i dalje se ne odriče ljubavi sve dok ljubav ima
smisla u njezinim očima…

“Činilo joj se da će njen položaj sada
nesumnjivo zauvijek riješiti. Taj novi položaj može biti i loš ali će
biti određen, u njemu neće biti nejasnoća i laži.”

Ana
je u pogledima ostalih žena izazvala i ljubomoru i samo su čekale znak
da je mogu javno osuditi jer je Anina pojava bila primjećivana gdje god
se pojavljivala.

“ Većina mladih žena što su Ani zavidjele i
kojima je već davno dodijalo to što je zovu pravednicom, radovale su se
tome što su pretpostavljale i samo su čekale potvrdu suprotnog
društvenog mišljenja pa da se na nju okome svom težinom svoga prezira.”

Ana
je, za razliku od slobodoumnih žena koje svjesno bacaju izazov društvu i
moralnim shvaćanjima svoje klase, Ana je samo željela malo ljubavi,
želi voljeti i biti sretna zato što je to najprirodnija želja svakog
pojedinca u upravo je tu želju Tolstoj naglasio kao osnovicu romana.

Pravo pitanje vezano uz Anin lik nije pitanje moralnosti ili
amoralnosti njenog čina, već zašto ona, usprkos svemu, ne ostvaruje
svoju osobnu sreću kojoj je sve podredila i koja je njezin jedini i
pravi životni cilj. Čak je i ljubav prema djetetu bila zasjenjena od
jake želje za osobnom srećom.

“ Serjoža?- sjeti se ona - Ja
sam također mislila da ga volim i topila se nad svojom nježnošću. A
živjela sam bez njega, zamijenila ga drugom ljubavi i nisam se žalila na
tu promjenu dok me ta ljubav zadovoljavala.”

Dobar dio razloga
za ono što se konačno zbilo (tj. do Aninog samoubojstva) leži i u samoj
njenoj ličnosti. Sama će u jednom trenutku reći da se boji one druge Ane
u sebi, pa je Tolstoj govorio o “ zlom duhu nastanjenom u njenom srcu.”
U trenutke njene prolazne bolesti govori Alekseju Aleksandroviču:
“…
Evo šta sam htjela da kažem. Nemoj mi se čuditi. Ja sam ona ista. Ali u
meni postoji druga, ja se nje bojim- ona je zavoljela njega i ja sam
htjela da te mrzim, ali nisam mogla da zaboravim onu koja je bila
ranije. Ja nisam ta. Sad sam ja ona prava, ja sva. Ja sad umirem,…. ali
to će se brzo svršiti. Samo jedno mi je potrebno: oprosti mi… Ne, ti ne
možeš oprostiti! Ja znam da se to ne može oprostiti! Ne , ne , idi, ti
si isuviše dobar- jednom rukom držala je njegovu ruku, a drugom ga
gurala od sebe.”

U toj njenoj slabosti uviđamo da je njoj
ipak žao takvog slijeda događaja i da priznaje da ga je voljela ( ali
kao muža, ne kao čovjeka) i da u njoj postoji i druga Ana koja je
zavoljela Vronskoga, a nije bila zadovoljna u muževom zagrljaju. Traži
od muža oprost ali je svjesna da je uništila njegov život i da previše
traži.
Ta druga Ana razara njezinu ličnost i rađa se pod pritiskom
mnogobrojnih okolnosti uglavnom objektivnih, društvenih, a koje su
uvjetovale Anin preobražaj velike ljubavi prema Vronskome u još veću
mržnju prema njemu.

“- Šta ja mogu htjeti? Ja mogu htjeti samo to
da me vi ne napustite kao što mislite- reče Ana shvativši ono što on
nije dorekao. - Ali ja to neću, to je sporedno. Ja hoću ljubav, a nje
nema. Znači- sve je svršeno! “

Ona postaje nezadovoljna
ljubavlju Vronskoga ali je svjesna da ga opsesivno voli pa pomišlja na
samoubojstvo da bi dokazala svoju veliku ljubav i kaznila ga.

Zašto nisam umrla?”- sjeti se svojih tadašnjih riječi i svog tadašnjeg
osjećaja. I ona odjednom shvati ono što joj je bilo na duši. Jeste, to
je bila ta misao koja je sama sve rješavala. “ Da, umrijeti!”
I stid i
bruka Alekseja Aleksandroviča, i Serjoža i moj strašni stid- sve se
spašava smrću. Umrijeti- i on će se pokajati , biće me žao, voljeće,
patiće zbog mene.”
….. I smrt, kao jedinstveno sredstvo kojim će
obnoviti u njegovom srcu ljubav prema njoj , kazniti ga i pobijediti u
ovoj borbi koju je vodio s njim zli duh što se nastanio u njenom srcu.
Bilo je potrebno samo jedno- kazniti ga.”

Za Anu je ljubav
sinonim života, i to ljubav prema muškarcu. Kada je ta ljubav prestala,
ona istovremeno gubi i razloge za život i odlučuje ga samoinicijativno
prekinuti skokom pod jureću lokomotivu.

“ Moja ljubav postaje sve
strašnija i samoljubivija, a njegova se sve više gasi i eto zbog čega
se razilazimo “, nastavljala jje da razmišlja. “ I tu pomoći nema. Za
mene je sve samo u njemu i ja zahtjevam da mi se on sve više i više
predaje. A on sve više i više hoće da ode od mene. Upravo, mi smo išli u
susret jedno drugome sve do naše veze, a onda se nezadrživo razilazimo
na razne strane. To me ne može promijeniti. On mi kaže da sam besmisleno
ljubomorna, i ja sam sebi govorila da sam besmisleno ljubomorna, ali to
nije istina. Ja nisam ljubomorna, ja sam nezadovoljna. Ali…” Ona otvori
usta i premjesti se u kolima od uzbuđenja izazvanog mišlju koja joj se
odjednom javila “ Kad bih ja mogla da budem bilo što drugo osim
ljubavnice koja strastveno voli njegove nježnosti, ali ja ne mogu i neću
da budem ništa drugo. I ja tom željom izazivam u njemu odvratnost, a on
u meni zlobu, i to ne može biti drugačije. Kao da ja ne znam da me on
neće početi obmanjivati, da on ne računa sa Sorokinom , da nije
zaljubljen u Kiti, da me neće prevariti? Sve ja to znam, ali mi od toga
nije ništa lakše. Ako on, ne voleći me, po dužnosti bude dobar, nježan
prema meni a ne bude onog šta ja hoću- to je onda čak hiljadu puta gore
od mržnje! To je pakao! A to i jest ovo. On me već dugo ne voli. A gdje
završava ljubav, tamo počinje mržnja.”
Tako Anu više ni ne
doživljavamo kao grešnicu već kao pojam nesretne žene koja pada pod
udarom mnogih za njih nepredvidivih, vanjskih i unutarnjih kretanja.
Njen slom je ujedno i rezultat jednog vanjskog, lažnog morala koji guši
prave ljudske nagone i želje, ali je Ana i sama dio tog moralnog
shvaćanja jer i sama pripada toj zajednici.
Ona duhovno pripada istom aristokratskom krugu kao i zavodnik Vronski i njen površni i moralno neodgovorni brat Stiva Oblonski.
Sama
Doli me slučajno uočava u jednom trenutku sličnosti između Ane i
njenog brata Stjepana čijim nevjerstvom i počinje knjiga ali u sasvim
drugačijem okruženju.
Njegovo nevjerstvo ostaje unutar obitelji i
prikazano je kao sasvim nevažno ali je optuživano od uzornih muževa
poput Levina i Alekseja Aleksandroviča.
Pojam idealnog braka u knjizi
predstavlja brak Kiti i Levina. Kiti se u početku bori između osjećaja
prema Vronskome i Levinu ali budući da ju je Vronski iznevjerio ,tj.
zaljubio se u Anu, u početku bolno tuguje. Uspjeva ga preboliti i
otkriva svoje osjećaje prema Levinu kojem pokušava postati uzorna žena, a
ubrzo i majka.
Kroz Levinov lik prolazi druga fabula knjige
koja je okrenuta ekonomskim pitanjima i pitanjima društvenih odnosa
tada u Rusiji.
Lik Levina je prikazan kao osjećajan, dobar,
filozofski lik koji se bori sam sa sobom i pitanjima o njegovu postanku i
podrijetlu. K

____________________________________________
Ja volim samoubilacki-krvnicki nemilosrdno i brutalno.
Necu drugacije. Ko to moze da izdrzi, a upoznah samo jednog.
'Moja je krv moj put do tebe'

https://www.youtube.com/watch?v=XoaSOYGedjg&feature=player_embedded
Nazad na vrh Ići dole
Sponsored content




" ANA KARENJINA" LAV NIKOLAJEVIC TOLSTOJ Empty
PočaljiNaslov: Re: " ANA KARENJINA" LAV NIKOLAJEVIC TOLSTOJ   " ANA KARENJINA" LAV NIKOLAJEVIC TOLSTOJ Icon_minitime

Nazad na vrh Ići dole
 
" ANA KARENJINA" LAV NIKOLAJEVIC TOLSTOJ
Nazad na vrh 
Strana 1 od 1

Dozvole ovog foruma:Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
LJUBAV, SMRT I SNOVI :: Ponešto i za klince - piše se u temama ispod naslovne :: Lektira-
Skoči na: