LJUBAV, SMRT I SNOVI
Would you like to react to this message? Create an account in a few clicks or log in to continue.

LJUBAV, SMRT I SNOVI

Poezija, priče, dnevnici i jos po nešto
 
PrijemTražiRegistruj sePristupi
LJUBAV, SMRT I SNOVI - Poezija, priče, dnevnici i jos po nešto
Tema "Za goste i putnike" - otvorena je za komentare virtuelnih putnika. Svi vi koji lutate netom ovde možete ostaviti svoja mišljenja o ovom forumu, postaviti pitanja ili napisati bilo šta.
Svi forumi su dostupni i bez registracionog naloga, ako ste kreativni, ako volite da pišete, dođite, ako ne, čitajte.
Molim one, koji misle da im je nešto ukradeno da se jave u temama koje su otvorene za goste i putnike, te kažu ko, šta i gde je kopirao njihovo.
Rubrika Erotikon je zaključana zbog dece i net manijaka, dozvolu za pristup tražite od administratora foruma !

 

 IVO ANDRIĆ "NA DRINI ĆUPRIJA"

Ići dole 
AutorPoruka
besherat

besherat

Ženski
Broj poruka : 4371
Datum upisa : 18.03.2009

IVO ANDRIĆ "NA DRINI ĆUPRIJA" Empty
PočaljiNaslov: IVO ANDRIĆ "NA DRINI ĆUPRIJA"   IVO ANDRIĆ "NA DRINI ĆUPRIJA" Icon_minitime31/8/2009, 9:02 pm

IVO ANDRIĆ
1897.-1975


Ivo Andrić rodio se u Docu pokraj Travnika. Osnovnu školu završio je u Višegradu, a gimnaziju u Sarajevu. Studirao je u Zagrebu, te u Krakovu i Gracu, gdje je 1924. doktorirao.

Objava I.svjetskog rata zatekla ga je u Splitu, te je ondje uhapšen zbog svoje jugoslavenske orijentacije. Godinu dana proveo je po zatvorima Splita, Šibenika, Maribora, a amnestiran je 1917. nakon čega dolazi u Zagreb, gdje je jedan od pokretača i urednika projugoslavenskog časopisa “Književni jug”. 1919. odlazi u Beograd. Prima mjesto sekretara u Ministarstvu vjera.

II.svjetski rat provodi u Beogradu. 1945. postaje poslanik u Skupštini Bosne i Hercegovine i u Saveznoj narodnoj skupštini, a 1946. redoviti član Srpske akademije nauka i umetnosti i predsjednik Saveza književnika Jugoslavije. Uloživši svo svoje nastojanje da, kako piše 1921. “stičem novac i slavu” Andrić 1961. dobiva Nobelovu nagradu za književnost. Umro je u Beogradu 1975.

Poslije prvog svjetskog rata javio se sa dvije knjige lirskih razmatranja u prozi: “Ex Ponto”, (1918). To je lirski dnevnik Andrićevih tamnovanja; naslov je aluzija na Ovidijevo izgnanstvo na Pontu. Druga knjiga lirske proze je “Nemiri" (1920.). Iste godine izišla mu je duža pripovijetka “Put Alije Đerzeleza”. Nakon tog djela glavna tema Andrićevih književnih djela je njegova rodna Bosna – bosanski ljudi, sela i gradovi, bosanski pejsaž i povijest. Andrić je i vremenski i sadržajno zahvatio jako široko: radnja njegovih romana i pripovijedaka obuhvaća bosanski život od dolaska Turaka pa sve do njegovih dana. U tom velikom okviru kreće se niz vrlo raznolikih, živih, originalno zamišljenih i ostvarenih likova. Andrić bira i obrađuje život pretežno onih slojeva, koji su se predugom lozom i najtrajnijom tradicijom, psihološki najviše umorili i utančili. Objavio je tri knjige pripovijedaka pod naslovom “Pripovijetke” (1924.,1931.,1936.). 1945. Piše romane “Na Drini ćuprija, “Travnička kronika” i “Gospođica”, međutim njega ne moženo svrstati u romansijera. U njegovin romanima nema glavnih lica i glavne radnje, nema zapleta i raspleta. To su hronike romani, slike običaja, života, psihološke studije lica).

„Za epsku snagu“ kojom je „oblikovao motive i sudbine iz istorije svoje zemlje“, Ivo Andrić je 1961. godine dobio Nobelovu nagradu.

Besjedom „O priči i pričanju“ u kojoj je izložen njegov spisateljski vjeruju, 10. decembra 1961. godine zahvalio je na priznanju. Iako su do tada njegova dela prevođena na mnoge jezike, posle dodjeljivanja nagrade počinje veliko interesovanje svijeta za djela pisca sa Balkana i njegovi se romani i pripovijetke štampaju na preko tridest jezika. Iako odbija mnoge pozive, tih godina Andrić boravi u Švedskoj, Švajcarskoj, Grčkoj, Egiptu. Cjelokupni iznos Nobelove nagrade poklonio je iz dva dijela bibliotečkom fondu Bosne i Hercegovine. Uz to, veoma često učestvuje u akcijama pomoći bibliotekama i daje novac u humanitarne svrhe. Godine 1963. kod Udruženih izdavača (Prosveta, Mladost, Svjetlost i Državna založba Slovenije) izlaze prva Sabrana dela Ive Andrića u deset tomova. Naredne godine boravi u Poljskoj gde u Krakovu biva promovisan za počasnog doktora Jagelonskog univerziteta. Piše veoma malo, ali se njegove knjige neprekidno preštampavaju i u zemlji i inostranstvu. U martu mesecu 1968. godine Andrićeva žena Milica umire u porodičnoj kući u Herceg Novom.

Sledećih nekoliko godina Andrić nastoji da svoje društvene aktivnosti svede na najmanju moguću mjeru, mnogo čita i malo piše. Zdravlje ga polako izdaje i on često boravi u bolnicama i banjama na lečenju. Trinaestog marta 1975. godine svijet će napustiti jedan od najvećih stvaralaca na srpskom jeziku, pisac mitotvorne snage i mudri hroničar balkanskog karakazana.


Poslednji izmenio besherat dana 25/11/2009, 5:35 pm, izmenjeno ukupno 1 puta
Nazad na vrh Ići dole
besherat

besherat

Ženski
Broj poruka : 4371
Datum upisa : 18.03.2009

IVO ANDRIĆ "NA DRINI ĆUPRIJA" Empty
PočaljiNaslov: Re: IVO ANDRIĆ "NA DRINI ĆUPRIJA"   IVO ANDRIĆ "NA DRINI ĆUPRIJA" Icon_minitime31/8/2009, 9:04 pm

NA DRINI ĆUPRIJA


Najpoznatiji roman Ive Andrića, „Na Drini ćuprija“ (1945), hronološki prati četiri vijeka zbivanja oko velikog mosta preko rijeke Drine u Višegradu, koji je izgradio veliki vezir Mehmed paša Sokolović, porijeklom iz tih krajeva.

Godine 1516. Mehmed paša je, prema vladajućem običaju uzimanja „danka u krvi“, kao srpski dječak na silu odveden u tursku vojsku i poturčen da bi se kasnije uzdigao ljestvicama vlasti i postao prvi do sultana. Kao moćnik, odlučio je da u rodnom kraju podigne zadužbinu, veliki kameni most na jedanaest lukova. Most je integrativna tačka romaneskne naracije i njen glavni simbol. Sve prolazi, samo on ostaje da ukaže na trošnost ljudske sudbine. Most je mjesto dodira istorijski verifikovanih ličnosti i bezimenih likova koji su plod piščeve imaginacije.

Roman „Na Drini ćuprija“ u kojem se uglavnom dosljedno hronološki opisuje svakodnevni život višegradske kasabe je, zapravo, „višegradska hronika“, pandan „Travničkoj hronici“ i „Omerpaši Latasu“ koji je „sarajevska hronika“: u sklopu toga hronikalnog troknjižja Ivo Andrić pripovjeda o „turskim vremenima“ u Bosni.

Roman počinje dugim geografskim opisom višegradskog kraja i navođenjem više legendi o nastanku mosta, od kojih je posebna markantna ona o uziđivanju hrišćanske djece u jedan od stubova. Porijeklo legende je u nacionalnom mitu i epskoj viziji svijeta koja je književni ekvivalent toga mita. Legende su po pravilu paralelne, imaju hrišćansku i muslimansku verziju.

Kraj romana pada u 1914. godinu kada su trupe austrougarske monarhije, u povlačenju, ozbiljno oštetile most. Sa rušenjem mosta izdiše i Alihodža, jedan od najčešće pominjanih likova, koji simbolizuje kraj starih vremena. Između početka i kraja romana, između građenja i rušenja mosta, širi se pripovjedački luk dug četiri stotine godine u kojem, u formi vrlo razvijenih epizoda, zapravo, celih priča, Andrić niže sudbine višegradskih ljudi, svih vera. „Na Drini ćuprija“ je po načinu tvorbe „novelistički roman“ jer nastaje nizanjem brojnih priča koje mogu stajati i samostalno. U tom romanu pisac je sproveo punu ciklizaciju svojih „višegradskih priča“, pa je tako od jednog tematskog ciklusa, postupkom ulančavanja nastala složena hronika. Neke likove iz romana „Na Drni ćuprija“ susrećemo i u Andrićevim pripovetakama (npr. Ćorkan, Toma Galus).

Slika društva, datog u istorijskom presjeku, u romanu „Na Drini ćuprija“ toliko je razuđena i slojevita da se može reći kako pisac-hroničar iz nadtemporalne tačke tvorca jedne moderne legende „vidi kroz vrijeme“, prozire njegovu suštinu i raspoznaje i svjedoči ograničenost ljudskih moći, podjednako onih koji veruju da moć imaju i onih koji tu moć nikako nemaju. Most, kao nemi svedok, pamti ukrštaj i prividno trpeljivo prožimanje, a u stvari antagonizam različitih kultura, vjera i tradicija i dvije civilizacije, istočne i zapadne. Most je, zapravo, postojana, jedina nepromjenljiva, vječita tačka na kojoj se trenje i komešanje što neminovno porađaju sukobe (na nivou likova i na nivou država) osjeća i vidi jasnije nego drugdje, u gotovo kristalno čistom, opredmećenom obliku.

Roman o mostu se, kao i većina drugih Andrićevih romana i pripovjedaka hrani istorijom Bosne, zemlje razmeđa na kojoj se sustiču i mješaju evropska i azijska religija i način života, vode ratovi i mirnodopske međukonfesionalne i političke borbe, i sklapaju kratka i varljiva primirja. Kao zemlja protivrječnosti Bosna njedri osobenu kulturu življenja, punu vitalizma ali i atavizma. Ljudi koji se, igrom sudbine, zatiču na takvoj pozornici, igraju samo kratkotrajne dramske epizode u velikom pozorištu istorije.

XXIV (poslednje) poglavlje

(...)

Ali neka, mislio je on dalje, ako se ovde ruši, negde se gradi. Ima valjda još negde mirnih krajeva i razumnih ljudi koji znaju za božji hator. Ako je bog digao ruke od ove nesrećne kasabe na Drini, nije valjda od celog sveta i sve zemlje što je pod nebom? Neće ni ovi ovako doveka. Ali ko zna? (Oh, da mu je malo dublje i malo više vazduha udahnuti!) Ko zna? Može biti da će ova pogana vera što sve uređuje, čisti, prepravlja i doteruje da bi odmah sve proždrla i porušila, raširiti po celoj zemlji; možda će od vascelog božjeg sveta napraviti pusto polje za svoje besmisleno građenje i krvničko rušenje, pašnjak za svoju nezajažljivu glad i neshvatljive prohteve? Sve može biti. Ali jedno ne može: ne može biti da će posve i zauvek nestati velikih i umnih a duševnih ljudi koji će za božju ljubav podizati trajne građevine, da bi zemlja bila lepša i čovek na njoj živeo lakše i bolje. Kad bi njih nestalo, to bi značilo da će i božja ljubav ugasnuti i nestati sa sveta. To ne može biti.

U tim mislima korača hodža sve teže i sporije.

Sad se jasno čuje da u čaršiji pevaju. Kad bi samo mogao da udahne više vazduha, kad bi put bio manje strmen, i kad bi mogao stići do kuće da legne u svoj dušek i da vidi i čuje nekoga od svojih! To je jedino što još želi. Ali ne može. Ne može. Ne može više ni da održi pravi odnos između disanja i srca, srce je potpuno zaptilo dah, kao što se ponekad u snu dešava. Samo ovde nema spasonosnog buđenja. Otvori široko usta i oseti da mu očI zviru iz glave. Strmina koja je i dotle neprestano rasla primače se potpuno njegovom licu. Celo vidno polje ispuni mu tvrdi, ocediti drum, koji se pretvarao u mrak i obuhvatao ga svega.

Na uzbrdici koja vodi na Mejdan ležao je Alihodža i izdisao u kratkim trzajima.
Nazad na vrh Ići dole
Beskraj

Beskraj

Ženski
Broj poruka : 21554
Godina : 44
Location : Na pola puta sreci
Humor : Uvek nasmejana
Datum upisa : 20.03.2009

IVO ANDRIĆ "NA DRINI ĆUPRIJA" Empty
PočaljiNaslov: Re: IVO ANDRIĆ "NA DRINI ĆUPRIJA"   IVO ANDRIĆ "NA DRINI ĆUPRIJA" Icon_minitime18/9/2010, 11:58 pm

BELEŠKA O PISCU: Ivo Andrić, jedan je unikatni primer hrvatsko-bosansko-srpskog pisca rođen 1892. u Dolcu pokraj Travnika u siromašnoj porodici, a umro 1975. u Beogradu. Detinjstvo provodi u Višegradu gde i završava osnovnu školu. Gimnaziju završava u Sarajevu, a studira u Zagrebu, Beču i Krakovu da bi 1924. u Gracu doktorirao disertacijom «O duhovnom životu Bosne pod Turcima». Bio je član «Mlade Bosne» te za vrijeme Prvog svetskog rata biva zatvoren. Nakon Prvog svetskog rata 1918. sa još nekoliko književnika u Zagrebu pokreće časopis «Književni jug». U razdoblju između dva rata je u diplomatskoj službi, a kada počinje Drugi svetski rat povlači se u Beograd gde se za vrijeme okupacije ne sudeluje u javnom i kulturnom životu. Nakon rata postaje narodni poslanik i prvi predsednik «Saveza književnika Jugoslavije». Napokon 1961. je dobio priznanje za svoja književna ostvarenja kada mu uručena Nobelova nagrada za književnost.



Ivo Andrić je pisao pjesme, romane, pripovijetke i eseje. Andrić svoje književno stvaralaštvo otkriva javnosti kao maturant kada 1911. objavljuje prve stihove u časopisu «Bosanska vila». Književno priznanje i ime ostvaruje ciklusom pjesama u zborniku «Hrvatska mlada lirika» (1914.). Njegov opus možemo podijeliti u tri etape tj. faze. Prva, rana faza (prijeratna) započinje upravo 1911. i traje do 1920. u toj fazi prevladavaju poezija i poetska proza, a dela stvorena u toj fazi su zbirke pjesama u prozi «Ex Ponto» (1918.) i «Nemiri» (1920.). U razdoblju između dva rata se okreće isključivo prozi te objavljuje zbirku pripovijedaka «Put Alije Đerzeleza» (1920.) i tri knjige sa naslovom «Pripovetke» (1924., 1931., 1936.) sa tematikom iz prošlosti Bosne turske i austrijske vlasti. Nakon Drugog svetskog rata objavljuje romane «Na Drini ćuprija» (1945.), «Travnička hronika» (1945.), «Gospođica» (1945.), «Prokleta avlija» (1953.), zbirke pripovijedaka «Nove pripovetke» (1948.), «Priča o vezirovom slonu» (1948.), «Lica»

(1960.) i dr. Kao što je ranije spomenuto uz beletristički rad bavio se i publicističkim i esejističkim radom.


Danas, ali i prije se povlači pitanje narodne pripadnosti Ive Andrića (prethodno napisano «hrvatsko-bosansko-srpski pisac»). Godinama su se oko Andrića množile nejasnoće i kontroverze. Primerice: je li ustrajavao u jugoslavenstvu zbog vernosti mladenačkim idealima, ili zbog karijere, ili zbog čega drugog? Je li ostao dosljedno Jugoslaven ili je možda i njemu jugoslavenstvo bilo samo prijelaz prema srpstvu? Nadalje, je li svoj bijeg od hrvatstva u sebi ikada prebolio, ili je bio spreman da mu se vrati u nekom povoljnom trenutku, koji međutim nije doživio? Je li se 1941. zaista nameravao vratiti u Zagreb i staviti na raspolaganje vladi NDH, do čega nije došlo samo zato jer to vlada NDH nije prihvatila? Ili do toga nije došlo jer su ratna zbivanja ubrzo, prije nego što je do realizacije te namere došlo, upozorila pronicljiva diplomata, da će tijek događaja opravdati njegovo ostajanje u Beogradu? Izbjegavanjem da se očituje o tim pitanjima, Andrić kao da je još i poticao, da takvih nejasnoća i kontroverzi bude što više, da bi se najzad i otvoreno postavilo pitanje o njegovoj osobnoj nacionalnoj pripadnosti, kao i o pripadnosti njegova dela. Već je njegov bečki «hommage» Matošu nosio klicu razočaranja, i to upravo u matoševske ideale te premda je još nekoliko godina poslije prvoga rata književno vezan uz Zagreb i hrvatsku književnu sredinu, odlaskom u Beograd i ulaskom u diplomatsku službu Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca sve je intenzivnije nazočan u srpskom književnom životu, prihvativši najzad i srpski jezik. Ipak, nikada nije ekavizirao i leksičko-sintaktički posrbio svoje prve, hrvatskim jezikom pisane radove - pjesme, novele, članke i kritike. Dvije zbirke refleksivnih pjesama u prozi, ispunjenih prigušenim bolom i tragičnim osećajem života («Ex Ponto», «Nemiri»), pripovijetka «Put Alije Đerzeleza» i prva knjiga «Pripovetke» napisane su biranim hrvatskim jezikom, kao i brojni članci i kritike u hrvatskoj periodici tih godina. Sljedeća njegova knjiga, također pod naslovom «Pripovetke» donosi pripovijetke pisane i hrvatskim i srpskim jezikom, tek «Pripovetke» (1936.) pisane su sve do jedne dosljedno srpskim jezikom, kao što su pisana i sva kasnija njegova dela: romani «Na Drini ćuprija», «Travnička hronika» i «Gospođica», pa «Nove pripovetke» (1948), kratki roman «Prokleta avlija», nedovršeni roman «Omerpaša Latas» knjiga refleksivnih zapisa «Znakovi pored puta», koja izlazi posthumno, u sastavu njegovih sabranih dela 1976.

O DELU

Samo delo «Na Drini ćuprija» je sastavljeno od dvadesetičetiri pričice, poglavlja. Koje, iako nisu tematski povezane čine jednu savršeno ispričanu priču jednog malog mesta u srednjoj Bosni od sredine 16. st. pa sve do početka Prvog svetskog rata (1914.). Roman započinje dugim geografskim opisom Višegradskog kraja i navođenjem više legendi o nastanku mosta, od kojih je posebno istaknuta ona o zazidavanju kršćanske dece u jedan od stupova. Porijeklo legende je u nacionalnom mitu, a legende su paralelne tj. imaju kršćansku i muslimansku verziju. Taj most («ćuprija») ima vrlo važnu ulogu u životu meštana Višegrada. On ne samo da spaja dvije obale rijeke već čini Višegrad prometnim čvorištem i daje mu glavno mesto za okupljanja («kapija»). Na početku dela nam se daje uvid u delo i šta nas očekuje. U drugom poglavlju se opisuje prelazak preko rijeke dok nema mosta, tu vidimo bijedu i težak život na tom području pod Turskom vlašću. Naime prije mosta se prelazilo pomoću skele koja nije vozila redovito već je ovisila o volji skelara Jamaka, koji je sakat i gluh na jedno uho, dakle jadan kao i mogućnost prelaska rijeke. No prelazak je ovisio i o vremenskim prilikama tj. čim se rijeka zamuti i poraste preko određene granice skela ne vozi. Kao što znamo Tursko Carstvo je uzimalo danak u krvi od porobljenih zemalja pa tako i Bosne, upravo jedan takav čovek iz Bosne je dospio na visoku službu u Turskoj vojsci (postao je vezir). Budući da mu je u sećanju ostala ružna uspomena na skelu Mehmed paša Sokolović (vezir) je odlučio da se tu na Drini ima napraviti most. Nakon te odluke odmah dolaze stručnjaci i arhitekti sa svih strana svijeta, vojska i glavni nadležnik Abidaga. Abidaga je okrutan, strog i surov čovek koji čak i najmanju grešku i neposlušnost oštro kažnjava, tako da je kažnjenik bio sretan ako je ostao živ. Za radnu snagu su se uzimali ljudi iz okolnih mesta koji su bivali prisiljeni da kuluče (tlaka), čak su i prolaznici morali ostajati dan dva i raditi. Objedi su im bili više nego bijedni kao i sam smeštaj i uveti za rad, naime radili su i zimi osim kada zapada snijeg, a njihove njive su ostajale neobrađene. Ovo sve je rezultiralo pobunom među radnicima, naravno ne otvorenom i izravnom već tihom i možemo reći gerilskom sabotažom radova na mostu. Svi radnici su bili nezadovoljni, ali ih se samo dvoje odvažilo nešto učiniti kako bi prekinuli gradnju, jedan od njih je bio i Srbin Radislav. Oni su sabotiravali radove i širili glas kako vila brodarica ne da da se tu sagradi most. Narod kao narod je prepričavao tu priču te se ona brzo proširila, ali ona biva uništena kada Turski stražari pod pritiskom zapovednika straže Plevljaka, koji na kraju i gubi razum od straha od Abidage, uspijevaju uhvatiti Radislava dok drugi seljak bježi. Radislav je okrutno mučen ne bi li izdao pomagača, ali on ga ne izdaje te biva nabijen na kolac na kojem i umire nakon cjelodnevnog mučenja. Nakon nekog vremena je Abidagu zamenio Arifbeg jer je vezir otkrio kako Abidaga nije plaćao radnicima te da je samim time okrao njega. Arifbeg je bio prava suprotnost Abidagi te su se radovi nastavili i završili bez većih izgreda. Most je napokon dovršen 1571., dakle nakon pet godina. Nakon nekoliko godina u Srbiji izbija buna protiv Turske te se na mostu nalazi straža i podiže se baraka, a na ulazu na most na tzv. kapiji se redovito nalaze glave pogubljenih Srba. Nadalje nalazimo opise poplave i kuge koje su kao nepogode zajedno sa ratom prijetili ljudima i mostu, no most je taj koji uvijek ostaje nepromijenjen i čvrst bez obzira na nepogode. U epizodama o lokalnim ljudima nalazimo i legende poput one kada brak između Fatime Avdagine i Nailbega Hamzića biva dogovoren unatoč Fatiminoj želji i zakletvi kako se nikada neće udati za Nailbega ona se na kapiji mosta odvaja od svadbene procesije i skače u rijeku te tako ostaje u legendi kao najljepša i najmudrija žena Fata Avidagina koja je ostala verna sebi. Kasnije kada Austro-Ugarska Monarhija anektira Bosnu i Hercegovinu u BiH se stvaraju male grupice Turaka koje pružaju otpor, ali prisiljeni na povlačenje prelaze preko mosta i Alihodža Višegradski ugledni musliman (hodža) zbog vrijeđanja i protivljenja vođi bune Karamanliji koji je sa svojim vojnicima zavladao Višegradom završava na ulazu na most sa uhom zakucanim u dasku. Tu započinje doba vladavine Austrije i najprije uzleta i prosperiteta, naime Austrijska okupacija je pokazala pozitivne posljedice svih promena što ih je uvela u svakodnevni život dotad zaostale bosanske sredine. To su red, čistoća, građevinski pothvati, gospodarski prosperitet i pravna sigurnost, koja je proizlazila iz delotvorne upravne i sudske vlasti, za razliku od istočnjačke "pravde" izražene uzrečicom «kadija te tuži, kadija te sudi». Roman se bavi pričama običnih ljudi i njihovim životima te tako upoznajemo mnogo likova iz Višegrada, od domaćih ljudi do Austrijanaca. U vrijeme aneksijske krize kada su hvatali hajduke po cijeloj Bosni u Višegradu je na mostu opet nikla baraka sa stražarima, ali poznati hajduk Jakov Čekrlija je lukavo uz pomoć devojke uspio nasamariti stražara i prebjeći u Srbiju. Nakon toga se osramoćeni vojnik ubija. Epizoda o Lotiki, Austrijanki koja je otvorila hotel u Višegradu sa dolaskom željeznice nam govori o načinu provođenja vremena u ono doba te o zameni stare i male domaće birtije sa velikim prostorijama za opijanje i javno kockanje (prije je bilo zabranjeno kockati). Lotika koja je sama stvorila sve što ima je prava samostalna i odlučna žena novog doba. Ona se sama brine o svemu u hotelu, drži obitelj na okupu te uzdržava rođake koji se još školuju. Kroz nju i njen hotel spoznajemo loše utjecaje zapadne civilizacije koji množe pijanice i besposličare. U jednoj od epizoda se pojavljuje ponovno već ranije spominjani Ćorkan koji radi sve i svašta za neke sitne novce. Njega redovito sinovi imućnijih gazdi opijaju te ga ismijavaju. Tu se također manifestira narodni element jer je prije bilo nepisano pravilo da svako naselje ima svoju «ludu» kojoj se svi smiju. Na kraju te epizode on hoda u ranu zoru po ogradi mosta pa čak i pleše po ogradi. Kada se već poprilično dece iz Višegrada školuje vani (Zagreb, Beč, Budimpešta itd.) oni sa sobom donose u Višegrad ideje o socijalnoj i nacionalnoj revoluciji. U toj epizodi imamo više filozofskih diskusija između nekoliko mladića Herak (socijalista), Stiković (nacionalista) koji piše članke za časopis «Balkan, Srbija i Bosna i Hercegovina» i dr. Upravo preko tih rasprava tj. debata saznajemo o raspoloženju, idealima i željama koje su zahvatile velik dio mladeži Bosne i Hercegovine, ali također i Srbije i Hrvatske. Između Stikovića i Glasičanina se još javlja sukob oko devojke Zore koja je učiteljica u školi u Višegradu, taj sukob počinje kada Stiković zavađa Zoru iako zna da i Glasičanin koji se ne školuje nego već radi i ima neku vrstu veze sa njome, koja je nadasve Platonska i naivno dečja. Kasnije, nakon ljetnih praznika kada se Stiković vraća na fakultet se Glasičanin i Zora mire. Tako godinu dana život teče bez većih i naglih promena. Slijedeće godine početkom ljetnih praznika se ponovno vraćaju studenti pa se i bude stari problemi unutar društva iz Višegrada. Ubrzo se zbiva i atentat na cara Franju Ferdinanda 1. o kojem ljudi saznaju tijekom jednog nedeljnog plesanja i igranja na polju, dakle nevini ljudi su odmah počeli ispaštati tuđu krivicu. S početkom rata svi bježe van Višegrada jer je most strateški važan te Srbi granatiraju naselje. Čak je bilo kasno i za Glasičanina i Zoru budući da on izabire rat na srpskoj strani. Jedino Alihodža najčešće spominjani lik romana ostaje u naselju u svojoj trgovini koja biva razrušena tijekom granatiranja te on svedoči gromoglasnoj detonaciji eksploziva koji su postavili Austrijanci u stupove mosta. On to ipak preživljava, ali na putu kući umire od srčanog udara. Sa njime umiru i stari način života i stare vrijednosti budući da ih on simbolizira i zastupa.

Zaključak

Ovaj roman je pisan ekavicom i na srpskom. Izražaj je prilično jednostavan i lako razumljiv. U delu nalazimo mnogo primera narodnih elemenata, od pjesama i legendi do običaja i svetonazora. Velika važnost se pridaje opisima, kako vanjskim tako i psihološkim. Nema neke osnovne teme i određene fabule, ali ipak nalazimo osnovni «leitmotiv» a to je naravno most. Most nam simbolizira čvrstoću, neprolaznost i postojanost usprkos svim nepogodama. Oko njega se bazira život svih stanovnika Višegrada i uže okolice. U usporedbi s mostom ljudski vijek je kratak i beznačajan te se to ističe u čestim i pomno izabranim trenutcima ljudske nevolje. Roman obiluje realističkim opisima situacija, ljudi, pejzaža i interijera. Jedan od najpoznatijih situacija je zasigurno nabijanje Radislava na kolac. Nadalje nalazimo mnogo simbolike u likovima koji su također i reprezentativni npr. Abidaga-tursko nasilje i brutalnost, Lotika-moderna žena, samouverena i uporna, Herak, Stiković-jugoslavenska revolucija, novi ideali, Ćorkan-nevin čovek ali vrlo nesretan i siromašan, Alihodža-glas razuma kod muslimana i moralni vođa, i dr. Važna činjenica je da je ovaj roman baziran na stvarnim događajima i da on nepristrano prikazuje život u Bosni nekada, da je delo nepristrano nam pokazuje nekritičnost austrijske vlasti kao ostalih prosrpskih pisaca. U cijelom romanu se oseća pravilnost konstrukcije te slijeda događaja uz poneke retrospektivne epizode koje se na kraju stapaju sa trenutačnim. Most kao nijemi svedok pamti prividno slaganje različitih kultura, vera i naroda dok među njima u stvari vlada antagonizam. Najveći je sraz dvaju civilizacija, istočne i zapadne. Most je, zapravo, postojana, jedina nepromenljiva, večita točka na kojoj se napetosti i komešanje što rađaju sukobe (na nivou likova i na nivou država) oseća i vidi jasnije nego drugde.

Meni se ovo delo vrlo jako svidelo jer na specifičan i nadasve originalan način svedoči o povijesti Bosne i Hercegovine. Dojmili su me se njegovi verni opisi i vešto i postepeno uvođenje čitaoca u radnju, naime čitajući ovo delo čitalac vrlo lako shvaća situaciju i okolnosti zahvaljujući Andrićevom pristupačnom i izravnom stilu. Epizode koje su kod mene ostavile najjači utisak su zasigurno 19. i 23. u kojima Andrić predstavlja stavove jugoslavenstva i socijalizma, ali iako je bio njihov zagovornik dopušta si i njihovu kritiku tj. sagledava ih i sa druge strane. U toj epizodi (19.) otkriva zaluđenost i preveliku idolizaciju i idealizaciju ideja koje su osuđene da samo ostanu ideje dokle god postoji ljudska želja i nagon za individualnošću i očuvanju tradicija. 23. epizoda nam donosi uvid u prve dana Prvoga svetskog rata na tom području, opis tih događaja se vrši pomno izabranim riječima koje dopiru do same srži osećaja bespomoćnosti i očaja koji vladaju u nevinu narodu ionako već napaćenom i ratom uništenim.

Naravno da bi se o ovom delu dalo još puno toga reći jer je ono jedno od tih nikada do kraja izanaliziranih i raščlanjenih umetničko-povijesnih ostvarenja.

____________________________________________
Ja volim samoubilacki-krvnicki nemilosrdno i brutalno.
Necu drugacije. Ko to moze da izdrzi, a upoznah samo jednog.
'Moja je krv moj put do tebe'

https://www.youtube.com/watch?v=XoaSOYGedjg&feature=player_embedded
Nazad na vrh Ići dole
Beskraj

Beskraj

Ženski
Broj poruka : 21554
Godina : 44
Location : Na pola puta sreci
Humor : Uvek nasmejana
Datum upisa : 20.03.2009

IVO ANDRIĆ "NA DRINI ĆUPRIJA" Empty
PočaljiNaslov: Re: IVO ANDRIĆ "NA DRINI ĆUPRIJA"   IVO ANDRIĆ "NA DRINI ĆUPRIJA" Icon_minitime27/3/2011, 9:33 pm

Andrićeva „ Na Drini Ćuprija“ nije roman u klasičnom
smislu. Glavni junak je kameni most na Drini (1516.-1914.).
Vreme u romanu se deli na 2 perioda: turska i austrijska vladavina.
Turska okupacija je 3,5 veka, od odvođenja srpske dece u danku u krvi pa
do ulaska austrijske vojske 1878.god.


Period austrijske okupacije traje samo 3,5 decenije, ali to u romanu
izgleda drugačije : 1/3 romana opisuje tursku vladavinu, a
preostale 2/3 romana su austrijska okupacija. Građa romana je
podeljena u 24 glave, a već u 9. glavi je opisan ulazak austrijske
vojske u Višegrad.


Andrić prati iz veka u vek raznovrsne promene u kasabi (mali grad) i
istorijske događaje (turska vladavina, austrijska vladavina i
osvitak I svetskog rata).Sudbine pojedinaca su karakteristične za
određene istorijske trenutke i po tome ih je pisac birao (Fatima,
Lotika, Milan Glasinčanin, Ali Hodža Mutevelić). Sam most nastaje
iz mnogostruke patnje ljudi iz ovog kraja, iz bolnih uspomena
velikog vezira Mehmed – paše Sokolovića (Baja)→(koga turci odvode kao
10-godišnjaka 1516. god. u danku u krvi) i iz teškog i mukotrpnog
života naših ljudi koji su pod nečuvenim terorom podizali ovaj most.
10-god. dečak je u tuđem svetu promenio ime i veru, postao čuven
vojskovođa, carev zet proširene granice turske imperije, ali je čitav
život nosio u sebi jedan oštar bol koji ga je često presecao u
grudima kao strašno sećanje na onu skelu kada je u danku u krvi prvi
put prešao Drinu praćen lelekom majke. Veliki vezir je odlučio da
na nekadašnjoj skeli podigne most verujući da će se tako osloboditi tog
nejasnog bola u grudima koji ga tišti i pomoći svojim zemljacima.


U opisu izgradnje mosta utkane su slike gorkog rada raje (naroda),
svirepost turskih okupatora kao što je glavni nadzornik Abidaga i
posle slike turske vlasti u prvih 9 glava dolazi Austro-Ugarska
vlast do kraja romana. Za vreme turske vlasti most često postaje krvavo
gubilište, ali se za njega vezuju i intimne tragedije,kao što je
tragedija Lepe Fatime. Pisac kaže: “Između života ljudi u kasabi i
ovoga mosta postoji prisna vekovna veza, njihove su sudbine tako
isprepletane da se odvojeno ne daju zamisliti i stoga je priča o
postojanju i sudbini mosta, istovremeno priča o životu kasabe,
prepliću se istorijsko i legendarno iz naraštaja u naraštaj isto kao
što se i kroz sva pričanja o kasabi provlači linija kamenog mosta sa
11 lukova. “Reka Drina je metafora prolaznosti: most, tesani kamen je
simbol trajnog, čovekovog..
Interesantan je
Alihodža Mutevelić koji je predstavnik nekadašnjeg sloja-feudalnog
koji izumire, mudar i oprezan, ali pored saznanja da je tursko
prošlo, on ne prihvata nove promene gde ne može da vlada samo jedan
turski vazal.

U
delu ima dosta pojedinačnih priča i svaka je zasebna umetnička celina:
Buntovnik Radisav (tip srpskog slobodarskog seljaštva). Abidaga
(simbol turske svireposti), priča o Fatimi, kockar Milan
Glasinganin, priča o jevrejki Lotiki koja vodi kafanu kraj mosta.
Pojedinačne sudbine ljudi povezane su sa legendama neistorijskim
događajima. Most ili saraj grade osvajači, ali on je istovremeno i
humana uspomena na nezaboravnog vezira. Pored mosta prolaze ljudi
, generacije, a on ostaje postojan i nepromenjiv . Za njega se
vezuju istoriska hronika i legende, zabave, dokoni, lokalne atrakcije
kao ćorkan, tragedije vojnika Peduna ,da bi se završio sa misaonim
Alihodžom, koji doživljava da austrijska mina početkom I sv. rata
ruši jedan luk na mostu što je toliko potreslo Alihodžu u dućanu
krenuo kući i usput pao mrtav.


Čitava kompozicija romana je u stvari linija samog mosta koji
simbolično povezuje renesansni zapad i zaostali istok.
Simbolično spaja dve nesigurne obale , samo ta ćuprija i taj kamen
stoje kao ćutljivi spomenik prohujalih vremena. Isto vremeno ovaj most
kao i onaj na Žepi predstavlja ostvarenje vezira koji je realizovo
majstor Antonije, njegovu želju za večitim traganjem za lepotom.


U delu se prepliću teme iz prošlosti i sadašnjosti trenutka što
ga čini romanom - hronikom (istorijografski postupak u građi dela,
nema prave romaneksne fabule). Istoricizam u delu nije upadljiv, jer se
prikazuju kolektivne i pojedinačne sudbine u određenim istorijskim
razmacima. Prikazuju se sudbine velikih, značajnih ljudi, ali i malih
i beznačajnih ličnosti. Sa sudbinom 4 veka mosta tako su vezane
mnogobrojne i sudbine i mašte i narodna verovanja i sujeverja.
Naizgled su sudbine junaka nepovezane, i ređaju se kroz vekove jedna za
drugom, ali tu se javlja most kao jedna spona koja ih vezuje kroz
vekove, jer su sve te pojedinačne sudbine vezane za most. Znači da
se javljaju preplitanja legandarnog i istorijskog. Samo neukrotiva
Drina krije u sebi simboliku prolaznosti života, nečega što teče, što
se menja, a nasuprot njoj most i kamen predstavlja trajnost i večnost
čovekovog dela.


Most je simboličan u kidanju granica , spajanju nepovezanog, povezivanju
krajnosti, jer njegovi krajevi ne razdvajaju, već približavaju
obale i povezuju ljude. Iz toga različiti mostovi kao simbol
spajanja su česta inspiracija u Andrićevim delima.

____________________________________________
Ja volim samoubilacki-krvnicki nemilosrdno i brutalno.
Necu drugacije. Ko to moze da izdrzi, a upoznah samo jednog.
'Moja je krv moj put do tebe'

https://www.youtube.com/watch?v=XoaSOYGedjg&feature=player_embedded
Nazad na vrh Ići dole
Sponsored content




IVO ANDRIĆ "NA DRINI ĆUPRIJA" Empty
PočaljiNaslov: Re: IVO ANDRIĆ "NA DRINI ĆUPRIJA"   IVO ANDRIĆ "NA DRINI ĆUPRIJA" Icon_minitime

Nazad na vrh Ići dole
 
IVO ANDRIĆ "NA DRINI ĆUPRIJA"
Nazad na vrh 
Strana 1 od 1

Dozvole ovog foruma:Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
LJUBAV, SMRT I SNOVI :: Ponešto i za klince - piše se u temama ispod naslovne :: Lektira-
Skoči na: