LJUBAV, SMRT I SNOVI
Would you like to react to this message? Create an account in a few clicks or log in to continue.

LJUBAV, SMRT I SNOVI

Poezija, priče, dnevnici i jos po nešto
 
PrijemTražiRegistruj sePristupi
LJUBAV, SMRT I SNOVI - Poezija, priče, dnevnici i jos po nešto
Tema "Za goste i putnike" - otvorena je za komentare virtuelnih putnika. Svi vi koji lutate netom ovde možete ostaviti svoja mišljenja o ovom forumu, postaviti pitanja ili napisati bilo šta.
Svi forumi su dostupni i bez registracionog naloga, ako ste kreativni, ako volite da pišete, dođite, ako ne, čitajte.
Molim one, koji misle da im je nešto ukradeno da se jave u temama koje su otvorene za goste i putnike, te kažu ko, šta i gde je kopirao njihovo.
Rubrika Erotikon je zaključana zbog dece i net manijaka, dozvolu za pristup tražite od administratora foruma !

 

 " EVGENIJE ONJEGIN " A. S. PUSKIN

Ići dole 
AutorPoruka
besherat

besherat

Ženski
Broj poruka : 4371
Datum upisa : 18.03.2009

" EVGENIJE ONJEGIN " A. S. PUSKIN Empty
PočaljiNaslov: " EVGENIJE ONJEGIN " A. S. PUSKIN   " EVGENIJE ONJEGIN " A. S. PUSKIN Icon_minitime1/7/2009, 11:18 pm

BIOGRAFIJA-ALEKSANDAR SERGEJEVIC PUSKIN

Aleksandar Sergejevic Puskin (1799-1837) potice iz najstarije,ali osiromasene ,plemicko-spahijske porodice Rusije.Majka mu je potomak Abrama Petrovica Hanibala,Abisinca,koga su kao osmogodisnjeg djecaka ugrabili sa africke obale i poklonili caru Petru Velikom.Zahvaljujuci bogatoj ocevoj biblioteci stekao je solidno obrazovanje;od stranih vaspitaca je naucio francuski jezik koji je lako govorio kao i ruski jezik;od stare dadilje je vrlo rano naucio izvorni ruski narodni jezik,koji ce uvesti kasnije,kao pjesnik,u rusku knjizevnost.

Rano je poceo da pise.Vec u prvoj objavljenoj pjesmi"Drugu stihotvorcu"(1814)Puskin ce opredjeliti svoj zivotni put:"I znaj,moja sudbina je odredjena,ja liru biram."

Simpatisao je socijalne pokrete,bio na strani dekabrista,pisao politicke epigrame na racun cara Aleksandra.Prognan je na jug Rusije,na Kavkaz i u Besarabiju gde je proveo cetiri godine.Te godine je posvetio pisanju poema Cigani i Kavkaski zarobljenik i poceo pisati roman u stihu Evgenije Onjegin.Car Nikolaj 1 je pokusao da veze Puskina za dvor postavljanjem za cenzora.Ali to nije moglo da smiri slobodoljubljivog Puskina.Otpusten je iz sluzbe i prognan u Mihajlovsko,selo svojih roditelja.Poslednje godine zivota Puskin ce provesti u Petrogradu.Izgubio je zivot u dvoboju braneci cast svoje zene,1837 godine.

Knjizevno djelo Puskinovo raznovrsno je i bogato.Pisao je lirsku poeziju(rodoljubljivu,anakreontsku,elegicnu,ode,epigrame) poeme,drame,pripovjetke,romane.

Poeme:RUSLAN I LJUDMILA(1820),KAVKASKI ZAROBLJENIK(1820-1821),CIGANI(1824),POLTAVA(1828),KUCICA U KOLOMNI(1830),BRONZANI KONJANIK(1833).

Romani:EVGENIJE ONJEGIN(1823-1831),KAPETANOVA KCI(1836).


Pripovjetke:PRIPOVJETKE BELKINA(1831),PIKOVA DAMA(1833).
Drama:BORIS GODUNOV(1825).
Puskin ima veliki znacaj kao osnivac ruske nacionalne knjizevnosti:oslobadja rusku knjizevnost klasicistickog podrazavanja evropskih obrazaca i otvara joj puteve samoniklosti,nacionalnog duha,nacionalne sadrzine i ljepote ruskog jezika.


Poslednji izmenio besherat dana 25/11/2009, 9:15 am, izmenjeno ukupno 1 puta
Nazad na vrh Ići dole
Gost
Gost



" EVGENIJE ONJEGIN " A. S. PUSKIN Empty
PočaljiNaslov: Re: " EVGENIJE ONJEGIN " A. S. PUSKIN   " EVGENIJE ONJEGIN " A. S. PUSKIN Icon_minitime25/11/2009, 12:11 am

Najlepši
roman koji sam pročitala...još uvek.
Ne znam da li je ko gledao film
"Onjegin" koji je rađen po romanu? prelep je, preporučila bih svima.



Tatjanino pismo Onjeginu


Pišem vam - šta bih znala bolje?
I šta vam više mogu reći?
Sad zavisi od vaše volje
prezrenje vaše da l' ću steći,
al' ako vas moj udes hudi
bar malo trone i uzbudi,
vi me se nećete odreći.

Da ćutim ja sam prvo htela,
i za sramotu mojih jada
ne biste znali ni vi sada,
bar da se nadam da sam smela
da ćete opet k nama doći
i da ću ma i retko moći
u selu da vas vidim našem,
da se veselim glasu vašem,
da vam što kažem, pa da zatim
o istom mislim i da patim
dane i noći duge sama
dok ne dodjete opet k nama.
Al' osobenjak vi ste, znamo,
i teška vam je selska čama,
a mi...mi ničim ne blistamo,
no iskreno smo radi vama.
Što dodjoste u naše selo?
U stepi, gde moj život traje,
ja ne bih srela vas zacelo
i ne bih znala patnja šta je,
Smirivši burne osećaje,
možda bih jednom (ko će znati?)
po srcu našla druga verna
i bila bih mu žena smerna,
a svojoj deci dobra mati.

Drugi!...A' ne, ja nikom ne bi'
na svetu dala srce svoje!
Oduvek tako pisano je...
Nebo je mene dalo tebi;
moj život sav je jemstvo bio
da ću te sresti izmedj' ljudi;
znam, bog je tebe uputio,
moj zaštitnik do groba budi...
U snove si mi dolazio,
i nevidjen si bio mio,
tvoj pogled me je svud proganj'o,
u duši davno glas odzvanj'o...

Ne, nije mi se san to snio,
jer čim si uš'o, ja sam znala,
sva premrla i usplamsala,
i rekla: on je ovo bio!
Ja tebe često slušah sama;
govorio si sa mnom jednom
kad prosjaku pomagah bednom
i kada blažih molitvama
buru i jad u srcu čednom.
Zar nisi ti i onog trena,
o prividjenje moje drago,
promak'o kroz noć kao sena,
nad uzglavlje se moje sag'o
i šapnuo mi reči nade
ljubavi pune i iskrene?
Ko si ti? Čuvar duše mlade
il' kobni duh što kuša mene?
Utišaj sumnje što mene guše.
Možda su sve to sanje moje,
zablude jedne mlade duše,
a sasvim drugo sudjeno je...
Nek bude tako! Što da krijem?
Milosti tvojoj dajem sebe,
pred tobom suze bola lijem
i molim zaštitu od tebe...
Zamisli: ja sam ovde sama
i nikog nema da me shvati,
sustajem i moj um se slama,
a nemo moje srce pati.
Čekam te: nade glas u meni
bar pogledom oživi jednim,
ili iz teškog sna me preni
prekorom gorkim i pravednim.
Završih! Da pročitam strepim...
Od stida više nemam daha...
Al' vaša čast mi jemči lepim
i predajem se njoj bez straha...
______________________________________


Pismo Onjegina Tatjani

Znam, razjašnjenje tužne tajne
Duboko će vas uvrediti.
Kakav će prezir plemeniti
Izreći vaše oči sjajne!
Šta hoću? S kakvom željom kobnom
Otvoriću vam srce svoje?
Kakvom će sad veselju zlobnom
Povoda dati pismo moje.

Kada je u vašem srcu čednom
Nežnosti iskru spazih jednom.
Da verujem joj nisam smeo;
Navici nisam dao maha,
Slobodu praznu nisam hteo
Da izgubim pun čudnog straha.
Još jedno nas je rastavilo…
Nesrećni Lenski tad je pao…
Od svega što je srcu milo
Srce sam tada otrgao;
Nevezan ničim, ja sam zatim
Mislio da sloboda može
Da nadoknadi sreću: Bože!
Kako pogreših, kako patim!
Ne, da vas vidjam, da vas pratim.
Da svaki osmeh, pogled hvatam
Na vašem licu i da patim,
Vaš glas da slušam i da shvatim
Svom dušom svojom vaše čari
I savršenstva od svih veća.
Da premirem kraj vas u stvari,
I da se gasim… to je sreća!

A ja sam lišen svega toga;
Zbog vas ja lutam svetom grubim;
Svaki je čas života moga
Dragocen, a ja zalud gubim
Već ionako teške dane
Sudbinom gorkom odbrojane.
Moj vek će skoro da se skrati;
Al’ da bih bio živ, u svesti,
Ja svakog jutra moram znati
Da ću vas tokom dana sresti…

Bojim se da se plaše
Od moje molbe oči vaše
Ko od lukavstva koje kujem…
I gnevni prekor ja već čujem.
Da znate kako strašno boli
Ljubavnom žedji biti moren,
U mom srcu koje voli
Gušiti nemir strašću stvoren!
Ja žudim da kraj vaših nogu
Sa suzama i bolom slijem
Svu ljubav, molbe, sve što krijem;
I sve sto još izreći mogu!
A mesto tog, hladnoćom lažnom
I reč i pogled ja oružam.
Govorim s vama o nevažnom
I veseo vam osmeh pružam!...

Da protivim sebi, strasti,
Više u moći nije mojoj.
Reših: u vašoj ja sam vlasti
I predajem se sudbi svojoj.


[/b]
Nazad na vrh Ići dole
besherat

besherat

Ženski
Broj poruka : 4371
Datum upisa : 18.03.2009

" EVGENIJE ONJEGIN " A. S. PUSKIN Empty
PočaljiNaslov: ALEKSANDAR SERGEJEVIČ PUŠKIN " EVGENIJE ONJEGIN "   " EVGENIJE ONJEGIN " A. S. PUSKIN Icon_minitime25/11/2009, 9:21 am

BIOGRAFIJA-ALEKSANDAR SERGEJEVIC PUSKIN

Aleksandar Sergejevic Puskin (1799-1837) potice iz najstarije,ali osiromasene ,plemicko-spahijske porodice Rusije.Majka mu je potomak Abrama Petrovica Hanibala,Abisinca,koga su kao osmogodisnjeg djecaka ugrabili sa africke obale i poklonili caru Petru Velikom.Zahvaljujuci bogatoj ocevoj biblioteci stekao je solidno obrazovanje;od stranih vaspitaca je naucio francuski jezik koji je lako govorio kao i ruski jezik;od stare dadilje je vrlo rano naucio izvorni ruski narodni jezik,koji ce uvesti kasnije,kao pjesnik,u rusku knjizevnost.

Rano je poceo da pise.Vec u prvoj objavljenoj pjesmi"Drugu stihotvorcu"(1814)Puskin ce opredjeliti svoj zivotni put:"I znaj,moja sudbina je odredjena,ja liru biram."

Simpatisao je socijalne pokrete,bio na strani dekabrista,pisao politicke epigrame na racun cara Aleksandra.Prognan je na jug Rusije,na Kavkaz i u Besarabiju gde je proveo cetiri godine.Te godine je posvetio pisanju poema Cigani i Kavkaski zarobljenik i poceo pisati roman u stihu Evgenije Onjegin.Car Nikolaj 1 je pokusao da veze Puskina za dvor postavljanjem za cenzora.Ali to nije moglo da smiri slobodoljubljivog Puskina.Otpusten je iz sluzbe i prognan u Mihajlovsko,selo svojih roditelja.Poslednje godine zivota Puskin ce provesti u Petrogradu.Izgubio je zivot u dvoboju braneci cast svoje zene,1837 godine.

Knjizevno djelo Puskinovo raznovrsno je i bogato.Pisao je lirsku poeziju(rodoljubljivu,anakreontsku,elegicnu,ode,epigrame) poeme,drame,pripovjetke,romane.

Poeme:RUSLAN I LJUDMILA(1820),KAVKASKI ZAROBLJENIK(1820-1821),CIGANI(1824),POLTAVA(1828),KUCICA U KOLOMNI(1830),BRONZANI KONJANIK(1833).

Romani:EVGENIJE ONJEGIN(1823-1831),KAPETANOVA KCI(1836).


Pripovjetke:PRIPOVJETKE BELKINA(1831),PIKOVA DAMA(1833).
Drama:BORIS GODUNOV(1825).
Puskin ima veliki znacaj kao osnivac ruske nacionalne knjizevnosti:oslobadja rusku knjizevnost klasicistickog podrazavanja evropskih obrazaca i otvara joj puteve samoniklosti,nacionalnog duha,nacionalne sadrzine i ljepote ruskog jezika.
Nazad na vrh Ići dole
besherat

besherat

Ženski
Broj poruka : 4371
Datum upisa : 18.03.2009

" EVGENIJE ONJEGIN " A. S. PUSKIN Empty
PočaljiNaslov: Re: " EVGENIJE ONJEGIN " A. S. PUSKIN   " EVGENIJE ONJEGIN " A. S. PUSKIN Icon_minitime25/11/2009, 9:22 am

EVGENIJE ONJEGIN-ROMAN

Evgenija Onjegina je Puskin zapoceo dok je bio u progonstvu na jugu Rusije(Kavkaz,Krim) od 1820-1825 godine.Romaneskna prica je sasvim jednostavna.Tatjana,djevojka iz palanke,zaljubljuje se u uobrazenog Moskovljanina koji se zanosi svojim evropskim manirima.On je hladan,kao da ne primjecuje o cemu se radi.Tatjana,mlada i naivna,pise pismo Onjeginu i otkriva svoju ljubav.Onjegin joj daje na znanje da njih dvoje nisu par.Tatjana duboko pati.Ona je simbol one Rusije koja je prirodna i zdrava,nezatrovana "evropejstvom".Onjegin je covjek bez cilja i bez smisla u zivotu pa mu je,sasvim prirodno, zivot dosadan i bezvrijedan.Oko njih tece zivot,prolaze ljudi i dogadjaji,atmosfera,Rusija sa svim onim sto jeste i sto ima.Drugi susret Tatjane i Onjegina dogadja se u novim okolnostima. Ona je sada kneginja ali udata za bogatog starca.Onjegin,koji je zivjeo prazan zivot,pomisli da je sada prilika da pridje Tatjani,da joj pise.To i cini.Ali Tatjana odgovara:"Imam namjeru ostati vjerna u braku."Dok je Onjeginovo odbijanje cin naduvenosti i samozadovoljstva,Tatjanino je visokomoralan cin.

U Evgeniju Onjeginu primjenjena su dva plana prikazivanja:narativni i lirski.NARATIVNI PLAN je spoljasnji pristup vremenu,dogadjajima,licnostima i odlikuje ga objektivan ton prikazivanja.LIRSKI PLAN izrazava subjektivan ton. Lirsko je u pjesnikovom caskanju sa citaocima,u njegovim komentarima pojedinacnih postupaka junaka,u izrazavanju sopstvenih osjecanja i raspolozenja.



ONJEGIN

Onjegin je vrlo slozena licnost obiljezena brojnim i snaznim protivrjecnostima.On je,po obicaju koji je vladao u ruskom plemstvu,stekao solidno obrazovanje.Savladao je latinski i francuski jezik,upoznao anticku knjizevnost,izucavao istoriju...Kada je dosla mladost "od ucenja on dize ruke" i otiskuje se u lagodan zivot omladine bogatog plemstva(balovi,pozorista,udvaranja...}.On je inteligentan("ostar i hladan um") ostrouman i slatkorjeciv.Onjegin je vrlo protivrjecan karakter u kome uporedo egzistiraju razlicite i medjusobno iskljucive osobine .

Znao je nevjest da se tvori,

Da ljubomoran ,mracan biva;

Da razuvjeri,nagovori,

Da bude ohol i poslusan,

Pun paznje,ili ravnodusan.

Kako je rijecit bio sjajno,

A kako cutljiv osjecajno,

I nehajan u pismu strasnom;...




On je tipicni lik plemica sa pocetka 19. veka,koji je nezadovoljan svojom sredinom i napusta je,ali u njemu ostaju snazni tragovi te sredine u vidu vaspitanja,predrasuda i konvencija.One vladaju njime;odredjuju njegov karakter i ponasanje;odredjuju, konacno i njegovu sudbinu.Protivrjecnosti u licnosti Onjeginovoj ogledaju se i u njegovom odnosu prema Tatjani.Pri prvom susretu on ce zapaziti Tatjanu,ostavice ona na njega utisak,ali ga nece zainteresovati.Kada mu Tatjana pise,on je hladan i razocaran covjek kome nije stalo do porodicnih obaveza jer nije sposoban za osjecanje ljubavi i neznosti.Drugi susret sa Tatjanom,sada udatom zenom,damom iz visokog drustva cini preokret u svijesti i zivotu Onjeginovom:napustanje gordosti,priklanjanje licnoj sreci i ljubavi.Ali sada se ponavlja istorija uz zamjenu figura:on je taj koji pise pismo a ona ta koja ne odgovara,i odbija njegovo udvaranje.Jednom vec porazen razocaranjem u zivot on dozivljava konacan slom.Da bi pobjegao iz besmisla i praznine on krece na razna putovanja.Cilj u zivotu ne postoji,svrha se ne vidi.Po tome je Onjegin preteca "suvisnih ljudi" koji ce postati predmet postpuskinovske knjizevnosti..

TATJANA

Tatjana je odrastala i duhovno se razvijala u zdravoj seoskoj sredini koju karakterise patrijarhalni nacin zivota.Napajala se ljepotama ruske prirode a narodna predanja su bila prvi izvor znanja o svijetu i zivotu.To je u njoj razvilo ljubav prema ruskom selu koja je nikada nece napustiti.Ona je sanjarska priroda a samim tim osjetljiva i njezna.Tatjani su svi razgovori bili dosadni,ali se u njoj naglo pocela da budi ljubav i tu pocinje njen ljubavni roman.Ne moze da izdrzi,pise pismo Onjeginu,ogrijesivsi se o drustvene norme,obicaje i pravila ponasanja.Pismo je izraz nevine ali iskrene i tople ljubavi.Ona je svjesna razlike u drustvenom statusu ali ona i ne pomislja da je ta razlika bitna.Nakon razgovora sa Onjeginom njen svijet se srusio,njezna dusa je grubo povredjena,prva ljubav je prezrena.To je osetljivu Tatjanu dotuklo.

"Tatjana tuguje i cami,

Samuje,gasi se i vene;

Sad nista vise nju ne mami;

Ne doima se duse njene."...




Tatjana se prema svojoj nesreci odnosila dostojanstveno;kasnije isto tako dostojanstveno odbija Onjeginovo udvaranje.U njenom odgovoru je visokomoralni stav:ona nije srecna,i dalje voli Onjegina ali je sada udata zena,odgovorna i stabilna licnost koja nece da blati ni sebe ni muza.Tatjana je najtopliji,najljepsi i najljudskiji lik romana:U njegovo oblikovanje Puskin je unio sve svoje pjesnicko umijece i cijelo svoje srce.
Nazad na vrh Ići dole
besherat

besherat

Ženski
Broj poruka : 4371
Datum upisa : 18.03.2009

" EVGENIJE ONJEGIN " A. S. PUSKIN Empty
PočaljiNaslov: Re: " EVGENIJE ONJEGIN " A. S. PUSKIN   " EVGENIJE ONJEGIN " A. S. PUSKIN Icon_minitime25/11/2009, 9:23 am

MALA RASPRAVA

1 MOZE LI SLOBODA DA ZAMIJENI SRECU?


Da ili ne?Cini mi se da se ovim malim rijecima isuvise dobija na jednoj a ujedno isuvise gubi na drugoj strani.Zasto ne postoji neka druga rijec koja bi ublazila i priblizila prazninu izmedju dve suprostavljene?Mozda bi tako nas Onjegin pronasao sebe u ovom teatru sjenki koje je neko nazvao zivot.

Isuvise je bilo i biva "slijepih putnika"poput naseg Onjegina(sjetimo se samo Cajlda Harolda}koji su svoje zanesene glave,zeljne novog,drugacijeg,nosili na ramenima,ne mogavsi se skrasiti nigdje.Oni su od onih ljudi koji sun ili isuvise nemarni ili isuvise lijeni da se uhvate u kostac sa sopstvenom licnoscu.Nas Evgenije vjesto izbjegava svaku odgovornost.Ostavio ju je da truli tamo negdje u moru dosade i ucmalosti.Da,zaista je iznenadjujuce lako igrati svoju povrsnu ulogu,zavaravati se.Mozda tu i ima nekog zadovoljstva ali laznog,trenutnog.I okorelog ubicu je strah kada ostane sam sa svojim mislima.Ne moze covjek stalno glumiti a da mu se jednog dana ne pocijepa kostim.

Eto,nasem Onjeginu se silom prilika otrcalo odijelo.Pohrlio je,jadan,onako pokajnicki da ugrabi svoju srecu ali ,avaj,bijase isuvise kasno.Nas Onjegin se izgubio medju nevidljivim putokazima slobode i dobrano zakasnio na svoj poslednji voz.Isuvise kasno je shvatio da, ma koliko to izgledalo tako,sloboda nikad ne moze u potpunosti da odmijeni srecu!

2 SUKOB VRIJEDNOSTI(IMA LI POBJEDNIKA?)

Ovo djelo je svojevrsna enciklopedija ruskog narodnog zivota,obicaja i morala.Puskin je na maestralan nacin predstavio ruskog covjeka toga doba:Tatjanu kao simbol nezatrovane,prirodne i zdrave Rusije s jedne i Onjegina,mladog aristokratu zagrezlog u "evropeizmu" s druge strane.

Tatjana je odrasla u staroj,patrijarhalnoj sredini,zadojena dadiljinim pricama,okruzena jednostavnoscu ruskog seljaka i prirodom koja je plijenila svojim mirom i skladom.Sve je to doprinjelo da se u njoj izvaja cista,nevina,pomalo naivna dusa ali svjesna sebe i svoje casti.S druge strane Evgenije je trosio mladost po balovima,sjedeljkama,medju laznim licima,pretvarajuci se kao i oni.Bilo je to doba kada je ruska aristokratija tezila da usvoji sve sto je "evropsko" a pritom gubila svoju dusu i samosvijest.I mladi Onjegin je kopnio u kandzama tog modernog drustva prepunog licemjerja i pretvaranja.Podsjeca li vas Onjegin bar malo na sve one nase pokondirene tikve i gospodje ministarke?A Tanjin lik,podsjeti li vas na prela,gusle,kola,ukratko dah prohujalog vremena?Suvise je nepravedan taj sukob Davida i Golijata.Suprotno biblijskoj prici ovdje je pobjednik ujedno i porazeni i obrnuto.Naravno zavisi s koje strane to posmatrate!Gledano s moralnog stanovista morali bismo dati glas gaju i pticama odnosno Tanjinoj Rusiji koja iako surova u nekim aspektima plijeni svojom dusom,cistotom i ljepotom.
Nazad na vrh Ići dole
besherat

besherat

Ženski
Broj poruka : 4371
Datum upisa : 18.03.2009

" EVGENIJE ONJEGIN " A. S. PUSKIN Empty
PočaljiNaslov: Re: " EVGENIJE ONJEGIN " A. S. PUSKIN   " EVGENIJE ONJEGIN " A. S. PUSKIN Icon_minitime25/11/2009, 9:23 am

ESEJ

Cini li vam se da u danasnjim vremenima isuvise bjezimo od sebe samih?Strah nas je otkriti sopstvene osjecaje,podijeliti radost sa drugima,biti povrijedjen.Strah nas je dati sebe bojeci se da cemo biti ismijani i da necemo dobiti nista zauzvrat.To se posebno odnosi na nas,djecu novog vijeka,koji smo sve vise i vise okruzeni raznim tehnickim uredjajima koji nam na svojevrstan nacin ubijaju kreativnost,dusu.Pohrlili smo u susret novom zaboravljajuci sve sto je ostalo iza nas.I ljutimo se kad se sjetimo starih stihova koji kazu "da smo nedostojni istorije nase,da nas zahvatila zapadnjacka rijeka i da nam se duse opasnosti plase..."Voljela bih i ja da kao pjesnik kliknem "Lazu,zemljo moja,lazu", ali ne mogu,nisam vise sigurna u to.Eto,u toj zapadnjackoj rijeci mi se gusimo iako dobro znamo da plivamo.Kuda nam je nestala samosvijest,ponos,hrabrost?Zlobnici ce reci da su tu ali je sve to lazno,prividjenje.Iskrenosti ima danas tako malo!

Nas je kraj brz i neminovan.Duhovni naravno.Ovaj rat smo unaprijed izgubili.Uronicemo u tu "prljavu" zapadnjacku rijeku i postati jedna kap vise u moru beznadja a svoj stari dzeferdar i opanke ostaviti na obali kao sopstveni spomenik!
Nazad na vrh Ići dole
besherat

besherat

Ženski
Broj poruka : 4371
Datum upisa : 18.03.2009

" EVGENIJE ONJEGIN " A. S. PUSKIN Empty
PočaljiNaslov: Re: " EVGENIJE ONJEGIN " A. S. PUSKIN   " EVGENIJE ONJEGIN " A. S. PUSKIN Icon_minitime25/11/2009, 9:25 am

Rad na djelu

Tek što je stupio u život, Puškin je ispoljio jednu od najsnažnijih osobina svog karaktera.Veoma mlad, a već priznat pjesnik, autor dobro primljenog spjeva "Rusland i Ljudmila", sjajno obrazovan, iz prastare boljarske porodice, sin Sergeja Ljvoviča Puškina, ulazio je u život sa odličnim izgledima na uspjeh u diplomatskoj službi pri petrogradskoj "Kolegiji inostranih poslova". Petrogradske godine mladog Puškina(1817- 1820) bile su doba bezbrižnog života punog zadovoljstva u krugu "zlatne mladeži" najvišeg prestoničkog društva, ali u isto vrijeme to je bio period brzog političkog sazrijevanja pjesnikovog. Rat od 1812.godine i pohodi ruske vojske preko granica otadzbine probudili su političku i nacionalnu svijest kod mladog Puškina. Otvoreno druženje sa predstavnicima revoluciornarnog pokreta izmijeniše Puškinov životni put. Još kao đak upoznaje se sa revolucionarno nastrojenim oficirima Kaverinom i Čadajevom (bucućim članom tajnog političkog udruženja). To prijateljstvo našlo je odjeka i u " Evgeniju Onjeginu" ; pjesnik svog junaka uvodi u isto društvo, te se Onjegin sastaje sa Kaverinom, a na jednom mjestu upoređuje sa Čadajevom. Na zauzimanje pjesnika Karamzina, progonstvo u Sibir Puškinu je bilo zamjenjeno blažom kaznom, i mladi pjesnik se u maju 1820. godine našao, kao izgnanik, na jugu države, u tek aneksiranoj Moldaviji. Tu se pod uticajem omiljene lektire i sjećanja na ostavljenu prestonicu javlja kod Puškina ideja o romanu u stihovima. U Kišenjevu, 9. maja 1823.godine 24- godišnji pjesnik napisao je prve strofe romana u stihovima " Evgenije Onjegin" . Prva glava bila je završena 22. oktobra 1823. Tako započet roman Puškin je i dalje štampao u dijelovima. Nakon što je pisac dobio premještaj u Odesu nastavio je rad na drugoj glavi romana. U Odesi je isto tako započeo i pisanje treće glave koje je nastavio 1824. godine u rodnom selu Mihajlovskom, gdje se ponovo sastao sa porodicom. Tu ga naročito privlači narodni život i narodno stvaralaštvo. Tu, u Mihajlovskom, nastaju najbolje glave " Evgenija Onjegina", prožete nacionalnim duhom, izvanrednim slikama ruske prirode i ruskog života. U toku boravka u Mihajlovskom Puškin dovršava treću glavu romana, počinje četvrtu i piše skoro dvije godine. Najzad, tu u Mihajlovskom, zamišljena je i šesta glava. Četvrta i peta glava romana štampane su zajedno, a šesta zasebno, iste 1828. godine. Do Puškinovog oslobađanja iz progonstva došlo je septembra 1826. godine kada odlazi u Moskvu. Vraćanje u prestonicu duboko je uticalo na Puškina tako da su potekli divni stihovi o Moskvi u sedmoj glavi " Evgenija Onjegina".Sa pjesnikom se u Moskvu preselila i njegova muza i junakinja romana, Tatjana. Ali, oduševljenje koje je Puškina zahvatilo po povratku iz progonstva ubrzo je moralo da se ugasi. Nadahnute stihove o Moskvi u sedmoj glavi romana ubrzo zamjenjuje kritičko i realističko slikanje moskovskog visokog društva.

Puškin je 1829. godine otputovao na Kavkaz, gdje je u to vrijeme u rusko- turskom ratu učestvovao njegov brat Lav Sergejevič Puškin. Na Kavkazu se još jednom dodirnula sudbina Evgenija Onjegina sa Puškinovom sudbinom. Puškin je ispričao kakav će biti dalji životni put njegovog junaka : trebalo je da Onjegin ili pogine na Kavkazu ili da pristupi redovima dekabrista. Pjesnik se odlučio za ovo drugo rješenje, i kasnije napisana deseta glava bila je zapravo ostvarenje ove zamisli o Onjeginu dekabristi.Po povratku u moskvu Puškin se oženio, a zatim i preselio na porodično imanje u Boldino. Tu je 18. septembra 1830.godine završena osma glava romana ( Onjeginovo putovanje ), a 25.septembra iste godine završena je deveta, tj. sadašnja osma i posljednja glava romana. Po računu samog pjesnika rad na "Evgeniju Onjeginu " trajao je 7 godina, 4 mjeseca i 17 dana. Pa ipak, Puškin se još vraćao na svoj roman, izbacio je osmu glavu , u vezi sa tim preradio devetu i unio pismo Onjegina Tatjani, tako da je rad na romanu trajao ukupno preko 8 godina.
Nazad na vrh Ići dole
Beskraj

Beskraj

Ženski
Broj poruka : 21554
Godina : 44
Location : Na pola puta sreci
Humor : Uvek nasmejana
Datum upisa : 20.03.2009

" EVGENIJE ONJEGIN " A. S. PUSKIN Empty
PočaljiNaslov: Re: " EVGENIJE ONJEGIN " A. S. PUSKIN   " EVGENIJE ONJEGIN " A. S. PUSKIN Icon_minitime16/4/2011, 9:36 pm

Aleksandar Sergejevič Puškin - Evgenije Onjegin


Ukratko o piscu:
Aleksandar
Sergejevič Puškin je rođen 1799. Godine u bogatoj obitelji. Svojim
djelom Oda slobodi zamjerio se sudu, te je prognan u južnu rusiju, te
tamo piše svog Zarobljenika Kavkaza. Pomilovan je 1826. Godine, te se
vraća u Moskvu i St. Petersburg. Umro je u dvoboju 1837. godine. Puškin
se smatra osnivačem moderne ruske književnoisti. Njegova veća djela su:
Evgenij Onjegin, Kapetanova kći, Oda slobodi, Zarobljenik Kazkaza,
Brončani konjanik, Ruslan i Ludmila…

Ponešto o likovima:
Evgenije Onjegin je tipični lik suvišnog čovjeka, a tome pripomaže i njegova sveopća nezainteresiranost, možda čak ljenost.
Lenski je romantičar, poeta, zanesenjak, sušta suprotnost Evgeniju, kada voli voli strasno, i ne suspreže svoje osjećaje.
Tatjana
je seoska djevojka odgojena na romanima Richardsona i Rousseauu,
posjeduje neposrednost, nesumljivo stečen u provinciji, među pukom, sa
dadiljom.

Kratak sadržaj:
Radnja započenje pričati o
mladom plemiću Evgeniju Onjeginu, “suvišnom čovjeku”, koji je dovoljno
bogat da se ne angažira ni na kojem planu. Takav život mu ubrzo dosadi.
Uto nasljeđuje neko imanje, te mora otićiu u unutrašnjost zemlje na neko
vrijeme. Tamo se upozna sa Lenskim, romantičarom, koji je zaljubljen u
Olgu. Olga pak ima sestru Tatjanu, mirnu povučenu, koja samo čita
knjige. Ona se zaljubljuje u Evgenija, te mu piše pismo u kojem
izjavkljuje ljubav, no Onjegin ju odbija. Uskoro na proslavi Tatjanina
imendana, Onjegin iz prkosa koketira s olgom. Lenskog to uvrijedi, te
traži satisfakciju. Onjegin ga ubija u dvoboju, te odlazi na duggo
putovanje od više godina. Jednog dana na nekoj zabavi u Petersburgu
sreše Tatjanu, te joj piše strastveno pismo. Ona pak kao žena generala,
oglušuje se na njegove izjave, te on odlazi na daljnja putovanja.

Vrijeme radnje:
Radnja se odvija oko 19.stoljeća.

Mjesto radnnje:

Radnja se odvija u Rusiji.

Napomena:
Puškon
je na onjeginu radio osam godina. Isprva zamišljen kao oponašanje
Byronova komičnog epa Don Juan, an epic satire, pa prema tome kao
romantična knnjiževna vrsta. Tek kasnije djelo zauzima mjesto uz ruske
realističke romane, gdje je čest lik suvišnog čovjeka.

____________________________________________
Ja volim samoubilacki-krvnicki nemilosrdno i brutalno.
Necu drugacije. Ko to moze da izdrzi, a upoznah samo jednog.
'Moja je krv moj put do tebe'

https://www.youtube.com/watch?v=XoaSOYGedjg&feature=player_embedded
Nazad na vrh Ići dole
Beskraj

Beskraj

Ženski
Broj poruka : 21554
Godina : 44
Location : Na pola puta sreci
Humor : Uvek nasmejana
Datum upisa : 20.03.2009

" EVGENIJE ONJEGIN " A. S. PUSKIN Empty
PočaljiNaslov: Re: " EVGENIJE ONJEGIN " A. S. PUSKIN   " EVGENIJE ONJEGIN " A. S. PUSKIN Icon_minitime13/10/2012, 12:03 pm

Ponešto o likovima:

Evgenije Onjegin je tipični lik suvišnog čoveka, a tome pripomaže i njegova sveopća nezainteresiranost, možda čak ljenost.

Lenski je romantičar, poeta, zanesenjak, sušta suprotnost Evgeniju, kada voli voli strasno, i ne suspreže svoje osjećaje.

Tatjana
je seoska devojka odgojena na romanima Richardsona i Rousseauu,
posjeduje neposrednost, nesumljivo stečen u provinciji, među pukom, sa
dadiljom.


Kratak sadržaj:

Radnja
započenje pričati o mladom plemiću Evgeniju Onjeginu, “suvišnom čoveku”,
koji je dovoljno bogat da se ne angažira ni na kojem planu. Takav život
mu ubrzo dosadi. Uto nasljeđuje neko imanje, te mora otićiu u
unutrašnjost zemlje na neko vrijeme. Tamo se upozna sa Lenskim,
romantičarom, koji je zaljubljen u Olgu. Olga pak ima sestru Tatjanu,
mirnu povučenu, koja samo čita knjige. Ona se zaljubljuje u Evgenija, te
mu piše pismo u kojem izjavkljuje ljubav, no Onjegin ju odbija. Uskoro
na proslavi Tatjanina imendana, Onjegin iz prkosa koketira s olgom.
Lenskog to uvrijedi, te traži satisfakciju. Onjegin ga ubija u dvoboju,
te odlazi na duggo putovanje od više godina. Jednog dana na nekoj zabavi
u Petersburgu sreše Tatjanu, te joj piše strastveno pismo. Ona pak kao
žena generala, oglušuje se na njegove izjave, te on odlazi na daljnja
putovanja.


Vrijeme radnje:

Radnja se odvija početkom 19 veka

Mesto radnje:

Radnja se odvija u Rusiji.



Napomena:

Puškin
je na Onjeginu radio osam godina. Isprva zamišljen kao oponašanje
Bajronova komičnog epa Don žuan pa prema tome kao romantična književna
vrsta. Tek kasnije delo zauzima mjesto uz ruske realističke romane, gde
je čest lik suvišnog čoveka.


ESEJ

Cini
li vam se da u danasnjim vremenima isuvise bjezimo od sebe samih?Strah
nas je otkriti sopstvene osjecaje,podijeliti radost sa drugima,biti
povrijedjen.Strah nas je dati sebe bojeci se da cemo biti ismijani i da
necemo dobiti nista zauzvrat.To se posebno odnosi na nas,djecu novog
vijeka,koji smo sve vise i vise okruzeni raznim tehnickim uredjajima
koji nam na svojevrstan nacin ubijaju kreativnost,dusu.Pohrlili smo u
susret novom zaboravljajuci sve sto je ostalo iza nas.I ljutimo se kad
se sjetimo starih stihova koji kazu "da smo nedostojni istorije nase,da
nas zahvatila zapadnjacka rijeka i da nam se duse opasnosti
plase..."Voljela bih i ja da kao pjesnik kliknem "Lazu,zemljo
moja,lazu", ali ne mogu,nisam vise sigurna u to.Eto,u toj zapadnjackoj
rijeci mi se gusimo iako dobro znamo da plivamo.Kuda nam je nestala
samosvijest,ponos,hrabrost?Zlobnici ce reci da su tu ali je sve to
lazno,prividjenje.Iskrenosti ima danas tako malo! Nas je kraj brz i
neminovan.Duhovni naravno.Ovaj rat smo unaprijed izgubili.Uronicemo u tu
"prljavu" zapadnjacku rijeku i postati jedna kap vise u moru beznadja a
svoj stari dzeferdar i opanke ostaviti na obali kao sopstveni spomenik!

Rad na djelu

Tek
što je stupio u život, Puškin je ispoljio jednu od najsnažnijih osobina
svog karaktera.Veoma mlad, a već priznat pjesnik, autor dobro
primljenog spjeva "Rusland i Ljudmila", sjajno obrazovan, iz prastare
boljarske porodice, sin Sergeja Ljvoviča Puškina, ulazio je u život sa
odličnim izgledima na uspjeh u diplomatskoj službi pri petrogradskoj
"Kolegiji inostranih poslova". Petrogradske godine mladog Puškina(1817-
1820) bile su doba bezbrižnog života punog zadovoljstva u krugu "zlatne
mladeži" najvišeg prestoničkog društva, ali u isto vrijeme to je bio
period brzog političkog sazrijevanja pjesnikovog. Rat od 1812.godine i
pohodi ruske vojske preko granica otadzbine probudili su političku i
nacionalnu svijest kod mladog Puškina. Otvoreno druženje sa
predstavnicima revoluciornarnog pokreta izmijeniše Puškinov životni put.
Još kao đak upoznaje se sa revolucionarno nastrojenim oficirima
Kaverinom i Čadajevom (bucućim članom tajnog političkog udruženja). To
prijateljstvo našlo je odjeka i u " Evgeniju Onjeginu" ; pjesnik svog
junaka uvodi u isto društvo, te se Onjegin sastaje sa Kaverinom, a na
jednom mjestu upoređuje sa Čadajevom. Na zauzimanje pjesnika Karamzina,
progonstvo u Sibir Puškinu je bilo zamjenjeno blažom kaznom, i mladi
pjesnik se u maju 1820. godine našao, kao izgnanik, na jugu države, u
tek aneksiranoj Moldaviji. Tu se pod uticajem omiljene lektire i
sjećanja na ostavljenu prestonicu javlja kod Puškina ideja o romanu u
stihovima.

U Kišenjevu, 9. maja 1823.godine 24- godišnji pjesnik
napisao je prve strofe romana u stihovima " Evgenije Onjegin" . Prva
glava bila je završena 22. oktobra 1823. Tako započet roman Puškin je i
dalje štampao u dijelovima. Nakon što je pisac dobio premještaj u Odesu
nastavio je rad na drugoj glavi romana. U Odesi je isto tako započeo i
pisanje treće glave koje je nastavio 1824. godine u rodnom selu
Mihajlovskom, gdje se ponovo sastao sa porodicom. Tu ga naročito
privlači narodni život i narodno stvaralaštvo. Tu, u Mihajlovskom,
nastaju najbolje glave " Evgenija Onjegina", prožete nacionalnim duhom,
izvanrednim slikama ruske prirode i ruskog života. U toku boravka u
Mihajlovskom Puškin dovršava treću glavu romana, počinje četvrtu i piše
skoro dvije godine. Najzad, tu u Mihajlovskom, zamišljena je i šesta
glava. Četvrta i peta glava romana štampane su zajedno, a šesta zasebno,
iste 1828. godine. Do Puškinovog oslobađanja iz progonstva došlo je
septembra 1826. godine kada odlazi u Moskvu. Vraćanje u prestonicu
duboko je uticalo na Puškina tako da su potekli divni stihovi o Moskvi u
sedmoj glavi " Evgenija Onjegina".Sa pjesnikom se u Moskvu preselila i
njegova muza i junakinja romana, Tatjana. Ali, oduševljenje koje je
Puškina zahvatilo po povratku iz progonstva ubrzo je moralo da se ugasi.
Nadahnute stihove o Moskvi u sedmoj glavi romana ubrzo zamjenjuje
kritičko i realističko slikanje moskovskog visokog društva.

Puškin
je 1829. godine otputovao na Kavkaz, gdje je u to vrijeme u rusko-
turskom ratu učestvovao njegov brat Lav Sergejevič Puškin. Na Kavkazu se
još jednom dodirnula sudbina Evgenija Onjegina sa Puškinovom sudbinom.
Puškin je ispričao kakav će biti dalji životni put njegovog junaka :
trebalo je da Onjegin ili pogine na Kavkazu ili da pristupi redovima
dekabrista. Pjesnik se odlučio za ovo drugo rješenje, i kasnije napisana
deseta glava bila je zapravo ostvarenje ove zamisli o Onjeginu
dekabristi.Po povratku u moskvu Puškin se oženio, a zatim i preselio na
porodično imanje u Boldino. Tu je 18. septembra 1830.godine završena
osma glava romana ( Onjeginovo putovanje ), a 25.septembra iste godine
završena je deveta, tj. sadašnja osma i posljednja glava romana. Po
računu samog pjesnika rad na "Evgeniju Onjeginu " trajao je 7 godina, 4
mjeseca i 17 dana. Pa ipak, Puškin se još vraćao na svoj roman, izbacio
je osmu glavu , u vezi sa tim preradio devetu i unio pismo Onjegina
Tatjani, tako da je rad na romanu trajao ukupno preko 8 godina.

____________________________________________
Ja volim samoubilacki-krvnicki nemilosrdno i brutalno.
Necu drugacije. Ko to moze da izdrzi, a upoznah samo jednog.
'Moja je krv moj put do tebe'

https://www.youtube.com/watch?v=XoaSOYGedjg&feature=player_embedded
Nazad na vrh Ići dole
Beskraj

Beskraj

Ženski
Broj poruka : 21554
Godina : 44
Location : Na pola puta sreci
Humor : Uvek nasmejana
Datum upisa : 20.03.2009

" EVGENIJE ONJEGIN " A. S. PUSKIN Empty
PočaljiNaslov: Re: " EVGENIJE ONJEGIN " A. S. PUSKIN   " EVGENIJE ONJEGIN " A. S. PUSKIN Icon_minitime13/10/2012, 12:07 pm

“Evgenije Onjegin” Aleksandar Sergejevič Puškin







Aleksadar Sergejevič Puškin živeo je od 1799 – 1837. godine.
Predstavnik romantizma (uslovno i realista). Pisao je lirsku poeziju,
poeme, romane, drame. Bio je aristokratskog porekla.

Kompozicija u 10 glava. Ovo je roman u stihovima, u Onjeginskim strofama od
14 stihova (osmerci i deveterci). Roman u stihu; napisan je u licu
jednine. Pripovetka ima manje strana od romana; ona obično predstavlja
jednu epizodu nekog lika, dok roman nekog prikazuje i ceo život nekog
lika. Puškin se u romanu distancira od glavnog junaka, da bi nam dao do
znanja da Onjegin nije autobiografsko delo.

Tema romana “Evgenije Onjegin”: život mladih plemića s početka 19. veka.

Početak: Evgenijeve osobine su oholost, ravnodušnost i umišljena nadmoćnost.

Glavni junaci: Onjegin, Lenski, Tatjana, Olga i sam pisac.

U romanu je prikazano ono vreme i ono društvo kome je i Onjegin sam
pripadao. Nosilac ovakvog načina života jeste Onjegin u kome su
objedinjene sve osobine karakteristične za besposlene i bogate ljude.
Viđenje života kroz prizmu dosade, neprilagođenost, odsustvo
samokritičnosti, nekorisno znanje, lenjost.

Onjegin napušta Petrovgrad, ne samo zbog konkretnih stvari (smrt
strica, nasledstvo, dugovi) nego i zvog vlastitog osećanja
nezadovoljstva i svetom i sobom. Preokret u junaku samo na prvi pogled
javlja se dolaskom u selo, ali ubrzo preovladava dobro poznata dosada
ili splin kao glavno obeležje osećanja čitave generacije.

Lenski je podjenako značajan i ako sasvim suprotan.
Najpre on unosi malo razonode u prazan život i tako se postepeno razvija
njihovo prijateljstvo. Lenski je tip romantičarskog pesnika koga Puškin
kroz reči Onjegina kritikuje. Ovde se prepoznaje razmedja dveju epoha
(romantizma i realnizma). Sve što Lenskog simbolizuje za Onjegina je
stvar prošlosti ali on ipak voli svog prijatelja, jer u njemu prepoznaje
sebe iz mladosti.

Tatjana i Olga simbolizuju rusko selo, mladost, lepotu, ljubav ali je samom Puškinu omiljenija Tatjana.

Tatjana: verna, čestita žena, iako voli Onjegina
odlučuje da ostane verna svom mužu, nasuprot njenoj sestri Olgi kojoj
prija pažnja Onjegina i koketa je, brzo je zaboravila Lenskog i udala se
za drugog.

Pored ovih junaka u delu se javlja i sam pisac i to kada govori o
raspusnoj mladosti provedenoj u razbibrigi i zabavama i kada govori o
selu odnostno o prirodi. Na više mesta pisac se svesno distancira od
svog junaka ne želeći da ga neko poistoveti sa njim. Sa druge strane
postaje i mesta na kojima pisac ističe kako ima sličnosti sa Onjeginom (način
na koji su proveli mladost). Onjegin je preteča takozvanih suvišnih
ljudi tj. onih koji ne mogu za sebe pronaći nikakvu strast niti
interesovanje. Njih ne može ispuniti ni ljubav ni stvaralaštvo. Onjegin
se u toku romana menja, ali ne uspeva da u sebi iskoreni onu konstantu
njegovog života, dosadu.

Najupečatljivija scena koja pokazuje njegovu ravnodušnost jeste
raspoloženje pred dvoboj. Kada vidi Tatjanu u drugačijem ambijentu, on
menja mišljenje, te u njemu preovladava taština, oholost, dotadašnje
navike, mentalitet. On ipak sudi o ličnostima pre svega na osnovu
njihove pojavnosti.

Na kraju on deluje još nezadovoljniji i prazniji budući da ne uspeva da se istinski promeni.

Lik Onjegina:

Lik – skup moralnih, misaonih, osećajnih
karakteristika – etika (pratimo kako lik reaguje u određenim
situacijama; govor lika; njegovo ponašanje; kakav je njegov moral;
obrazovanje, ponašanje prema drugim likovima; kakvog je karaktera).

Onjegin je mlad, pun zdravlja, neoprezan; ali i pored svog mladog
duha, on nije srećan: bio je besposličar; njegov dotadašnji život mu je
dosadio; bilo mu je dosta svih neverstava; dojadilo mu je da se petvara;
da se pravi da mu je dobro i kada nije; (da pije šampanjac zbog drugova
i kad mu to ne prija – ovo govori i o njegovom statusu – odrastao je u
bogatoj porodici) ;

On napušta svoj dom u potrazi za nečim novim, drugacijim.

Duša mu je postala hladna; ništa mu više nije skretalo pažnju; ni
nežni pogledi, niti uzdasi lokalnih devojaka; niti kakve spletke društva
u kojima je do tada učestovao.

Napustio je sve; do tada njegove ljubavnice; čedne, nežne, vredne, pametne; i ostalom muškom svetu nedostižne.

On je bio, kako ga Puškin naziva “otpadnik od burnih strasti”; sad je
zatvoren u kući i počeo je da piše, mada mu to nije išlo od ruke – ovo
dokazuje da je bio i jako obrazovan; i nakon pisanja (koje mu nije islo)
i čitanja mnoštva knjiga; ostavlja i njih, baš kao što je ostavio žene;
sve mu je dosadilo.

Onjegin ima zajedljiv um; brz i hladan; postao mračnog lika; naspram
onog prošlog avanturističkog – više se ničemu u životu ne raduje;
izgubio je životnu radost; niko mu više nije zanimljiv.

____________________________________________
Ja volim samoubilacki-krvnicki nemilosrdno i brutalno.
Necu drugacije. Ko to moze da izdrzi, a upoznah samo jednog.
'Moja je krv moj put do tebe'

https://www.youtube.com/watch?v=XoaSOYGedjg&feature=player_embedded
Nazad na vrh Ići dole
Beskraj

Beskraj

Ženski
Broj poruka : 21554
Godina : 44
Location : Na pola puta sreci
Humor : Uvek nasmejana
Datum upisa : 20.03.2009

" EVGENIJE ONJEGIN " A. S. PUSKIN Empty
PočaljiNaslov: Re: " EVGENIJE ONJEGIN " A. S. PUSKIN   " EVGENIJE ONJEGIN " A. S. PUSKIN Icon_minitime13/10/2012, 12:09 pm

Aleksandar Sergejevič Puškin - Evgenije Onjegin



Kako to kaže književnik Milorad Pavić, lik Onjegina sačinjavaju tri
elementa. Prvo, autobiografski element koji je u taj lik unio pjesnik. Puškin
je svom junaku dao svoju sredinu, svoje drugove, svoje probleme, a
donekle i svoju sudbinu, čak i politička ubjeđenja. Ali pjesnik je taj
autobiografski elemenat jasno ograničio nazvavši Onjegina svojim
prijateljem i istaknuvši razlike između sebe i svog junaka.



Druga komponenta Onjeginovog lika je, po Miloradu Paviću, mnogo
kompleksnija. Riječe je o onim osobinama koje Onjeginov lik čine
tipičnom pojavom, opštim likom ruskog mladog čovjeka iz dvadesetih
godina devetnaestog vijeka, sa tipičnim problemima i tipičnom sudbinom.
Riječ je o opštim i zajedničkim društvenim pojavama izraženim kroz
pojedinačan slučaj. To je tragedija čovjeka koji je prozreo besmislenost
svoje sredine i života koji ona vodi, napuštio sve to, ali nikako nije
uspio da uguši u sebi predrasude u kojima ga je ta sredina vaspitala.
Iako je otišau u selo, Onjegin nikada nije shvatio kakvo je ogromno
vrelo snage običan narod koji je živio pred njegovim očima. Odlično
obrazovan i pametan čovjek, Onjegin lako odbacuje lažni sjaj visokog
društva. Ali kada mu neiskusna palanačka gospođica, odgajana u porodici
seoskih spahija, ponudi svoju ljubav i život, on je odbija, nesposoban
da se oslobodi društvenih konvencija i da umjesto njenog društvenog
položajan u njoj sagleda ženu koju će jednoga dana zavoljeti.



Tek pošto je Tatjanu sreo na visokom položaju prijestoničke
hijerarhije, u sjaju i taštini velikosvjetskog života, koji je i sam
toliko prezirao, Onjegin je uspio da u njoj otkrije onu
vrijednost koju u palanačkoj gospođici nije bio u stanju da vidi. Tek
tada se strasno i iskreno zaljubljuje u nju. Bolje od svih kritičara,
kaže Pavić, tu protivrječnost u Onjeginovom karakteru istakao je Puškin
Tatjaninim riječima u posljednjim strofama romana.



Tako izgrađen lik Onjegina Puškin je učinio još reljefnijim
suprotstavljajući mu lik Lenskog, čovjeka obrazovanog u inostranstvu,
oduševljenog filozofijom Kanta, pjesništvom Getea i Šilera. Lenski iz
Njemačke donosi nebouzdane slobodarske ideje. Na tom polju Lenski je
našao dodirne tačke sa Onjeginom i oni postaju prijatelji. Ali, samo iz
društvenih obzira, Onjegin prihvata dvoboj sa Lenskim, ubija prijatelja i
slomljen svojom nesposobnošću da se digne iznad društvenih okova
sredine, pada u još dublje razočarenje, u prećeranu duhovnu mlitavost i
odaje se sktitačkom životu.



Mnogobrojna umjetnička sredstva kojima je Puškin izvajao Tatjanin lik
toliko ispunjava tkivo romana da u njima ranije već ocrtane ličnosti
Onjegina i Lenskog dobijaju nova, cjelovitija značenja i tek u dodiru sa
Tatjanom i njenom sudbinom stiču svoju životnu i umjetničku potpunost.
Svom dušom prava ruska đevojka, Tatjana daje duboko nacionalno obilježje
Puškinovom romanu. Ona je, kaže Pavić, jedino lice u Puškinovom romanu
koja svoju nesreću prima dostojanstveno, ne gubeći ni u jednom trenutku
ravnotežu zasnovanu na zdravoj podlozi ruske zemlje i ruske tradicije.
Tatjanin lik prvi je u nizu divnih karaktera ruske žene koje je dala
ruska književnost. Svi ti likovi, smatra Pavić, duguju svoj nastanak
Puškinovoj junakinji.



Kratak sadržaj - Radnja započenje pričati o mladom
plemiću Evgeniju Onjeginu, "suvišnom čovjeku", koji je dovoljno bogat da
se ne angažira ni na kojem planu. Takav život mu ubrzo dosadi. Uto
nasljeđuje neko imanje, te mora otićiu u unutrašnjost zemlje na neko
vrijeme. Tamo se upozna sa Lenskim, romantičarom, koji je zaljubljen u
Olgu. Olga pak ima sestru Tatjanu, mirnu povučenu, koja samo čita
knjige. Ona se zaljubljuje u Evgenija, te mu piše pismo u kojem
izjavkljuje ljubav, no Onjegin ju odbija. Uskoro na proslavi Tatjanina
imendana, Onjegin iz prkosa koketira s olgom. Lenskog to uvrijedi, te
traži satisfakciju. Onjegin ga ubija u dvoboju, te odlazi na duggo
putovanje od više godina. Jednog dana na nekoj zabavi u Petersburgu
sreše Tatjanu, te joj piše strastveno pismo. Ona pak kao žena generala,
oglušuje se na njegove izjave, te on odlazi na daljnja putovanja.



Vrijeme radnje: Radnja se odvija oko 19.stoljeća.



Mjesto radnnje: Radnja se odvija u Rusiji.



Onjegin je vrlo složena ličnost obilježena brojnim i
snažnim protivrjećostima. On je, po običaju koji je vladao u ruskom
plemstvu, stekao solidno obrazovanje. Savladao je latinski i francuski
jezik, upoznao antičku književnost, izučavao istoriju... Kada je došla
mladost "od učenja on diže ruke" i otiskuje se u lagodan život omladine
bogatog plemstva (balovi, pozorišta, udvaranja...}. On je inteligentan
("oštar i hladan um") oštrouman i slatkorječiv. Onjegin je vrlo
protivrječan karakter u kome uporedo egzistiraju različite i međusobno
isključive osobine.

Znao je nevješt da se tvori,

Da ljubomoran, mračan biva;

Da razuvjeri, nagovori,

Da bude ohol i poslušan,

Pun pažnje, ili ravnodušan.

Kako je riječit bio sjajno,

A kako čutljiv osjećajno,

I nehajan u pismu strasnom;...



On je tipični lik plemića sa početka 19. veka, koji je nezadovoljan
svojom sredinom i napušta je, ali u njemu ostaju snažni tragovi te
sredine u vidu vaspitanja, predrasuda i konvencija. One vladaju njime;
određuju njegov karakter i ponašanje; određuju, konačno i njegovu
sudbinu. Protivrječnosti u ličnosti Onjeginovoj ogledaju se i u njegovom
odnosu prema Tatjani. Pri prvom susretu on će zapaziti Tatjanu,
ostaviće ona na njega utisak, ali ga neće zainteresovati. Kada mu
Tatjana piše, on je hladan i razočaran čovjek kome nije stalo do
porodičnih obaveza jer nije sposoban za osjećanje ljubavi i nežnosti.
Drugi susret sa Tatjanom, sada udatom ženom, damom iz visokog društva
čini preokret u svijesti i životu Onjeginovom: napuštanje gordosti,
priklanjanje ličnoj sreći i ljubavi. Ali sada se ponavlja istorija uz
zamjenu figura: on je taj koji piše pismo a ona ta koja ne odgovara, i
odbija njegovo udvaranje. Jednom već poražen razočaranjem u život on
dozivljava konačan slom. Da bi pobjegao iz besmisla i praznine on kreće
na razna putovanja. Cilj u životu ne postoji, svrha se ne vidi. Po tome
je Onjegin preteča "suvišnih ljudi" koji će postati predmet
postpuškinovske književnosti...



Tatjana je odrastala i duhovno se razvijala u
zdravoj seoskoj sredini koju karakteriše patrijarhalni način života.
Napajala se ljepotama ruske prirode a narodna predanja su bila prvi
izvor znanja o svijetu i životu. To je u njoj razvilo ljubav prema
ruskom selu koja je nikada neće napustiti. Ona je sanjarska priroda a
samim tim osjetljiva i nježna. Tatjani su svi razgovori bili dosadni,
ali se u njoj naglo počela da budi ljubav i tu počinje njen ljubavni
roman. Ne može da izdrži, piše pismo Onjeginu, ogriješivši se o
društvene norme, običaje i pravila ponašanja. Pismo je izraz nevine ali
iskrene i tople ljubavi. Ona je svjesna razlike u društvenom statusu ali
ona i ne pomišlja da je ta razlika bitna. Nakon razgovora sa Onjeginom
njen svijet se srušio, njezna duša je grubo povređena, prva ljubav je
prezrena. To je osetljivu Tatjanu dotuklo.

Tatjana tuguje i čami,

Samuje, gasi se i vene;

Sad ništa više nju ne mami;

Ne doima se duše njene...



Tatjana se prema svojoj nesreći odnosila dostojanstveno; kasnije isto
tako dostojanstveno odbija Onjeginovo udvaranje. U njenom odgovoru je
visokomoralni stav: ona nije srećna, i dalje voli Onjegina ali je sada
udata žena, odgovorna i stabilna ličnost koja neće da blati ni sebe ni
muža. Tatjana je najtopliji, najljepši i najljudskiji lik romana: U
njegovo oblikovanje Puškin je unio sve svoje pjesničko umijeće i cijelo
svoje srce.



MOZE LI SLOBODA DA ZAMIJENI SRECU?

Da ili ne? Čini mi se da se ovim malim riječima isuviše dobija na
jednoj a ujedno isuviše gubi na drugoj strani. Zašto ne postoji neka
druga riječ koja bi ublažila i približila prazninu između dve
suprostavljene? Možda bi tako naš Onjegin pronašao sebe u ovom teatru
sjenki koje je neko nazvao život.

Isuviše je bilo i biva "slijepih putnika" poput našeg Onjegina
(sjetimo se samo Cajlda Harolda) koji su svoje zanesene glave, željne
novog, drugačijeg, nosili na ramenima, ne mogavši se skrasiti nigdje.
Oni su od onih ljudi koji su ili isuviše nemarni ili isuviše lijeni da
se uhvate u koštac sa sopstvenom ličnošću. Naš Evgenije
vješto izbjegava svaku odgovornost. Ostavio ju je da truli tamo negdje u
moru dosade i učmalosti. Da, zaista je iznenađujuće lako igrati svoju
površnu ulogu, zavaravati se. Možda tu i ima nekog zadovoljstva ali
lažnog, trenutnog. I okorelog ubicu je strah kada ostane sam sa svojim
mislima. Ne može čovjek stalno glumiti a da mu se jednog dana ne
pocijepa kostim.



Eto, našem Onjeginu se silom prilika otrcalo odijelo. Pohrlio je,
jadan, onako pokajnički da ugrabi svoju sreću ali, avaj, bijaše isuviše
kasno. Naš Onjegin se izgubio među nevidljivim
putokazima slobode i dobrano zakasnio na svoj poslednji voz. Isuviše
kasno je shvatio da, ma koliko to izgledalo tako, sloboda nikad ne može u
potpunosti da odmijeni srecu!



SUKOB VRIJEDNOSTI - IMA LI POBJEDNIKA?

Ovo djelo je svojevrsna enciklopedija ruskog narodnog života, običaja
i morala. Puškin je na maestralan način predstavio ruskog čovjeka toga
doba: Tatjanu kao simbol nezatrovane, prirodne i zdrave Rusije s jedne i
Onjegina, mladog aristokratu zagrezlog u "evropeizmu" s druge strane.



Tatjana je odrasla u staroj, patrijarhalnoj sredini, zadojena
dadiljinim pričama, okružena jednostavnošću ruskog seljaka i prirodom
koja je plijenila svojim mirom i skladom. Sve je to doprinjelo da se u
njoj izvaja čista, nevina, pomalo naivna duša ali svjesna sebe i svoje
časti. S druge strane Evgenije je trošio mladost po balovima,
sjedeljkama, među lažnim licima, pretvarajući se kao i oni. Bilo je to
doba kada je ruska aristokratija težila da usvoji sve što je "evropsko" a
pritom gubila svoju dušu i samosvijest. I mladi Onjegin je kopnio u
kandžama tog modernog društva prepunog licemjerja i pretvaranja.
Podsjeća li vas Onjegin bar malo na sve one naše pokondirene tikve i
gospođe ministarke? A Tanjin lik, podsjeti li vas na prela, gusle, kola,
ukratko dah prohujalog vremena? Suviše je nepravedan taj sukob Davida i
Golijata. Suprotno biblijskoj priči ovdje je pobjednik ujedno i
poraženi i obrnuto. Naravno zavisi s koje strane to posmatrate! Gledano s
moralnog stanovišta morali bismo dati glas gaju i pticama odnosno
Tanjinoj Rusiji koja iako surova u nekim aspektima plijeni svojom dušom,
čistotom i ljepotom.



ESEJ - Čini li vam se da u današnjim vremenima isuviše bježimo od
sebe samih? Strah nas je otkriti sopstvene osjećaje, podijeliti radost
sa drugima, biti povrijeđen. Strah nas je dati sebe bojeći se da ćemo
biti ismijani i da nećemo dobiti ništa zauzvrat. To se posebno odnosi na
nas, djecu novog vijeka, koji smo sve više i više okruženi raznim
tehničkim uređajima koji nam na svojevrstan način ubijaju kreativnost,
dušu. Pohrlili smo u susret novom zaboravljajući sve što je ostalo iza
nas. I ljutimo se kad se sjetimo starih stihova koji kažu "da smo
nedostojni istorije naše, da nas zahvatila zapadnjačka rijeka i da nam
se duše opasnosti plaše..." Voljela bih i ja da kao pjesnik kliknem
"Lažu, zemljo moja, lažu", ali ne mogu, nisam viđe sigurna u to. Eto, u
toj zapadnjačkoj rijeci mi se gušimo iako dobro znamo da plivamo. Kuda
nam je nestala samosvijest, ponos, hrabrost? Zlobnici će reći da su tu
ali je sve to lažno, priviđenje. Iskrenosti ima danas tako malo!



Naš je kraj brz i neminovan. Duhovni naravno. Ovaj rat smo unaprijed
izgubili. Uronićemo u tu "prljavu" zapadnjačku rijeku i postati jedna
kap više u moru beznađa a svoj stari džeferdar i opanke ostaviti na
obali kao sopstveni spomenik!

____________________________________________
Ja volim samoubilacki-krvnicki nemilosrdno i brutalno.
Necu drugacije. Ko to moze da izdrzi, a upoznah samo jednog.
'Moja je krv moj put do tebe'

https://www.youtube.com/watch?v=XoaSOYGedjg&feature=player_embedded
Nazad na vrh Ići dole
Beskraj

Beskraj

Ženski
Broj poruka : 21554
Godina : 44
Location : Na pola puta sreci
Humor : Uvek nasmejana
Datum upisa : 20.03.2009

" EVGENIJE ONJEGIN " A. S. PUSKIN Empty
PočaljiNaslov: Re: " EVGENIJE ONJEGIN " A. S. PUSKIN   " EVGENIJE ONJEGIN " A. S. PUSKIN Icon_minitime13/10/2012, 12:09 pm

EVGENIJE ONJEGIN - odlomak



XXV



Ona se, dakle, Tanja zvala;

Čar i svežinu sestre njene

Priroda Tanji nije dala,

Da tim na sebe pogled skrene,

Ćutljiva, divlja, seti rada,

Bojažljiva ko srna mlada,

Sred porodičnog toplog krila

Ko tuđinka je ona bila.

Da mazi se ne beše sklona

Kraj oca i kraj majke svoje;

Sa decom ko i sama što je

Da skače nije htela ona;

Često, u prozor zagledana,

Sanjarila je celog dana.



XXVI



Sanjarenje - njen znanac stari

Od mladosti je njene rane

Krasilo maštom punom čari

Dokone, duge selske dane.

Prsti joj iglu nisu znali;

Da ukrašava derdev mali

Svilenom šarom - nije ona

Nikada bila mnogo sklona.

Tanji je draže bilo tada

Da se sa dobrom lutkom malom,

Sprema u igri i sa šalom

Za zakon što u svetu vlada,

I da joj deli opomene

Od svoje mame naučene.



XXVII



Al' sad, u ovim godinama,

Za lutke više nije znala;

O vestima i modi dama

Sa njima nije raspravljala.

Nestašluci joj behu strani;

Strašnih su priča drevni dani,

U tami zimske noći snene,

Obuzimali misli njene.

A kad bi dadilja dovela

Na livadu iz okoline

Decu da Olgi društvo čine,

Tanja da igra nije htela,

I klonila se smeha zvučnog

I zabavljanja njinog bučnog.



XXVIII



Ona je rado na balkonu

Čekala kad će zora plava,

Kada na bledom nebosklonu

Sazvežda kolo iščezava

I svetlost se vidikom širi

I vesnik jutra, vetar piri,

I prikrada se dan polako.

Zimi, kad noći krilo lako

Nad zemnim krajem duže vlada,

I duže spava u tišini

Na magličastoj mesečini

Lenjivi istok - čak i tada,

Po navici u iste čase,

Pri sveći Tanja dizala se.



XXIX



Roman je bio radost njena

I naknada za sve, a ona

U varke beše zaljubljena,

U Rusoa i Ričardsona.

Njen otac beše čovek mali

U prošlom veku zaostali,

On knjige nije nikad čito,

I da 1' su štetne nije pito;

Smatro je da su igra prava

I njega nije bilo briga

Kakva kod ćerke tajna knjiga

Pod jastukom do jutra spava.

A mati? - bila je i ona

Bez pameti od Ričardsona.

_______________



VI



Dolazak ovaj mog junaka,

Kod Larinih je (što bih krio?),

Stvorio mnogo utisaka,

A susede je zabavio.

Nagađanja su tekla kradom;

Svuda se o tom priča s nadom

I ne bez greške svako sudi;

Ženika Tanji našli ljudi,

A neki ni to nisu krili

Da će i svadba skoro njena,

Ali je, kažu, odložena,

Jer prsten nisu nabavili.

O svadbi Lenskog već se davno

Govorilo u društvu javno.



VII



S dosadom te je besposlice

Slušala Tanja, al' je kradom

Mislila o tom, nehotice,

Sa nejasnom i slatkom nadom.

Ta misao do srca prođe:

Zaljubi se - vreme dođe,

Proleće tako budi vrelo

U toploj zemlji zrno zrelo.

Davno je njena mašta budna

Kroz nežnu tugu neprestanu

Tražila svoju kobnu hranu;

I ljubavna je patnja čudna

Stezala mlade grudi stoga,

A duša čekala... ma koga.



VIII



I dočekala; oku svanu;

Rekla: to je on! I sada,

Avaj, u noći i na danu,

I kad je retki san savlada,

Sve sada ovom srcu dragom

O njemu priča čudnom snagom,

I dosadne su joj i mučne

Nežnosti pune reči zvučne,

I brižne oči sluškinjine;

Utonula u tugu ona,

Ne sluša goste svog salona

I zaludice kune njine

Dolaske bučne, iznenadne,

Sedeljke duge i dosadne.



IX



Sa kakvom pažnjom sad Tatjana

Nad ljubavnim romanom bdije,

I kako živo očarana

Zavodljiv otrov njegov pije!

Maštanja snagom, snagom snova,

Oživljena stvorenja ova:

Malek-Adel uz De Linara,

I Verter, putnik taj pun čara,

Volmar kraj svoje ljubavnice,

I Grandison, taj uzor ljudi,

(Što sad u nama dremež budi)

Svi oni sad su isto lice

Za sanjalicu nežnu bili:

U Onjegina su se slili.

_______________



XVI



Ljubavna patnja Tanju goni

I pošla je u vrt da tuži;

Najednom zemlji oči kloni

Malaksala da put produži;

Nadimaju se prsa njena

I sva je vatrom oblivena;

Zamro joj dah i stao um,

U oku sjaj, u uhu šum...

Nastupa noć i mesec bdije;

Nadgleda neba daljni svod,

U granama slavuja rod

Izvija zvučne melodije;

U tami Tanja još ne spava,

I svoju dadu oslovljava:



XVII



Ne spava mi se noćas, nano

Otvori prozor... - Hoću, rado,

Al' šta je to sa tobom, rano?

Dosada...hajde pričaj, dado! -

O čemu, Tanja? Pre sam znala

Zbijati bezbroj, mnogo šala

I gatki o zlim duhovima

I devojkama... sad o njima

Već nista ne znam... sve se, Tanja,

Poboravilo što se znalo;

Na zlo se mnogo štošta dalo

Izdaje razum... – Pričaj, njanja,

U vaša minula vremena

Jesi li bila zaljubljena -



XVIII



Šta kažeš? Nisam ja ni znala

Za ljubav u tim godinama,

Jer bi me u grob oterala

Svekrva moja ili mama. –

I udala si se? A kako?

Gospod je, kćeri, hteo tako;

Meni je trinaest bilo, Tanja,

Još mlađi bio je moj Vanja;

Dve nedelje je jedna snaha

U našu kuću navraćala

I blagoslov je svojta dala;

Gorko sam plakala od straha;

Uz plač su kosu mi raspleli,

Uz pesmu crkvi me poveli,



XIX



I u tuđ rod uveli, rano...

Ti ne slušaš? - Ah, dado, nije..

Tuguje moje srce, nano,

Rođena moja, sad da mi je

Da isplačem sve suze svoje!... -

Ti nisi zdrava, dete moje.

Pomiluj, bože, i sahrani!

Šta hoćeš, čedo, kaži nani?...

Sva goriš... evo vode svete... –

Ja nisam bolesna ni snena;

Znaš dado... ja sam... zaljubljena!

O, gospod bio s tobom, dete! -

I dadilja je, s nemim žarom,

Krstila Tanju rukom starom.



Tatjanino pismo Onjeginu



Pišem vam - šta bih znala bolje?
I šta vam više mogu reći?
Sad zavisi od vaše volje
Prezrenje vaše da l' ću steći.
Al' ako vas moj udes hudi
Bar malo trone i uzbudi,
Vi me se nećete odreći.



Da ćutim ja sam prvo htela,
I za sramotu mojih jada
Ne biste znali vi ni sada,
Bar da se nadam da sam smela
Da ćete opet k nama doći
I da ću bar i retko moći
U selu da vas vidim našem,
Da se veselim glasu vašem,
Da vam što kažem, pa da zatim
O istom mislim i da patim
Dane i noći duge sama
Dok ne dođete opet k nama.
Al' osobenjak vi ste, znamo,
I teška vam je selska čama,
A mi...mi ničim ne blistamo,
No iskreno smo radi vama.



Što dođoste u naše selo?
U stepi, gde moj život traje,
Ja ne bih srela vas zacelo
I ne bih znala patnja šta je.
Smirivši burne osećaje,
Možda bih jednom (ko će znati?)
Po srcu našla druga verna
I bila bih mu žena smerna,
A svojoj deci dobra mati.



Drugi!...A' ne, ja nikom ne bi'
Na svetu dala srce svoje!
Oduvek tako pisano je...
Nebo je mene dalo tebi;
Moj život sav je jemstvo bio
Da ću te sresti izmeđ' ljudi;
Znam, bog je tebe uputio,
Moj zaštitnik do groba budi...
U snove si mi dolazio,
I neviđen si bio mio,
Tvoj pogled me je svud proganj'o,
U duši davno glas odzvanj'o...



Ne, nije mi se san to snio,
Jer čim si uš'o, ja sam znala,
Sva premrla i usplamsala,
I rekla: on je ovo bio!
Ja tebe često slušah sama;
Govorio si sa mnom jednom
Kad prosjaku pomagah bednom
I kada blažih molitvama
Buru i jad u srcu čednom.
Zar nisi ti i onog trena,
O priviđenje moje drago,
Promak'o kroz noć kao sena,
Nad uzglavlje se moje sag'o
I šapnuo mi reči nade
Ljubavi pune i iskrene?
Ko si ti? Čuvar duše mlade
Il' kobni duh što kuša mene?
Utišaj sumnje što me guše.
Možda su sve to sanje moje,
Zablude jedne mlade duše,
A sasvim drugo suđeno je...
Nek bude tako! Što da krijem?
Milosti tvojoj dajem sebe,
Pred tobom suze bola lijem
I molim zaštitu od tebe...
Pomisli: ja sam ovde sama
I nikog nema da me shvati,
Sustajem i moj um se slama,
A nemo moje srce pati.
Čekam te: nade glas u meni
Bar pogledom oživi jednim,
Ili iz teškog sna me preni
Prekorom gorkim i pravednim.



Završih! Da pročitam strepim...
Od stida više nemam daha...
Al' vaša čast mi jemči lepim
I predajem se njoj bez straha...

_______________



I, II, III, IV, V, VI, VII



Što čovek manje voli ženu,

Tim lakše on se svidi njoj,

I pre zaplete dušu njenu

U sablazni i laži roj.

Razvrat je hladan i naduven

Nekada bio jako čuven

Zbog ljubavne veštine svoje:

Bez ljubavi uživao je.

Al' zabava pristoji ova

Majmunskom soju ljudi slavnih

Iz dedovskih vremena davnih.

Sad bledi slava Lovlasova

Sa slavom žutih potpetica

I vlasulja sa gordih lica.



VIII



Jer ko na svetu sada mari

Da uvek glumi jedno isto,

Da uverava u te stvari

Sa kojima su svi načisto,

Da iste priče sluša svuda

I ruši bezbroj predrasuda,

Al' predrasuda takvih koje

Čak ni kod dece ne postoje!

Kome sad neće da dosade

Zakletve, molbe svakog dana,

»Pisamca«, na desetak strana,

Prstenje, lažni strah i nade,

Obmane, suze, pretnje, spletke,

Muževi, matere i tetke?



IX



Tako je junak moj mislio.

Zabluda burnih predan vlasti,

U mladosti je i on bio

Žrtva žestokih, divljih strasti.

Al' razmažen životom sjajnim

I navikama svojim trajnim,

Očaran jednim ne za dugo,

Razočaran u nešto drugo,

Mučen i željom i uspehom,

Moro je večno on da guši

Roptanja glas u svojoj duši

I zevanje da davi smehom.

Tako je prošo leta mnoga

Straćivši cvet života svoga.



X



U lepe žene što zanose

Više se nije zaljubljivo;

Iznevere - odmarao se,

Odbiju - njemu nije krivo.

Napušto ih je sve bez tuge

I tražio bez želje druge.

Mržnju i ljubav njinu nije

Ni pamtio moj Evgenije.

I gost se tako kreće kasni

Na vist - i kad igra prođe,

On ravnodušno natrag pođe

Da kod kuće na miru zasni,

A sutra ni sam ne zna reći

Gde će ga nova noć zateći.



XI



Ali je pismo od Tatjane

Uspelo živo da ga trone.

Nevinih snova reč ga zane,

I vihorom mu misli pone

I setio se lika setnog,

Bledila njenog neprimetnog,

I u san sladak, čist i čedan,

Utonuo svom dušom predan.

U njemu možda vaskrsnuše

Negdašnja vatra, strast i rane,

Al' nije hteo da obmane

Iskrenost ove čedne duše.

Hajdemo u vrt pored sela

Gde se sa njime Tanja srela.



XII



Trenutak - dva su nemi bili.

Al' Onjegin je pred nju stao:

»Pisali ste mi; što bi krili?

I ja sam, evo, pročitao

Ispovest čiste duše jedne,

Ljubavi vaše reči čedne;

Ta iskrenost je meni draga;

Oživela je njena snaga

Roj davno mrtvih osećaja;

Al' da vas hvalim za to neću;

Odužiću se za tu sreću

Iskreno, prosto i bez sjaja:

Sa iskrenim priznanjem svojim

Sad ja pred vašim sudom stojim!



XIII



Kada bih mirnim, kućnim krugom

Ograničiti život smeo,

Da budem ocem i suprugom

Prijatni udes kad bi hteo,

Kad bi me krilu sreće slične

Mamile slike porodične,

Srce u meni tad, zacelo,

Nevestu drugu ne bi htelo.

Bez lažnog sjaja ću vam reći:

Našavši svoj ideal stari,

Poželeo bih vas u stvari

Za druga mojoj hudoj sreći,

A svemu lepom u zalogu.

I bio srećan... ako mogu.



XIV



»Al nisam stvoren ja za sreću,

I duša moja njoj je strana;

Vrlina vaših nikad neću

Dostojan biti ja, Tatjana.

Verujte (savest jemstvo daje),

Da brak će muka da nas staje.

Mada ste dragi sada meni,

Navika ljubav iskoreni;

Počeće plač i vaše suze...

Al' mene neće to da trone;

Razgneviće me samo one.

Zar takvo cveće, takve uze,

Bogovi braka da nam spreme

Možda na dugo, dugo vreme?



XV



Šta goru sliku da nam pruži

Od kuće, gde sirota žena

Za nedostojnim mužem tuži

Danju i noću usamljena,

Gde muž, iako zna joj cenu,

Sudbinu kune svoju, njenu,

I vazda ćuti, sav sumoran,

Ljutit i hladno ljubomoran?

A ja sam takav. Zar ste o tom

Sanjali u dnu duše čiste

Dok ono pismo pisali ste

Sa takvim umom i čistotom?

Zar takav udes celog veka

Po volji sudbe da vas čeka?



XVI



Povratka nema godinama

I dušu neću obnoviti...

Ja gajim ljubav prema vama

Ko brat, il' veću, može biti.

Pa čujte me bez svakog gneva:

Vaša će duša još da sneva

I snom da smeni stare snove;

Listove drvo stiče nove

S prolećem novim, s novim dobom

Takva je, valjda, volja neba:

Zavolećete još, al' treba

Da vladate od sada sobom;

Svako vas neće razumeti,

A neiskusnost često šteti.



XVII



I tako je on propovedo.

Od suza slepa, nema hladna,

Krijući svoje lice bledo,

Slušala ga je Tanja jadna.

On joj je ruku dao tada;

Pognute glave, puna jada,

U nesvesnom se nekom stanju

Oslonila Tatjana na nju.

Pošli su oko povrtnjaka

I skupa stigli. Da ih kori,

Niko ni reč ne progovori;

Jer seoska sloboda svaka

Ima po neka prava svoja

Kao i gorda Moskva moja.

_______________



XXVIII



Promenila se mnogo Tanja!

U ulozi se snašla ovoj

I navike svog teškog zvanja

Stekla u toj sredini novoj.

Devojku tihu ko da traži

U ovoj hladnoj, punoj draži

Zakonodavki sjajnih sala?

A nekad mu je srce dala,

I nekad je u mraku noći

Dok Morfej do nje ne dobludi

Čeznula za njim puna žudi,

I držala na mesec oči

Želeći da ko žena verna

S njim prođe put života smerna.



XXX



Bez sumnje, naš je Evgenije

Ko dete zaljubljen u Tanju.

Ljubavnim snom zanesen bdije;

Sanjari stalno, noću danju;

Glas razuma ne slušajući,

On svakog dana njenoj kući

Odlazi, luta oko trema,

I prati je ko senka nema,

Sav srećan kad joj zaogrne

Ramena sjajna mekim plaštom,

Kada je takne rukom taštom,

Il' razmakne livreje crne

Pred njome, ili ako stigne

Ispušten rubac da joj digne.



XXXI



A ona – ne primećuje ga;

Ne zapaža bledoću setnu,

Kod kuće mirno prima njega,

Reč-dve mu kaže kad se sretnu,

Pozdravom ga se katkad seti,

A neki put ga ne primeti:

Ne liči ona na koketu;

Ne trpe to u višem svetu.

Da bledi junak naš je stao:

Ne vidi ona il' ne mari;

Onjegin vene i u stvari

U sušicu je skoro pao.

I svi ga šalju u tom stanju

Lekaru, a on, gde? – U banju.



XXXII



A on ne ide; pradedima

Svoj dolazak da javi hoće,

Al' Tanja sve to mirno prima

(Njen pol je takav; pun hladnoće!).

Al' uporne je i on ćudi

I još se nada, još se trudi;

Smeliji no zdrav, s teškom mukom

On bolestan i slabom rukom

Kneginji jedno pismo piše.

Mada je smatro (s puno prava)

Da pošta ništa ne rešava,-

Al' eto, nije mogo više

Da trpi jade lica svoga.

Evo vam pisma njegovoga.



Pismo Onjegina Tatjani



Znam, razjašnjenje tužne tajne
Duboko će vas uvrediti.
Kakav će prezir plemeniti
Izreći vaše oči sjajne!
Šta hoću? S kakvom željom kobnom
Otvoriću vam srce svoje?
Kakvom će sad veselju zlobnom
Povoda dati pismo moje.



Kada je u vašem srcu čednom
Nežnosti iskru spazih jednom.
Da verujem joj nisam smeo;
Navici nisam dao maha,
Slobodu praznu nisam hteo
Da izgubim pun čudnog straha.
Još jedno nas je rastavilo...
Nesrećni Lenski tad je pao...
Od svega što je srcu milo
Srce sam tada otrgao;
Nevezan ničim, ja sam zatim
Mislio da sloboda može
Da nadoknadi sreću: Bože!
Kako pogreših, kako patim!

Ne, da vas vidjam, da vas pratim.
Da svaki osmeh, pogled hvatam
Na vašem licu i da patim,
Vaš glas da slušam i da shvatim
Svom dušom svojom vaše čari
I savršenstva od svih veća.
Da premirem kraj vas u stvari,
I da se gasim... to je sreća!



A ja sam lišen svega toga;
Zbog vas ja lutam svetom grubim;
Svaki je čas života moga
Dragocen, a ja zalud gubim
Već ionako teške dane
Sudbinom gorkom odbrojane.
Moj vek će skoro da se skrati;
Al' da bih bio živ, u svesti,
Ja svakog jutra moram znati
Da ću vas tokom dana sresti...



Bojim se da se plaše
Od moje molbe oči vaše
Ko od lukavstva koje kujem...
I gnevni prekor ja već čujem.
Da znate kako strašno boli
Ljubavnom žedji biti moren,
U mom srcu koje voli
Gušiti nemir strašću stvoren!
Ja žudim da kraj vaših nogu
Sa suzama i bolom slijem
Svu ljubav, molbe, sve što krijem;
I sve sto još izreći mogu!
A mesto tog, hladnoćom lažnom
I reč i pogled ja oružam.
Govorim s vama o nevažnom
I veseo vam osmeh pružam!...



Da protivim sebi, strasti,
Više u moći nije mojoj.
Reših: u vašoj ja sam vlasti
I predajem se sudbi svojoj.



XL



Naš junak tako rano juri?

Pogodili ste već; dabome!

Moj neizlečiv čudak žuri

Tatjani svojoj, sudu svome!

Ko senka hita on sa trema

U predvorju ni duše nema;

U sali, nikog. S njenog praga

Otvara vrata... ali šta ga

Pogađa tako, ko bi reko?

Kneginju on pred sobom gleda;

Nedoterana sedi, bleda,

Sa tugom čita pismo neko,

Na hladnu ruku obraz kloni

I tiho potok suza roni.



XLI



Ko ne bi bio sad u stanju

Da odgonetne tugu njenu,

I da prepozna jadnu Tanju

U kneginji, u ovom trenu?

Pun sažaljenja i pun jada,

Njoj Onjegin pred noge pada,

A ona drhti, setna, bleda,

I Onjegina nemo gleda

Bez čudenja, bez svakog gneva...

Sve shvata: izraz koji moli,

Prekorni pogled prepun boli...

Devojka skromna koja sneva

S negdašnjim srcem, živih čula,

U njoj je opet vaskrsnula.



XLII



Ne podiže ga ona, ćuti.

Očiju s njega još ne skida

Premrlu ruku nežne puti

Od žudnih usta ne otkida.

O čemu Tanja misli sada?

Tišina dugo, dugo vlada

I tiho najzad ona veli:

Sad ustanite, ma šta hteli,
Ja hoću da se razumemo.

Da 1' pamtite još vrt kraj sela

Gde sam se nekad s vama srela

I slušala pred vama nemo

Sve predike i opomene?

Danas je, evo, red na mene.



XLIII



Mlađa i možda lepša ja sam

Bila u bednom selu našem,

I volela vas; i šta? šta sam

Našla u hladnom srcu vašem?

Odgovor beše strogost sama.

Ne, novi nisu bili vama

Devojke čedne ljubav, jadi...

I sada - bože! - krv se hladi

Kada se u snu setim tamnom

Pogleda onog, hladnog glasa...

Al' ne krivim vas: toga časa

Postupili ste časno sa mnom

I spasili me od mnogih zala...

Svom dušom vam na tome hvala.



XLIV



U pustinji, daleko, sama,

Van taština i dvorske svite

Nimalo se ne svidah vama...

Pa što me sada progonite?

Što sada vašu pažnju skrećem?

Da l' zato što se sada krećem

U višem društvu. što ga primam.

Što ugled i_bogatstvo imam,

Da l' što nas dvor sad pazi tako

Jer ranjavan je muž u boju,

I što bi sad sramotu moju

Primetili u društvu lako

I mogla bi u toj sredini

Sablažnjiv ugled da vam čini?



XLV



Ja plačem... Ako Tanju jadnu
Vi niste još zaboravili.
Uz gnev i vašu jetkost hladnu
Meni bi dani draži bili
- U mojoj kad bi bilo vlasti -
Od ove vaše sramne strasti
I pisma onog što ste slali.
Nekad ste barem poštovali
U meni mladost punu snova,
I štedeli ste srce vrelo.
A šta je sada: vas dovelo
Pred moje noge? Raskoš ova!
Zar s vašim srcem, s vašom časti
Da robujete takvoj atrasti?



XLV1



Sva raskoš ta je, Onjegine,

Pozlata mog života mučnog;

Jer čemu sve te svetkovine

I uspesi kod sveta hučnog?

Dala bih rado odmah sada

Sve, sve te krpe maskarada,

Sav ovaj blesak, dim i sjaj.

Za svoje knjige, divlji gaj,

Za boravište naše bedno.

Za mesta gde sam kraj mog sela

Vas, Onjegine, nekad srela

I za to groblje neugledno

Gde stoji krst i senka grana

Nad grobom gde je moja nana.



XLVII



A moguća je sreća bila...

No udes moj je rešen sada.

A možda i ja, što bih krila,

Nepažljivo postupih tada.

Zaklinjala me mati jadna,

A spremna beše duša hladna

Na svaku novu volju neba.

Udala sam se. Sada treba

Da odete, jer ja vas molim.

U srcu vašem pored strasti

Ponosa ima, ima časti;

Zašto da krijem? Još vas volim,

Al' drugom ja sam poverena

I ostaću mu verna žena.

Izašla je, i Evgenije,

Ko zgromljen još na mestu stoji.

Kakvih se misli vihor vije,

I šta se u tom srcu roji?

Al' mamuza se zveket čuo,

Tatjanin muž je iskrsnuo

I mog ćemo junaka sada,

U ovom crnom času jada,

Da ostavimo, možda s tugom,

Zanavek... Dosta leta, zime,

Lutasmo istim putem s njime!

Kliknimo sada jedan drugom

Ko pozdrav naše »ura!« slavno

Vreme je (zar ne?) već odavno



XLIX



Moj čitaoče, ma ko bio,

Da oprostim se s tobom želim

Ko prijatelj i sadrug mio...

Pa zbogom. Ma šta putem smelim

Tražio ti kroz strofe moje;

Da l' uspomene burne svoje,

Da 1' odmor što od truda leči,

Da 1' žive slike, jetke reči,

Il' pravopisne moje greške, -

Daj, bože, da bar jednu mrvu

Za maštanja, za radost prvu,

Za novinarske spletke teške

Nađeš nad mojim pognut slogom!

Raziđimo se s ovim. Zbogom!



Napomena:
Puškin je na Onjeginu radio osam
godina. Isprva zamišljen kao oponašanje Byronova komičnog epa Don Juan,
an epic satire, pa prema tome kao romantična knnjiževna vrsta. Tek
kasnije djelo zauzima mjesto uz ruske realističke romane, gdje je čest
lik suvišnog čovjeka.

____________________________________________
Ja volim samoubilacki-krvnicki nemilosrdno i brutalno.
Necu drugacije. Ko to moze da izdrzi, a upoznah samo jednog.
'Moja je krv moj put do tebe'

https://www.youtube.com/watch?v=XoaSOYGedjg&feature=player_embedded
Nazad na vrh Ići dole
Beskraj

Beskraj

Ženski
Broj poruka : 21554
Godina : 44
Location : Na pola puta sreci
Humor : Uvek nasmejana
Datum upisa : 20.03.2009

" EVGENIJE ONJEGIN " A. S. PUSKIN Empty
PočaljiNaslov: Re: " EVGENIJE ONJEGIN " A. S. PUSKIN   " EVGENIJE ONJEGIN " A. S. PUSKIN Icon_minitime13/10/2012, 12:10 pm

Aleksandar Sergejevič Puškin je ruski pjesnik rođen
6. 06. 1799. godine u Moskvi, a umro je 10. 02. 1837. godine u
Petrogradu. Potomak stare osiromašene plemićke porodice, u ranom
djetinstvu prepušten odgoju kmeta Nikite Kozlova i oslobođene kmetice
Arine Rodionovne Jakovljeve, kojoj zahvaljuje svoje odlično poznavanje
ruskog narodnog stvaralaštva i jezika. Školovao se u plemićkom učilištu u
Carskom Selu, u kome je, zahvaljujući liberalnim nastavnicima, vladao
duh političkog slobodoumlja. U liceju je pripadao progresivnom
književnom kružoku "Arzamas". Od 1814. godine Puškinovi stihovi se
štampaju i slava mladog pjesnika naglo raste. Apstraktno plemićko
inteligentno volterijanstvo sa svojim skepticizmom prema religiji i
carizmu te oslobodilačke ideje izazvane 1812. godinom tvorile su duhovnu
podlogu sredine u kojoj je rastao. Na Puškina je u tom smislu snažno
djelovao istaknuti mislilac P.J. Čadajev. Iz liceja je izašao kao
štovatelj Radiščeva i Voltairea, kao pjesnik slobode i protivnik
autokratizma. Služio je nominalno u ministarstvu vanjskih poslova.
Kretao se u društvu progresivnih intelektualaca (K.F. Riljejev, V.K.
Kjuheljbeker, A.A. Deljvig, I. Puščin). Godine 1819. stupio je u
literarni kružok "Zelena svjetiljka". Njegovi necenzurirani stihovi i
politički epigrami kruže u prijepisima. Mjesec dana prije istupa
dekabrista na Senatskom trgu piše mu njegov vođa Riljejev: U tebe su
uperene oči Rusije, tebe vole, tebi vjeruju, u tebe se ugledaju. Budi
pjesnik i građanin.


Car Aleksandar kažnjava mladog pjesnika progonstvom na jug Rusije,
koje je potrajalo od 1820. do 1824. godine. U besarabijskom gradu
Kišinevu Puškin se zbližio s aktivnim članovima "Južnog društva"
Pesteljem, Orlovom i Rajevskim. Revolucionarna previranja u Europi
ojačala su pjesnikovo buntovno raspoloženje. U pjesmi Bodež (1821.
godine) Puškin govori o careubojstvu, a u poemi Gavrilijada istupa
protiv religije. Puškin je 1824. godine otpušten iz službe i prognan u
zavičajno selo Mihajlovsko, gdje je proveo dvije godine. Na dan
dekabrističkog ustanka 1825. godine Puškin je bio u Mihajlovskom I ta ga
je okolnost spasila od kazne koja je zadesila sudionike ustanka. Novi
car Nikola I "oprašta" Puškinu (1826. godine) i dozvoljava mu povratak u
Petrograd, ali ga stavlja pod stalni nadzor policije i osobno cenzurira
njegova djela. Teško podnoseći reakciju koja se svalila na Rusiju
poslije ugušenja dekabrističkog ustanka, Puškin misli na bijeg u
inozemstvo, što mu ne polazi za rukom. Godine 1831. ženi se Natalijom
Gončarovom. Otmjeni dvorski krug nije trpio Puškina I osvećivao mu se
intrigama i klevetama. Car želi poniziti autora jetkih epigrama pa ga
1834. godine imenuje kamerjunkerom, zvanjem uvredljivim za pjesnika s
obzirom na njegov ugled i godine. Kojekakve udovice šalju Puškinu
anonimna pisma s aluzijama na odveć intimne veze njegove supruge i cara.
Strastveni pjesnik izaziva na dvoboj (27. 01. 1837. godine) Francuza
D’Anthesa, avanturistu i intriganta u dvoboju Puškin
biva smrtno ranjen i umire nakon dvodnevnih muka. Književno formiranje
Puškinovo poklapa se s vremenom kad u Rusiju prodiru demokratske ideje
francuske revolucije. Osamnaestogodišnji Puškin izražava mržnju prema
samovlasti i ističe misao da monarh ne caruje na temelju svoga
podrijetla nego na temelju zakona svoje zemlje. Omladina uči napamet
Puškinove stihove, koji su izražavali osnovne ideje dekabrista. Oko
1820. godine Puškin počinje pisati svoje poeme Ruslan i Ljudmila
u duhu usmenoga stvaranja. Dok je boravio u progonstvu na jugu Rusije,
Puškin je čitao engleskog romantika Byrona. Priroda Krima i Kavkaza
odrazuje se u djelima iz toga razdoblja, kojima ujedno počinje u ruskoj
književnosti "romantizacija prirode". Napose su za ruski romantizam
značajne poeme Kavkaski zarobljenik, Braća razbojnici, Bahčisarajski vodoskok, Cigani.



Njegovo glavno djelo, roman u stihovima Evgenije Onjegin,
koji je započeo pisati na jugu 1823. godine, prožeto je skepsom,
pesimizmom i donekle pomodnim bajronovskim "svjetskim bolom". Progonstvo
u zabitnom seocu Mihajlovskom bilo je veoma plodonosno. Napisao je
glavni dio Evgenija Onjegina, dovršio poemu Cigani,
napisao dramolet Scena iz Fausta, roman u stihovima Grof Nulin, zatim
Pjesme o Stjenki Razinu (posve u duhu narodne pjesme), nekoliko
značajnih i originalnih rasprava o romantičkoj I klasičnoj poeziji te o
basnama Krilova. Njegova lirika iz tog razdoblja dostiže vrhunac.
Dvogodišnji prisilni boravak na selu ponukao ga je da se pozabavi ruskom
prošlošću i stvori povijesnu tragediju Boris Godunov, u
kojoj je postavio problem odnosa između naroda i cara despota. Po
povratku u Petrograd, Puškin piše lirske pjesme (Arion, U dubini
sibirskih ruda...) te poemu Poltava. Dobrovoljno sudjelovanje u rusko -
turskom ratu urodilo je putopisom Putovanje u Arzrum. U Boldinu je 1830.
godine napisao svoje "male tragedije": Škrti vitez, Mozart i Salieri, Pir za vrijeme kuge, Kameni gost, zatim Pripovjesti Pokojnog Ivana Petroviča Belkina, Bajke o Baldi, O ribaru i ribici, dovršio Evgenija Onjegina.
Tridesetih godina stvara Brončanog konjanika, genijalnu apoteozu Petra
Velikoga. U Dubrovskom i Kapetonovoj kćeri postavlja problem seljačke
pobune i ozbiljno proučava povijest Pugačova.



Puškin je bio nadahnuti vjesnik naprednih ideja svoje epohe. Marx je u
svojim političkim radovima o Rusiji citirao Onjegina, tu "enciklopediju
ruskoga života dvadesetih godina" (V.G. Bjelinski). Puškin
je bio publicist, pisac kritičkih članaka o američkoj i engleskoj
demokraciji, o eksploataciji radnika u engleskim tvornicama sukna, te
ropstvu američkih Crnaca. U ruskoj književnosti Puškin je novator
jezikom, stilom i sadržajem. U Borisu Godunovu prekinuo je, nadahnut čitanjem Sharespearea, s tradicijom pseudoklasične drame. Nedovršena drama Rusalka
uvodi bogati folklor u umjetnost. U lirskoj poeziji je mnogostran:
ljubav, intimni doživljaji, lirski zanosi, ljudske strasti, odnos prema
društvu, prijatelji i neprijatelji, slike prirode, starina i
suvremenost. Sve to odjekuje u Puškinovoj lirici. Na polju umjetničke
proze probio je put u realizam. Prije Gogolja, Dostojevskog i čehova dao
je galeriju priprostih, jednostavnih, tzv. malih ljudi. U Puškinovim
stihovima i prozi ogledaju se nesrodne zemlje i udaljene epohe: drevni
Istok, klasičan svijet, srednji vijek, narodi Europe, Rusija, epohe
Petra Velikoga i suvremeno rusko društvo. Prema Bjelinskom, njegova je
poezija "primila i ujedinila u sebi kao velika rijeka, sve pritoke
prethodne izvorne književnosti i vrativši ih svijetu u novom,
preobraženom obliku, odredila daljnji sjajan put ruske literature".
Svojom visoko razvijenom svješću o pozivu pjesnika, svojim humanističkim
idejama i naprednim pogledima na svijet, a i kreativnim snagama
rođenoga genija, Puškin je ivanredna ličnost ne samo ruske nego i
svjetske književnosti. Još 1842. godine pojavio se u Vrazovu Kolu (II)
prvi prijevod novele Pikova dama objavljene u originalu
1834. godine. Otad su ga u nas prevodile sve generacije od Vraza i
Trnskog preko Harambašića i Martića do Kombola, Krkleca i Cesarića.

____________________________________________
Ja volim samoubilacki-krvnicki nemilosrdno i brutalno.
Necu drugacije. Ko to moze da izdrzi, a upoznah samo jednog.
'Moja je krv moj put do tebe'

https://www.youtube.com/watch?v=XoaSOYGedjg&feature=player_embedded
Nazad na vrh Ići dole
Sponsored content




" EVGENIJE ONJEGIN " A. S. PUSKIN Empty
PočaljiNaslov: Re: " EVGENIJE ONJEGIN " A. S. PUSKIN   " EVGENIJE ONJEGIN " A. S. PUSKIN Icon_minitime

Nazad na vrh Ići dole
 
" EVGENIJE ONJEGIN " A. S. PUSKIN
Nazad na vrh 
Strana 1 od 1

Dozvole ovog foruma:Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
LJUBAV, SMRT I SNOVI :: Ponešto i za klince - piše se u temama ispod naslovne :: Lektira-
Skoči na: