
LJUBAV, SMRT I SNOVI Poezija, priče, dnevnici i jos po nešto |
LJUBAV, SMRT I SNOVI - Poezija, priče, dnevnici i jos po nešto Tema "Za goste i putnike" - otvorena je za komentare virtuelnih putnika. Svi vi koji lutate netom ovde možete ostaviti svoja mišljenja o ovom forumu, postaviti pitanja ili napisati bilo šta. Svi forumi su dostupni i bez registracionog naloga, ako ste kreativni, ako volite da pišete, dođite, ako ne, čitajte. Molim one, koji misle da im je nešto ukradeno da se jave u temama koje su otvorene za goste i putnike, te kažu ko, šta i gde je kopirao njihovo. Rubrika Erotikon je zaključana zbog dece i net manijaka, dozvolu za pristup tražite od administratora foruma ! |
| | Miroslav Antić | |
| |
Autor | Poruka |
---|
BOBI-BO

 Broj poruka : 2850 Godina : 45 Location : 46.01 19.57 Datum upisa : 09.10.2007
 | Naslov: Miroslav Antić 29/11/2007, 2:21 pm | |
| Nepovratna pesma
Nemoj nikad da se vracas kad vec jednom u svet krenes, nemoj da mi nesto petljas, nemoj da mi hoces-neces. I ja bezim bez povratka, nikad necu unatrag, sta li znaci staro sunce, stare staze, stari prag? Tu je ono za cim moze da se pati tu je ono cemu mozes srce dati, al' ako se ikad vratis moras znati, tu ces stati i ostati. Ocima se u svet trci glavom rije mlako vece, od reke se dete uci, ka morima da potece. Od zvezda se dete uci da zapara nebo sjajem i od druma da se muci i vijuga za beskrajem. Opasno je kao zmija opasno je kao metak, da u tebi vecno klija i cavrlja tvoj pocetak. Ti za koren nisi stvoren ceo svet ti je otvoren, ako ti se nekud zuri, stisni srce i zazmuri. Al' kad podjes nemoj stati mahni rukom i odjuri. Ko zna kud ces, ko zna zasto, ko zna sta te tamo ceka, ove su zelje uvek belje, kad namignu iz daleka, opasno je kao munja opasno je kao metak da u tebi vecno kunja i muci se tvoj pocetak. Ti si uvek krilat bio samo si zaboravio, zato leti, sanjaj, trci ... Stvaraj zoru kad je vece, nek' od tebe zivot uci da se peni i da tece budi takvo neko cudo sto ne ume nista malo pa kad krenes - kreni ludo, ustreptalo, radoznalo. Ko zna sta te tamo ceka u maglama iz daleka, al' ako se i pozlatis, il' sve tesko platis, uvek idi samo napred, nemoj nikad da se vratis. | |
|  | | BOBI-BO

 Broj poruka : 2850 Godina : 45 Location : 46.01 19.57 Datum upisa : 09.10.2007
 | Naslov: Re: Miroslav Antić 22/12/2007, 8:32 am | |
| Kroj
Ukrascu tvoju senku, obuci je na sebe i pokazivati svima. Bices moj nacin odevanja svega neznog i tajnog. Pa i onda, kad dotrajes, iskrzanu, izbledelu, necu te sa sebe skidati. Na meni ces se raspasti. Jer ti si jedini nacin da pokrijem golotinju ove detinje duse. I da se vise ne stidim pred biljem i pred pticama. Na poderanim mestima zajedno cemo plakati.
Zashivacu te vetrom. Posle cu, znam, pobrkati moju kozhu s tvojom. Ne znam da li me shvatas: to nije prozimanje. To je umivanje tobom.
Ljubav je ciscenje nekim. Ljubav je neciji miris, sav izatkan po nama. Tetoviranje mastom.
Evo, silazi sumrak, i svet postaje hladniji. Ti si moj nacin toplog. Obuci cu te na sebe da se, ovako pokipeo, ne prehladim od studeni svog straha i samoce. | |
|  | | Gost Gost
 | Naslov: Re: Miroslav Antić 23/2/2008, 9:39 pm | |
| Uspavanka na domaku svitanja
Kad umrem, sakri pod pazuh smotuljak moga daha, bice mi lakse da zaboravim ako znam da me se neko seca.
Bice mi lakse ako znam da smo skuplje placeni tamo gde smo se besplatno delili, nego tamo gde smo se pogadjali i prodavali.
Inace, ako mislis da se ova stanica zove sreca, izvini, ne zove se sreca. Ako mislis da se nas dvoje nismo poznavali, oprosti, mi smo se divno poznavali.
Zato i hocu da nocas podelimo ovu poslednju krisku cutanja i sazvacemo je svako nad svojim krilom alapljivo i gladno.
Zar ne nalazis da je dirljivo smesna ova mala cekaonica izmedju lutanja i lutanja?
U redu, presedecemo jos koji nestrpljivi sat, a onda prvim jutarnjim vozom otputovati iznenadno.
Ostani tako i cuti. Pogledaj: pod oknom trg, mala drolja - subota u krznu od inja. Sasvim mala, mala zabludela subota sa zhiponom od taftanog praskozorja i brosem ulicnog fenjera od prekoputa.
Voleo bih da shvatis zasto sam ponekad sav tako vreo kao jug kad se lisce i novine kovitlaju u krug i vetar plocnicima rominja i luta.
Voleo bih da shvatis zasto sam ponekad odjednom tako sam, a svuda pruzene ruke, ovakve kao tvoje, ili, svejedno, malo crnje i belje.
Ja uvek vise ponesem iako suvise dam i uvek nekako ostanem nerazdeljen.
Moj zivot je veliki bezazleni brod sto o kamenje krvavi bokove i muche po ostrvima zarivajuci rogove jarbola suncu ispod struka.
Kapetana sam bacio u more i sad na svoju ruku napustam dokove siguran da ima bezbroj neznanih strana sveta i dobrih dalekih luka.
A tako je vazno sto nisam otputovao, naprimer, fijakerom niz drum stari, ili se dosadno lupao u vozovima zevajuci u jednolike stanice uz prugu.
Jedan brodolom vise ili manje, za mene ionako ne menja stvari i nema uticaja na moju dugu.
Nisu me udavile kreolke juga u bedrima i svili, ni bele mumije severa u krznu svojih dlanova.
Nikome nisam kupio srce od kolacha i nikom ochi pozlatio.
I veruj, da sam bar jednom u tisini nekakvih oblaka ili stanova bio za cas plavlji nego svi aprili, ja bih ostao plav i ne bih se ovamo vratio.
Moj zivot je veliki bezazleni brod, a ja, zagrcnut od vazduha i pica, kuvam rucak u kompasu i nikad nisam prenocio u istim lukama.
I sav sam divalj od srece sto sam izneo glavu i proslih i buducih krvoprolica, preobracen u primitivca koji sve docekuje chelom i sve oseca rukama.
Oprosti sto ne umem nista bolje da ti kazem sad kad se voli.
Oprosti sto te gazim poljupcima i psovkama milovanja budim iz sna.
Ali ako smo se vec u ovoj cekaonici zivota poskidali goli, onda bar budimo kako treba goli od zvezdanih visina do dna.
Sedi tako i cuti. Pogledaj: pod oknom ladje. Svaka u oku po jedno uzglavlje ima.
Odlaze u svoje meblirane zalive da sruse jarbole butina i skinu jedra vesa, da se posteno odmore od plovidbe medju gadovima.
Spustaju kapke na srcu jeftine prodavacice sarenila sa patent-charapama i prstenjem od lima.
Pozdravljaju se nasminkane fabrike mleka koje su nadojile deset hiljada prolaznika u ovim gradovima.
Pogledaj: pod oknom nebo izvrnulo dlan, lete trotoarima papirici sunca kao pregrsti rumenih makova.
Tako bih zeleo da svi usne jedan veliki i topli san.
I ovi prolaznici sto se mrste i odvlace sa nocne smene u trecerazredne hotelske sobe brakova,
gde su pretplaceni na sigurnost, na isti ukus neznosti i topline, gde se istim lazima iz dana u dan ispisuje ista bespomocna hronika,
gde kad se probude ostavljaju samo oblike svoga tela u vrelom zadahu posteljine i pljuju na pod, i peruci se prskaju na tavanicu i zidove, i mokre u vedro ispod umivaonika.
Ja znam sva svratista i zavetrine, i garsonjere - shiparice ciji poljupci imaju ukus maminih saveta i ostavljaju na kozhi stidljive tragove,
i budoare - udovice gde vas teraju da se skidate pred slikama pokojnika, pred ogledalima i psima,
i cumeze - matore frajle gde vam skruseno prostiru pred noge pragove i cuvaju u patosu cvrcke kad dodje zima.
Moja ljubav je stanice. Bunovna cekaonica u kojoj nema vremena da dosadi i zaboli.
Jedva cu stici pre odlaska da se umijem u tvojoj kosi i osmehnem loman.
Hteo bih toliko toga da ti kazem, a ne umem, ne umem nista bolje sad kad se voli,
poslednji put uoci brodoloma.
Kad umrem, skotrljace se sa trepavica dve kapi lepljive tame na dno mog prozracnog vida.
Sletece najbliza sijalica kao gladna muva da mi posise usecerene zenice radosna sto se iskrala od svoji lakomih rojeva.
Mozda je dobro da znas:
ja nista nisam umeo da zidam, ali sam uvek zeleo da od ovog grada cudo sazidam sa bezbroj zvezda zakovanih na dovratke umesto kucnih brojeva.
Ovde nicega nema, samo nekoliko grama moje majke kad jesen na trgovima uzre. Ovde nicega nema, samo nekoliko kapi moje sestre u parkovima starim.
Svi se polako prodaju u bescenje, a nebo su, verovatno, izmislili tek onako uzgred nekakvi pitomi i licemerni besposlicari.
Odavde, pa do u nedogled: sazvezdje zuba.
Cak i ptice polako porucuju vestacke vilice.
Mislis da nisam video cime male trave ujedaju svoje uvele matere za pozutele evenke grudi? I mislis da se nisam pravio da ne primecujem i da su mi sva neba bela?
Ovde su suze od domaceg likera i krv od kamilice.
I ista odela za rodjendane. I ista odela za opela.
Udesno: sve sami trgovci i spomenici.
Ulevo: ruke se prodaju na metar, po izboru, obojene i luksuzno pakovane.
Ostalo je sve jednostavno do podlosti:
travama prskaju kicme i iz asfalta se cuju prodorni zeleni krici, a sijalice su rumene kao obrazi seoske decurlije i vrlo pazljivo lakovane.
Posle svega: jos malo odnegovanog poverenja u kravlje oci pretrpanih izloga, pred kojima se nadahnjujemo za male podvige kad se u rezervoarima vilica gorivo smeha isprazni.
I trpimo se zadovoljni beznacajnim kupovinama i umiremo kraj toga i zbog toga, nemilice troseci razmenjen u sitnis onaj svoj najveci praznik.
Kad umrem, nek se skotrlja mesec na belu skazaljku druma i otkuca limenom glavom dobodoslicu mesecaru.
Ko bi se drugi, uostalom, ko bi se drugi setio da sam sit malih crnih bogomolja sa napuklim vilicama i zelenom svecom od zvezde u kaljugama oblaka na zvonicima.
Odnesi me bolje onamo gde se veche talozi u obrvama suma i reka brsti plicake u sevaru.
Tako zelim da se rastocim svim zilicama i utolim krezubu zedj vidicima.
Nema smisla da me na prevaru spustas u cetvorougaonu celjust ovih profanih raka.
Na ovom groblju, zamisli, na ovom groblju predvece zakljucavaju kapiju kao da je to internat u kojem se vaspitavaju bubuljicave shiparice.
Mozda mi neces verovati, ali ima razlike izmedju mraka i mraka.
Odnesi me bolje daleko nekud, daleko, gde je jesen vec zalutala neprimetno i meko do clanaka u prozeble barice.
Ovo je grad bez hramova. Tu se sve resava do brutalnosti jednostavno u frizerskim salonima zivljenja i niko ne niko ne oseca koliko je ponekad vazno pomoliti se mojim i tvojim obesenim sakama. Ogledala su odavno jedine ikone istaknute kao transparenti nad kolevkama i rakama.
Od svanuca do veceri i neprestano tako: od veceri do svanuca, svi se tu uzalud igraju velikih sarenih igara u svom predelu paucine.
I nasminkani, odeveni u nakaradne uniforme banalnosti, sa prikacenim medaljama osmeha i opasacima gradjanskog reda, dele okolo svoje ohladnele poljupce i ljujaju se na konopcima prolaznosti od vrtoglavice zvezda do vrtoglavice trava.
I sasvim im je dosta, kad pogureni i sitni, zauzeti svojim beznacajnim vaznostima, plove niz ove ubudjavele pucine kraj smesnih mrtvackih sanduka kucca, tegleci povrce nerazumljivog laskanja i lishce malih nastranosti i dobrocudnosti sa velike pijace svakidasnjice u zacesljanim korpama i obrijanim zembiljima glava.
Od svanuca do veceri i neprestano tako: od veceri do svanuca, zavuceni u sigurnost zavetrina i streha, pravdaju se pred sobom i licemerno tese posle neuspelih parada prosecnosti i tisine.
I samo ponekad, ponekad, kad se poskidaju do golotinje obeshrabrene iskrenosti, skripe zubima od smeha, i ujedaju se od smeha, i guse se od smeha kasljuci i psujuci sto nisu razumeli fatamorgane mogucnosti i bespomocno ostali da rezhe do smrti sa velikim prosedim glavama zadimljenim od snova i prasine.
A kad su dosli na svet, izgledalo je kao da se nesto vazno dogadja medju ljudima.
Oteceni topovi matera Ispalili su niz butine salve njihovog vriska, pa su jedini izletali glavom i sanjarili a drugi izletali nogama i trgovali u letu.
Kad su dosli na svet, izgledalo je kao da se nesto vazno dogadja, a ustvari, samo je neko negde izdahnuo srebrn smotuljak vazduha a oni su ga udahnuli i zadrzali u grudima do onog sledeceg koji treba da primi stafetu.
Sad od svanuca do veceri i neprestano tako: od veceri do svanuca, odgonetaju smisao zavezanih cvorova ptica i nikako da prokljuve sta to ostaje na nebu posle njihovog leta.
I gube vreme gledajuci kako se ribari posle velikog lova pred zoru vracaju kucama i ramenima se guraju sa drvecem, i zavide im u sebi zbog kose od granja i trepavica od trava.
I vecito tako:
niz prazne ulice porazbijane kao napukli snovi, niz kasapnice u kojima se prodaju mlevene ljubavi, niz krchme u kojima se muze crveno mleko utehe, kraj javnih nuznika, kasarni i katedrala celog sveta, tegle za jednolike ruckove isto lishce i povrce u zacesljanim korpama i obrijanim zembiljima glava.
Dole postovane shlemove! Pomolimo se suncu i kisi. Otvorite nam ovaj zakovani prozor. Daljina se presijava kao krvoprolice.
Hajde da razdrljimo revere i nateramo vetrove da se postide dok reze.
I prilozimo suzu i novcic za spomenike onima koji su sirili ruke i padali usijani kao horizonti kad svice i do zuba pijani od ravnoteze.
Sefe, ako boga znate sefe, kad polazi poslednji voz u nase slepoocnice?
Ako ima vremena, pustite nas da se ljubakamo ovako medju prtljagom.
Otvorite sirom sve skretnice i blombirajte kocnice.
Ima nekad, pa nam je neko vece zivotinjski drago, a ni sami ne znamo zasto je drago.
Ima nekad, pa se poneka stara noc dugo seca nasih prljavih prstiju u krvi i poljubaca koje smo u pola cene prodavali.
Mozda smo iskreno mislili da je to stanica: sreca. Pa sta ako nije sreca?
Mozda se mi nikada i nismo poznavali, a sve vreme nam se cinilo da smo se divno poznavali. |
|  | | BOBI-BO

 Broj poruka : 2850 Godina : 45 Location : 46.01 19.57 Datum upisa : 09.10.2007
 | Naslov: Re: Miroslav Antić 24/2/2008, 11:51 pm | |
| PLAVI ČUPERAK Čuperak kose obično nose neko na oku, neko do nosa, al' ima jedan čuperak plavi zamisli gde? U mojoj glavi.
Kako u glavi da bude kosa?
Lepo. U glavi.
To nije moj čuperak plavi već jedne Sanje iz šestog 'a'.
Pa šta?
Videćeš šta kad jednog dana čuperak nečije kose tuđe malo u tvoju glavu uđe, pa se umudriš, udrveniš, pa malo - malo pa... pocrveniš, pa grickaš nokte i kriješ lice, pa šalješ tajne ceduljice, pa nešto kunjaš, pa se mučiš, pa učiš - a sve koješta učiš.
Izmešaš rotkve i romboide. Izmešaš note i piramide. Izmešaš leptire i gradove. I sportove i ručne radove. I tropsko bilje. I stare Grke. I lepo ne znaš šta ćeš od muke.
Sad vidiš šta je čuperak plavi kad ti se danima mota po glavi, pa od dečaka - pravog junaka napravi tunjavka i nespretnjaka.
Miroslav Antić | |
|  | | Gost Gost
 | Naslov: Re: Miroslav Antić 2/3/2008, 11:50 pm | |
| Samoća
Najveća slova ljubavi: onaj glupi septembar kad sam se pravio važan da nikog nisam voleo.
A jesen svima zlatna, a samo meni bakarna. Da, pravio sam se važan da nikog nisam sanjao.
A samog sebe sam boleo i sav se od sebe razboleo, i sebe u sebi mučio, i sebe u sebi proganjao.
Najveća slova sramote: kada sam bez stida dovlačio zvezdama gradska neba u moje žedne oči.
Najveća slova tuge: to, što sam se šegačio i pred svima junačio,
da posle u samoći,
nos zakivam u jastuk čekićem umorne glave.
A noći vrtoglave. Plave. A ja ne mogu da zaspim, već sanjam vreo od jave.
Najveća brbljiva slova: sve ono što sam krio.
Pred celim svetom sam bio baš to što nisam bio.
Najveća slova ljubavi i slova mog dečaštva:
kad jedan namćor u meni hrabrošću bogat pred svima, kad ostanemo sami preda mnom pocrveni
i drhti od siromaštva. |
|  | | Gost Gost
 | Naslov: Re: Miroslav Antić 20/3/2008, 11:56 am | |
| Miroslav Antić
OPOMENA
Važno je, možda, i to da znamo: čovek je željen tek ako želi - i ako sebe celoga damo, tek tada i možemo biti celi.
Saznaćemo tek ako kažemo reči iskrene, istovetne. I samo onda kad i mi tražimo, moći će neko i nas da sretne. |
|  | | Gost Gost
 | Naslov: Re: Miroslav Antić 20/3/2008, 12:20 pm | |
| Senka
Zbog svega što smo najlepše hteli hoću uz mene noćas da kreneš.
Ma bili svetovi crni, il beli, ma bili putevi hladni, il vreli, nemoj da žališ ako sveneš.
Hoću da držiš moju ruku, da se ne bojiš vetra i mraka, uspavana i kad kiše tuku, jednako krhka, jednako jaka.
Hoću uz mene da se sviješ, korake moje da uhvatiš, pa sa mnom bol i smeh da piješ i da ne želiš da se vratiš.
Da sa mnom ispod crnog neba pronađeš hleba komadić beli, pronađeš sunca komadić vreli, pronađeš života komadić zreli.
Il crkneš, ako crći treba zbog svega što smo najlepše hteli.
Miroslav Antić |
|  | | Gost Gost
 | Naslov: Re: Miroslav Antić 20/3/2008, 12:22 pm | |
| PESMA ZA NAS DVOJE
Znam, mora biti da je tako: nikad se nismo sreli nas dvoje, mada se tražimo podjednako zbog sreće njene i sreće moje. Pijana kiša
šiba i mlati, vrbama vetar čupa kosu.
Kuda ću? U koji grad da svratim?
Dan je niz mutna polja prosut.
Vucaram svetom dva prazna oka zurim u lica prolaznika. Koga da pitam, gladan i mokar, zašto se nismo sreli nikad?
Il je već bilo? Trebao korak? Možda je sasvim do mene došla. Al' ja, u krčmu svratio gorak, a ona ne znajući-prošla
Ne znam. Ceo svet smo obišli u žudnji ludoj podjednakoj, a za korak se mimoišli.
Da, mora da je tako.
Miroslav Antic |
|  | | Gost Gost
 | Naslov: Re: Miroslav Antić 20/3/2008, 12:27 pm | |
| PRVA LJUBAV
Naiđu tako dani. Zatrpaju ti oči kao zvezdane kiše.
Oko nosa se neka šarena nežnost isplete.
I ti staneš, i ne znaš da li si, il' nisi više, ono obično dete, ono bezalzleno dete.
Nekakvo zrno zlata počne u srcu da žulji.
Stidljivost neka u tebi tiho se zasmejulji.
Naiđu tako dani. Ne prepoznaješ boje aprila.
Ne prepoznaješ svoje ruke. Izgledaju ti kao krila.
Ne prepoznaješ svoje ogledalo: iz njega te neko čudan posmatra, neko kome u dahu mirišu suncokreti i plamte obrazi, plamte kao nestrpljiva vatra.
Naiđu tako dani. Vetar ti u potiljak diše.
Zdravo, poslednja bajko, kad staneš i ne znaš više da li se visine ruše il' s tobom u nebo lete!
Zdravo ljubavi! Tajno! Zdravo sve neverovatno! Sve zabranjeno i zlatno!
Zdravo, čudnovati svete! ..........
Vrlo je važno, pre svega, da prvu ljubav umeš da izgovoris ćutanjem.
Da je sagledaš žmureći. Da je oslušneš osmehom. I dotakneš šaputanjem.
Vrlo je važno da o njoj ne brbljaš hvalisavo svima Ljubav - to nije užina koju drugari dele.
Prva ljubav je providna kao lutkino oko, drhtava kao tišina koja hoda po prstima
i prva prava čistota tvoje nežnosti bele.
Ona je knedla u grlu, srebrna knedla u grlu, sve nedokučivo tvoje i sve kristalno tvoje i sve gugutavo tvoje kao večernje zvono.
Ona je duboko u tebi i duboko van tebe.
Ona je malo onako. Pa još malo onako.
Pa onda ono. I ono, I onda:sasvim ono.
.......................
Nije to nagovaranje, rođeni moji, ko neće dalje da veruje, nek slobodno zažmuri.
Ali pazite dobro: ako u vama postoji jedno veliko pitanje koje nestrpljivo žuri,
pitanje veće od brda i veće od dva brda, i jedna treperava duša što veruje u čuda,
i ako se u vama neke lepote talasaju i neke svetlosti rađaju,
onda je sasvim svejedno da li žmurite ili ne žmurite, jer čuda se već dogadđaju.
U tebi skazaljka nekog nevidljivog magneta pokazuje odjednom hiljade strane sveta.
Mika Antic |
|  | | Slovenska

 Broj poruka : 212 Godina : 59 Location : Tu...negde u beskraju... Datum upisa : 16.03.2008
 | Naslov: Re: Miroslav Antić 20/3/2008, 4:54 pm | |
| Balada
Od svih si devojaka bila tiša, zbunjena, sama, neprimetna, bleda. Ej, zašto nisi bar porasla viša, bar viša za pola pedlja?
Jedne je noći udarala kiša tako krvnički ko čuvari reda... Ej, zašto nisi bar porasla viša, bar viša za pola pedlja,
jer kad si se o drvo kraj vrata obesila jednom u svitanja seda, između bosih nogu i blata bilo je razmaka-samo pola pedlja.
Miroslav Antic | |
|  | | Gost Gost
 | Naslov: Re: Miroslav Antić 8/4/2008, 3:52 pm | |
| Plava zvezda
Iza suma, iza gora, iza reka, iza mora, zbunja, trava, opet nocas tebe ceka cudna neka zvezda prava.
Cak i ako ne verujes, probaj toga da se setis. Kad zazmuris i kad zaspis, ti pokusaj da je cujes, da odletis, da je stignes i uhvatis i sacuvas kad se vratis.
Ali pazi: ako nije sasvim plava,sasvim prava, mora lepse da se spava: da se sanja do svitanja.
Mora dalje da se luta. Tristo puta. Petsto puta.
Mora dugo da se nadje. Treca. Peta.
Mora u snu da se zadje na kraj sveta.
I jos dalje iza kraja: do beskraja.
Mora biti takve zvezde. Sto se cudis. Pazi samo da je negde ne ispustis dok se budis.
Jednog dana, jedne noci, ne znam kada, ali znam tacno, izgledace nebo bez nje tako prazno, tako mracno.
I sva sunca, sve lepote i sve oci sto se jave, nikad bez nje nece biti sasvim tvoje sasvim prave.
Ja ti necu reci sta je ova zvezda cudna, sjajna. Kad je nadjes-sam ces znati. Sad je tajna.
Miroslav Antic |
|  | | Ptica

Broj poruka : 524 Datum upisa : 17.04.2008
 | Naslov: Re: Miroslav Antić 17/4/2008, 10:16 am | |
| Odluka - M.Antic
Zivot je sve nesto iz pocetka, juce i prekjuce sutra ne vrede, nema na svetu dva ista petka, dve iste nedelje dve iste srede. Pa cemu onda razocarenja? Ako je jedna ljubav - corak, odmah se drukcije i lepse sanja, i kad si najvise tuzan i gorak, nekih se novih ociju setis i shvatis da letis ... divnije letis. Ko je video da decak pati? da kunja kmezav i da place? Svaki put moras iznova znati, da volis bolje da volis jace, ne da se vadis, ne da se tesis, vec da se istinski do neba smesis! Nema na svetu dve iste srede dva ista utorka, dva ista petka, Sve nove ljubavi drukcije vrede. Zivi se svaki put iz pocetka, zivi se da se nikad ne pada, da budes snazniji posle oluje, i da se u tvom sruc vec sada 100 zlatnih zvezda unapred cuje !
Igrajuci se nemira i svojih bezobličja, zar nemaš ponekad potrebu da malo krišom zađeš u nove slojeve razuma? u susedne budućnosti? Objasniću ti to nekada ako me tamo nađeš. Znaš šta ću ti učiniti: pokvariću ti igračku koja se zove bol, ako se budeš odvažio. Ne lažem te. Ja izmišljam ono što mora postojati, samo ga nisi još otkrio, jer nisi ga ni tražio. Upamti: stvarnost je stvarnija ako joj dodaš nestvarnog. Prepoznaćeš me po ćutanju. Večni ne razgovaraju. Da bi nadmudrio mudrost, odneguj veštinu slušanja. Veliki odgovori sami sebe otvaraju.
Kad smo bili veliki
Kad smo bili veliki kroz detinje nemire, svi onako brljivi, smrkavi i lajavi ludo smo izmisljali neke svoje svemire i bili smo krilati i bili smo zmajevi. Igrali se piljaka sa najlepsim zvezdama. Crtali smo svetloscu radoznala skitanja. I uvek u srcima ko u toplim gnezdima znali smesan odgovor na sva tuzna pitanja. Od juce smo ozbiljni. I odjednom, cudno: kao da smo zgrceni, Kao da smo stali. Sve oko nas izgleda glupavo i budno. Prvi put smo odrasli, a prvi put - mali. I prvi put sami smo u prepunom svetu. I odjednom, izgleda nista nije za nas. Nevesto smo. Zbunjeni u rodjenoj ulici, zalutali zauvek u ogromnom danas. Kad smo bili veliki do kuca, do drveca, do tornjeva, planina i do pticjeg leta, u dzep nam je stao dan, u zenicu okean i stala nam jos u dlan polovina sveta. Od juce smo ozbiljni. I ma sta nas cudilo - u svemu svom krilatom, kao da smo pali. Kao da se oko nas sve strasno probudilo: prvi put smo veliki, prvi put smo mali. | |
|  | | Ptica

Broj poruka : 524 Datum upisa : 17.04.2008
 | Naslov: Re: Miroslav Antić 17/4/2008, 10:35 am | |
| Re: Miroslav Antic ________________________________________ Sad shvatam: nismo došli zadovoljni ko trave što niču da ih gaze nečije trapave zore. Mi smo zvezde, što ludo u mrak se strmoglave i zbog jednog bleska ne žale da izgore.
Imamo ruke, dobre kao aprilske laste, da se grlimo plavo i gasimo u letu. I prisutni smo zbog neba što mora da izraste u pupljcima vida ponekome u svetu.
Prejeli smo se svega. I zubatog. I nežnog. Sad svako pruža ruke i nova čuda traži.
A sve je smešno i tužno. I sve je neizbežno: i ove istine dobre i ove dobre laži.
Prejeli smo se, kažem, i svako ume da sanja. I svako ume da vrišti i ruši daljine glavom. I jednako je u nama i kamenja i grana. I jednako je u nama i prljavo i plavo.
I svesni da smo lepi isto koliko i ružni, stigli smo gde se gnjura i stigli gde se leti. I znamo šta smo dali. I znamo šta smo dužni. I šta smo juče hteli. I sutra šta ćemo hteti.
Goreli smo, al nismo postali pepeo sivi od koga bujaju žita i obale u cvetu.
Uvek smo bili živi, pa ipak: drukčije živi od svih ostalih živih na ovom zbunjenom svetu. I najzad: tako je dobro što nismo samo trave, što talasanja svoja nijednom vetru ne damo, već smo zvezde što sjajem sve nebo okrvave željne da budu sunce makar na trenutak samo ~~
CAROLIJA
Nekom zabranjuju zvezde nekom krila i laste, ja ne zabranjujem nista sme se sve sto se ne sme.
Samo jedno te molim, pokusaj da ne rastes, ni mrvu za inat do kraja ove pesme.
U toj se pesmi zivi slobodno i ludo, mozes da izmisljas, mastas, da radis sve naopako.
U njoj i najvece cudo, prestaje da bude cudo, jer sve sto pozelis kad zazmuris, ostaje zauvek tako.
Isturi hrabro i divno, prkose detinjaste, i lazi sebe samog, sme se sve sto se ne sme.
I sme se vise od svega!
Jedino nemoj da rastes za inat i tebi i meni do kraja ove pesme.
I svaki put kad te slome, pa moras nov san da stvaras, ne sanjaj ga u mraku, dotrci blize zori, na pragu ove pesme tako se divno bori.
I kad namignes samo, i osmehnes se polako izbroj u sebi do deset, i to u vecnost pretvori, i sve sto zmureci smislis, ostace zauvek tako!
Susreti -
Mi smo se suvise sretali na raskrscima neznanim Mada smo razlicitim putevima koracali Tinjalo nebo vecernje u siprazima zvezdanim I uvek oblaci zdralova sa prolecem se vracali.
Mi smo se suvise sretali a reci rekli nismo I u leta kovrdzava sa preplanulim licima Pod kapom zelenih dudova za casak zastali smo Pa onda prosli, odlutali svako za svojim vidicima.
U novembru su oblaci kao buktinje rudeli I vetar kisama umio sivo popodne ogolelo A putevi se duzili i raskrsca su zudela Za nesto kratko u susretu sto se toliko volelo.
U zime snezne, pobelele k'o tvoji isprani dlanovi Dugo si, dugo cekala pod jablanom, na smetu I vrat mi goli uvila maramom svojom lanenom Da sivookom putniku ne bude zima u svetu.
Pa ipak, ti su susreti tek kratka radovanja Jer znam: na nekom raskrscu necu te videti vise Pruzices nekome dlanove, prestace putovanja I pod krov neki svratices da se sklonis od kise.
Spusticu tvoju maramu usput kraj putokaza I sa vetrom - drugarom otici nabranih vedja Jer meni zivot prestaje ako sidjem sa staza I pred necijim vratima skinem torbu sa ledja.
Poznajem neke kapetanchine - sve same surove vuchine. Nose bradurine. Pustaju brcine. Pustaju obrve.
Sto cuda nacine. Na sve bi nacine da su muskarcine. Sve bi da ucine da su mangupcine, da su mornarcine, da su junacine.
Al sve su ove kapetancine za mene obicne trice i kucine.
Osim tih kapetanskih kapetana ima na svetu i precih stvari. Prvo da vidimo sta je to more. Prvo da vidimo sta su mornari.
Ko nije plovio, ko nije brodio, ko se od orkanskih talasa skrivao, taj kao da se upola rodio i kao da je upola ziveo.
I moze od te polovine komotno jos malo da se skine.
Ti mislis: more je samo voda. More je ogromna muska sloboda.
Mornari znaju: more se plavi samo u secanju, samo u glavi, samo na slici – na razglednici.
Ti mislis: more su samo ladje i samo daleka putovanja.
More je kad covek u sebi nadje mudrost kako se budan sanja i kad su dani slani i sivi.
Mudrost kako se sasvim zivi.
Mornari se, u stvari, ne radjaju. Postaju od svoje mashte najzlatnije. Sami se od sebe sebi dogadjaju, svaki put cudnije…neverovatnije…
Zazmure i pogode kad da se dogode i na kom mestu da se dogode.
Ima tu i nekih drugih nemira: more je najmilije dete svemira.
Zvezde ga kao klinca paze i ljube u bistro oko, i maze, i miluju mu kovrdze zelene i u svetlost ga umotavaju, i menjaju mu od vetra pelene kad krenu u zoru da spavaju.
Sunce mu od svog najlepseg sjaja uz svaku obalu, uz tvrde stene napravi bezbroj shlingeraja od algi zelenih i bele pene.
Oblaci sto se nad njim roje nad kolevkom mu kroz vecnost stoje,
Mlekom ga od munja i groma doje i oko usta ga izbrljaju shlagom od jutarnje rose svoje, pa ga ljuljaju, ljuljaju, ljuljaju…
Sve su to znaci da su rodjeni more i mnogo miliona nebeskih tornjeva, nebeskih zvona…
Sve su to znaci da su rodjaci more i ogromna visina.
Mozda i ne znas: svi na svet dodju sa nekom zvezdom sto je pala. More je opna kroz koju prodju na drugu stranu ogledala.
I zivotu se sasvim predaju i nebo zaborave dok ovde borave, a u stvari se samo ogledaju u svojoj vecnosti, u cudu nekom blistavom, ogromnom, i dalekom.
I misle da su na zemlji samo, a jednako su i tu i tamo.
Sta cekas? Sta gnjavis? Sta metiljavis?
Prodaj sta imas i kupi vrecu. Natrpaj u nju svu svoju srceu. Baci na rame u cik zore i put pod noge: - pravo na more!
Isprazni dzepove. Sve zivo prodaj. Pa tome otkucaj srca dodaj. I malo krilatih snova dodaj. I malo promukle pesme dodaj.
Rasprodaj stvari nove i stare. Sta cekas? Idi u mornare.
Idi i vidi sto su mornari divna decurlija i drugari.
Pojedi s njima zalogaj hleba. Progutaj gutljaj vode i neba. Posrchi poneku psovku slanu. Istusiraj se u orkanu.
Postaces ludji od svake bure. Postaces mladji od svakog proleca. Doziveces za deset godina sto neko ne moze za tri stoleca.
Mornari i zvezde cudesno znaju da vecno namiguju i vecno traju.
Kad ljudi ostare – odu u penziju, a mornar – u neku drugu dimenziju.
I kad je deda, jos se ne da. Jos u daljinu ceznjivo gleda.
Do smrti, on samo sa suncem druguje. Tone u neku meku caroliju. Ne vredi za njim da se tuguje. Ne vredi suze da se proliju.
Mornar ne umire. On mirno ode na onu stranu neba i vode u nesto slobodnije od slobode.
Njemu ne objasne, njega ne uce kako kroz svetlost da se provuce.
I niko ne moze da razume i da se seti da primeti kako on sve to cudesno ume, kako to cini u tisini.
Dusa mu pitomo zamirise kao maslinjaci posle kise.
I mislis: gotovo! Nema ga vise.
A on i dalje u vetru dise.
Sad su ti jasnije mnoge stvari. Znas sta je more. I mornari.
Mozda bih njihove tajne precutao da i sam nisam svetom lutao. Bio sam shashav od putovanja, ogrnut daljinom kao plashtom. Naucio sam kako se sanja i druguje sa sopstvenom mashtom.
Kad vidis mornara, - ne pitaj sta mu je. Pusti ga. On mnogo voli da samuje.
On samo trepne i – kad god hoce stvori parcence divne samoce.
O, more surovo! O, nebo plavo! O, moja cvornovata mornarska glavo! Mnogo me puta vetar shljapio, mnogo sam gorkih bura iskapio, ali bar sam se i sunca napio!
Sad i sam svatam kako se hoce, kako se zeli, kako se moze i u samocu i van samoce: dalje od svoje tesne kozhe.
Sad i sam umem da se pruzim. Da sebe ucinim za osmeh duzim. Da sebe ucinim za pamet duzim. Da srce svoje van sebe drzim.
Srce se nema da se ima. Srce se ima da ga das svima.  | |
|  | | Ptica

Broj poruka : 524 Datum upisa : 17.04.2008
 | Naslov: Re: Miroslav Antić 26/5/2008, 8:46 am | |
| M. Antic - Uspavanka na domak svitanja
Treci deo Kad voz ode, sakrij pod pazuh smotuljak moga duha. Biće mi lakše da sve zaboravim ako znam da me se neko seća.
Biće mi lakše ako znam da smo skuplje plaćeni tamo gde smo se besplatno delili, nego gde smo se pogađali i prodavali.
Inače, ako misliš da se ova stanica zove: sreća, izvini, uopšte se ne zove: sreća. Ako misliš da se nas dvoje nismo poznavali, izvini, mi smo se divno poznavali.
Hoću da podelimo noćas ovu poslednju krišku sna i ćutanja i sažvaćemo je svako nad svojim krilom alapljivo i gladno.
Zar ne nalaziš da je dirljivo smešna ova mala čekaonica između lutanja i lutanja?
U redu: presedećemo još koji nestrpljiv sat, a onda jutarnjim vozovima otputovati, otputovati, otputovati, bajagi – iznenadno. | |
|  | | Ptica

Broj poruka : 524 Datum upisa : 17.04.2008
 | Naslov: Re: Miroslav Antić 2/6/2008, 2:43 pm | |
| Sedmi amanet ptici
Dođjite, mahnuo sam siđite da vas poljubim u znak žalosti ja ne upotrebljavam zube i nemojte se bojati.
Vi ste za mene ionako već mrtva ptica najveća tuga koju sam ikada okusio dođite, slagao sam ja ne ubijam mrtve stvari.
A ptica reče: vaša je najbolja tehnika u isto vreme vaša najgora tehnika onda kad ste me stvarali, već ste me jednom poljubili i ostala je živa rana.
Ne bojim se ja zuba, zubi su mekši od usana Zubi ujedaju za trenutak, usne za ceo život.
Razgovarajmo na rastojanju ja sam vaš san, zar ne? Moram da budem oprezna: san nema pravo da se uspava....
Mika Antic
SAMOĆA
Svoju snagu prepoznaćeš po tome Koliko si u stanju Da izdržiš samoću.
Džinovske zvezde samuju Na ivicama svemira. Sitne i zbunjene Sabijaju se u galaksije.
Seme sekvoje bira čistine Sa mnogo sunca, uragana i vazduha. Seme paprati zavlači se u prašume.
Orao nikad nije imao potrebu Da se upozna sa nekim drugim orlom. Mravi su izmislili narode.
Svoju snagu prepoznaćeš po tome Koliko si u stanju Da prebrodiš trenutak, Jer trenutak je teži I strašniji i duži Od vremena i večnosti.
Miroslav Antić | |
|  | | Gost Gost
 | Naslov: Re: Miroslav Antić 8/6/2008, 11:56 am | |
| Drugarska pesma
Ništa ti ne razumeš, moj najrođeniji blesane, uobraženi prinče što te je život razmazio. Da znaš kolike sam noći uznemirene i besane drhtao kraj tvog uzglavlja, pokrivao te i pazio.
Ti si za mene još uvek parče tek rođenog mesa: onaj musavko što vrišti i celu kuću potresa.
Ja sam te, lepoto moja, naučio da hodaš. Svima sam plaćao piće kad su ti zubi nikli. Ja sam ti dao život. Nije te donela roda. A sada smo se, odjednom, jedan od drugog odvikli, kao da sve što kažem zaista ne razumeš i kao da sve sto umem ti triput bolje umeš.
U redu, pametna glavo. Ja sam te ljuljao, kupao, ponosio se tobom, nemušte reči sricao, i dosta svoje mladosti zbog tebe sam polupao i kad je u svet trebalo nisam se zbog tebe micao,
nego sam sav osedeo, moj naduvenko mili, da bi tvoj život i dani valjani bili.
Danas kad rođendan slaviš, sve ću svečane torte pobacati kroz prozor na užas rodbine cele. Ti znaš: ja sam tvoj otac. Mi smo od takve sorte što ne sme da zadrhti kad odapinje strele.
Možda još nije kasno. Jednom se mora sve reći: i drugarski i tužno i grubo i srneći.
Propustio sam godine. Ispustio te iz ruku. Sve tvoje slabe ocene moljakanjem sam rešio. Večito sam se svađao kad te drugi istuku. Bio si moje mezimče i tu sam najviše pogrešio.
Četrnaest ti je godina i zar te stvarno ne vređa da stalno za tebe podmećem i dušu i glavu i leđa?
Hoću da jasno kažeš kad misliš da budeš muškarac. Zar treba i sutra da rešavam sve što ti odraslom fali? "Tata, škripi u braku... na poslu... daj za džeparac..." A ja ti i dalje pomažem jer te volim i žalim.
Ne čestitam ti rođendan. Mi smo se uzalud borili i stvarali smo čuda, a ništa nismo stvorili.
I evo, danas ti dajem reč roditeljsku i mušku: ako ne postaneš čovek na ovoj, tek započetoj čarobnoj stazi života - moram i razbiti njušku. Makar oženjen bio, makar u trideset petoj.
Nikad te tukao nisam. To za dečake nije. Al sutra, odrasli prinče, videćeš kako se bije.
Miroslav Antić _________________________________ "Ratniku svjetlosti ljubav je nasušna potreba"  |
|  | | Nemeza

 Broj poruka : 47 Godina : 65 Datum upisa : 21.04.2008
 | Naslov: Re: Miroslav Antić 8/6/2008, 5:35 pm | |
| ČAROBNA PESMA
1.
Često te tako vidim. Istina , kao u nekoj dalekoj srebrnoj magli. Ali divno te vidim.
Na nogama ti Čizme od sedam svetlosnih milja U ruci ona lampa u koju, posle Aladina, umesto duha zatvaraš obrise večitog vremena.
I čujem šapuceš: sezame. I svet se pred tobom rasklapa.
2.
Dodirom tvojih misli prostori sebe otkrivaju. Dužina tvog vida tinja i pokreće krvotok jes nenačetih svetova.
Letiš na čarobnom ćilimu i dižeš se za pticama tamo gde je sve prozirno, sve u jednoj dimenziji kao na dečijem crtežu, al ima nečeg ljudskog, dubljeg od čovečanstva.
Tamo te čekam budan u svom kosmičkom snu.
3.
Nikad ti nisam rekao koliko do suza volim tvoju tršavu glavu koja u sumrak miriše na sapun i jesenji vetar.
Glavu u kojoj stanuju samo visoke boje, ogromne, nedostižne, sposobnu da razume spirale nebeskih ognjeva, geometriju sna i hrabrost novih Ikara koji će krenuti sutra ka nepoznatim suncima brzinom prema kojoj je svetlost obično puzanje.
4.
Sine moj, i ja letim. Kao što ptica ne ostavlja otiske krila u vazduhu, tako se i ja krecem verujući u ono što bih hteo da vidim, a ne što stvarno vidim.
Možda to znači ući u unutrašnjost tišine. Možda to znači postići ono što ne može svako: da život ne bira nas, već mi njega da biramo.
5.
Ja sam svoja najčudnija, najlepša putovanja, prevalio kroz pustoš ove vetrovite glave. I tu su stali beskraji o kojima, i ne slutiš. Biti putnik kroz mudrost, to znači: baviti se vratolomijom bezumlja.
Ne srljajući, već - drhtavo, dostojanstvenom nežnošcu jedne predivne lude.
6.
Zato bežim od kuće. Nađeš me kako sedim u restoranu kraj reke i mučim se da oljuštim sa čela i sa misli zemljinu težu čamotinje, jednolikost života i otupelost zanosa.
U bestežinskom stanju vina i tihe muzike, odlepim se i lebdim. Lebdim nad samim sobom. Tako zamišljam nebo.
7.
Onda priđeš i kažeš mi: tata, idemo kući. Ostavljam na stolu osmeh i prepunu pepeljaru malih dogorelih krila. Otvaram vrata i ulazim. Ne u svet, već u sebe.
I ne prolazim dalje, nego u sebi ostajem.
8.
Kažu: još ništa ne shvataš sa svojih trinaest godina.
Oslonjen o zid kiše, sisam koštice vazduha i smeškam se u sebi.
Znam mnoge roditelje, potpuno lišene one izuzetne ozbiljnosti kojom se svom sinu može postati sin.
Ne boj se. Ja te poštujem. Evo ti ruka i vodi me, pažljivo, da se ne uplaše pegave oci lišća u baricama oktobra.
9.
I dok hodamo tako, hteo bih da te zamolim: preleti beskonačnost, prestigni vreme i maštu, al nikad ne zaboravi kako se korača po zemlji.
Dodirni rukama grive dalekih dvojnih zvezda, nek ti se damari usklade sa eksplozijom pulsara, al nikad ne zaboravi kako se korača po zemlji.
Početak početka je svuda. Kraj kraja je u nama.
10.
Posle zvezdanih letova valja imati mesto gde možeš da se spustiš. Jer ljudska srca su niska, zasađena ko jagode.
U redu, idemo kući, gde su svici komete našeg malenog kosmosa, gde smo načinili sebi milimetarske beskraje, a ipak dovoljno glomazne da se u njima, nepažnjom, jedan od drugoga, zauvek, otkinemo i skliznemo svako u svome pravcu.
Ja daleko od tebe kao Alfa Kentaura. Ti daleko od mene kao sazvežde Vlašica.
11.
Pronađi nove svetove i izatkaj im nebo. I podari im vazduh da žive i da dišu.
Al nikad ne zaboravi kako se koraca po zemlji. Samo se tako možemo jedan drugom približiti.
Četiri ulice tamo, i tri ulice ovamo, i jedva primetan osmeh, i čiste, iskrene oči,
to je prostranstvo bezdana koje bih hteo da premostim od moje zvezde do tvoje. | |
|  | | Ptica

Broj poruka : 524 Datum upisa : 17.04.2008
 | Naslov: Re: Miroslav Antić 11/6/2008, 12:24 pm | |
| Na svu srecu, ja ti ne mogu pomoci i umoran sam od trazenja resenja, koje je uvek na dohvatu nashih kratkih ruku. I prolazi vreme, ruke nam jacaju, ali ne rastu.
A da zakoracis? Ne, ne smes prva, a ja ne mogu biti ispred tebe. Da krenemo skupa? Ko bi se toga setio?
Ne kradi mi medjuvreme, ako vec ne osecas svoje. Postacu hladan i promenicu se, ali kad-tad cu eksplodirati. Ko ce da skuplja parcice? Ti? Pa ti ne mozes da me skupis ni sastavljenog.
Ne kradi mi medjuvreme. Ono nije nase. Ono je moje. I nije izmedju nas. Ono je izmedju mene i mene.
Ne kradi mi medjuvreme, bojim se - upasces u njega. Ne kradi mi sebe od mene, budalo glupa. Postaces medjuvreme i ostaces zauvek sa mnom bez mene.
| |
|  | | Gost Gost
 | Naslov: Re: Miroslav Antić 25/6/2008, 12:15 pm | |
| I pocela je, dakle, jesen. U sred avgusta. A pocinjala je pomalo jos maja, pa juna, pa nekoliko dana u julu, presecala nas usred vrucine, selila nas za jednu noc iz africke jare na obale severnih mora. Ali ovo sad, od pre dva dana, to je kontinentalna esen, to su prvi pozuteli listovi, miris hladnoce u kosi i na obrazima... sad opet mozemo da pocnemo san o moru. Ustvari, niko nije toliko dugo na moru kao mi, kontinentalci. Gledam one Dalmatince jos do pre neki dan, muvaju se po toj Dalmaciji, a nista i ne vide: ni zvezde, ni palme, ni penu u balama, ni galebove. Ko zna gde su ti ljudi sa svojim snovima. Kazu ti: dobro jutro, a misao im u Australiji. Kazu ti: dobar dan, a misao im na Atlantiku. Kazu ti: laku noc, a misao im u Japanu. A meni, opet, obrnuto. Meni misao stalno na Jadranu. Citave godine sanjam more, idem ulicama, radim, razgovaram sa prijateljima, a - nisam tu. Na moru sam. Zovu me na sastanke, teraju me da nesto organizujem, uradim, donesem, predam, saopstim, ocutim, priznam... a ja im kazem: -Badava vi to meni. Nisam ja tu. I stvarno sam u Trogiru, na Korculi, u Budvi, u Voloskom, u Sibeniku, u Zadru, u Kotoru, na Mljetu, na Visu... Kad pocne ovako jesen, vidim prvi list kako se otkacio sa grane i pada u vrtlogu niz bulevar, ja odem. Iznervira me neko. Drugi bi planuo, svadjao se, dokazivao, pretio, psovao. Ja – nista. Prodjem kroz ljude i kroz zidove kao kroz vazduh. Jer kako mozes nanervirati nekog ko nije tu, ko je odsutan? Ja sam godinu dana odsutan. Od jednog mora do drugog. Slusam Radio Jadran. Imam neke trake sa morskim melodijama. Pripremam recnu ribu na dalmatinski nacin. Nerviram se kad Hajduk izgubi. Godinu dana tesan mi je rodjeni krevet, vrpoljim se do neko doba noci, setam nekim starim trgovima; Dubrovnik, Split; u glavi mi trepcu ferali, pa mi svetli pod celom ona prvomajska obala, praznicna obala sva u vatrama, pa lutam praznim plazama Orebica, Makarske, Ciova, Stona, Hercegnovog. Od Crne Gore, preko Hrvatske, cak do Istre, sve ja to prodjem u masti. A pripreme. Da vam ne govorim o pripremama. Neko obuce farmerice, okaci torbu o rame i digne palac. Ja kad idem na more, spremam se kao da idem u rod. U stara vremena, kad se jos putovalo u kolima sa arnjevima, tako su nasi nedeljama, mesecima pripremali svoje putovabnje u Pestu, u Bec, u Beckerek. Posle su dosli vozovi i brzine, ali moj deda je uvek tri sata ranije bio na stanici kad putuje iz Mokrina u Kikindu. Sedeo je u hladovini pod bagremom, ili zimi uz furunu u cekaonici, kola je isprezao kod Stepancevih, u kafani prekoputa, pa smo posle sedeli i cekali voz. I cekajuci tako, mi smo vec bili u Kikindi. i secam se: ta Kikinda , iz cekanja, uvek mi je bila lepsa nego ona prava. U pravoj Kikindi najveca senzacija za mene bilo je sto moze da se sladoled jede kasikom, za stolom, iz neke metalne case. Taj sladoled sam obicno gutao, a uzivao sam posle, kad se vratimo kuci. Mljackao sam u Mokrinu. Tako je meni sa morem. Tako je svakom bivsem mornaru kad sanja o moru i kad ode na more. I ove godine, kao i uvek kad sam tamo, ja nisam tamo. Odjednom hocu da se odmorim od svega sto me je razvlacilo na sve strane, odjednom hocu da dozivim jos jednu godinu snova, i vec posle pet dana ja vidim da sam umorniji, pa mi skripi onaj iznajmljeni krevet, pa sanjam prvo o svom krevetu, pa o svojim brigama, pa mi treba da se s nekim isvadjam, da me neko pozove na sastanak, da cujem Radio Novi Sad ili Radio Beograd, da saznam sta je sa Zvezdom ili Vojvodinom, radi li pionirska skola na Detelinari, kako je na Strandu, na Tvrdjavi... Trcim na telefon. Kako je, pitam, sta ima novo u redakciji, da li me je neko trazio... Bez veze. Novine izlaze i bez mene. Vreme je naslikano na televizoru svake veceri u pola osam. Niko me nije trazio. Zive ljudi bez mene, svira Janika Balaz bez mene. Milan Plemic i ne primecuje da me nema medju gostima na terasi Tvrdjave. A ja sam sa njima. Muvam se svake veceri pre negu sto zaspim, setam kejom, prelecem preko Dunava kao velika bela ptica u Kamenicu, vrtim se sokacicima Podbare i Salajke, lomim noge po begeckim vinogradima... Stvarno, sta cu ja na moru? Onda pocne nervoza. Jedva cekam da se to zavrsi. Jer, sta je – tu je. Uplatiop sam za odmor i nema vracanja para. Treba zazmiriti i – izdrazati. I ja, umesto da se odmaram, ja izdrzavam na svoj nacin. Ali izdrzavam na svoj nacin. Hoce, recimo, da me nanarvira kelner koji se uvija kao brsljan oko stolova gde sede stranci, a mene i ne primecuje satima. -Neces, burazeru – mislim – neces me nanervirati. Ja nisam ovde. Ja sam daleko. J sam sad u Sodrosu, brale, a ti i ne znas sta je Sodros. Drugi bi lupao sakom o sto, vikao nesto o turizmu, o jugoslovenstvu, o ugostiteljskoj etici. Ja nista. Prodje kelner kroz mene kao kroz vazduh, pridjem i ja kroz njega. Jer i on nije ovde. I on je negde na drugoj strani sveta, neko njegovo lepse i nasmejanije Ja seta sad sa Havajkama, ili igra u Grckoj, ili pilji u golisave lepotice Palm Bica. Ovo ovde sto stenje, ovo kelnersko telo iskrivljeno pod teretom posluzavnika, u oznojanom crnom sakou, sa budjelarom punim stranog novca, ko zna cije je to telo. Ko zna cija su nasa tela. Duse su nase – to znamo. Valjda smo zato i neulovljivi. Valjda zato niko i nije tu gde mislim da jeste. * Sam sam opet kod kuce, a nisam tu. Mljackam ukus morskog vetra, kao nekad, u detinjstvu. ukus kikindskog sladoleda. I vec mislim kako cu iduce godine, tamo negde pocetkom juna, pocetkom jula, pocetkom avgusta... A Radio Jadran mi salje Djordja Peruzovica i Olivera Dragojevica, a palme mi sume oko usiju, a more se talasa u temenu. Neko na vratima zvoni. Traze me. Sta vredi i da otvaram, kad nisam tu. Ko zna gde sam ja.
26. avgust 1977.
Miroslav Antic, “Ko zna gde smo mi” |
|  | | Gost Gost
 | Naslov: Re: Miroslav Antić 25/6/2008, 12:20 pm | |
| Pogledaj: pod oknom trg. Mala drolja - subota u krznu od inja. Sasvim mala. mala zabludela subota sa podsuknjom od taftanskog praskozorja sa brosem ulicnog fenjera od prekoputa. Voleo bi da shvatis zasto sam nekada tako vreo kao jug. Pa ja sam, rodjeno moje, u krvi stvarno jug. Jug moras da razumes zasto je i plug i drug. Moras da razumes dok se ovo severno lisce kovitla, kovitla u krug i vetar kroz nase glave rominja place i luta. Jug moras da razumes zasto ore, ore, ore... Jug moras da razumes ove zore, i kroz sve zore. I da oprostis sto nista bolje ne umem da ti kazem sada kada se poslednji put voli. I da oprostis sto te ranjivim poljupcima budim iz sna, Ali ako smo se u ovoj cekaonici nase ljubavi poskidali goli, od strasnog umora, od strasne sramote goli, - onda nek budemo kako treba goli od zvezdanih visina do dna. |
|  | | Gost Gost
 | Naslov: Re: Miroslav Antić 25/6/2008, 12:31 pm | |
| U doba mog detinjstva igrao sam se pošte. Sakupljao sam lišće dok idem od škole do kuće. Svakom bih listu, uz osmeh, nešto lepo prišapnuo, najlepše što sam čuo i video tog dana. Sa druge strane lista šaptao sam adresu. Hiljade izmišljenih imena neznanih lijudi. Milione imena. Sve bih to onda, ovlaš, zapečatio poljupcem. I puštao niz vetar. I evo šta se sad događa, sad posle toliko godina! Javljaju mi se mnogi znani i nepoznati. Ponovo sakupljam lišće i čitam odgovore pisane rukopisom žilica koje venu. Javljaju mi se divni daleki prijatelji, azbukom rane jeseni koju umem da čitam. Nije teško naučiti. Samo malo zažmurim. Ovlaš. Kroz trepavice. I dišem polako vetar, A vetar se i ne čuje drukčije, sem nozdrvama i usnama.
2. Katkad su razglednice vrlo čudne. Na jednoj strani piše nam Iaoce sa neke pošte stare dve i po hiljade godina: "Ko zna da ne zna - najviši je." Na drugoj strani, dodato rukopisom Montenja. Mišel de Montenj. Francuska, I 553; "Ko misli da ništa ne zna, taj ne može ni znati da ništa ne zna". 54 Zar ti to ne liči po malo na igru »pokvarenih telefona"? Kad reči putuju kroz vekove, svako ponešto dopiše ili izbriše. Ili sve izvrne naopako, po svome. Tako nastaje usijani vrh čovekovog uma: poslovica. Ona pripada narodu. Zato narod i kaže : "Poslovica je svemir u zrnu žita."
3. Noć polagano zri. Čuje se lepet krila. To se vetar umorio. Sleteo je na krov i kjuje oko dimnjaka staklene perle retke kiše. Od mnogo misli izaberi jednu, najvažniju. Bavi se samo njom, dok je sasvim ne savladaš, kao veliki džudista jedan munjeviti zahvat, kao veliki bokser svoj tajni kontraudarac, kao veliki hirurg, zanet vajanjem prirode, samo njemu znan rez na srcu. Uopšte nije važno imaš li neuredne džepove, neurednu frizuru i domaće zadatke. Najveća nevolja na svetu je, sine moj, imati neuredan um. |
|  | | Ptica

Broj poruka : 524 Datum upisa : 17.04.2008
 | Naslov: Re: Miroslav Antić 31/7/2008, 9:04 am | |
| "Ова љубав је станица. Буновна чекаоница у којој нема времена ни да досади, ни да заболи.
Једва ћу стићи пре одласка да се у твојој коси умијем, горак и ломан.
Хтео бих толико тога да ти кажем, а не умем, не умем ништа беље сад, кад се воли последњи пут уочи бродолома."
Мирослав Антић | |
|  | | Gost Gost
 | Naslov: Re: Miroslav Antić 28/8/2008, 4:44 am | |
| evo jedne bez naslova od M. Antica
Mi smo se suviše sretali na raskršćima neznanim Mada smo različitim putevima koračali Tinjalo nebo večernje u šiprazima zvezdanim I uvek oblaci ždralova sa prolećem se vraćali.
Mi smo se suviše sretali a reči rekli nismo I u leta kovrdžava sa preplanulim licima Pod kapom zelenih dudova za časak zastali smo Pa onda prošli, odlutali svako za svojim vidicima.
U novembru su oblaci kao buktinje rudeli I vetar kišama umio sivo popodne ogolelo A putevi se dužili i raskršća su žudela Za nešto kratko u susretu što se toliko volelo.
U zime snežne, pobelele k'o tvoji isprani dlanovi Dugo si, dugo čekala pod jablanom, na smetu I vrat mi goli uvila maramom svojom lanenom Da sivookom putniku ne bude zima u svetu.
Pa ipak, ti su susreti tek kratka radovanja Jer znam: na nekom raskršću neću te videti više Pružićeš nekome dlanove, prestaće putovanja I pod krov neki svratićeš da se skloniš od kiše.
Spustiću tvoju maramu usput kraj putokaza I sa vetrom - drugarom otići nabranih veđa Jer meni život prestaje ako siđem sa staza I pred nečijim vratima skinem torbu sa leđa. |
|  | | Gost Gost
 | Naslov: Re: Miroslav Antić 4/9/2008, 8:39 pm | |
| Ukrascu tvoju senku obuci je na sebe i pokazati je svima. Bices moj nacin odevanja svega neznog i tajnog. Pa i onda kad dotrajes iskrzala i izbledela necu te sa sebe skinuti na meni ces se raspasti jer ti si jedini nacin da pokrijem golotinju ove detinje duse i da se vise ne stidim pred biljem i pred pticama. Na poderanim mestima zajedno cemo plakati.
Zasivacu te vetrom. Posle cu, znam, pobrkati moju kozu s tvojom ne znam da li me shvatas to nije prozimanje to je umivanje tobom.
Ljubav je ciscenje nekim ljubav je neciji miris sav izatkan po nama. Tetoviranje mastom.
Evo silazi sumrak svet postaje hladniji, ti si moj nacin toplog. Obucicu te na sebe da se ovako pokipeo, ne prehladim od studeni svog straha i samoce...
Miroslav Antic |
|  | | Ptica

Broj poruka : 524 Datum upisa : 17.04.2008
 | Naslov: Re: Miroslav Antić 13/10/2008, 10:19 am | |
| Ptica
1.
Ovo mi je prišapnula jedna dugorepa ptica, brbljiva, sveznajuća, prozračna kao svetlost.
Hoćeš li da čuješ čaroliju prišapnula je ćućoravo i dotakla mi kljunom rame i krajičak uha.
I rekla mi je čaroliju: najvažniju na svetu, to je umeti videti vetar i čuti sneg kako pada; umeti dotaći prstom sumrak na prvom uglu i osetiti na usni sanjivi ukus mesečine.
2.
Ja se samo osmehnuh lepoj dugorepoj ptici. Jer i ja imam čaroliju, najvažniju na svetu.
To je videti nečije lice i čuti nečiji govor i dodirnuti rukom nečiju ruku i kosu onda, kad više nikog nemaš,
kad si ostao sam,
dok jedno veliko leto napušta ove ulice i ostavlja za sobom žute pečate lišća po pločnicima, u krošnjama i u sećanju.
Miroslav Antić | |
|  | | Gost Gost
 | Naslov: Re: Miroslav Antić 13/10/2008, 3:22 pm | |
| KAD BI JASTUCI PROGOVORILI
Kad bi jastuci progovorili o tome sta neko sanja i krije, kada bi zaista progovorili o tome sta neko radi kradom, o devojcici, na primer, sto imitira starije i nesto spletkari... spletkari, sva izbrljana pomadom, ili o decaku sto se tupim ziletom brije - kao: kuburi covek s bradom, i sve ostalo kad bi progovorili o tebi i o meni, bilo bi da se place i smeje i da se pocrveni.
Srecom: jastuci nista ne govore. Cuvaju milion tajni u mekoj belini perja. Oni su kao ladje, velike bele ladje, sto plove u nemoguce, u snove, u bezmerja. Uvece te odvedu. U zoru te dovedu, I zna se: sve je uredu...
Miroslav Antić |
|  | | Beskraj

 Broj poruka : 21554 Godina : 44 Location : Na pola puta sreci Humor : Uvek nasmejana Datum upisa : 20.03.2009
 | Naslov: Re: Miroslav Antić 13/6/2009, 10:48 pm | |
| Probash I Uspesh
I odjednom sam shvatio: postoje rechi bez usana. I verovanje bez daha. To je nekakav izazov onoga shto je ispred nas, kao da te zacikuju da neshto necesh uspeti, a ti probash i uspesh.
Zamisli da si sova i duzznost ti je da zzmurish i da se bojish svetlosti. A ti se chvrsto zareknesh i hipnotishesh sunce.
Objashnjavanjem stvari, oduzimamo im neshto od one lepe charolije, od onog zlatastog omota, ispod kojeg se kriju tolika chudesna znachenja svega shto izgleda isto.
Rechi su iskracale. I iznoshene. I krpljene. Mereno od pre vremena i mnogo posle vremena, ostaje samo smisao kao chudo svih chudenja. | |
|  | | Beskraj

 Broj poruka : 21554 Godina : 44 Location : Na pola puta sreci Humor : Uvek nasmejana Datum upisa : 20.03.2009
 | Naslov: Re: Miroslav Antić 16/6/2009, 6:47 am | |
| Ovo je pesma za tvoja usta od višanja i pogled crn. Zavoli me kad jesen duva u pijane mehove. Ja umem u svakoj kapiji da napravim jun. I nemam obične sreće. I nemam obične grehove. Podeliću s tobom sve bolesti i zdravlja. Zavoli moju senku što se tetura niz mokri dan. Sutra nas mogu sresti ponori. Ili uzglavlja. Svejedno: lepo je nemati plan. Zavoli trag mog osmeha na rubu čaše, na cigareti, i blatnjav hod duž ulica koje sigurno nekuda vode. Čak i kad ti se čini da ih mi nekud vodimo, one se smeškaju blago i nekuda nas vode. Bićemo tamo negde možda suviše voljeni, potpuno neprimetni, ili javno prokleti.
Mika Antic | |
|  | | Beskraj

 Broj poruka : 21554 Godina : 44 Location : Na pola puta sreci Humor : Uvek nasmejana Datum upisa : 20.03.2009
 | Naslov: Re: Miroslav Antić 19/6/2009, 6:47 am | |
| CRTEŽI
Ponekad tako sebe damo za oči jedva upoznate.
I na rastanko ćutimo samo i ne tražimo da nas vrate.
Živimo posle u tom drugom sve dok mu oči svetom plamte.
I ne znamo što nas pamte dugo, kad ne tražimo da nas pamte.
| |
|  | | Beskraj

 Broj poruka : 21554 Godina : 44 Location : Na pola puta sreci Humor : Uvek nasmejana Datum upisa : 20.03.2009
 | Naslov: Re: Miroslav Antić 23/6/2009, 5:57 pm | |
| MALI KAMERNI NOKTURNO
Nikad te niko neće ovako tesno grliti uznemirenu i belu.
Ja sam mornar bez kompasa kome uvek polude ladje.
Nikad ti niko neće ovako u krvotok uliti poslednju nežnost celu, i pronaći u tebi i nadu i beznađe.
Nikada više nećes ovako divno truliti u običnom hotelu, a ne želeti ipak odavde da izađeš.
Ti si najukusnija krv sveta koju sam upio hlebom mog mrkog trbuha.
Ti si so sa oteklih usana koje smo oljuštili očnjacima i prosuli po mojim bedrima i tvojim dojkama.
Ti si najbeskonačnije, najubitačnije nebo kraj mog rumenog uha.
Najbesramnija devojka koju sam sreo među ženama.
Najstidljivija žena koju sam sreo među devojkama.
Kad ti izgovaram ime, usta su mi puna krzna, i tamjana, i cveća, i mesa.
U očima mi grme grčevi svetlosti. U temenu se protežu grobovi grbavi.
Kad ti izgovaram ime, sav sam popljuvan, i čist, i mek, i grešan, i besan.
I polumrtav od ljubavi.
Vidiš koliko mi odjednom razrokih zvezda zoblje sa dlana, zubima od zrele zobi.
Čuješ kako mi vinogradi štucaju u džigerici, i seme iz mesa svetluca kao svitac pod čokoćem.
Naučio sam da uz tebe ričem, i naričem, i milujem, i drobim.
Kad ti izgovaram ime, sav sam ošamućen od sunca, i bezbroj zamorenih reči u ošurenom grlu mi klokoće.
Vidiš kako sam ti ovo srce od riđeg cica noktima zakovao za obnaženi levi rever.
Pod pazuhom sam ti otkrio toliko mnogo ptica koliko nikad odjednom nije video ovaj beskrilni sever.
Hoću da mi zenice pokipe između tvojih trepavica.
Da budeš ravna od podavanja i do kostiju prosta od prkosa.
Hoću da sva lica, od mrtvačkih sanduka do dečjih kolica, imaju tvoje prve bore oko usana i pege oko nosa.
Ovo ti se svetim u ime svih onih koji su te želeli po vozovima, po šetalištima, po bioskopima, a nikad ih nisi dotakla.
Ovo sam se nagutao tvoje plave haljine za sve preživele i nedoživele žeđi,
za sve što mi se u temenu klati i u ramenima visi.
Ti si ono najlepše što sam uselio u oči zelene od stakla, u oči žute od gleđi.
Ti si sve ono jesi. I sve ono što nisi.
Britvom ću morati da te ljuštim sa sebe, da te do krvi, kao krljušt, skidam.
Moraću da te otkidam kao ljušturu školjke uraslu u škrapu krečnu.
Jer video sam te svu. Do stida. I mnogo dublje od stida.
Jer video sam te večnu, i isprljanu, i mlečnu.
Zaboraviću ti usne na trbuhu, kao beduin dve preklane kamile u pustinji bez vode.
Sto vekova ću ostati ukopan korenjem u bele peskovite bregove tvog užarenog tla.
Sto vekova ću zbog tebe noktima da se krstim i kutnjacima molim.
Mesečinu ću kao ražanj u grkljan da zabodem.
Sto vekova ću ovako da te volim, užasno da te volim, sav od paperja i sav od zla.
Beži zato dok možeš!
Ja sam već hiljadu suša ovom krvlju nadojio.
Beži! Ja sam već hiljadu potopa ovim mesom potopio.
Ja sam Crvenkapa koja večera vukove.
Spasavaj se. Silazim ti u utrobu kao noćna smena u rudnik srebra.
Kad ti izgovaram ime, ja sam i smešan i velik, kao bog koji se u jesen neizlečivo opio, pa skita po vojničkim igrankama, namiguje na ptice i deli okolo svoja poslednja rebra. | |
|  | | Beskraj

 Broj poruka : 21554 Godina : 44 Location : Na pola puta sreci Humor : Uvek nasmejana Datum upisa : 20.03.2009
 | Naslov: Re: Miroslav Antić 9/7/2009, 10:01 pm | |
| TORBA
Nikad te nisam ništa iskrenije molio, od ovog
što ti sada govorim, sine moj.
U naježenom vetru večeri drveće otresa s
leđa suvi bakar. To se dogegao septembar.
Ti sutra polaziš u školu.
Okna mirišu srebrno i zeleno na prve severne
magle i prve kiše. Vazduh se para kao
paučina i sav je izbušen kricima divljih
jata što se sele na jug.
Popodne kupio sam ti torbu. Tvoj prvi teret
u životu. Držiš je praznu kraj uzglavlja.
S njom ćeš prespavati noć.
"Prazna je torba najteža" - pevaju Cigani dok
se vuku niz bespuća. Ja u sebi pevušim:
"Prazna je torba bogatstvo, jer u nju staje
mašta svega što živi i želi. U punu ne staje
više nijedna mrva sna.
Nijedna gipkost ovog pomalo okoštalog sveta.
Tu pesmu, možda, retko koji mališan čuje od
svoga oca, dok prima u šake sudbinu.
Otac Don Kihotov, Servantes, rekao je svom
sinu: "Ko premnogo u torbu trpa, poderaće je."
A i ljudsko oko je torba. A i ljudska pamet je
torba. A i ljudsko srce je torba. Sve su to
torbe bez dna.
I mogu mnoge hiljade pokolenja stavljati u
njih pregršt zanosa, nežnosti, nade, još
uvek ostaće mesta za nove, šire proste,
još uvek ostaće mesta za nove radoznalosti.
Jos uvek ostaće mesta za mnogolike svetove
koji na prstima prilaze i nose ispod kože
toplije i belje ljubavi.
Jer sutra nema jedno obličje, sine moj. Postoji
veliki broj budućnosti.
I moraš imati dalekovidu moć proricanja da
se ne zgrudvaš u samo jednom vremenu.
Ne znam grešim li ako verujem: ipak je sve
tako lako poderivo - sem čoveka. | |
|  | | Beskraj

 Broj poruka : 21554 Godina : 44 Location : Na pola puta sreci Humor : Uvek nasmejana Datum upisa : 20.03.2009
 | Naslov: Re: Miroslav Antić 19/7/2009, 9:31 pm | |
| SERENADA
Mesec je tupom krivom kamom
zaklao jedno veče žuto.
Oprosti, bio sam skitnica samo,
pa sam u tvoje oči zaluto.
I sasvim nespretno prosuo se
kao lopata vrelog snega,
nasmejan, izgužvane kose,
od ptica ranjav, od cveta pegav.
Oprosti, uvek moram da odem.
Vetrove žute jesen već plače.
Jezera - oči. Što kvase vode
obale niske za skitačem.
Uvek se biva lep na početku.
Pomalo dobar. Pomalo tužan.
Uvek se biva na ovom svetu
na kraju tuđ, na kraju ružan.
I uvek samo sebe imamo
i san pun želja, nedorečen.
Mesec je tupom krivom kamom
zaklao jedno žuto veče. | |
|  | | Beskraj

 Broj poruka : 21554 Godina : 44 Location : Na pola puta sreci Humor : Uvek nasmejana Datum upisa : 20.03.2009
 | Naslov: Re: Miroslav Antić 26/7/2009, 7:21 pm | |
| Najsrećniji su oni koji su teški naviše...
Ako znaš da si bio pre mnogo hiljada godina, i sagradio Balbek, i porušio Troju, ako se sećaš reptila, Atlantide i mastodonata, ko ti može oduzeti taj deo biografije? Valja u sebi odgajiti ogromnu plodnost vere da bi se shvatio smisao i pravi početak čoveka. Neko bi mislio: sanjariš. Ne. Ti to izbegavaš obmane. Ko ne uma da izmisli ne ume ni da opstane. Najsrećniji su oni koji su teški naviše. Najsrećniji su oni koji su prvi razumeli da je temelj: već krov, i semenka: već plod. I pogled u nebo: već krilatost. I zamisao: već doživljaj. I htenje: već saznanje. I odluka: već dejstvo. Ako znaš da si leteo van sunčevog sistema i prestizao vreme, i boravio u svetlosti, i u nekoj budućnosti zaboravio kapu, ko ti može oduzeti taj deo biografije? Pitaš se: šta je suština? Biti moguć u nemogućem. Pitaš se: šta je cilj? Tvoja spremnost da kreneš. Pitaš se: gde je kraj? Na kraju tvoga pitanja. Kad uobličis misao, uobličićes beskonačno. | |
|  | | Ptica

Broj poruka : 524 Datum upisa : 17.04.2008
 | Naslov: Re: Miroslav Antić 7/8/2009, 9:58 am | |
| Epilog - Mika Antic
XLIX
Vodopad ima bradu kao L. N. Tolstoj.
To se, u stvari, jutro po sobi peni i razapinje dugu.
Ja sam priznao jednoj zeni da je zivot nesto prosto u meni. A nije bas tako prosto.
Ja sam mislio da cu ici pravo dok se ne pretvorim u lenjir. A nasli su me u krugu.
Nasli su me, posle lutanja, Srozanog od vriska do saputanja.
Prosao je oktobar.
Medju nogama drveca polako zaudara na vlagu i krv.
Ulica poslednji put kisne na presnom suncu.
Sedite malo kraj mene kao kraj groba. Minut poste za moje preminulo najrumenije doba.
Sedite malo kraj mene. Vidite: opet sam dobar.
Iza uha mi se okoreo mlaz usirenog poraza, kao streljanom vojnom beguncu.
L
Proletele su ogromne zlatne kocije kroz nase utrnule oci, a mi ih sacuvali nismo.
Nesto mlado nam je rzalo na usni i uvelo na jeziku, gorko od smeha i preslatko od placa.
Dozvolite mi da, posle svega, dalekoj nekoj gospodjici napisem jedno pismo,
onako malo nostalgicno,
onako kako to pisu senilni penzionisani admirali svojoj preziveloj posadi sa potopljenog razaraca.
LI
Gospodjice, kazacu, gospodjice, sve je, sve je, sve je gotovo.
Ovde opet cvece pokojno prodaju razliveno u parfemske flase.
Sve je, sve je, sve je spokojno, kao da vetar nikada nije isamarao drvored i oko odzaka se pleo.
Gospodjice, kazacu, u ovu jesen, frigidnu kao turistkinja sa skandinavskim pasosem, to sto sam odjednom sed ne znaci da sam beo.
LII
Ovo nije ispovest. Ovo je gore nego molitva.
Hiljadu puta od jutros kao nekad te volim. Hiljadu puta od jutros ponovo ti se vracam.
Hiljadu puta od jutros ja se ponovo plasim za tebe, izgubljenu u vrtlogu geografskih karata, za tebe, podeljenu kao plakat ko zna kakvim ljudima.
Da li sam jos uvek ona mera po kojoj znas ko te boli? Po kojoj znas koliko su pred tobom svi drugi bili goli?
Ona mera po kojoj znas ko te otima, a ko placa?
Da li sam jos uvek medju svim tvojim zivotima onaj komadic najcistijeg oblaka u grudima, i najkrvavijeg saca?
LIII
Ti si jedina nahranila svu moju glad sa ono malo mesa i sna.
Jedina si bila do zuba sita sa ono malo mojih noktiju i dlanova.
Voleo bih da tvoji buduci sinovi naslede boju mog glasa i kceri da nose moju tugu u prslucicima od svile.
Voleo bih da ipak negde sacuvas sve moje daleke vrhove na horizontalama tvog dna.
I da proneses moje prezrele oci kroz tisinu svih tudjih ociju i tudjih stanova.
I moj oktobar kroz sve tudje aprile.
LIV
Ovde kod mene dani imaju opor ukus piva i dosade.
Ponekad kaplju kise, cudno, spokojno.
Nemam volje ni da zivim ni da se ubijem.
Sasvim sam nalik na ladju koja luta bez posade i ne zeli da zbrise sa svoga okna nesto pokojno, nesto zauvek izbrisano, nesto golubije.
Mozda je dobro jos i ovo da znas: zene nemaju pravo posle tebe nista da uobrazavaju.
Nekad prvi zutokljunac republike, danas: mogu da dignem zarozane carape licno i samoj bogorodici, u dostojanstvo presvucen oberucke.
Sve moje neznosti i gluposti jos uvek na tvome pragu spavaju kao mala kudrava stenad na mokrim, nabreklim, crnim sisama gospodje kucke.
Sasvim sam zakopcan: od sluzokoze – do duse.
Ova 32 zuba jos uvek ljubav samo za tebe jecaju i pevuse.
LV
Ti ces me, nadam se, shvatiti. U ogledalu vidim: sve je zauvek gotovo!
Uplaseno sam pijan. I prazan. I sam.
Ponekad neko naidje da me nespetno pazi, neko, kome ja, zaista, naivno, zaista bez zlih namera, vec posle druge case otkrijem putokaze koji vode od tebe do moga usijanog temena.
Nkome nemoj reci, ali dok lezim ovde kao ispraznjen sarkofag i nesto mudrujem o sreci, trudim se da bar malo zabrinute dobrote tom drugom nekom dam.
I dok umire drvece i susnezice po liscu gazi, trudim se da mu bude dobro, makar mrvicu dobro, u ime izvesnog aorista moje ljubavi i davnoproslog vremena.
LVI
Mozda mi neces verovati: i sa hotelima sam raskrstio, sasvim neopazeno.
Svi mi hoteli nekako lice na istu bajku i postelje u sobama smeskaju se na isti glas.
Svi se portiri na isti nacin brinu, onako malo rodjacki, kad im laku noc kazemo.
Svi mi se portiri isto onako brinu, majke mi, majku mu, kao da znaju za nas.
Dalje ne bih imao nista vise da ti javim.
Pijana od hladnoce, subotnja noc se valja. Satovi su davno povecerje odsvirali.
Dalje, zaista, ne bih imao nista vise da ti javim.
Jedino, mozda to: da si ostala najlepsa medalja iz najlepseg rata u kojem su mi srce amputirali.
LVII
Gospodjice, ja nisam za tobom bio onako obicno gimnazijski zanesen.
U meni je sve do predaka minirano.
Inace, zapamtio sam: ljubav je najgolubija samo u onim kricima koji se poklone prvima.
Dozvoli da se, zato, zbog necega u sebi nasmesim, u ovu jesen, pomalo krisom, kroz suze, pomalo demodirano,
ja, tvoj najnezniji pastuv medju pesnicima, ja, tvoj najsuroviji pesnik medju pastuvima. | |
|  | | Beskraj

 Broj poruka : 21554 Godina : 44 Location : Na pola puta sreci Humor : Uvek nasmejana Datum upisa : 20.03.2009
 | Naslov: Re: Miroslav Antić 24/8/2009, 7:29 pm | |
| EKSPRES ZA SEVER
Možda niko nije umeo da te želi ovako kao ja noćas.
Tvoje ruke bele kao samoća. Tvoja bedra sa ukusom platna i voća. Tvoj malo šuštavi glas.
Sa nosom dečačkim prilepljenim uz okno vagona,
nejasan samom sebi kao oproštajno pismo padavičara,
i čudno uznemiren toplinom kao razmažen pas,
putujem, evo, putujem da natrpam u glavu još neslućene predele, da drveću poželim najlepšu laku noć na svetu,
da se vrtim kao lišće, kao vetar po travnjacima, kao zvezde i ptice.
Da malo nemam plan.
Da imitiram klavijature, liftove i okean.
Da zaboravim ruku na tvom struku. I lice uz tvoje lice.
| |
|  | | Beskraj

 Broj poruka : 21554 Godina : 44 Location : Na pola puta sreci Humor : Uvek nasmejana Datum upisa : 20.03.2009
 | Naslov: Re: Miroslav Antić 4/9/2009, 6:49 pm | |
| SVE BOJE SVETA
Čudan je ovaj svet u meni kad se od lišća zazeleni ili poplavi kao svila od dečije kose i ptičjih krila.
Čudan je ovaj svet u meni kad sve požuti i porumeni.
Van mene dosta boja živi. Van mene katkad svet i posivi, ili se smrači i naoblači.
Dobro je zato što postoje i ove moje lepše boje. I neki osmeh sunčan i plah. I vetar nečujan kao dah. Pa sve kad trne i sve kad svene, kad tmurno izgleda svet oko mene, u meni živi sto vatrometa nekakvog šarenijeg i lepšeg sveta.
Ponekad želim da podelim moje rumeno sa gradom celim, i moje belo sa žutom travom, i moje žuto sa noći plavom, i moje plavo sa rekom snenom…
Jedino čuvam ono zeleno za neke oči što nisu moje, al iz njih rastu, odavno rastu sve druge oči i druge boje
| |
|  | | Beskraj

 Broj poruka : 21554 Godina : 44 Location : Na pola puta sreci Humor : Uvek nasmejana Datum upisa : 20.03.2009
 | Naslov: Re: Miroslav Antić 27/9/2009, 8:41 pm | |
| Što manje kaži
U ljude upisuj druženja, al nikad srca oluju.
Ljudi te pažljivo slušaju, al samo svoj glas čuju.
Zato im što manje kaži. Ljudi su tek onda ljudi
kad im se ništa ne traži, a mnogo im se nudi.
Ljudi su čudne biljke. Kad rastu - u sebe siđu.
Sretnu se. Pa se raziđu. Ili se mimoiđu.
M. Antić
| |
|  | | Beskraj

 Broj poruka : 21554 Godina : 44 Location : Na pola puta sreci Humor : Uvek nasmejana Datum upisa : 20.03.2009
 | Naslov: Re: Miroslav Antić 11/10/2009, 4:53 pm | |
| | |
|  | | Beskraj

 Broj poruka : 21554 Godina : 44 Location : Na pola puta sreci Humor : Uvek nasmejana Datum upisa : 20.03.2009
 | Naslov: Re: Miroslav Antić 15/11/2009, 8:56 pm | |
| ZMIJA - O teatru i odbrani, ili o svrdlu
Šta hoće priroda kad borcu oduzme sve i ostavi mu samo mučenje?
Nije mu dala rogove kao bizonu. Ni bodlje kao ježu. Nije mu dala čak ni noge.
Da mu kičmu i glavu i još ga proglasi za zlo.
Šta hoće priroda od zmije?
Borac se grči u sebi. Urla u sebi. I toliko se pati da samom sebi skine kožu i ode dalje
Odbrana je gađenje na samog sebe, jer već si zgađen na sve drugo.
Ako si oprao srce, - ne ruke i ne noge - ako si oprao mirno i svečano svoje srce - baci ga.
Ali da upamtiš: nikad te neću ujesti, ako ti mene nisi ujeo.
Princip obesti je mungos, kaže zmija. Ja sam princip škripca i moranja
* * *
Upozorenje zmije glasi: ako nagazite na mene, morate me uništiti do kraja, do podlednjeg daha.
Jer ako ostanem živa, ja ću vas naći i jednog po jednog trebiti.
To je poslednje što bi trebalo da se kaže o odbrani. | |
|  | | Beskraj

 Broj poruka : 21554 Godina : 44 Location : Na pola puta sreci Humor : Uvek nasmejana Datum upisa : 20.03.2009
 | Naslov: Re: Miroslav Antić 13/1/2010, 8:41 pm | |
| Govor
Smatram velikom slabošću i stvarno bih bio potišten kada bih sve ovo što osećam, morao da ti objašnjavam hudim jezikom čoveka: rečima sumnjivim, rovitim, razjedenim i nekorisnim. Postoje svakodnevne, sasvim obične stvari, koje su mnogima tajna. “Najčvršća vrata su ona koja su širom otvorena, kaže jedan prastari zapis sa Tibeta. Postoji govor koji će neko otkriti sutra, a možda niko neće ni pokušavati da ga otkrije. Ali ti ga već sada moraš obuhvatiti mislima. Jer to je jezik značenja, a ne dijalekt naziva. Postoje kulture gestova, disanja ili vida. Postoji vreme vremena i prostiranje prostora. Postoji lepota lepote. Postoji istina istine, stvarnost stvarnog, volja volje i moć moći. Postoji kretanje kretanja, razmišljanje razmišljanja, … postoji i ljubav ljubavi, sine moj. Sve se ređe usuđujem da izgovaram reči, jer uvek znače drugo nego što ja to želim. Sve dalje su od govora i teško ih razabirem u šumovima beskraja. Tkivo tetovira na tkivo otiske nasleđa. Takvo je moje ćutanje s tobom ove noći. Opnu po opnu, ljisku po ljusku, sluz po sluz, zamor među nama civilizacije protozoa, epohe virusa, ćelije stena i vazduha, i ustavljena koža vode i večnosti. To je kao da se sporazumevamo u svim vremenima, sada iz ovog trenutka, u kojem smo se zadesili. Pisem umesto tebe Snežani i Alisi. Šaljem telegrame Pinokiju i Malom Princu. Javljam se bar jednom dnevno telefonom Galebu Džonatanu Livingstonu i Pepeljugi. Ali ni reči odgovora. Znači da misle na nas. Ko zna glasove misli, retko kada se oglasi glasom govora. Ljudi se poštuju rečima, a vole ćutanjem.
| |
|  | | Tea

 Broj poruka : 3260 Location : Sweden Datum upisa : 20.07.2009
 | Naslov: Re: Miroslav Antić 27/1/2010, 11:04 pm | |
| IN MEMORIAM
Postoji jedan neverovatan gad koji se zove Miroslav Antić Ždere moj hleb pravi moju decu nosi moja Odela Sa mojom ženom leže u krevet na moje Rođene oči Jer zna da sam tog trenutka sigurno negde Daleko u Lenjingradu
I taj Antić što me je upropastio I kao Pisca I kao čoveka Dakle taj koji će na kraju leći u moju Sopstvenu grobnicu Pita me jedno jutro šta vam je boga mu Čoveče Izgledate mi nekako bolesni A šta se izvinite za izraz baš njega tiče Kako je meni I dokle mi je
O meni se najlepše brinu oni koji me Ostavljaju na miru A on pere ruke mojom rakijom ima ključ od Mog ateljea
Ljudi taj me tera da čitam knjige petlja sa Mojim plavušama Dere se u mojoj kući ogovara me svašta Laže Deca mi liče na njega a on nosi kravatu Brije se poznaje neke ljude radi Svako jutro se tušira pravi se da zna sve O zenbudizmu Prevodi knjige čini mu se da ima prijatelje Mom sinu zamislite svinjariju mome jedinom Sinu kupuje sladoled
Bio sam mornar bežao sam ili odem na primer U Pariz Pokrijem se ćebetom preko glave pustim brkove A on me i tu pronađe u nekoj ulici Žolive U nekom bednom hotelu I vrati kući i rasplače me
Mati moja Melanija koja ne zna da je rodila mene A ne njega Više ga voli više mu veruje I on to još kako Koristi A on je uveravam vas on je ta upeglana stoka kojoj Ja dižem spomenik
On je ta uvažena životinja kojoj ja pišem Biografiju Ovako popljuvan I sam I do krajnosti zgađen Sto moram da mu javno pozajmim oči I dušu I ono malo para koje sam jedva pozajmio
Kad sam ja na primer skočio sa Petrovaradinske Tvrđave On je uskakao u đačke čitanke Kad me je doktor Savić lečio od alkohola On se pravio kao da ima neke veze sa filmom
Gde god se pojavim gurao me je da ga ne obrukam Pristajao je na kompromise cerekao se na Prijemima Primao je moje nagrade mešao se u moje snove Jedan licemer
Jedan stvarni licemer Jedan provincijalac Jedan koji je trpeo sve ono što ja nikada neću Trpeti I koji sada tako fino žuri da crkne umesto mene Da bi umesto mene Svinja jedna Da bi umesto mene što pre jedini živeo ____________________________________________ “I was born with an enormous need for affection, and a terrible need to give it.”
| |
|  | | Tea

 Broj poruka : 3260 Location : Sweden Datum upisa : 20.07.2009
 | Naslov: Re: Miroslav Antić 27/1/2010, 11:06 pm | |
| Mit o ptici
PRVI DEO
I Ko u ramenima oseća zemljinu težu kao prikriveni bol, pripada potomstvu onih što su u drevna vremena znali za veštinu lebdenja: onoj potpuno drukčijoj vrsti naših predaka, ne ovih što nas dosežu krvlju iznutra, već nekih prozračnih što nas dotiču samo spolja usnama zlatnim kao večnost. To je taj rodoslov od kojeg smo nasledili neizlečivo mučenje da mislimo. I u amanet dobili zenicu što ne sabira i ne odašilje utiske, nego je čulo sa iskustvima jednog sutra. Jedno je: gledati vidom, a drugo: videti vid.
II Teško je danas i opisati te naše čudnovate pretke obrasle vetrom i svetlošću. Jedino nas još zagrljaji pomalo podsećaju na njihov način letenja. Ili to, kad neočekivano otkrijemo u sebi mogućnost da stvaramo takve oblike iz kojih - kad se primakne uho i oslušne - dopire lepet krila. Ako se i znalo za postolja u njihova doba, to nisu bila uporišta i temelji, već katapulti. U prevelikoj strasti da prevaziđu sve što tone ispisivali su pesme u prostoru pomoću takvih dimenzija koje nas dovode na samu ivicu panike. Već tada bili su: sutra. Već tada bili su: mi.
III U znak sećanja na te predivne, jake ljude, pokušao sam jednog sumraka dole na obali reke da i sam uobličim nešto potpuno neograničeno. Da smislim takvu vrstu strogosti i čistote koja bi od fantastičnog stvorila uverljiv gest. Pokušao sam da naučim svoje delo da misli. Da ima belu radoznalost. Usudio sam se da nađem odgonetku da li smo oblikovanjem nečega oduzeti od sebe ili smo sebi vraćeni.
IV Ali pre same odluke da priđem samom činu stvaranja valjalo je da utvrdim da li postoji, ili ne, suprotno klube svesti. Bio sam dužan da ispitam da li rođenje nije ili rođenje jeste obična senzacija premotavanja živog. Morao sam da oljuštim prethodnu opnu sebe. Trebalo je da odložim sva druga već izučena učenja i budem spreman da razjasnim da li je stvarno početak baš tako - na početku.
V Bio sam na putu da otkrijem poslednju slobodu bezazlenosti: razmak između pripadanja i pripadanja, između izdvajanja-od i izdvajanja-u. Kad jednom dospem do toga, rekoh sebi, da više ne činim nasilja, jer nemam razloga da primoravam stvari na nešto drugo no što oduvek jesu, prevazići cu pravljenje i razumeti stvaranje. Prevazići ću umetnost. Imaću živi dokaz gde je početak i kraj kugle.
VI Zatim sam oprao tabane, čelo i oči u reci. Moja večernja molitva bila je sva od sumnje. Zar izučavanje stvaranja nije uporno raspitivanje o svetovima što i ne znaju za protoplazmu, a ipak žive i ipak su od nečega? Možda su tu negde, pored, a mi ih nismo svesni, jer iz njih dopire nešto što nazivamo: prazno? Možda smo mi njima: ništa. Možda smo mi njima: prazno? Koliko puta su prošli kroz nas, a i ne znamo njihovu nameru? Koliko puta smo prošli kroz njih, a i ne znaju našu nameru? Da li je oblik oblik, ili je nešto drugo oblik?
VII Poklonio mi se vatar. Poklonila se tišina. I sumrak se poklonio. Ovo su njihove reči: Kako da nađete granice i pročitate krajeve, ako ih uporno tražite na mestu gde ih nema? Svako je dno - svemir nečemu ispod njega. Svako je nebo - plićak nečemu iznad njega. Kako dodirnuti kraj, kad je to samo zglob? U provinciji barskog bilja i trska je primer za ogromno. Kome je oko - okean, i kitovi su mu - trunje. Ko hoće da opipa rubove neka ne isteže ruke. Treba presaviti um. Možda vi i znate da letite, ali još niste probali na sve moguće načine.
VIII Poklonio sam se vetru. Poklonio se tišini. Mislim da sam razumeo. Čitava stvar je, znači, u vatrometu hitrine kojom se emituje i prima um u povratku. Zato se kaže da dosezanje nije ništa drugo do - prepoznavanje sopstvene poruke. Zato se kaže da je prostor: iskustvo kojim nas je dodirnuo sopstveni dodir kad nam se vratio iz budućnosti. Možda me je to sunce pozlatilo na zalasku: bio sam čudno smiren, sa riđim oreolom kose. Bio sam spreman za stvaranje.
IX Celog života opsedala me je želja da stvorim sebi živu pticu. Pticu koja je samo jednom. Možda je trebalo da to pokušam ranije. Bio sam dete i, vrlo nepogrešivo, dospevao sam do svega u šta umem da poverujem. Oblikujući bezobličja, uzimao sam šaku ničega. I ništa nisam dodavao. I ništa nisam oduzimao. A imao sam uvek na dlanu nešto novo. Kakva magičnost materijala! Kakva čudesna linija! Kakva raskoš boja i površina, senki i svetlosti! Celog života opsedala me je želja da stvorim pticu drukčiju od svih ostalih.
X Napuštajući detinjstvo, sve više sam se hvatao za sadržine koje se mogu zarobiti i sačuvati kao dokaz. Nekad mi je bilo važno da sebi pokažem sebe. Docnije mi je sve to postalo nedovoljno. Pred kraj dečačkog doba već sam umeo da se ponašam namerno, kao izložba. Nekad su me privlačile samo tajansvene nauke. Sada sam stojao opčinjen pred čarolijom običnog. Kako nisam imao ničeg sem peska, ja sam ga pokvasio u vodi i umesio pticu, jer odjednom sam švatio da umem takve stvari. Zinuo sam, isukao sam mač iz svoje kičme: udahnuo sam mojoj ptici čelično sečivo umesto krila.
XI Sve sam to činio nečujno, sporo i neprimetno. Malo sam nakrivio glavu, zatim sklopio oči: razmišljao sam o pesku što se talasa i prosipa, a ipak ima svoj mir, i povezanost, i sigurnost, jer niko ga nije uhvatio da žuri. Naiđu nepogode. I on ih utiša svojom težinom. Prolaze stoleća. I on ih nadživi i zatrpa. Niču i sahnu civilizacije. I on im poravna tragove. Šta posle vredi najveća bina vekova, ako okolo nema gledališta? Smrt nije završetak predstave, već nedostatak publike.
XII Eto zašto se neke stvari umeju polako, kao pesak, dok se prislanja uho na gluvi prostor oko sebe i osluškuje zvuk koji nas čini drukčijima od ostalih. Samo onaj, ko nije uhvaćen da žuri, može se uzvisiti nad početkom i krajem, i biti vladar jednog predela, istraživač lepote ili ružnoće stvari oko sebe i vojskovođa sna. Ko žuri - zakasniće. Široko začuđenih zenica ostaće zauvek pobeđen. Zauvek samo podanik.
XIII Budi oprezan, rekoh sebi. Budi isuviše oprezan. Valjanost pomnog motrenja na takve oblike zbivanja koji se izluče jednom, pa bezbroj puta umnože, zove se: mogućnost mogućeg. Tako ti dokažu sve, a zataškaju objašnjenje kako nastaje ličnost. U mnoštvu istih klikera dete će svaki razlikovati. Ne zna da kaže po čemu. Ne zna to ni da nazove. Dete ne zna vajarstvo, ali prepoznaje oblike, jer im pripada. Budi oprezan da se ne svrstaš u ono što ne zaslužuje čak ni da bude opovrgnuto.
XIV Iz daleka, zvezde se čuju kao vasiona. Iz daleka, ptice se čuju kao jato. Iz daleka, ljudi se čuju kao čovečanstvo. Nije dovoljno samo čuti. Treba se setiti ušima. Treba imati smisla za beskonačnost blizine. Ko nema takvo uho - nema sluha. Ko nema sluha - nisam siguran da je živeo.
XV I rekao sam sebi još i ovo: naučio si napamet kako se događaju razlike između tkiva leoparda i tkiva ananasa, i šta je ono zbog čega belutak nije pahuljica niti ameba - medved. Odbaci sva druga učenja i odluči da dokučiš zašto je ličnost - ličnost. U prevelikoj zabludi da stalno otkrivaš tajne, promaklo ti je da odgonetneš javnost oko sebe. Naučio si napamet samo otkrića mudrih, umesto da si učio šta to mudri prikrivaju. Sad, rekoh sebi, budi oprezan. Ne odgonetaj tajnu, nego čin odgonetanja.
XVI Dan, isuviše pognut, zalazio je za brda natovaren obiljem ljubičastog i sivog. Kakvo neverovatno slepilo, razmišljao sam posmatrajući odlazak boja. Nešto mi je govorilo da sam uspeo da obuhvatim dlanovima prostor prema spolja. Ne znam kako drukčije da nazovem taj zagrljaj što se prostire iz unutrašnjosti u svim pravcima. Nešto mi je govorilo da dodirujem rubove obrisa i da polako počinjem da razumem vajarstvo.
XVII Postoje stvaraoci koji gospodare snovima. Ne znam kako to čine, ali zaista sanjaju to što su sebi odredili. Meni nedostaje stanje razumne umetnosti. Ja nikada unapred ne znam šta ću uistinu usniti. I uvek kad zaklopim oči - tonem u nered i haos. U unutrašnjost sna. Tako i ovog puta: potpuno nepripremljen, odjednom sam se sreo sa početkom života, na početku svog velikog i najčudesnijeg sna. To je strašna samoća. Jedino mesto gde dostojanstvo potpuno prestaje. Poznanstvo sa sopstvenim delom. Prvi put bio sam istinski preplašen.
XVIII Postoje stvaraoci čiji se vid zadržava kao brid dlana karateiste, zaustavljen i ukroćen tačno na onoj skrami gde prebiva čarolija. Ja vidim ispod kože čvrstih i tamnih predmeta. Vidim zglobove prostora i nervni sistem vremena. Ne znam da vidim oblik, ako mu ne vidim bezobličje. Ne primećujem vidljivo bez njegovog nevidljivog. Svako me delo pri susretu ponovo do bezumlja zapanji. I ono koje sam prevazišao. I ono koje tek prevazilazim. Ko pristane na stvaranje, pristao je na čuđenje.
XIX I mora pristati i na strah. Odjednom, usred čarolije, pokosila me je slutnja: šta sam ja tome čudu sto mi na dlanu pulsira? Tvorac? Ili tek čuvar smisla? Šta je to, što ćelijama tog bića kaže: dosta je? Jesam li ja odlučio da se dalje ne razlažu? Jesam li ja odlučio dokle mogu da rastu? Da li sam ikada primetio bar u nekom svom postupku nečiji krajnji cilj? Šta gospodari mojom mudrošću? Mojim umećem? I slobodom? Nije li moja sloboda - sloboda da budem usmeren? Nisu li moje delo i moj život - tuđ zadatak?
XX Čija je ovo ptica? Šta ja to prenosim? Čiju poruku? Šta je to ššto mojoj ruci kaže: dosta je? Jesam li ja odlučio da više ništa ne dotičem i da je oblik završen? Zašto sam odjednom prestao da zgrćem pesak i vodu i dodajem životu još života? Zašto je svako moje delo tek zakasneli oblik misli? Čijih misli? Ko je to već usavršio sva moja savršenstva?
XXI Odjednom mi se učinilo da me iz Mlečnog puta odande, gde zvezde tonu u prastaru budućnost, izgubljeno iza obronaka prostora i vremena posmatra neka iznurena svetlost: nešto okruglo crno. Da, neko me je gledao. Nešto je nečim motrilo to što činim. Odjednom, nisam znao šta sam: čim upotrebim sebe, vidim - za dah pre toga, već ono tamo crno mene je upotrebilo. Jesam li konačno bio pred licem pravca koji od mene beži prema - ovamo?
XXII U dramaturgiji toga što u neznanju zovemo haos to tamo crno oko sigurno mora znati: šta sam bio pre mene, šta sam sad dok sam ja, i šta ću biti kad ne budem. Mora znati i to: otkud meni dar da činim žive stvari. Jesam li prorok? Kurir? Ili nekakav bog? Da li sam ja to probio izlaz u neko drugo mnogo prostranije unutra?
XXIII Da bih opisao to nešto crno što me posmatra sa neporubljenih nebesa južnog avgusta, bilo bi potrebno mnogo reči, - toliko je to crno usisalo govora u svoje ćutanje. Da bih ga sagledao u celini, oko bih morao da izokrenem naopako, - toliko je to crno vezalo mnogobojnog u svoj čvor. Da bih ga obuhvatio, morao bih da pristanem da i ono mene obuhvati, - toliko je to crno bilo unutrašnja umetnost okrenuta ka spolja. Jesam li bio pred duhom neke drukčije prirode? Jesam li bio ovde ili sam bio još negde? Jesam li sada pre ili sam sada već i posle? Kako se postiže naše istinsko stanje: prisustvom ili neprisustvom?
XXIV Poklonio sam se reci. I pesku sam se poklonio. Moja je duša, rekoh, raskoračena i razroka, a jedino mi čvrsto tle: neravnoteža u glavi. Zemlja je princip materinstva. Ko će, ako ne moja mati, da mi objasni o koji smisao da se oduprem? Da se ne ponašam kao potok koji ima užasan strah od potopa. Da se ne ponašam kao busen koji ima užasan strah da će ga zakopati u zemlju. Da se ne ponašam kao plamičak sveće koji ima užasan strah od požara. Mogu li od vas da naucim kako se menja ritam pameti? Nedostaje mi, vidim, nekakva vaša vrsta boga.
XXV Kad dodirujem prstima ukus talasa, u komešanju vode osećam poljubac svetlosti. Kad dodirujem prstima ukus belutka, u belom srcu vulkana osećam poljubac sazvežđa. Kad dodirujem prstima ukus svojih usana, u dahu osećam poljubac neprolaznog. Šta je sa oblikom svetlosti kad uđe u oblik tame? Ima li ličnu ili bezličnu svest? Šta je sa prirodom svetlosti kad uđe u prirodu tame? Ima li ličnu ili bezličnu sadržinu? Kako da utvrdim šta sam: jednina ili množina?
XXVI Naše učenje nije sistem, rekoše oni. Ali može postati znanost, ako ne bude bezglavo prihvaćeno, već stalno opovrgavano sa mnogo oštroumlja. I tada oni, koji su njim nadahnuti, dokazujući u odbrani nepogrešivost svoje vere, moraće da se uspnu do takvih domašaja koji se zovu i: razumevanje. Naše učenje nije nikakva gotova nauka. Jer gotove su nauke uvek na strani one nosivosti koja uspešnije zavarava i opsenjuje istinom. Dokaz nije u istini. Ona je uvek istinita. Dokaz je u veštini upotrebljavanja istine.
XXVII Učili su me zatim kako da mislim i kazujem. Ne doticati oblik šljunka, nego oblik svojih prstiju u sadržini kamena. Ne udisati miris trave, nego miris svojih nozdrva u sadržini bilja. Ne osluškivati zvuk vetra, nego zvonjavu svoga uha u sadržini vazduha. Ne sagledavati sjaj mesečine, nego blistavost svoga oka u sadržini svetlosti. Ne kušati ukus kiše, nego ukus svog daha u sadržini vodenog. Premnogo reči utrošeno je da se objasni šta je sve potrebno ćutanju.
XXVIII Mi nismo u dosluhu sa nebom, rekoše, i teže nam je da pronađemo pitanje nego odgovor. I mi se grčimo u strahu i prevelikom neznanju pred onim crnim gore što usisava svetlost. Gledajte ovaj prirodni poredak oko nas, to umnožavanje iskusnih nagona, ta krda istovetnog, taj stampedo života, to nelogično: logiku prirode. Pupoljci svih boja i oblika izleću iz svoje duše odmah u nepogrešivom pravcu - prema suncu. Svaka nova kap izvora zna da siđe ka reci kao da tuda prolazi ko zna po koji put. I mi i vi preskočili smo prvu reč. Sve oko nas je druga reč, kao i ptica koju držite.
XXIX Kako objasniti, rekoše, to što je želatin ikre vičan plivanju čim se izmresti? Kako objasniti to, što sve, bez ikakvog čuđenja, ima već gotove navike? Svi počinju da žive tako zapanjujuće sigurno kao da ih je neko pre toga dugo dresirao. Možda je prošlost samo zanemarena sadašnjost? Možda je sadašnjost samo zanemarena budućnost? Možda je nepoznato samo zanemareno poznato? Idite, rekoše, i završite svoje delo. ____________________________________________ “I was born with an enormous need for affection, and a terrible need to give it.”
| |
|  | | Tea

 Broj poruka : 3260 Location : Sweden Datum upisa : 20.07.2009
 | Naslov: Re: Miroslav Antić 27/1/2010, 11:08 pm | |
| DRUGI DEO
XXX Tako je rođena moja jedina ptica. U neukosti i strahu. U sumnji i panici peska. I gorkom priznanju vode. Isprva nije razumela da se kroz beskraj ne izlazi. To nisu nikakva vrata, - to je potpuo drukčija vrsta švatljivog. I kad joj nije uspelo da prestigne brzinu, ni da se lukavstvom provuče ispod rubova bezgraničnog, najzad se, u očajanju, setila suprotnog pravca. Onu, onakvu stvarnost, izvrnula je na naličje. I čim se u sebe zagnjurila, izletela je iz sebe same.
XXXI Posmatrao sam zadivljen taj čin: videh kako se klube njenog prostora odmotava u levak, sliva kroz uvrnut odušak potpuno lišen dimenzija i odande se istače i obrnuto namotava na nešto što se otvorilo kao živo prostranstvo susedne, ove stvarnosti. U svakom moru postoji drugo, suprotno more. U svakoj reci, reka što teče ka svom početku. Nema mislenih imenica. Nema nevidljivog - ima samo nemoćnih očiju. Stvarno sam ja to video njen duh kako se rađa.
XXXII Pretočena u plazmu, u jedan od onih oblika koji se zovu vlažnim i mekim imenom: biće, u magnovenju je prošla kroz tačku bez veličine i postala je ptica: uspomena na perspektivu vrtloga. Uspomena, koja je svakim izdisajem sve više gubila pamćenje kroz svoje sopstveno grlo. Ona je disala! U onoj drukčijoj stvarnosti to je joj je bilo nepotrebno. Ona je disala! To znači da je počela da zaboravlja.
XXXIII U redu, rekoh. Poznao sam vas, ptico. Sad vidim da vas nisam stvorio hotimice niti mi se vaš izvanredni oblik iznenada dogodio. Vi ste nešto od mene samog, lepa ptico, i vraćeni ste mi sasvim prirodno kao što su mi, kad sam rođen, polako vraćeni zubi, čvrstina pršljenova, radoznalost, ili dar govora. Vi ste vrhunac kretanja. Mog i vašeg. Zanemarivanje vremena. Mog i vašeg. Sažetost bezbroj gipkosti u jedan beli gest.
XXXIV Držao sam je eto, eto na svom drhtavom dlanu. Držao sam je pažljivo, šćućurenu i mokru. Bila je meka i prozirna poput svetlosti kandila. Osetih kako vetar u mirisavom mlazu paperjasto treperi uz moje uši i nozdrve slaveći svojim pra-šapatom ovaj toržestveni dan, dan na koji se namotavaju prostori. O, zemljo, rekao sam, vidite šta smo stvorili vi i ja! Načinili smo krila što ne rastu iz tela, nego iz duha ove ptice. Načinili smo čaroliju što nikad neće ostariti. Načinili smo biće koje je vršnjak večnosti.
XXXV Najteže mi je pala ona krhka munjevitost kojom je valjalo da je podsetim na samu svečanost letenja. Tu uvek postoje dva možda: - ili ja da joj pomognem, - ili da sama shvati da je u ovom stanju proglašena za nešto što mi se činilo najpogodnijim da krstim imenom: pokretljivi vrh stvaranja. Nije lako nahraniti prostranstvo jedne tačke. Što manji oblik - veća glad.
XXXVI Ispraznio sam joj nebo. Pobio grabljivice. Dao sam joj slobodu da se poistoveti s vazduhom, da se pretope međusobno i prožmu jedno drugim. Sedite, rekao sam, tu kraj mene, uz vodu. Poslednja dužnost tvorca je, pre blagoslova, da malo poćuti sa svojim delom. Uz tišinu volšebno staje sve ono što je promaklo da se kaže. Nemam nameru da vas učim, ptico mog ushićenja. Mogu jedino da vas podsetim na neka načela krilatosti. Ostalo je u vama. Prisutno. Vi to znate. Mogu jedino da vas podsetim da ne znate da znate.
XXXVII A ptica reče u svom dubokom ćutanju: nije strahota u tome što ne znam šta već znam. Mnogo je veći užas što ne znam šta još ne znam. U pepeljastim lukovima vetar se isparavao nad predelom, krunio se u krošnjama i taložio na lišću kao gorka prašina. Polako, kazao sam. Pitanje vam je preveliko i još se nisam usudio da razmišljam o njemu, a kamo li i da ga objasnim. Dužan sam da vam saopštim deset zaveštanja. Ne o letenju, nego o dostojanstvu vaših krila. Ostalo je vaš posao.
XXXVIII Prvi amanet ptici: Čim ste se zadesili u jednom ovakvom unutra, znači da ste morali nekako ući. Zato se kaže: ne istraživati ovde i tamo, nego trenutak dodira - vrata između. Ne izučavati oblik. Ni obris. Nego nešto u pretapanju iz ćudi u ćud materije. Ne izučavati ton. Ni zvuk. Nego: eho. Ne spektar. Ne boju. Nego to čime se prozračno drži za sebe: ravnotežu. Ne tkivo pre života i tkivo posle života, nego sam čin prelivanja iz jedne svesti u drugu. Ne arhitekturu. Ni opeku. Izučavati otvore. Izučavati usta prostora. Dah.
XXXIX Drugi amanet ptici: Isto odelo, gledano iz raznih pobuda, može da bude promašaj ili da bude čarolija. Ista daljina, merena raznim potrebama, može da bude tu negde, ili da bude čak tamo. Ista svetlost za nekoga je melem, za nekog opekotina. Ne menjaju se gibanja, vreme i bezgraničnost. Ne menjaju se reči, nego njihovo značenje. Kad jedna škola svrgava drugu školu, ona se tačno uspravlja na ruševinama stare: koristi isti materijal, samo ga drugačije razmešta. Ne menjaju se temelji. Ne menjaju se učenja. Jedino što se menja, to su - učitelji.
XL Treći amanet ptici: Sve se može dokazati putem već proverenih učenja ili umovanja što se tek naziru, ali stvari ce ipak teci onim brzinama kojima putuje vaša misao. Primite zato s rezervom dokaze jednog nosoroga da je lebdenje lakše ili teže izvodljiv posao, makar on posvetio takvoj dirljivoj nauci čitav svoj preozbiljni i uvaženi život. Postoji nešto što se ne da naučiti. Ko može govoriti lišću kako se menjaju boje? Ko vatri da bude topla i izvoru da bude pitak? Gde se to zvezda školovala da sija? Koji nas to učitelj uputio u disanje? Silom se ne može biti ni krilat, ni darovit.
XLI Četvrti amanet ptici: Občaj je da se postavi jedno i još jedno i razmišlja o njihovoj sličnosti ili razlici. Mi sebi moramo naći drukčije pravilo poredjenja. Mi zato uzimamo jedno i uporedimo ga s njim samim. Unutra beži napolje. Spolja uranja u dubinu. To nazivamo mudrošću kosmičkog gesta. Pre svakog polaska prvo prevalite rastojanje između ovde i ovde. Između prvog koraka i njega samog.
XLII Peti amanet ptici: Osloboditi sebe od robovanja slobodi, to još uvek ne znači i raskid s tradicijom. Raskinuti s tradicijom, To još uvek ne znači: imati u rukama neko znanje. Imati u rukama znanje, to jos uvek nije i posedovanje vlastitog mišljenja. Imati svoje mišljenje, to još uvek nije i otuđenje od navika. Otuđenje od navika, to još uvek nije i objava rata. Objava rata još uvek nije i pobeda. Pobeda još uvek nije i istorija. Istorija - to još uvek nije i večnost. Večnost - to još uvek nije i sloboda.
XLIII Šesti amanet ptici: Sa neskrivenim poštovanjem odnosite se prema onima koji ne misle kao vi. Samo njih smatrajte vrednima. Ko misli kao vi, oduzima vam sposobnost vijanja vetra i druge slične pokretljive veštine. Ne uzimajte ga za sagovornika da svojom beslovesnošću ne obezvredi smisao vaše pobede. Sa neskrivenim poštovanjem odnosite se prema onima koji su dostojni da ih prevaziđete.
XLIV Sedmi amanet ptici: Pravi i veliki letači, ti, koji su nam uzor i kojima najviše verujemo, moraju na vreme da se povuku s neba, jer zablenuti u lepotu svoga umeća smetaju onima koji dolaze. Mrtvo drveće je ugalj. Mrtav ugalj je vetar. Mrtva vatra je pepeo iz kojeg niče korenje novog drveća. Zato se veliki mudri letači na vreme povlače i ne gužvaju nebo.
XLV Osmi amanet ptici: Za vreme vašeg posmatranja sve su čarolije normalno stanje uma. Zašto tvrditi nekom da su plavi glečeri Grenlanda smeđi, ako ih je on video ružičaste? Oni si, ustvari, isto to: isto beli. Neka za vreme vašeg posmatranja purpur crvenog cveća sto se žuti neodoljivo podseća na zeleno sivilo ljubičastog. Mogućnost nemogućeg postiže se kad uman stvor izgubi osećanja za prepreke i tvrdo, izmigolji se svim zahvatima, čak i vetru i zauvek prestane da se bavi dijalogom.
XLVI Deveti amanet ptici: Ko samo razgleda sebe kao celinu, taj mozže biti i odmaknuto radoznao da bi neprestano posmatrao obe svoje suštine i razumeo kako to pravac ka ovamo vodi u onom pravcu. Ali ko sebe hoće kao celinu i da obuhvati, taj mora podjednako ispunjavati obe zapremine i biti vrlo spolja u jasnoći nejasnog i vrlo unutra u nejasnoći jasnog. Iz ovog stanja sebe, što je još uvek tamo, dospeti u ono stanje sebe, što je već sasvim ovde. To nazivamo dostojanstvom svih stvari.
XLVII Deseti amanet ptici: Pokrećite se kroz razum bez saplitanja. Glatko. Bez namere. Naprezanja. Opterećenja. I prisile. Ne predviđajte unapred dubinu nijednog zamaha. Misle li da ste ukopani - ukopana je njihova misao, jer nije u stanju da vas prati. I placčite i smejte se zbog iste stvari. U isti mah. U isti mah se i vraćajte i odlazite tamo i ovamo. Istodobno zaboravljajte i pamtite. Letenje je onaj trenutak, kad shvatite da vas u svemu svako može zameniti samo ne u sopstvenoj besmrtnosti. Ja to najbolje znam. Ja ta umeća nisam umeo. Strahovito sam ukopan. Strahovito sam smrtan.
XLVIII Da li da vas nazovem učiteljem, gospodine, upitala me je ptica nekakvim mirisavim osmehom dok je u vetru njušila dah teških vlažnih senki i žmirkala u gumenu daljinu što se skraćivala i rastezala podno bregova. Učitelj umeće daruje da bude svima korisno, a vi ste tako munjevito izveli svoje stvaranje i niste čak ni meni rekli kako me ljuštite sa same granice prostora. Za sve što ne znate, unapred pogađate odgovore bez straha da li ce biti tačni i bez radoznalosti zašto su zaista tačni mnogo docnije kad se prouče ili dokažu. Vi ne pravite jata, nego poseban slučaj krilatosti. Mogu li da vas nazovem učiteljem, gospodine?
XLIX Ako ste učitelj, objasnite mi neke stvari. Mogu ja divno da verujem u to što ne znam šta je. Zar ne verujem i u sebe, iako ne znam šta sam? Ali potrebno mi je znanje zašto verujem. Zašto me bacate uvis? Zašto mislite da sam živa? Zašto mislite da sam ptica? I zašto mislite da sam krilata? Možda jedino zato što ste u meni primetili da sam toliko opčinjena slobodom da mi je neudobno i to što pripadam sebi.
L Po čemu nešto, što je privremeno načinjeno od peska, kao ja, mora i da misli kao pesak: privremeno? Po čemu i najstarije moje pitanje mora da bude mlađe od božanskih pitanja svemira? O čemu nas dvoje govorimo dok ćutimo? O stvaranju života? Ili o stvaranju već stvorenog? Da li je isto: isto? Ili je isto: različito?
LI Strahovito sam meka i neotporna. Osećam se kao plima i oseka. Možda jedan kamen misli o meni da sam ružna i ljigava, kao sto ja to mislim za sipu ili žabu. Možda se sipa i žaba gade mene i kamena jer smo im jednako tvrdi. Htela bih da ispravim neke pogreške naučenog. Da sa ozbiljnosti oljuštim proizvoljno. Da odgonetnem ono što se smatra mističnim. Ja sam primila svih vaših deset zaveštanja, ali ona su vaše, a ne moje iskustvo. Ako mi date svoje prezime i primorate me na svoju misao, čime ću onda rasti?
LII I ovako je rekla: ja nemam rodoslova, ali mi je neshvatljivo da sam došla iz ničega. Ja nisam ni pesak ni voda. Nisam više ni vi. Ovo iz čega vam govorim, taj paperjasti oblik ptice, - to je tek privremeno moje stanje. Ne bojim se života. Bojim se što se ne sećam koliko sam već puta bila mrtva. Ne bojim se ni smrti. Bojim se što ću opet zaboraviti da sam živela.
LIII Čudno je to sa stvaranjem života, priznao sam joj umorno. Ne, nemojte me zvati učiteljem. Samo sam slučajni učenik svetlosti. Pošao sam na sever da negde izučim težak zanat livca vetra. To je bojena umetnost oblikovanja misli dahom i mnogi je ovde svrstavaju u pesništvo, ali je razlika u veštini neizdisanja suvišnih reči. Ovo je prvi put da vajam. Prolazeći niz reku pomolio sam se vetru i svetlost me je primetila i pomogla mi da vas stvorim. Izabrao sam učitelja koji je preživeo svoju smrt.
LIV Na onoj strani horizonta, gde je već mrak, kotrljaju se prve zvezde. Milionima godina šalju nam stalno svežu svetlost. To njihovo iskustvo pamti: šta je ništa. Pamti kako drvo zatrudni. Da li je pčela predak ili potomak svoje duše. Dokle vreme zri. Kako se mogu nabrojati sva čula ilovače. U šta je smeštena bezgraničnost. Nisam vam govorio svoju istinu, nego istinu svetlosti. Otac neznanja je: neću da saznam. Otac znanja je: moram. Najveće misli događaju se u procepu. Oslušnite i čućete: postoji nešto kao pra-govor. Bio sam pritešnjen. Ja sam morao to da naučim.
LV Nije li najzad vreme, rekoh ptici, da vas bacim u nebo? Vi tamo pripadate. Verujte, priznao sam, jedva sam uspeo da vas načinim. Sad više nemam snage ni da se obradujem. Laku noć, rekao sam. I bacio sam je uvis: letite u čistoti, ptico moja! Ne znam pravedniju počast koju bih mogao da vam darujem. Načinila je krug nad mojom glavom kao da crta auru. I odletela. U ogledalu vode ličio sam na boga.
LVI Pošto sam napokon uspeo da zanemarim neke čudnosti, da zanemarim navike i osećajnost postupka i da izbegnem zamkama samodopadljivih nauka, da zanemarim boju i delotvornost oblika, vreme trajanja prostora i njegovu čistotu, da zanemarim pitanje: šta je sadržaj bića, od čega se to pravi, da zanemarim pitanje: da li ja uokvirujem razum, ili je razum to što uokviruje mene, - bilo je najzad vreme da shvatim i smisao igre. I mislim da sam ga shvatio.
LVII Jedino, možda je trebalo da joj ponešto kažem i o ružnoći. O zlu i smrti. O kvarljivosti materije. Ali bio sam divno čist i bezazlen tih godina. Bavio sam se neograničenim poverenjem u lepo. Bio sam taj što se raspituje o snu. Imao sam sva nemoguća čula koja se mogu dogoditi u prvoj mladosti. U prevelikom zanosu, zbog mrve savršenstva, događalo se da počinim obilje neoprostivih grešaka. Najveća od njih je bila što sam se bavio znacima, umesto da pazim na predznak.
LVIII Vodeni vetar u zamršenoj mreži reke. Vetar vazduha u naježenom perutanju lišća. Veliko vreme rastanka: u plićacima ribe su večerale tišinu. Negde daleko u brdima kao da je zbog mene i zbog ptice nešto plakalo. Kiša. Kakav naporan dan za učenja i za odluke! ____________________________________________ “I was born with an enormous need for affection, and a terrible need to give it.”
| |
|  | | Tea

 Broj poruka : 3260 Location : Sweden Datum upisa : 20.07.2009
 | Naslov: Re: Miroslav Antić 31/1/2010, 7:37 pm | |
| Carobna pesma
Vidim te vec, istina-kao u nekoj srebrnoj magli, ali divno te vidim: na nogama ti cizme od sedam milja, u ruci Aladinova lampa, putujes na onom cudotvornom tepihu iz 1001 noci, preleces planine i mora i dizes se visoko prema zvezdama.
Mozda ti i ne slutis koliko volim tvoju trsavu glavu, detinju glavu koja mirise na sapun i penusavi aprilski vetar,
Glavu u kojoj stanuju samo boje visoke, ogromne, nedostizne,
glavu koja ce shvatiti bezmerja i razdaljine svetlosnih godina, nerazumljive cifre i geometrijske krivulje i hrabrost svemirskih brodova sto ce krenuti sutra na nova nepoznata sunca.
Ja sam svoja putovanja protutnjao pod celom i tu su stali prostori o kojima i ne sanjas.
Cetiri ulice tamo i tri ulice ovamo, tako sam jednom leteo cak do Kumove slame.
Dve,tri,pet casa vina u restoranu kraj reke, tako sam beskrajno lebdeo kroz udaljena sazvezdja.
I jedan obican osmeh, i jedno jesenje vece, tako sam trazio nove zlatogrive komete.
Tako sam sebi nasao i jednu tihu mudrost od koje rastu krila.
Zato i hocu samo da te zamolim: preleti beskonacnost i pobedi vreme i mastu, ali nikad ne zaboravi kako se koraca po zemlji.
Dodirni rukama prasinu dalekih dvojnih zvezda, nek ti se damari usklade sa ritmovima pulsara, al nikada ne zaboravi kako se koraca po zemlji.
Jer ljudska srca zasadjena su nisko kao kupine tu, gde su svici crveni dzinovi naseg malenog kosmosa, tu gde smo sebi nacinili milimetarske beskonacnosti, a ipak dovoljno glomazne da se u njima izgubimo: ja daleko od tebe kao Alfa Kentaura, ti daleko od mene kao belo zrnevlje Vlasica.
Pronadji nove svetove i izatkaj im nebo. I podari im vazduh da disu i da ozive.
Ali nikad ne zaboravi kako se koraca po zemlji. Samo tako se mozemo jedan drugom pribliziti.
Cetiri ulice tamo i tri ulice ovamo, moja i tvoja casa piva u restoranu kraj reke, i moje iskrene oci i tvoje iskrene oci u jedno jesenje vece detinjasto i roditeljsko,
-to je ono prostranstvo koje hocu da pomirim izmedju moje i tvoje zvezde. ____________________________________________ “I was born with an enormous need for affection, and a terrible need to give it.”
| |
|  | | Tea

 Broj poruka : 3260 Location : Sweden Datum upisa : 20.07.2009
 | Naslov: Re: Miroslav Antić 31/1/2010, 7:48 pm | |
| Pesma za nas dvoje
Znam, mora biti da je tako: nikad se nismo sreli nas dvoje, mada se trazimo podjednako zbog srece njene i srece moje. Pijana kisa siba i mlati, vrbama vetar cupa kosu.
Kuda cu? U koji grad da svratim?
Dan je niz mutna polja prosut.
Vucaram svetom dva prazna oka zurim u lica prolaznika. Koga da pitam,gladan i mokar, zasto se nismo sreli nikad?
Il je vec bilo? Trebao korak? Mozda je sasvim do mene dosla. Al' ja, u krcmu svratio gorak, a ona ne znajuci-prosla.
Ne znam. Ceo svet smo obisli u zudnji ludoj podjednakoj, a za korak se mimoisli.
Da,mora da je tako ____________________________________________ “I was born with an enormous need for affection, and a terrible need to give it.”
| |
|  | | Tea

 Broj poruka : 3260 Location : Sweden Datum upisa : 20.07.2009
 | Naslov: Re: Miroslav Antić 31/1/2010, 8:02 pm | |
| U meni večeras jedna reka razbija ogromna brda daleka, muči se, urliče, razmiče klance i kida svoje zelene lance i rije kroz moje srce i peče i kroz oči mi kipi i teče.
U tebi večeras ista reka čudno je meka. Sva je od mleka. I čas je srebrna. I čas je plava. U njoj se tišina odslikava.
Svako u sebi reke druge pod istim mostovima sretne.
Zato su naše srece i tuge uvek drugačije istovetne. ____________________________________________ “I was born with an enormous need for affection, and a terrible need to give it.”
| |
|  | | Tea

 Broj poruka : 3260 Location : Sweden Datum upisa : 20.07.2009
 | Naslov: Re: Miroslav Antić 31/1/2010, 8:08 pm | |
| Poruka
Kad prođu zore, kad zaspe kiše, i nas odavno ne bude više, ovo je, moj daleki sine, poruka za tvog još daljeg sina i za kćer najdaljih naših kćeri kroz mnogo nadanja i godina,
za snove šarene i beskrajne, pegave pahulje budućih zora,
za čavrljanja, kikot i tajne i za sva pitanja bez odgovora.
Kad svenu zore, kad zgasnu kiše, i nas odavno ne bude više, reci nek budući lepše sanjaju, zamoli da čudno lepo sanjaju, naredi da bolje od nas sanjaju, pomozi im da tačnije sanjaju, ako ne sanjaju - daj im da sanjaju, viči da sanjaju, sanjaj da sanjaju,
dok u njihovim detinjim grudima pokojna naša srca odzvanjaju i čuju i kuju i odjekuju kao zvonici među ljudima.
Kaži im: onamo, blizu neba, planina jedna na sve njih čeka. Mi smo je zidali od sna i hleba da se uspentramo u svetlost nekad.
Mi smo je digli. A nikad stigli. Za ljudski vek je ogromna bila. I posrćući - u vis smo pali, sa ožiljcima najlepših krila.
Kad minu zore, kad umru kiše, i vidiš: nema nas nikada više reci im da smo se ko ljudi složili: mene podelili, tebe podelili, njih smo pomnožili.
Ovo je, moj daleki sine, osmeh i šapat za tvoga sina i za kćer njegovih najdaljih kćeri kroz bezbroj nadanja i godina. I želja da se nešto produži.
Da se pre oduži.
Da se ne oduži, već da se šalje, od njih još dalje, mnogo dalje.
Reci im: onamo, blizu neba još divnih treba, još jakih treba, naivnih treba i čudnih treba.
Davno smo s mukom sve to sređivali. Sad smo na kraju i to sredili. Klinci su mame i tate nasleđivali. Sad smo mi, roditelji, decu nasledili.
Zato im na uho promrmljaj tiše, kad zore izgore kad splasni kiše
- nas sutra mora tamo negde zajedno s njima da ima za jednu običnu mrvu najglasnije, za jednu običnu mrvu najčasnije, za jednu običnu mrvu najviše. ____________________________________________ “I was born with an enormous need for affection, and a terrible need to give it.”
| |
|  | | Beskraj

 Broj poruka : 21554 Godina : 44 Location : Na pola puta sreci Humor : Uvek nasmejana Datum upisa : 20.03.2009
 | Naslov: Re: Miroslav Antić 17/3/2010, 9:21 pm | |
| PROBAŠ I USPEŠ
I odjednom sam shvatio: postoje reci bez usana. I verovanje bez daha. To je nekakav izazov onoga što je ispred nas, kao da te zacikuju da nešto neceš uspeti, a ti probaš i uspeš.
Zamisli da si sova i dužnost ti je da žmuriš i da se bojiš svetlosti. A ti se cvrsto zarekneš i hipnotišeš sunce.
Objašnjavanjem stvari, oduzimamo im nešto od one lepe carolije, od onog zlatastog omota, ispod kojeg se kriju tolika cudesna znacenja svega što izgleda isto.
Reci su iskracale. I iznošene. I krpljene. Mereno od pre vremena i mnogo posle vremena, ostaje samo smisao kao cudo svih cudenja.
| |
|  | | Kumuloninbus
 Broj poruka : 112 Datum upisa : 29.12.2009
 | Naslov: Re: Miroslav Antić 27/3/2010, 8:05 pm | |
| Stavis li tezak teret na pleca, hodaces posrcuci celo jutro. Ako ga odbacis, odleprsaces stopalima. Isto je tako i sa tezinom saznavanja.
Gomila prolecnih paukova se grohotom smejala dok je, nosena vetrom, slusala kinesku poslovicu: »Samo strpljenje i vreme pretvaraju dudovo lisce u svilu«. Pa evo, rekose oni, mi svakog trena mozemo isplesti toliko niti da prekrijemo nebo.
Kako objasniti prolecnim paucima da nije vazno plesti i ukrasavati vazduh lepotom svoga tkanja? Vazna je upotreba niti! Jos nisam nosio kosulju od paukove svile. Zato ja vise verujem jednoj svilenoj bubi i strpljivom Heraklitu koji misle da ljudi ogromna znanja nalaze u malim svetovima, a zaborave traze u vecem i zajednickom.
I verujem Francuzima. List je cak iz Normandije. Datum 1726: "I sitne kise jedu velike puteve". Zasto se kaze: "beskorisno i korisno?" Zasto se kaze: "usplahireno i spokojno? Kao sto postoji ponasanje coveka, tako postoji i ponasanje njegovih misli.
Rado bih nesto dodao Aristotelu. Recimo da je rekao: »Mudrost je jedina nauka koja se bavi mudroscu, a ne naukom". I onda bih ga i pod ovo potpisao, jer mi je potrebna i takva razglednica: »Ljubav je jedina umetnost koja se bavi ljubavlju a ne umetnoscu". Kjerkegor kaze: »Nema nikakvog Ovde i Tamo. Postoji samo nekakvo Svuda i Nigde«.
A stari dobri momak Ricard Bak dopisao je ispod toga nesto potpuno suprotno. Obojica su u pravu... Ovako kaze Bak: »Kad bi nam prijateljstvo zavisilo od vremena i zavisilo od prostora, savladavsi ih, mi bismo upropastili nase druzenje.
Savladamo li prostor, ostaje samo Ovde. Savladamo li vreme, ostaje samo Sada. I zar ti se ne cini da cemo se nas dvoje na tom cudesnom putu izmedju Sada i Ovde ipak ponekad sretati? | |
|  | | Kumuloninbus
 Broj poruka : 112 Datum upisa : 29.12.2009
 | Naslov: Re: Miroslav Antić 27/3/2010, 8:22 pm | |
| Autobiografija
U obicnom sam sebe uhvatio, pa nikad nisam to sakrivao.
Bar sam posteno kiriju platio na ovom svetu sto sam ziveo.
Mozda sam nekome jad iscelio i nekom u zenice sjaj namamio.
I u komsiluk zvezde doselio. U prozor svitanja uramio.
Ako mi zivot krila skrati i sneg u oko pocne da veje,
znam, bar se necu pokajati sto sam umeo da se smejem. | |
|  | | Sponsored content
 | Naslov: Re: Miroslav Antić  | |
| |
|  | | | Miroslav Antić | |
|
| Dozvole ovog foruma: | Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
| |
| |
| Ko je trenutno na forumu | Imamo 3 korisnika na forumu: 0 Registrovanih, 0 Skrivenih i 3 Gosta
Nema
Najviše korisnika na forumu ikad bilo je 120 dana 5/5/2013, 8:45 pm
|
Zadnje teme | » Fotografija dana 23/1/2021, 2:10 am od meseceva rosa» medeno 20/1/2021, 12:54 pm od Dusica Pajovic» Šta je pisac hteo da kaže? - Majacvet 14/1/2021, 2:01 pm od majacvet» priznanje 8/1/2021, 11:01 pm od SaMar» ANAMNEZA 20/12/2020, 8:07 am od ZEX» O ČEMU TI TO? - CECILIJA 16/12/2020, 8:41 am od CECILIJA» PSALMI LJUBAVI 6/12/2020, 8:34 pm od Nena Miljanović» Plavi tonovi... 27/11/2020, 1:57 am od meseceva rosa» Duhovne price 5/11/2020, 1:59 am od meseceva rosa» Na obodu neba 29/10/2020, 9:33 pm od Marr Inna» Mudre misli 16/10/2020, 1:46 am od meseceva rosa» Neozbiljna pitalica, bez filozofije molim 27/9/2020, 9:18 am od ZEX» ПИСМА 27/9/2020, 9:02 am od ZEX» GRESNIK 22/9/2020, 4:34 pm od inadzija» Poruka vasoj ljubavi..., Ucinite to ovde 2/9/2020, 3:42 pm od ZEX» SEVERNA GRANICA 29/8/2020, 11:54 pm od Nostromo» Srodne duse 12/8/2020, 3:55 pm od BiMoglaDaMogu» Sve o Skorpijama, Vazi i za znak i podznak... 6/8/2020, 12:21 am od ZEX» O BOLU 28/7/2020, 4:09 pm od ZEX» Srednjevjekovni gradovi Crne Gore  15/7/2020, 1:06 am od meseceva rosa» Priče i bajke 14/7/2020, 1:26 am od meseceva rosa» Iz Antologije srpske poezije 5/7/2020, 11:45 pm od ZEX» Zaključavanje foruma 10/6/2020, 3:49 pm od Masada» Mario Vargas Ljosa 9/6/2020, 3:59 pm od meseceva rosa» Ismail Kadare 9/6/2020, 3:48 pm od meseceva rosa» Marguerite Yourcenar 9/6/2020, 3:33 pm od meseceva rosa» Pearl Buck 9/6/2020, 3:19 pm od meseceva rosa» Vuk Drašković 9/6/2020, 3:03 pm od meseceva rosa» Filip Petrović - pesme 8/6/2020, 9:29 am od Filip Petrovic» Zbignjev Herbert 5/6/2020, 6:34 pm od meseceva rosa» Ela Peroci 5/6/2020, 6:22 pm od meseceva rosa» Skadarlija 4/6/2020, 1:02 am od ZEX» Ruski Ženski Glas 1/6/2020, 6:08 pm od ZEX» Biserje mojih godina godina 31/5/2020, 11:12 am od Masada» Nase autorske fotografije  28/5/2020, 12:59 pm od Tea» Citati Bukovskog 19/5/2020, 2:12 am od meseceva rosa» Citati o zenama 12/5/2020, 10:36 pm od Nostromo» Brisanje Youtub - ova 6/5/2020, 1:10 am od meseceva rosa» Noćas me gubiš 4/5/2020, 7:21 am od Masada» Zena i cvece 1/5/2020, 1:34 am od meseceva rosa» Moja romanticna skitanja net-om :) 28/4/2020, 3:12 am od Tea» ROMANTIKA BEZ REČI " 28/4/2020, 2:05 am od meseceva rosa» Razbijemo monotoniju bojom 5/4/2020, 2:07 am od meseceva rosa» DEKOLTEI 22/3/2020, 1:52 am od meseceva rosa» Rimujemo reci 16/3/2020, 2:47 am od meseceva rosa» Asocijacije 15/3/2020, 2:49 am od meseceva rosa» Tajna 28/2/2020, 2:40 am od meseceva rosa» psssssssttt ! 23/2/2020, 6:12 pm od My Name is Nobody» Неки моjи цртежи 15/2/2020, 5:45 am od Nepopravljivi Sanjar» najromanticnija soljica za kafu...caj 10/2/2020, 2:34 am od meseceva rosa |
|
|