LJUBAV, SMRT I SNOVI
Would you like to react to this message? Create an account in a few clicks or log in to continue.

LJUBAV, SMRT I SNOVI

Poezija, priče, dnevnici i jos po nešto
 
PrijemTražiRegistruj sePristupi
LJUBAV, SMRT I SNOVI - Poezija, priče, dnevnici i jos po nešto
Tema "Za goste i putnike" - otvorena je za komentare virtuelnih putnika. Svi vi koji lutate netom ovde možete ostaviti svoja mišljenja o ovom forumu, postaviti pitanja ili napisati bilo šta.
Svi forumi su dostupni i bez registracionog naloga, ako ste kreativni, ako volite da pišete, dođite, ako ne, čitajte.
Molim one, koji misle da im je nešto ukradeno da se jave u temama koje su otvorene za goste i putnike, te kažu ko, šta i gde je kopirao njihovo.
Rubrika Erotikon je zaključana zbog dece i net manijaka, dozvolu za pristup tražite od administratora foruma !

 

 " EUGENIA GRANDET " HONORE DE BALZAC

Ići dole 
AutorPoruka
besherat

besherat

Ženski
Broj poruka : 4371
Datum upisa : 18.03.2009

" EUGENIA GRANDET " HONORE DE BALZAC Empty
PočaljiNaslov: " EUGENIA GRANDET " HONORE DE BALZAC   " EUGENIA GRANDET " HONORE DE BALZAC Icon_minitime1/7/2009, 11:03 pm

HONORE DE BALZAC:


EUGENIE
GRANDET



Kratki sadržaj:


U
Somiru, jednom od sela Francuske živjela je obitelj Grandet: Čiča Grandet,
njegova kći Eugenie, gospođa Grandet i služavka Nanona. U ovoj mračnoj i
sjetnoj kućici svaki dan je sličio prethodnom, svaki trenutak bio je već
preživljen. Grandet čije bogatstvo nitko nije znao točno odrediti smišljao je
lukavstva i smicalice kako bi nadmudrio svakoga i skupio što više zlata u kojem
bi, kao svaki tvrdica mogao uživati, gledati ga i dodirivati kao nešto najdragocjenije.
Žena i kćer pa i služavka nisu se miješale u njegove poslove već su se
pokoravale njegovim naredbama krotko i bez pogovora. Dvije ugledne obitelji
borile su za Eugeninu ruku. Bili su to Grasenovi i Krišovljevi koji su se
dodvoravali Grandetu gdjegod i kad god su to stigle.

Jednog
dana na Eugenin dvadeset treći rođendan svu ovu pomalo dosadnu kolotečinu
poremetio je mladi Charl Grande, njezin rođak kojeg je otac iz

Pariza
poslao svom bratu, a zatim se zbog bankrota ubio. Eugenie dirnuta rođakovom nesrećom
polako se je zaljubljivala, a ni on nije ostao ravnodušan. Njihova je ljubav
rasla čista i nevina. No Charl je otišao u Indiju prethodno se zaklevši Eugeni
na vječnu ljubav koju je ona svim svojim bićem prihvatila. Ubrzo je Eugenin
otac saznao da je dala svom rođaku zlatnike koje joj je on darivao na dan
njezinog rođendana. Nije joj mogao oprostiti. Zabranio joj je da izlazi, bude s
majkom koja se je u međuvremenu razboljela, a i pokušao je razbiti Charlov
poklon, malu zlatnu škrinjicu za koju bi ona dala svoj život. Nakon nekog
vremena Grandet se je izmirio s kćerkom da bi mogao lakše dobiti ženinu
imovinu. Iako je opet sve bilo u redu gospođa Grandet je umrla.

Godine
su prolazile i tvrdica je polako upoznavao kćer sa njezinim bogatstvom. Kad je
i on umro Eugenie ostade sama s Nanonom i čežnjom za Charlovim povratkom. On se
je, naravno, promijenio. Njegov način života i bogatstvo koje je stekao
uzoholili su ga i pokvarili. Eugenie više nije bila u njegovom srcu, nije više
poštovao oca i težio je samo ka boljem društvenom položaju. Vrativši se u Pariz
poslao je hladno pismo u kojem joj najavljuje svoje skoro vjenčanje s kćerkom
markiza D’Obriona. Dotučena i skrhana Eugenie ubrzo se je udala za gospodina
Bonfona. Nakon tri godine ostala je udovica. Onako sama živjela je u hladnoj
kućici sa svojim zlatom, samo ga ona, za razliku od svog oca, nikad nije ni
željela.


Analiza likova:


Čiča Grandet:


Ovaj
lik sadrži sve karakteristike tvrdice. Okrutan, samoživ i bez osjećaja do kraja
se predaje skupljanju bogatstva. Stari vinogradar pritajeno smišlja kuje i
čeka, a zatim zgrće svoje zlato zadovoljan što je svojoj zbirci dodao nekoliko
novih zlatnika. Zatvorivši se u svoju sobu on ih je gleda, gladi i uživa u
njihovom sjaju. On je neosjetljiv i hladan, nečovječan i pun prezira, ali
istovremeno on razmišlja, oprezan je, lukav i pažljiv. Glumeći i pretvarajući
se, vara i uništava svakoga. Njegova potreba za novcem pretvara se u opsesiju i
strast.
“Tjelesno
Grandet je bio čovjek visok pet stopa, zdepast, plećat, sa listovima koji su
imali dvanaest palaca u obujmu, jako razvijenih čašica i širokih pleća; lice mu
je bilo okruglo, crnopurasto, rošavo; brada prava, usne bez krivina, a zubi
bijeli; oči su mu imale izraz hladan i proždrljiv, izraz kakav narod zamišlja u
aždaje; njegovo čelo, puno poprečnih bora nije bilo bez značajnih ispupčenja;
njegova kosa žućkasta i prosjeda bila “srebro i zlato”. Njegov nos, zadebljao
na vrhu, imao je na sebi bradavicu punu žilica, za koju je svijet govorio, ne
bez razloga, da je pun zlobe.”

“Svoje
misli kazivao je obično kratkim poučnim rečenicama, koje je izgovarao blagim
glasam. Četiri rečenice, točne kao algebarski obrasci, obično su mu služile da
obuhvati i riješi sve u životu i trgovini: “Ne znam, ne mogu, vidjet ćemo.”

Eugenie Grandet:


Kći
starog tvrdice uveliko se razlikuje od svog oca. Ona je poslušna i nježna.
Zaljubljuje se u Charla i ta ljubav postaje njezin život. Odana je svom srcu i
predaje se čežnji da će se jednog dana ponovno susresti s njim. Zbog ove
ljubavi ona će se suprotstaviti ocu, steći će čvrstu volju i upornost. Nakon
što saznaje da ju Charl više ne voli ona se povlači, obara glavu, prašta mu i
nastavlja živjeti sa razočarenjem i velikom tugom, povučeno i skromno sa
sitničarskim navikama svog oca.

“Eugenie
je doista bila jedna od onih razvijenih djevojaka kakve su obično djevojke
građanke, čija ljepota izgleda malo prosta; ali ako je ličila na Veneru,
njezino tijelo oplemenjivala je ona kršćanska pitomost koja preporađa ženu i
daje joj otmjenost nepoznatu starim skulptorima. Glava joj je bila velika, čelo
muško, ali lijepo kao u Fidijinog Jupitera, a oči sive kojima je njen čedni
život, ogledajući se sav u njima, davao osobiti sjaj.

Crta
njenog okruglog lica, nekad svježeg i rumenog ogrubjele su od boginja, koje su
bile ipak toliko milostive da nisu ostavile na njemu nikakva traga, nego su
samo uništile mekoću kože, koja je pri svemu tom još bila toliko glatka i tako
nježna da je na njoj čist poljubac njene majke ostavljao prolazan crveni trag.

Nos
joj je bio povelik, ali je bio u skladu sa njenim crvenim ustima, čije su jako
izbrazdane usne bile pune ljubavi i dobrote. Vrat joj je bio savršene obline.
Punačke grudi brižljivo pokrivene mamile su pogled i zanosile i zanosile
čovjeka; doduše, nedostajala im je oblina koju daje lijepo skrojeno odijelo;
ali za znalce ovaj pravi visoki stas morao je imati osobite draži. Eugenie,
visoka i krupna., nije dakle imala ničeg i umiljatog što se dopada gomili; ali
je bilo one ljepote koju je tako lako uočiti, i kojom se oduševljavaju samo
umjetnici. Slikar koji traži na ovom svijetu lice s nebeskom Marijinom
čistoćom, koji traži u svakoj ženskoj prirodi one skromno ponosite oči koje je
našao Rafael, one čedne crte lica koje su često proizvod mašte, ali koje samo
kršćanski i smjeran život može očuvati ili dati, taj slikar, zaljubljen u tako
rijedak model, našao bi odmah u Eugenieinom licu urođenu otmjenost koja samu
sebe ne zna; on bi vidio pod vedrim čelom cijeli svijet ljubavi, a u kroju
očiju, u položaju trepavica, nečeg božanskog. Njene crte, konture njene glave,
koje izraz zadovoljstva nije nikad iskrivio ni zamorio, ličile su na linije
vidika, tako blago povučene u daljini mirnih jezera. Ova fizionomija, tiha
rumena, obujmljena svjetlošću kao lijep razvijen cvijet, godila je duši,
otkrivala je čar unutrašnjeg života koji se u njoj ogledao, i privlačila
pogled. Eugenie se je još nalazila na obali života na kojoj cvjetaju djetinjske
iluzije, na kojoj se beru bijele rade s uživanjem za koje se kasnije ne zna.”
“U
svojoj tridesetoj godini Eugenie nije još znala ni za kakvu sreću u život.
Njeno blijedo i žalosno djetinjstvo proteklo je kraj majke, čije je prezreno
vrijeđano srce vječito patilo. Rastavljajući se radosno sa životom ova je majka
žalila svoju kćer što ima da živi, i ostavila joj je u duši laku grižnju
savjest i vječitu tugu. Prva i jedina ljubav donijela je Eugenie melankoniju.
Pošto je nekoliko dana imala pred očima svoga rođaka, ona mu je poklonila svoje
srce za vrijeme poljupca kojeg je kradom primila i vratila; on je zatim otišao,
ostavljajući između nje i sebe čitav jedan svijet. Ova ljubav, koju je njen
otac prokleo gotovo je otjerala njenu majku u grob i pričinila joj je samo
tugu, pomiješanu sa slabim nadama. I tako je, sve dotle, težila sreći gubeći svoju
snagu, a ne dobivajući u naknadu ništa. U duševnom životu kao i u tjelesnom,
postoji i udisanje i disanje: duši je potrebno da uvlači osjećanja druge duše,
da ih prisvoji, kako bi ih vratila bogatije. Bez ove lijepe pojave, srcu nema
života; njemu u tom slučaju nedostaje zrak i ono pati i vene. Eugenie je počela
da pati. Za nju bogatstvo nije bilo ni pomoć ni utjeha; ona je mogla opstati
samo pomoću ljubavi, pomoću religije, pomoću svoje vjere u budućnost. Ljubav
joj je objašnjavala vječnost. Njeno srce i evanđelje ukazivali su joj dva
svijeta. Ona je dan i noć provodila sva predana ovim dvjema beskonačnim mislima
koje su za nju bile možda samo jedna jedina misao. Povlačila se u samu sebe,
zaljubljena i misleći da je voljena. Bilo je sedam godina kako je njena strast
sve ostalo bacila u zasjenak. Njeno blago su bili Charlov kovčežić, one dvije
slike koje su joj visjele iznad postelje, nakit koji je otkupila od svog oca i
koji je s ponosom podala na pamuk u jednoj ladici ormara, naprstak njene strine
kojim se je služila njena mati i koji je svakog dana s pobožnošću uzimala da bi
vezla vez koji nikada nije dovršila, koji je otpočela samo zato da bi natakla
na prst ovaj zlatni predmet pun uspomena.”

“Eugenie
ide na nebo, praćena čitavom povorkom dobročinstva. Veličina njene duše baca u
zasjenak njen nepotpuni odgoj i navike njenog ranijeg života. Ovo plemenito
srce koje je kucalo samo za najnježnija osjećanja moralo je, dakle, biti
podvrgnuto računima ljudske sebičnosti. Novac je morao predati svoju hladnu boju
ovom nebeskom životu i izazvati nepovjerenje prema osjećajima žene koja je bila
oličeno osjećanje.”

“Eugenie
bila je uzvišena, bila je žena.”
Nazad na vrh Ići dole
besherat

besherat

Ženski
Broj poruka : 4371
Datum upisa : 18.03.2009

" EUGENIA GRANDET " HONORE DE BALZAC Empty
PočaljiNaslov: Re: " EUGENIA GRANDET " HONORE DE BALZAC   " EUGENIA GRANDET " HONORE DE BALZAC Icon_minitime1/7/2009, 11:04 pm

Charl Grandet:

Neočekivanim
i iznenadnim dolaskom Charla, sina tvrdičinog brata prekida se jednolični život
Grandeovih. Svojom ljepotom, aristokratskim ponašanjem i uglađenošću, ali i
nesrećom (otac mu se je ubio zbog bankrota) osvaja Eugenino srce. Iako joj se
zaklinje na vječnu ljubav, provevši nekoliko godina u Indiji gdje je prodavao i
kupovao ljude, on ju zaboravlja. Postaje ohol, okrutan i hladan stavljajući
svoje interese u prvi plan. Ovaj lik je glavni krivac za Eugeninou tragediju.


“Da
bi se pristojno pojavio kod svog strica bilo u Somiru ili bilo u Froafonu,
obukao se što je mogao ljepše, pažljivije dražesnije, da se poslužimo riječju
koja je u to vrijeme kazivala naročito savršenstvo neke stvari ili nekog
čovjeka.”


“Charl
je ponio, dakle, najljepše lovačko odijelo najljepšu pušku, najljepši nož,
najljepše pariške korice.... Otac mu je rekao da putuje sam i skromno, a on je
došao u zasebnom odjeljenju poštanskih kola.”


“Samo
Parižanin, i to Parižanin iz najotmjenijih krugova, mogao se je ovako urediti a
da ne izgleda smiješan, i svima tim ludorijama dati izvjesnu taštu harmoniju,
koju je uostalom podržavalo lijepo držanje mladA čovjeka koji ima lijepe
pištolje, pouzdan hitac i Anetu.”


“Charl
je bio pariško dijete, koje su pariški život pa i sama Aneta naučili da sve
radi s računom, dijete koje je već bilo starac pod maskom mladića. On je dobio
onaj strašan odgoj društva u kome se, na jednoj večernjoj zabavi, učini mislima
i riječima više zločina nego no što se učini zločina koje su kažnjava. U kome
dosjetke ubijaju najveće ideje, u kome se čovjek u kome se čovjek smatra
pametnim ukoliko ima točno gledište; a tu imati točno gledište znači ne
vjerovati ni u što, ni u osjećanje ni u ljude, pa čak ni u događaje; tu se
izmišljaju lažni događaji. Charl je bio čovjek opće omiljen, s roditeljima je
bio suviše sretan, svijet mu je suviše laskao, i zato nije mogao imati
uzvišenih osjećaja.




Gospođa Grandet:


“Gospođa
Grandet bila je suha i slaba žena, žuta kao dunja nespretna, spora; jedna od
onih žena koje kao da su stvorene da se prema njima rđavo odnosi. Imala je
krupne kosti, veliki nos, veliko čelo, krupne oči i na prvi pogled nešto malo
sličnosti sa osušenim voćem, u kojem nema više ni slasti ni soka. Zubi su joj
bili crni i rijetki, usta okružena borama, a donja vilica šiljasta i povijena
naprijed. To je bila krasna žena. Mada je izgledala smiješna, ova se je žena,
koja je u mirazu i u nasljeđu donijela gospodinu Grandetu preko tri stotine
tisuća franaka, vječito osjećala tako duboko ponižena, zavisnošću i ropstvom
protiv koga joj dobrota njene duše nije dopuštala da se buni, da nikad nije
zatražila ni jedne lipe niti ikad učinila kakvu primjedbu na akta koja joj je
bilježnik Krišo podnosio na popis. Ova nerazumna i potajna ponositost, ova
plemenitost duše koju je Grandet stalno podcjenjivao i vrijeđao, prevladavala
je u ponašanju ove žene. Gospođa Grandet nosila je stalno haljinu od zelenkaste
svile koja joj je obično trajala po godinu dana; imala je veliku bijelu pamučnu
maramu, slamnati šešir i gotovo nikad nije bila bez kecelje od crne svile. Kako
je rijetko izlazila iz kuće, obuću je malo trošila. Napokon nikad ništa nije
tražila za sebe.”



Velika Nanona:


Velika
Nanona bila je jedina sluškinja u obitelji Grandet. Prtimitivna, ali dobra do
srži je odana svom gospodaru. Pomalo je škrta i zato joj je Grandet naklonjen.
Vrijedna je i poštena te jedina a u kući koja se može i usuđuje suprotstaviti
starcu. Ona je Balzacu poslužila da preko nje otkrije neke nove Grandetove
karakteristike jer se u razgovoru s njom on otvara i pokazuje u pravom svjetlu.



“Velika
Nanona bila je možda jedino ljudsko stvorenje da podnese despotizam svog
gospodara.”


“Zanjući
da procijeni tjelesnu snagu, Grandet pogodi od koliko koristi može biti žensko
stvorenje herkulskog stasa, krepko kao šezdesetogodišnji hrast na svom korjenu,
razvijenih kukova, širokih pleća, kiridžijskih ruku i pošteno kao što je bila
njezina neporočna čednost.


Ni
bradavice koje su krasile ovo ratoborno lice, ni crveni obrazi, ni razvijene
mišice nisu zaplašili tvrdicu. I tako je Velika Nanona postala član porodice:
ona se je smijala, kad se smijao Grandet, bila je nevesela, mrzla se, grijala
se, radila je zajedno s njim.”



O djelu:


Eugenie
Grandet tragičan je roman u kojem je oslikana jedna seoska obitelj, naravi
njezinih članova i njihov život. Glavni i najtragičniji lik ovog romana je
Eugenie, a možda najzanimljiviji i sam Grandet koji se svojom strašću za novcem
može usporediti Molierovim Harpagonom. Portreti likova sažeti su i jasni. Osim
Grandetovih Balzac preko Grasenovih i Krišovljevih nesuglasica ocrtava ljude iz
sela skučenih pogleda i novcem kao jedinim smislom života. On je ujedno, i
pokretač radnje u ovom romanu. Uzrokom je svih nevolja i patnji. Zbog njega
tvrdica zanemaruje svoju obitelj i oglušuje se na vapaje kćeri i svoje bolesne
žene.


Neostvarena
ljubav i tužan završetak Eugenie Grandet su posljedica svega zlog čime novac
može pokvariti ljudsku dušu. Kao što nam i na početku Balzac mračan i
melankoličan dom sumorne događaje i živote uništene pohotom jednog starca za
zlatom.


“U
izvjesnim selima ima kuća čiji izgled ulijeva tugu sličnu tuzi koju izazivaju
najmračniji samostani, najusamljenije pustare ili najsumornije razvaline.”


Upravo
u takvom okruženju i domu smjestili su se likovi romana “Eugenie Grandet”.
Inače, priča je to o obitelji jednog tvrdice koji je bio zarobljenik svog
bogatstva, vjeran obožavatelj svojih zlatnika i čije su oči povremeno dobivale
žuti sjaj dok je u mislima “plovio zlatnim jezerom”. “Hrana tvrdice sastoji se
od novaca i preziranja”, a i Balzac je rekao: “ Život tvrdice vam je stalno
pražnjenje ljudske moći, sastavljene u službu ličnosti. On se oslanja na dva
osjećanja: samoživost i korist; ali kako je korist u neku ruku jaka i dobro
shvaćena samoživost, neprekidno svjedočanstvo stvarne nadmoćnosti, samoživost i
korist jesu dva dijela jedne te iste cjeline, sebičnosti.”A to je bila i
osnovna osobina ovog čovjeka. Njegov jedini cilj bio je smrviti svakog,
prevariti ga, i zakonito mu oduzeti novac tj. “dobro odigrati partiju u koju
ništa nije uložio.” A kako i ne bi uspio kada je bio toliko proračunat da je po
potrebi i mucao, svoje misli izgovarao poučnim rečenicama ( “Žalost je u srcu,
a ne u odjelu”, “Glad izgoni i vuka iz šume.”, “Kad nema mačke kod kuće miševi
igraju”) i blagim glasom, a njegovi odgovori obično su glasili: ne znam, ne
mogu, neću, vidjet ćemo (“Imao je nečeg sličnog s tigrom i sa zmijskim carem:
mogao se je pritajiti dugo promatrati svoj plijeni i onda skočiti na njega ;
zatim je otvarao čeljusti svoje kese, uvlačio u nju hrpu talira, pa onda mirno
legao, kao zmija, neosjetljiv, hladan i metodičan.”, “svi putovi varoši vodili
su na njegova imanja”).


Njegova
zloba ostavila je traga i na njegovim bližnjima. Svoju kćer je volio, ali novac
više. On je u njemu potisnuo svu očinsku ljubav. Prema svojoj ženi bio je
hladan, nepokolebljiv i strog, a njegov despotizam ju je na kraju i uništio. Na
samrti tog nježnog i brižnog stvorenja činilo se je kao da ju je “anđeo molitve
pročistio, ublažio najružnije crte njezina lica i ozario ga. Prizor ovog
preobražaja, što je nastao uslijed patnji koje su trošile ostatke ljudskog bića
utjecao je mada sporo na starog lihvara čiji je karakter ostao kao od bronce.”


Eugenie
Grandet bila je plaho, nježno biće, “nije imala ničeg umiljatog što se dopada
gomili; ali ljepote koju je bilo tako lako uočiti, i kojom se oduševljavaju
samo umjetnici. Ovdje ju je Balzac opisao pomalo kao romantičnu djevojku, a
takvo je i bilo njezino srce:


Tisuće zbrkanih misli rađale su se u njenoj duši i bujale ukoliko su na polju
plesali sunčani zraci. Nju najzad obuze ono neodređeno, neobjašnjivo
zadovoljstvo, koje omotava duh, kao što bi oblak omotao tijelo. Njena
razmišljanja slagala su se s pojedinostima ovog neobičnog predjela, a harmonije
njenog srca udruživale se sa harmonijama prirode. Kada sunce obasja jedan dio
zida sa kojega su visjele viline vlasi sa svojim debelim lišćem, koje se
prelijevalo kao guša u golubova nebeski zraci nade ozariše budućnost Eugenie,
koja je od tad voljela da gleda taj zid, njegovo blijedo cvijeće, njegovu plava
zvona i njegove uvele trave, uz koje se miješala nekakva prijatna uspomena kao
što su uspomene iz djetinjstva. Šum, koji je svaki list izazivao u ovom zvučnom
dvorištu padajući s grane odgovarao je na tajna pitanja ove djevojke koja bi tu
ostala cijelog dana, ne primjećujući da vrijeme prolazi. Zatim naiđoše burni
duševni pokreti.”).


Njezina
ljubav prema Charlu koji joj je bio sve, prožeta je kroz čitav roman. Ona zbog
njega živi, žrtvuje se, pati, ali i po prvi put suprotstavlja ocu. “Crpi snagu
iz svoje ljubavi”. “Za njega, za njega”, govorila je u sebi, “podnijeti ću sve
muke ovog svijeta”. Charl je vrlo rano upoznao sjaj Pariza pa mu je ova čista i
nevina ljubav bila nešto novo i nepoznato. Njegov dolazak u romanu predstavlja
početak jedne priče o tragičnoj sudbini djevojke kojoj je “proljeće ljubavi”
počelo pojavljivanjem mladog pariškaog dandyja, a završilo njegovim bezdušnim
pismom u kojem navješćuje svoje skoro vjenčanje s kćerkom markiza D’Obriona. Na
ovu vijest Eugenie se povlači, obara glavu i sjeća se riječi svoje majke:
”Patiti i umrijeti!” (“To je prava ljubav, ljubav anđeoska, ljubav koja živi od
svoje tuge i umire od nje”). Onako sama ostala je živjeti u hladnoj kućici sa
sitničarskim navikama i zlatom kojeg ona, za razliku od svog oca, nikad nije ni
željela. Novac na nju nije uspio predati svoju hladnu boju iako je danomice
bila njime okružena. Za njezinu tužnu sudbinu Balzac je kazao: “To je povijest
jedne žene koja uslijed svijeta ne pripada svijetu; koja stvorena da bude divna
mati nema ni muža, ni djece, ni rodbine”. Velika Nanona jedina je bila uz nju.
Ova primitivna, ali dobrodušna služavka bila je sjena velikog škrtice. Jedino
je prema njoj pokazivao mrvicu samilosti, jer je i ona, u duši, bila poput
njega.

Kroz
ovaj roman Balzac je stvarao karakteristične i realne likove, gotovo
“čudovišta” čija je sudbina usko povezana i isprepletena. Oni su opisani jasno
i istinito gotovo kao da ih je i sam Balzac poznavao i bio dio njihova života.
Njihova psihološka karakterizacija stvara se pred našim očima (posebno lik
Eugenie), a pokazana je kroz njihove strasti koje su ujedno i krivci njihove
nesreće. Kod Grandeta to je novac (“Eugenie mu je rasula zlatnike po stolu, a
on bi nepomično gledao u njih kao što dijete, kad progleda, zablenuto promatra
jedan te isti predmet.”, “Kad svećenik prinese njegovim usnama zlatno raspeće
da cjeliva sliku Kristovu, on napreže sve svoje sile da ga uzme.”, “U ovu
prostoriju je bez sumnje dolazi stari tvrdica da gleda, da gladi, da zgrće, da
miluje i prevrće svoje zlato.”), a kod njegove kćerke čežnja i ljubav prema
Charlu (“Mislim na njega draga majko, ali ne govorimo o njemu vi ste bolesni,
vi ste mi preči od svega. SVEGA je bio on”). Svi likovi su snažni i njihova
energija usredotočena je na njihove pohote jedino gospođa Grandet je ovdje
nevina žrtva koja je “spavala, jela, pila išla po volji svoga muža”. Okrutnost
Grandeta utječe općenito na cjelokupnu njegovu obitelj, koja mu se pokorava
“kao poplašeni miševi kad se zavuku u svoje rupe”. “Evgenija i njena mati nisu
ništa znale o Grandetovom imanju, sudile su o životu po svojim nepotpunim
pojmovima, nisu ni cijenile ni prezirale novac, jer su bile naviknute da budu
bez njega. Njihova osjećanja, potištena bez njihovog znanja, ali ipak živ, i
povučenost njihova života činila su ih zanimljivim izuzecima u ovom skupu
ličnosti, čiji je život bio isključivo materijalan.”


Lik
Grandeta je tip u kojem se slijevaju sve osobine svjetskih tvrdica od Plauta
preko Moliera i našeg Držića (“Za posljednje dvije godine naročito se pojačali
njegovo tvrdičenje, kao što jačaju sve stalne ljudske strasti. Kao što je
zapaženo kod tvrdica, kod vlastoljubca, kod svih ljudi čiji je život bio
posvećen jednoj glavnoj ideji, njegova osjećanja naginjala su naročito jednom
simbolu njegove strasti. Gledati zlato, imati zlato postalo je njegova
monomanija. Njegov despotizam rastao je ukoliko je raslo njegovo tvrdičenje. On
želi umrijeti kraljevski, držeći do posljednjeg dana uzde svojih miliona”). Na
samrti kada hvata zlatno raspeće karakterističan je događaj kojim se
najvjernije može pokazati strast za novcem koji je po Balzacu moderni Bog
njegovog vremena.


Ovaj
roman ima čvrstu fabulu, sve je jasno i detaljno opisano. Baš ovdje je pokazano
da se “jake strasti, velike tragedije, velike radosti odigravaju u dušama
sitnog svijeta” i u ovom slučaju da dom tvrdice može da postane “poprište
najuzbudljivijih drama i tragedija.” Sve to omogućuje prirodni tok zbivanja bez
naglih obrata ili iznenađenja. Opisom provincije, ali i samog sela njegovih
kuća i stanovnika ne može se očekivati radost već samo tuga ( “U tim kućicama
je tako malo života da bi stranac pomislio da u njima nitko ne stanuje kad ne
bi najedanput uočio blijed i hladan pogled kakve nepomične ličnosti čije se
upola redovničko lice pojavilo na prozoru kad bi se začuli nepoznati koraci”). Nosilac
jedne fabule sam je čiča Grandet dok se druga odvija u Eugeniejevom srcu.


Balzac
je u ovom romanu za razliku od ostalih, koristio vrlo jednostavan jezik, jasne
rečenice bez nekih suvišnih dijelova i monotonog pripovijedanja. Uspio je i
opisati duh svojeg vremena i težnje ondašnjeg čovječanstva, ali i neke svoje
stavove (“Tvrdice ne vjeruju u sadašnji život; za njih je sadašnjost sve. To
baca strašnu svjetlost na sadašnje vrijeme, u kome više nego u bilo koje drugo
vrijeme, novac vlada zakonima, politikom i narodima. Ustanove, knjige, ljudi i
doktrine, sve je u zavjeri da pokopa vjeru u budući život, na koju se društvena
zgrada oslanja već osamnaest stoljeća. Danas, danas je mrtvački sanduk prijelaz
kojeg se malo tko boji. Budućnost, koja nas je čekala poslije opijela,
prenesena je u sadašnjost. Dočepati se svim mogućim sredstvima, zemaljskog
raja, raskoši i taštih uživanja, pretvoriti u kamen svoje srce i mučiti svoje
srce radi prolaznih uživanja, kao, što su se nekada podnosile muke radi
vječitog blaženstva, to je danas opća misao, misao ispisana, uostalom svuda, pa
čak i u zakonima koji pitaju čovjeka: “Što plaćaš?”, umjesto da mu kažu: “Što misliš?”.
Kad ova doktrina bude prešla iz varoši u narod, što će biti od ove zemlje.”
(“Nevolja rađa jednakost”, “Iskren pisac promatra svoje djelo da bi samog sebe
kritizirao i da bi samom sebi kazivao uvrede.”).

Balzac
je postigao objektivnost u pripovijedanju uz pomoć kojeg su likovi i njihove
sudbine postale legende “Ljudske komedije”. Motivom novca uspio je stvoriti
monomane ljude koji su cijelog života robovi svojih strasti.
Nazad na vrh Ići dole
 
" EUGENIA GRANDET " HONORE DE BALZAC
Nazad na vrh 
Strana 1 od 1

Dozvole ovog foruma:Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
LJUBAV, SMRT I SNOVI :: Ponešto i za klince - piše se u temama ispod naslovne :: Lektira-
Skoči na: