LJUBAV, SMRT I SNOVI
Would you like to react to this message? Create an account in a few clicks or log in to continue.

LJUBAV, SMRT I SNOVI

Poezija, priče, dnevnici i jos po nešto
 
PrijemTražiRegistruj sePristupi
LJUBAV, SMRT I SNOVI - Poezija, priče, dnevnici i jos po nešto
Tema "Za goste i putnike" - otvorena je za komentare virtuelnih putnika. Svi vi koji lutate netom ovde možete ostaviti svoja mišljenja o ovom forumu, postaviti pitanja ili napisati bilo šta.
Svi forumi su dostupni i bez registracionog naloga, ako ste kreativni, ako volite da pišete, dođite, ako ne, čitajte.
Molim one, koji misle da im je nešto ukradeno da se jave u temama koje su otvorene za goste i putnike, te kažu ko, šta i gde je kopirao njihovo.
Rubrika Erotikon je zaključana zbog dece i net manijaka, dozvolu za pristup tražite od administratora foruma !

 

 F.M.DOSTOJEVSKI " ZLOČIN I KAZNA "

Ići dole 
AutorPoruka
besherat

besherat

Ženski
Broj poruka : 4371
Datum upisa : 18.03.2009

F.M.DOSTOJEVSKI " ZLOČIN I KAZNA " Empty
PočaljiNaslov: F.M.DOSTOJEVSKI " ZLOČIN I KAZNA "   F.M.DOSTOJEVSKI " ZLOČIN I KAZNA " Icon_minitime16/9/2009, 11:05 pm

Zlocin i kazna



O djelu


Struktura romana gradi se na principu konfliktnosti. Glavni junak
je u sukobu sa svijetom i taj sukob se produzuje na sukob sa samim
sobom. Ostali likovi u romanu su nezavisni i takav njihov polozaj
predstavlja konfronaciju raznih misljenja. Autor svima daje mogucnost
da izraze svoj stav i da donesu sud o datom problemu, ali ni jedan lik
ne predstavlja tacku gledista autora. Ona se moze traziti u presjeku
misljenja i stavova svih tih likova. Ova osobina romana se obiljezava
kao polifonijska struktura romana.


Struktura romana je tipicna za roman Dostojevskog jer u sebi
objedinjava osobenosti svih vidova romanesknog zanra. To je roman
hronika- obuhvata niz dogadjaja i situacija: pozar zbog kojeg su
okrivljeni nihilisti, kocije koje gaze pijanicu, ubistvo; socijalni
roman- jer obuhvata zivot u sirotinjskim cetvrtima, prostituciju i
alkoholizam; kriminalni roman- govori o junaku koji izvrsava ubistvo i
o traganju policije za ubicom; filozofski roman- nosi ideju glavnog
junaka koji nudi eticko- filozofsku podogu i on je daje u raspravi ,,O
zlocinu''; psiholoski roman- likovi u romanu se razotkrivaju analizom
psihickih stanja i njihovih ponasanja; avanturisticki roman- tajno
dopisivanje i sastanci, ucjene, revolverski hici; roman tragedija-
donosi smrt Marmeladova na ulici, ubistvo, samoubistvo; javljaju se
djeca patnici.

Prostor u romanu je veoma suzen. Radnja se odvija u tri-cetiri
sobe, u krcmi, sudnici, na mostu i na jednom trgu. To je prostor u kome
se krecu sitni cinovnici, prostitutke i prosjaci; mjesta u kojima
junaci zive i ujedno govore o svojoj sudbini. Soba, nalik na mrtvacki
sanduk ili brodsku kabinu, govori o zivotnoj tjeskobi glavnog junaka.
Soba Sonje Marmeladove je nejednakih uglova sto podsjeca na njenu
neobicnu sudbinu. Sav ambijent, u kome sekrece glavni junak, pocev od
krcmi u koje se obavezno silazi niz stepeniste mracnih ulica ulica u
kojima obitavaju prostitutke, djeluje funkcinalno i motivise ponasanje
glavnog junaka.


Vrijeme u romanu je zgusnuto na devet i po dana. Prvi dio romana je
vrijeme u kome Raskoljnikov vrsi probu ubistva, kada dobija pismo od
majke, kada cuje sudbonosni razgovor u krcmi; vrijeme koje traje dva i
po dana. Zbog kratkog vremena radnja dobija na dinamici i roman cini
zanimljivijim. Uostalom, sazimanje vremena u romanu je osobenost
moderne proze.


Iz svesaka i prepiske Dostojevskog evidentno je da se kolebao u
obrazlozenju ubistva, od cega je zavisila i koncepcija glavnog
lika-Raskoljnikova. Njega muci pitanje: Da li dobar cilj opravdava
sredstvo kojim se ostvaruje?


Ideja o ubistvu pojavila se poslije prve posjete zelenasici i
,,pocela da mu kljuje u glavi''. Istovremeno on istu ideju cuje u
kafani, u razgovoru izmedju oficira i studenta; razgovor u kome student
tvrdi da bi ,,tu proklrtu babu ubio i opljackao bez imalo grize
savjesti''. Ideja o ubistvu je razgradjena u clanku ,,O zlocinu'' koji
je Raskoljnikov ranije objavio u jednom casopisu. U tom clanku on
razmatra psiholosko stanje za sve vrijeme zlocina, tvrdeci da izvrsenje
zlocina uvijek prati bolest kao posljedica grize savjesti ili osjecanje
grijeha. Medjutim on tvrdi da postoje u svijetu neobicni ljudi koji
imaju pravo da izvrse zlocin: ,,Neobican covjek ima pravo... to jest ne
zvanicno pravo nego sam ima pravo da dozvoli svojoj savjesti da
prekoraci preko izvjesnih prepreka i to jedino u slucaju ako to
zahtjeva ostvarene njegove ideje...'' Te ,,izvjesne prepreke'' su prije
svega moralne prirode.


Naporedo sa dogadjajima koji motivisu i podsticu na ubistvo, u
glavnom junaku se nesvjesno javlja i otpor prema zlocinu. Dostojevski
kaze da ,,kad je covjek bolestan snovi se cesto odlikuju izvanrednom
stvarnoscu sa stvarnoscu''. Raskoljnikov sanja strasan san. Osjeca da
nece izdrzati teret zlocina: ,,Boze, je li moguce da cu uzeti sekiru i
udariti je po glavi, da cu zatim gaziti po klizavoj ljepljivoj krvi...
Ne, ja to necu izdrzati''.


Poslije zlocina u junakovom ponasanju se zapaza teznja da se zlocin
prikrije, a borba izmedju ,,obicnog'' i ,,nobicnog'' covjeka u njemu se
produzava do kraja romana. Opljackane stvari Raskoljnikov ne koristi,
vec ih, naprotiv, krije daleko od stana, pod nekakav kamen, jer bi ga
prisustvo tih stvari podsjecalo na ubistvo koje je on pokusavao da
potisne iz svoje svjesti.


Izvrsivsi zlocin, Raskoljnikov zakoracuje u drugi svijet, svijet
Svidrigajlova i Sonje Marmeladove. Na drugoj strani ostaju sestra,
majka, prijatelj Razumihin i zakon olicen u Porfiriju Petrovicu. Sada
se motivacija, sa kojom je nasao moralno opravdanje ubistva, sudara sa
podsvjesnim u njemu (bolest i bunilo) i sa sredinom koja ne prihvata
zlocin. Sonja mu kaze: ,,Krst patnje treba da uzmes na sebe i njome da
se iskupis''. Glavni junak odbacuje i svijet Svidrigajlova koji vodi u
samoubistvo. On shvata da je jedini put ispravnosti put preobrazaja,
tj. povratka iz svijeta neobicnih u svijet obicnih ljudi. Raskoljnikov
pkusava da dosegne kako je Sonja, pored razvrata uspjela da sacuva
cistotu duse. Na pitanje da li se moli Bogu, Sonja odgovara: ,,A kako
bih ja bez Boga!''- ,,Eto to je izlaz! Evo objasnjenja njenog izlaza!''
Tada pocinje njegov preobrazaj. Tako nastaje ,,istorija njegovog
potpunog prelaza iz jednog svijeta u drugi i upoznavanje sa novom dosad
nepoznatom stvarnoscu.'' Njegova odluka da se prijavi ne realizuje se
odmah, cemu je uzrok veoma jaka motivacija. On se do kraja dvoumi, pa
cak i onda kada ulazi u policijsku zgradu s namjerom da se preda. U
jednom trenutku, on odustaje, izlazi iz policije, da bi se odmah potom
vratio i proznao: ,,Ja sam ubio babu-cinovnicu i njenu sestru Lizavetu
i opljackao ih''. Osudjuju ga na tamnicu i progonstvo u Sibir na osam
godina. Za njim, u Sibir, polazi i Sonja.


U osvjetljavanju glavnog junaka pomazu i likovi koji su prije
zlocina samo naznaceni. U njihovom okruzenju i u njihovim sudbinama
glavni junak provjerava vrijednost svoje ideje, a samim tim i odredjuje
svoj dalji put.


Razumihin je suprotstavljen glavnom junaku na idejnom planu.
Njegovo ime sugerise razum za razliku od glavnog junaka, cije ime
otkriva njegovu podjeljenu i rascijepljenu licnost. On se iz svog
teskog materijalnog stanja izvlaci radom i odricanjem i samim tim
dokazuje da za covjeka ne postoji stanje ,,kada se vise nema kud''. On
zivi u malom sobicku kao i Raskoljnikov i spreman je da svoju skromnu
zaradu podijeli sa njim. Razumihin polemise sa gledistem socijalista da
je zlocin protest protiv nemoralnosti drustvenog uredjenja i da ce
,,socijalni sistem ispreden iz glave nekog matematicara odmah urediti
citavo covjecanstvo i za tren oka uciniti pravednim i bezgresnim, prije
svakog zivog procesa, bez ikakvog istorijskog zivotnog puta!... Zato
oni tako i ne vole zivi proces zivota: ne treba ziva dusa, jer ce ziva
dusa traziti da zivi, ziva se dusa nece pokoravati mehanici, ziva je
dusa podozriva, ziva je dusa nazadna!'' I kada okolina pocinje da
sumnja da je Raskoljnikov ubica, Razumihin trazi argumente da ga
odbrani. Medjutim on tacno rezimira clanak ,,O zlocinu'' i kaze
Raskoljnikovu: ,,Ono sto je stvarno originalno u svemu tome, i sto, na
moj veliki uzas, pripada samo tebi, to je sto ti dozvoljavas covjekovoj
savjesti prolivanje kvi i, oprosti, cak sa fanatizmom''.


Svidrigajlov je amoralist, sladostrastnik i sadista. Prividno, on
je pobijedio jer zivi iznad domena moralnih zakona. Misli da moral
pretvara zivot u dosadu i da ,,moralan covijek mora da se dosadjuje''.
On se odaje razvratu zato sto u njemu nalazi nesto zasnovano na
prirodi, nesto sto kao zeravica gori u krvi. Dok Raskoljnikov ubija u
ime novog i bolje svijeta, Svidrigajlov ubija iz egoisticnih pobuda.
Ali i jedan i drugi ne mogu da nose teret ubistva. Svidrigajlov je
covjek bez vjere i bez nadanja. On kaze: ,,Mi eto, uvijek zamisljamo
vjecnost kao neku ideju koja se ne moze shvatiti, kao nesto ogromno...
I, odjednom, zamislite, mjesto svega toga, samo jedna sobica, nesto
slicno domacem seljackom kupatilu, pocadjavela i po svim coskovima
pauci i to ti je, eto, sva vjecnost''. Kada shvati da ne moze zadobiti
Dunjinu ljubav, izlaz nalazi u samoubistvu.
Nazad na vrh Ići dole
besherat

besherat

Ženski
Broj poruka : 4371
Datum upisa : 18.03.2009

F.M.DOSTOJEVSKI " ZLOČIN I KAZNA " Empty
PočaljiNaslov: Re: F.M.DOSTOJEVSKI " ZLOČIN I KAZNA "   F.M.DOSTOJEVSKI " ZLOČIN I KAZNA " Icon_minitime16/9/2009, 11:06 pm

Likovi


Raskoljnikov je glavni junak romana koji ostavlja na citaoce
dvojan utisak. Na jednoj strani on je covjek koji u toku cjele price
ostaje nepromijenjen i vjeran svojim shvatanjima,a na drugoj strani on
je slozen lik, osjetljiv na spoljasna zbivanja,netrpeljiv prema
drustvu. U njemu je stalno prisutna suprotnost moralnih pogleda i
principa.


Raskoljnikov je mlad covjek bivsi student kome je priroda podarila
ljepotu pamet samopouzdanje ali ujedno on je i covjek kome je zivot
nametnuo siromastvo patnju i usamljenost. Njegov zivot u romanu moze se
podjeliti na 3 faze:

Period prije zlocina

Vrijeme izvrsenja zlocina

Period poslije zlocina.


Period prije zlocina


Raskoljnikov u ovom periodu izrazava racionalnu prirodu, snagu duha
i pripreme za zlocin. Medjutim glavni junak se koleba da li da odustane
ili ne. Posto se ipak odlucuje za zlocin nastupa drugi period.


Vrijeme izvrsenja zlocina


Raskoljnikov je nemiran, zbunjen, preplasen ali samo izvodjenje zlocina je pribrano. Nakon toga nastupa posljednji period.


Period poslije zlocina


Javlja se dvojstvo licnosti, jedan dio zeli da prikrije zlocin a drugi nesvesno ukazuje na sopstveni zlocin.


-U Raskoljnikovu se do izvrsenja zlocina vodila borba da bi se
produzila i na ostale faze zivota i da bi prouzrokovala ne
prijavljivanje vlastima.


Iako je u toku citavog romana Raskoljnikov prikazan kao
hladno,racionalno i sigurno bice to je samo maska i napor da se
prebrodi kriza. Duboko u sebi on prezivljava ono sto je ucinio dusevno
i fizicki je potpuno slomljen.Najvise od svega boljelo ga je sto je
povrijedio sestru i sto mu je majka umrla. Sonju je naveo na
zrtvu-pratila ga je u Sibir. To je bila najgora kazna za njega, jedina
prava kazna, a progon u Sibir i robija nemaju snagu svega sto je
prozivio. Zbog toga to nije smatrao pravom kaznom.
Nazad na vrh Ići dole
Beskraj

Beskraj

Ženski
Broj poruka : 21554
Godina : 44
Location : Na pola puta sreci
Humor : Uvek nasmejana
Datum upisa : 20.03.2009

F.M.DOSTOJEVSKI " ZLOČIN I KAZNA " Empty
PočaljiNaslov: Re: F.M.DOSTOJEVSKI " ZLOČIN I KAZNA "   F.M.DOSTOJEVSKI " ZLOČIN I KAZNA " Icon_minitime18/9/2010, 11:38 pm

Beleška o piscu:

Rođen je 1821.g. u kući vojnog liječnika. Završio je privatnu moskovsku školu, a zatim se upisuje u inžinjersku školu koja nije odgovarala njegovim sklonostima za književnost.Uskoro završava akademiju, i počinje se baviti pisanjem. ÄŒita razne zabranjene knjige i kreće se u socijalističko - utpističkom krugu. Zbog toga je i skoro pogubljen, ali je u zadnji tren pomilovan i poslan na prisilni rad u Sibir. Nakon kazne vraća se u Petrograd i bavi se književnošću. Putovao je Europom i vraća se u Rusiju s nadom za boljitak. Borio se s bolešću i materjalnim neprilikama.

Poznajemo ga kao ruskog realista i modernista, pisca psihološkog romana, oca modernog romana, pripovedača…

Njegov psihološko roman je studiozno građen, sadrži elemnente kriminalističkog i bulevarskog romana, a likovi su buntovnici, kršćani, robijaši, prostitutke, likovi koji ne nslužbuju radnji već ona njima.



O romanu:

Priča je napeta studija jednog ubojstva, od ideje motiva, načina, plana, izvršenja i kazne. Prikazana je duboka psihološka analiza Raskoljnikova, provedena u samo devet dana koliko traje delo.



Fabula:

Raskoljnikov - glavni junak romana - student prava planira ubojstvo, Aljone Ivanove, lihvarice, čijim novcem bi usrećio ljude u svojoj okolini, a njezin nestanak bi i sam po sebi pomogao ljudima i njenoj okolini. U poččetku postoji unutrašnja borba između jednostavnosti rješenja i gnušanja prema samoj pomisli na takvo delo. Razne okolnosti nagnaju ga na zločin - pismo od majke, Sonjin život, spoznaja da je lihvarica sama. Majka mu piše kako će bogato udati kćer da njemu pomogne. On teško podnosi sestrinu žrtvu, Marmeladovljevu životnu priču, činjenicu da se Sonja prostituira da prehrani obitelj.

Raskoljnikov ostvaruje plan, no usput ubija i Lizvetu, a opljačkani novac skriva pod kamen. Vraća se u sobicu i pada u groznicu, te se bori sa svešću, dok dvoboj vodi s Porfirijem Petrovičem koji sve više steže pswihološki obruč. Na kraju Raskoljnikov priznaje i odlazi sa Sonjom u Sibir na odsluženje kazne. Nakon svega vraća se u život pun nade, koju skuplja od Evanđelja i Sonje.



Likovi:

Raskoljnikov je lijep i stasit bivši student prava, koji živi u maloj tijesnoj sobici, koja ga steže poput oklopa. Bijeda i neimaština mu se gade, te se on otuđuje, postaje zamišljen i općenito nedruštven. Svoju unutrašnju borbu potkiruje mišlju kako bi jedan život mogao spasiti tisuće bjede. Nakon ubojstva ga hvata strah, jeza, izgubljen je i uplašen. Na kraju dela nalazi davno izgubljeni spokoj.

Sonja je prostitutka čistog srca, stidljiva, plaha, ona je religiozna kršćanka, trpi bez prigovora, očito još veću bjedu od Raskoljnikove.

Andrej je nihilist, kritičar društva, prost čovek, radio je kao službenik, koji veruje u budućnost i podržava preljub.



Stil u delu:

Dostojevski najviše koristi unutrašnji monolog, diskusije, pa čak i snove likova, da opiše njihove psihičke probleme, kojih kao ni fizičkih nikad ne manjka.

Pripovedač nije naglašen ni eksponiran, ali se često uživljava u likove i priča iz prvog lica.



Mesto i vrijeme radnje:

Radnja se zbiva u Rusiji u 19. st.

____________________________________________
Ja volim samoubilacki-krvnicki nemilosrdno i brutalno.
Necu drugacije. Ko to moze da izdrzi, a upoznah samo jednog.
'Moja je krv moj put do tebe'

https://www.youtube.com/watch?v=XoaSOYGedjg&feature=player_embedded
Nazad na vrh Ići dole
Beskraj

Beskraj

Ženski
Broj poruka : 21554
Godina : 44
Location : Na pola puta sreci
Humor : Uvek nasmejana
Datum upisa : 20.03.2009

F.M.DOSTOJEVSKI " ZLOČIN I KAZNA " Empty
PočaljiNaslov: Re: F.M.DOSTOJEVSKI " ZLOČIN I KAZNA "   F.M.DOSTOJEVSKI " ZLOČIN I KAZNA " Icon_minitime10/10/2010, 4:49 pm

Što se, pak, tiče moje deobe ljudi na obične i neobične, priznajem da je ona unekoliko proizvoljna, ali ja i ne insistiram na tačnim brojčanim podacima... Ja samo verujem u svoju glavnu misao. A ona se sastoji u tome da se ljudi već po prirodnom zakonu uopšte dele na dve kategorije: na nižu (na obične), to jest, tako reći na materijal koji služi samo za radjanje sebi sličnih, i na ljude u pravom smislu, to jest ljude koji imaju dara ili talenta da u svojoj sredini kažu novu reč.
Tu, razume se, postoji beskonačno mnogo podela, ali osobne crte obeju kategorija su dovoljno izrazite: prvu kategoriju, to jest materijal, uopšteno govoreći, čine ljudi koji su po svojoj prirodi konzervativni, uljudni, ljudi koji žive u poslušnosti i vole slušati.
Po mom mišljenju, oni su i obavezani biti poslušni, jer to je njihova namena i u tome nema apsolutno ništa što bi ih ponižavalo. Čitava druga kategorija gazi zakon, to su rušitelji, ili su, sudeći po njihovim sposobnostima, naklonjeni rušenju. Zločini tih ljudi su, razume se, relativni i vrlo različiti; u većini slučajeva, u veoma raznolikim izjavama, oni traže obaranje postojećeg u ime nečeg boljeg. Ali ako je jednom od tih ljudi potrebno zbog svoje ideje pregaziti i preko mrtvog tela i krvi, po mom mišljenju, on sam sebi to može dopustiti - uostalom, sve u zavisnosti od njegove ideje i njenih razmera - to imajte u vidu...
Prva kategorija je uvek - gospodar svog vremena, a druga - gospodar budućnosti. Prvi održavaju svet i brojčano ga umnožavaju; drugi pokreću svet i vode ga cilju. I jedni i drugi imaju potpuno ista prava na postojanje.

Zločin i kazna - Dostojevski

____________________________________________
Ja volim samoubilacki-krvnicki nemilosrdno i brutalno.
Necu drugacije. Ko to moze da izdrzi, a upoznah samo jednog.
'Moja je krv moj put do tebe'

https://www.youtube.com/watch?v=XoaSOYGedjg&feature=player_embedded
Nazad na vrh Ići dole
Beskraj

Beskraj

Ženski
Broj poruka : 21554
Godina : 44
Location : Na pola puta sreci
Humor : Uvek nasmejana
Datum upisa : 20.03.2009

F.M.DOSTOJEVSKI " ZLOČIN I KAZNA " Empty
PočaljiNaslov: Re: F.M.DOSTOJEVSKI " ZLOČIN I KAZNA "   F.M.DOSTOJEVSKI " ZLOČIN I KAZNA " Icon_minitime27/3/2011, 10:16 pm

O PISCU:
Fjodor
Mihajlovic Dostojevski (1821—1881), sin vojnog lijecnika, po završetku
jedne privatne škole u Moskvi 1837. stupa u Vojnu inžinjerijsku školu,
gdje ga mnogo više zanima književnost nego ucenje. Istice se u citanju
zabranjenih djela i žestokim revolucionarnim uvjerenjem. Kad se 1846.
pojavilo njegovo prvo djelo -- roman Bijedni ljudi – Bjelinski ga
pozdravlja kao novog Gogolja. U to vrijeme Dostojevski postaje clan
kluba Petraševskoga, u kom se potajno kupljaju mladi revolucionari.
Medu onima koji su 1848. uhapšeni i osudeni na smrt nalazi se i on.
Nekoliko minuta prije vješanja stiže carevo pomilovanje kojim se kazna
smrcu mijenja u pet godina prisilnog rada i daljnje cetiri godine
izgona u Sibir. To su bili presudni dogadaji. Iz progonstva se u
Petrograd vratio drugi Dostojevski. Djela koja slijede – Zapisi iz
mrtvog doma, Zlocin i kazna, Idiot, Bjesovi, Mladic, Braca Karamazovi
itd. – stvara politicki konzervativac. Pored velikog broja romana i
pripovijedaka, Dostojevski piše osvrte, clanke, polemike, razvija
golemu književnu aktivnost ureduuci i izdajuci sa svojim bratom Mihajlom
najprije casopis Vrijeme, a onda Epoha. U meduvremenu putuje na Zapad i
vraca se razocaran, uvjeren da je velicina Evrope prošlost, da
buducnost pripada Rusiji i pravoslavlju. Do kraja života on radi tjeran
materijalnim nedacama, ali prije svega, svojim izuzetnim genijem koji
je nadvladao sve slabosti njegovih uvjerenja i ostavio covjecanstvu
djela jedinstvena po snazi, po problemima, po otkricima covjeku našeg
vremena. Jer može se sa sigurnošcu reci da je Dostojevski prvi veliki
pisac suvremenog svijeta. Posebno mjesto u tom stvaranju pripada romanu
Braca Karamazovi, njegovu posljednju djelu, u kome je u najzrelijem
obliku postavio sve svoje najznacajnije probleme.

-----------------------------------------------------
U
središte svog romana, koji je izgraden na fabuli o ubojstvu, a cija se
radnja odvija u svega devet i pol tjedana, postavlja pisac siromašnog
studenta Rodiona Romnovica Raskoljnikova, takoder poniženog i
uvrijedenog covjeka, koji razvija svoju intelektualnu teoriju
nadcovjeka misleci da mu je sve dozvoljeno pa cak i zlocin nad starom
lihvaricom Aljonom Ivanovom, izvršen zato da bi pomogao siromašnima.
Vec na pocetku romana sklop životnih okolnosti tjera Raskoljnikova u
zlocin: dobiva majcino pismo u kojem saznaje za sestrinu žrtvu koju ne
može prihvatiti. Naime, Dunja se je trebala udati za bogatog Lužinu
kako bi se spasila od sramotne guvernantske službe kod razvratnika
Svidrigajlova, a tako bi i materijalno pomogla svome bratu. Teško
opterecen time Raskoljnikov u krcmi susrece propalog Marmeladova koji
ga upoznaje sa svojom obitelji, ljudima sa dna života cija sudbina
dokazuje pogubnost djelovanja bijede na ljudski moral. Najveci
stradalnik je Marmeladova kci Sonja koja primorana da hrani obitelj
prodaje svoje tijelo, proživljava ocevu smrt, ludilo macehe i zlu
sudbinu brace i sestara koji postaju prosjaci. Roskoljnikov gotovo
podsvjesno donosi odluku i kao voden necim izvan svoje svijesti hladno
izvršava svoj plan. Ubija lihvaricu, ali i njezinu sestru Lizvetu
Ivanovu. Poslije izvršenog ubojstva Raskoljnikov doživljava ipak tešku
grižnju savjest i tu se pocinje odvijati jedna psihološka drama: borba
sa savješcu i dvoboj sa istražiteljem Porfirijem Petrovicem. Nakon
nekog vremena ipak priznaje ubojstvo, dovodi sebe do pokajanja i predaje
se sudu. Doživjevši katarzu on osjeca pobjedu dobra nad zlim.
Završetak
romana nas izvještava o sudbinama likova. Sonja prati Rodiona u Sibir.
Dunja se iz ljubavi udaje za Rodionova prijatelja Razumihina. Umire
Puljherija Raskoljnikova, Rodionova majka. Roskoljnikov se razboli.
Nakon dugog bolovanja vraca se u život radostan i pun nade. Sedam
preostalih godina, koliko još mora biti u Sibiru, cine mu se kratke
zbog utjehe pronadene u Evandelju i strpljivoj Sonjinoj ljubavi.


Raskoljnikov
je pobunjenik protiv društva, njegovi su cinovi ne samo motivirani
njegovim shvacanjima etike, vec i bijedom što ga okružuje, socijalnim
zlom koje nagoni covjeka na zlocin, ali on je ujedno i usamljenik što se
muci etickim i moralnim pitanjima. Svoju osamljenost dokida
prijavljivanjem samog sebe vlastima, kaznom, odlaskom na robiju i
prilaženjem religiji. Nasuprot razumnom i buntovnom u ime razuma
Raskoljnikovu, postavlja, Dostojevski smirenu i osjecajnu Sonju
Marmeladovu, koja kao prostitutka vrši zlocin na sebi, ali ne iz pobuda
razuma, vec iz osjecaja ljubavi prema svojoj porodici koja može
preživjeti samo zato što ona trguje svojim tijelom. Njen je karakter
apologija ljubavi i patnje u ime drugih ljudi. Ova cjelovita fabula o
Raskoljnikovu i Sonji, uz sporedne fabule, a posebno Raskoljnikovi
unutrašnji monolozi i dijalozi te konacno mnogostruke diskusije
Raskoljnikova sa sporednim karakterima podredeni su etickoj, moralnoj,
socijalnoj i politickoj problematici, o kojoj se na stranicama ovog
romana raspravlja, pa roman Zlocin i kazna izraduje ideološki roman
izraden na osnovama kriminalne fabule. Fabula ovdje služi piscu zato da
bi svoga junaka postavio pred eticki problem koji se isto tako
fabulirano rješava. Razapet izmedu pobune i smirenja, ljubavi i mržnje,
Rraskoljnjikov terorizira, razmišlja i ispovijeda se. U njemu kao da
pisac nastavlja motiv iz svog Dvojnika. U Rodionu se stalno bore dva
karaktera, pa se njegovi unutrašnji monolozi zaista pretvaraju u
unutrašnje dijaloge koji citaoca stalno tjeraju na razmišljanje. Vec u
samom imenu glavnog junaka vidimo da je on covjek u raskolu izmedu
svoje humane biti i surovosti traženja koja pred njega postavlja životna
stvarnost.
Zašto je Raskoljnikov ubio staru lihvarku? Ocigledno da
bi svoju porodicu spasio bijede, poštedio svoju sestru koja da bi mu
pomogla da se školuje bila spremna da se uda za jednog bogatog, ali
surovog covjeka. Ali on je izvršio ovo ubojstvo i da bi sebi dokazao da
nije obican covjek koji poštuje moralne zakone koji su drugi stvorili,
vec sposoban da sam stvori vlastiti zakon i da snosi ogroman teret
odgovornosti, da svojim život opovrgne grižnju savjest i da podmuklim
sredstvima (ubojstvom) postigne dobar cilj (da pomogne vlastitoj
porodici i završi školovanje koje ce mu omoguciti da postane
dobrocinitelj cijelog ljudskog roda), Bez imalo predrasuda prema svojoj
unutrašnjoj ravnoteži i svom vrlom životu.
Pocinio je on ovo
ubojstvo i stoga što je jedna od omiljenih ideja Dostojevskog bila da
širenje materijalistickih ideja mora uništiti moralne vrijednosti
mladih i napraviti ubojicu cak i od sasvim dobrog mladica koga bi
nesretni stjecaj okolnosti lako mogao gurnuti u zlocin.


SADRŽAJ:

Zlocin
i kazna, roman je temeljen na poznatoj fabuli kriminalistickih romana.
Naime, dogada se ubojstvo i traži se ubojica – no mi od pocetka znamo
tko je, zašto je zapravo ubio staru ljudski i socijalno štetnu lihvarku
i njenu sestru Lizavetu, pa nas pocinje zanimati da li ce se i kako
otkriti ubojstvo koje je pocinio Rodion Raskoljnikov. Ubojstvo nije
pocinjeno iz razloga banalnoga bogacenja, nego ga Raskoljnikov
opravdava svojim altruizmom – na taj nacin on ce pomoci cijelom
društvu, njegovim siromašnim vršnjacima – te ga uopce zaokuplja jedna
takva misao (da on može ubiti covjeka) pa ovaj zlocin prerasta u zlocin s
predoumišljajem i na taj nacin razmatra se ideološki zlocin uopce. Ni
istražitelj u romanu nije obican dovitljivi policajac, nego je izvrstan
poznavalac ljudske duše, i konstantnim razgovorima on pomalo steže
obruc oko Raskoljnikova i ovaj naposljetku popušta – priznaje zlocin.
Upravo to daje piscu priliku da savršeno psihološki okarakterizira
glavnog lika, a to postiže mnogobrojnim monolozima Raskoljnikova kojeg
savjest proždire. On si sada, nakon zlocina postavlja mnoga eticka i
moralna pitanja. Raskoljnikov je siromašan student sa veoma razvijenom
intelektualnom sviješcu-mnogo razmišlja o svijetu i sebi, ali on je
takoder pobunjeni plebejac koji je spreman na sve. Raskoljnikovljev je
zlocin – zlocin s predomišljanjem; “poniženi” intelektualac želi svojim
cinom potvrditi ideju o odabranoj, snažnoj ljudskoj licnosti kojoj je,
upravo zbog te njene iznimne naravi, dopušteno, kao i Napoleonu, da se u
ime viših, navodno humanih, ciljeva posluži zlocinom. Ta njegova
razmišljanja dana su kroz njegove mnogobrojne monologe, kao i razgovore
sa Porfirijem Petrovicem, Razumihinom i prostitutkom Sonjom
Marmeladovom – koja ga svojom smirenošcu i kršcanskim podnošenjem
patnji te iskrenim altruizmom (prostituira se da bi prehranila obitelj)
vodi prema priznanju zlocina. Završetak romana – odlazak na robiju sa
Sonjom i Raskoljnikovo smirenje u Evandelju - razrješuje mnoge idejne
sukobe koje je mladi intelektualac doživio.

LIKOVI:
Rodion
Raskoljnikov – mladi, inteligentan i obrazovan covjek, spreman pomoci
siromašnim, nesretnim ljudima (s njima suosjeca), s razvijenom
intelektualnom sviješcu, ali gnjevan i prezire sadašnji poredak u
Rusiji i tu se pretvara u pravog pobunjenog plebejca spremnog na sve,
pa i na zlocin kao što je ubojstvo. Iako se zanosi idejom da postoje
tzv. neobicni, odabrani ljudi kojima je dopušteno da zbog opceg dobra
cine zlocine njega na kraju satire savjest, on popušta i priznaje da je
ubio staru lihvarku i njenu sestru Lizavetu. A utjehu i mir napokon
nalazi u Sonji i Evandelju.
“Na nježnim crtama mladicevog lica na
trenutak se pojavi osjecanje najdubljeg gadenja. Uzgred receno, on je
bio upadljivo lijep, vrlo lijepih zagasitih ociju, smed, povisok,
tankovijast i stasit.....
On je bio tako bijedno odjeven da bi se
neko drugi, cak i naviknut na tako nešto, stidio da u takvim traljama
danju izade na ulicu.”

Aljona Ivanovna – zla, koristoljubiva, nepovjerljiva, škrta, zelenašica
“To
je bila sicišna, suhonjava stra baba od šezdesetak godina, užagrenih i
zlobnih ocica, malog šiljatog nosa i gologlava. Njena blijedoplava i
prosijeda kosa bila je izdašno namazana zejtinom. Njen dugacki i tanki
vrat, koji je licio na kokošju nogu, bio je omotan nekom flanelskom
krpom, a o ramenima, iako je bila vrucina, visio joj je pohaban i
požutio krznom obrubljen haljetak. Baba je svaki cas kašljala i
stenjala. Mora da ju je mladic omjerio nekim cudnim pogledom, jer i u
njenim ocima opet bljesnu on predašnja nepovjerljivost.”


Lizaveta Ivanovna – plašljiva, vrijedna, poštena, pobožna
“To
je bila visoka, nezgrapna, stidljiva i tiha djevojka, skoro
idiotkinja, koja je imala oko trideset i pet godina i bila prava
robinja svoje sestre, dan i noc je radila, drhtala pred njom i cak
batine od nje dobivala. Sa nekim zavežljajem u rukama, ona je
zamišljeno stajala pred tim trgovcicem i njegovom ženom i pažljivo ih
slušala...”


Marmeladov – covjek dobrih namjera i velikog razumijevanja ali pijanica i propao, veoma voli i cijeni svoju obitelj
“To
je bio covjek od preko pedeset godina, srednjeg rasta i snažne grade, s
prosijedom kosom i velikom celom, sa podbuhlim, žutim i cak
zalenkastim licem od stalnog pijancenja i s otecenim kapcima, iz kojih
su, kao kroz uzane pukotine, sijale živahne crvenkaste ocice. Ali u
njemu je bilo nešto vrlo cudnovato; u njegovom pogledu kao da je
blistalo cak neko ushicenje – ako hocete, osjecao se i smisao i razum –
ali u isto vrijeme i kao da je svjetlucalo neko bezumlje. Imao je na
sebi star, potpuno pohaban crni frak, s otpalim dugmadima. Samo se još
jedno nekako držalo, i njime se on i zakopcavao, ocevidno ne želeci da
se udaljaava od uljudnosti. Ispod prsluka od nankina virio je plastron,
sav zgužvan, uprljan i ispolivan. Bio je obrijan na cinovnicki nacin,
ali vec poodavno, pa mu je gusto izrastala siva, cekinja. Pa i u
njegovim manirima se stvarno naziralo nešto cinovnicki dostojanstveno.
Ali on je bio uznemiren, mrsio je kosu i ponekad bi, u nekoj tuzi,
objema rukama podupro glavu stavljajuci poderane laktove na mokar i
ljepljiv sto.”


Katarina
Ivanovna – žena Marmeladova, upropaštena sadašnjim prilikama i
statusom i s time ne nikako ne može pomiriti pa je zbog toga bijesna i
gnjevna, izmucena i iscrpljena, a tubrkuloza ju je nacela, voli jako
svoju djecu, ali kada umire od tuberkuloze konacno nalazi svoj mir
“To
je bila strašno mršava žena, slabašna, dosta visoka i stasita, još
divne zagasitoplave kose, a na njenom licu stvarno su se vidjele crvene
pjege. Stisnuvši ruke na grudima, zapecenih usana, ona je hodala po
svojoj maloj sobi i disala neujednaceno i isprekidano. Oci su joj
blještale kao u groznica, ali njen pogled je bio oštar i ukocen. To
sušicavo i uzbudeno lice pri posljednjem svjetlu dotrajale svijece koje
je treperilo na njenom licu stvaralo je bolan utisak.
Raskoljnikov je imao utisak da joj nema više od trideset godina i da ina stvarno nije bila za Marmeladova...”

Dimitrije
Prokofjic-Razumihin – jedini razumije Raskoljnikova i zapravo jedini
je s kojim se on druži na univerzitetu, voli Dunju, veoma pošten,
spreman pomoci u nevolji i uvijek daje sve od sebe
“To je bio
neobicno veseo, društven i do u potpunosti dobar momak. Zapravo, pod
tom prostotom krili su se dubina i dostojanstvo. Njegovi najbliži
drugovi shvatili su to, i svi su ga voljeli. Bio je prilicno bistar,
iako ponekad zaista priprost. Bio je izrazite vanjštine– visok, mršav,
uvijek slabo obrijan i crnokos. Ponekad je pravio izgrede i važio je za
veoma snažnog covjeka. Jedne noci je, u društvu, jednim udarcem oborio
kao gora visokog redara. Mogao je da pije bez kraja i konca, a mogao
je da i uopce ne pije; ponekad je pravio nedozvoljene ispade, ali je
mogao da ih uopce i naravi. On je bio još i po tome zanimljiv što njega
nikad i nikakvi neuspjesi nisu zbunjivali i što ga, kako je izgledalo,
ni kakve teške okolnosti nisu mogle dovesti do ocaja. Mogao je na
krovu stanovati, mogao je trpjeti paklenu glad i neobicnu studen. Bio
je neobicno siromašan i potpuno sam, sam se izdržavao zaradujuci novac
raznim poslovima. On je znao bezbroj izgovora odakle je mogao da izvuce
neku korist, ali razumije se, samo zaradom. Jednu citavu zimu uopce
nije ložio u sobi i tvrdio je da je tako cak prijatnije, jer se u
hladnoj sobi bolje spava. I on je sada bio primoran da napusti
univerzitet, ali samo na kratko vrijeme, i svim silama je nastojao da
popravi svoje prilike kako bi mogao nastaviti studije.”


Petar Petrovic Lužin – podao, zao i lažljiv, primitivan i veoma umišljen malogradanin, priglup i podmukao
“To
je bio neki postariji gospodin, ukrucen, stasit, s izrazom opreznosti i
mrzovolje na licu; on poce time što zastade na vratima gledajuci oko
sebe uvredljivo – ne skrivenim cudenjem i kao da je ocima pitao: “Kuda
sam ja to zabasao?” Nepovjerljivo i cak s afektacijom izvjesne
uplašenosti, gotovo neke uvrijedenosti, razgledao je tijesnu i nisku
Raskoljnikovljevu “brodsku kabinu”.”


Sonja – dobra, kršcanski požrtvovna, razumna, puna suosjecanja iako se i ona nalazi u vrlo teškim prilikama
“Cudno
je djelovao taj njen iznenadni dolazak u ovu sobu, usred sirotinje,
rita, smrti i ocaja. I ona je bila u krpetinama; odjeca joj je bila
bezvrijedna, ali je bila ukrašena na ulicni nacin, sve po ukusu i
pravilima koja su bila uobicajena u tom narocitom svijetu, s upadljivim
i sramnim isticanjem cilja. Sonja zastade u hodniku, kod samog sobnog
praga, ali ga ne prekoraci; gledala je kao izgubljena i, izgleda, ništa
nije shvatila; zaboravila je na svoju, iz cetvrte ruke kupljenu, ali
ovdje nedolicnu svilenu haljinu u boji sa dugackim i smiješnim skutom;
zaboravila je na svoju ogromnu krinolinu što je sva vrata zakrcila; i
na svijetle cipele, i suncobrana, nepotreban nocu, ali koji je
ponijela; i na smiješan okrugli slamni šeširic sa sjajnim perom boje
plamena. Ispod tog nestašno nakrivljenog šeširica virilo je mršavo,
blijedo i uplašeno lice, otvorenih usta i od užasa ukocenih ociju.
Sonja je bila omanjeg rasta, mršava, ali prilicno lijepa
osamnaestogodišnja plavuša, sa prekrasnim plavim ocima.”


Avdotja
Romanovna (Dunja) – pametna i razborita iako i tvrdoglava, snažnog
karaktera vrijedna i poštena, voli majku i brata, požrtvovna
“Avdotja
Romanovna je bila izvanredno lijepa – visoka, neobicno stasita, jaka i
samouvjerena – što se izražavalo u svakom njenom pokretu, ali to
nimalo nije uticalo na gipkost i gracioznost njenih pokreta. U licu je
bila slicna bratu, ali ona se mogla nazvati cak ljepoticom. Kosu je
imala svijetlo-smedu, nešto svjetliju nego u brata; oci gotovo crne,
sjajne, gorde i u isto vrijeme, ponekad, na trenutak, neobicno dobre.
Bila je blijeda, ali to nije neko boležljivo bljedilo, njeno je lice
odisalo svježinom i zdravljem. Usta je imala nešto mala, a donja usna,
svježa i rumena, sasvim malo isturena naprijed, isto tako kao i brada –
jedina nepravilnost na tom prekrasnom licu, ali ona mu je pridavala
neku narocitu karakteristicnost, pored ostalog, i izgled gordosti.
Izraz njenog lica uvijek je bio više ozbiljan i zamišljen nego veseo;
ali zato, kako je samo tom licu pristajao osmijeh, kako joj je
pristajao smjeh, veseo, mladalacki i od sveg srca!”

Pulherija
Aleksandrovna – prava majka, brižna i poštena, želi svojoj djeci sve
najbolje, ne može se suociti sa sudbinom sina pa su joj ludilo i
konacno smrt jedini izlaz
“Mada je Pulherija Aleksandrovna imala vec
cetrdeset i tri godine, njeno lice je još uvijek zadržalo ostatke
predašnje ljepote, a uz to je izgledala daleko mlade nego što jeste,
što gotovo uvijek biva kod žena koje do starosti sacuvaju jasnost duha,
svježinu utisaka, pošten i cist žar srca. Uzgred cemo reci: ocuvanje
svega toga predstavlja jedino sredstvo da se ljepota cak ni u starosti
ne izgubi. Kosa joj je vec pocela da sijedi i opada, vec odavno su se
pojavile sitne bore oko ociju, obrazi upali i uvenuli od briga i tuge,
pa ipak njeno lice je bilo prekrasno. To je bila kopija Dunjeckinog
lica, samo dvadeset godina kasnije i bez onog izraza donje usne, koja
kod nje nije bila isturena naprijed. Pulherija Aleksandrovna je bila
osjecajna ali ne prekomjerno, bila je snebivljiva i popustljiva, ali
samo do izvjesne granice: u mnogo cemu je mogla popustiti, na mnogo što
je mogla pristati, cak i na ono što je proturjecilo njenom uvjerenju,
ali kod nje je uvijek postojala odredena crta poštenja, pravila i
krajnjih uvjerenja preko koje je nikakve okolnosti nisu mogle primorati
da prekoraci.”


Porfirije Petrovic – inteligentan covjek, izvrstan poznavalac ljudskog uma i duše, nije samo obicni policijski službenik
“Porfirije
Petrovic je bio raskomocen, u domacem ogrtacu, u veoma cistom rublju i
izgaženim papucama. To je bio covjek od nekih trideset i pet godina,
omalen, pun i cak s trbušcicem, izbrijan, bez brkova i bez zalizaka,
kratko ošišane kose na velikoj okrugloj glavi, nekako neobicno
ispupceno zaobljenoj na potiljku. Njegovo bucmasto, okruglo lice malo
prcasta nosa bilo je boležljive, tamno žute boje, ali prilicno živahno i
cak podsmješljivo. Ono i izgledalo cak i dobrodušno da mu nije smetao
izraz ociju nekako vodnjikavog sjaja i gotovo prekrivenih bijelim
trepavicama, koje su stalno treptale kao da nekome podmiguju. Pogled tih
ociju nekako je cudno odudarao od citave njegove pojave, koja je u
sebi imala cak nešto žensko, i davao joj je mnogo ozbiljniji izgled
nego što bi covjek na prvi put mnogo od nje ocekivati.”


Arkadije
Ivanovic Svidrigajlov – strastveni kockar, razbludan covjek, dosta
nemoralan, ali ipak ima dovoljnu savjest i pri kraju života cini dobra
djela, Raskoljnikov je rekao da je hrabar jer je imao snage ubiti se ali
treba imati hrabrosti nastaviti život
“Citav minut je promatrao
njegovo lice koje ga je i prije uvijek zaprepašcivalo. To je bilo
nekakvo cudnovato lice, nalik na masku: bijelo, rumeno, grimiznih
usana, svijetlo plave brade i još prilicno guste plave kose. Oci je
imao nekako previše plave, a pogled nekako i suviše težak i ukocen.
Bilo je nešto strašno neprijatno u tom lijepom i prema godinama
neobicno mladolikom licu. Svidrigajlovljevo odijelo je bilo kicoško,
ljetno, lako, a osobito je mnogo polagao na košulje. Na prstu je nosio
ogroman prsten sa skupocjenim kamenom.”


PEJZAŽ:
“Nad
gradom je ležala gusta, mlijecna magla. Svidirgajlov pode po klizavoj i
prljavoj kaldrmi u pravcu Male Neve. Pred njim su iskrsavali preko
noci nabujala voda Male Neve, petrovsko ostrvo, mokre staze, mokra
trava, mokro drvece i žbunje, i najzad onaj žbun...”

“Na
ulici je bila strašna vrucina, a pored toga sparina, gužva, na sve
strane vapno, skele, prašina i onaj osobiti ljetni zadah, tako poznat
svakom žitelju Peterburga koji nije u stanju da iznajmi ljetnikovac...”

Opis sobe
“To
je zapravo bila krletka pet-šest koraka u dužinu. Sa svojim
požutjelim, prašnjavim i odlijepljenim tapetama vrlo je bijedno
izgledala i bila je tako niska da je u njoj svaki malo viši covjek
osjecao zebnju i sve mu se cinilo da ce glavom udariti u tavanicu. I
namješta je bio u skladu sa stanom: tri ne baš ispravne stare stolice, u
uglu obojen sto, na kome se nalazilo nekoliko teka i knjiga; vec samo
po tome koliko je na njima bilo prašine, moglo se vidjeti da ih vec
odavno nije dotakla nicija ruka; i, najzad, glomazna sofa, nekad
presvucena cicom, a sad sva u ritama koja se pružila gotovo duž citavog
zida i zauzimala polovinu širine cijele sobe.
To je bila
Raskoljnikova postelja. Cesto je on na njoj spavao onako kako bi došao,
ne svlaceci se, bez deke i pokrivajuci se starim, iznošenim
studentskim kaputom, sa jastukom pod glavom, pod koje je podmetao sve
rublje što je imao – i prljavo i cisto – da bi mu uzglavlje bilo više.
Ispred sofe je stajao mali stol.


CITATI: Izdanje: Školska knjiga Zabreb, 1994

Ispovijed Marmeladova: 33,37,44,47str.
Opis lihvarkine sobe: 28,104str.
Raskoljnikova sobica: 50str.
Pejzaž: 205,572str.
Sonjina soba: 362 str.
Porfirijev kabinet: 381str.
Svidrigajlova soba: 568,569 str
Odnos Raskoljnikova prema Sonji: 371,372,378,461,464,479 str.
Dunji: 271,271,482,483,585 str.
Porfiriju: 296,297,396,397,400 str.

Clanak: 301-309 str.
Raskoljnikov-Napoleon: 317,320,471,475 str.
Unutrašnji monolozi Raskolj: 24,67,69,85,86,97,98,117,131,139,188,192,193,268,
359,360,471,476,484,496,555,585,587,601,609,610 str.


MORALNE I PSIHOLOŠKE KRIZE GLAVNIH JUNAKA U ROMANU ''ZLOČIN I KAZNA''


Roman Fjodora Mihajloviča Dostojevskog ''Zločin i kazna'' može se
svrstati u psihološke romane, što potiče iz moralnih i psiholoških
odrednica glavnih junaka. Pisac je veliki poznavalac psihologije, pa ne
čudi da je stvorio roman trajne vrednosti, koji predstavlja neiscrpni
izvor tumačenja postupaka i osobina glavnih likova. Roman je nastao
davne 1866. godine i verna je slika raslojavanja društva, ali u tom
društvu dominira beda, pa se čovekova egzistencija, u ovom slučaju
primenjivo i kod ubice i ubijene, postavlja kao ključno pitanje, ali i
objašnjenje uzroka i posledica kriza glavnih junaka. Kriminalistička
crta romana doprinosi zanimljivosti samog dela, ali je bitno da je
težište i suština romana usmerena na samog Rodiona Romanoviča
Raskoljnikova, glavnog junaka, i njegove motive za dela koja čini.
Tumačenje psihologije glavnih likova umnogome olakšava česta upotreba
unutrašnjeg monologa u piščevom stilskom izrazu. Ovo remek-delo
zasnovano je na fabuli o ubistvu. Sve vreme je čitalac uz ubicu i njegov
zločin, ali je nezaobilazna i za tumačenje najbitnija, njegova
unutrašnja borba. Glavni junak nije zle duše. On čak i nije hteo da
pokrade staricu, zelenašicu. Njegova motivacija leži u osnovnoj ideji o
zatiranju zla uopšte. U romanu je starica ta koja je zla i lepo živi
zahvaljujujući tuđoj nesreći. Splet je okolnosti koji je naveo
Raskoljnikova da je ubije sekirom – siromaštvo, beda i uopšte, ljudsko
stradanje i poniženje u društvu u kome je živeo. Naravno, ne i
opravdanje za zločin! Raskoljnikov se hrani idejom da je izuzetnim
ličnostima kroz čitavu istoriju dopušteno da uništavaju zulumćare i
nametnike koji čine društvo nepravednim. Primer mu je i idol i sâm
Napoleon. Dovoljno samouveren i egoista, glavni junak sebe smatra
izuzetnim, počinje da razmišlja o tome, a samim tim i ovaj zločin
postaje zločin s predumišljajem. On je, ustvari, počinio zločin zbog
ideala. Na sreću ili nesreću glavnog junaka, istražitelj je dobar
poznavalac ljudske duše, dovitljiv je i lukav policajac koji u čitavom
romanu steže obruč oko glavnog junaka. Najbolje dat psihološki karakter
likova vidi se baš u komunikaciji između ubice i policajca. Postavljena
su brojna etička i moralna pitanja koja navode glavnog junaka da se
stalno preispituje, a samim tim i otuđuje od sveta ne bi li razrešio
svoje moralne i psihološke dileme.
Mnogobrojni su likovi u
romanu, ali za moralni i psihološki rasplet glavnog junaka najbitnija je
Sonja Marmeladova koja glavnog junaka verom dovodi do priznavanja
zločina. On se predaje, odlazi u Sibir i tamo konačno nalazi volju za
životom u ljubavi prema Sonji i Bibliji.
Svi likovi su
psihološki dobro osmišljeni, ali je najizrazitije oslikan baš glavni lik
sa svim moralnim i psihološkim pitanjima običnog čoveka. Tumačenje
pobuda glavnih likova uslovljeno je i prostorom i vremenom prikazanim u
romanu. Prostor je veoma skučen, a samim tim dočarava i životni stil
glavnih junaka i njihovih položaja u društvu. Vreme je takođe oskudno,
svega devet i po dana (dva pre ubistva i šest posle ubistva). Ostatak
vremena je umetnički raspoređen na suđenje, odlazak u Sibir, odnos sa
Sonjom...
Raskoljnikov ima sve odlike duple ličnosti. S jedne
strane, on je principijelan, statičan i nepromenljiv u stavovima, ali s
druge strane, itekako reaguje na spoljašne događaje i izrazito je
netrpeljiv prema društvu. Stalno je prisutna suprotnost moralnih pogleda
i principa u njemu.
Mlad je čovek, bivši student, obdaren je
lepotom, pameću, samopouzdanjem, a opet, on je i pod teretom životno
nametnutog siromaštva, patnje i usamljenosti. Celi život njegov,
žalosno, ali istinito, može se svesti u tri faze, a sve se okreću oko
počinjenog zločina – pre, za vreme i posle zločina. Racionalna priroda i
snaga duha ga dovode do savršene podloge za zločin. Vidljivo je
kolebanje: da ili ne!? Odustati ili ne odustati!? Ipak se odlučuje za
zločin. Očito je nemiran i zbunjen, i naravno preplašen, ali je
interesantno da u samom zločinu nastupa sasvim pribrano. Sada nastaje
psihološki i moralni pakao ovog mladog čoveka. Jednim delom zna da mora
prikriti zločin, a s druge strane nesvesno ukazuje na njega. Borba
neprestano traje, lomi ga, uništava. Naizgled hladan, racionalan,
siguran, a ustvari dubljom analizom vidi se da je to samo maska i
uloženi napor da se prebrodi kriza. Danonoćno proživljava ono što je
učinio, što ga dovodi do duševnog i fizičkog uništavanja. Sestrine suze i
majčinu smrt ne može da prevari u svojim izmučenim osećanjima. Svojom
jakom ličnošću, Sonju navodi na žrtvu, što se vidi u njenom dolasku za
njim u Sibir. Ona i ne sluti da mu je to najveća moguća kazna, mnogo
veća nego progon u Sibir i sama robija, koji nemaju snagu njegovog čina,
pa ih ni on sam ne smatra dovoljnom kaznom.
Velika je muka ovog
mladića koji je beg iz krajnje neimaštine video u samo jednom potezu.
Odlučivši da izvrši zločin koji će mu zagorčati život, i ne sluti da
više nema puta do poštenog i normalnog života, jer za zločin nema
opravdanja. Može se pronaći razumevanje za njegove moralne i psihološke
krize, može se razumeti starica koja je svojim načinom života dovela
indirektno do svoje smrti. Razumevanje ličnosti postoji, ali je sigurno
da opravdanja za zločin nema!!!

____________________________________________
Ja volim samoubilacki-krvnicki nemilosrdno i brutalno.
Necu drugacije. Ko to moze da izdrzi, a upoznah samo jednog.
'Moja je krv moj put do tebe'

https://www.youtube.com/watch?v=XoaSOYGedjg&feature=player_embedded
Nazad na vrh Ići dole
Beskraj

Beskraj

Ženski
Broj poruka : 21554
Godina : 44
Location : Na pola puta sreci
Humor : Uvek nasmejana
Datum upisa : 20.03.2009

F.M.DOSTOJEVSKI " ZLOČIN I KAZNA " Empty
PočaljiNaslov: Re: F.M.DOSTOJEVSKI " ZLOČIN I KAZNA "   F.M.DOSTOJEVSKI " ZLOČIN I KAZNA " Icon_minitime2/4/2011, 9:13 pm

Književno djelo Fjodora Mihajloviča Dostojevskog značajno je ne samo u
okvirima ruske književnosti, gdje je često bilo osporavano, već je ono
mnogo značajnije za zapadnoeuropsku književnost i misao kraja XIX i XX
stoljeća. Gotovo da nema pisca, kritičara, povjesničara književnosti ili
suvremenog mislioca koji se na neki način odredio prema djelu
Dostojevskog. William Faulkner je pisao da je Dostojevski umjetnik s
kojim bi se rado usporedio svaki pisac samo kada bi mogao. Austrijski
književnik Stephan Zweig smatrao je tragediju Karamazovih isto tako
značajnom za svjetsku književnosti isto tako kao i trilogiju Orestija
ili epove Homera. Za Thomasa Manna Dostojevski je največi psiholog
svjetske književnosti, za Nitzschea on je jedini mislilac od kojeg je
nešto naučio. Za Gidea romani Dostojevskog nisu samo knjige već
najustrepta-
liji život za koji zna. Prodiranje u psihički svijet
čovjeka, funkcioniranje njegove podsvijesti, kako ih opisuje
Dostojevski, visoko su cijenili Freud i Adler. Maksim Gorki je, nazvavši
Dostojevskog zlim genijem, priznao da se njegov talent može usporediti
jedino sa Shakespearovim.
Tridesetih godina F.M.Dostojevski, sin
vojnog liječnika i kčeri morskog trgovca, živi i školuje se, zajedno sa
svojim starijim bratom Mihailom, u jednom od najboljih moskovskih
pansiona. Tamo se, slično kao i u liceju koji je pohađao Puškin, poseban
naglasak stavlja na književnost. Profesor ruske književnosti doduše ne
priznaje Gogolja, ali zato svoje učenike detaljno upoznaje s Puškinom,
Ljermontovim i Koljcovom. Ovdje se mladi Dostojevski upoznaje i s
francuskom književnošću te pored klalika Racinea i Corneillea čita djela
suvremenih francuskih autora - Balzaca, Hugoa, George Sand, E. Suea,
djela nova i sadržajem i formom, čije ćemo tragove pronaći u
stvaralaštvu ranog i zrelog Dostojevskog. Istovremeno on se zanosi i
"gotskim romanima" Ann Cliford.
Godine 1837. Dostojevski se,
prema želji oca, upisuje na vojnu inženjersku akademiju u Petrogradu.
Niz stručnih predmeta i stroga disciplina inženjerske škole oduzimaju
Dostojevskom mnogo vremena, ali ga ipak ne sprečavaju da se, kao i do
tada, bavi književnošću. Pisam koja Dostojevski u to vrijeme upućuje
bratu Mihailu puna su rasprava o Schilleru i E.T.A.Hoffmannu, Byronu i
Shakespearu, Goetheu i Homeru. Njegov odnos prema književnosti gotovo je
religiozan i upravo je književnost za Dostojevskog to što jedino može
izmijeniti svijet. On je još uvijek naklonjen romantičarskoj
književnosti kojoj će uostalom biti uvijek naklonjen, no za daljnji
život pitomca inženjerske akademije presudno je poznanstvo s Gogoljem.

Dostojevski je završio akademiju u činu oficira, no već sljedeće
godine zatražio je otpuštanje iz vojne službe. On se osjeća pjesnik, ne
inženjer. Za Dostojevskog istodobno počinju financijski problemi koji će
ga pratiti cijeli život. Upoznaje svijet zalagaonica, novčanih zajmova i
mjenica, poslovnih ljudi i petrogradskih zelenaša, svijet gdje vlada
novac, svijet u kojem će živjeti junaci njegovih romana (Zločin i kazna,
Krotka).
Ruski čitatelji upoznaju Dostojevskog kao prevodioca
Balzacova romana Eugenie Grandet. Prijevod je objavljen 1844.g.,
Dostojevski ga smatra izvrsnim, ali taj prijevod je tek predradnja,
priprema za književni rad. Prvi roman Dostojevskog bio je Bijedni
ljudi(1846). Dostojevski je, oslanjajući se na rusku književnu tradiciju
Puškina i Gogolja, stvorio roman u duhu vladajuće naturalne škole, a
epistolarna mu forma dopušta da prodire u psihički svijet svojih junaka i
na nov način ispriča o životu "malog čovjeka" premjestivši naglasak na
sa socijalne na psihološku motivaciju. Iste godine kad i Bijedne ljude
Dostojevski objevljuje svoje pripovijetke Dvojnik (1846) i Gospodin
Proharčin.
Radeći na noveli Gospodin Proharčin, Dostojevski se
poslužio novinskim materijalom, člankom o siromašnom činovniku koji je
umro s pola milijuna gotovine. Tim postupkom pisac će se koristiti i pri
stvaranju svojih velikih romana (Zločin i kazna, Demoni, Braća
Karamazovi) i na taj način povezivati aktualna društvena i politička
pitanja Rusije s filozofsko-psihološkom problematikom.
Likovi
pripovijedaka Slabo srce (1848) i Polzunkov (1848) pripadaju istoj
socijalnoj sredini kojoj pripadaju i likovi prethodnih pripovijedaka i
romana, a srodni su im i po svojim psihološkim karakteristikama.
Ostajući vjeran svojim siromašnim i osamljenim junacima, sivilu
svakodnevničkog gradskog života poniženih činovnika, zavedenih djevojaka
i bijednih studenata, Dostojevski želi progovoriti i o ljudskim
strastima, moralnim i etičkim traženjima, dobru i zlu, o izuzetnim
ljudima, "velikim grešnicima", "napoleonima", o idealnom čovjeku, o ženi
razapetoj između strasti i kajanja, o slobodi koja je čovjeku mučna,
nepodnošljiva.
Dostojevski zastupa načela idealističke estetike,
zahtijeva slobodu stvaralaštva i umjetnosti, smatra da umjetnost mora
biti nezainteresirana, a umjetnički čin iracionalan. Njega norme i
zadaci ograničavaju, on se ne može i ne želi odreći svog romantizma i
fantastike, svojih motivacija podsviješću što počinju zamjenjivati
socijalne motivacije. Dok Turgenjev poetizira svijet koji opisuje, a
Tolstoj pokušava prodrijeti u dušu svojih likova, Dostojevski
dokumentarnoj građi pridaje novo značenje - filozofsko. Svojim
razgovorima s nepostojećim anticipira buduće junake u čijim će se
podvojenim svijestima odvijati cijeli dijalozi. "Antijunak", kako ga
naziva Dostojevski, u dijaloškoj formi razmišlja o društvenim i
polotičkim idejama svog vremena, o socijalizmu, suprotstavlja se
civilizaciji i poriče čak i sam pojam "progresa" koji se uz nju vezuje,
polemizira s Černiševskim i njegovom teorijom "razumnog egoizma"
(parodirat će je Dostojevski u liku Lužina u Zločinu i kazni).

Monološka forma omogućuje Dostojevskom da neograničeno istražuje
misaoni i emocionalni svijet svog "antijunaka" te da iskaže odrađene
filozofske, etičke i estetske sudove koji su uvijek u dijaloškom
suodnosu s tuđim idejama i mišljenjima. Glazbena načela kompozicije
razvit će Dostojevski u svom romanu Zločin i kazna (1866).

U
središtu romana nalazi se lik bivšeg studenta, dobrovoljnog
osamljenikaotuđenog od društva, "poniženog i uvrijeđenog", no i
ogorčenog filozofa zločinca Rodiona Raskoljnikova. On u svojoj
potkrovnoj sobici, koja je više nalik na grob negoli na sobu, razvija
intelektualnu teoriju natčovjeka prema kojoj je sve dopušteno, pa i "krv
po savjesti". Da bi provjerio svoju teoriju, da bi dokazao sebi da nije
tek pripadnik mase, "materijala", Raskoljnikov ubija staru lihvaricu.
Nakon počinjenog ubojstva ne može izdržati moralni i psihološki
pritisak, kaje se i predaje vlastima. Svi postupci Raskoljnikova, a
ponajprije ubojstvo, motivirani su višestruko, a ni jedna od motivacija
nije potpuna ili dominantna. Ubojstvo starice "intelektualna" je odluka
Raskoljnikova, provjera njegove teorije, ali se ono istovremano motivira
i psihološki i socijalno. Sudbina Raskoljnikova isprepleće se sa
sudbinama drugih "poniženih i uvrijeđenih" stanovnika prijestolnica i
one uvjetuju i opravdavaju njegov postupak. Isprepliće se sa sudbinom
pijanog i nesretnog Marmeladova, njegove smrtno bolesne žene Katerine
Ivanove i djece čija je budućnost pijanstvo, tuberkuloza ili
prostitucija. Na prostituciju se odlučuje i Sonja, kći Marmeladova, da
bi spasila obitelj, a Raskoljnikov, svestan veličine Sonjine žrtve,
uviđa i njenu uzaludnost. Na žrtvu su primorane i majka i sestra
Raskoljnikova, Dunja koja je spremna na ponižavajući brak s mrskim i
ograničenim Lužinom da bi osigurala bratu budućnost. Puljherija
Aleksandrova, majka Raskoljnikova, odobrava taj brak kao jedini mogući
izlaz iz situacije u kojoj se obitelj našla. Raskoljnikov pak Dunjin
brak poistovjećuje sa Sonjinom prostitucijom, ne prihvaća žrtvu svjestan
da je i taj izlaz tek prividan, jedan od mogućih kompromisa s vlastitom
savješću. Scena s pijanom djevojkom koju Raskoljnikov slučajno sreće na
svom lutanju petrogradskim ulicama, a čija je propast samo pitanje
vremena, kao da dokazuje da sudbina Marmeladovih, Sonje, Dunje nije samo
slučajna, već neizbježna. To je dodatni moment koji ga potiče da učini
"ono".
Neumitnost propasti većine tih ljudi uvjetuje neimaština,
nedostatak novca. Stara zla lihvarica posjeduje novac, koji bi spasio
živote mnogih, i Raskoljnikov ga ne želi za sebe samoga. Socijalno zlo
velikog grada potiče Raskoljnikova na zločin. Svaki od likova pokušava
naći svoje rješenje, svoj izlaz iz bezizlazne situacije šti ih stvara
veliki grad. Njihove životne priče prepleću se s onom o Raskoljnikovu,
vode prema problemu koji njega muči, podržavaju ga u njegovoj odluci,
naglašavaju bezizglednost njegove situacije, psihološki, emocionalno i
socijalno pripremaju ga na zločin. Život Lužina zasnovan je na ideji
"razumnog egoizma" koji čak i samom Raskoljnikovu zvuči kao strašna
parodija njegovih vlastitih ideja. Marmeladov je pak suprotstavljen
Raskoljnikovu svojom pokornošću pred sudbinom i vjerom koju ne gubi čak
ni onda kada je potpuno svjestan vlastite konačne propasti.
Sav
roman protječe u dijalogu. Dijalog je ili stvaran - Raskoljnikova sa
Sonjom, s istražiteljam, sa Svidrigajlovim, ili pak unutrašnji kao
monolog Raskoljnikova, što prelazi u dijalog. Gotovo sva zbivanja romana
upoznajemo prelomljena kroz svijest Raskoljnikova.

Kriminalistička fabula, koju je u Zločinu i kazni Dostojevski prvi put
upotrijebio, služi iskazivanju etičkih, moralnih i filozofskih ideja, a i
za postavljanje aktualnih društvenih pitanja Rusije tog vremena,
pitanja pijanstva, prostitucije, obitelji, sudstva itd. Fabula je
cjelovita i završena - Raskoljnikov se kaje, odriče svojih ideja o
natčovjeku, i u Sibiru, sa Sonjom koja ga prati, čita evanđelje, no
pitanja koja postavlja roman ostaju otvorena.

- Mjesto radnje je
Petrograd koji se bitno razlikuje od Pariza. Dok je u Parizu opisivano
siromašno građanstvi i puk, ali koliko god ti ljudi bili siromašni ne
mogu se mjeriti sa bijedom ljudi iz Petrograda. Likovi koje Dostojevski
opisuje na samom su dnu svega, toliko jadni i toliko siromašni da se ne
mogu čak ni približno usporediti sa siromašnim pariškim pukom. Sve je
svedeno na krajnju bijedu.
"Vani je bila strašna žega, a uz to i
sparina, gužva, na sve strane vapno, skele, opeke, prašina i onaj
posebni ljetni zadah što je dobro poznat svakom Petrograđaninu koji nije
kadar unajmiti ljetnikovac - sve to neugodno uzdrma ionako već
rastrojene mladićeve živce. Nepodnošljiv zadah iz krčma kojih u tom
dijelu gradu ima sva sila, i pijanci koje je neprestance susretao iako
je bio radni dan, dopunjavahu odvratan i turoban kolorit prizora."
"Doduše,
ta je gradska četvrt bila takva da je tu bilo teško koga iznenaditi
odjećom. Sijenska tržnica u blizini, mnoštvo stanovitih lokala i
uglavnom
- Čak i vlasnici velikih kuća koji su iznajmljivali stanove
bili su siromašni i svedeni na krajnju bijedu, što se vidi po sobama
koje su iznajmljivali:
"Bijaše to majušna prostorijica, pet - šest
koraka dugačka, neobično jadna, s onim svojim žućkastim, prašnim
tapetama, na mnogim mjestima odlijepljenim od zida, i toliko niska da se
malo viši čovjek osjećao u njoj tjeskobno te mu se sve nekako činilo da
će udariti glavom o strop. Kakva soba, takvo i pokućstvo: tri stara
stolca, prilično trošna, u kutu obojen stol na kojemu ležaše nekoliko
bilježnica i knjiga; već po tome koliko su bile zaprašene vidjelo se da
ih već odavna ničija ruka nije taknula; i napokon glomazna sofa, nekoć
presvučena cicom a sad sva izderana, zapremala je gotovo cijeli zid i
pola širine cijele sobe te služila Raskoljnikovu kao postelja..."

-
Raskoljnikov je vrlo povučen u sebe i neki svoj svijet, rijetko s kim
puno govori, ali zato pažljivo sluša sve što mu sugovornik priča
"Usput
rečeno, bio je neobično pristao, divnih tamnih očiju, kestenjaste kose,
povisok, vitak i sjenit. Ali uskoro je utonuo u nekakvu duboku
zamišljenost, bolje reći - čak u nekakav zanos, i pošto dalje ne
primjećujući više ništa oko sebe, pa i ne želeći ništa primijetiti.
Kadikad bi samo nešto promrmljao sebi pod nos, iz one svoje navike da
razgovara sam sa sobom što ju je malo prije bio i sam priznao. U ovom je
času znao da mu se misli na mahove brkaju i da je malaksao: već je
drugi dan kako nije gotovo ništa okusio. Toliko je bio bijedno obučen da
bi se neki drugi čovjek, čak i naviknut na pohabanost, stidio da u po
bijela dana izađe na ulicu u takvim dronjcima."
"Raskoljnikov nije
bio navikao na svjetinu i, kako već rekosmo, klonio se svakog društva,
pogotovo u posljednje vrijeme. Ali sada ga najednom nešto privuklo
ljudima. Kao da se u njemu zbivalo nešto novo, a u isti mah kao da se
nekako zaželio ljudi..."
"Zanimljivo je da se Raskoljnikov, dok je
studirao, nije gotovo ni s kim družio, od svih se tuđio, nikom nije
odlazio u posjete i nerado je dočekivao goste. Uostalom, uskoro su se i
od njega svi odbili. Nije sudjelovao ni u zajedničkim sastancima, ni u
razgovorima, ni u zabavama, ni u bilo čemu drugome. Učio je mnogo, nije
se štedio i stoga su ga poštovali, ali ga nitko nije volio. Bio je vrlo
siromašan i nekako nadmetno uznosit i suzdržljiv; kao da je pred svima
nešto tajio."
- puno toga o Raskoljnikovu saznajemo i od Razumihina:
"Rodiona
poznajem godinu i pol dana: natmuren je, mrk, uznosit i ohol; u
posljednje je vrijeme (a možda i znatno ranije) nepovjerljiv i sklon
hipohondriji. Velikodušan je i dobar. Nerado iskazuje osjećaje i radije
će biti okrutan nego da riječima iskaže što mu je na srcu. Inače,
ponekad uopće nije hipohondar, nego je naprosto hladan i besćutan, u
čemu ide sve do nečovječnosti, baš kao da se u njemu redom smjenjuju dva
suprotna karaktera. Ponekad ne možeš riječi izvući iz njega! Nikad nema
vremana, neprestano mu netko nešto smeta, ništa ne radi. Nije
podrugljiv, ali ne zato što nema duha, nego baš kao da nema vremena za
takve tričarije. Ne sluša do kraja što mu govore. Nikada se na zanima za
ono što u tom trenutku zanima sve druge. Neizmjerno cijeni sam sebe, a
čini se da ima donekle i pravo..."

- Aljona Ivanova bila je
starica koju je Raskoljnikov ubio. Ona je u zajam uzimala sve što bi joj
neki student ponudio i davala mu novac, tj. kada bi netko došao u
poziciju da nešto mora prodati ako ne želi ostati gladan odlazio bi
Aljoni Ivanovoj i davao joj neki svoj predmet u zajam
"Bijaše to
sitna suhonjava bakica od svojih šezdeset godina, živahnih i pakosnih
očiju, malog šiljastog nosa, gologlava. Bjeličasta, ponešto progrušana
kosa, bijaše joj obilato namazana uljem. Tanak i dugačak vrat nalik na
kokošju nogu bijaše omotala nekakvom flanelskom krpom, a oko ramena joj
se, unatoč vrućini, klatio haljetak obrubljen krznom, sav pohaban i
požutio. Starica je svaki čas kašljala i hrakala."
"Sila ti je ona -
veli - kod nje uvijek možeš dobiti para. Bogata je kao Čifutin, može ti
odjednom isplatiti pet tisuća, a ne libi se ni zaloga od jednog rubalja.
Mnogo je naših bilo već kod nje. Samo je strašna gadura. I rasprede o
tome kako je pakosna i hirovita, kako je dovoljno da jedan dan zakasniš
pa da ti propadne zalog. Daje i po četiri puta manje nego što stvar
vrijedi, a uzima po pet, pa i po sedam posto kamata na mjesec, i tako
dalje. Student se raspričao i spomenuo, između ostaloga, kako baba ima
sestru Lizavetu koju ona, onako mala i odurna, svakog časa tuče i drži u
pravom ropstvu, kao nejako dijete, premda je Lizaveta natprosječno
visoka."

- Lizaveta je sestra Aljonina. Nju Raskoljnikov neplanirano ubija jer je došla kod sestre baš u trenu kada je on još bio tamo
"Ta
je njihova znanica bila Lizaveta Ivanovna, ili naprosto Lizaveta, kako
su je svi zvali, mlađa sestra one iste starice Aljone Ivanovne, udove
koleškog registratora i lihvarke kod koje je Raskoljnikov jučer bio
založio svoj sat i izveo svoju probu...Odavno je već znao sve o toj
Lizaveti, pa i ona je njega donekle poznavala. Bijaše to visoka,
nezgrapna, plašljiva i ponizna djevojka, slaboumnica tako reći, od
svojih trideset pet godina. Bila je prava ropkinja svoje sestre, radila
je dan i noć, strepila je od nje i trpjela čak i batine. Stajala je
neodlučno sa zavežljajem u rukama pred trgovčićem i njegovom ženom i
pozorno ih slušala. Oni su joj nešto vrlo živahno tumačili. Kad ju je
Raskoljnikov iznenada spazio, obuzeo ga je nekakav čudan osjećaj nalik
na silno zaprepaštenje, premda u tom susretu nije bilo ničeg
čudnovatog."
"Neka nedavno doseljena i osiromašena obitelj prodavala
je stvari, odjeću i ostalo, sve samo za žene. Kako se takva roba ne
prodaje dobro na tržnici, tražili su preprodavača, a Lizaveta se time
bavila: uzimala je robu u komisiju, zastupala svoje mušterije i imala
veliku praksu zato što je bila vrlo poštena i svagda kazivala posljednju
cijenu: koju cijenu odredi pri njoj i ostane. Općenito je malo govorila
i, kako već rekosmo, bila je vrlo skromna i plašljiva."
"Lizaveta
pak nije iz činovničkog staleža nego obična pučanka, stara djevojka,
strašno nezgrapna, vrlo visoka rasta, dugačkih, nekako iskrenutih
nožurda, vazda u izgaženim cipelama od jareće kože, ali uvijek vrlo
čista. Student se pak najviše čudio i smijao tome što je Lizaveta svaki
čas trudna. -Pa kako, veliš da je grdoba? - pripomene oficir. - Jest,
crna je u licu, rekao bi da je prerušen vojnik, ali, znaš, nipošto nije
grdoba. Ima neko dobro lice i oči. Još kako. Dokaz ti je što se mnogima
sviđa. Vrlo je mirna, krotka, bezazlena, pokorna, na sve pristaje. A
smiješak joj je čak i vrlo lijep. - Pa kao da se i tebi sviđa? - nasmije
se oficir. - Samo zato što je čudna. Nego, znaš što ću ti reći. Ja bih
tu prokletu babu ubio i opljačkao, i vjeruj mi da me savijest ne bi
nimalo pekla - gorljivo nadoveže student."

- Marmeladov je čovjek
kojega Raskoljnikov sreće slučajno u gostionici i tu započinju njih
dvojica razgovor i "sprijateljuju se".
"Bijaše to čovjek koji je
prevalio pedesetu, srednjeg rasta i čvrste građe, prosijed i dobrano
čelav, žut, čak i zelenkast u licu podbuhlom od neprestana pijančevanja,
nabreklih vjeđa iza kojih su se caklile, kao pukotinice uske, ali
živahne zakrvavljene oči. Međutim, bilo je nešto na njemu vrlo čudno; u
pogledu mu je blistao čak nekakav zanos - a valjda i razum i pamet - ali
u isto vrijeme kao da je prosijavala i ludost. Na njemu bijaše star,
posve pohaban crn frak s kojega su bila pootpadala poceta. Samo se još
kako-tako držalo jedno jedino puce, koje je zakopčavao želeći očito
ostati pristojan. Ispod prsluka od nankina visio mu je plastron, sav
zgužvan, zamazan i ispolijevan. Bio je obrijan, kao činovnik, ali već
poodavno, tako da mu je po licu bila gusto izbila sivkasta čekinjasta
dlaka. Pa i u njegovim manirima zapažalo se zaista nešto dostojanstveno
činovnički. Ali je bio nemiran, mrsio je kosu i pokatkad ojađeno
podupirao objema rukama glavu naslanjajući se poderanim laktovima na
ispolijevani i ljepljivi stol."
"Pridigne se, posrne, dohvati svoju
staklenku i čašicu i sjedne do mladića, malko ukoso od njega. Bio je
pripit, ali je govorio glatko i tečno, samo je na mahove zapinjao i
otezao u govoru. Čak je nekako pohlepno saletio Raskoljnikova, baš kao
da nije ni on već mjesec dana ni s kim razgovarao.

- Katerina
Ivanova bila je Marmeladova žena, vrlo nervozna, ali uredna i pobožna.
Čak mi se učinila i vrlo hladnom kada je Marmeladov umro
"Bijaše to
strašno mršava žena, tanka, povisoka i skladno građena, još i sad divne
kestenjaste kose, a obrazi joj zaista bijahu osuti crvenim pjegama.
Hodala je gore-dolje po svojoj maloj sobi ruku stisnutih na prsima,
ispucalih usana, dišući nepravilno i isprekinano. Oči joj bijahu
užagrene kao u vrućici, ali pogled joj bijaše oštar i ukočen. Bolno se
doimalo to sušičavo i uzbuđeno lice pri posljednjim zrakama krnjatka
svijeće što su treperile na njemu. Raskoljnikovu se učini da joj nije
više od trideset godina, zaista joj Marmeladov nije bio par...Nije čula
ni opazila došljake; reklo bi se da je nekako zanesena, niti što čuje
niti vidi."

- Dunja je Raskoljnikova sestra koja se, da bi pomogla bratu, želi udati za Lužina - čovjeka kojega ne voli.
"To
ti je čvrsta, razborita, strpljiva i velikodušna djevojka, ali vatrena
srca, što sam već odavno uočila kod nje. Naravno, tu ni s njene ni s
njegove strane nema neke osobite ljubavi, ali Dunja nije samo pametna
djevojka nego je u isti mah i plemenito stvorenje, pravi anđeo, i
smatrat će svojom dužnošću da usreći muža, koji će se sa svoje strane
brinuti za njenu sreću, o čemu za sad nema mnogo razloga da sumnjamo,
iako valja priznati da smo sve skupa obavili navrat-nanos. Osim toga, to
je vrlo promišljen čovjek pa će, naravno, i sam uvidjeti da će mu sreća
u braku biti utoliko pouzdanija ukoliko Dunječka bude s njim sretnija."
"Avdotja
Romanovna bijaše izvanredno lijepa - visoka, divnog stasa, snažna,
samouvjerena, što se očitovalo u svakoj njenoj gesti, ali što inače nije
oduzimalo njenim kreznjama ništa od njihove gipkosti i ljupkosti. U
licu je nalikovala na brata, ali bi se moglo čak reći da je prava
ljepotica. Kosa joj bijaše tamno plava, malo svijetlija nego u brata;
oči gotovo crne, sjajne, ponosite, a u isti mah gdjekad, na trenutke,
neobično dobre. Bila je blijeda, ali joj bljedoća nije bila nezdrava,
lice joj blistalo od svježine i zdravlja. Imala je prilično malena usta,
a donja usna, svježa i rumena, bijaše joj malčice isturena, zajedno s
bradom - jedina nepravilnost na tom krasnom licu, nepravilnost koja mu
je, međutim, pridavala nekakvu osebujnost i, pored ostalog stanovitu
uznositost. Izraz na licu bijaše joj svagda prije ozbiljan i zamišljen
nego vedar, ali kako je samo tom licu pristajao osmijeh, kako mu je
pristajao smijeh, vedar, mladenački, noebuzdan!"

- Lužin je bio
čovjek za kojeg se Dunja trebala udati. On je htio siromašnu ženu kojoj
će moći zapovijedati, a koja će mu se za uzvrat klanjati i klečiti pred
njim, te mu beskonačno zahvaljivati što ju je izbavio iz siromaštva.
"Čovjek
je pouzdan i imućan, služi na dva mjesta i već ima svoj kapital. Ima
doduše četrdest pet godina, ali je prilično ugodne vanjštine i još se
može svidjeti ženama, pa i inače je noebično ozbiljan i pristojan, samo
što je malko mrgodan i nekako uznosit. Ali možda se to samo tako čini
na prvi pogled."
"Petar Petrovič je, sudeći bar po mnogim znacima,
neobično čestit čovjek. Kad nas je prvi put posjetio, kazao nam je da je
praktičan čovjek, ali da u mnogo čemu pristaje, kao što je sam rekao,
"uz shvaćanja naših mladih naraštaja" i da je neprijatelj svih
predrasuda. I još je štošta kazao jer, čini mi se, pomalo tašt i voli da
ga drugi slušaju, ali to gotovo da i nije neka mana. Ja, dakako, nisam
bogzna što shvatila, ali mi je Dunja kazala da nije doduše osobito
naobražen, ali da je pametan i , čini se, dobar."
"Čak bi mu se i
osobna spoznaja, možda isuviše samodopadna, o ugodnoj promjeni na bolje,
mogla oprostiti u takvoj prilici zato što je Petar Petrovič igrao ulogu
zaručnika. Cijelo mu je odijelo bilo netom sašiveno i sve je na njemu
bilo lijepo, samo je, možda, bilo suviše novo i suviše odavalo određenu
svrhu. Čak je i gizdelinski, novi novcati cilindar svjedočio o toj
svrsi: Petar Petrovič je postupao s njim nekako odveć obzirno i držao ga
u rukama suviše oprezno. Pa i prekrasne rukavice, originalne Louvainove
proizvodnje, rukavice boje jorgovana, svjedočile su to isto, ako ničim
drugim a ono time što ih nije navlačio nego samo nosio na rukama, za
paradu. U svoj odjeći Petra Petroviča prevladavale su svijetle i
mladena- čke boje. Na njemu bijaše zgodan svijetlosmeđ ljetni kaput,
tanke hlače svijetle boje, isto takav pršnjak, netom kupljena fina
košulja, posve lagana batistena kravata s ružičastim prugama, a što je
najljepše - sve je to čak i pristajalo licu Petra Petroviča. Njegovo
lice, neobično svježe i, štoviše, lijepo, ionako se doimalo mlađim od
četrdeset pet godina. Tamni zalisci zgodno su ga osjenčavali s obje
strane, nalikujući na dva kotleta, i vrlo se lijepo zgušnjavali oko
glatko izbrijane blistave brade. Čak ni kosa, uostalom tek malo
progrušana, a počešljana i nakovrčana kod frizera, nije zbog toga bila
ni manje smiješna niti mu je pridavala glup izraz, kao što obično biva
kad se nakovrča kosa, jer onda čovjek neminovno nalikuje na Nijemca koji
ide na vjenčanje. Ako je u tom prilično lijepom i ozbiljnom obličju i
bilo nečeg neugodnog i odbojnog, tome su bili krivi neki drugi uzroci."
"Junačio
se bio preko svake mjere i nije ni pomišljao na to da bi se dvije
siromašne i nezaštićene žene mogle izbaviti od njegove vlasti. Tomu su
njegovu uvjerenju znatno pridonijeli taština i onaj stupanj
samopouzdanja što se najbolje može nazvati zaljubljenošću u sama sebe.
Petar Petrovič je bio počeo od ničega pa se u njega razvila bolesna
navika da uživa u samom sebi. Mnogo je držao do svoje pameti i
sposobnosti i čak je kadikad, dok je bio sam, uživao gledajući se u
zrcalu. Ali najviše je na svijetu volio i cijenio svoje novce stečene
radom i kojekakvim dovijanjem: novci su ga izjednačavali sa svime što je
bilo iznad njega."

- Razumihin je bio prijatelj Raskoljnikov. Jedino je njemu Raskoljnikov govorio dosta toga; više nego bilo kome drugom
"S
Razumihinom se, međutim, tko zna zašto, nekako zbližio, naime, nije se
baš zbližio nego je samo s njim bio razgovorljiviji, otvoreniji.
Uostalom, s Razumihinom nije čovjek ni mogao biti drugačiji. Bio je to
neobično vedar i društven momak, dobar do prostodušnosti. Doduše, ispod
te prostodušnosti krila se i dubina i dostojanstvo. Bio je vrlo bistar,
premda gdjekad zaista priprost. Bijaše upadljive vanjštine - visok,
mršav, vazda loše obrijan, crnokos. Ponekad je zapodijevao kavgu i bio
na glasu sa svoje snage. Pio je kao spužva, ali je mogao biti i bez
pića; ponekad bi pretjerao u vragolijama, ali je mogao i bez njih. Za
Razumihina je bilo značajno još i to što ga nikad nikakvi neuspjesi
nisu zbunili i što ga, čini se, nikakve nepovoljne okolnosti nisu mogle
skršiti. Mogao je stanovati i na krovu, trpjeti najgoru glad i veliku
studen. Bio je vrlo siromašan i bez igdje ikoga, zarađivao je novce
svakojakim poslovima. Znao je bezbroj izvora iz kojih je mogao crpsti,
naravno poštenim radom. Jednom nije cijele zime ložio u svojoj sobi
tvrdeći da je čak i ugodnije jer se u hladnoj sobi bolje spava. Nedavno
je i on bio prisiljen prekinuti studij, ali ne zadugo, i upeo se iz
petnih žila da popravi svoje imovinske prilike kako bi mogao nastaviti
studirati."

- Zosimov je bio Raskoljnikov liječnik
"Zosimov je
bio visok i ugojen čovijek, podbuhla i bezbojno blijeda, glatka
izbrijana lica,svijetle ravne kose, s naočalama i s velikim zlatnim
prstenom na prstu nabreklom od debljine. Bilo mu je oko dvadeset sedam
godina. Na sebi je imao širok gizelinski lagan kaput,svijetle ljetnje
hlače i uopće je sve na njemu bilo nekako široko, gizdavo i novo
novcato; rublju mu nije bilo zamjerke, a lančić na satu bijaše podebeo.
Kretnje mu bile spore, nekako mlitave, a u isti mah promišljeno
slobodne; svaki čas izbijaše iz njega taština, iako se trudio da je
prikrije. Svi njegovi znanaci držali su da je težak čovijek, ali su
trvrdili da zna svoj posao.

- Sonja je bila Marmeladova kći. Bila je prostitutka, brinula se za svoju obitelj, a ujedno je pomagala i Raskoljnikovu.
"Sonja
je bila niska rasta, djevojka od svojih osamnaest godina, mršava, ali
prilično zgodna plavojka, izvanredno lijepih plavih očiju."
"Bijaše
to mršavo, posve mršavo i blijedo lišce, prilično nepravilno, nekako
ušiljeno, šiljasta nosića i brade. Čak se ne bi moglo reći da je
ljepuškasta, ali su joj zato plave oči bile tako bistre, a kad bi
živnule, lice bi joj postalo tako dobro i tako prostodušno da je i
nehotice privlačilo čovijeka. Osim toga, na njenu licu, pa i na cijeloj
njenoj pojavi, bila je još jedna karakteristična crta: iako joj je bilo
osamnaest godina, izgledala je još gotovo kao djevojčica, doimala se
mnogo mlađe nego što je uistinu bila, tako reći pravo dijete, što se
gdjekad čak i smiješno očitovalo u nekim njenim kretnjama."

-
Raskoljnikova majka bila je osjećajna i voljela je svoju djecu, ali je
također bila i proračunata. Pristala je, čak što više i željela da se
Dunja uda za Lužina iako je znala da ga Dunja ne voli, ali je isto tako
znala da bi udajom svoje kčeri riješila materijalno stanje svoje
obitelji.
"Puljheriji Aleksandrovoj bilo već četrdeset tri godine, na
licu su joj ostali tragovi nekadašnje ljepote, a osim toga doimala se
mnogo mlađa nego što je uistinu bila, kao što gotovo svagda biva u žena
koje su do pod stare dane sačuvale bistrinu duha, svježinu dojmova i
čestit, čist žar srca. Da kažemo uzgred da je očuvanje svega toga jedini
način da se i u starosti ne izgubi ljepota. Kosa joj je već počela
sijedjeti i prorjeđivati se, oko očiju su joj se već davno bile
razgranale sitne bore, obrazi joj upali i osušili se od briga i jada, pa
ipak je to lice bilo još divno. Bijaše to slika i prilika Dunječkina,
samo nakon dvadeset godina, jedino bez onog izraza donje usne što je u
nje stršilo. Puljherija Aleksandrova bijaše osjećajna, ali ne i
sentimentalna, bila je bojažljiva i postupljiva, ali samo do određene
granice: mogla je dugo popuštati, na mnogo je šta mogla pristati, čak i
na ono što se protivilo njenim uvjerenjima, ali je svagda postojala
određena granica poštenja, pravila i najdubljih uvjerenja preko koje ju
nikakve okolnosti nisu mogle natjerati da prijeđe."

- Porfirij
Petrovič bio je kriminalistički inspektor i na neizravan način izvlačio
je iz Raskoljnikova istinu o ubojstvu Aljone Ivanove.
"Porfirij
Petrovič je bio obučen po domaću, u kućnom kaputu, u posve čistoj
košulji i u izgaženim papučama. Bio je to čovijek od svojih trideset pet
godina, onizak, punašan, pa i trbušast, glatko izbrijan, bez brkova i
zalizaka, kratko podšišane kose na velikoj okrugloj glavi, nekako
posebno ispupčenoj na potiljku. Njegovo nabuhlo, okruglo lice s pomalo
prćastim nosom bijaše nezdrave, tamnožute boje, ali prilično živahno i,
što više, podsmješljivo.Bilo bi možda i dobroćudno da nije bilo izraza
očiju koje su se sjale nekakvim žitkim, vodenastim sjajem i bile zastrte
gotovo bijelim trepavicama što su treptale baš kao da namiguju. Pogled
tih očiju nekako je čudno odudarao od cijele njegove pojave na kojoj je
bilo čak i nečega ženskoga, te je pridavao mnogo više ozbiljnosti nego
što bi čovijek u prvi mah očekivao."

- Svidrigajlov je bio vrlo bezobziran , pohotan čovjek koji nije birao sredstva da ostvari svoj cilj i naum.
"Pazikuća
je stajao na vratima svoje sobice i pokazivao ravno u njega nekom
oniskom čovjeku koji je vanjštinom ličio na obrtnika, u prsluku i nečim
nalik na kućnu haljinu; izdaleka bi se reklo da je žensko. Glavu je, u
masnoj kapi, oborio, pa i sav je bio nekako pogrbljen. Podbuhlo,
smežurano lice govorilo je da je prevalio pedesetu; sitne oči urasle u
salo gledale su nekako mrzovoljno, strogo i nezadovoljno."
"...neznanac
svejednako stoji na istom mjestu i netremice ga motri. Najednom oprezno
preskoči prag, brižljivo zatvori za sobom vrata, priđe stolu, počeka
časak - za sve to vrijeme nije odvajao očiju od njega - i polagano,
nečujno sjedne na stolac do ležaja; šešir odloži do sebe na pod, pa se
objema rukama podupre o trskovac i bradu nasloni na ruke. Očito je bio
spreman da dugo čeka. Koliko je Raskoljnikov mogao razabrati kroz
trepavice kojima je treptao, bio je to čovijek već u godinama, stamen,
bujne, svijetle, gotovo bijele brade..."

- Andrej Semjonovič je
bio cimer od Petra Petroviča.Dokazao je svoje poštenje time što nije
htio lagati da je Sonja ukrala Lužinu novac već je rekao istinu, tj.
ono što je vidio, a to je da je Lužin podmetnuo novac Sonji i optužio
ju za krađu.
"Još je u provinciji bio čuo o Andreju Semjonoviču,
svom bivšem štićeniku, da je jedan od najistaknutijih mladih naprednjaka
i, štoviše, da navodno igra važnu ulogu u nekim zanimljivim i famoznim
društvima."
"Taj je Andrej Semjonovič negdje služio, a bijaše
neishranjen i skrofulozan čovjek niska rasta, nevjerojatno plav, sa
zaliscima u obliku kotleta na što je bio neobično ponosan. Uz to su ga
vječito boljele oči. Bio je prilično meka srca, ali je govorio vrlo
samouvjereno, a koji put čak i izvanredno uznosito, što je, s obzirom na
njegovu sitnu pojavu, bilo gotovo svagda smiješno. Amalija Ivanova
ubrajala ga je, inače, među uglednije stanare jer se nije opijao, a
uredno je plaćao stanarinu. Ya sve te svoje vrline, Andrej Semjonovič
bio je zaista priglup. A progresu i "našem mladom naraštaju" bio se
prikrpio zbog nekakve strasti. Bijaše to jedan iz one nebrojene i šarene
legije tikvana, mlitavih žgoljavaca i nedoučenih uobraženjaka koji u
tili čas pristanu svakako uz trenutno najpomodniju ideju kako bi je
odmah vulgarizirali, kao bi učas napravili karikaturu od svega čemu sami
gdjekad sami služe."
"Radilo se o tome da je Lužin instinktivno
počeo naslućivati da Lebezjatnikov nije samo vulgaran i priglup čovjek
nego možda i lažljivac, i da nema nekih važnijih veza čak ni u svom
društvu, te da je samo ponešto čuo iz treće ruke; štoviše, ni svoj
propagandni posao možda i ne zna kako treba jer se svakako previše
zapleće u tumačenja - a gdje bi on mogao biti neki raskrinkavač!"

- razlozi koji su Raskoljnikova naveli na ubojstvo
"Sve,
sve muke tog naklapanja podnio sam, Sonja, i htio sam ih skinuti sa
vrata, poželio sam, Sonja, da ubijem bez kazuistike, da ubijem zbog
sebe, samo zbog sebe! Čak ni sebe nisam htio o tome obmanjivati! Nisam
ubio zbog toga da pomognem majci - koješta! Nisam ubio ni zbog toga da
se domognem sredstava i vlasti pa da postanem dobrotvor čovječanstva!
Jednostavno sam ubio; zbog sebe sam ubio, samo zbog sebe: a bih li ikad
postao nečiji dobrotvor ili bih do kraja života, kao pauk, lovio sve oko
sebe u paučinu i svima im pio krv, to mi je u onom trenutku zacijelo
bilo sasvim svejedno!...I, što je najvažnije, nisu meni novci bili
potrebni, Sonja, kad sam ubio; nisu mi toliko bili potrebni novci koliko
nešto drugo...Sve ja to sad dobro znam...Shvati me, kad bih opet išao
tim istim putem, možda se nikad više ne bih latio ubojstva. Nešto sam
drugo morao doznati, nešto me drugo guralo naprijed: morao sam doznati, i
to što prije doznati, jesam li gnjida kao i svi, ili sam čovjek? Hoću
li moći preskočiti zapreku ili neću? Hoću li se odvažiti da se sagnem i
uzmem ili neću? Jesam li puzav stvor ili imam pravo..."

- Raskoljnikov je toliko očajan svojim činom da razmišlja i tome da ode na policiju, sve im prizna i preda se
"Da
odem ili da ne odem? - razmišljaše Raskoljnikov, stojeći nasred kaldrme
na raskršću i gledajući oko sebe, kao da od nekog očekuje presudnu
riječ. Ali nigdje se ništa ne odazva; sve bijaše nijemo i mrtvo, kao
kamenje po kojem je gazio, mrtvo za nj, jedino za nj...Najednom u
daljini, oko dvjesto koraka od njega, na kraju ulice, u sve gušćoj tami,
opazi svjetinu, začuje žagor, uzvike...Usred svjetine stajaše nekakva
ekipaža...Nasred ulice zatreperi slabašno svijetlo. Što je to?
Raskoljnikov skrene desno i pođe prema svjetini. Baš kao da se za svaku
sitnicu hvatao. Kad je to pomislio, hladno se podsmjehne jer je već bio
tvrdo naumio da će na policiju, pouzdano je znao da će uskoro svemu doći
kraj."

- Cijeni ljubav iznad svega i zato ne želi da se Dunja uda za Lužina samo iz računa i da bi se obitelj izbavila iz siromaštva
"-
Dunja - nastavi Raskoljnikov na jedvite jade - ja ne želim taj brak, pa
ćeš odmah sutra morati, čim se budeš vidjela s njim, otkazati Lužinu,
da ne bude više ni spomena o njemu!"
" - Misliš da bulaznim? Ne
bulaznim...Udala bi se za Lužina radi mene. Ali ja ne prihvaćam tvoju
žrtvu. I zato mu napiši do sutra pismo...otkaži mu... Donesi mi ujutro
da pročitam i kvit posla!"

- Žali za načinom života kakav je vodio prije ubojstva i iskreno se kaje
"Sad
se odjednom živo sjeti tih svojih nekadašnjih pitanja i sumnji i učini
mu se da ih se nije slučajno sjetio. Već mu se to učinilo fantastičnim i
čudnovatim što je stao na onom isto mjestu kao i nekad, kao da je
diosta uvrtio sebi u glavu da može misliti o onom istom kao nekad, i da
ga mogu zanimati one iste nekadašnje teme i slike koje su ga
zanimale...još ne tako davno. To mu je, štoviše, bilo gotovo smiješno, a
u isti ga mah nešto bolno steglo u prsima. Sve to nekadašnje, prošlo
učini mu se sad kao da je negdje duboko, dolje, jedva da ga vidi pod
nogama, i one nekadašnje misli, i nekadašnji zadaci, i nekadašnje teme, i
nekadašnji dojmovi, i cijela ta panorama, i on sam, i sve, sve... Kao
da leti nekamo uvis, a sve se gubi pred njegovim očima..."

-
Raskoljnikovu se sav život počinje vrtjeti oko počinjenog zločina i to
ga sve više i više opsjeda, te sa on počinje gubiti i poticati sumnju
okoline
" - Da, sam ga je vrag donio, možda je sad sve pokvario. A
jesi li primijetio kako je Raskoljnikov na sve ravnodušan, kako preko
svega šutke prelazi, osim nečega što ga upravo izbezumljuje, tog
ubojstva... - Jest, jest - priklopi Razumihin. - Kako ne bih primijetio!
Zanima me to i plaši. Baš su ga onog dana kad se razbolio zaplašili, u
policijskoj stanici, čak je i u nesvijest pao. - Pričat ćeš mi opširnije
o tome većeras, pa ću i ja onda tebi koješta reći. Zanima me to,
zbilja. Navratit ću opet za pola sata do njega...Inače, upale neće
biti..."

- Iako u velikom strahu zbog plana koji je naumio izvršiti ipak ostaje pri tome i pomno i pažljivo planira ubojstvo
"Što
se pak tiče petlje, to je sam vrlo lukavo smislio; petlja je bila za
sjekiru. Nije ipak mogao ulicom nositi sjekiru u ruci. A da ju je sakrio
pod ogrtač, opet bi je morao pridržavati rukom, što bi se lako
primijetilo. A sad, kad ima petlju, treba samo u nju utaknuti oštricu
sjekire pa će mu lijepo cijelim putem visiti unutra ispod pazuha. Ako
turi ruku u džep sa strane, može pridržavati držalo da se ne klati u
hodu; a kako mu je ogrtač vrlo širok, prava vreća, neće se izvana uopće
primijetiti da kroz džep pridržava nešto rukom."
"Pošto je sastavio
te obje pločice, od kojih je željezna bila manja od drvene, čvrsto ih
koncem sveže unakrst; zatim ih uredno i zgodno umota u čist bijel papir i
sveže tako da bude malo teže odvezati. To je bilo zato da odvrati na
neko vrijeme babinu pozornost te tako uluči zgodan trenutak dok se ona
bude baktala s tim zavežljajčićem. A željeznu je pločicu primetnuo radi
težine, da se baba bar u prvi mah ne dosjeti da je "stvar" drvena."
"Napomenut
ćemo samo uzgred jednu osobitost u svim tim konačnim odlukama što ih je
već bio donio. Sve su one imale jednu neobičnu osobinu: što su bivale
određenije, to su u njegovim očima bivale u isti mah neskladnije,
nesuvislije. Uza sve mučnu borbu u samom sebi, nije mogao ni na čas, za
sve to vrijeme, povjerovati u ostvarivost svoje zamisli."
"Trebalo
je, dakle, samo kradom ući u kuhinju, kad kucne čas, i uzeti sjekiru, i
poslije, sat kasnije (kad sve već bude gotovo), vratiti sjekiru na
mjesto."

- Sam zločin izgledao je ovako:
"Ni časka više nije
smio čekati. Izvadi sjekiru, zamahne objema rukama, jedva i znajući za
sebe, i gotovo bez napora, gotovo makinalno, spusti ušicu babi na glavu.
Kao da uopće nije uložio u to ni trunka snage. Ali, čim je spusti
sjekiru, nadođe mu snaga."
"Tada je udari svom snagom još jednom, pa
još jednom, sve ušicom i sve po tjemenu. Krv je briznula kao iz
prevaljene čaše i tijelo se izvalilo nauznak. On se odmakne, pusti je da
padne i odmah se nagne nad njeno lice; bila je već mrtva. Oči joj
bijahu izbečene, kao da će iskočiti iz duplja, a čelo i cijelo lice
naborani i iskrivljeni od grča."

- Kao što sam već rekla,
Raskoljnikov nije namjeravao ubiti Lizavetu. Ona se jednostavno našla na
krivom mjestu u krivo vrijeme, a da bi prikrio sve dokaze koji bi
vodili do njega, morao ju je ubiti jer nije imao drugog izbora.
"Usred
sobe stajaše Lizaveta, s velikim zavežljajem u rukama, i zgranuto,
blijeda kao krpa, gledaše ubijenu sestru. Činilo se da nema snage da
vrisne. Kad ugleda njega kako je dojurio, zatrepta sva kao list na
vjetru, pripodigne ruku, otvori već usta, ali ipak ne vrisne nego počne
polagano uzmicati natraške pred njim, gledajući ga uporno, netremice,
ali nikako ne puštajući glasa od sebe, baš kao da joj nedostaje zraka da
bi mogla vrisnuti. On nasrne na nju sjekirom: njoj se usne iskrive
žalostivo, kao u sasvim male djece kad se nečega uplaše pa se zagledaju u
ono što ih plaši i spremaju se da zavrište. I toliko je ta nesretna
Lizaveta bila priprosta, jednom zauvijek zatucana i zaplašena da nije ni
ruke podigla da zaštiti lice, iako bi to bila najnužnija i
najprirodnija kretnja u tom času jer joj je sjekira visila nad glavom.
Samo je malko pridigla svoju slobodnu lijevu ruku, ni blizu lica, i
polako je ispružila prema njemu, kao da ga želi skloniti s puta. Udarac
ju je pogodio ravno u lubanju, oštricom, i odjednom joj prosjekao cijeli
gornji dio čela, gotovo do tjemena. Samo se stropoštala. Raskojnikov
posve izgubi glavu, dohvati njen zavežljaj i opet ga baci pa odjuri u
predsoblje."

- Koliko god se za Raskoljnikova mora reći da je
veliki griješnik toliko bi se trebale istaknuti i njegove dobre osobine.
Nije htio iskorištavati Dunjinu udaju zbog sebe niti je krao ili tako
nešto. Čak, štoviše, iako nikada nije imao ni prebijene pare, sav je
svoj novac dao Katerini Ivanovoj da sahrani muža, a nije čak ni bio
dobar s njima. Također je dao novac i onda kada su naišli na onu pijanu
djevojku i otjerali od nje onog postarijeg čovjeka koji nije imao časne
namjere. Pa, na kraju krajeva, on se sam predao u ruke policiji, a nije
morao jer oni nisu imali nikakvih dokaza protiv njega. Bio je više
pošten nego što je i on sam mislio.
" - Vama je zlo, dajte stolac! Izvolite, sjednite ovamo, sjednite! Vode!
Raskoljnikov
se skljoka na stolac, ali ne odvoji očiju od lica vrlo neugodno
izneneđenog Ilje Petroviča. Časak su se tako gledali i čekali. Donesu
vode.
- Ja sam... - počne Raskoljnikov.
- Popijte malo vode.
Raskoljnikov otkloni rukom vodu i tiho, isprekidano, ali razgovijetno izusti:
- Ja sam onda ubio sjekirom onu staru činovničku udovicu i njezinu sestru Lizavetu.
Ilja Petrovič zine. Sjate se ljudi sa svih strana.
Raskoljnikov ponovi svoj iskaz..."

____________________________________________
Ja volim samoubilacki-krvnicki nemilosrdno i brutalno.
Necu drugacije. Ko to moze da izdrzi, a upoznah samo jednog.
'Moja je krv moj put do tebe'

https://www.youtube.com/watch?v=XoaSOYGedjg&feature=player_embedded
Nazad na vrh Ići dole
Sponsored content




F.M.DOSTOJEVSKI " ZLOČIN I KAZNA " Empty
PočaljiNaslov: Re: F.M.DOSTOJEVSKI " ZLOČIN I KAZNA "   F.M.DOSTOJEVSKI " ZLOČIN I KAZNA " Icon_minitime

Nazad na vrh Ići dole
 
F.M.DOSTOJEVSKI " ZLOČIN I KAZNA "
Nazad na vrh 
Strana 1 od 1

Dozvole ovog foruma:Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
LJUBAV, SMRT I SNOVI :: Ponešto i za klince - piše se u temama ispod naslovne :: Lektira-
Skoči na: