LJUBAV, SMRT I SNOVI
Would you like to react to this message? Create an account in a few clicks or log in to continue.

LJUBAV, SMRT I SNOVI

Poezija, priče, dnevnici i jos po nešto
 
PrijemTražiRegistruj sePristupi
LJUBAV, SMRT I SNOVI - Poezija, priče, dnevnici i jos po nešto
Tema "Za goste i putnike" - otvorena je za komentare virtuelnih putnika. Svi vi koji lutate netom ovde možete ostaviti svoja mišljenja o ovom forumu, postaviti pitanja ili napisati bilo šta.
Svi forumi su dostupni i bez registracionog naloga, ako ste kreativni, ako volite da pišete, dođite, ako ne, čitajte.
Molim one, koji misle da im je nešto ukradeno da se jave u temama koje su otvorene za goste i putnike, te kažu ko, šta i gde je kopirao njihovo.
Rubrika Erotikon je zaključana zbog dece i net manijaka, dozvolu za pristup tražite od administratora foruma !

 

 F.M.DOSTOJEVSKI " BRAĆA KARAMAZOVI "

Ići dole 
AutorPoruka
besherat

besherat

Ženski
Broj poruka : 4371
Datum upisa : 18.03.2009

F.M.DOSTOJEVSKI " BRAĆA KARAMAZOVI " Empty
PočaljiNaslov: F.M.DOSTOJEVSKI " BRAĆA KARAMAZOVI "   F.M.DOSTOJEVSKI " BRAĆA KARAMAZOVI " Icon_minitime16/9/2009, 10:03 pm

BIOGRAFIJA

Fjodor Mihajlovič Dostojevski rođen je 30. oktobra 1821.u mjestu koje je od starine smatrano kao jedno od najtužnijih u staroj Moskvi. Čitav kraj se zvao "ubogi dom".Baš tu je budući umjetnik velikog grada rano zavirio u njegove najniže slojeve.Taj sivi svijet privukao je njegovu pažnju, punu sažaljenja, i ušao u njegovo stvaralaštvo kao jedan od glavnih objekata prikazivanja. Njegov otac, Mihail Andrejevič Dostojevski, bio je vojni ljekar plemićkog porijekla. To humano zanimanje nije odgovaralo njegovoj nedruželjubivoj naravi.Bio je veoma razdražljiv,naprasit i osoran,težak alkoholičar,i pored toga odlikovao se krajnjim tvrdičlukom.Bio je tip upornog i neumornog radnika,koji je mrzovoljno ispunjavao svoju dužnost,netrpeljivo strog prema svima oko sebe. Radio je u jednoj javnoj bolnici u Moskvi, ali je taj položaj u tadašnjoj Rusiji bio vrlo skroman i porodica Dostojevski je živjela u skučenom stanu i u okolnostima koje ni u kom slučaju nisu bile raskošne. Otac mu je bio mali tiranin koga su ubili pod nepoznatim okolnostima. Prema porodičnim predanjima, kada je vijest o očevoj smrti doprla do njegovog sina Fjodora, mladić je prvi put dobio napad sa grčevima i gubitkom svijesti, koji se ljekari tek kasnije odredili kao epilepsiju.(Istraživači književnih djela Dostojevskog obično vide autobiografsku crtu u odnosu koji Ivan Karamazov ima prema ubistvu svoga oca: iako Ivan nije bio pravi ubica, svojim mlitavim stavom, i stoga što nije spriječio ubistvo iako je to mogao učiniti, on je na neki način kriv za ubistvo oca. Prema tim kritičarima, izlazi, da je Dostojevski cijelog života patio od sličnih osjećaja posredne krivice jer je njegovog oca ubio njegov kočijaš.)
Ondje, u moskovskom sirotištu, u onoj uskoj sobi koju dijeli sa svojim bratom, proveo je prve godine svog života. Nikad o njima nije govorio, a ta njegova ćutnja uvijek je bila stid ili ponosni strah pred tuđim sažaljenjem. Kad je onda kao mladić izašao iz tog mračnog svijeta, njegovo je djetinjstvo već bilo ugašeno. Zajedno sa svojim bratom u ono je vrijeme beskrajno mnogo čitao i danju i noću. Pun najsnažnijeg oduševljenja za čovječanstvo, on se je upravo bolesno počeo kloniti ljudi. Natjeran novčanom oskudicom otišao je u vojsku, ali ni ondje nije našao prijatelje. Uslijedile su mukle mladenačke godine. Kao junaci svih njegovih knjiga on je živio u nekakvom kutku, sanjareći i razmišljajući. Noću je prevodio Balzakovu Evgeniju Grande i Šilerova Don Karlosa.
1844., u dobi od dvadeset i četiri godine, napisao je "strastveno, gotovo u suzama" majstorsku studiju Bijedni ljudi. Pjesniku Nekrasovu povjerio je rukopis na ocjenu. Dva dana prošla su bez odgovora. Noću je sjedio osamljen i zamišljen kod kuće i radio sve dok se svjetiljka nije ugasila. Odjednom oko četiri sata ujutro netko je žestoko zazvonio, a kad je Dostojevski začuđen otvorio vrata, Nekrasov ulazi u kuću, grli ga, ljubi i kliče mu. Onda se Nekrasov žuri Bjelinskom, svemoćnom ruskom kritičaru. "Uskrsnuo je novi Gogolj", viče s vrata, mašući rukopisom kao zastavom. "Kod vas Gogolji rastu kao gljive", rekao je nepovjerljivi Bjelinski kojega je ozlovoljilo toliko oduševljenje. Ali kad ga je Dostojevski sljedećeg dana posjetio, Bjelinski se sav izmijenio. "Ta ne razumijete što ste stvorili", viče on sav uzbuđen na smetenog mladića.Tako melodramatski odvija se otkriće Dostojevskog kao pjesnika. Bijedni ljudi su kasnije objavljeni u Nekrasovom časopisu. Uspjeh je bio ogroman. A Turgenjev ga je nazvao novom bubuljicom na nosu ruske književnosti.
Ubrzo biva uhapšen zbog druženja s jednim tajnim društvom mladih ljudi koji su prihvatili socijalističke teorije Sen- Simona i Furijea. Ovi mladi ljudi sastajali su se u kući činovnika Ministarstva vanjskih poslova, Mihajla Petraševskog. Poslije ustanka 1848. godine u nekoliko evropskih zemalja, u Rusiji je došlo do vala reakcije; vlast je bila uznemirena i poduzela je drastične mjere prema svim protivnicima. 1849.ljudi iz kruga Petraševskog bili su uhapšeni, među njima i Dostojevski, te osudeni na smrt vješanjem. Rečeno im je da će biti pogubljeni; odveli su ih na mjesto određeno za izvršenje kazne, svezali su im oči, svukli ih do košulja i zavezali za stubove. Tek tada su im pročitali presudu kojom se smrtna kazna pretvara u osam godina robije u Sibiru. Taj dan je ostavio dubok ožljak u duši Dostojevskog. Nikad ga nije sasvim prebolio.
Četiri godine prinudnog rada Dostojevski je proveo u društvu ubojica i lopova, jer tada još nije bilo uvedeno izdvajanje običnih osuđenika od političkih. Opisao ih je u Zapisima iz mrtvog doma (1862). Tu su do pojedinosti su ocrtana sva poniženja i teškoće kojima je bio izložen, kao i zločinci među kojima je živio.Dostojevski je morao pronaći neki izlaz da ne bi sasvim poludio u tom okruženju. Utjehu je našao u hrišćanstvu.Osim toga bilježio je i pojave kod ljudi koji su osim zvjerstva pokazivali i poneku ljudsku osobinu.
Kad su mu najzad raskovali lanac s izranjenih nogu, kad su stubovi ostali za njim kao truli smeđi zid, on je drugi čovjek: zdravlje mu je razoreno, slava raspršena u prašinu, a život uništen, samo njegova radost ostaje nedirnuta i neozlijeđena. Još nekoliko godina mora ostati upola slobodan u Sibiru, ali mu nije dopušteno da objavi bilo kakav svoj rad. Ondje u progonstvu, u najgorem očaju i osamljenosti sklapa onaj neobični brak sa svojom prvom, bolesnom i osebujnom ženom,Marijom Dmitrijevnom Isajevom.
Kao zaboravljen čovjek vraća se u Petrograd. Njegovi Zapisi iz mrtvog doma, taj nezaboravni opis njegove robije prožete grozom, otkriva ruskom narodu da tik kraj njega postoji neki drugi svijet, pravo čistilište svih patnji. I sam car jeca nad tom knjigom, a hiljade ljudi spominje Dostojevskog. U jednoj jedinoj godini ponovo je izgradena njegova slava, ali sada trajnija nego prije. Zajedno sa svojim bratom osniva časopis Epoha u kojem gotovo sve piše sam. Časopis se brzo širi u sve krugove i čini se kao da je sudbina Dostojevskog zauvijek osigurana.
Ali on sam smatrao je da mora još upoznati još jednu zemaljsku patnju, muku emigracije i onaj užasan strah za bijedni svakidašnji kruh. Sibir i katorga, najjezovitija karikatura Rusije, sve je to ipak bila domovina, sada treba da zbog pretjerane ljubavi prema svom narodu upozna još i čežnju što je nomad osjeća za šatorom. Još jednom se mora vratiti u bezimenost, još dublje u tamu prije nego postane pjesnik, junak svojeg naroda. Ubrzo umire mu žena, a nakon toga i njegov brat.
I sada, počinje ono besciljno dugogodišnje lutanje Evropom, ona jezovita odvojenost od Rusije, izvora krvi njegova života. S mnogo muke nalazi sklonište u malim niskim sobama, punim zadaha siromaštva, demon epilepsije napada ga sve češće, dugovi, mjenice, obveze tjeraju ga od posla na posao. U međuvremenu ženi se po drugi put sa mladom stenografkinjom, Anom Grigorjevnom Snitkinom, u kojoj nalazi ženu punu odanosti i s takvim smislom za praktično da je uz njenu pomoć uspio odgovoriti na sve rokove i postepeno se osloboditi novčanih neprilika. Za vrijeme boravka u inostranstvu on mrzi Nijemce u Njemačkoj, Francuze u Francuskoj i to samo zato jer nisu Rusi. On želi jedino osjećati Rusiju, domovinu, samo želi vidjeti ćirilična slova i bar letimično osjetiti dah domaće riječi. Nastaju Zločin i kazna, Idiot, Zli dusi i Igrač, monumentalna djela dvadesetog vijeka. U roku četiri godine, od 1867. do 1871. njegova porodica stekla je neku materijalnu sigurnost i mogli su se vratiti u Rusiju.
Od tada pa do kraja života Dostojevski je živio u relativnom miru. Zli dusi su imali veliki uspjeh. Ubrzo po izlasku knjige, ponudili su mu da bude urednik vrlo reakcionarnog nedjeljnog lista princa Meščerskog, Građanin. Njegovo posljednje djelo, Braća Karamazovi, od kojeg je uspio napisati samo prvi tom, radio na drugom tomu kad ga je smrt zadesila, donijelo mu je od svih romana najveću slavu. I govoru održanom prilikom otkrivanja spomenika Puškinu u Moskvi 1880. godine bilo je upućeno mnogo priznanja i donijelo mu još više radosti.
Godinu dana poslije, 28.januara 1881. u 20 časova i 38 minuta umire F.M. Dostojevski. Iz najudaljenijih gradova putuju izaslanstva da mu iskažu posljednju počast. Kovačka ulica, u kojoj je izložen na odru, sva je crna od ljudi koji preplavljuju u jezovitoj ćutnji stubište radničke kuće i ispunjavaju uske sobe tik do kovčega. Na toj sahrani odjednom se na jedan sat ostvaruje sveti san Dostojevskog: jedinstvena Rusija. Onako kao što su se u njegovim djelima osjećala bratimstva svih klasa i staleža u Rusiji tako su i one stotine hiljada iza kovčega u svom bolu bili jedna jedina masa: i mladi prinčevi i raskošno odjeveni popovi i radnici, studenti, ofciri, i lakeji i prosjaci bili su jedna cjelovita Rusija.


Poslednji izmenio besherat dana 25/11/2009, 5:40 pm, izmenjeno ukupno 1 puta
Nazad na vrh Ići dole
besherat

besherat

Ženski
Broj poruka : 4371
Datum upisa : 18.03.2009

F.M.DOSTOJEVSKI " BRAĆA KARAMAZOVI " Empty
PočaljiNaslov: Re: F.M.DOSTOJEVSKI " BRAĆA KARAMAZOVI "   F.M.DOSTOJEVSKI " BRAĆA KARAMAZOVI " Icon_minitime16/9/2009, 10:05 pm

LIKOVI

Mica
Ivan
Aljosa
Smerdjakov
Fjodor
Katarina
Grusenjka
Liza
Zosima
Kapetan Snjgirjov i Iljusa

Mica

Otac ga napusta , zakida mu nasljedstvo i jos mu postaje i suparnik u ljubavi . Mica kaze o ocu :

" Mrzim njegovu jabucicu , njegov nos , oci , njegov bestidni osmijeh . Odvratnost osjecam..."

Mica napusta vjerenicu ,Katarinu Ivanovnu , zbog Grusenjke ; zbog nje rasipa Kacin novac , iako je cestit i posten ; ponosit je , ali ce zbog nje pristati i na ponizenje :

"Kad njen ljubavnik dodje , izaci cu u drugu sobu . Njenim prijateljima cu prljave kaljace cistiti....... trckaracu kao sluga ."

Mica o ljepoti kaze :

"Ljepota je strasna , uzasna stvar ! Strasna zato sto se ne moze definisati ... Tu se sve obale sastaju i sve protivrjecnosti zive ... Ne mogu podnijeti sto neki uzvisena srca i uma covjek pocinje sa idealom madone , a zavrsava sa sa idealom sodoma . Jos je strasnije ko sa idealom sodoma u dusi ne odrice ideal madone ... Sto umu izgleda sramota , srcu je prava ljepota.."

Mica kaze Aljosi:

" Zaljubiti se ne znaci voljeti , zaljubiti se moze i mrzeci ..."

Kod Dostojevskog osjecanja ljubavi i mrznje , iako antipodi , prozimaju ; to potvrdjuju i ljubavni trokuti :

MICA - KACA - GRUSENJKA

MICA - KACA - IVAN

FJODOR - GRUSENJKA - MICA

U sudbini Mice koga nevinog osudjuju , Dostojevski osudjuje sud kao instituciju koja se otudjuje od prave drustvene namjene . Zakon ne brani nevine , pravnici ne traze istinu , sudnica je pozoriste ...

Ivan -

Na aljosino strahovanje da bi mica mogao ubiti oca , Ivan zlurado kaze :

"Jedan ce gad pojesti drugog gada i neka ih obojicu djavo nosi... "

Ivan je ateista , ali ipak priznaje :

"Ja ne odricem Boga , vec svijet koji je on stvorio ne primam ... "

Religija patnju objasnjava kao kaznu za ljudske grijehe . Ivan ne zeli da prihvati patnju , jer kako kaze , za nju nema opravdanja .

Smatra da je Bog koji se sveti na nevinoj djeci gori od satane .

Ivan kaze :" Ako nema Boga - sve je dozvoljeno "

Po ovoj tezi Ivan objasnjava da ljudi samo iz straha od kazne se opredjeljuju za dobro , za pravdu , za duhovnu ljepotu .ALI ! Ivanov princip je krajnje nemoralan , jer se ne moze zamisliti nijedno drustvo na visem nivou koje oprasta ubistvo .

Ivan , osjecajuci krivicu sto je otisao u Moskvu i tako omogucio Smerdjakovu da nesmetano ubije oca - kaze sebi: "Ja sam podlac "

Ivan odlazi da ne bi bio svjedok prestupa , medjutim krivica nastaje u bjekstvu od krivice - nesuprostavljanje zlu znaci saucenistvo u njemu .

Ivan kaze :" Nikad nisam shvatao kako covjek moze voljeti svoje bliznje "

Djavolova prica o ateisti koji je pristao da predje kvadrilon kilometara po mraku samo da bi dosao do raja i da bi mu bilo oprosteno , otkriva potajnu zelju Ivanovu , namucenog sumnjama , da se smiri .Uostalom tu pricu kao i Legendu o velikom Inkvizitoru - taj genijalni mislilac Ivan Karamazov i opsteljudski fenomen .

Aljosa -

Aljosa je monah , zaljubljen u Lizu Holhakovu . Iako na molitvi ne odoljeva iskusenju da procita njeno pismo i to dva puta .

Poslije Zosimine smrti Aljosa cini neke stvari koje ne prilice njemu kao monahu: jede meso , pije , odlazi Grusenjki . Grli zemlju :

"On nije znao zasto je tako neodoljivo grli i ljubi , ali je ljubio placuci , jacajuci , oblivajuci je suzama i strasno se zaklinjao da ce je voljeti , voljeti u vijekove vijekova ..."

Ovo je znacilo simbolicno vracanje zemaljskom zivotu i napustanje monaskog zivota .

U nenormalnoj porodici , punoj mrznje i konflikata , bezazleni Aljosa uvijek nastoji da smiri situaciju .

Njegov odlazak u manastir se moze tumaciti i kao bjekstvo od karamazovskog poroka i samozivosti . Ali ipak priznaje :

"Sve su to iste stepenice - ja sam na najnizoj , a ti ( Mica) si na vrhu... Ko stane na prvi stepenik - stace neminovno i na najvisi . "

Aljosa kaze da ne moze odoliti zelji da podje tim stepenicama , ali svjesno sebi ogranicava svoj domen ponasanja . Cestit covjek nece se posluziti svakim sredstvom da ostvari licnu srecu . Potrebno mu je saznanje da je sve cisto ostvareno . Bez toga prave srece za pravog covjeka ne moze biti .

Smerdjakov -

Vanbracni je sin Fjodora Karamazova i Lizavete Smradne . Svom rodjenom ocu ( koji ga nije priznao za sina ) je sluga i to od " povjerenja " .

Takav polozaj prirodno izaziva mrznju , ali otac nije bolje postupao na sa svojim zakonitim sinovima . Kad mu se ukazala prilika , osvetio se ocu - ubio ga .

Smerdjakov je ucutkao svoju savjest , prebacujuci sve na Ivana. Bez savjesti nema ni covjecnosti.

Smerdjakova smatraju podlacem koji imitira ucenog brata ; Dostojevski na njegovom primjeru pokazuje da ljudi i na najnizoj ljestvici drustvene hijerarhije nosi u sebi slozenost ljudske prirode .

Fjodor

Sladosrasnik, cinik, amoralista.

Napusta djecu , zakida Mici majcino nasljedstvo ...

Uvjerava da ruskog seljaka treba sibati. Govori da je na svijetu za srecu potrebno da uvijek postoje sluge i gospodari .

Iako nedolican da o tome govori , kazuje istinu o raskosnom manastirskom zivotu nasuprot slici razorenog ruskog sela i napacenog seljaka .

"Ja imam namjeru da sto duze pozivim na svijetu ... I u poroku svome hocu da do kraja zivim , to da znate . U poroku je sladje : svi ga grde , a svi potajno u njemu uzivaju ".

Fjodor Karamazov je primjer ljudskog siromastva , koje se zaustavilo na sladostrascu da bi bar necim ispunilo duhovnu pustos.

Katarina

Kaca kaze za Micu : " Ja hocu da ga spasim " . Kad je saznala da je Mica odlazio Grusenjki i da nema novaca daje mu 3000 rubalja , navodno kao prijatelj , ali ustvari zeli da ga izlozi iskusenju - da potrosi novac i da osjeti isti onaj stid koji je osjetila i ona kad je dolazila u njegov stan da bi spasila svoga oca .

Ljepota Katarine Ivanovne bila je takva da se "Mica mogao strasno zaljubiti , ali je nije mogao dugo voljeti" . Kaca je to slutila i htjela je da Micu pokori ; pisala mu je :

"Bicu tepih po kome gazite"

U isto vrijeme bila je uvjerena u Ivanovu ljubav, pa je sebicno zapostavljala . I kao sto je mica bio surov prema njoj , tako i ona terorise Ivana .

Grusenjka

Voli oficira Podvisockog , koji ju je uvrijedio i napustio , a ne Micu koji je iskreno voli . U pocetku je voljela i ona istinski Micu , ali ga je istovremeno i nemilosrdno mucila . Poslije susreta sa oficirom njen odnos se mijenja prema Mici:

"Bicu tvoja robinja , robinja cijelog vijeka . Slatko je biti robinja ."

Kaca i Grusenjka su rivalke ; njihov odnos se mijenja u zavisnosti od Micine bliskosti sa "drugom" . Kaca laska Grusenjki , jer osjeca da je jaca .

Kaca prica Aljosi:"Pomamna sam ja... pocijepacu haljine , pokidati ukrase , unakazicu sebe , svoju ljepotu , opeci cu lice , isjeci ga nozem i poci da prosim milostinju " a samo malo kasnije ,poslije ovog zraza samomrznje , javice se narcisoidno samozadovoljstvo : "Recite vi meni Aljosa : Zasto sam ja tako dobra ? - Jer ja sam dobra , veoma dobra ! "

Liza

Prezire Aljosinu ljubav , jer bi on nosio pisma onom koga ona poslije zavoli , a opet zeli da bude necija zrtva , da bude tiranisana :"Hocu da me neko namuci , da se ozeni sa mnom , a zatim da me prevari i ode ..."

"Neka sam ja bogata , a svi ostali siromasni ."

" Ja necu da cinim dobro , hocu da cinim zlo. "

Iako blesava , ipak daje opsteljudsku istinu : " Svi govore da mrze zlo i rdjavo , a svi ga u sebi vole !"

Zosima

"Ako psenicno zrno pavsi na zemlju ne umre - ostace jedno , a ako umre - donece mnogo ploda "

"Ljudi zive razjedinjeni i njihove duhovne snage su paralisane mrznjom i borbom ; treba unistiti raspru medju drzavama , narodima , klasama , neophodno je ostvariti besklasno drustvo ... I tada ce ujedinjeno covjecanstvo moci da ispuni svoj veliki poziv ."

Starac Zosima kaze da monasi nisu nista bolji od ostalih ; on zahtijeva da se covjek osjeti odgovoran za sve - " sveopsta krivica "

Govori da covjeka treba voljeti onakvog kakav i jeste , a ne apstraktno idealnog :

"Braco , ne bojte se grijeha ljudskog , voliye covjeka i u grijehu njegovom "



Kapetan Snjigirjov i Iljusa

U sudbini kapetana je prikazana sudbina ne samo slika " ponizenog i uvrijedjenog covjeka " vec i moralna odgovornost i sudbina djece u svijetu nepravde i nasilja .


Poslednji izmenio besherat dana 25/11/2009, 5:44 pm, izmenjeno ukupno 1 puta
Nazad na vrh Ići dole
besherat

besherat

Ženski
Broj poruka : 4371
Datum upisa : 18.03.2009

F.M.DOSTOJEVSKI " BRAĆA KARAMAZOVI " Empty
PočaljiNaslov: Re: F.M.DOSTOJEVSKI " BRAĆA KARAMAZOVI "   F.M.DOSTOJEVSKI " BRAĆA KARAMAZOVI " Icon_minitime16/9/2009, 10:08 pm

Legenda o velikom inkvizitoru

Inkvizitor smatra da je Hristos pogrijesio sto je na zemlju krenuo praznih ruku , samo sa obecanjem slobode .

Djavol
ga je savjetovao da pretvori kamenje u hljebove , jer bi tada cijelo
covjecanstvo stalo uz njega . Hristos to odbacuje objasnjavajuci da
:"covjek ne zivi samo od hljeba " .

Djavo savjetuje Hrista da
ucini cudo jer covjek ne zivi samo od hljeba . Hristos odbija sve
djavolove prijedloge rekavsi da ne zeli da porobi ljude ni hljebom ni
cudom ni silom vlasti . Hristos zeli da se ljudi samo svojom slobodnom
voljom opredijele za njegovu religiju .

Inkvizitor kaze hristu
:" Da si ga ( covjeka ) manje postovao manje bi od njega i zahtijevao i
to bi izgledalo blize ljubavi , jer bi njegovo breme bilo lakse ."
Nazad na vrh Ići dole
besherat

besherat

Ženski
Broj poruka : 4371
Datum upisa : 18.03.2009

F.M.DOSTOJEVSKI " BRAĆA KARAMAZOVI " Empty
PočaljiNaslov: Re: F.M.DOSTOJEVSKI " BRAĆA KARAMAZOVI "   F.M.DOSTOJEVSKI " BRAĆA KARAMAZOVI " Icon_minitime16/9/2009, 10:09 pm

Braća Karamazovi je poslednji roman Fjodora Mihajloviča Dostojevskog, koji je napisao 1879-1880. godine

Četiri radnje romana


Prvi tok radnje u romanu Braća Karamazovi
može se pokriti pojmom karamazovština. To je specifična piščeva vizija
dvostrukosti ljudske ličnosti, čovekove podvojenosti na svesni i
podsvesni deo bića. Tragičnost čovekovog bića potiče od ljudske nemoći
da prevlada stihijni, nagonski deo svoje prirode. Ova podvojenost u
osnovi je i stalnih, naizgled i nemotivisanih sukoba među ljudima. Na
toj osnovi je Dostojevski u ovom romanu izgradio čitav sistem
konfliktnih linija koje mogu imati svoje čiste tokove ali se i
međusobno seći. Kad je u stanju visoke afektivnosti, u starom
Karamazovu se budi intenzivno osećanje očinstva. On je tada raznežen
otac, suzno bolećiv prema svojoj deci, čijeg se detinjstva i ne seća.
Ali to je trenutno; trajna je njegova mržnja prema sinovima u kojima
vidi samo suparnike u svojim nepriličnim ljubavima. Slične unutrašnje
konstitucije su i njegovi sinovi Ivan i Dmitrij, kao i vanbračni sin,
Smerdjakov. No, karamazovština je šireg značenja, nije dakle
specifičnost jedne genetski opterećene porodice. Tragična dvostrukost
je u prirodi obe Dmitrijeve ljubavi, i Katarine Ivanovne i Grušenjke,
ali i u prirodi niza sporednih likova. Sukobi između Dmitrija i oca,
Ivana i oca, Katarine i Dmitrija, Dmitrija i Ivana, Katarine i Griše, a
svaki od ovih sukoba je čitava priča za sebe, motivisani su isključivo
mnogostrukom podvojenošću u prirodi ovih junaka.

Druga priča,
najobimnija po prostoru koji zauzima u romanu, jeste
psihološko-kriminalistička. Nju čini priča o ubistvu starog Karamazova,
istraga o počinjenom zločinu i suđenje Dmitriju Karamazovu, koga je sud
proglasio oceubicom i osudio na progonstvo u Sibir (to je jedna od
najstrašnijih kazni u Rusiji). Ova radnja je vođena tako da ima sve
osobine pravih kriminalističkih romana sa složenim zapletom, ali bez
klasičnog epiloga prema kome pravda mora da trijumfuje. Naime, sud je,
i pored pažljive istrage, ipak osudio nedužnog Dmitrija. Dostojevski je
sa velikom inventivnošću gradio složene karamazovske odnose i intrige
učinivši na taj način i sud nemoćnim pred zagonetnošću ljudske prirode.
Tako se sa kriminalističke priče prelazi u oblast psihoanalize, što je
i uticalo da roman uvrstimo u žanr psihološkog romana. Time je već
ostvareno preplitanje dva tematska sloja romana.

Treći tok
romana je ideološkog i religiozno-filozofskog karaktera. U njegovoj su
osnovi dva na prvi pogled međusobno oprečna viđenja sudbine čoveka i
njegove budućnosti. Jedno viđenje jeste specifični socijalizam Ivana
Karamazova, u čijoj je osnovi zanimljiva parabola o Velikom
Inkvizitoru, dok je drugo sadržano u religiozno-filozofskom traktatu
starog monaha Zosime i njegovog naslednika Aljoše Karamazova.

Četvrti,
relativno nezavisan tok romana je melodramsko-humanistički. On je
sadržan u priči o sudbini porodice kapetana Snjegirjova. Ova priča daje
romanu vidniju socijalnu obojenost.
Nazad na vrh Ići dole
besherat

besherat

Ženski
Broj poruka : 4371
Datum upisa : 18.03.2009

F.M.DOSTOJEVSKI " BRAĆA KARAMAZOVI " Empty
PočaljiNaslov: Re: F.M.DOSTOJEVSKI " BRAĆA KARAMAZOVI "   F.M.DOSTOJEVSKI " BRAĆA KARAMAZOVI " Icon_minitime16/9/2009, 10:10 pm

Karamazovski tipovi i njihovi antipodi

Pod
karamazovskim tipom čoveka podrazumeva se ona vrsta ljudi koji su, pod
teretom mračnih nagona u sebi, skloni zločinima. Podsticaji ovakvom
ponašanju sadržani su u samoj prirodi ljudskoj, u njenoj nesavršenosti,
mada i određene traumatske ozlede psihološke prirode, osobito ako su
doživljene u ranom detinjstvu, mogu imati snagu motivacije. Tako se u
čoveku mračni nagoni njegove prirode mogu javiti u različitim vidovima:
kao patološko sladostrašće i animalna pomama za čulnim uživanjima, kao
pritajena mržnja, kao nagon za uništenjem i samouništenjem, kao
skriveno zlo, zatim strah, pa osećanje greha i krivice itd. U ovom
romanu takvi nagoni određuju postupke starog Karamazova i njegovih
sinova Dmitrija, Ivana i Smerdjakova, zatim Katarine Ivanovne i Gruše,
i čitavog niza sporednih likova romana. Sve su to karamazovci, bez
obzira što nisu svi iz porodice Karamazovih.

Da pojam
karamazovštine ima šire značenje i da pisac njime iskazuje i svoju
sumornu viziju čovekove prirode, ukazuje ne samo određeno ponašanje
negativnih junaka romana nego i eksplicitna razmatranja o
karamazovštini i karamazovcima. Na primer, kada Ivan razgovara sa
Aljošom o tome zašto čoveku ne treba dati slobodu, on uz izraz “surovi
ljudi” - kao opštu oznaku za čoveka, dodaje još tri negativne odredbe:
strasni, krvožedni, karamazovci. Izraz “karamazovci” ovde nije sinonim
za “strasni i krvožedni”, nego je u sistemu gradacije nešto što je, u
negativnom smislu, jače od prethodne dve odredbe. Prema tome, izraz
“karamazovski” stoji kao oznaka neke vrste nedovoljnosti, poremećenosti
čovekove prirode.

U Ivanovoj paraboli o Velikom Inkvizitoru ima
jedno mesto koje je u misaonoj vezi sa pojmom karamazovštine. U ovoj
priči javljaju se, licem u lice, Veliki Inkivzitor i Isus Hristos, pa
Inkvizitor kaže Hristosu sledeće: “...Kunem ti se, čovek je stvoren
slabiji i niži nego što si ti to o njemu mislio!...Čovek je slab i
nizak”. I Dmitrij Karamazov koji je tipičan karamazovac slično misli:
širok je čovek, treba ga suziti. Tako se Ivan i Dmitrij približavaju u
gledištima. Mržnja a ne ljubav, nesklad a ne harmonija, niske pobude a
ne altruizam – to su prirodnija stanja čoveka karamazovskog tipa.

Najmračnijeg
čoveka karamazovskog tipa, Dostojevski je otelotvorio u Fjodoru
Karamazovu. U ovom animalnom čudovištu sasvim su utrnuli i roditeljski
nagon i osećanje čovečnosti. U njemu je veoma jak nagon destrukcije i
autodestrukcije koji se manifestuje kao divlja požuda za skandalima,
iako mu oni donose čak i fizički bol. Tumačeći ovu crtu karamazovljeve
prirode, Dostojevski kaže kako su se dešavali neki “viši slučajevi,
vrlo fini i zapleteni, kada Fjodor Pavlovič sam ne bi bio kadar
objasniti onu neobičnu potrebu pouzdanog i bliskog čoveka” baš u
trenucima kad bi smišljajući skandale, izazvao ljude da budu prema
njemu surovi i da ga tuku. Ali tada bi, uz fizički bol, “osetio nekakav
duhovni strah i moralni potres, koji se, takoreći, skoro fizički
odražavao u njegovoj duši”. Čim se nađe u društvu, među sinovima, među
poslovnim saradnicima, u manastiru među monasima, Karamazov oseti kako
ga iz dubine njegovog mračnog bića neka nejasna sila podstiče da,
praveći skandale, izaziva sredinu protiv sebe i time sebi nanosi bol.

Uz
nagon destrukcije i autodestrukcije u Karamazovu su primetne još dve
skoro patološke crte: sladostrasnost i bezobzirnost. Njegove ženidbe
imaju skoro isključivo animalne karakteristike, a tako se odnosio i
prema svojim ženama. On se, na primer, jedva sećao svoje druge žene,
Ivanove i Aljošine majke; čak je potpuno zaboravio gde je ona
sahranjena. Kako je zaboravljao svoje žene, tako je zaboravljao i
roditeljsku pažnju i decu koju je izrodio sa tim ženama. A kad su se
njegovi sinovi, sad već zreli ljudi, obreli ponovo u njegovoj sredini,
on je u njima video samo suparnike u svojim neprili-čnim ljubavima.
Meru patološke sladostrasnosti Fjodora Karamazova najpotpunije određuje
njegov odnos prema idiotkinji Lizaveti sa kojom je dobio vanbračnog
sina Smerdjakova.

Najstariji sin Fjodorov, Dmitrij Karamazov,
predstavnik je osobenog vida karamazov-štine, i kao takav veoma je
značajan za poruku romana. Dmitrij je, kao i otac, sladostrasnik, ali
njegovo sladostrašće nema karakteristike animalnosti, niti je zlo kao
skrivena sila u njegovom biću apsolutno dominantno. Dvostrukost
Dmitrijeve prirode je u tome što je on sposoban i za zločin i za
velikodušnost. U njemu su podjednako izrazite sile i dobra i zla. On je
tip čoveka u kome su podjednako snažne i ljubav i mržnja. Uza sve to,
Mitja je izrazito impulsivna priroda. U njemu se svaka od ovih crta ove
njegove prirode ispoljava veoma eruptivno, mada ima i stanja lucidne
smirenosti. Zato je Dmitrij često i strog i objektivan samoanalitičar.
Nazad na vrh Ići dole
besherat

besherat

Ženski
Broj poruka : 4371
Datum upisa : 18.03.2009

F.M.DOSTOJEVSKI " BRAĆA KARAMAZOVI " Empty
PočaljiNaslov: Re: F.M.DOSTOJEVSKI " BRAĆA KARAMAZOVI "   F.M.DOSTOJEVSKI " BRAĆA KARAMAZOVI " Icon_minitime16/9/2009, 10:10 pm

Poruka romana

Poruka romana Braća Karamazovi
je najsporniji elemenat u složenoj strukturi ovog neobičnog dela. O toj
strani romana su, za jedno stoleće njegovog umetničkog života, izrečeni
najrazličitiji sudovi. Hrišćanski orijentisani mislioci i kritičari
imali su dva sasvim oprečna stava prema Dostojevskom i njegovom romanu Braća Karamazovi.
Jedni su veličali Dostojevskog kao hrišćanskog mislioca, drugi su ga
proglašavali protivnikom hristovog učenja i ateistom. I progresivno
orijentisani mislioci i kritičari se razlikuju u tumačenju ovog romana
Dostojevskog. Tako je, na primer, istaknuti austrijski književnik i
filozof Štefan Cvajg rekao da to “davno nije više literatura, već kao
neki tajanstveni počeci, proročka predskazivanja i proročanstva jednog
mita o novom čoveku”. Međutim, naš filozof smatra da je poruka ovog
romana “potpuno i bespogovorno sumorna”.

Ovolike razlike u oceni poruke romana Braća Karamazovi
potiču isključivo od njegove stvarne antonimičnosti. Naime, roman je sa
filozofskog gledišta rađen na principu teze i antiteze i to tako da su
obe teze razvijene sa toliko argumentacije da i jedna i druga strana
mogu biti u pravu. U romanu postoje dve filozofije: jednu pripoveda
Ivan Karamazov, drugu monah Zosima. I jedna i druga se razvijaju u
takozvanoj istoj ravni. Sem toga, obe filozofije imaju podjednak broj
slabih mesta.

Zosima budućnost čoveka vidi u bratstvu izgrađenom
na veri u Boga i Hristovo učenje. Sa verom u Boga i svešću o grehu i
krivici, opredeljujući se za očišćenje kroz patnju, čovek može da u
crkvi – državi ostvari svoju sreću ako se bude odrekao sopstvenosti i
ako u sebi, i kad je bogataš, vidi slugu svoga sluge. Takvo učenje u
romanu zastupa i Aljoša. Istinitost ovog učenja trebalo je da se
potvrdi na mističan način. Očekivalo se da telo svetog starca posle
njegove smrti neće zaudarati. Međutim, desilo se obrnuto. Kao i svaki
živi organizam kada prestanu njegove vitalne funkcije, tako je i telo
starog monaha počelo da se raspada. To se uzima kao znak koji dovodi u
pitanje celokupnu Zosiminu filozofiju. Drugi negativan elemenat u
čitavom kompleksu značenja Zosimine teze jeste umetnička i životna
neuverljivost baš onih likova koji su u romanu protagonisti teističke
hrišćanske filozofije – Zosime i Aljoše. Opšte je mišljenje većine
kritičara da pozitivni likovi u ovom romanu nisu uspeli, da Aljoša i
Zosima nemaju ni trunke životne uverljivosti. Iz toga se, po pravilu,
izvodi zaključak da pisac ne stoji iza tih svojih junaka, te da u onome
što oni kazuju i ne treba tražiti poruku romana. Sem toga, činjenica da
je Dostojevski stvarno zamislio i treću knjigu romana “Braća Karamazovi”,
u kojoj bi Aljoša trebalo da sasvim napusti učenje svog učitelja, kao
da daje pravo onim kritičarima koji u Zosiminoj filozofiji na traže
stav pisca, niti u Zosiminim stavovima poruku romana.

Nasuprot
religioznoj filozofiji monaha Zosime stoji ateistička filozofija
revolucionara Ivana Karamazova. Po Ivanovom shvatanju, koje izlaže
Inkvizitor, Hrist je pogrešno procenio čovekove mogućnosti. “Breme
slobode suviše je teško za čovekova nejaka pleća. Ljudi nisu na visini
duhovnih podviga i zato Inkvizitor uzima na sebe da popravi Hristovu
grešku i da im obezbedi ono što jedino odgovara njihovoj porodici-sreću
dobro nahranjenog stada”. Druga slabost hrišćanske filozofije je u
učenju o patnji, u kome Ivan nalazi duboku kontradikciju. Ako je patnja
u prirodnom stanju stvari, onda čemu težnja da se čovek oslobodi nje.
Ako Bog ne ukida patnju, onda znači da ni on ne želi “da se promeni tok
sveta”. Na taj način dolazi se do najtemeljnije kritike hrišćanskog
učenja: ako je patnja uslov slobode čovekove, put ka Hristu, onda je
zlo večno. Zato Ivan traži druge puteve ljudskoj sreći. Ako je čovek
slab i zbog svoje prirode ne može da se, slobodan, približi Hristu,
onda treba njegovu sreću tražiti u takvoj organizaciji koja počiva na
principu stada. U tom slučaju, pak, čoveku, razumljivo, nije potrebna
ni vera ni težnja da se uzvisi do Hrista; čovek ima samo jedan život, i
to ovaj na zemlji, i stoga treba da ga proživi u skladu sa svojom
prirodom. A prirodu čoveka označio je Inkvizitor: čovek nije zao, on je
samo slab, i u tome je razlike između Ivanove i Inkvizitorove ocene
čoveka.

Za razliku od Zosimine filozofije, čiji nosioci nisu
dati kao osobito uverljivi likovi, Ivanova i Inkvizitorova filozofija
zagovara veliki broj veoma sugestivnih likova. Među njima je
najmnogoznačniji svakako Dmitrij Karamazov. On je prividno, u odnosu na
dve pomenute filozofije, neutralan lik. Ali pošto u hijerarhiji
književnih likova u romanu zauzima dominantno mesto, većina kritičara
smatra da je poruka romana baš u onome što on kao slika ljudske prirode
jeste. U romanu “Dmitrijev lik u svakom pogledu čini samostalno,
dinamičko jezgro, iz koga prividno i neusiljeno proističe određena
književna radnja. Dmitrije najpotpunije odgovara i Inkvizitorovoj
viziji čoveka. On nije zao, on je slab i u toj slabosti podjednako
‘sposoban i za zločin i za velikodušnost’. Zamišljen kao ‘priprost’,
ali i izrazito ‘strasna priroda’, on je sposoban i za veliko dobro i za
veliko zlo, ali i jedno i drugo samo na trenutak”. Što nije postao
zločinac, to je samo što kao ubica ne bi mogao da dobije ovakvo mesto u
poruci romana.

Taj isti (metodološki) razlog primorao je
Dostojevskog da Dmitriju ne dozvoli da se “očisti kroz patnju”, iako je
Dmitrije često pomišljao, svejedno što nije počinio zločin, kako bi se
eventualnim stradanjem očistio od nekakvog zla u sbei. Očišćenje kroz
patnju, prema hrišćanskoj etici, obaveza je svakog čoveka, pošto se na
svet dolazi sa grehom i krivicom. Međutim, iako je u početku prihvatio
presudu o progonstvu u Sibir, Dmitrije se konačno opredeljuje za
bekstvo u Ameriku.

Pa ipak, konačna poruka romana, mada je u
orkestraciji mnoštva motivacija sumoran ton dosta izražen, ne
izključuje svaku nadu za čoveka. Ako čovek može da bude i dobar i zao,
znači da može da bude i samo dobar. Takvu misao kazuju svakako ona
mesta u romanu koja govore o značaju uspomena iz čovekovog detinjstva
za kasniji čovekov moralni razvoj. Nije slučajno što roman počinje
opisom detinjstva mladih Karamazovih i što o značaju uspomena iz
detinjstva govori i starac Zosima, a mladi Aljoša baš na kraju romana.
Kao što se Inkvizitorova i Ivanova filozofija ne mogu u celini
pripisati autoru niti uvažiti kao poruku romana u svim detaljima, tako
se ni Zosimina filozofija ne može odbaciti bez ostatka.

Ivanov
filozofski stav, izražen u Legendi, da je “čovek slab i podao”, a na
tom stavu je građen dobar deo njegove vizije čovekove sutrašnjice, u
osnovi je proizvoljan i bez odgovarajuće umetničke ilustracije. Jer kad
bi to bilo tačno, u ljudskoj istoriji ne bi bilo nijednog podviga.
Međutim, “Ivanova misao o čovekovoj žeđi za jedinstvom sveta u suštini
znači težnju svake ideje ka univerzalnosti. Doista, u istoriji ljudskoj
velika misao nije se mogla zadovoljiti delimičnom pobedom, već je htela
da ovlada celim svetom videći u tome najubedljiviji dokaz svoje
istinitosti i svrhe. Po svim ovim komponentama Legenda prevazilazi
okvire teme o kojoj je dijalog započet i govori određene istine o
čoveku i istoriji”.
Nazad na vrh Ići dole
Sponsored content




F.M.DOSTOJEVSKI " BRAĆA KARAMAZOVI " Empty
PočaljiNaslov: Re: F.M.DOSTOJEVSKI " BRAĆA KARAMAZOVI "   F.M.DOSTOJEVSKI " BRAĆA KARAMAZOVI " Icon_minitime

Nazad na vrh Ići dole
 
F.M.DOSTOJEVSKI " BRAĆA KARAMAZOVI "
Nazad na vrh 
Strana 1 od 1

Dozvole ovog foruma:Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
LJUBAV, SMRT I SNOVI :: Ponešto i za klince - piše se u temama ispod naslovne :: Lektira-
Skoči na: