Arthur Rimbaud

Rođen je 20.listopada 1854. u Charlevilleu. Upoznavši Verlaiena, napušta obitelj i na njegov poziv dolazi u Pariz. Odlazi zatim s njim u London i Bruxelles gdje Verlaine u ljubomorom izazvanoj svađi puca u njega 10. srpnja 1873. Time prestaje njihovo prijateljstvo i počinje rimbaudovo lutanje Evropom i zatim Afrikom, sve do prerane mu smrti, 10. studenog 1891.

MOJE BOEMSTVO

fantazija
Ja kretah, s rukama u dva džepa šuplja;
Imao sam čak i kaput idealni;
U skitnji, o Muzo, bio sam tvoj stalni
Zatočenik što u snu cvijet ljubavi skuplja.
Rupom su zjapile hlače mi jedine.
- Bijah Palčić-sanjar što slikove ište.
Velika mi Kola bjehu konačište,
A moja sazvježda šuštahu iz tmine,
Te, uz put sjedeći u jesenje veče,
Ja ih osluškivah, pustivši da teče
Mojim čelom rosa - sok što snagom vrca,
Pa, slažući rime sred čarobne tmice,
Ja sam prebirao, ko na liri, žice
Ranjenih mi cipela - stopu pored srca!

Pijani brod

Kad iz mirnih Rijeka zaplovih po svijetu,
Snosio već nisam kormilara volju:
Indijanci su ih uzeli na metu,
Pobivši ih gole na šarenom kolju.

Tako sam od britskog pamuka, mornara
I flamanskog žita oslobođen bio;
Kada presta graja mojih kormilara,
Poniješe me Rijeke kuda god sam htio.

U mahnitom pljusku oseke i plime,
Neviniji još, no dječji mozak, gore
Lomove i kaos podnijeh prošle zime
No rti što sežu daleko u more.

Pomorski moj nagon kršten bje u buri
Kad sam deset noći plutao na valu
- Što se vječno valja i za plijenom juri –
Bez čežnje za glupim očima na žalu.

Slađi nego djeci na kiselo voće,
Čamovu mi ljusku zelen talas probi,
Ispra bljuvotine, vino, nečistoće,
Kormilo i sidro razasu i zdrobi.

I od tog se časa kupam u poemi
Mora, protkan mliječnim sjajem vasione,
Zelen azur srčem, u kom gdjekad nijemi
Davljenik, zanesen, zamišljeno tone.

Gdje, kad iznenada sedefna modrina
Zore zadrhti od ružičastih šara,
Snažnije od vaše lire i od vina
Vrije gorki kvasac ljubavnoga žara!

Sad znam munju, trombu koja nebu liže,
Vrtloge i struje, večer i svanuće,
Što se ko golublje jato plaho diže –
Katkad vidjeh ono što se želi vruće.

Vidjeh sunce puno pjega čija vatra
Neznan užas budi, i gdje iz daljina
Vjetar, kao glumce antičkog teatra,
Valja vale, spori drhtaj žaluzina.

Snivah noć zelenu, punu snježna sjaja,
Zvjezdanim cjelovom kad se s mora slijeva,
Nečuvenog soka kruženja bez kraja,
Plav i žuti drhtaj fosfora što pjeva.

Slijedio sam vale, poput krda zloga
Kako o hrid biju i po više dana,
Bez pomisli da bi Marijanska noga
Ukrotila bijesnu njušku oceana.

Viđao sam, znajte, čudesne Floride
Gdje u oči tigra s ljudskom puti pada
Odsjev cvijeća, duga što se nebom vide
Napete ko uzde iznad sinjeg stada.

Ogromne sam bare gledao gdje gnjije
Levijatan usred vrše što ga sputa,
Vir gdje vrelom strujom u bonacu rije
I daljine što ih sivi ponor guta.

Led, srebrno sunce, sedefaste vale,
Žarki svod i brodski trup sred smeđe struje,
Gdje ko grane crna mirisa već pale,
Pune nametnika, orijaške guje.

Poželjeh pokazati djeci sva ta čuda,
Pjevajuće ribe, zlataste orade.
Morske pjene cvat bje kruna moga truda,
A snažni mi vjetar katkad krila dade.

Al ponekad, shrvan skitnjom na svom putu,
Razdragan sam slušo more kako ječi,
Vješajući na me pjenu crno-žutu;
Katkad bijah nalik ženi koja kleči,

Lutajućoj hridi što na sebi njiše
Modrookih ptica nečist, žagor glasan;
I dok lutah, preko užadi sve tiše
Klizali su vali davljenike na san.

Al ja, izgubljeni brod što s kosom kiše
U eter bez ptica s uraganom ode,
Te Hanzine lađe, ni Monitor više
Neće mu izvući pijan trup iz vode,

Slobodan, tek s trhom ljubičasta dima,
Ja, što provom param rumen zid visina,
Nosim omiljena jela pjesnicima
Od sunčevih trava i azurnih slina,

Koji hitam, posut iskrama planktona,
Luda daska s pratnjom hipokampa tamnih,
Dok pod maljem Srpnja pada poput zvona
Tamno-modro nebo u vir voda plamnih,

Koji drhtim, čuvši jecaj iz daljina
Behemot i gusti Maelstrom kad se pare,
Ja, vječiti tkalac beskrajnih modrina,
Sad evropske žalim lukobrane stare.

Vidjeh nebo kada zvijezdama se pali,
Bunovno, veslaču pristupno i drago:
Zar te ova noć snom izgnanstva zali
Jato ptica zlatnih, o buduća Snago?

Ali znam da odveć plačem. Svi već znadu
Gorka sunca, grozne lune, bolne zore.
Trpka ljubav pijanim mrtvilom me nadu.
O da kilj mi prsne, da me poždere more!

Kad za evropskom me vodom želje snađu –
Vidim crnu lokvu pred mirisno veče,
Kad čučnuvši kraj nje, tužno dijete lađu,
Krhku kao leptir, pušta neka kreće.

Vali, otkada vaša nemoć me ne satre,
Ja ne mogu tragom dereglija poći,
Prolaziti slavom zastava i vatre,
Niti podnijeti mirnih luka strašne oči.

PREDOSJEĆAJ

U plav ljetnji suton, krenuću na staze,
Hoću, bockan žitom, da kroz nisku travu,
U njenoj svježini, moje noge gaze
I da vjetar kupa moju golu glavu.
Bez misli, bez riječi, pozvan od daljina,
S dušom, od ljubavi silne opijenom,
Na put ću poći, poput ciganina,
Kroz Prirodu - sretan kao s nekom ženom.

PRVO VEČE



Ona se bila vrlo svukla,
A velika su stabla tu
U prozor zlobno krošnjom tukla,
Da vide nju, da vide nju.

U moju je fotelju sjela,
Radosno ruke sklopi tu,
Ispod golišavog joj tijela
Nožice treptahu na tlu.

Pogledah zračak koji bludi
- Iz krošnje leptirasti let -
U njezin smješak i na grudi,
Ko mušica na ružin cvijet.

Moj poljubac joj nogu dirne.
I kao kaznu za taj grijeh
Čuh zvuke bistre i nemirne,
Kristalno lijep i surov smijeh.

Pod košulju je raširenu
Sakrila noge: "Dosta s tim!"
- Tu prvu smjelost dopuštenu
Kaznila smijehom veselim!

Drhtuljke jadne, oči njene,
Dodirnuh usnom lagano.
Nježno mi glavu tad okrene:
"Oh! sviđa mi se, sviđa to!

Ali ti moram reći zato..."
Ostatak joj u grudi ja
Sakrih sa poljupcem, i na to
Začuh njen smijeh što znači: da...

Ona se bila vrlo svukla,
A velika stabla tu
U prozor zlobno krošnjom tukla,
Da vide nju, da vide nju.

Ofelija

I

Valom, gde zvezdani zrcale se snovi,
Bela Ofelija poput krupnog krina
U svom dugom velu polagano plovi...
- Rog trubi smrt srne iz šumskih dubina.
Vec hiljadu leta s duge reke crne
Ona, sablast bela, budi bol i strah,
I ludost joj ljupka, kada vece trne,
Šapuce romansu kroz lahorov dah.
Vetar joj celiva nedra, i od vela
Pravi cvet, ponesen blago niz val snen,
Trske se klanjaju snima bledog cela,
Na rame joj place tužnih vrba sen.
Lokvanji uzdišu pored nje; iz gnezda
Šalje drhtaj krila uspavani žbun;
Tajanstvena pesma lije se sa zvezda
Od cijeg je zlata tamni prostor pun.

II

Ofelijo bleda, o kao sneg lepa!
Da, ti si umrla na toj silnoj vodi!
- Jer su ti vihori iz ledenih stepa
Tihano pricali o gorkoj slobodi;
I jer svaki lahor, splicuci ti kose,
U duh ti sanjarski cudne zvuke toci,
Jer ti glas Prirode srcu otkrio se
U tužaljci stabla, u uzdahu noci;
Jer glas ludih mora, hropac neizmerni,
Smrsko je detinje blage tvoje grudi,
Jer jednoga jutra bledi vitez verni,
Nem, gledaše tebe pogledom što ludi!
Snivaš, jadna Ludo! o nebu, slobodi,
Ljubavi! A sneg si na ognju tog sna,
Rec ti u nepovrat sjaj vizija vodi,
Plave su ti oci ponori bez dna!

III

A Pesnik otkriva da kroz svetlost belu
Sa zvezda, u noci, ti još tražiš cvet
Što ga davno uzbra, i da u svom velu
Na vodi, ko ljiljan, promiceš kroz svet.

Samoglasnici



A crno, E belo, I rujno, O plavo,
U zeleno: tajna rođenja vam tu je:
A, crn kosmat pojas muha što blistavo
Nad svirepim smradom kupe se i zuje,
Zatoni sene: - E, koplja gordih santi,
Belina cadora, cveće zanjihano;
I, krv ispljunuta, smeh što gnevno plamti
Na usnama lepim, u kajanju pjanom;
U, drhtanje kružno božanstvenih mora,
Spokoj pašnjaka i stada, spokoj bora
Koje alhemijom sticu ucenjaci;
O, vrhovna Truba, puna cike lude,
Mir kojim Andeli i svetovi blude,
- Omega, Ociju silnih modri zraci!


Zvezda ti uli rumena svoj sjajni plač u uši,
Beskraj ti beo razli niz slabine svoj tok,
Na dojke ti se more biserom ride sruši,
Čovek crn iskrvari uz vladarski tvoj bok.

Bal obešenih

Kraj crnih vešala, ljupkog bogalja,
Plešu, plešu paladini,
Mršavi druzi paklenog kralja,
Kosturi, mrtvi Saladini.
Gospodar Velzevul za kravatu vuce
Crne te pajace što se nebu keze,
I dok ih po celu starom cizmom tuce,
Uz pesmu božicnu s njima igru veze.
A pajaci na to splicu ruke tanke:
Iz orgulja crnih, iz tih šupljih grudi
Koje su grlile ljupke vragolanke,
Od tih se sudara ružna ljubav budi.
Ura, o igraci lišeni stomaka!
Skokovi su laki, dugo polje ovo!
Hop! je li to bitka ili igra laka!
Vrag je violinu loše naštimovo!
O tvrdih li peta kada se bos ide!
Kad košulje kože sa tela otpire!
Niceg što im smeta i cega se stide.
Sneg im na lobanje stavio šešire.
Pod gavranom - kapom za naprsle glave -
S mršave se cupe parce mesa žuti:
Kao da su oni usred bitke prave
S kartonskim oklopom vitezovi kruti.
Na balu skeleta zviždi bura ljuta!
Ura! - ko orgulje gubilište vice.
Iz plavkastih šuma vucji odjek luta,
Crven se pakao horizontom mice...
Hej, razdrmaj malo razmetljivce ove
Što slomljenim prstom podmuklo prebiru
Brojanice kicme, svoje pršljenove:
Pokojnici, niste sad u manastiru!
Oh! evo gde usred mrtvackog plesa
Velik ludi kostur u plam neba skace,
Zanet, kao konj se propinje i stresa
I, jer mu je uže šiju steglo jace,
Grci pest na kuku što krcka od stiska,
Pa se, ko cirkuzan u svoj šator, gura
Natrag, sa cerenjem što je blizu vriska,
U taj bal, zanjihan pevanjem kostura.
Kraj crnih vešala, ljupkog bogalja,
Plešu, plešu paladini,
Mršavi druzi paklenog kralja,
Kosturi, mrtvi Saladini.

Gavrani

Gospode, kad se livada sledi,
Kad angelusi svi odzvone
Nad zaseokom koji klone,
Na prirodu, gde cvece bledi,
Sruši s nebesa jata nova
Dragih i divnih gavranova.
Armijo cudna okrutnog krika,
Na gnezda vam huje bure ljute!
Vi, uzduž reka koje se žute,
Kraj kalvarija mucenika,
Na jarku, grani što se trese,
Raspršite se, skupite se!
Nad Francuskom, nad svakim poljem
S prekjucerašnjom žetvom smrti,
Nek vam se zimsko kolo vrti,
Da zamisle se ljudi bolje!
Izvikuj dužnost u svako doba,
O crna ptico, vesnice groba!
Ali, Gospode, na jarbolima
Hrašca u opcinjenoj noci
Nek majska ptica pesmu toci
Za svakog ko u šumskim dnima
Bez buducnosti prikovan leži
U travi iz koje niko ne beži.

Blagdani gladi

Bježi, Ana, moja gladi,
Na magarcu, boga radi.

Ako li me hrane mame,
To je zemlja i go kamen.
Cin! Cin!
Zrak je jestiv za me,
Ugljen, gvožđe, greben stamen.
Kruži,
gladi. Pasi, gladi,
Travnjak zvuka!
Nek vas vedar otrov sladi
Slaka,
luka;
Jedite
Kamen što ga goljo lama,
Kamenove crkve stare,

Šljunak što ga potop tare,
Hljebove po uvalama!
Moje gladi,
grude crna zraka;
Azur tako zvonak;
Ja sam žrtva svog stomaka,
Nesreća
je bona.
Na zemlji se kaza lišće!
Meso dubem voća gnjila
U
dubokoj brazdi ištem
Ljubičicu, matovilac.
Bježi, Ana, moja
gladi,
Na magarcu, boga radi!