
LJUBAV, SMRT I SNOVI Poezija, priče, dnevnici i jos po nešto |
LJUBAV, SMRT I SNOVI - Poezija, priče, dnevnici i jos po nešto Tema "Za goste i putnike" - otvorena je za komentare virtuelnih putnika. Svi vi koji lutate netom ovde možete ostaviti svoja mišljenja o ovom forumu, postaviti pitanja ili napisati bilo šta. Svi forumi su dostupni i bez registracionog naloga, ako ste kreativni, ako volite da pišete, dođite, ako ne, čitajte. Molim one, koji misle da im je nešto ukradeno da se jave u temama koje su otvorene za goste i putnike, te kažu ko, šta i gde je kopirao njihovo. Rubrika Erotikon je zaključana zbog dece i net manijaka, dozvolu za pristup tražite od administratora foruma ! |
| | Miroslav Antić | |
| |
Autor | Poruka |
---|
midjika

 Broj poruka : 1194 Godina : 45 Location : Beograd Humor : pa nije bas cunami, ali ima ga:) Datum upisa : 04.03.2010
 | Naslov: Re: Miroslav Antić 25/6/2010, 3:29 pm | |
| Ako je prošlost starost, a budućnost je mladost, što se baš meni dogodilo da budem mlad u prošlosti a mator u budućnosti?
***
Sve što jeste mora isto toliko i da nije. I samo koliko ga nema, toliko ga i može biti.
***
Neko bi mislio: sanjariš. Ne. Ti to izbegavaš obmane.
____________________________________________ I ruke rađam onom što ruke nema, i srce sadim u stenu i čelik, ja ne mogu da s tugom ne dremam, kroz vazduh ne plivam, kroz vodu ne letim...
| |
|  | | midjika

 Broj poruka : 1194 Godina : 45 Location : Beograd Humor : pa nije bas cunami, ali ima ga:) Datum upisa : 04.03.2010
 | Naslov: Re: Miroslav Antić 26/6/2010, 5:45 pm | |
| Na ovom svetu ima nas raznih
Na ovom svetu ima nas raznih: debelih, smešnih, pametnih, ružnih, pakosnih, dobrih, nežnih i tužnih, i svako dete -kao i u priči- na cvet ponekad čudno liči. Neko se sasvim pitomo plavi. Nekome bumbar zuji u glavi. Neko bogatstva nosi u duši. Neko je šaren. Neko se suši. Neko se pokorno na vetru njiše. A neko beskrajno zamiriše. Pa ako zaista kao u priči Svako na nekakvo cveće liči, onda jedino vredi za mene cvet koji spusti novo seme da biljka sutra ne uvene, nego da trajanjem nadmudri vreme.
A seme - to je ono znanje koje se u životu skupi da čovek sebe oplemeni. I tako: Ostaju samo mudri, a venu lenji prazni i glupi, ma bilo čudno lepi i skupi i čudno mirisni i šareni.
____________________________________________ I ruke rađam onom što ruke nema, i srce sadim u stenu i čelik, ja ne mogu da s tugom ne dremam, kroz vazduh ne plivam, kroz vodu ne letim...
| |
|  | | midjika

 Broj poruka : 1194 Godina : 45 Location : Beograd Humor : pa nije bas cunami, ali ima ga:) Datum upisa : 04.03.2010
 | Naslov: Re: Miroslav Antić 27/6/2010, 4:38 pm | |
| KAD SAM BIO VELIKI Kad sam bio veliki baš sam pravio mnoga čuda! Peo sam se na primer, na razna brdovita brda i - svuda! Istukao sam jednog divljeg lava - bez pruta! Bio sam na Mesecu dva, a možda i tri puta. Posle sam i na južni pol plovio Tu sam dubinom kita primetio. Nije ni trepnuo -a već sam ga ulovio! Ostalim sam kitovima samo zapretio. Kad sam ja bio veliki, tata je morao svaki dan da se umiva. Pobedio sam jednog gusara. Pobedio sam jednog diva! Pobedio sam...još jednog diva! I svaki div je plako. I sve tako... Kad sam ja bio veliki, mogao sam celu ulicu da istučem. Mogao sam sa kuće krov da skinem. Mogao sam svakog kera za uho da povučem. Mogao sam slona za surlu da uštinem. A možda: i dva slona da uštinem! Kad sam ja bio veliki, niko nije smao da me po mleko šalje! Kad sam ja bio veliki... kad sam ja bio veliki... e - ne znam dalje. ____________________________________________ I ruke rađam onom što ruke nema, i srce sadim u stenu i čelik, ja ne mogu da s tugom ne dremam, kroz vazduh ne plivam, kroz vodu ne letim...
| |
|  | | Beskraj

 Broj poruka : 21554 Godina : 44 Location : Na pola puta sreci Humor : Uvek nasmejana Datum upisa : 20.03.2009
 | Naslov: Re: Miroslav Antić 27/6/2010, 8:42 pm | |
| BORI SE
Bolis me, telo moje, bolis me. Volis me, punjena budalo, ne volis me, volis me.
Otkidam latice svetlosti da te smrt manje pece. Prolecem kao stolece. Kao prolece ponad tebe tecem.
Bolis me. Ne prebolis me. Razbolis me. Razbolim. Mrzim te. Ne prebolim te.
Gorim te, a ogolis me. Goris me, a ogolim te. Volim te. Stvorim. Oborim. Ne volim. Volim te.
Otkidam latice vremena. O, veruj mi, u nas ce grunuti topovi mrznje, i u ljubav urasce.
A da li ce zarasti to more ljubomore? Moli me. Otvori se. Bori se. Borim se. Ne preboli me. | |
|  | | midjika

 Broj poruka : 1194 Godina : 45 Location : Beograd Humor : pa nije bas cunami, ali ima ga:) Datum upisa : 04.03.2010
 | Naslov: Re: Miroslav Antić 29/6/2010, 3:07 pm | |
| Plavi čuperak je osvojio mlade čitaoce i njihove roditelje. Knjiga je na širokom jugoslovenkom području bila medu najčitanijim. Antić na to izjavljuje: "Ovu knjigu nisam pisao ja. Pomogla su mi sva deca koju sam poznavao. Istina, niko mi nije diktirao stihove, niko birao ili dopisivao nove reči, ali svi su bili prisutni. Bile su prisutne detinje oči, njihove tajne, nihove tajne ljubavi i snovi. I uopšte uvek kad pišem pesme za decu, radije bih mesto svog imena potpisao mnogo i mnogo dečijih imena. Kažu da se u životu uči od starijih. Ja sam mnoge mudre i plemenite stvari naučio od mladih..."
____________________________________________ I ruke rađam onom što ruke nema, i srce sadim u stenu i čelik, ja ne mogu da s tugom ne dremam, kroz vazduh ne plivam, kroz vodu ne letim...
| |
|  | | midjika

 Broj poruka : 1194 Godina : 45 Location : Beograd Humor : pa nije bas cunami, ali ima ga:) Datum upisa : 04.03.2010
 | Naslov: Re: Miroslav Antić 29/6/2010, 3:43 pm | |
| ____________________________________________ I ruke rađam onom što ruke nema, i srce sadim u stenu i čelik, ja ne mogu da s tugom ne dremam, kroz vazduh ne plivam, kroz vodu ne letim...
| |
|  | | midjika

 Broj poruka : 1194 Godina : 45 Location : Beograd Humor : pa nije bas cunami, ali ima ga:) Datum upisa : 04.03.2010
 | Naslov: Re: Miroslav Antić 1/7/2010, 9:39 pm | |
| ..Kada mi nedostaješ
Mislim tuđe misli Kradem svoje vreme Provlačim ga Između oblaka, snova, Daljine i snega... Kada poželim Da ti nedostajem Odsanjam pesmu Zatvorim oči I na kaldrmi zamislim Cvet beli. Kada te nema Jer tako hoću Zaledim osmeh U sebi kazem ime Udahnem duboko I pomislim Tako mi nedostajes. ____________________________________________ I ruke rađam onom što ruke nema, i srce sadim u stenu i čelik, ja ne mogu da s tugom ne dremam, kroz vazduh ne plivam, kroz vodu ne letim...
| |
|  | | midjika

 Broj poruka : 1194 Godina : 45 Location : Beograd Humor : pa nije bas cunami, ali ima ga:) Datum upisa : 04.03.2010
 | Naslov: Re: Miroslav Antić 1/7/2010, 9:41 pm | |
| snovi
velike ruke imaju ušće koje ih pretvara u okean veliki vetar ima prozračne puteve ka ravnici ja imam samo san, običan malecki san u kome sam za pedalj bliže ponekoj zvezdi i ptici
u zoru od svega toga čitavo nebo izraste na mojim rukama toplim i obrazima snenim i dan je nalik na neke zenice graoraste oivičene zelenim
i uopšte, zvedo i ptico, uopšte - celi svete, divno je kad se u nama čekanje javi, pa se od toga na usni nesto rumeno isplete i nesto graorasto i zeleno u glavi ____________________________________________ I ruke rađam onom što ruke nema, i srce sadim u stenu i čelik, ja ne mogu da s tugom ne dremam, kroz vazduh ne plivam, kroz vodu ne letim...
| |
|  | | Beskraj

 Broj poruka : 21554 Godina : 44 Location : Na pola puta sreci Humor : Uvek nasmejana Datum upisa : 20.03.2009
 | Naslov: Re: Miroslav Antić 3/7/2010, 6:42 pm | |
| KOREN
1.
Postoji jedan mudrac. Dok ovo govorim, on čuči u velikoj pustinji južno od ovih planina. Čuči ne znam koliko godina u pesku i ne podize oči. Ali sve vidi. Šara noktom nešto nerazumljivo i uplašeno ponavlja: i ovo sam već stvorio...i ovo sam već stvorio. Ako mu zatraziš orla, on ne poseže u visine, nego ga prstom iskopa iz zemlje kao koren. To je, kaže on, orao iz kojeg niču drugi orlovi. Posle možeš da mu zatražiš aligatora ili mrava. I njih iskopa prstom iz zemlje kao košticu. On sve može, jer njegovo je stvaranje drukčije nego naše. Od njega sam naučio to što ti danas kazujem kao tajnu.
2.
Gospodine, kažem ja njemu, video sam ljude koji se mnogo ljube i bratime. Ako ljubav postoji cemu je dokazivati? On samo ćuti pognute glave i dugo mrmlja u sebi. I tek u podne, kad sunce kao mač visi sa zenita, govori glasom belim poput zgužvane hartije. Iz toga će, kaže, proizići velika nevolja. Narod koji ne prestaje da peva nesrećan je, siromašan i gladan.
3.
Gospodine, kazem mu ja, video sam čoveka koji preskaće neverovatne visine. Kako to čini kad nije jači od drugih, ne trči brze od drugih, niti je umešniji i lukaviji? Taj čovek, kaže mudrac, uzima zalet kao da ce preskočiti oblake. Stoga i ne primećuje to žto mu je pod nogama. Treba preskakati nebo. Treba imati samo najveću želju pa će sve druge same od sebe biti ispunjene.
4.
Gospodine, kazem mu ja, jedan moj prijatelj iskopao je u bašti kamen. Poklonio ga je nekom vajaru da načini od njega skulpturu. Bio je to običan kamen, ali ako ga okreneš prema svetlosti, u njemu se odslikavao ceo svet. A vajar ga je odbio. Mudrac mi kaže: i morao je da odbije, jer nije ga sam pronašao.
5.
Gospodine, pitam ga ja, kako to da moja glava, koja ispunjava prostore, može da stane u jednu običnu kapu? Zatečeni sasvim slučajno, kaže on, u istom nizu godina na ovoj staroj oronuloj planeti, mi se nastavljamo jedni na druge, kao što se grana nastavlja na granu, a ipak živi svoj vek okrenuta ka drugoj strani sveta, ka nekim svojim olujama i vidicima. Zato je tvoja glava žumance nekog još neotkrivenog sunca. Zato zasad staje i u običnu ljusku.
6.
Gospodine, kažem ja njemu, imam neverovatnu snagu. Mogu da upravljam brodovima, jer sam ih pokorio. Mogu da zidam nebodere jer sam savladao beton i čelik. Mogu da rijem kroz planine i menjam lice kontinenata. Ali kad uzmem u šaku običan mali šljunak, ma koliko ga stiskao, nikad ga neću razbiti. Kako to? Veliki umovi, kaže on, bili su u početku neznalice, kao što je reka bila potok ili tajfun - tišina. Najveće hulje istorije bile su pre toga bucmasti bezazleni mališani. Himalaji su bili para. Nesto čvrsto i oblo, kao kipovi Vavilona, bilo je u svom vulkanskom detinjstvu bezoblično i meko. Zato je šljunak, u stvari, jedna ogromna planina, oljuštena od golotinje svog lepog i strahovito zgusnutog srca. Čeprka zatim po pesku, prstom izvadi zametak Kilimandžara; stavljam na leđa obično kristalno zrnce, ali padam pod teretom.
7.
Gospodine, kažem mu ja, video sam slikara koji prolazi kroz platno kao kroz svetlost. Naslika sebi vodu i pliva. Kako to? Naslika Alpe i penje se. Naslika daljinu i izgubi se. Mudrac mi ništa ne govori. Samo vidim, u sumrak, kako se poistovećuje sa sivilom, rasplinjuje i nestaje. Odlazim zamišljen i događa se nešto čudno: za mnom ne ostaju stope, kao da nikad nisam ni prolazio ovim krajem. Kao da sam to samo poželeo u snovima. I - izmislio. | |
|  | | midjika

 Broj poruka : 1194 Godina : 45 Location : Beograd Humor : pa nije bas cunami, ali ima ga:) Datum upisa : 04.03.2010
 | Naslov: Re: Miroslav Antić 11/7/2010, 3:08 pm | |
| PORUKA
Kad prođu zore, kad zaspe kiše, i nas odavno ne bude više, ovo je, moj daleki sine, poruka za tvog još daljeg sina i za kćer najdaljih naših kćeri kroz mnogo nadanja i godina,
za snove šarene i beskrajne, pegave pahulje budućih zora,
za čavrljanja, kikot i tajne i za sva pitanja bez odgovora.
Kad svenu zore, kad zgasnu kiše, i nas odavno ne bude više, reči nek budući lepše sanjaju, zamoli da čudno lepo sanjaju, naredi da bolje od nas sanjaju, pomozi im da tačnije sanjaju, ako ne sanjaju - daj im da sanjaju, viči da sanjaju, sanjaj da sanjaju,
dok u njihovim detinjim grudima pokojna naša srca odzvanjaju i čuju i kuju i odjekuju kao zvonici medu ljudima.
Kaži im: onamo, blizu neba, planina jedna na sve njih čeka. Mi smo je zidali od sna i hleba da se uspentramo u svetlost nekad.
Mi smo je digli. A nikad stigli. Za ljudski vek je ogromna bila. I posrćući - u vis smo pali, sa ožiljcima najlepših krila.
Kad minu zore, kad umru kiše, i vidiš: nema nas nikada više reci im da smo se ko ljudi složili: mene podelili, tebe podelili, njih smo pomnožili.
Ovo je, moj daleki sine, osmeh i šapat za tvoga sina i za kćer njegovih najdaljih kćeri kroz bezbroj nadanja i godina. I želja da se nešto produži.
Da se pre oduži.
Da se ne oduži, već da se šalje, od njih još dalje, mnogo dalje.
Reci im: onamo, blizu neba još divnih treba, još jakih treba, naivnih treba i čudnih treba.
Davno smo s mukom sve to sređivali. Sad smo na kraju i to sredili. Klinci su mame i tate nasleđivali. Sad smo mi, roditelji, decu nasledili.
Zato im na uho promrmljaj tiše, kad zore izgore kad splasnu kiše
- nas sutra mora tamo negde zajedno s njima da ima za jednu običnu mrvu najglasnije, za jednu običnu mrvu najčasnije, za jednu običnu mrvu najviše.
____________________________________________ I ruke rađam onom što ruke nema, i srce sadim u stenu i čelik, ja ne mogu da s tugom ne dremam, kroz vazduh ne plivam, kroz vodu ne letim...
| |
|  | | midjika

 Broj poruka : 1194 Godina : 45 Location : Beograd Humor : pa nije bas cunami, ali ima ga:) Datum upisa : 04.03.2010
 | Naslov: Re: Miroslav Antić 11/7/2010, 3:33 pm | |
| Uvod
Poznajem neke kapetančine -sve same surove morske vučine. Nose bradurine. Puštaju brčine. Puštaju obrve.
Sto čuda načine. Na sve bi načine da su muškarčine. Sve bi da učine da su mangupčine, da su mornarčine, da su junačine. Al’ sve su ove kapetančine za mene obične trice i kučine.
Osim tih kapetanskih kapetana ima na svetu i prečih stvari. Prvo da vidimo šta je to more. Prvo da vidimo šta su mornari.
Ko nije plovio, ko nije brodio, ko se od orkanskih talasa skrivao, taj kao da se upola rodio i kao da je upola živeo.
I može od te polovine komotno još malo da se skine.
Ti misliš: more je samo voda. More je ogromna muška sloboda.
Mornari znaju: more se plavi samo u sećanju, samo u glavi, samo na slici - na razglednici.
Ti misliš: more su samo lađe i samo daleka putovanja.
More je kad čovek u sebi nađe mudrost kako se budan sanja i kad su dani slani i sivi.
Mudrost kako se sasvim živi.
Mornari se, u stvari, ne rađaju. Postaju od svoje mašte najzlatnije. Sami se od sebe sebi događaju Svaki put čudnije…neverovatnije…
Zažmure i pogode kad da se dogode i na kom mestu da se dogode.
Ima tu i nekih drugih nemira: more je najmilije dete svemira.
Zvezde ga kao klinca paze i ljube u bistro oko, i maze, I miluju mu kovrdže zelene i u svetlost ga umotavaju, I menjaju mu od vetra pelene kad krenu u zoru da spavaju.
Sunce mu od svog najlepšeg sjaja uz svaku obalu, uz tvrde stene napravi bezbroj šlingeraja od algi zelenih i bele pene.
Oblaci što se nad njim roje Nad kolevkom mu kroz večnost stoje.
Mlekom ga od munje i groma doje i oko usta ga izbrljaju šlagom od jutarnje rose svoje, pa ga ljuljaju, ljuljaju, ljuljaju…
Sve su to znači da su rođaci more i mnogo miliona nebeskih tornjeva, nebeskih zvona…
Sve su to znači da su rođaci more i ogromna vasiona.
Možda i ne znaš: Svi na svet dođu sa nekom zvezdom što je pala. More je opna kroz koju prođu na drugu stranu ogledala.
I životu se sasvim predaju i nebo zaborave dok ovde borave, a u stvari se samo ogledaju u svojoj večnosti, u čudu nekom blistavom, ogromnom i dalekom.
I misle da su na zemlji samo, a jednako su i tu i tamo.
Šta čekaš ? Šta gnjaviš ? Šta metiljaviš ?
Prodaj šta imaš i kupi vreću. Natrpaj u nju svu svoju sreću. Baci na rame u cik zore i put pod noge: -pravo na more.
Isprazni džepove. Sve živo prodaj. Pa tome otkucaj srca dodaj. I malo krilatih snova dodaj. I malo promukle pesme dodaj.
Rasprodaj stvari nove i stare. Šta čekaš ? Idi u mornare.
Idi i vidi što su mornari divna dečurlija i drugari.
Pojedi s njima zalogaj hleba. Progutaj gutljaj vode i neba. Posrči poneku psovku slanu. Istuširaj se u orkanu.
Postaćeš luđi od svake bure. Postaćeš mlađi od svakog proleća. Doživećeš za deset godina što neko ne može za tri stoleća.
Mornari i zvezde čudesno znaju Da večno namiguju i večno traju.
Kad ljudi ostare - odu u penziju, a mornar - u neku drugu dimenziju.
I kad je deda, još se ne da. Još u daljinu čežnjivo gleda.
Do smrti, on samo sa suncem druguje. Tone u neku meku čaroliju. Ne vredi za njim da se tuguje. Ne vredi suze da se proliju.
Mornar ne umire. On mirno ode na onu stranu neba i vode u nešto slobodnije od slobode.
Njemu ne objasne, njega ne uče kako kroz svetlost da se provuče.
I niko ne može da razume i da se seti da primeti kako on sve to čudno ume, kako to čini u tišini.
Duša mu pitomo zamiriše ko maslinjaci posle kiše.
I misliš: gotovo ! Nema ga više.
A on i dalje u vetru diše.
Sad su ti jasnije mnoge stvari. Znaš šta je more. I mornari.
Možda bih njihove tajne prećutao da i sam nisam svetom lutao. Bio sam šašav od putovanja, ogrnut daljinom kao plaštom. Naučio sam kako se sanja i druguje sa sopstvenom maštom.
Kad vidiš mornara, -ne pitaj šta mu je. Pusti ga. On mnogo voli da samuje.
On samo trepne i - kad god hoće stvori parčence divne samoće.
O, more surovo ! O, nebo plavo ! O, moja čvornovata mornarska glavo ! Mnogo me puta vetar šljapio, mnogo sam gorkih bura iskapio, ali bar sam se i sunca napio !
Sad i sam shvatam kako se hoće, kako se želi, kako se može i u samoću i van samoće: dalje od svoje tesne kože.
Sad i sam umem da se pružim. Da sebe učinim za osmeh dužim. Da sebe učinim za pamet dužim. da srce svoje van sebe držim.
Srce se nema da se ima. Srce se ima da ga daš svima.
Prvi deo
O tome kako sam prestigao brzinu
Znao sam jednog kapetana iz onih mojih mornarskih dana. Pleća mu kao vrata ormana. Šake mu kao dva buzdovana. A duša pileća, duša meka kao od hleba i od mleka.
Blesne mu ponekad iz tamnog oka nekakva mudrost drevna, duboka, a kad je besan i kad psuje to se čak preko mora čuje i odjekuje… odjekuje…
Čim sam ga sreo - sav sam se spleo.
Taj je kapetan bio jak. staviš mu, recimo, na leda džak - on odmah doda dva-tri džaka i uvrh toga još sedam đaka i šest mornara, jakih momaka.
Pa kad sve lepo na leđa stavi, on se ovako važan pravi: dok kažeš britva, dok kažeš keks, popije bure mleka na eks i smaže za užinu dva para volova i još pokupi mrve sa stolova.
Odmah sam video da mi se svideo.
Rekoh mu: čuj me, vučino stara, bi li me primio za mornara ?
Naučio sam šta je to more, šta su prostranstva i šta skitanja. Naučio sam sve odgovore. Sad bih da naučim samo pitanja.
Šta vredi da živiš i da se diviš i da preteruješ dok svemu veruješ, pa su ti samo oči bogatije, a glup si ko ćuskija i ne znaš šta ti je.
Šta vrede sva ta putovanja ako su prazna i bezvezna ? Naučio sam hiljadu znanja. Sad moram da naučim to što se ne zna.
Na brodu odjednom nastade muk. Ko ima brk - uvrće brk. Ko nema brk - uvrće žvrk.
Stoje mornari silni i moćni kao balavci bespomoćni. Kapetan protrlja na čelu bore. Pogleda dole. Pogleda gore. Pripali lulu. Pljune u more. I reče: pre svega - dobro veče ! Skidaj tu kapu i daj mi šapu.
Da čujem, poštovani stvore, Kakva te morska pitanja more.
Gledam te, rekoh, pa mi je žao na kakve si mornare spao. Mnogo su tupavi. Mnogo glupavi. Po licu im se razvlači dosada. Oči krmeljive. Musavi. Čupavi. Zar su to vukovi ? Zar je to posada ?
Ti nisi neki levi kapetan. Ti nisi neki desni kapetan. Ti si pametan. Ti si spretan. Okretan. Pokretan. I brzometan.
Daj se za bure ruma potrudi i sedi da pričamo kao ljudi.
On reče: neka te nosi đavo, bezobrazan si, al imaš pravo. Ja nisam običan kapetan lađe. Ja morem plovim sebe da nađem. Ja morem plovim i sebe lovim
Posada voljno ! Bukvar u ruke ! Svako da nauči do prve luke kako se piše sa obe ruke:
“Nije mi dosadno. Ja sam radoznao da doznam, sve što nisam doznao.”
Odgegaše se morski junaci da sriču bukvar kao prvaci.
Šta sam sve učio kod tog čoveka - svi će da mi se dive doveka. Šta sam sve učio kod te lude - svi da mi zavide i da se čude.
Bio sam pre toga buba lenja. Vrućina…more…okolo ništa… Samo se noć sa danom menja od pristaništa do pristaništa. Ploviš i spavaš, zevaš i živiš, a ništa, u stvari, ne doživiš.
U luci dva dana voljno dobiješ. Obavezno se sa nekim pobiješ. Samo se biješ i piješ… piješ…
Celoj ulici piće platiš i na lađu se još gluplji vratiš.
Rekoh: moj kapetane sedi, ovako zaista više ne vredi.
Vidim da sigurno nešto jesam. Ovde sam. Tamo sam. Jedno sam. Sve sam. Pa ipak, ne znam šta sam i gde sam.
Krenem ponekad pa se bojim: koracam, a ko da u mestu stojim.
Stanem ponekad, pa se stidim: vidim, a ko da ništa ne vidim.
Stanem ponekad, pa se bojim: da l’ ja postojim ili ne postojim ?
On reče: sedi drvo na drvo i širom otvori to gluvo uvo.
Kad ne znaš šta si i ne znaš ko si, moraš pod palubu, vrag da te nosi ! Pogledaj kakva ti je kosa. Pale ti šiške preko nosa. Pospremi krevet. Oribaj pod. Nije to hotel ! Ovo je brod ! Operi uši i nokte skrati. Onda se trkom ovamo vrati.
Naučiću te da se setiš kako da brže od metka letiš. Da krila sebi u glavu dodaš…
Al’ prvo moraš da znaš da hodaš.
Probaš da korakneš, pa se sapleteš. O, ljudi moji ! O, beli svete ! Šta si ti: mornar ili dete ?
Da ne gnjavimo: biću kratak ! Prvi i poslednji zadatak: ne gegaj mi se kao patak !
O, ljudi moji, o, dajte vina ! Šta si ti: mornar il’ balerina ?
Prvi se u zoru probudi. Dobićeš jedan ljubak dubak. Do večeri se muški potrudi da znaš da koračaš ko drugi ljudi.
U tom sam dupku hodao, eto, da vas ne lažem - čitavo leto.
Kapetan gleda s komandnog mosta i stalno poručuje: još nije dosta ! Pušta me da se ko stoka mučim i sam od sebe sve da učim.
Pita me: kako je, moj golube ? Ja samo ćutim i stiskam zube. Onda on priđe i, kao drugu, čvrgne mi jednu poveću čvrgu i kaže: upamti, luckasti sine, ko hoće u nepovrat da se vine i bude brži od brzine i sazna šta je večna sloboda, - taj prvo mora da zna da hoda.
Inače, marš sa moga broda !
Pet godina sam kod njega učio. Kao puž sam se u duši skvrčio. Neverovatne sam stvari umeo, a ništa od svega nisam razumeo.
I posada se čudom čudi. Zvirkaju u mene kao ludi.
Miljama okolo - sve sama voda. Ja siđem i šetam oko broda. Zarežim kao četiri tigra. Malo se mazim. Malo igram. I u rukama ajkule nosim. i odozdo im svima prkosim.
Pitaju: čime hodaš ? Kako ? Ja lažem. Kažem: ja to - onako.
A nije prosto. Nije lako. Časnu reč, nije to tek onako.
Svašta sam radio. Svašta sam smeo. Jedino sam se dva puta spleo.
Prvi put kad sam na kita seo. Drugi put: kad more beše rovito, od bure džombasto, strašno brdovito.
Da se za vetar nisam uhvatio, u nebo bih se sunovratio. Od zvezda bih se sav pozlatio. Nikad se ovamo ne bih vratio.
Al’ nije bio kraj mojim mukama. Naredio mi kapetan grubi da učim kako se hoda na rukama i da na trepavicama dubim.
Opasno se na mene okomio. Nokte sam lomio. Prste sam lomio. Bio sam trapav kao slonovi. Na dlanu mi izrasli donovi.
Stanem, pa gledam: mogu da biram - rukama konzerve da šutiram ili da čizme pendžetiram.
Stvarno se nisam tome nadao. Ali sam junački sve savladao. Sve mi je krenulo od ruke, al’ ne od talenta, nego od muke
Kapetan reče: dobar si đak. Marljiv si, uporan, spretan i jak. Došlo je vreme da se setiš čime bi mogao da proletiš bar jedan metar, bar pola metra na onu stranu munje i vetra.
Mornari samo misle da plove. U stvari: ne mogu da se sete da dublje zavire u svoje snove.
Mornari ne plove. Mornari lete.
U maštu sam se sasvim zagnjurio i odjednom sam strašno pojurio pravo sa ove stare planete negde ka zvezdama poput rakete.
Posle se znalo: u svakoj luci skupe se oko nas morski vuci. Trepću i mrmljaju poluglasno. Kako to lebdim ? Nije im jasno.
O, kapetani svetla lica ! O, velikani kopna i broda. Ja sam vam poslednja neznalica. I sam se pitam: šta je to voda ?
Šta je to vazduh ? Šta je to tvrdo ? Šta nije čudo ? I šta je čudo ?
Probaću tajnu da vam odam:
Ja sebi u glavu snove dodam. Kafenu kašiku. Ni trunku više. Pa onda zinem i vetar dišem.
Daljinu dišem. Blizinu dišem.
Onda sam slobodan. I hodam… Hodam…
Sanjajte ! To je divno i lako ! Sanjajte ! To bar može svako.
Onda pokazujem kako sam jak. Stavim na leđa jedrenjak. Stavim u zube pola kita. I sto šampita. I sto krempita. I povrh svega još - parče brega.
Malo se žurim. Malo zažmurim. Raširim ruke, pa se vinem. Visoko se u nebo sjurim. Poneku pticu usput uštinem. Po neku zvezdu usput skinem. Poneku sunčanu nit prekinem.
Svi oni zaneme i samo zinu. Ne mogu da shvate takvu brzinu.
Prelećem polja. Prelećem bregove. Dlanom dodirujem šume i snegove.
Dodirujem stenu: iz nje procveta dva cveta… tri cveta… četiri cveta…
Raznesem proleće širom sveta.
Nadletim tako sva mora duga. I mnogobrojna mora treća. I mnogobrojna mora peta.
Drugi deo O tome kako sam uzjahao i samo vreme
O, nebo plavo ! O, moja prazna mornarska glavo ! Sve što sam probao - odmah sam umeo, pa ipak: ništa ja nisam razumeo.
Stvarno je bilo lepo kad letim, al’ ja sam hteo da se setim kako ja letim, cime ja letim, zašto ja letim, kuda ja letim.
Svega sam mogao da se setim. Toga nisam mogao da se setim.
Dode mi da od muke puknem. Da kukam. Da promuknem. Pa da crknem.
Rastu iz mene kao strela ogromna krila, čudesna, bela…
Rastu iz ramena, meka i duga. Rastu sva prozirna kao duga.
Rastu do juga. Dalje od juga. i oko zemlje dva - tri kruga.
Nebo sam grlio i milovao. Ni jednom odande nisam pao. U dušu mi je ceo svet stao.
Jedino mi je bilo žao što stvarno nikako nisam znao čime sam sebi ta krila tkao.
Odkud mi svila za takva krila ?
Onda se opet nadem na obali.
Mnogi su mornari to isto probali. I mnogi ćurani kapetani. I kapetani velikani. I kapetani lepotani.
Strašne su žuljeve na srcu dobili. Strašne su žuljeve u mozgu dobili.
Umalo nisu pošašavili i umalo se nisu podavili.
Nikad se više nisu pojavili.
Razmišljao sam hiljadu dana: odkuda vetru druga strana ? Odkuda naličje svemu što znamo ? Možda ga i mi sami imamo ?
Možda još negde isti postojim, sa mojom dušom i likom mojim ?
Zar nismo sa iste zvezde sišli ? Zar nismo sa iste svetlosti došli ? Zbog čega smo se mimoišli ?
Oj, kapetane, ljudino jaka, što si me uzeo za đaka kad imam mozak ko zrno maka ?
Oj, kapetane, kako da znamo jesmo li ovde ili smo tamo ?
Al’ nema više mog kapetana. Godinama je sve bledi bio. Tako je, bledi, jednoga dana nekuda potpuno izvetrio.
Mornari nisu ni “a” izustili. Brzo su čamac u more spustili i do poslednjeg brod napustili.
Zbunio ih je taj kapetan. Pitali su se: Šta li je ? Ko li je ? Kako da izvetri kao para ? Kakve su ovo strašne čarolije ?
Nisu to vradžbine. Nisu čuda. Taj kapetan je divna luda. Lepo se snašao i - sebe našao.
Jednom, kad sam se u nebo dizao, na pola puta sve sam shvatio. Što ne bih drukčije brzinu stizao ? Zašto se ne bih unatrag vratio ?
U sebi sam se zasmejuljio: da, najzad sam se opasuljio. Nema tu vradžbina, o, beli svete: Treba ponovo biti dete.
Podario sam nežnost svim stvarima. Postao ludi od svih aprila. Bio sam jedini medu mornarima kome su iz glave izrasla krila.
Šta vredi da neko snove plete ? Čime da plete i uplete ako ne postane ponovo dete ?
Sad imam odgovor kako se stiže samome sebi malo bliže, unutra negde gde su nam kosti zlatne od ludosti i od mladosti.
Sad imam odgovor kako da ronim duboko u svoje bistro oko i da u duši nežno zazvonim i volim i verujem duboko.
Dublje od svetlosti. Dublje od Svemira. Dublje od svojih tajni i nemira.
Dublje od svoga najdubljeg sna. Dublje od svoga najdubljeg dna.
Docnije, u igri, jednog dana, kad bejah dečak medu dečacima prepoznao sam svog kapetana. Javio mi se tajnim znacima.
Klopave uši. Čupava kosa. I iste pege oko nosa.
Ipak su to samo naše stvari to - da smo nekad bili stari, to - da smo nekad bili mornari i probisveti i drugari.
Neka to ostane za nas samo. Dosta je da pamtimo. I sve znamo.
Sad skupa rastemo, a mira nemamo, jer potajno se na more spremamo.
Ko nije plovio, ko nije brodio, ko se od orkanskih valova skrivao, zbog čega bi se ponovo rodio i zbog čega bi ponovo živeo ?
Samo mornari i zvezde znaju da večno namiguju i večno traju da vreme uzjašu, da svetlost javljaju, da život kao razred ponavljaju i da se stalno, stalno obnavljaju.
____________________________________________ I ruke rađam onom što ruke nema, i srce sadim u stenu i čelik, ja ne mogu da s tugom ne dremam, kroz vazduh ne plivam, kroz vodu ne letim...
| |
|  | | midjika

 Broj poruka : 1194 Godina : 45 Location : Beograd Humor : pa nije bas cunami, ali ima ga:) Datum upisa : 04.03.2010
 | Naslov: Re: Miroslav Antić 11/7/2010, 3:37 pm | |
| Horoskop
Svemu će probati da te iz knjiga nauče. Možeš naučiti da izgovaraš laž kao istinu. Da izražavaš kako to dolikuje, ili da imitiraš žalost i sreću.
Da budeš privržen, ili na izgled privržen. Da budeš hrabar, ili na izgled hrabar. Da budeš iskreno ili pritvorno zadovoljan malim.
Da sebe ceniš toliko koliko se žrtvuješ. Da imaš sažaljenja, ili da nemaš milosti. Naučiće te da budes čak i pomalo darovit, tek da bi kunjajući proživeo svoj vek.
Sve se, sine moj, može naučiti iz knjiga, osim četiri stvari. Osim vrline nadanja, veštine verovanja, vizionarstva budućnosti i umetnosti strpljenja.
____________________________________________ I ruke rađam onom što ruke nema, i srce sadim u stenu i čelik, ja ne mogu da s tugom ne dremam, kroz vazduh ne plivam, kroz vodu ne letim...
| |
|  | | midjika

 Broj poruka : 1194 Godina : 45 Location : Beograd Humor : pa nije bas cunami, ali ima ga:) Datum upisa : 04.03.2010
 | Naslov: Re: Miroslav Antić 11/7/2010, 3:41 pm | |
| Uspavanka
Svet ovaj, u stvari, i nije tako rdjav i zao, mada poneko plače i samuje i brine.
Možda je suton s krova sasvim slučajno pao.
Možda bi i noć da svane, možda bi i noć da sine.
Volim da svako valja i verujem beskrajno: svanuća postoje zato da čovek lakse diše.
I sklapam oči. I sanjam potajno to vrelo to sjajno jutro od vetra i vlati što se nad krošnjama njiše.
A sigurno je važno i od svega najpreče: za svaki obraz na svetu po jedan poljubac skrojiti.
I kad se umoriš gorko, i trne u tebi veče, divno je svoj jastuk nadom zaliti i obojiti.
I važno je ovo, vaznije od najprečeg:
kad se toliko lepote u sebi čuva i ima, umeti, da niko ne sazna, bar komadić tog nečeg umotati u snove i dosanjati svima.
Tako će vek tvoj biti manje samotan, zao, sa manje briga, ružnoće, i plača, i straha i tuge.
I svaki put kad budeš komadić sebe dao i svoje snove svetu po vetrovima slao,
ličiće jutro na tebe više nego na druge.
____________________________________________ I ruke rađam onom što ruke nema, i srce sadim u stenu i čelik, ja ne mogu da s tugom ne dremam, kroz vazduh ne plivam, kroz vodu ne letim...
| |
|  | | midjika

 Broj poruka : 1194 Godina : 45 Location : Beograd Humor : pa nije bas cunami, ali ima ga:) Datum upisa : 04.03.2010
 | Naslov: Re: Miroslav Antić 11/7/2010, 3:43 pm | |
| NEŽNI DODIR BESKRAJA
Susreo sam Te, slučajno? na otvorenom drumu, koji vodi u Beskraj...
Osetih dodir, Tvoj? Ili je to bio samo nežni dodir Beskraja
Ono što nas je spojilo Bila je namera Beskraja.
Iako večan, Bio je to TREPTAJ u vazduhu I shvatih, sve što možemo uraditi Je da se sjedinimo sa tom namerom Beskraja...
Ležimo mirni, spokojni, Ispod nas trava, Pune oči neba U tom treptaju Bili smo jedno, Sa zemljom, Zadnjom ljubavi ratnika I univerzumom...
„Ne brini“, reče mi, „Ne ludiš. Ono što si osetio Bio je samo nežni dodir Beskraja“
Odavno te poznajem, menjaš se, (kao uostalom i ja) i otvaraš mi vrata novih dimenzija.
Sada odlaziš, zauvek? I ostavljaš me samog da na nogama izdržim Konačni dodir Beskraja
____________________________________________ I ruke rađam onom što ruke nema, i srce sadim u stenu i čelik, ja ne mogu da s tugom ne dremam, kroz vazduh ne plivam, kroz vodu ne letim...
| |
|  | | Beskraj

 Broj poruka : 21554 Godina : 44 Location : Na pola puta sreci Humor : Uvek nasmejana Datum upisa : 20.03.2009
 | Naslov: Re: Miroslav Antić 12/7/2010, 5:48 pm | |
| More hleba i nevolje
Lepo kažem sebi: neću da idem na selo, nisam ja više za one stare tesne kože. Pokvario me asfalt, mašina za pranje veša, senf iz Dižona, tapete na zidovima... Deca mi uče engleski, razumem se u Čajkovskog i dizajn, dušu ispustim na nos kad je lift u kvaru... Ničeg više u meni zdravog, seljačkog, kao da sam, Bože mi oprosti, rodjen u svili i dojili me belom kafom. Postoji još malo dobrog sećanja na detinjstvo i prvu mladost, i jedna tuga, što me svrbi u nozdrvi kad stanem pred onih nekoliko grobova obraslih u travu pokislog seoskog groblja.
A odem, djavo me odneo, vuče me nešto: jesen valjda, ili novo vino, stari prijatelji, kaljavi sokaci, golo bagrenje, miris novembra... Odem, pa plačem, štucam, pevam, i opet još više plačem i - pobegnem. Kafana - ne više od pet stolova. Škilji sijalica od 15 sveća, upljuvana muvama još letos, a ljudi se okupili oko mene kao da sam, izvinite na izraz: poslanik ili ministar, i dušu mi otvaraju. Veruju: možda ću im nešto pomoći.
Svi mi koji jedemo senf iz Dižona i imamo tapete na zidovima, a nemamo ispucale pete i šake kao lopata, ličimo im na nešto svemoguće. I oni, kao deca, svi ti moji vršnjaci, i njihovi očevi, i još po neki živi deda, obasipaju me pitanjima, diktiraju mi svoje brige i ponavljaju ko zna po koji put: da mi učiniš to i to, da mi središ to i to... ko će, ako ne ti!
I ne znam šta mi bi, vrag ga znao, hteo sam valjda da se našalim... tek - kažem ja njima:
- Mnogo mi nešto kukate, a seljaci bolje žive od gradjana.
I tek kad sam zinuo, vidim: pogrešio sam. Zagrizem jezik, ali - kasno.
- A znaš li ti sine - pita me jedan sedamdesetogodišnjak - šta su to staračka domaćinstva?
- Znam - kažem. - Samohrana.
-Djavola znaš - smeška se on krezubo i liže cigaru zavijenu u novine.
- I što si znao, zaboravio si. Nas matorih je sve više samih sa zemljom. Mladi beže u škole, na zanate... Tvoji vršnjaci su poslednji koji su još ostali da se rvu sa bogom, zemljom i ljudima...
A rvanje je bilo. Nisam zaboravio. Kosila seljaka i priroda, i vlast, i Franja i kralj, i Švaba i džandar, i milicija i poreznici, i reforma i otkup... Nisam zaboravio naslove iz novina koji su bili i direktiva i zakletva: "Vojvodina mora dati za pasivne krajeve".
I gledam ih sad, pogrbljene i ostarele, na zemlji rodjene, na zemlji premorene, spremne da se vrate zemlji u onom istom ancugu što miriše na naftalin i lišće dunje, crnom, jedinom odelu za svadbe, svečare, sahrane i smrt.
- Imam deset jutara i ne mogu sam da radim, - žali se starac - izmolim nekako, ali nisu svi te sreće, i prime mi zemlju u zadrugu pod arendu. Dobijao sam 430.000 starih dinara godišnje, dvesto sam plaćao porez i bilo mi je dobro. Čak su mi mnogi i zavideli. Sad neko mudar povećao mi porez za još sto hiljada godišnje. Pitam te lepo, u oči mi gledaj, pitam te: kako da živim sa 130.000 dinara godišnje?
A nas je, stvarno, sve više takvih i sve je više parloga.
- Treba li ovoj zemlji hleba, bog li vas vaš?
- Prema jednoj anketi - kaže mi agronom, mlad i pametan čovek, ali slab na piće, zajapuren kao nova mlada - ljudi bi bili zadovoljni i kad bi dobili samo petnaest hiljada penzije mesečno. Pa neka nosi zemlju ko hoće. Njima bi bilo dosta ono malo okućnice, a sa pet stotina dnevno mogao bi čovek da kupi hleba, duvana, soli i tamjana...
U meni, nešto zgrušano. Jesam li lud ili pijan. Pevajte, vičem i razbijem čašu o čelo. Neću da živite sa petnaest hiljada mesečno, ljudi moji rođeni, očevi moji i vršnjaci mog pokojnog dede. Neću da plaćate poreze nikom, jer platili ste sto puta sto tuđih poreza.
Dajte ovamo cigane, neću da plačem, kažite mi nešto lepo, pričajte nešto makar i bezobrazno, i politički, pričajte svakojako, samo me nemojte opominjati da sam čovek... Ne mogu ja ništa da vam pomognem. Ko sam ja? Plivam po moru hleba i moru nevolje, baš kao i vi, i davim se zajedno sa vama, i grcam, i da znate, dajem vam reč, žaliću se saveznom ministru za poljoprivredu!
A oni me gledaju sažaljivo:
- Takvog ministra u ovoj zemlji nema...
- Zatvori televizor! - grmim na krčmara, čoveka ni krivog ni dužnog. Neću da slušam objašnjenja. Daj nabavi cigane i daj da se pije iz cimenti.
Novembar je.
Miriše na zimu i maglu. Smrdi nam kosa i koža na loš duvan i jeftinu rakiju. Otrovala nas dudovača, gacamo upaljenih beonjača, kroz blato, a naše seljačke duše vetar kao otrcane zastave vitla niz vreme. Kod kuće bacim sa terase senf iz Dižona, pljunem na tapete, pustim do daske Čajkovskog i pevam kontra, na sav glas, ciganske bezobrazne pesme.
- Opet! - viču mi komšije sa raznih balkona.
- Opet! - vičem i ja njima.
I pevam, a suze mi, velike kao trešnje, kaplju iz seljačkih očiju. Ko mi je kriv, djavo me odneo, što sam večno ostao seljak. | |
|  | | Tea

 Broj poruka : 3260 Location : Sweden Datum upisa : 20.07.2009
 | Naslov: Re: Miroslav Antić 15/7/2010, 4:43 pm | |
| ____________________________________________ “I was born with an enormous need for affection, and a terrible need to give it.”
| |
|  | | Tea

 Broj poruka : 3260 Location : Sweden Datum upisa : 20.07.2009
 | Naslov: Re: Miroslav Antić 15/7/2010, 8:14 pm | |
| U ona davna i daleka vremena, kad sam bio dečak, imao sam u osnovnoj školi druga Mileta Petrovića, malog buljookog Ciganina, koga su zvali Mile Glupavi, ili kako se to na ciganskom kaže: Mile Dileja. Mnogi Cigani zovu se Nikolići, Petrovići ili Jovanovići, mnogi se i danas zovu Mile, ali onaj moj drug, onakav Mile Dileja, bio je ipak, i ostao, nešto drukčije od svih ostalih.
Ubili su ga fašisti 1942. godine u drugom svetskom ratu. Sahranjen je negdje ka selu Jabuci, kod Pančeva, u veliku zajedničku grobnicu bezimenih žrtava. Dve humke u ravnici, na dnu negdašnjeg Panonskog mora, liče na dva ostrva koje zapljuskuje veliko nisko nebo južnog Banata. Ponekad tamo odem, zapalim sveću i plačem. A meni se još i sad učini da Mileta ponekad sretnem. U gradskoj vrevi. U metežu autobuskih stanica ili aerodroma. Na obalama reka kraj kojih me nose brodovi. Na pustim poljanama u predvečerja, kad provirim kroz okno voza. Kroz vazduh, blag i pepeljast kao svila, ide čerga. A za njom, na pedeset koraka, providan kao staklo: Mile. Kad voze zađe za okuku, a on, kao da nadrasta krošnje, rasplinjuje se i pretvara u veliki beli oblak. I tako usamljen, dugo još lebdi na južnom nebu.
Iako najmanji u razredu, Mile je uvek sedeo u poslednjoj klupi kao da nekom smeta, kao da je nešto drugo nego ostala deca. Tukli su ga svi redom, bez razloga, prosto zato što je Ciganin. Kad god neko nešto ukrade, Mile je dobijao batine ni kriv ni dužan. A vladalo je verovanje da je urokljiv, zbog zrikavih očiju, i da se noću druži s đavolima.
Jednog dana, kad je sve to prevršilo meru, premestio sam Mileta kod sebe u prvu klupu i potukao se zbog njega do krvi. Proglasio sam ga za svog druga. Pravio sam se da sam i ja razrok kad smo plašili drugu decu. Naučio me je ciganski, pa smo nas dvojica govorili nešto što niko ne razume, i bili važni i tajanstveni.
Bio sam dosta nežan dečak, plavokos i kukavica, ali odjednom se u meni probudio neki vrag i ja sam tukao sve redom, čak i one najjače. Danima sam dolazio kući raskrvavljen i pocepan. Šutirali su mi torbu po blatu. Napadala su me ponekad i petorica. Ali izdržao sam.
Mile me je obožavao. Počeo je da krade zbog mene gumice, boljice, užine, olovke… i donosio mi sa nekom čudnom psećom vernošću. Imao sam zbog toga mnogo neprilika, jer morao sam sve te stvari posle krišom da vraćam, da ga ne uvredim. A vraćati je ponekad mnogo teže nego krasti. Mile Dileja je bio najveći pesnik koga sam poznavao u detinjstvu. Izmišljao je za mene ciganske pesme na već poznate melodije, prerađivao one stare koje je slušao od mame i bake, i dugo smo, danima, pamtim to kao iz neke čudne magle, dugo smo govorili o neobičnim svetovima bilja i životinja, o zlom duhu Čohana što jede decu, o snovima i kletvama, o čergama i skitnjama, i gorko, i šeretski, i tužno, i bezobrazno. Jednog dana rekao mi je svoju tajnu: loš đak je zato što ne može da misli, a da ne peva. Kad bi mogao, rekao je, da otpeva sve svoje lekcije, i zemljopis, i poznavanje prirode, i tablicu množenja, ali da sve to izvrne kako se njemu čini da je lepše, bio bi najbolji đak u razredu. Onda je došao rat. Došlo je strašno Čohano, koga se plaše i deca i odrasli Cigani. Probajte ako ne verujete: to je nešto u krvi. Čudno. Idite u neku cigansku kuću i, kad dete u kolevci plače, dete koje još ne zna ni da govori, plašite ga đavolom, vilenjacima, vešticama, plašite ga babarogom, čime god hoćete – vrištaće i dalje. Ali ako mu kažete, gledajući ga u oči: mir, ide Čohano – dete će okrenuti glavu, naježiti se i zaspati.
U kućama Garavog sokaka tih prvih ratnih noći stalno su gorele sveće. Kažu da se Čohano boji svetlosti, jer je duh mraka i smrti. «Čohano jede sveće», govorili su. «Palite zato jednu na drugu da se produži svetlost». Moj Mile je morao da nosi na ruci žutu traku. Tako su okupatori odredili. Žuta traka je značila da on nije čovek, nego Ciganin, i da svako može da ga ubije kad hoće.
Bio je nasmrt preplašen. Vodio sam ga kući iz škole, uzimao od njega traku i stavljao na svoj rukav. Dogodilo se da smo jednom, vraćajući se tako, sreli nemačkog vojnika. Jednog od ovih naših, domaćih, regrutovanih u diviziju «Princ Eugen». Bio je u šlemu, pod oružjem, a jedva šest ili sedam godina stariji od nas dvojice. Imao je dva plava oka, okruglo rumeno lice, u prvi mah činilo mi se čak dobroćudno. Uperio mi je pušku u grudi. U vilici mu se caklio zlatan zub. «Čega se to vas dvojica igrate?» «Ničega», rekao sam. «On se boji, a ja mu čuvam strah». «A šta je on tebi, kad mu čuvaš strah?» «Brat», rekao sam. I dalje se smeškao. Isukao je bajonet i stavio mi vrh u nozdrvu. Digao ga je tek toliko, koliko mogu da se uspnem na prste. «A koga se to bojiš?», upitao je Mileta. Mile je ćutao i gledao u zemlju. «Boji se da ga ne ubijete, gospodine vojniče», kazao sam dižući se i dalje na prste kao da ću poleteti. Osetio sam da mi nozdrva polako puca i krvari. «A ti se ne bojiš?» «Svako ko je mali mora da ima starijega brata koji će ga čuvati», rekao sam. «A gdje je tvoj stariji brat?» «Nemam ga, gospodine vojniče», kazao sam. «Zato se i ja bojim kad sam sam. Ali pred ovim dečakom ne smem».
Ne prestajući da se smeška, vojnik me je poveo ulicom. Išao sam tako na prstima, sa bajonetom u pokidanoj nozdrvi i ljudi su nam se sklanjali s puta. Vojnika je sve to veoma zabavljalo. Očekivao je, valjda, da ću zaplakati. A ja, od silnog straha i bola, ništa drugo nisam umeo da mislim, nego sam stalno ponavljao u sebi: nemoj se saplesti, ostaćeš bez nosa.
Mileta su jedne noći odveli s grupom Cigana i streljali. Ja sam ostao živ. I kad god vidim nekog Ciganina da mu treba pomoć, stanem uz njega da mu sačuvam strah.
Jedno vrijeme odlazio sam u kafane gde sviraju najbolje ciganske družine. Oni to zovu: muzička kapela. Družim se s njima i plačem. Teram ih da mi sviraju Miletove pesme. Oni kažu da to ne postoji. Da reči tako ne idu. A ja znam da idu baš tako, i još ponešto izmišljam i sad već, polako, neki dobri orkestri kao što je Tugomirov ili Janike Balaža, Žarkova banda, Džanetova ili Miloša Nikolića iz Deronja, pevaju te pesme. «Iz poštovanja», kaže mi basista Steva iz Silbaša. «Žao nam kad plačete. Ako ne postoje pesme, izmislićemo ih za vas».
I ja, evo, već godinama lutam i izmišljam pesme Roma. Romi – to je isto što i Cigani, samo što na ciganskom Romalen znači i: ljudi. I uvek se piše velikim slovom.
A Mile Dileja? Ja u boga ne verujem. Ni u strašno Čohano. Ali ako ga negde ima, onda ga molim da tamo, u onom svetu mraka, korenja i tišine, kupi mom Miletu Dileji plišan šešir. Uvek ga je tako mnogo želeo.
Miroslav Antić ____________________________________________ “I was born with an enormous need for affection, and a terrible need to give it.”
| |
|  | | Beskraj

 Broj poruka : 21554 Godina : 44 Location : Na pola puta sreci Humor : Uvek nasmejana Datum upisa : 20.03.2009
 | Naslov: Re: Miroslav Antić 16/7/2010, 8:37 pm | |
| Spomenik
Ako hoces da dignes spomenik svoje nade, ne pisi ljubavna pisma.
To samo smuseni rade.
Ko, kome, cime da pise kako se vecnost dise? Pisma se pisu tajno, a citaju javno.
I svima ispadne smesno to sto je tebi ljubavno.
Uzmi ti ostru britvu pa nekom maleckom boru urezi svoju ljubav u neznu mirisnu koru.
Borovi su strazari i najbolji cuvari. Oni su pisma za vecnost i zivi spomenari. | |
|  | | Tea

 Broj poruka : 3260 Location : Sweden Datum upisa : 20.07.2009
 | Naslov: Re: Miroslav Antić 18/7/2010, 7:13 am | |
| Kad ti voz ode, sakrij pod pazuh smotuljak moga duha. Biće mi lakše, da sve zaboravim, ako znam da me se neko seća. ...Biće mi lakše, ako znam da smo skuplje plaćeni tamo gde smo se besplatno delili, nego gde smo se pogađali i prodavali. Inače, ako misliš da se ova stanica zove: sreća, izvini, uopšte se ne zove: sreća. Ako misliš da se nas dvoje nismo poznavali, izvini, mi smo se divno poznavali. Hoću da podelimo noćas ovu poslednju krišku sna i ćutanja i sažvaćemo je svako nad svojim krilom alapljivo i gladno. Zar ne nalaziš da je dirljivo smešna ova mala čekaonica između lutanja i lutanja? U redu, presedećemo još koji nestrpljiv sat, a onda jutarnjim vozovima otputovati, otputovati, otputovati, bajagi – iznenadno... ____________________________________________ “I was born with an enormous need for affection, and a terrible need to give it.”
| |
|  | | midjika

 Broj poruka : 1194 Godina : 45 Location : Beograd Humor : pa nije bas cunami, ali ima ga:) Datum upisa : 04.03.2010
 | Naslov: Re: Miroslav Antić 20/7/2010, 1:13 am | |
| Vidim da sigurno nešto jesam ovde sam, tamo sam, jedno sam, sve sam ...
Krenem ponekad, pa se bojim ... koračam a ko da u mestu stojim
Stanem ponekad, pa se stidim, vidim a ko da nista ne vidim
Stanem ponekad, pa se bojim dal' ja postojim il' ne postojim? ____________________________________________ I ruke rađam onom što ruke nema, i srce sadim u stenu i čelik, ja ne mogu da s tugom ne dremam, kroz vazduh ne plivam, kroz vodu ne letim...
| |
|  | | midjika

 Broj poruka : 1194 Godina : 45 Location : Beograd Humor : pa nije bas cunami, ali ima ga:) Datum upisa : 04.03.2010
 | Naslov: Re: Miroslav Antić 20/7/2010, 1:36 am | |
| Ovo nije ispovest. Ovo je gore nego molitva ...
Hiljadu puta od jutros, kao nekad te volim, hiljadu puta od jutros, ponovo ti se vraćam, hiljadu puta ponovo se plašim ... za tebe, izgubljenu u vrtlogu geografskih koraka za tebe, podeljenu kao plakat ko zna kakvim ljudima ...
Da li sam jos uvek ona mera, po kojoj znaš ko te boli i koliko su pred tobom svi drugi goli, ona mera po kojoj znaš ko te otima i ko te plaća ?
Da li sam još uvek, među svim tvojim životima, onaj komadić najplavljeg oblaka u grudima i ... najkrvavijeg saća ...
____________________________________________ I ruke rađam onom što ruke nema, i srce sadim u stenu i čelik, ja ne mogu da s tugom ne dremam, kroz vazduh ne plivam, kroz vodu ne letim...
| |
|  | | midjika

 Broj poruka : 1194 Godina : 45 Location : Beograd Humor : pa nije bas cunami, ali ima ga:) Datum upisa : 04.03.2010
 | Naslov: Re: Miroslav Antić 20/7/2010, 1:41 am | |
| III
Kad voz ode, sakrij pod pazuh,smotuljak mog duha. Biće mi lakše da sve zaboravim, ako znam da me se neko seća ...
Biće mi lakše, ako znam da smo skuplje plaćeni tamo gde smo se besplatno delili negde gde smo pogađali i prodavali.
Inače, ako misliš da se ova stanica zove sreća izvini, uopšte se ne zove sreća. Ako misliš da se nas dvoje nismo poznavali izvini, mi smo se divno poznavali ...
Hoću da podelim noćas, ovu poslednju krišku sna i ćutanja i sažvaćemo je, svako nad svojim krilom halapljivo i gladno.
Zar ne nalaziš da je dirljivo smešna ova mala čekaonica između lutanja i lutanja...
____________________________________________ I ruke rađam onom što ruke nema, i srce sadim u stenu i čelik, ja ne mogu da s tugom ne dremam, kroz vazduh ne plivam, kroz vodu ne letim...
| |
|  | | midjika

 Broj poruka : 1194 Godina : 45 Location : Beograd Humor : pa nije bas cunami, ali ima ga:) Datum upisa : 04.03.2010
 | Naslov: Re: Miroslav Antić 20/7/2010, 1:54 am | |
|
Uplašeno sam pijan i prazan i sam. Ponekad neko naiđe da me nespretno pazi, neko, kome ja, zaista, naivno, zaista bez zlih namera, već posle druge čaše otkrijem putokaze koji vode od tebe do moga usijanog temena. Nikome nemoj reći ali dok ležim ovde kao ispražnjen sarkofag i nešto mudrujem o sreći, trudim se da bar malo zabrinute dobrote tom drugom nekom dam. I dok umire drveće i susnežica po lišću gazi, trudim se da mu bude dobro, makar mrvicu dobro, u ime izvesnog aorista moje ljubavi i davnoprošlog vremena. Dalje ne bih imao ništa više da ti javim. Pijana od hladnoće, subotnja noć se valja. Satovi su već odavno povečerje odsvirali. Dalje, zaista, ne bih imao ništa više da ti javim. Jedino, možda to: da si ostala najlepša medalja iz najlepšeg rata u kojem su mi srce amputirali. Gospođice, ja nisam za tobom bio onako obično, gimnazijski zanesen. U meni je sve do tabana minirano.
____________________________________________ I ruke rađam onom što ruke nema, i srce sadim u stenu i čelik, ja ne mogu da s tugom ne dremam, kroz vazduh ne plivam, kroz vodu ne letim...
| |
|  | | midjika

 Broj poruka : 1194 Godina : 45 Location : Beograd Humor : pa nije bas cunami, ali ima ga:) Datum upisa : 04.03.2010
 | Naslov: Re: Miroslav Antić 20/7/2010, 2:20 am | |
| Kada mi nedostaješ Mislim tuđe misli Kradem svoje vreme Provlačim ga Između oblaka, snova, Daljine i snega... Kada poželim Da ti nedostajem Odsanjam pesmu Zatvorim oči I na kaldrmi zamislim Cvet beli. Kada te nema Jer tako hoću Zaledim osmeh U sebi kažem ime Udahnem duboko I pomislim Tako mi nedostajes... ____________________________________________ I ruke rađam onom što ruke nema, i srce sadim u stenu i čelik, ja ne mogu da s tugom ne dremam, kroz vazduh ne plivam, kroz vodu ne letim...
| |
|  | | midjika

 Broj poruka : 1194 Godina : 45 Location : Beograd Humor : pa nije bas cunami, ali ima ga:) Datum upisa : 04.03.2010
 | Naslov: Re: Miroslav Antić 20/7/2010, 2:24 am | |
| ...a ja živim,jer se nadam da me i sad negde čeka jedna šuma iz detinjstva i vedrica vrućeg mleka.
I tišina ispod brega, i plav lepet ptičijih krila.
I ogromne žute zvezde, kao što je moja bila.
Al putevi zatravljeni nad njima se magle tope... odavno su zatrpane moje bose dečje stope.
Išao sam i ja u svet bez režanja bez bežanja.
Išao sam da odrastem...
Sad sve mogu, sad sve umem...
Ali šta mi sve to vredi, kad sam sebe ne razumem... ____________________________________________ I ruke rađam onom što ruke nema, i srce sadim u stenu i čelik, ja ne mogu da s tugom ne dremam, kroz vazduh ne plivam, kroz vodu ne letim...
| |
|  | | midjika

 Broj poruka : 1194 Godina : 45 Location : Beograd Humor : pa nije bas cunami, ali ima ga:) Datum upisa : 04.03.2010
 | Naslov: Re: Miroslav Antić 20/7/2010, 2:54 am | |
| Slutnja
Kao kad zaroniš do dna mora, a samo kamenčić zgrneš u dlan, tako ti započne po neka zora, tako se završi po neki dan i suze detinje kaplju sve teže na snove prazne ko prazne mreže.
A nekad onako,kao od šale, padne pred tebe zvezda prava, a ti je šutnes vrhom sandale i odeš dalje... I kad se spava , kad nebo zaljulja sva svoja klatna, čitava noć ti od snova zlatna.
Posle detinjstva šta se sve menja? Opet se ređaju snovi i snovi između zvezda i kamenja jastuk kroz život i dalje plovi. Samo je nešto teža glava, manje se sanja -više se spava...
____________________________________________ I ruke rađam onom što ruke nema, i srce sadim u stenu i čelik, ja ne mogu da s tugom ne dremam, kroz vazduh ne plivam, kroz vodu ne letim...
| |
|  | | midjika

 Broj poruka : 1194 Godina : 45 Location : Beograd Humor : pa nije bas cunami, ali ima ga:) Datum upisa : 04.03.2010
 | Naslov: Re: Miroslav Antić 20/7/2010, 3:29 am | |
| Da li sam svuda gde su mi tragovi, Ko zna s čim sam se spajao, A nisam ni takao?
Možda sam boravio i u svom životu, Možda postoje izvesni znaci, Ali kao da je neko stran.
Ali ipak uz mene se može, mada je neobično. Sa mnom je opasno ići, ja se nikad ne umaram.
Valjda sam jedini svedok koji sumnja u sebe Sve češće mi se čini Da nisam nikakav oblik Već da slobodno jedrim kroz sopstveno Pijanstvo – prepušten sunčevom vetru Odlivam se i dolivam.
Ali ipak uz mene se može, mada je neobično, Sa mnom je opasno hteti, ja nikad ne odustajem.
Neiskvaren iskustvom, poseban slučaj samoće. Ponekad izmislim sadašnjost, Da imam gde da prenoćim. I suviše sam video, da bih smeo da tvrdim, Mnogo toga sam saznao, da bih imao ijedan dokaz.
Ali ipak uz mene se može, mada je neobično, Sa mnom je opasno voleti, ja nikad ne zaboravljam.
Pokušavam da shvatim učenja koja mene shvataju. Nejasna mi je vera, spremna u mene da veruje. Teško je biti okovan u moju vrstu slobode. Lako mi je s nemirom, ne mogu da umirim mir.
Ali ipak uz mene se može, mada je neobično. Sa mnom je čudno čak i umreti, jer ja se ne završavam.
____________________________________________ I ruke rađam onom što ruke nema, i srce sadim u stenu i čelik, ja ne mogu da s tugom ne dremam, kroz vazduh ne plivam, kroz vodu ne letim...
| |
|  | | midjika

 Broj poruka : 1194 Godina : 45 Location : Beograd Humor : pa nije bas cunami, ali ima ga:) Datum upisa : 04.03.2010
 | Naslov: Re: Miroslav Antić 22/7/2010, 5:29 am | |
| Ali ipak uz mene se može, mada je neobično, Sa mnom je opasno hteti, ja nikad ne odustajem. Neiskvaren iskustvom, poseban slučaj samoće. Ponekad izmislim sadašnjost, Da imam gde da prenoćim. I suviše sam video, da bih smeo da tvrdim, Mnogo toga sam saznao, da bih imao ijedan dokaz.  ____________________________________________ I ruke rađam onom što ruke nema, i srce sadim u stenu i čelik, ja ne mogu da s tugom ne dremam, kroz vazduh ne plivam, kroz vodu ne letim...
| |
|  | | midjika

 Broj poruka : 1194 Godina : 45 Location : Beograd Humor : pa nije bas cunami, ali ima ga:) Datum upisa : 04.03.2010
 | Naslov: Re: Miroslav Antić 22/7/2010, 5:34 am | |
| I smeškajući se, a neću objasniti zžasto se smeškam i šta osećam dok mi se u raznobojnim klikerima očiju hiljadu svetlosti menja. Morate već jednom shvatiti: ja samo na sebe podsećam ovako pijan od snova i proklet od poverenja. Posle mene slobodno dišite i vi sa rukama od crepa, i vi sa rukama od kolača.  ____________________________________________ I ruke rađam onom što ruke nema, i srce sadim u stenu i čelik, ja ne mogu da s tugom ne dremam, kroz vazduh ne plivam, kroz vodu ne letim...
| |
|  | | midjika

 Broj poruka : 1194 Godina : 45 Location : Beograd Humor : pa nije bas cunami, ali ima ga:) Datum upisa : 04.03.2010
 | Naslov: Re: Miroslav Antić 24/7/2010, 2:20 am | |
| Ušunjam se u tvoj jastuk kao tišina perja, kao tršave šiške večeri mirisave od lišća, od mesečine na peščanim obalama, od uvele svežine oktobra, - baš tako se ušunjam i slušam, slušam šta sanjaš. Nikome neću kazati. Ali hoću da znaš: čuo sam, čuo sam sve sto sanjaš, jer drugo ništa i ne znam samo se u snove razumem, kao što se kauboji razumeju u laso, kao što se tvoj tata razume u politiku, kao što se najveći fudbaler razume u svoju veliku utakmicu, -tako se i ja samo u snove razumem. U snove zbog kojih, kad se probudimo, gledamo nekud visoko, visoko, i rastemo, rastemo, produžujemo se kroz rukave i nogavice, rastemo, produžujemo se kroz oči i srce kao putevi, kao pruge, kao nevidljive šare ptičjeg leta, daleko, daleko, bez Aladinovih lampi, bez čizama od sedam milja, ošamućeni od bajke koja se zove detinjstvo. Ušunjam se u tvoj jastuk da ne znaš, ušunjam se kao umor od jurnjave po sumracima, pokrivam te celu noć, a pre no što se probudiš ostavim ti na rukama toplim od sna, na trepavicama i rumenim obrazima mali smotuljak jutra, jer drugo ništa i ne znam, samo se u jutro razumem i raznosim ga kao mlekarice mleko, kao pekari kifle, kao poštari pisma velikom belom kočijom koja neću da ti kažem kako se zove, ali sam ćeš se setiti.  ____________________________________________ I ruke rađam onom što ruke nema, i srce sadim u stenu i čelik, ja ne mogu da s tugom ne dremam, kroz vazduh ne plivam, kroz vodu ne letim...
| |
|  | | midjika

 Broj poruka : 1194 Godina : 45 Location : Beograd Humor : pa nije bas cunami, ali ima ga:) Datum upisa : 04.03.2010
 | Naslov: Re: Miroslav Antić 24/7/2010, 3:48 am | |
| ____________________________________________ I ruke rađam onom što ruke nema, i srce sadim u stenu i čelik, ja ne mogu da s tugom ne dremam, kroz vazduh ne plivam, kroz vodu ne letim...
| |
|  | | Tea

 Broj poruka : 3260 Location : Sweden Datum upisa : 20.07.2009
 | Naslov: Re: Miroslav Antić 26/7/2010, 9:02 pm | |
| Zbog svega sto smo najlepse hteli, hocu uz mene nocas da krenes Ma bili svetovi crni ili beli, ma bili putevi hladni ili vreli, nemoj da zalis ako svenes. Hocu da drzis moju ruku, da se ne bojis vetra I mraka, uspravna I kad kise tuku, jednako krhka, jednako jaka. Hocu uz mene da se svijes korake moje da uhvatis, pa sa mnom bol I smeh da pijes I da ne zelis da se vratis: da sa mnom ispod crnog neba pronadjes hleba komadic beli, pronadjes sunca komadic vreli, pronadjes zivota komadic zreli. Ili crknes, ako crci treba, zbog svega sto smo najlepse hteli.. Mika Antic ____________________________________________ “I was born with an enormous need for affection, and a terrible need to give it.”
| |
|  | | Bajka

 Broj poruka : 403 Location : u srcu Humor : smejem se Datum upisa : 26.06.2010
 | Naslov: Re: Miroslav Antić 27/7/2010, 6:12 pm | |
| Pesma za nas dvoje...
Znam, mora biti da je tako: nikad se nismo sreli nas dvoje, mada se tražimo podjednako zbog sreće njene i sreće moje.
Pijana kiša šiba i mlati, vrbama vetar čupa kosu. Kuda ću? U koji grad da svratim? Dan je niz mutna polja prosut.
Vucaram svetom dva prazna oka zurim u lica prolaznika. Koga da pitam, gladan i mokar, zašto se nismo sreli nikad?
Il je već bilo? Trebao korak? Možda je sasvim do mene došla. Al' ja, u krčmu svratio gorak, a ona ne znajući - prošla.
Ne znam. Ceo svet smo obišli u žudnji ludoj podjednakoj, a za korak se mimoišli. Da, mora da je tako...
| |
|  | | midjika

 Broj poruka : 1194 Godina : 45 Location : Beograd Humor : pa nije bas cunami, ali ima ga:) Datum upisa : 04.03.2010
 | Naslov: Re: Miroslav Antić 28/7/2010, 2:22 am | |
| Prva ljubav
Ona je knedla u grlu, srebrna knedla u grlu, sve nedokučivo tvoje i sve kristalno tvoje i sve gugutavo tvoje kao večernje zvono.
Ona je duboko u tebi i duboko van tebe.
Ona je malo onako. Pa još malo onako.
Pa onda ono. I ono, I onda sasvim ono
(baš je tako) ____________________________________________ I ruke rađam onom što ruke nema, i srce sadim u stenu i čelik, ja ne mogu da s tugom ne dremam, kroz vazduh ne plivam, kroz vodu ne letim...
| |
|  | | midjika

 Broj poruka : 1194 Godina : 45 Location : Beograd Humor : pa nije bas cunami, ali ima ga:) Datum upisa : 04.03.2010
 | Naslov: Re: Miroslav Antić 30/7/2010, 2:47 am | |
| MALI KAMENI NOKTURNO
Nikad te niko neće ovako tesno grliti uznemirenu i belu.
Ja sam mornar bez kompasa kome uvek polude ladje.
Nikad ti niko neće ovako u krvotok uliti poslednju nežnost celu, ni uspeti u tebi toliko tuge da nadje.
Nikada više nećeš ovako divno truliti u običnom hotelu, a ne želeti ipak odavde da izadješ.
Ti si najukusnija krv sveta koju sam upio hlebom mog mrkog trbuha.
Ti si so sa oteklih usana koje smo oljuštili očnjacima i prosuli po mojim bedrima i tvojim dojkama.
Ti si najbeskonačnije, najubitačnije nebo kraj mog rumenog uha.
Najbesramnija devojka koju sam sreo medju ženama.
Najstidljivija žena koju sam sreo medju devojkama.
____________________________________________ I ruke rađam onom što ruke nema, i srce sadim u stenu i čelik, ja ne mogu da s tugom ne dremam, kroz vazduh ne plivam, kroz vodu ne letim...
| |
|  | | Beskraj

 Broj poruka : 21554 Godina : 44 Location : Na pola puta sreci Humor : Uvek nasmejana Datum upisa : 20.03.2009
 | Naslov: Re: Miroslav Antić 17/8/2010, 8:34 pm | |
| | |
|  | | Beskraj

 Broj poruka : 21554 Godina : 44 Location : Na pola puta sreci Humor : Uvek nasmejana Datum upisa : 20.03.2009
 | Naslov: Re: Miroslav Antić 4/9/2010, 10:32 pm | |
| Rodjen sam u ravnici. To je zemlja bez odjeka. Tu nista ne vraca dozive. Popiju ih daljine.
Jata lete u mestu i mogu se uzabrati. Sve se priginje zemlji. Sve je na dohvat ruke.
Zar to ne lici na slobodu?
Tu se prostori mere svitanjima i sumracima, a vreme duzinama senki. Mlecni put je do kolena, kao prosuta slama. Ne moras da se penjes: zvezde rastu u zbunju. Samo se uputis ravno, po vrezama od zlata, i posle desetak koraka vec hodas po nebesima.
Zar to ne lici na slobodu? | |
|  | | Beskraj

 Broj poruka : 21554 Godina : 44 Location : Na pola puta sreci Humor : Uvek nasmejana Datum upisa : 20.03.2009
 | Naslov: Re: Miroslav Antić 2/10/2010, 11:09 am | |
| Ako odeš, široko sivo stopalo gradskog neba zgazice moju tršavu glavu i razliti plocnicima. Razbicu celo o bandere i sva cu pluca izjecati i izjaukati. Pokidacu košulju i kožu sa grudi noktima, koji su sada crni i zapušteni kao lišce koje po ivicama polako pocinje da truli. Jer sve na tebe lici. Ukus tvoje krvi, prodavace decaci, sa kupinama, pred mrak, po uglovima ovih ulica. Razlivenu toplinu tvoje postelje vezace u cvorove sestre u bolnici. Dezinfikovace smisao tvoga osmeha na caši iz koje si pila lekove. Obrisace novinama reci koje si mi govorila kroz prozorsko staklo. I sve ce svesti na brutalno. Ako odeš, poneceš mene, a sebe ceš ostaviti u oblacima mog sna i jave, koje ce sažaljevati ili nepoznavati ljudi u prolazu. Sve cu kuce ocrniti katranom i tuci one koji ne umeju da naricu kad se spomene tvoje ime. Jer laž su price o novim sastancima, laž sve uspomene i posete rodbine nedeljom popodne. Nikad se više necemo naci. Ostacu sam pod svetlom svetiljke sa tavanice iz koje ce mi se stvarnost godina uvrteti u potiljak. I sve lepo ce s tobom umreti. I svakog ce proleca krovovi dugo plakati suzama okopnelog snega…
Mika Antic | |
|  | | Beskraj

 Broj poruka : 21554 Godina : 44 Location : Na pola puta sreci Humor : Uvek nasmejana Datum upisa : 20.03.2009
 | Naslov: Re: Miroslav Antić 3/10/2010, 6:10 pm | |
| U sebi sam ponavljao: » Ta pokipela vatra što mu je načela lobanju i oprala misao i okrunila svest, samo je načas pobrkala redosled slika i zbivanja. Ali sve će se vratiti, mirno, na svoje mesto.« To sam ja tešio sebe, a ne njega u planini. Verovao sam, zaista, iskreno i bezazleno, da vuk ne moze umreti. Kao što ne može umreti stenje, vazduh i voda. Kao što ne može umreti grimizni točak promene, koji nema početka i ne znaš gde se završava. Kako mu izgleda dan ? Na šta mu liče noći ? Jer strašno je i grešno je kad te neuko odstrele u nečem gde si pravedan, pa ti se zamrse žile u čičak, trnje i korenje, a ti si pravi vuk. I još više od vuka. Ko je taj sto je pucao ? Čime je vukao oroz: mržnjom, strašću ili zavišću ? Da nema takvih u planini, i kamen bi se smekšao. Da nema takvih u planini, i izvori bi ogluveli. Da nema takvih u planini, i noći bi se uspavale. Da nema takvih u planini, ni dan se ne bi osvestio. Veliki vladaru zverinja, veličanstvena nakazo, osakaćena lepoto i prelomljena vitkosti, čekam vas u kanjonu i pratim odjek te rike što više nikada neće zarasti u ovom vazduhu. Ostaće ranjiva obzorja. Ostaće zauvek žive duboke naprsline u naborima neba. Ostaće gorčina što kljuje ne samo iz vašeg mesa, nego sad i iz moga. I ja ričem sa vama. I krzam se. I krunim. Znam, stićićete ovamo. Mi se moramo sresti. Neka beže pastiri, goniči karavana i zbunjeni hajkači. I ja sam vučjeg soja. Ako vas sad izneverim, zar to ne bi izgledalo da zazirem od sebe i svoje iskonske prirode ? Otkako postoji svet, kaznjavaju nas i tamane što nismo kao ostali. Rugaju nam se, smeju, proganjaju nas i žigošu. Vuče, oni se boje, jer nisu nam dorasli ni slobodom ni bolom. Naš san je: nemoguće, a nepoznato – naš zavičaj. Opasnost i radost su blizanci. Sav sam svečano naježen i razdragano krilat, kao kad zaklopim oči i zamišljam da lebdim. Stvarno vas duboko poštujem. Evo me u klisuri. Čekam vas. Poznao me je odmah. Vukovi se prepoznaju. Od rodjenja se mučimo sa istim pretesnim svetom, pa su nam nevidljiva krila jednako iskrzana i svima nam se lome na jednom istom mestu: tu gde počinje zagrljaj. I neki nevidljiv osmeh večito nam se gužva na onim najmekšim mestima gde započinje čudjenje. Bio je opkoljen psima. Nijedan nije smeo da mu skoči u lice. Nijedan nije smeo da mu skoči za vrat. Pratili su ga režeći. I kadgod podigne njusku, usrče nebo i rikne, kevtali su uz njega, zamišljajući tako da su i sami vukovi. Nismo se pozdravili. Ni jedan drugome poklonili. Nastavili smo razgovor bez jedne jedine reci, kao da smo se sretali u zardjaloj proslosti na ovom istom mestu gde smo sada prvi put. Vuk je mahao glavom kao da nesto otresa. Hteo je da mi kaze: » Sreća je u samrtnom času sresti u ovom bespuću nekoga ko je u sebi sačuvao pra-govor. Ja u snu redovno govorim sve te pradavne jezike, ko zna kad izumrle. Mislim da me razume jedino možda još vazduh, jer je u sebi sačuvao mladost i svetlucanje pamćenja. Zemlja se skamenila. Ogrezla je u gips. U krečnjak, krv i salitru.« I hteo je da kaže: « U ponekom jos potoku prepoznam svoju poruku. To me prevodi voda. Ili se ponekad ogledam u zenicama ptica. Hvala sto ste razumeli moj neobični govor, videli mojim vidom i čuli mojim sluhom. I hvala sto ste shvatili svetinju moga greha: moj prezir prema ništavnom.« Još uvek na sebi osećam taj pogled vučji, uporan, opor, težak i istinit. Kao da mi preneo u bore svoj namučen lik. Hteo je da mi kaže: » Neću izdržati dan. Molim vas ubijte me. Ne ostavljajte me psima da me razvuku i pojedu. » Hteo sam da mu kažem: » Psi su razroke pameti, sujeverni i priglupi. Ne mrze oni vas, nego je velika tuga sto misle da, ako odgrizu i komad vaseg mesa, mogu postati vukovi. Moj vuče, psi su sekta. Već to, kad udišu vazduh koji vi udišete, čini ih uzvišenima. Već to, što idu pravcem kojima se vi batrgate, čini im čast i slavu. Psi nisu čak ni čopor. Oni su menazerija. » I hteo sam da kažem: » Vidite kako bi želeli da vam poloču mozak i isisaju srce, da dosegnu vaš um, vašu snagu i gordost. Zamislite tu nesreću kad neko ne ume da bude ono sto zaista jeste, i da u tome što jeste bude i svečan i uspravan, nego vam stalno zavidi što ne zna da bude : vi. » Hteo je, valjda, da kaže: » Ne laju oni na mene, nego se uporno trude da širom otvore vilice i otpevaju himnu za koju nemaju sluha. » I hteo je da kaže: » Molim vas, ubijte me, samo me ne dajte njima. Položite me u vodu, neka me brzaci razbiju o stene u kanjonu i nek se u more ulijem lišen sramote i čist. » Hteo sam da mu kažem: » Ne mogu ja vas ubiti. Nisam ni lovac ni pravednik. Ja sam nešto sa strane, nešto čime se staklo umotava da ne prsne. I najzad, ja sam jedini koji u planini veruje da ste vi, vuče, besmrtni. Pustite me da verujem i odem odavde žmureci. Umrite mimo mene. » Hteo sam da mu kažem, a ništa nisam rekao. Hteo je da mi kaže da me je sasvim razumeo. I kad sam pomislio da ce živeti zato sto je Bog neuništiv, on je tako odjednom, tako strasno odjednom, skočio usred vira. Stajao sam izbezumljen. Umro je najveći vuk koji je ikada živeo na ovom najmanjem svetu. Kako je, onako ogroman, stao u tesnu smrt ? Spustio sam se, zadihan, na kamen u plićaku. Bio sam užasno sam, ne samo svojom samoćom, vec i samoćom vuka, koju sam na sebe primio kao žig zavestanja. Kao čast i prokletstvo. Kao teret i slavu. I ropstvo, i slobodu. Stvarno i dalje verujem da ono, sto je vučje, ne moze u nama umreti. Jer vuk se na vuka nastavlja. Nije mi preneo poruku, ali ja sam je primio. Poznaje se na meni. Vidim u psećim očima. Vidim kako me vide. Već ulaze u mene.Već lutaju po meni, kidaju bele komade mojih beskrajnih prostora, ujedaju se i kolju za svaki zalogaj duše. Gladni su vučjeg u meni. Muči ih da shvate šta nosim, čime mislim i volim, sanjam, cekam i nalazim. Ko god srlja u mene, dobro mora da upamti: jedno je biti otvoren, a drugo biti prohodan. Prate me kao i vuka. Opkoljavaju svitanje i zovu druge pse. Misle da čuvam tajnu kako se biva nad drugima viši snagom i umom. Lako je meni sa psima. Ali naslednik vuka i sam je divljač van zakona. Dižu na mene potere i čekaju me u zasedi isti oni pastiri, goniči karavana i hajkači sa jezera koji pucaju nespretno i ubijaju do pola. Sad sam ja na nišanu. Neko će ovde ostati. Ili ja, ili psi. Ili ja, ili lovci. Svratiću da vidim ko će. Svratiću, sem ako, mozda, namerno ne zaboravim, da sam ikada ovuda prolazio i sanjao. Miroslav Antic | |
|  | | Beskraj

 Broj poruka : 21554 Godina : 44 Location : Na pola puta sreci Humor : Uvek nasmejana Datum upisa : 20.03.2009
 | Naslov: Re: Miroslav Antić 13/10/2010, 8:23 pm | |
| Ulepšavanje nevidljivog UVOD
I
Deca imaju običaj da kvare svoje ogračke, Jer traže u njma srce.
Vade lutkama oči da vide kako radi vid. Izvrću pajace na naličje da opipaju obe strane dodira.
Medvedima i tigrovima paraju plišane glave Da im otvore misao i razumeju namere.
Ona znaju majstoriju disanja unatraške, Od: posle smrti, do: pre rodjenja.
Zato, kad kidaju oblik da dodju do njegovog unutra, Znači da jednostavno ne trpe zavrčene stvari.
Deca u sebi imaju nešto od bošjeg načina: Preveliku radoznalost početka.
II
Mudro bi bilo pozabaviti se, uz nekoliko opreznosti, Putovanjima iza rubova mnogih stvari.
Videti bistro neosvetljenošću onog što je Daleko ispred izvora svih tišina.
Mi se nesnosno vrtimo oko razumevanja prisutnosti Jedne jedine vrste prirode – naše prirode.
Zaboravljamo na prisustvo i takvih nekih sistema Koji su bez dimenzija, jer pripadaju oblicima svesti.
Postoje sa tim prirodama samo dva pravila ogre: Hrabrost pamćenja straha i hrabrost zaboravljanja straha.
III
Šta znači: uznemirenost od ničeg koje daje svojim prisustvom znak da je savršeno nešto?
Postoji jedan mudrac. Evo, dok ovo govorim, On čuči u pustinji na drugoj strani jušnih planina.
Čuči u pesku, ne znam koliko godina ili vekova, I ne podiše oči, a vidi sve što se dogadja u svetu.
Vidi temenom ili kožom. Vidi kičmom ili možda mišlju.
Vuče noktom pred sobom nerazumljive šare Dok spaja čistu nevidljivost sa čistom vidljivošću.
I uplašeno ponavlja: i ovo sam već stvorio. I ovo sam već stvorio.
IV
Ako mu zatražiš orla, on ne poseže u visine, Već ga prstom iskopa iz zemlje, kao koren.
To je, kaže on, orao iz kojeg niču Svi drugi orlovi, od postanka do smaka sveta.
Ako mu zatražiš aligatora ili mrava, I njih iskopa iz zemlje, prstima, kao košticu.
U njegovom je dlanu dodir tako pripitomljen Da drhti kao želatin, pa vidiš: polagano diše.
Iz obrva mu izranjaju otkrića koja liče Na dokučivost nedokučivog i na normalno nenormalnog,
Jer, i da hoće, ništa ne može da uništi: Sve čega se dotakne pretvara se u život.
V
Šta bi se moglo reći za nekog ko je dovoljno Uvežbao pitmu brigu svoje starosti
Da se razume najsvežije u uzvišene sposobnosti Čitanja okrnjenih znakova iskona?
Njemu je povereno da bude vojskovodja i mag. Pesnik principa u kojima se dotiču pra-obličja senki.
Njemu je povereno da bude vajar dubokog poretka stvari I čarobnjak arheologije još nedoživljenog.
Vladar porekla munje. Prepoznavalac sakrivenih predela. Veštak u izgovaranju energije nenametljivog.
Skriven i bezimen, on je ime svega što živi. Poslednji iz dinastije pra-osnivača kosmičke igre.
VI
Gospodine, kažem ja njemu, vi uspevate bez napora Da izvračate neka meni neuhvatljiva značenja. Umeća koja sam vidjao bavila su se trudom Da ono što je uverljivo učine uverljivijim.
Vi se jedini bavite uverljivošću neuverljivog, I ja se iskreno klanjam vašoj časnoj školi.
Umete dlanovima zemlju da pretvorite u med i hleb. Vidim kako ružnoću isceljujete osmehom.
Lebdite nad daljinama kao jesenja izmaglica. Meljete nežnošću kamenje. Mislima topite led.
Sve mi to izgleda zadivljujuće premnogo. Mogu li da vas pitam i neka moja pitanja?
VII
Video sam, gospodine, na rubovima ove pustinje Srce izbezumljenih novih naroda,
Niklih pod trulim lišćem izumrlih kultura, Čije ime, rodoslov i dostojanstvo sad prisvajaju.
Pristižu sa svih strana: mladi buljuci džigita Sa očima na maslinovom ulju. Oštre zube o šljunak.
Nešto se premnogo grle medju sobom, I bez opreznosti vade srca na stolove i bratime se.
Čudnih li hordi: ljube se u usta dok se zakljinju I dišu jedni drugima u lice himnu, u znak počasti.
Ako postoji ljubav i prepoznavanje sebe u vremenu, Treba li sve to ušećereno dokazivati?
VIII
On čuči pognute glave, i nešto sveznajuće Mrmlja sebi u bradu, dok prosejava kroz nju sunce.
I tek negde u sumrak, kad nebo oteža prema zapadu, Od ridjeg oreola jare,
Kaže meketavim glasom: sve je to nadmudrivanje, Ko će se pre povući ispod vetra.
Iz takvih ljubavi nastaju velike rane i krvavljenja. Što više nervoznih zagrljaja – više naprslih kičmi.
A himna, što je glasnija i što se dalje čuje, Sve više podseća na rikanje.
Narod koji se budi može veoma lako Biti zatečen bunovan u svoj svojoj golotinji.
IX
Gospodine, kažem mu ja, letos, dok sam još boravio Tamo gore u brdima, medju kopačima kristala,
Video sam nekakvog čoveka koji preskače Neverovatne visine - a nije krilat.
Kako to čini, kad nije drukčiji od ostalih, Niti je jači od svekolikog naroda?
Nije brži od drugih u zaletu i odrazu. Niti se mnogo ističe spretnošću i bistrinom.
On samo stane pred visoko. Niko mu ne čuje dah. I ne otvara oči, nego žmureći skače.
Je li to moje naivno prividjenje, Ili nekakva njegova časna lukavost?
X
Taj je čovek, kaže mudrac, razmišljajući o težini, Izučio zanat dostojan svakog poštovanja.
Od onog što u sebi nosimo Od onog što doživljavamo
Do onog što doživimo Do onog kako se ponašamo,
- Postoji umetnost uzimanja takvog zaleta Kao da preskačemo oblake i zvezde.
Stoga on, u svom skoku, nikad i ne primećuje Ono što mu je ispred nogu.
Treba preskakati nebo. Imati najviše želje, Pa će sve što je manje biti samo od sebe opkoračeno.
XI
Gospodine, kažem ja njemu, neki starac na severu Kopajući temelj za kuću, iskopao je čudan kamen.
Beše to čovek jednostavan, veoma blag i nežan, Jedan od onih ljudi koji, čim vide takvo kamenje,
Prepoznaju mu duh i razumeju misao, I ispod naslaga vremena čuju srce vulkana.
Oni znaju da kamenju ruke ne rastu Iz sadašnjosti, nego iz prošlosti, ili tek iz budućnosti.
Zato se i ne usudjuju da ih dodirnu, da u njima ne uskomešaju govor i miris večnosti.
Starac je sikopao kamen, duboko mu se poklonio, I pozvao u goste najvećeg vajara svog kraja.
XII
Majstore, rekao je, oslonac ovog kamena je beskraj. Pod čelom tinja mu svetlost koja se večno obnavlja.
U trbuhu mu je začet život daždevnjakovog pretka, Mastodontovog, mačjeg i mog.
On je radjao prvobitne ptice,ribe sa pseudopodama I medvede u obliku protoplazme.
Njegovi putevi vode negde strahovito uvis, A ne u širinu, kao krljušt moje mašte.
Budući da sam izlapeo i nedostojan stvor Koji razume samo ovozemaljske stvari,
A vi ste, sigurno vični čarolijama univerzuma, Dozvolite mi da vam ponudim ovaj beli dar.
XIII
Kamen je zaista bio neobičan, I kad se kroz njega gledalo prema svetlosti,
Sasvim lepo se videla lopta kristalnog srca, U kom se, kao u akvarijumu, oslikavao ceo svet.
Vajar je nedelju dana obilazio oko poklona. Duboko je razmišljao o sebi i svojim rukama.
Bio je, od kad se pamti, najbolji klesar u tom kraju. Sedmog dana strašno je zaplakao, i umro ispred kamena.
Razmišljajući o tome, stalno se pitam, gospodine: Što nije imao snage da primi takav dar?
A mudrac reče: prava je snaga svakog tvorca Da sebi sam nadje kamen.
XIV
Pošto ga nije sam pronašao, morao je da umre, Jer za tih nedelju dana kamen je njega izvajao.
Baš tada, kažu, prolazio je neki vetar onim krajem, I sagnuo se da vidi kako izgleda živi ljudski kipar.
I bezazleno sasvim, iz puke detinjarije, On, čije ruke ulepšavaju vazduh vekova,
Napravio je strašnu grešku: okrnjio je noktom Boru na čovekovom licu, i odlepršao dalje.
I tog trenutka nešto je napuklo u vajaru. Počeo je da prska, da se krnji i raspada.
Otpale su mu ruke. Otpala mu je glava. Odjednom, shvatio je da je kip, i umro je od straha.
XV
Gospodine, pitam ga dalje, a kako ova moja glava, Koja ispunjava prostore, staje u jednu kapu?
I kako moja misao, koja ispunjava ceo svemir, Može da stane u jednu običnu, ljudsku glavu?
A kako, kaže on, svetlost koja je srce neke zvezde Može da stane u jednu krhotinu kristala?
Onom ko shvati svoju misao kao žumance novog sunca Neće biti strašno što ona stane u ljudsku glavu.
Čeprkam s njim po pesku i vadim noktom zametak, Mrvu još nerodjenog, još neslućenog Kilimandžara,
Stavljam na svoja pleća obično zrno peska, I rušim se pod strašnim teretom.
XVI
Dalje kažem: gospodine, postoji negde na zapadu Slikar koji ne slika bojom, nego svojim dahom.
Video sam ga kako prolazi kroz sva platna Kao kroz svetlost, i kao kroz nevidljivo.
Naslika sebi vodu – i pliva. Kako to? Naslika sebi šume – i zamirišu borovi.
Ko prodje, nahrani ga svojim lubenicama i hlebom. Podiže gradove. Upravlja brodovima. Miri ratove.
Naslika stazu do groblja i svi ga dugo oplakuju. Naslika sebi kolevku i vrtati se da opet živi.
Kakvo je čudo moći kojom ume da pomiri Obe istine svoga platna?
XVII
Mudrac je dugo zamišljen. Gleda me malo iskosa Dok nešto broji na prste, oduzima i dodaje.
Ova mrvica vremena u kojoj smo se sreli, Kaže, dok dlanovima ravna pustinju,
Sadrži dovoljno večnosti da do temelja srušimo I vaskrsnemo na istom mestu čitavo jedno čovečanstvo.
Ovo, u čemu čučimo, nije pesak, već trunje reči uzaludnih brbljivaca kao što smo nas dvojica.
I kaže mi na kraju: ti si me uporno pitao Nekakva sasvim tudja, umesto svojih pitanja.
Posuo sam se peskom po kosi i ramenima; Svako je pitanje sveta, i moje pitanje, gospodine. __________________ | |
|  | | Beskraj

 Broj poruka : 21554 Godina : 44 Location : Na pola puta sreci Humor : Uvek nasmejana Datum upisa : 20.03.2009
 | Naslov: Re: Miroslav Antić 22/10/2010, 7:03 pm | |
| Koncert za 1001 bubanj
Vodopad ima bradu kao grof L.N.Tolstoj. To se u stvari Jutro po sebi peni i razapinje dugu. Ja sam priznao jednoj ženi Da je život nešto prosto u meni, - a nije baš tako prosto. Ja sam mislio da cu ići pravo dok se ne pretvorim u lenjir, a našli su me u krugu. Našli su me posle lutanja srozanog od vriska do šaputanja. Prošao je oktobar. Među nogama drveća polako zaudara na vlagu i krv. Ulica poslednji put kisne na sirovom suncu.
Sedite malo kraj mene kao kraj groba. Minut pošte za moje preminulo najrumenije doba. Sedite malo kraj mene Vidite: opet sam dobar. Iza uha mi se okoreo mlaz usirenog poraza kao streljanom vojnom beguncu.
Proletele su ogromne zlatne kočije kroz naše utrnule oči, - a mi ih sačuvali nismo. Nešto mlado nam je rzalo na usni i uvelo Gorko od smeha i slatko do plača. Dozvolite mi da posle svega dalekoj nekoj gospođici napišem jedno pismo, onako malo nostalgično kao što pišu senilni penzionisani admirali preživeloj posadi sa potopljenog razarača.
Gospođice, kazaću, gospođice, sve je, sve je, sve je gotovo. Ovde cveće pokojno prodaju razliveno u parfemske flaše. I sve je, sve je, sve je spokojno kao da vetar nikad nije šamarao drvored i po oknu se pleo.
Gospođice, kazaću, u ovu jesen, frigidnu kao turistkinja sa skandinavskim pasošem, to što sam odjednom sed ne znači da sam beo.
Ti si jedina nahranila svu moju glad sa ono malo mesa i sna. Jedina si bila sita od ono malo mojih noktiju i dlanova. Voleo bih da tvoji budući sinovi naslede boju moga glasa i kćeri nose moju tugu u prslučićima od svile. Voelo bih da sačuvaš moje najdivnije vrhove na horizontalama tvog dna i proneseš moje oči kroz tišinu tuđih očiju i stanova, i moj oktobar kroz sve tuđe aprile.
Ovo nije ispovest. Ovo je gore nego molitva.
Hiljadu puta od jutros kao nekad te volim. Hiljadu puta od jutros ponovo ti se vraćam. Hiljadu puta ponovo se plašim za tebe izgubljenu u vrtlogu geografskih karata, za tebe podeljenu kao plakat ko zna kakvim ljudima.
Da li sam još uvek ona mera po kojoj znaš ko te boli i koliko su pred tobom svi drugi bili goli, ona mera po kojoj znaš ko te otima i ko te plaća? Da li sam još uvek među svim tvojim životima onaj komadić najplavijeg oblaka u grudima i najkrvavijeg saća?
Ovde kod mene dani imaju ukus piva i dosade. Ponekad kaplju kiše čudno, spokojno. Nemam volje ni da živim ni da se ubijem. Sasvim sam nalik na lađu koja luta bez posade i ne želi da zbriše sa svoga oka nešto uzaludno, nešto pokojno, nešto golubije.
Možda je dobro da znaš: posle tebe žene nemaju pravo ništa da uobražavaju. Nekad prvi žutokljunac republike, danas – mogu da podignem zarozane čarape lično bogorodici u dostojanstvo prerušen.
Sve moje nežnosti još uvek na tvom pragu spavaju kao mali žuti psi na mokrim, nabreklim, crnim sisama gospođe keruše. Sasvim sam zakopčan od sluzokože do duše. Ova 32 zuba još uvek ljubav samo za tebe onako jecaju i onako pevuše.
Ti me svakako razumeš: sve je, sve je sve je gotovo. Uplašeno sam pijan i prazan i sam. Ponekad neko naiđe da me zabrinuto voli i pazi, neko kome otkrivam sve tvoje putokaze do mog usijanog temena. Nikome nemoj reći ali ja, koji najmanje znam o sreći, hteo bih malo nespretne sreće tom nekom novom da dam i dok umire drveće i vetar po lišću gazi hteo bih da mu bude dobro u ime izvesnog aorista moje ljubavi i davnoprošlog vremena.
Možda nećeš verovati: i sa hotelima sam raskrstio sasvim neopaženo. Sve mi hoteli nekako liče na istu bajku i postelje u sobama smeškaju se na isti glas. Svi se portiri na isti način brinu onako malo rodački kad im laku noć kažemo. Svi se portiri isto onako brinu, majke mi, kao da znaju za nas.
Dalje ne bih imao ništa više da ti javim. Pijana od hladnoće subotnja noć se valja. Satovi su već odavno povečerje odsvirali.
Dalje zaista ne bih imao ništa više da ti javim jedino možda to da si ostala najlepša medalja iz najlepšeg rata u kome su mi srce amputirali.
Gospođice, ja nisam za tobom bio onako obično, gimnazijski zanesen. U meni je sve do tabana minirano.
Inače, zapamtio sam: ljubav je najgolubija samo u onim kricima koji se poklone prvima. Dozvoli da se zato zbog nečeg u sebi nasmešim u ovu jesen pomalo krišom, kroz suze, pomalo demodirano, ja, tvoj najnežniji pastuv medu pesnicima, ja, tvoj najsuroviji pesnik medu pastuvima. | |
|  | | midjika

 Broj poruka : 1194 Godina : 45 Location : Beograd Humor : pa nije bas cunami, ali ima ga:) Datum upisa : 04.03.2010
 | Naslov: Re: Miroslav Antić 27/10/2010, 4:49 am | |
| 1964. godine Gimnazija u Pancevu, u maju je obelezila stotu godisnjicu. Miroslav Antic u Dnevniku upucuje cestitku:
....Ja sam jedan od djaka te skole i kad govorim o njoj, hteo bih da govorim o celom gradu kraj Tamisa, o njegovim ulicama, o prolecu koje mirise na katran tamo negde kod Riblje pijace, o astraganskoj Gornjoj varosi, o bastama i predgradjima ili pitomim usorenim kucicama Vojvolice i Topole, o Narodnoj basti ili velikoj azotari koja danasnji grad vaskrsava jos jednom iznova, o tome kako smo sa tih plocnika, svi mi, i Pupin i Predic, i Olga Petrov i Jovan Bandur, i Olga Skovran i Draza Markovic, i njihove i moje generacije, krenuli u svet nauceni istinama u klupama te skole, i bili i pesnici i junaci, i sportisti i inzenjeri, i naucnici i obicni ljudi, a uvek se vracali u to nase Pancevo da makara samo nekoliko sati posedimo kod pivare ili prosetamo do usca, vezani jednom cudnovatom niti divnog pripadanja svetu koji je imao sta da kaze i umeo to da izgovori. I ponosit sam svakako. Ponosit zbog tla iz kojeg sam krenuo za ljudskim visinama..
Pa, naravno, u Pancevu je prvi put u zivotu video jednog pravog, istinskog pisca - Desanku Maksimovic. Prisecao se tih dana: ...Bio sam dete i gledao sam je izdaleka, jer su tada mogli da joj se priblize samo oni genijalni, odabrani djaci, od kojih niko nije postao pesnik.Na moju srecu, kasnije sam sasvim u drugim okolnostima sreo Desanku, poetesu ciju sam pesmu prepisao u trecem razredu osnovne skole. To je cuveni moj slucaj: nisam napisao prvu pesmu, nego drugu, a prvu sam prepisao...
Mika Antic ____________________________________________ I ruke rađam onom što ruke nema, i srce sadim u stenu i čelik, ja ne mogu da s tugom ne dremam, kroz vazduh ne plivam, kroz vodu ne letim...
| |
|  | | midjika

 Broj poruka : 1194 Godina : 45 Location : Beograd Humor : pa nije bas cunami, ali ima ga:) Datum upisa : 04.03.2010
 | Naslov: Re: Miroslav Antić 27/10/2010, 5:14 am | |
| Sa suprogom krece "da predahne", u Pariz. Idu preko Svajcarske. Bio je pocetak jeseni 1969. godine. Zarko je zeleo da se sretne i upozna sa slavnim pesnikom Zakom Preverom, ali i filmskim scenaristom i slikarom. Taj san mu se i ostvario zahvaljujuci Bosi Miscevic, Beogradjanki koja je stanovala u istoj zgradi, na Pigalu, kraj "Mulen Ruza", sa Preverom i Ursulom Vijan, a ranije je u toj kuci ziveo i slikar Pedja Milosavljevic. Antici su Preveru doneli na dar atraktivne liciderske kolace, a Svetlana mu je pricala kako je prepevala "Barbaru" i druge pesme koje su izvodjene u njihovom ateljeu na Petrovaradinskoj tvrdjavi. Pricali su mu o Novom Sadu, o lepoj varosi na Dunavu i Prever se odusevio - predlozio im je da camcem Dunavom dodje u Novi Sad, a da ga Antic tu, takodje sa camcem doceka. Onda da zajedno putuju niz Dunav. Prever im je za uspomenu poklonio svoje knjige Cari Pariza, Cari Londona, sa posvetama, sa crtezima, sa kolazima..Ta Preverova ideja medjutim nije se ostvarila, jer je vec naredne godine njegova cerka umrla, a uskoro se i Prever smrtno razboleo. Ali, Miroslav Antic je poceo da zudi za rekom i camcem. Ubrzo ga je i kupio , ali onaj spori camac, za uzivanje na reci, za voznju do Cortanovaca..Imao je obicaj da u camac stavi Svetlanu i decu, bez pica, i da se uzvodno odvezu do Backe Palanke i Cerevica...On je, ustvari, bio opcinjen camcem, a ne Dunavom, kazu njegovi bliski prijatelji. A camac je bio nalik na barku - nabavio ga je u Obrenovcu sedamdesetih godina. ____________________________________________ I ruke rađam onom što ruke nema, i srce sadim u stenu i čelik, ja ne mogu da s tugom ne dremam, kroz vazduh ne plivam, kroz vodu ne letim...
| |
|  | | Beskraj

 Broj poruka : 21554 Godina : 44 Location : Na pola puta sreci Humor : Uvek nasmejana Datum upisa : 20.03.2009
 | Naslov: Re: Miroslav Antić 28/10/2010, 11:16 pm | |
| Ponekad mi se ucini da mi beze pod nogama putevi i daljine. I kadgod mi se dogodi da dospem u daleko, i stanem nasred njega i mislim: konacno, evo me; ako podignem oci, vidim da svako najdalje ima svoje jos dalje. Mozda je to i sreca. Mozda imam u sebi nesto duze od krajeva. Mozda imam u sebi toliko mnogo sveta, da se nikada, nigde, nece moci zavrsiti. Nije rec o zivotu, nego o njegovom dejstvu. Jer neke stvari se ne mogu saznati samo ocima. Postoje u meni mnoga, neverovatna cula. Cula vode i vazduha, metala, ikre, semenja,… Oni koji me srecu, misle da ja to putujem. A ne putujem ja. To beskraj po meni hoda. Od koje sam ja vrste? Znam jednu novu igru. Zaustavim se naprasno i ne micem se satima. Pravim se kao da razmisljam i da u sebi rastem. Cinim to dosta uverljivo. Dok imitiram drvece, neko sa strane, neupucen, stvarno bi pomislio da sam pustio korenje. Razlistavam se sluhom. Zagrljajima. Disanjem. Cak se i ptice prevare, pa mi slete u kosu i gnezde mi se na ramenu. Pravim se da sam trom sanjar. Nespretan penjac. Spor saputnik. Pravim se da mi je tesko da se savijam preko belih ostrica realnog. Pravim se da mi nedostaje hitrina iznenadnog skracivanja u tacku i produzetka u nedogled… Ja ne upoznajem svet, vec ga samo prepoznajem. Ne idem da ga otkrivam, nego da ga se prisetim, kao nekakve svoje daleke uspomene. Jer mnogo puta sam bio gde nisam jos koracao. I mnogo puta sam ziveo u onom sto jos ne poznajem. I mnogo puta sam grlio to sto ce tek biti oblici. Zato izgledam izgubljen i neprestano se osvrcem. A u sebi se smeskam. Jer, ako niste znali, svet je cudesna igracka. Moze li se izgubiti neko u nekakvom vremenu i nekakvom prostoru, ako u sebi nosi sva vremena i prostore?… Smeta mi krov da sanjam. Smeta mi nebo da verujem…
„Hodajuci na rukama“, Mika Antic | |
|  | | midjika

 Broj poruka : 1194 Godina : 45 Location : Beograd Humor : pa nije bas cunami, ali ima ga:) Datum upisa : 04.03.2010
 | Naslov: Re: Miroslav Antić 28/10/2010, 11:36 pm | |
| Oci
1.
U svakom septembru ima necega nalik na tihe rastanke. Primetis to po igrama koje polako pocinju da se saplicu. Primetis to po iskracalom odelu, koje ostavljas mladjem bratu. Primetis i po bajkama, koje smo dosad tako lepo izmisljali. Primetis kako nam i bajke sve manje veruju.
U stvari, velika je to varka. Bas kao sto je i svet drukciji kad ga gledas sa ove ili sa one strane svoga oka.
2.
Onome koga posmatras u ogledalu s nadom, ti si nada koju on gleda iz svoga sveta. Ne veruj nicemu sto se moze primetiti samo sa jedne strane vida. Trci i sastani se sam sa sobom. I izgubi se u daljinama sebe kako kap ciste svetlosti.
Retki su oni koji shvataju granicu slobode. Jos redji oni koji shvataju slobodu granice. "Ne zidaj vrata veca od kuce", kazu Eskimi. To isto znaci sto i zidati prozore manje od ociju.
3.
Stvarno videti, znaci: umeti videti kisu kako pada uvis. Videti kako padaju uvis krovovi kuca i reke u kojima se taloze vrhovi planina. Ovako sam to cuo:"Ko nije nebo ugledao u vodi, taj nema pojma sta su ribe na drvecu".
Pa ako se i okliznes, nekada, u zivotu, ne gledaj to kao pad u sunovrat, nego kao pad uvis.
I uvek, uvek se seti Aleksandra Makedonskog:"Niko me na svetu nije pokorio, sem mene". ____________________________________________ I ruke rađam onom što ruke nema, i srce sadim u stenu i čelik, ja ne mogu da s tugom ne dremam, kroz vazduh ne plivam, kroz vodu ne letim...
| |
|  | | midjika

 Broj poruka : 1194 Godina : 45 Location : Beograd Humor : pa nije bas cunami, ali ima ga:) Datum upisa : 04.03.2010
 | Naslov: Re: Miroslav Antić 29/10/2010, 1:03 am | |
| Stara pesma
Kad sunce sija mi placemo kao ludi, jer ce uvek posle jednog sunca biti nama jedna strasna kisa.
Kad kisa pada mi pevamo kao ludi, jer ce uvek posle jedne kise biti nama jedno lepo sunce.
Posle dobrog uvek dodje lose, jer nikad nam nista bolje nije bilo iza najboljeg.
Posle loseg mora doci dobro, jer nikad nam nista gore nije bilo iza najgoreg.
(Garavi sokak) ____________________________________________ I ruke rađam onom što ruke nema, i srce sadim u stenu i čelik, ja ne mogu da s tugom ne dremam, kroz vazduh ne plivam, kroz vodu ne letim...
| |
|  | | midjika

 Broj poruka : 1194 Godina : 45 Location : Beograd Humor : pa nije bas cunami, ali ima ga:) Datum upisa : 04.03.2010
 | Naslov: Re: Miroslav Antić 29/10/2010, 1:09 am | |
| Mile Dileja
Avoj, Mile glupavi, zasto tako lazes? Kazi makar nesto da je istina i dobices plisan sesir.
"Lutam gladan drumovima. Ajao, ljudi, sto sam ja zdravo siromah. Ajao, boze, kako sam strasno siromah -nemam ja ni mog tatu.
Jos da ne smem ni da lazem, pa- da se ubijem". ____________________________________________ I ruke rađam onom što ruke nema, i srce sadim u stenu i čelik, ja ne mogu da s tugom ne dremam, kroz vazduh ne plivam, kroz vodu ne letim...
| |
|  | | midjika

 Broj poruka : 1194 Godina : 45 Location : Beograd Humor : pa nije bas cunami, ali ima ga:) Datum upisa : 04.03.2010
 | Naslov: Re: Miroslav Antić 29/10/2010, 1:19 am | |
| Joca
"Jesi l cuo da ce sutra padati dinari s neba?" "Nisam".
"A je l verujes da ima tica sto donosi kolace?" "Ne verujem".
"Jesi l cuo da ima negde da je stalno leto?" "Nisam".
"A je l verujes da u radiju zive mali ljudi?" "Ne verujem".
"Mars odavde iz naseg sokaka kad ne umes da sanjas. Da te pokrljam napola - kao lebac. Eto!" ____________________________________________ I ruke rađam onom što ruke nema, i srce sadim u stenu i čelik, ja ne mogu da s tugom ne dremam, kroz vazduh ne plivam, kroz vodu ne letim...
| |
|  | | midjika

 Broj poruka : 1194 Godina : 45 Location : Beograd Humor : pa nije bas cunami, ali ima ga:) Datum upisa : 04.03.2010
 | Naslov: Re: Miroslav Antić 29/10/2010, 1:31 am | |
| Danijela
1.
Svi imaju usred glave nesto cime misle.
Neko ima zelen mesec. Neko ima zuti dukat. Neko kolac, ili prsten, ili zlatnu mindjusu.
Svi imaju usred glave neku lepu pamet.
Ja u glavi imam jedno sasvim prazno - nista. Sve sto stavim pod celo, u to nista propadne.
Takvo mi je prazno dno od te moje glave.
2.
Svi imaju usred grudi nesto cime zive.
Neko ima crven cvet. Neko ima slatku pcelu. Neko sunce, ili potok, ili saren propeler.
Svi imaju usred grudi neko lepo srce.
Ja ukrala jedan sat i sakrila pod rebra. Da ne budu grudi prazne. Da ne duva kroz njih vetar. Da ja imam nesto zivo unutra.
Lepo mozes da ga cujes kako kuca pod kosuljom.
Ako mislis da je srce, varas se. Srce mi je u petama otkad sam se rodila. ____________________________________________ I ruke rađam onom što ruke nema, i srce sadim u stenu i čelik, ja ne mogu da s tugom ne dremam, kroz vazduh ne plivam, kroz vodu ne letim...
| |
|  | | midjika

 Broj poruka : 1194 Godina : 45 Location : Beograd Humor : pa nije bas cunami, ali ima ga:) Datum upisa : 04.03.2010
 | Naslov: Re: Miroslav Antić 29/10/2010, 1:41 am | |
| Raja
Niko nije tako bogat i siromah kao ja, brate moj. Niko nije tako srecan i nesrecan kao ja, brate moj.
U jednom selu kojeg nema, u jednoj ulici koja jos ne postoji, pred jednom kucom koju jos ni sazidali nisu, na jednoj klupi sto samo zbog mene ceka da tek izraste kao drvo,
sedim tako svako vece i sviram u jednu tamburu koju nemam nekakvoj divnoj deci koja jos nisu rodjena, a vole i mene i tebe onako - kako mi to hocemo.
Niko nije tako srecan i nesrecan kao ja, brate moj. Niko nije tako bogat i siromah kao ja, brate moj.
Ako mislis da se salim, nemoj da mi verujes. Ako mislis da ozbiljno govorim, naseo si, brate. ____________________________________________ I ruke rađam onom što ruke nema, i srce sadim u stenu i čelik, ja ne mogu da s tugom ne dremam, kroz vazduh ne plivam, kroz vodu ne letim...
| |
|  | | Sponsored content
 | Naslov: Re: Miroslav Antić  | |
| |
|  | | | Miroslav Antić | |
|
| Dozvole ovog foruma: | Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
| |
| |
| Ko je trenutno na forumu | Imamo 1 korisnika na forumu: 0 Registrovanih, 0 Skrivenih i 1 Gost
Nema
Najviše korisnika na forumu ikad bilo je 120 dana 5/5/2013, 8:45 pm
|
Zadnje teme | » Fotografija dana 23/1/2021, 2:10 am od meseceva rosa» medeno 20/1/2021, 12:54 pm od Dusica Pajovic» Šta je pisac hteo da kaže? - Majacvet 14/1/2021, 2:01 pm od majacvet» priznanje 8/1/2021, 11:01 pm od SaMar» ANAMNEZA 20/12/2020, 8:07 am od ZEX» O ČEMU TI TO? - CECILIJA 16/12/2020, 8:41 am od CECILIJA» PSALMI LJUBAVI 6/12/2020, 8:34 pm od Nena Miljanović» Plavi tonovi... 27/11/2020, 1:57 am od meseceva rosa» Duhovne price 5/11/2020, 1:59 am od meseceva rosa» Na obodu neba 29/10/2020, 9:33 pm od Marr Inna» Mudre misli 16/10/2020, 1:46 am od meseceva rosa» Neozbiljna pitalica, bez filozofije molim 27/9/2020, 9:18 am od ZEX» ПИСМА 27/9/2020, 9:02 am od ZEX» GRESNIK 22/9/2020, 4:34 pm od inadzija» Poruka vasoj ljubavi..., Ucinite to ovde 2/9/2020, 3:42 pm od ZEX» SEVERNA GRANICA 29/8/2020, 11:54 pm od Nostromo» Srodne duse 12/8/2020, 3:55 pm od BiMoglaDaMogu» Sve o Skorpijama, Vazi i za znak i podznak... 6/8/2020, 12:21 am od ZEX» O BOLU 28/7/2020, 4:09 pm od ZEX» Srednjevjekovni gradovi Crne Gore  15/7/2020, 1:06 am od meseceva rosa» Priče i bajke 14/7/2020, 1:26 am od meseceva rosa» Iz Antologije srpske poezije 5/7/2020, 11:45 pm od ZEX» Zaključavanje foruma 10/6/2020, 3:49 pm od Masada» Mario Vargas Ljosa 9/6/2020, 3:59 pm od meseceva rosa» Ismail Kadare 9/6/2020, 3:48 pm od meseceva rosa» Marguerite Yourcenar 9/6/2020, 3:33 pm od meseceva rosa» Pearl Buck 9/6/2020, 3:19 pm od meseceva rosa» Vuk Drašković 9/6/2020, 3:03 pm od meseceva rosa» Filip Petrović - pesme 8/6/2020, 9:29 am od Filip Petrovic» Zbignjev Herbert 5/6/2020, 6:34 pm od meseceva rosa» Ela Peroci 5/6/2020, 6:22 pm od meseceva rosa» Skadarlija 4/6/2020, 1:02 am od ZEX» Ruski Ženski Glas 1/6/2020, 6:08 pm od ZEX» Biserje mojih godina godina 31/5/2020, 11:12 am od Masada» Nase autorske fotografije  28/5/2020, 12:59 pm od Tea» Citati Bukovskog 19/5/2020, 2:12 am od meseceva rosa» Citati o zenama 12/5/2020, 10:36 pm od Nostromo» Brisanje Youtub - ova 6/5/2020, 1:10 am od meseceva rosa» Noćas me gubiš 4/5/2020, 7:21 am od Masada» Zena i cvece 1/5/2020, 1:34 am od meseceva rosa» Moja romanticna skitanja net-om :) 28/4/2020, 3:12 am od Tea» ROMANTIKA BEZ REČI " 28/4/2020, 2:05 am od meseceva rosa» Razbijemo monotoniju bojom 5/4/2020, 2:07 am od meseceva rosa» DEKOLTEI 22/3/2020, 1:52 am od meseceva rosa» Rimujemo reci 16/3/2020, 2:47 am od meseceva rosa» Asocijacije 15/3/2020, 2:49 am od meseceva rosa» Tajna 28/2/2020, 2:40 am od meseceva rosa» psssssssttt ! 23/2/2020, 6:12 pm od My Name is Nobody» Неки моjи цртежи 15/2/2020, 5:45 am od Nepopravljivi Sanjar» najromanticnija soljica za kafu...caj 10/2/2020, 2:34 am od meseceva rosa |
|
|