Ono što ćutimo...

Naslov: Re: Ono što ćutimo... 22/5/2010, 8:30 pm

ardy ::: Sreća

U početku bijaše samo jedno maleno klupko.
Držah ga na rukama
i skoro bez osjećanja pitah se,
a šta će mi sad ovo u životu?!
A sad mi je to klupko život.

Koliko vrijedi jedan život
koliko vrijedi jedan slatki osmjeh
jedna ruka u mojoj ruci,
malena.

U početku bijaše smetnja mom snu,
sad jedini razlog zbog čega se budim.
Ljepoto,snago,srećo
živote!

Bože,hvala ti.
Hvala što učini,da me neko zove,
mama.

Obično pišem,ono što me rastužuje,zaboravim koliko stvari me čini sretnom i potpunom osobom.

Ovo je tako lepo, bas su me dirnuli ovi stihovi.

____________________________________________
“I was born with an enormous need for affection, and a terrible need to give it.”

Naslov: Re: Ono što ćutimo... 22/5/2010, 10:24 pm

Divna pesma

Naslov: Re: Ono što ćutimo... 23/5/2010, 9:06 am

Ljudi...ljubim vas.

Naslov: Re: Ono što ćutimo... 24/5/2010, 9:15 am

Glumica

Kako sam te molila te noći,
da se kaniš lutanja.
Umjesto cigareta
na stol sam stavila
svoje srce.
Govorila sam,
volim te
moj život bez tebe nema smisla,
a ti si me poljubio
i...

Tako sam željela.
Umjesto srca
na stol sam stavila prsten.
Već uvježbanog, pogleda
tobože hladno ti rekla
gotovo je.
Nisam zapalila cigaretu,
jer ruke su mi se nekontrolisano tresle,
a tako sam je trebala.

Ostao si zatečen
i bez prilike
da se pokaješ.
Ostao si sam,
pod krošnjom nekog ogromnog drveta
sa neizgovorenim riječima na usnama.

Ja sam suzdržavala suze
te noći
i mnogo sljedećih dana
i onda su počele teći
i teku još i sada.

I samo želim da znaš
da sam...
Da sam zaista ostavila srce.
Na stolu,
te noći.

Naslov: Re: Ono što ćutimo... 24/5/2010, 9:53 am

Predivno Ardy, odusevila si me.

____________________________________________
“I was born with an enormous need for affection, and a terrible need to give it.”

Naslov: Re: Ono što ćutimo... 24/5/2010, 10:08 am

Tea ::: Predivno Ardy, odusevila si me.

I sebe sam,vjeruj Ono što ćutimo... - Page 2 Icon_biggrin

Broj poruka : 1278 Datum upisa : 20.03.2009

letiš iznad svojih mogućnosti,
živjeći u haosu
sopstvenih tvorevina..
Lucidnih misli,
lutajući kroz nepoznanice svijesti,
gledam tebe kao savršenstvo
apsurda,haosa,i tragikomedije..
Nedokučiva samoj sebi,
tražeći nit svojih misli,
bistrinu izgovorenih riječi,
nalaziš sebe u mreži,
ličnih frustracija...

Naslov: Re: Ono što ćutimo... 26/5/2010, 9:59 am

Naslov: Re: Ono što ćutimo... 31/5/2010, 11:11 am

Najvažnija stvar na svijetu

Nemam vremena,da
čitam knjige,
da
gledam zalaske sunca
da,
igram košarku sa svojim dječacima
da,
tračam ko'druge žene
i gledam serije od nekih 13 i trideset.

Nemam vremena da,
se nađem sa rajom iz mladosti
da,
organizujem godišnjicu mature
da,
sjedim na terasi i pijuckam kafu
umjesto da je srknem u hodu.

Ali imam vremena,
da beskrajno volim,
trenutke,
vrlo rijetke i vrlo kratke.
Kad,
naslonim glavu na jedno rame
koje je stvoreno samo za moju glavu
i gledam dva nestašna dječaka
kako pokušavaju
mojoj lutkici koju sam godinama čuvala
skinuti haljinicu.

Imam vremena
cijeniti ono što je svetije od svega drugog
ono za šta smo svi stvoreni
ono što nas nosi,vodi,daje snagu.
Ono,što se zove,
Ljubav.

Naslov: Re: Ono što ćutimo... 31/5/2010, 12:13 pm

Još jedna divna pesma!!!!!!

Naslov: Re: Ono što ćutimo... 31/5/2010, 12:21 pm

Hvala vučko,drago mi je da si uvjek tu...

Naslov: Re: Ono što ćutimo... 14/6/2010, 9:28 am

Sakrio mi oblak sunce
i navukla se ponovo tama na moje oči
tišina na moja usta
tuga u moje srce.
Opet jedan od onih dana
kad se prisjećam onih kojih nemam
kad bol,nadjačava
kad postaje nesnošljiva.

Oči,zelene,smeđe...
Oči koje odavno ne gledaju
kao da me nešto mole.
A,ja ne znam šta.

Nema načina.
Nema puta do nijh,
nema nadanja da ću ih vratiti.
A tako je surov život bez njih.

Ne brojim godine
od kad ih nema.
Brojim,koja je po redu ova duša što sam je izgubila.

Naslov: Re: Ono što ćutimo... 14/6/2010, 10:17 am

Ипак су ту, са тобом, врачаш их.

____________________________________________
Kuda tako žurno ti ratniče hodiš ?
Ka sudbini !

Naslov: Re: Ono što ćutimo... 27/6/2010, 9:18 am

Između želja i stvarnosti
između onog što moram,mogu,neću,ne želim.
Lebdim iznad svog života
gledam...
Šta mi se sve zbiva?
Toliko snage imam u sebi.
Mogl bih na plećima ponijeti tone boli
mogla bih sebe dati za nečiju sreću.
A šta mi ostaje,pitaju me prijatelji.
Ostaje mi da se borim
iz dana u dan
sama sa sobom
sa drugima koji nemaju pravo lice
sa drugima koji su jači od mene,ali koje
uporno pokušavam pobjediti.
I uspijem svaki put!

Samo,premalo je krvi ostalo u mojim venama
ispili su dragocjenu tečnost.
Uvelo lice govori za mene,
ja moram stati na tom putu.
Ja ne moram uvjek biti prva
ni druga
ni treća.
Ja mogu biti zadnja u redu,al'ipak sretna.

Mogu li?
Moram naučiti da ne mogu sustići vrijeme
da ono što razbih ne mogu popraviti
da ne mogu vratiti izgubljeno.

Trebam vremena da oslobodim sebe
cilja,u kojm uvjek moram biti prva.
A prva i nije neki uspjeh
samo zadatak više,
da i dalje moram juriti naprijed.

Moram pronaći sebe
i dati sebi ono
što drugima godinama dajem...

Naslov: Re: Ono što ćutimo... 18/7/2010, 10:14 am

Za moju prijateljicu....

Ljubav nisu suze
ljubav nije čekanje
Ljubav je vječiti osmjeh na usnama
sjaj u očima.

Ljubav nije laž i sumnja
i bol koji razara srce
gorčina u ustima
poslije odglumljenog poljupca.
Ljubav je napitak od svih najljepši.

Da mogu,uzela bih pola tvoga bola,
pomogla ti da prebrodiš bar ovaj dan
ali ne mogu.
Ni meni niko nije mogao pomoći...

Samo,udahni duboko
i shvati neke ljude moramo žive sahraniti
i zaboraviti gdje im je počivalište.

Kreni dalje,
jer imaš samo dvadesetpet
a dvjestopedeset... divnih ljudi čeka
da im pokloniš mirisni cvijet....

Naslov: Re: Ono što ćutimo... 2/8/2010, 2:54 pm

Kako boli!
Jaučem,poput ranjene zvijeri
Boli izdaja.
Kao samrtnička postelja
izgleda mi sad slika nas dvije
ježim se od pomisli
da si nekad bila dio mog svijeta.

Kako boli!
A bila sam ti dala majčinsko srce
sestrinjsku ljubav
anđeosku zaštitu.

A ti si me izdala...
Neka zacvili violina
ona me samo umiriti može
plakaću s njom skupa
dok prođe ova bol
za izgubljenim prijateljstvom.

Naslov: Re: Ono što ćutimo... 2/8/2010, 2:54 pm

Kako boli!
Jaučem,poput ranjene zvijeri
Boli izdaja.
Kao samrtnička postelja
izgleda mi sad slika nas dvije
ježim se od pomisli
da si nekad bila dio mog svijeta.

Kako boli!
A bila sam ti dala majčinsko srce
sestrinjsku ljubav
anđeosku zaštitu.

A ti si me izdala...
Neka zacvili violina
ona me samo umiriti može
plakaću s njom skupa
dok prođe ova bol
za izgubljenim prijateljstvom.

Naslov: Re: Ono što ćutimo... 9/8/2010, 2:16 pm

Hodaj polako moj dječače mali
kao da te mama vodi.
Hodaj,do raja,polako...
Ne brini,biće ti lijepo tamo.
Ne obaziri se na moje suze
najdraže moje
to samo mama,malo plače.

Hodaj polako,kovrdžo moja
ostaje mirs tvoj u meni
ne plaši se
tamo jedan dobri čika te čeka,
njemu si nekako bio drag.

Raspuklo srce,zgasle mi oči
ležim na tvom jastuku mekom
dišem te,a tebe nema.
Umiru polako glasovi oko mene
nestaju stvari,ljudi.
Ostajem sama sa preteškim bolom.

Dječače moj,putujem tebi.

Naslov: Re: Ono što ćutimo... 14/8/2010, 8:27 am

Ja,izgubljena,sama.
A oko mene desetine ljudi.
Ja.
Iskrena i lažljiva
Čvrsta i plašljiva
Snažna i krhka.
U isto vrijeme,anđeo i đavolica.
Puna života,
a smrt mi kao spas,
uvjek znam
da
mogu pobjeći s njom.

Svi me znaju,
niko ne poznaje,
rođena pod sretnom zvijezdom,
ali ta zvijezda je poodavno zgasla.
Negdje između boli i smiraja
između noći i zore.
u barci,na nekoj nepostojećoj rijeci,
plovim...

Naslov: Re: Ono što ćutimo... 16/8/2010, 3:50 pm

Plačem,
a tvoje suze me više bole.
Tješiš me
ljuta sam
ali žao mi tebe.
Ti si me obasjao
uzdigao,
od mene napravio sveticu.
Zar ne znaš da ne moraš moliti za oproštaj?
Sve ti je oprošteno.

Plačem
a zaboravljam pravi razlog.
Sad samo želim izbrisati bol sa tvog lica,
jer predobar si za mene.
Oprosti.
Ti meni oprosti.
Nisi kriv što voliš čudovište,
Ja sam kriva,
što sam to postala.

Naslov: Re: Ono što ćutimo... 22/8/2010, 8:16 am

Neću!Ne želim!
Otimam se.
Svu snagu,
svaki dijelić moga tijela
svaka nit u meni
protivi se.
Neda!
Viče!
Ali,
iz ničega,iz tišine
iz beskraja ništavila
vuku me.
Crne misli i vode,
tamo gdje sam nekad bila.
Tamo,odakle pobjegoh.
U prazno
u sablasno tiho
mračno
i
....
otimam se.

Naslov: Re: Ono što ćutimo... 29/8/2010, 10:19 am

Evo,
prostirem sve svoje laži.
Pogledaj u moj grijeh,
preživjeću tvoj prijezir
i
pogled pun razočarenja,
samo da kažeš,
iskrena si.
Evo,
dajem ti svoje tajne spise.
Osudi me na vječnu robiju,
linčuj me,
samo kaži
vjerujem ti.
Evo,
sad nema više tajni
hoću li još koji tren biti
tvoja princeza
tvoj pehar koji svima pokazuješ,
tvoj dar od Boga.

Razotkrivena sam
naga pred ruljom.
Ali nije me stid,
jer sad znaš,
sad nema tajni.
Sad,samo čekam presudu.

Naslov: Re: Ono što ćutimo... 13/9/2010, 10:51 am

Slijepac

Kao nekad prostri me na tlo
hodaj po meni,gazi me.
Dovodi svoje bludnice i vodite ljubav po meni
prosipajte alkohol
i razbijajte čaše.

Kao nekad,ostavi me
uprljanu,samu,uplakanu
ne vraćaj se danima.
Ja sam samo jeftini tepih,
koji čeka da ga se baci.

Kao nekad,pravi se da me nema,
dok pogledom tražiš neku drugu,
Sve to da ti budeš sretan,
jer ne ležim više tu ja.
To je samo moja sjena.
Otišla sam,a ti to još uvjek nisi shvatio.

Samo da ti budeš sretan,
misli da si još uvjek centar mojih vjeđa,
misli da posjeduješ moje snove,
misli da si sretan,
kao što sam ja godinama mislila da sam tužna.

Naslov: Re: Ono što ćutimo... 23/9/2010, 10:03 am

Ja nemam ime za ovo nešto,
što u mojim grudima stoji,
ja nemam opravdanje što čuvam TO,
već godinama skriveno u sebi.
Da je tuga,tužna bih bila,a nisam
Da je sreća,sad ne bih sa sjetom ovo pisala.
Da je bol,već bih umrla.

Ja ne znam,kako da To nazovem.
Svake noći,ljubim njega,
a sa tvojim rukama zaspim.
Svakog dana njega čekam,
a tebe dozivam.

Ja ne znam više,
je li dio mene
ili samo navika.
Ili,bijeg iz svakodnevnice.
Znam samo,
da još uvjek
osjetim tvoju kosu pod rukom.
Još uvjek zatreperim,kad sjetim se nečeg...
A volim njega,
a njemu se divim?!

Naslov: Re: Ono što ćutimo... 23/9/2010, 10:14 am

Ardy,tvoje pesme me toliko bole.
Ti pišeš tako da prosto čovek dok
čita tvoje pesme mora osetiti bol
u grudime,kako ga ja osećam.
Bravo,za pisanje.
Žao mi je što toliki bol nosiš u sebi.

Naslov: Re: Ono što ćutimo... 23/9/2010, 11:04 am

vučko ::: Ardy,tvoje pesme me toliko bole.
Ti pišeš tako da prosto čovek dok
čita tvoje pesme mora osetiti bol
u grudime,kako ga ja osećam.
Bravo,za pisanje.
Žao mi je što toliki bol nosiš u sebi.

A Vučko moj dragi,da mi neko da milion dolara za dobru pjesmu koja govori o sreći,ne bih ju znala napisati. A sretna bivam i sretna sam znala biti.Samo,tugu,doživljavam otvorenih očiju,a sreću na žalost samo proleletim.

Želim samo da znaš,da pored sve tuge koje nosim u sebi,imam toliko sreće da bi mi mnogi pozavidjeli.Ali naučila sam razdijeliti jedno od drugog,što me je možda i koštalo u životu.
Veliki pozdrav!

Naslov: Re: Ono što ćutimo... 23/9/2010, 11:33 am

Drago mi je da ipak nosiš i sreću u sebi.
Znam da je lakše pisati o bolu,jer taj je
osećaj mnogo jači,a za sreću...za sreću
je dovoljan i osmeh,jedan nasmejani smajli.

Naslov: Re: Ono što ćutimo... 23/9/2010, 11:37 am

vučko ::: Drago mi je da ipak nosiš i sreću u sebi.
Znam da je lakše pisati o bolu,jer taj je
osećaj mnogo jači,a za sreću...za sreću
je dovoljan i osmeh,jedan nasmejani smajli.

............

Naslov: Re: Ono što ćutimo... 23/9/2010, 11:39 am

E,sad mi je već lakše.
Drago mi je što tvoj
život nije kao u tvojim
pesmama i da je prošaran
sa pregršt osmeha.

Naslov: Re: Ono što ćutimo... 3/10/2010, 8:56 am

Godinama,cijelu svoju mladost
i prve sjede kad počeše,
uvjek iznova proživljavam onu istu bol.
Kad raspuklo se srce,
kad kao komadiće stakla,
poput silovane i obesramljene žene,
zagrnuta pogužvanom plahtom,
kupila sam ostatke sebe.

Vrijeme koje je prošlo,
sva voda koja se slivala niz moje tijelo,
sve sunčeve zrake,
koje su tražile put ka meni,
nije..nije donijelo zaborav.
A rekli su da hoće.
Govorili su mi da ćeš postati prošlost,
tješili me da nikad više neću osjetiti takvu bol.
A ona,bol
samnom ide dalje.
Samo sad sam u najljepše platno zagrnuta.

Dok kupim ostatke sebe.

Naslov: Re: Ono što ćutimo... 7/10/2010, 1:50 pm

Moji najdraži

Nije li vrijeme da stanem?
Previše mislim na druge,
previše se brinem za njih,
a oni za sebe tako malo.
Zašto ne mogu mirno gledati
kako si uništavaju živote,
zašto moram da se borim za druge?
Valjda zato što već znam,
koliko će ih boljeti novo sutra,
kolko će žaliti za onim što nisu,
ili jesu učinili.
Ja znam,kako slab je vid u mladosti,
kako plaha su stada ispred vukova.
Ja znam da će i oni znati,
ali ne želim da bude kasno.
I kao anđeo njihov,
dok oni misle da sam đavo,
izvlačim ih iz blata.
I brinem za njih,čak i plačem umjesto njih.
Ne treba mi da kažu hvala,
samo da već jednom progledaju!
Da i ja mogu mirne duše na tren sklopiti oči.

Naslov: Re: Ono što ćutimo... 21/10/2010, 2:12 pm

Ja neću više nikad reći
da volim do zvijezda i gore više
ja nikad više neću suze
za druga i brata da uzmem.

Moja su proljeća u jesen prešla mnoga
i sunce zamračeno
u sred divnog julskoga dana.
Ja nikag više neću!
Da volim nekog više nego sebe,
da puštam minute da odu,
da pjesme ne čujem glasne.

Moja su polja sad cvijetna.
Pravim lančiće od behara.
I nema tog vrata sem moga
na čijem će visiti ta ljepota.

Naslov: Re: Ono što ćutimo... 7/11/2010, 12:28 pm

Sanjam.
Nedosanjano.
Igram se.Nisam se naigrala.
Dok prolaze dani
dok,vagoni jedan na drugog se kači,
šine mjenjaju smjerove,
dok Ana čeka svoj kraj.

Čujem i ja neke glasove čudne,
nešto lupa,
nešto se lomi.
Čudno.
Ne želim reći Ani da se makne,
kao da treba tako,
kao da odobravam sve to.

Kao da sve je kraj,
a sve nedorečeno.

Naslov: Re: Ono što ćutimo... 12/11/2010, 12:05 pm

Izbrisaše vjetrovi tvoje ime s pjeska
latice ruža odavno se osušiše.
Znaš, onih ruža što mi nikad nisi poklonio.
Zaboraviše prijatelji na moju tugu
i ti na moju ljubav.
Samo ja još uvjek skupljam parčad uspomena
samo ja još uvjek grijem tvoje ime na usnama.

Ko god je kome htio reći volim te
do sad je to izustio
ti meni nikad ne.
Ko god je koga tražio našao ga je
samo ti mene nisi.
A tu sam,svake ti noći spavam kraj uzglavlja
maknem se kad ona dođe
zatvorim oči kad te ona ljubi
jer boli,još uvjek užasno boli saznanje da nisi moj.

Izbrisaše vjetrovi tvoje ime s pjeska
znaš sa one plaže na koju me nikad nisi poveo
gdje nikad nisam bila
ali sam ipak uspjela da je obilježim tobom.

Kao da si mi bio san.
A nisi,znam to.
Gledao si nekad u ove oči pune tebe
ljubio moje tijelo, od svile pravio grubu tkaninu.
Kao da te nisam imala, a jesam
znam,jer nosim te u srcu još uvjek.

Izbrisaše vjetrovi sve,samo moju ljubav ne
nisu to uspjeli...

Naslov: Re: Ono što ćutimo... 22/1/2011, 10:29 am

Ostalo mi samo još da sanjam,
savršen svijet neki bi rekli
ja kažem,normalan.
Zid je pradamnom,
iza mene jaz.
Jaz koji me djeli od onog što bijaše
i onog što je sad.
Ja sastavit ne mogu...
Ono što treba biti skupa.

Da se i snova odreknem,možda bi bilo lakše
živjeti u ovom svijetu
okruženom lažima i licemjerjem.
Da se stopim s masom
i iskrivim lice, lažnim osmjehom
možda bi manje boljeli padovi onih koji treba da lete
a letovi onih,koji s ukradenim perjem
na krilima svojim dostižu visine.

Naslov: Re: Ono što ćutimo... 19/2/2011, 9:01 am

I ja sam tako nekad
slomljenih krila bila.
I moje su oči bile od suza presahle,
od tuge boju pomutile.
Digni glavu,najdraža
stisni pesnice
neka ti se nokti zariju u dlanove,
neka sva bol postane fizička.

Biće bolje najdraža.

I ja sam jednom mislila
da zora nikad neće svanuti
da nema ruke do njegove
usana drugih da me ljube.
Iz pepela sam se pridigla,
sva u krvi
natečenih dlanova,gradila svoj grad.
I evo me.
Ja sam carica.

Najdraža,slijedi moj put.

Naslov: Re: Ono što ćutimo... 19/2/2011, 9:01 am

Naslov: Re: Ono što ćutimo... 5/3/2011, 9:19 am

Pomislih i na dnu može biti lijepo.
Bez snova i nadanja
bez dokazvanja i opravdanja.
Pomislih, na dnu ću istati.

Sve godine borbe
sve bitke u kojima moradoh biti pobjednik
i rane što sam od protivnika krila.
Sva carstva koja zauzeh
sve titule koje pokupih
odjednom ne znače ništa.

Pogled razjarene zvijeri
dok u žilama ledila se krv mojih sagovornika,
korak hrabrog vojnika
uvježban i snažan,
mač u ustima umjesto jezika
slavu mi donese.

Postala sam sve što sam htjela biti.
I ostala bez želja i nadanja.

Pa,
pomislih i na dnu može biti lijepo.
Bez snova i nadanja
bez dokazvanja i opravdanja.
Pomislih, na dnu ću istati.

Naslov: Re: Ono što ćutimo... 19/3/2011, 10:02 am

Nešto kao bol
u mojim grudima.
Nešto kao davno zadana rana,
zatvorena ali nikad ne izlječena.
I mali grumen soli na nju,
izazove krvarenje.

Nešto kao bol,
ovog jutra me muči.
Kao davno zaboravljeni osjećaj,
budi se ponovo.
I gorak i sladak osjećaj od toga.
Gorak jer razdire dušu
sladak jer podsjeća na mladost.

Jedno znam.
Ne želim biti mlada
više nikada tako.

Naslov: Re: Ono što ćutimo... 26/3/2011, 8:50 am

Volim
ovo sunce što me budi
iz dubokog zimskog sna,
što tjera sve zle duhove oko mene
što grije mi dušu.
Volim
što postoji nešto što me istinski može usrećiti,
nešto posebno,
dar od Boga.
Uvjek sam govorila da zimi umirem,
a u proljeće oživljavam.
Evo otvorila sam oči i hrlim ka novim pobjedama!

Naslov: Re: Ono što ćutimo... 26/3/2011, 7:03 pm

Citat :

Volim
ovo sunce što me budi
iz dubokog zimskog sna,
što tjera sve zle duhove oko mene
što grije mi dušu.
Volim
što postoji nešto što me istinski može usrećiti,
nešto posebno,
dar od Boga.
Uvjek sam govorila da zimi umirem,
a u proljeće oživljavam.
Evo otvorila sam oči i hrlim ka novim pobjedama!

Lepo je kad neko ume ovako da se budi,
onda i nas probudi malcice:)

____________________________________________
Тамо где је љубав никад није мрак...

Naslov: Re: Ono što ćutimo... 28/3/2011, 9:04 am

Jako si me usrećila i razveselila,ljubim!

Naslov: Re: Ono što ćutimo... 16/4/2011, 8:50 am

Prijatelji

Ljubav.
Kao vasiona,
neopjevana,neobjašnjenja,neistražena.
Ljubav.
Jedini spas,put koji uvjek vodi na neko lijepo mjesto.
Puna sam!
Pucam!
Od siline ljubavi koja me ispunila.
Ljubljeni moji,
vi koji me u život vraćate,
vi koji me vadite kad tonem,
palite svjetlo kad zavlada mrak.
Osmjehom svojim,nadjačavate tišinu.
Ljubljeni moji,
Sve što vam mogu dati je ova luda
i nimalo dobra pjesma.
Ali od srca posvećena vama!
Hvala,za ruže koje mi prostirete svakog jutra,
za vaše ćutanje kad bjesnim,
za vaše odobravanje,kad znate da je suludo,
za prihvatanje moga oprosti,kad
zabrljam.
Hvala,što ste spoznali čistoću moje duše
i što znate
kad dišem,pratim vaše uzdisaje,
kad plačete,
ne brišem vam suze,
nego ih tjeram daleko oda vas.
Ljubljeni moji,
volim vas.....

Naslov: Re: Ono što ćutimo... 21/4/2011, 12:07 pm

Želim briznuti u plač.
Ali ipak pripaljujem drugu cigaretu,kao ona će me smiriti.
Ja da plačem?
Pa to je ne moguće.
Ja,jaka,čelična, nedodirljiva.
Pa zar da zaplačem ,ne...
Pokvariću sliku o sebi,
sliku koju uopšte nisam ni željela takvu kakava je,
ta razmazaće se boje na platnu.
Neka,zapaliću,
počastiću svoja pluća slatkim otrovom,
a neka misli i dalje neko
da mene ništa ne može da zaboli.

Naslov: Re: Ono što ćutimo... 7/5/2011, 9:04 am

Ne gledaj u moje oči,potonućeš.
Ne upuštaj se u raspravu samnom,progutaću te.
Ako se ikada sretnemo,ne pozdravljaj me,okreni glavu
povrijedi me svojim ignorisanjem,
samo tako ćeš preživjeti.

Jer ja.Spremna sam sad.
Tek nakon toliko vremena
da umjesto zlatnika kupim kamenčiće,
da umjesto udobnih cipelica
što su zadnji krik mode
obuvam jeftine papučice...

Ne traži me u vrtlogu raznih
društvenih mreža,
ako me nađeš,postaćeš zarobljenik mojih tipki.
Ne pitaj za mene
i ne očekuj da me nenadno sretneš.
Bolje,mnogo je bolje za oboje.

Ono što nas je vezivalo
pretrgnulo se.
Ništa nas više ne može spojiti.
Krvavi trag,od mog
do tvog srca
samo je znak da smo se nekad voljeli.

Sad samo trag,boli i nametnutog zaborava,
staza koju bih željela preći unatoč svim nedaćama.
Ali,prošlost neka ostane tamo gdje i srce zaspa,
u jednoj davnoj godini
jednog sunčanog maja.

Voljeću uvjek bagreme
i prve pupoljke brojati,
voljeću uvjek hladnoću tvog pogleda
iz kojeg sam krala toplinu.

Ne traži me....

Naslov: Re: Ono što ćutimo... 5/8/2011, 8:21 am

Od pobjede do poraza,tanka je nit.
Toliko tanka,da nisam shvatila,
kad sam prešla s jedne strane na drugu.

Viori se pobjednička zastava,
usklici nadjačavaju svaki drugi zvuk.
Ja se prividno radujem pobjedi.
Ja samo znam na kojoj sam strani zapela.

Naslov: Re: Ono što ćutimo... 8/8/2011, 9:24 am

Život sa dva srca

Onog dana kad sam otišla,znala sam
bila sigurna da se više nikad neću vratiti.
Znala sam da ti nikad neću oprostiti,
da se nikako ne možeš iskupiti.
Znala sam da će doći dan,kad ću zasjati
pored nekog ko me zaslužuje.

Najgore je što sam znala još jednu stvar.
Da ćeš zauvjek ostati dio mene,
da te niko neće izgurnuti iz mog srca,
da ću svake noći usnuti sa tvojim licem u mislima.

I tako je bilo.
Inače, sve bude kako naumim.
Zasjala sam.
Pronašla sebe,ponovo.
Dobila priliku da dam sve od sebe za ono što smatram bitnim.
Uspjela sam.
Na vrhu sam.

Samo,ti si poslije svih ovih godina moj vjerni pratioc.
U tuzi,sreći,nadanjima,planovima.

Ne dam te nikom.Rekla sam jednom davno,
da ćeš zauvjek ostati moj.
U mom si srcu,tečeš mojim venama.
Dio si mene.
I niko ne reba biti ljut zbog toga,
jer jednostavno pripadaš meni.
Kao dio tjela,unutrašnjosti.
Ti si ja.
Ja sam ono što želim biti.
Nečija majka,supruga
nečiji uzor,
ili kletva.
Ja sam satkana od tebe.
Kome god pripadala,
zauvjek ću ostati tvoja.