ERNEST HEMINGWAY " STARAC I MORE "

BIOGRAFIJA

Ernest Hemingway je rodjen 21.jula 1899 godine u Oak Park-u,predgradju Cikaga.Bio je jedan od sestoro djece.Njegov otac,doktor Clarance Edmonds Hemingway bio je clan crkvene zajednice a njegova majka,Grace Hall,je pjevala u crkvenom zboru.1.oktobra krsten je u Prvoj crkvenoj zajednici kao Ernest Miller Hemingway.
U prvoj godini zivota iskusio je zivot na primorju u mjestu Bear Lake.Cak i tada djelovao je kao izuzetno djete.kada mu je bilo sest godina,njegov deda je umro i ostavio njegovom ocu kucu gdje su se i preselili.Nalazila se u sjvernoj Kenilworth aveniji i Iowa ulici.Imala je osam spavacih soba,tri gostinske sobe,sa kancelarijom za njegovog oca u kojoj je nesmetano mogao da obavlja medicinski posao.Njegovi roditelji su smatrali da njihova djeca vole prirodu,da kuhaju na otvorenom,da uce kako da koriste sjekiru...Otac je insistirao da uce kako da rukuju oruzijem i time je mislio da ce Ernesta fizicki i psihicki osnaziti.
Ernest je zimske praznike provodio u Cikagu a ljeti je bio u Bear Lake-u.Za njegov dvanaesti rodjendan je dobio pusku i kako je volio da dramatizuje sve,izmislio je pricu iz koje je izasao kao nezamisliv heroj.Takodje je pjevao u trecem crkvenom zboru.Na pocetku adolescencije Ernest je izrastao u veoma lijepog i snaznog mladica.»Ne bojati se nicega i nikoga» bio je njegov moto.Volio je prirodu i izgledao kako fizicki tako i mentalno veoma stabilan.sve sto je radio radio je na najbolji nacin.
Pohadjao je srednju skolu u Oak Park-u gdje se bavio voznjom kanua a isto tako pisao je artikle za sedmicne skolske novine.Nakon zavrsene srednje skole,zelja njegovog oca je bila da pohadja kolezd ali Ernest je imao sasvim drukcije zamisli.Zelja da ucestvuje u I svjetskom ratu bila je nezamisliva od strane njgovog oca.
Tada se Ernest prijavio za posao kao novinar i od oktobra 1917.godine bio je zaposlen u «Kansas City Star-u».Bio je prinudjen da napusti kucu zbog posla.Njegov otac ga je pratio do zeljeznicke stanice i stajao u jednom mjestu sve do njegovog odlaska vozom.Ernest ce pamtiti ovaj odlazac cijeli svoj zivot:Cak je napisao knjigu «Kome zvona zvone» u koWjem je predocio sva njegova osjecanja vezana za ovaj dogadjaj.
Nakon sto se odselio zivio je kod ujaka a kasnije je iznajmio stan sa svojim prijateljem Carlom Edgarom.Ernestov posao u redakciji je bio da pise price vezane za dogadjaje u policijskoj stanici,zeljeznickoj stanici i bolnici.Kao novinar je naucio da mora da pise o stvarima onakve kakve one zapravo jesu.Njegova prvi clanak je bio u vezi zlocina,nesreca i poznatih ljudi koji su se teretili za neke zlocine.Kao mladi novajlila bio je impresioniran radom poznatog novinara,njegovim nedisciplinovanim stilom zivota alkohola i nasilja.Neki pogledi na zivot i Hemingwayova shvatanja izrazena su u clanku»Ernest Hemingway,novinar novajlija» koje je napisao Matthew Bruccoli.Ernest je naucio kako da posluje sa novinama «The Star»,ali sve do sad je pisao o uobicajenim zemaljskim desavanjima i zaista,bio je zeljan akcije.Zelio je da postane dio I svjetskog rata.Zbog problema sa lijevim okom bilo je diskutabilno njegovo ucesce u ratu.Bilo kako bilo,Ernest je naucio od svog koleke iz redakcije,Theodora Brumbacka,da se moze angazovati kao vozac kola hitne pomoci u Francuskoj bez obzira na njegov problem sa lijevim okom,tj. staklenim okom.

Februara 22.1918. godine u novinama je izasao clanak u kojem crveni krst poziva ljude da volontiraju kao vozaci kola hitne pomoci za Italiju.Ernest se bez razmisljanja prijavio zajedno sa njegovim prijateljem Theodorom .Nakon samo sest mjeseci posla kao novinar,30.aprila 1918 godine odlazi kao vozac kola hitne pomoci.Nekoliko sedmica kasnije,Ernest i Theodore su primili telegram od sjedista Crvenog krsta da se najkasnije do 8.maja prijave na psiholoske testove u New Yorku.Primaju ga kao vozaca ali sa obavezom da mora otici opticaru zbog problema sa okom.On ovo ignorise i odlazi brodom za Italiju.Sa njim su krenuli njegov prijatelj Theodor i Howell Jenkins.7.juna 1918. godine preuzima duznost vozaca i tada biva zaduzen za posao u Milanu.Tada su vozaci ambulantnih kola bili jedne od vaznijih licnostin jer su morali rizikovati njihove sopstvene zivote.Odmah nakon dolaska u Milanu eksplodirala je fabrika municije i tu se iskazala Ernestova pozrtvovanost i velikodusnost za tudje zivote.Medjutim u mjestu nedaleko od Milana on je podnio ostavku jer je okusio akciju,bol i patnju I svjetskog rata.To nije bilo ono sto je on ocekivao.Nakon toga zaposljava se u vojnoj kantini koja je obezbjedjivala hranu i pice vojnicima.Premjesten je u Fossalt-u,razruseno selo u jeku borbi.Njegov posao iako je bio van ratnih desavanja,on je ipak bio u centru ratnih borbi.Ernest je neposredno nakon togao bio ranjen od strane austrijske artiljerije 8.Jula 1918.godine.Bio je pogodjen u koljeno i morao se vratiti u Milano na operaciju.Trebalo mu je dva mjeseca da opet pocne hodati.Nakon toga biva unapredjen u zamjenika guvernera i nagradjen srebrenim ordenom casti.Decembra 1918.godine napustio je sluzbu i vratio se u Ameriku sa 227 oziljaka na ranjenoj nozi.
Tokom njegovog boravka u Milanu zaljubljuje se u Agnes von Kurowsky.Ali ona ga je ostavila zbog razlike u godinama.Kasnije,ona mu je napisala pismo u kojem ga je obavjestila da je nasla nekog drugog.Deset godina kasnije u svojoj knjizi «Zbogom oruziju» u kojem pise o njegovom radu u crvenom krstu,ranjavanju i vezi sa medicinskom sestrom Agnes.
Nakon njegovog povratka u Ameriku odlazi u Micigen.Tamo se zaposaljava kao reporter u jednom magazinu.Zaradjivao je cetrdeset dolara sedmicno i bio je veoma nezadovoljan i zabrinut za njegovo zdravlje i buducnost.Susret sa Elizabeth Hadley Richardson iz korjena mu mijenja zivot.Elizabeth je bila dvadesetosmogodisnjakinja koja je djelovala povuceno i naivno.Iako osam godina starija od njega,oni se 3.semtembra 1920.godine vjencavaju.Nakon medenog mjeseca kojeg su proveli u kuci njegovog oca a nakon toga odlaze zivjeti u mali stan u potkrovlju.Zivjeli su jako skromno i sav svoj novac su skupljali u nadi da ce jednom otici na put po Evropi.Nakon godinu dana 9.januara odlaze u London i tamo kupuju luksuzan stan u kojem planiraju zivjeti.Dosta vremena su iskoristili na putovanja,cak su obisli i mjesto u kojem je Ernest bio ranjen.Nedugo nakon togaErnest je odlucio da ode za Kostantinopolj i stupi u rat izmedju Grcke i Turske.Sa ovom odlukom Hadley se nije slagala i nije zeljela da napusti Pariz i ode sa njim.Tamo se zadrzao tri sedmice i nedugo nakon njegovog povratka Hadley je ostala u drugom stanju.Tokom njene trudnoce putuju u Spaniju,Pamplonu.Bivaju odusevljeni borbom bikova i izlaskom bikova na ulicu.Ovaj dogadjaj ga je podstakao da napise knjigu «Izlazak sunca»,neki ovu knjigu zovu i Fiesta.Pslije putovanja vracaju se u Ameriku gdje on pise knjigu «Tri price i deset poema».Samo 2 mjeseca nakon izlaska njegove knjige Hadley radja sina Johna Hadleya Nicanora Hemingwaya.

BIOGRAFIJA

Januara 1. 1924.godine Ernest napusta magazinsku redakciju i zajedno sa zenom i sinom vraca se natrag u Pariz.Medjutim razisli su se nakom sto je Hadley saznala za njegovu aferu sa urednicom casopisa Vogue iz Arkansasa Pauline Pfeiffer.Ernest je bio totalno porazen jer je izgubio zenu koju je voljeo i koju ce voljeti.Uprkos njegovoj aferi Hadley mu je ponudila kompromis.A kompromis je taj da Ernest i Pauline zive odvojeno sest mjeseci i da se ne vidjaju i ako je Ernest i nakon tih mjeseci bude voljeo Hadley ce mu dati razvod.Tokom tih sest mjeseci Ernest je pisao pisma Pauline u kojima je opisaivao svoje psihicko rastrojstvo i njegu zelju za samoubistvom.U ovom periodu nastala je i njegova cetvrta knjiga «Druga zemlja» koja se temeljila na njegovom psihickom stanju i psihoterapiji na kojuje isao dok je bio u Italiji.Tokom 1925. i 1926. godine napisao je i svoju sljedecu knjigu «Covjek bez zene».27.januara 1927.godine razvodi se od Hadley i cetiri mjeseca nakon toga vjencava se sa Pauline.Nakon medenog mjeseca vracaju se u Pariz.On zapada u duboku krizu i depresiju i biva u nemogucnosti da pise.Tada Paulin i Ernest odlaze u Ameriku tacnije u Floridu gdje nastavljaju zivjeti a nedugo nakon toga Pauline ostaje u drugom stanju.Na Floridi se sprijateljio sa Bra Saundersonom koji se profesionalno bavio pecanjem i lovom na divljac.
1928.godine Ernestov otac izvrsava samoubistvo i brigu nad majkom i dvojicom mladje brace preuzima na sebe.Neposredno poslije ovog dogadjaja njegova zena radja sina Patricka.Uskoro Pauline radja i drugo dijete,sina Gregory Hancocka.Medjutim uskoro Ernestovo zdravlje pocinje da slabi.Imao je problema sa kicmom,koljenima i vid mu se znatno pogorsao.Uprkos tome on zapocinje svoje prve ekspedicije lova po Africi i to ga je drzalo u odsutnostisedam mjeseci.1935.godine pobijedio je na takmicenju iz pecanja u sjevernoj Britaniji.Nakon povratka iz Velike Britanije zapocinje aferu sa Marthom Gelhorn.oboje su planirali da se kao dobrovoljci pridruze u Spanskom gradjanskom ratu.Po odlasku napisao je dve knjige «Imati i nemati» i «Peta kolumna».1939.godine razvodi se od zene i zbog osjecaja krivice pise knjigu «Kome zvona zvone».
Ipak 21.novembra 1940.godine zeni se sa Marthom i zbog ceste odvojenosti njihov brak vec na pocetku pocinje da stagnira.On nije mogao da prihvati da ima zenu koja ima svoju sopstvenu karijeru(bila je novinarka u jednom poznatom americkom casopisu).On odlazi na Kubu i tamo formira privatnu istrazivacku agenciju.Pocinje da prati Njemce i njihove pomorske namjere u II svjetskom ratu prerusavajuci se kao ribar,svestenik,lovac...Marta 1944.godine olazi u Englesku u posjeti zeni i tamo dozivljava automobilsku nesrecu.Sve novine krivo izvjestavaju o njegovoj pogibiji u nesrecu.Odnosi sa zenom bili su jako losi.Tokom njegovog boravka u Engleskoj on srece Mary Welsh u koju se zaljubljuje.Medjutim,u maju 1944.godine on odlazi kao reporter da prati desavanja u 4.pjesadiji.
On toliko biva ukljucen u njihova desavanja da ga nedugo nakon njegovog prikljucenja proglasavaju za kapetana ove jedinice.Krajem Januara on se ipak vraca u Pariz sa Mary i tu se i okoncava njegov brak sa Marthom Gellhorn.
U martu 1945.godine odlazi u Fincu Vigiu i tamo se odaje alkoholu i depresiji zbog neuspjelog braka sa Marthom.1946.godine zeni se sa Mary Welsh i tada pocinje da radi na dva projekta, «Edenovo dvoriste» i razradjuje trilogiju II svjetskog rata.Godinu dana poslije odlazi sa Mary u sjevernu Italiju,Medjutim tamo upoznaje zenu Adrianu Ivancic i zaljubljuje se.Njegova knjiga «Preko rijeke u drvece» opisuje njegova osjecnja prema njoj.Ova knjiga ne nailazi na odobravanje od strane kriticara i on neposredno nakon toag izdaje «Starac i more» koja postaje svijetski poznat bestseler i za nju dobija i Pulcerovu nagradu 1953.godine.Nastavlja putovanja po Evropi ali se nedugo zatim vraca na Kubu da se oporavi od teske avionske nesrece.28.oktobra 1954.godine dobija Pulcerovu nagradu za knjizevnost u Stokholmu.iako tesko bolestan on odlazi u Spaniju maja 1959.godine,mjesec dana nakon sto je Fidel Kastro sa trupama usao u Havanu.Ernest se vraca natrag na Kubu I podrzava ovaj revolucionarni pokret.Godinu dana poslije pokazivao je znakove kako fizicke tako i psihicke slabosti.Tada odlazi u Idaho,tacnije u kliniku «Mayo».Mjesec dana nakon izlaska iz bolnice shvata da vise nema ni inspiraciju ni volju za pisanje.On izvrsava samoubistvo u Idahu u subotu 2.jula 1961. godine

LITERARNI RAD

Otkako je poslije svojih pocetnih ali i ne pocetnickih pripovjedaka(1923,1924),objavio roman «Fiesta» poznatiji kao «Sunce se ponovo radja»,Hemingway je bio u sredistu paznje najsire svijetske citalacke publike i ostao najpopilarniji pisac Amerike za posljednjih cetrdeset godina.Ovo interesovanje je bilo stalno,raznoliko i sirilo se u vise smjerova.Sa djela je ono prelazilo na covjeka i sa covjeka na dijelo.Jer primjetilo se da je ovaj pisac svako svoje iskustvo,koje je istovremeno bilo i iskustvo velikog broja njegovih savremenika,da sve ono sto posmatra i vidi prenosi u svoje napise,pa se kod nekih ta zainteresovanost za postupke i dozivljaje Hemingwaya-covjeka pretvarala u nestrpljivo ocekivanje dijela,u zelji da vide kako ce on haosu cinjenica dati oblik,kako ce haos zivotnih podataka osmisliti.A ovo sto su drugi uocili,kasnije je on u jednoj svojoj izjavi i nedvosmisleno potvrdio,otkrivajuci pri tom nesto i od svog knjizevnog postupka.Rekao je «Ako pisac prestane da posmatra,on je gotov.Ali on ne mora da posmatra svjesno niti da razmislja kako ce mu to biti korisno.M;ozda tako i biva u pocetku.Ali kasnije sve ono sto on vidi ide u veliku rezervu stvari koje on zan ili je vidio.Ako smijem pomenuti ja pisem u vidu sante:sedam osmina svakog njenog dijela koji se vidi nalazi se pod vodom.Sve ono sto znate mozete eliminisati i to samo pojacava vasu santu.Onaj dio koji se vidi daje joj sangu.Ako neki pisac izostavi to zato sto ne zna,onda nastaje rupa u pripovjetki».
Da bi mnostvo iskustava djelovalo trebalo mu je dati oblik i Hemingway je ucio kako da to postigne.Pokusavao je da pise i vidio je da mu najvecu teskocu predstavlja da uoci sta se zaista desavalo,koje su to stavri koje su izazivale osjecanja sto ih je dozivio.Tako je pokusao da pise pocinjuci sa najjednostavnijim stvarima.Trazio je red i ritam,kojim da te stvari iznese da bi dobio onu pravu situaciju koja ce i u citaocu da izazove osjecanje koje je on dozivio.Na drugom mjestu,kako on kaze: «Evo kako sam naucio pisati-citajuci Bibliju».Tu je svakkao naucio kako se jednostavna pripovjetka kazuje,naucio je kakvu snagu moze da stekne izvjesnim ponavljanjem rijeci ili elemenata,i otkrio je jacinu i trajnost poezije i sto njemu izgleda najznacajnije otkrio je znacaj parabole.
Da bi spoio razne pripovjesti toga perioda,izmislio je «vinjete»,kratke pjesme u prozi,koju je trebalo da poveze jednim jedinstvenim osjecanjem zivota.Sredisnja temaHemingwayovih djela bila je smrt,najcesce nasilna smrt.i smrtnost,i umiranje,i zaljenje zbog smrti i onda nacin kako da se smrti suprodstavi pa da se ostane neporazen cak i kad se ne pobjedi.A u ovom vjeku smrt i umiranje,i odnos prema smrti i umiranju,bili su dozivljaj vecine ljudi na svijetu,jedna stvarnsot i jedna opsesija-dozivljaj smrti postao jejedan jezik vjeka.Taj dozivljaj blizine smrti bio je i rani dozivljaj Hemingwayev,neizbrisiv,centralni i usmjeravajuci i pretvorio se u njegovu sredisnju okupaciju,odredio njegovu temu i njegov licni umjetnicki postupak.Taj dozivljaj je prisutan i onda kad su njegovi junaci izmakli ratu ili ga prezivjeli da bi osjecali kako bi sam zivot mogao biti djavolski lijep.Hemingway je izbjegao sentimnetalnu iluziju srece,ali je zato uporno isticao i razvijao jedan element u covjeku koji iskupljuje kada je covjek vec neizbjezno suocen sa smrcu,a to je usmjeravanje prema sopstvenoj savjesti sto obiljezava jedini trenutak slobode.

Sve slobode,slobode unutar odredjenjih kodeksa o postizu se, prema Hemingwayu,sto cistijim saobrazavanjem sa tim kodeksima.I bludnica ce imati svoj kodeksa,i umjetnici,i borci,i ubice,i ribari a i pisci.Kao sto je svakom dostupna ljubav tako je savkom moguctrenutak slobode,u svim slojevima,i on nije drustvena privilegija,nego moguce osvjetljenje pojedinca uz njegov sopstveni napor.To je sredstvo kojim se suprodstavlja smrt.Ko ne napravi taj napor,on je promasio kao na primer junak «Zeleni brjegovi Kilimandzara» cijaje duznost bila da pise.Svako treba da uradi svoju stvar kako treba bez obzira da li ima srece.Kod njegovog glavnog lika u romanu «Starac i more» starca Santijaga koji se upucuje sam na pucinu,kaznjivo daleko i kaznjivo sam,on,razgovarajuci sa sobom govori nesto sto ukazuje na samu etiku Hemingwaya: «Samo ja vise nemam srece.Ali ko zna?Mozda danas.Svaki dan je jedan novi dan.Bolje je biti srecan.Ali ja bih radije da budem precizan.Onda kad sreca dojde,ti si spreman»
Iz ovog stava kao da je potekla i toliko naglasavana i toliko kritikovana stalna tezina Hemingwaya za tehnickim savrsenstvom onoga sto radi.I to je bila posljedica njegove potrebe za osjecanjem neporazenosti.Tako je trijumfovala jedna osobena umjetnost-predmetna,tvrda kao metal,oslobodjena vjekovnih naslaga opisa,ociscena od tumacenja.Kod njega se rodila regenerativna umjestnost.Za tu umjetnostkoristi imenice kao vrstu rijeci najblizu stvarima,da bi naglasio trenutak i tok,on imenice vezuje obicnim vezama.Predmet pocinje da bude u sredistu paznje .Prisustvo tog novog stila osjetilo se u sirom smislu u cijelom svijetu i ti njegovi rezultati su koristeni i zloupotrebljavani od strane svih.
Hemingwayeva predmetnost i trenutacnost vodila je ne samo ka novim jezickim trazenjima i pronalascima nego i ka kompozicionim novinama.Vecina pripovjedaka i romana odigrava se u kratkom ili sasvim kracem vremenskom roku.Zatim,u svom stalnom razvijanju i rastu Hemingway je isao za onim najjednostavnijim drevnim oblikom. «Sunce se ponovo radja» je rana,malo suvise slozena,romansa o vjecitoj i neostvarenoj ljubavi,o ljepoti ceznje i ceznji za ljepotom i harmoniji.A svoje posljednje iskustvo i najvisu eticku poruku Hemingway je ostvario otvoreno i nedvosmisleno,svojim remek-djelom «Starac i more».Tu je trijumfovala umjetnicka efikasnost i zanatska kompetentnost: kada mu se sreca ukazala,bio je spreman.Stvaralacki akt borbe i ponekad pobjede nad haosom,musko je i muzevno suocavanje pisca sa smrcu i razaranjem,a muzevna je ovde i vjera u nadzivljavanje kroz umjetnost.

DJELA

• 1923 - Tri priče i deset pisama
• 1924 - U naše vreme
• 1926 - Prolećne bujnice
• 1926 - Sunce se ponovo rađa
• 1929 - Zbogom oružje
• 1935 - Zeleni bregovi Kilimandžara
• 1937 - Imati i nemati
• 1940 - Za kim zvona zvone
• 1950 - Preko reke pa u šumu
• 1952 - Starac i more
• 1964 - Prokleti praznik

STARAC I MORE

Proza ‘Starac i more’ je ponovo ucvrstila privremeno poljuljanu slavu Ernesta Hemingveja;delo sa vrlo afirmativnim ocenama.Ovom prozom je Hemingvej ispisao pesmu jednoj svojoj velikoj ljubavi-ribolovu,svojim prijateljima ribarima i dobrom delu svoga zivota koji je proveden na morskim pucinama.I ovde nije moglo da se prodje bez autobiografskog,ali ova proza je i nesto vise od oduzivanja duga svome hobiju,prijateljima i moru.’Starac i more’ je proza modernog prosedea moderne pripovedne tehnike i modernog znacenja umetnickih slika i likova:iza price o siromasnom ribaru Santjagu i njegovom podvigu,krije se lepeza simbolickih znacenja koja prici daju univerzalni smisao i trajanje.
Prvi citalacki ili kriticki pristup ovoj prozi pokrece pitanje zanra:sta ova proza predstavlja-novelu ili roman.Nekad se ova proza odredjuje bas ovako: ’novela ili roman’,negde kao novela,ali i kao roman.Sta je ‘Starac i more’?Ako se posmatra sa kvantitativnog stanovista,ovo je kratka proza,manja je od stotinak stranica.Po tome je ovo duza novela kao sto postoje i duze pripovetke(‘Krojcerova sonata’ Lava Tolstoja,’Zona Zamfirova’ Stevana Sremca).Dakle,’Starac i more’ima sve osobine novele:nema slozene radnje ni fabule;prica je mirna,bez zapleta;teziste nije na spoljasnjim zbivanjima,nego na unutrasnjim stanjima starog ribara-malo je narativnih segmenata,malo je opisa,preovladavaju direktni unutrasnji monolog i opis psiholoskog stanja.Dijalog u sredisnjem delu novele i nije pravi dijalog jer su dijaloske replike Santjagove suprostavljene njegovim unutrasnjim monolozima-to je razgovor sa samim sobom.Sve nabrojane osobenosti odvajaju ovu novelu od pripovetke sa zanimljivom i razvijenom radnjom,sa vise likova,dosta dijaloskih i deskriptivnih segmenata.Ali navedene osobenosti vaze i za roman,za mali psiholoski roman koji se cesce naziva poetski ili lirski roman.
Bilo kako da odredimo ovu Hemingvejevu prozu,ona ostaje nepromenjena:niti dobija,niti gubi.Prema tome,zanrovsko pitanje uopste nije sustinsko pitanje.Sustinsko pitanje je umetnicka vrednost ovog dela.A ona je neosporna:to je snazna umetnicka proza modernog prosedea,tanane psiholoske analize,jednostavnog izraza,znacenjskog bogatstva.


STRUKTURA ROMANA


‘Starac i more’ ima jednostavnu strukturu. To je jedinstvena prica koja nije rasclanjena na manje strukturne jedinice – poglavlja. To je sasvim u skladu sa sadrzinom price koja, najvecim svojim delom, opisuje jedan dogadjaj: starcevu borbu sa velikom ribom i ajkulama. Prica je jednosmerna, akter price je sam u prostranstvu mora, nema nikakvih sporednih dogadjanja ni fabularnih tokova. Dominiraju unutrasnji monolog ribara Santjaga i naspram njega glasne ribareve replike cime se stvara privid dijaloga, suprostavljenost direktnog unutrasnjeg monologa i dijaloske replike, suprostavljenost “ja” i “drugog ja”. Iako radnja traje tri dana i dve noci, ona je dinamicna: u svakom trenutku se nesto dogadja; Santjago je napet i na oprezu; nema vremena za san; stalno govori sebi da treba da pojede parce ribe a ne stize to da ucini. Tako napeta prica nije se dala rasclanjivati na manje segmente (poglavlja) jer bi prekidanje bilo neprirodno.
U ovoj jedinstvenoj prici jasno se razaznaju tri sadrzinska segmenta.
1. Uvodni segment: o starom ribaru Santjagu: ribar i decak Manolino – razgovor o ribarenju dok idu ka starcevoj kolibi; opis kolibe; o sportu; vecera; noc; decak ispraca Santjaga koji isplovljuje na more.
“On je bio starac koji je sam samcit u svom cunu ribario u vodama Golfske struje, ali ni posle osamdeset i cetiri dana nije ulovio ni jednu ribu’’.
(…)
- Srecno,starce.
- Srecno – rece starac.
2. Glavni deo novele: Santjago izlazi na pucinu u osamdeset petom danu neuspesnog ribolova; njegov san je velika riba; uspeo je da se velika riba uhvati na udicu; strpljiva ali iscrpljujuca borba sa ribom; starac je pobedio: riba je privezana za barku; krece ka obali; pocinju napadi ajkula; starac ubija nekoliko ajkula – ostaje bez harpuna i noza, brani ribu od ajkula slomljenim veslom; navala ajkula je nezadrziva: ostao je samo kostur i glava ribe – ,, Znao je da je ovoga puta bitku konacno i nepovratno izgubio’’; posle iscrpljujuce borbe koja je trajala tri dana i dve noci, vraca se u pristaniste.
“Uglavio je konope vesala u raslje i nagnuvsi se napred da bi porinuo lopate vesala u vodu, krenuo je da izidje iz luke utonule u mrak”.
(…)
- “Nista - rece on glasno”. - ,,Izasao sam suvise daleko na pucinu”.
3. Zavrsni segment: Santjago je uplovio u malo pristaniste, privezao camac, savio I vezao jedro, stavio jarbol na rame i krenuo svojoj kolibi; nikoga nije bilo da mu pomogne; ,,Tada je tek osetio koliko je duboko bio umoran”; starac je zaspao; izjutra ga posecuje decak: pogodjen je starcevim izmucenum izgledom, rukama punim rana, izgubljenim ulovom – neprekidno je plakao; kostur ribe izaziva cudjenje; starac je opet zaspao i sanjao lavove.
,,Kada ja uplovim u malo pristaniste, svetla na Terasi bila su ugasena, i on je znao da su vec svi polegali.
(…)
Gore iznad druma, u svojoj kolibi, starac je opet zaspao. Jos uvek je spavao licem okrenut postelji a decak je sedeo kraj njega i gledao ga. Starac je sanjao lavove.’

Ernest Hemingway je poznati američki pripovjedač ovog stoljeća.
Živio je od 1898. do 1961. godine. Završio je srednju školu i postao
novinskim dopisnikom u Europi. Kao dobrovoljac sudjelovao je u I. svj.
ratu. Pisao je mnoge novele i romane, a posebno se istakao romanom o I.
svj. ratu “Zbogom oružje”, romanom o španjolskome građanskom ratu “Za
kim zvono zvoni” i kratkim romanom “Starac i more”. Za posljednji roman
dobio je Nobelovu nagradu za književnost. Njegova druga poznatija djela
su romani “I sunce se ponovo rađa”, “Imati i nemati”, “Smrt popodne”,
“Preko rijeke i u šumu” itd.

2.TEMA ove pripovjetke je život ribara Santiaga i njegova pustolovina na moru.

3.IDEJA
: Možemo reći da je kroz borbu starca s ribom, koja predstavlja silu
prirode, zapravo prenesena ideja o čovjekovoj mudrosti koja može
nadvladati i najjačeg neprijatelja.

4.KRATAK SADRŽAJ

UVOD I POČETAK:

U
prvom dijelu upoznajemo starca Santiaga, njegove prijatelje, a također i
malog dječaka kojeg Santiago osobito voli. Upoznajemo način starčevog
života, njegove probleme i u tom dijelu najviše saznajemo o sociološkim i
psihološkim osobinama glavnog lika. Otkrivamo i druge pojedinosti
vezane uz odnose među ljudima, tj. starca i ostalih mještana.




ZAPLET:

U
zapletu se počinje razvijati radnja i atmosfera postaje sve napetija.
Starac i dječak se pripremaju za isplovljavanje. Namjeravaju i nadaju se
nešto uhvatiti. Starac dugo, dugo plovi dok napokon ne naiđe na ribu,
mnogo veću nego što je i pomislio. Već na početku je svjestan da će
imati puno muke i posla da je savlada.




VRHUNAC:

Starac,
čamac i riba danima plove prostranstvom oceana no ni starac ni riba se
ne predaju. U dugotrajnoj borbi s ribom, Santiago zadobije teške rane.
No, on se ne predaje i ne gubi nadu, jer se osjeća dovoljno jak i mudar
da pobijedi. Nakon što savlada ribu, vraća se polako ploveći ka obali i
razmišljajući kako borba nije završila i kako će ga sada početi napadati
more. I doista, tek tada počinje prava borba za opstanak : borba za
ribu, ali i za vlastiti život. Starac se bori svom svojom snagom protiv
riba koje ih napadaju, otkidaju komade s njegovog ulova i na kraju se
vraća kući dotučen, a na neki način i poražen.

RASPLET:

Suprotno
njegovom osjećaju velikog gubitka, po povratku svi ga poštuju i hvale.
No, to Santiagu nije dovoljno, njegova pobjeda nije potpuna, on se ipak
osjeća poraženim.

5.PSIHOLOŠKA KARAKTERIZACIJA STARCA SANTIAGA

Starca
možemo opisati kao hrabrog i ustrajnog čovjeka koji se bori za sebe, za
svoj opstanak, žestoko se boreći protiv svog neprijatelja, ali
istovremeno ga poštujući kao protivnika. Riba je za njega neprijatelj,
ali ipak joj se divi, zadivljen je njenom jačinom i veličinom, uzbuđen
je i doživljava to kao izazov prirode. Ima veliku vjeru u sebe i hrabro
ide u borbu s jačim. Starac je primjer čovjekove snage, vjere, upornosti
i samopouzdanja.

“>>Bori se<<, reče on.
>>Borit ću se dok ne umrem.<< Ali, sada u noći bez tračka
svjetlosti, u prisustvu vjetra i ravnomjernog kloparanja jedra učini mu
se da je već možda i mrtav. On sklopi ruke i osjeti svoje dlanove. Nisu
pripadali lešu, mogao je da osjeti bol života kad bi ih samo otvorio i
stisnuo. On nasloni leđa na dasku, siguran da nije mrtav. Leđa su mu to
potvrdila.”, citat, str. 89.

“Ribu nisi ubio samo zbog toga da bi
uživao i da bi je prodao na pijaci, pomisli on. Ubio si je iz ponosa i
zbog toga što si ribar. Volio si je živu, a voliš je i mrtvu. Ako je
voliš, nije li grijeh ubiti je. Ili je onda još veći?”, citat, str.82

“Već
se čitav sat smrkavalo starcu pred očima, a znoj mu je pekao oči i
opekotinu iznad očiju na čelu. Nije se plašio svjetlaca koji su mu
igrali pred očima. To je bilo razumljivo zbog napornog izvlačenja
konopca. Ali dvaput je osjetio vrtoglavicu i nesvjesticu – a to ga je
zabrinjavalo.”,citat, str.69

SOCIOLOŠKA KARAKTERIZACIJA STARCA SANTIAGA

Santiago potječe iz siromašne obitelji i sam je siromašan što vidimo iz njegovog izgleda i unutrašnjosti njegove kuće.

“Starac
je bio tanak i suv, s dubokim brazdama na potiljku. Na jagodicama je
imao zagasite mrlje kožnog tumora koji izaziva odsjaj sunca sa površine
tropskog mora. Mrlje su mu pokrivale dobar dio lica a na rukama su mu se
otkrivali duboko urezani ožiljci od neprekidnog izvlačenja konopaca sa
teškim ribama. Ali, nijedan od onih ožiljaka ne bješe svjež. Oni su bili
isto toliko stari kao i erozije u kakvoj pustinji bez riba. Na njemu je
sve, osim očiju, izgledalo staro, a oči su mu bile boje mora i sijale
vedro i nepobjedivo.”, citat, str. 13

“Koliba je bila sagrađena
od žilave kore pupoljka kralevskih palmi, zvane >>guano<<, i
u njoj se nalazio krevet, sto, stolice kao i ognjište na zemljanom podu
gdje se moglo kuvati na drvenom uglju. Na mrkom zidu od presovanog,
isprepletenog lišća žilavog guana visila je slika svetog Isusovog srca u
boji kao i slika Gospe od Kobre.”, citat, str. 18

No, znao je
kako opstati i to ga je održalo na životu. Starac je duhovno bogat, u
snovima doživljava lavove kao simbol snage i hrabrosti. Voli i poštuje
druge ljude, posebno mu je drag dječak Manolin, a može se reći da su i
drugi ljudi njega voljeli. Jako je vezan za dječaka Manolina, želi ga
poučavati ribarenju i drugim životnim stvarima, želi mu uvijek biti
prijatelj.

“Dječaku je bilo žao kad bi vidio starca kako se
svakog dana vraća svojim malim čamcem praznih ruku. I on je silazio
svakodnevno da mu pomogne da iznese užad namotanu u klupčad i kuke za
ribe ili harpune, kao i jedro omotano oko jarbola. Jedro bijaše
zakrpljeno džakovima od brašna, i savijeno u balu, pa je izgledalo kao
zastava poslije beskrajnih poraza.”, citat, str. 13

“Dječak vidje
da starac diše i onda ugleda starčeve ruke i poče plakati. Otišao je
sasvim tiho da mu donese malo kafe, i plakao je silazeći.”, citat,
str.94

6.NAJZANIMLJIVIJE U ROMANU

U ovome romanu
najzanimljiviji je središnji dio koji opisuje borbu između starca i
ribe. Taj dio nosi simboliku čitave pripovjetke, jer nam predočava
težinu i bespoštednost borbe čovjeka za opstanak. Zato u tom dijelu
dolazi do izražaja starčeve osobine kao što su :

1.Hrabrost

“Starac
je vidio mnogo velikih riba. Imao je prilike da vidi mnoge teške i
preko pet stotina kilograma i ulovio je dvije takve grdosije u toku
cijelog svog života. Ali, nikada sasvim sam. Sada, sam i daleko od kopna
privezan je za najveću ribu koju je ikada vidio, veću od svih koju je
ikada čuo, a lijeva ruka mu je bila još uvijek zgrčena kao kandže u
orla.”, citat, str. 52

2.Poštovanje prema protivniku

“>>Ipak
ću je ubiti<<, reče on. >>U svoj njenoj veličini i
slavi.<< Mada to nije pošteno, mislio je, ali pokazaću joj šta sve
jedan čovjek može učiniti i izdržati.”, citat, str. 54

3.Suosjećanje zbog ubijanja

“>>Riba
je takođe moj prijatelj<<, reče glasno. >>Takvu ribu nisam
nikada vidio niti čuo o njoj. Ali, moram je ubiti. Drago mi je što nas
niko ne prisiljava da ubijamo zvijezde.”, citat, str.60

“Tada mu
bi žao velike ribe koja nema šta da jede, no odlučnost da je ubije, ni
za časak ne popusti usprkos tome što ju je žalio. Koliko će ona ljudi
nahraniti. Pa, ipak, jesu li svi oni dostojni da je pojedu. Ne, svakako
da nisu. Nema nijednog dostojnog da je pojede, kada čovjek pomisli na
njen podvig i na njeno dostojanstvo.”, citat, str.61

“Ubit ćeš
me, ribo, pomislio je starac. Ali imaš i prava na to Nikad nisam vidio
veće, ljepše, mirnije i plemenitije stvorenje od tebe, brate. Dođi i
ubij me. Svejedno mi je ko će koga ubiti.”, citat, str. 73

4.Izdržljivost, ustrojnost

“Već
se čitav sat smrkavalo starcu pred očima, a znoj mu je pekao oči i
opekotinu iznad očiju na čelu. Nije se plašio svjetlaca koji su mu
igrali pred očima. To je bilo razumljivo zbog napornog izvlačenja
konopca. Ali dvaput je osjetio vrtoglavicu i nesvjesticu – a to ga je
zabrinjavalo.”,citat, str.69

5.Pobožnost

“>>Nisam
pobožan<<, reče on. Ali, izgovorit ću deset
>>Očenaša<< i >>Bogorodice djevo<< samo da
uhvatim ribu, a ako bude moja, otići ću na poklonjenje Kobreanskoj
djevici.”, citat, str.53

7.METAFORIČNOST

Metaforičnost ove
pripovjetke sadržana je u osnovnoj ideji. Ribe i more su s jedne strane
i simboli su snage, a s druge strane je samac ribar sa svojom vjerom,
ustrojnošću i mudrošću. Santiago ulazi u borbu iznad svojih mogućnosti
bez izgleda da pobijedi ribu koju još nikada do tada nije vidio. No, tu
je bila presudna njegova odvažnost i vjera u sebe i Boga da to može
uspjeti. Njegova ustrajnost održala ga je i na životu. Simboličnost je u
prikazu borbe čovjeka i prirode. Riba je bila fizički jaka, ali čovjek
je imao svu duhovnu snagu i mudrost. No, izgleda da u borbi s prirodom,
čovjek nikad nije potpuni pobjednik, on na neki način i dobiva i gubi.

8.MIŠLJENJE (DOJAM O DJELU)

Ova
pripovjetka E. Hemingway–a je uzbudljivo djelo o teškom životu ribara, o
pobjedama i porazima s kojima se čovjek susreće u životu. Također je
uvjerljivo prenesena radnja, simbolika i detalji koji doprinose
upečatljivosti priče. Okosnica je čovjekova hrabrost i ustrojnost i zato
ovu priču treba svakako pročitati i pamtiti.

“>>Ali
čovjek nije stvoren za poraze<<, reče on. >>Čovjek može biti
uništen, ali ne i pobijeđen.<<”, citat,str. 80