Plitka Proza

Rekoh sebi , otvori temu za svoju prozu i prije ćeš je početi objavljivati na forum . Ponekad mi bude mrsko , ali ovako ću se natjerati da što prije postavim neko prozno (ne)djelo na forum . Planiram već večeras , tako da sam samo želio da rezervišem prostor !

NA OBALI RIJEKE

"Nisam dugo šetao pored rijeke ! " - rekoh sam sebi i skrenuh sa seoskog asfalta na prašnjavi puteljak koji je vodio ka rijeci .
Tek što skrenuh , vidjeh vatru na obali . Vatru koja je dodavala malo živosti i boje sivom mrtvilu sumraka .
Kako se približavah sve jasnije mi se ukazivala silueta jedne dame , pretpostavljah mlade. Sve u bijelom , duge crne kose , glave okrenute ka plamenu .
Približih joj se na svega par koraka , kad ona upita - " Ko je to ? " .
Iznenadila me , pomalo (ali ne zamjerim , vjerovatno sam iznenadio i ja nju) . Trgoh se i nazvah joj dobro veče , te se , kako to već slijedi i predstavih .
Da li zbog te vatre ispred nje , ili neke njene unutrašnje vatre stida , pretpostavljam zacrvenješe joj se obrazi , kao da se sva krv iz njenog tijela slila baš tu . Zatim prozbori , sasvim tiho , jedva čujno - "Oprostite , očekujem oca . Rekao je da će brzo da se vrati , ne znam zašto ga još nema. "
"Nema problema . " - obznanih joj tu istinu .
Odiže malo glavu , pa reče - " Nije li prekrasno vidjeti svo to nebesno crnilo noću , sa svim tim sjajnim zvijezdama , koje mu daju veličanstven kontrast ?! "
" Da , noćas je nebo zaista prelijepo . " - rekoh .
" Nije li divno pogledati tu rijeku , pred nama i na njenoj mirnoj površini ugledati mjesečeve sjene koje je boje u zlatno , zar jedna takva slika ne pruža osjećaj nadnaravne ljepote u očima posmatrača ?!"
" Pruža , pruža i više od toga . " - rekoh još - " Kako predivan pogled . Dugo nisam bio tu , pa mi je još fantastičniji . Nešto što se mora vidjeti , svakako. "
Pogledah je onako , ovlaš . Spazih dvije suze , kako se najprije sporo iskradoše iz krajičaka njenih očiju , a onda hitro skvasiše te obraze . Idući sasvim ravno , kao po već odavno utvrđenoj ruti .
"Sigurno da jeste . " - reče - " Ali ja , ja ne mogu . Slijepa sam ! "
Ja se skamenih , zbog svega izgovorenog , zbog svega pomišljenog .

" O , moj Bože .
Bila je tako lijepa ,
tako slijepa ,
a ipak je znala sve ,
sve o prirodi
o svim tim stvarima ,
koje se nikad nisu mijenjale ,
niti će ,
znala je sve istine ,
izgled svega
najljepšega
što nikad vidjela nije .
I boju noći ,
i miris vatre
i mjesečevu sjenu
na mirnoj rijeci .
Vidjela je sve ,
a ništa vidjela nije !"

Valjda su to one prave vrijednosti , one koje su vječite istine , one koje nisu podložne promjenama .

Bila je slijepa i vidjela sve oko nas !

25.7.2012.

Hvala puno .
Ne prekidam ovo je jedna od novijih priča ali imam i dosta starijih . Imam mnogo više pjesama nego proznih djela (samo što nikako da se natjeram da počnem da ih prepisujem - sve mi je inače napisano na papiru , onako staromodno) , ali postaviću i njih valjda uskoro .

Sanjao sam ...
Svoju kosooku . Miris ranog proljetnog cvijeća , koje raste i miriše tako samo u Japanu .
Ukus trešanja na njenim usnama , usnama koje odaju sve ono što sam oduvijek i želio da osjetim .
Ne može to svako , samo ona . Šta li joj pomaže u tome , možda blizina mora , ko to zna ?!

Moja kosooka , nevina i čedna . Divlja i uzavrela , baš poput tog mora .
Mora koje oduvijek zapljuskuje stare stijene , na koje često lomih čamce svoje !

novembar , 2011.

Autodestrukcija (Kad širina počne da se skuplja)

Ponekad mi koža i kosti smetaju , ponekad su suviše uski za moju unutrašnju širinu . A i ta širina pod uticajem kože i lobanje koja se skuplja , počinju da se skupljaju u nenormalne razmjere .
Širina postaje suviše uzana . Sve ono što ju je činilo takvom kakva jeste sada se nalazi u nevjerovatno malom prostoru , gdje se sve te materije međusobno sudaraju , praveći potrese . U početku , sasvim male , neznatne , kasnije se počinju ispoljavati oni jači . Oni jači , koji ti jednostavno ne dozvoljavaju da sjediš mirno i čekaš . Oni te tjeraju , dižu na noge i onda moraš da koračaš .
Koračaš kako znaš i umiješ , samo potpuno besciljno . Idem u pravim linijama , kasnije te linije počinju da krivudaju , tamo-ovamo . Ponekad kad mi dosadi to , hodam u krug , u krug . Tako je mnogo lakše .
Disanje je otežano , srce udara jako , uvijek se pitam do kada će . Nema vremena za pauzu . I dalje uporno koračam , dok mi mislima jure sve te informacije , sva ta mišljenja , sve to što sam spremao za čitavu sedmicu unaprijed , čini mi se . Preteško ih je kontrolisati , zapravo šansa ne postoji . Grudi se skupljaju , disanje i dalje teško , a misli i kroz uši izlaze van .
Unutrašnjošću lobanje odzvanjaju glasovi . Moji glasovi , tuđi glasovi . Glasovi koji govore "Uredu je." , glasovi koji govore "Nije uredu." . Glasovi mojih želja , glasovi mojih nadanja , glasovi mojih strahova , glasovi svih vas . Rastrzan među svim tim glasovima , koji odjednom počinju da odjekuju unutar mene.
Pokušavam da se smirim - ne uspijevam . Pokušavam opet - ništa . I dalje koračam , jedva dišući .
Kako vrijeme odmiče , sve je teže i teže . Sve se gore osjećam .
Počinjem da se plašim , plašim se sebe samog . Sebe se plašim i počinjem da osjećam , opet onaj isti osjećaj kad god se nađem u takvoj situaciji - sam sebe ubijam .
Suze , iako nikad ne plačem naviru u oči , i to je znak . Znak vrhunca , znak da sam tu , tu gdje jednostavno moram biti .
Nema više čekanja , ispuštam krik . Padam na koljena . Noktima , koje dugo nisam sjekao pravim ureze po koži lica , krv počinje da teče . Moram da se oslobodim . Uzimam nož , pravim sitne ureze svuda po koži , nikad suviše velike da bi neko drugi morao da reaguje prilikom zaustavljanja "lipteće" krvi .

Pravim zadnji rez i konačno ...
Sloboda !
Sjedim , leđima naslonjen na zid .
Grudi se ponovo šire , disajni putevi potpuno prohodni .
Lobanja se širi , misli počinju polagano da vrludaju svojim , sada mnogo manje zamršenim putevima .
Usta malo otvorena , krv s obraza se sliva niz iste i dopire i do usana . Kušam svoju krv . Savršenstvo , nemate pojma kakav je ovaj osjećaj nakon svega onoga što je do njega dovelo .
Zapravo , ne osjećam da osjećam , nemam više ničega . Potpuna nirvana , potpuni smiraj nakon prave oluje .
Pred očima samo krugovi na zidovima moga stana igraju nekakve svoje igre , koje ne mogu , ne želim , neću da sputavam , niti da potičem , jednostavno ih puštam , dok mi se svaki , pa i onaj najmanji mišić ne opusti , dok mi se oči ne zatvore i ne mognem mirno odspavati koji sat .

Neki kažu da sam potpuno lud , neki mi ne vjeruju , ali vi naprosto nemate pojma kako je autodestrukcija lijepa , kad je potiče ovakvo zlo - kad širina počne da se skuplja !


PlitkaPoezija 17.9.2012.

Mjesec i ja

Vidite kakvo je nebo noćas . Mjesec je naprosto posrebrio sve ispod sebe , sve što vidiš i ne vidiš . Mjesec i ja imamo nekakve čudne odnose . Ne znam mogu li se oni nazvati prijateljskima , jer ponekad znamo tako , nas dvojica provoditi sate i sate zajedno , šuteći samo . Savršeno razumljivom tišinom se sporazumijevamo , saznajući jedan o drugom sve , baš sve . Takve noći volim , ali ...
Nisu sve naše noći zajedničke takve . Katkad počne da mi naređuje , da me tjera , da lutam , tamo-ovamo . Jednostavno , ponadam se da će to biti još jedna mirna noć , ali avaj .
Kad zasja u punom sjaju , potpuno sam beznadežan i on kao da mi naređuje da ustanem i krenem .
Tako se upustim u nekakve noćne avanture , u samoći lutam našim ulicama , putevima , puteljcima (manjim i većim) ...
Ponekad i sretnem nekoga , pozovem mu dobru noć, jer prepoznam da je to samo još jedan noćni lutač , koji je u dosluhu s mjesecom , kao i sam što sam . Pomislim tada da sve je dobro , jer nisam sam.
Ponekad pak , nema nigdje nikoga , nigdje žive duše . Čak ni mačke , da protrči isprepadana sva mojim koracima , ili psa da zareži iz tame , iza kontejnera . Ne bude mi to uvijek prijatno , ali onda se sjetim da je on uvijek tu , da me on prati , jer on me je i poslao da budem tu .

"On je uvijek tu ,
da mi broji korake ,
da mi sluša moje najtiše misli ,
koje izgovaram samo duboko , duboko u sebi ,
tamo gdje još niko nikad nije zvirnuo ,
niti će ,
čak ni sam nisam siguran gdje je to ,
čak ni sam nisam siguran da su to moje misli ,
čak ni sam nisam siguran
da li je mjesec
to što me tjera da lutam
ili je to nešto tamo smješteno
negdje tamo duboko , duboko u meni ,
tamo gdje još niko nije zvirnuo - niti će ,
čak ni sam nisam siguran gdje je to ! "

Ali sam siguran da se to dešava uvijek noću i to uvijek baš onda kada se nadam da mjesec to neće tražiti od mene !

PlitkaPoezija 26/9/2012

Sanjao sam ...

Da te ne volim , onako , uopšte .
I da mi osmjeh tvoj i tvoj glas nisu mili i da nisu najljepša muzika za uši moje . Da me ne uspijevaš očarati tim tvojim prelijepim očima i pogledom koji , naprosto plijeni . Da te nikada nisam i neću poželjeti kraj sebe . Da mi nimalo ne prija gledanje u to tvoje perfektno izvajano tijelo , ni miris tvoje duge , crne kose .
Da sam alergičan na sve mirise i sokove tvoga dobrog tijela .

Oh , Bože dragi , kako grozan san .


PlitkaPoezija , ljeto 2011.

Sanjao sam ...
Da ona i ja smo sami na čitavoj planeti . Nije sad toliko ni bitno koja planeta je u pitanju . S njom u društvu , sve mi je sasvim svejedno .
Da li smo na Merkuru , gdje sagorijevamo skupa , što od Sunca , što od ljubavi ?! Da li smo na Plutonu , hladnom poput leda i mračnijem od najveće tmine . Ma nama bi i to odgovaralo .
Jer , ljubav bi nas grijala , a ona bi mi sijala - ona to može . Znam to , jer ona je nešto najsjanije što vidjeh u svom životu .
Sanjam da držimo se , ruka u ruci , dok se drugom grlimo . Da mi je takvo šta zatražio kogod drugi , ne bih pristao , ni u ludilu . Nju ne mogu odbiti .
I tako , skupa ležimo - zagrljeni . Prolaze dani i noći . Ko kaže da se ne može bez hrane ? Ko kaže da se ne može živjeti od ljubavi ? Baš me briga , pričaju ljudi svašta , a nama i suprotno uspijeva .
Neka je ovo samo san , neka nije stvarnost sada , ali zapamtite - snovi se nekad i ostvare !!!

PlitkaPoezija , ljeta 2011.

Sanjao sam ...
Kao ja , stojim na jednoj prostranoj poljani . Prepuna je trave i raznobojnog cvijeća , dovoljno visokog da se lagano lelujaju na proljećnom povjetarcu .
Na nekih dvjestotinjak metara od mene , sa svih strana proteže se nekakva šuma . Nevjerovatno , ali meni je ovaj krajolik odnekud poznat . Kako je to uopšte moguće , da mi je ista stvar i poznata i strana u isto vrijeme ?
Pitate se zašto strana ?
Zato što sam se , naprosto uspio izgubiti . Gledam oko sebe i sve što vidim nekako uspijevam prepoznati . Međutim , ako ga dovoljno dugo posmatram , shvatam koliko mi je to , zapravo strano .
Onda kako sanjam , počinjem osjećati nekakvu nelagodu . Uvidjeh tada da sam potpuno sam , da na poljani nema niti jedne životinje . Nema čak ni leptira . Dobro što se sjetih leptira , jer ovaj osjećaj koji trenutno imam blisko je povezan s njima . K'o da su se svi ti , nestali leptirovi , skupili u meni , pa tamo prave dar-mar trepereći svojim nježnim krilcima . Ne , nije to zaljubljenost , mada bi mnogi rekli da jeste . Nije ljubav , no je strah .
Strah od istraživanja nepoznatog o poznatome .
Ta saznanja bi me mogla rastužiti , razljutiti , možda uplašiti , još i više no što sam uplašen sad .
Uf !
Najbolje bi bilo da se momentalno probudim , jer što manje znam to sam više sretan !

PlitkaPoezija ljeto 2011

"Guma . Čista guma . Ta stvar je gumena! " - rekao sam .
"Ma daj , lud si . I djeca vide da se radi o punoj plastici ." - namjerno mi je protivurječio .
Nije bila bitna ni ta stvar , niti bilo koja druga prokleta stvar . Bilo mu je bitno samo da mi "udara kontru" .
Nije mi se više sviđala ta , takozvana demokratija . Svi su imali pravo govora , pa kakav god taj govor bio .
Mogli su nam tvrditi da su stonoge , ne samo jestive , nego i da su poželjne u našim tanjirima ! Meni se takve stvari ne sviđaju , mislim okus mi nije baš primamljiv .
Nisam volio ni neke ranije ideologije , gdje su nas tjerali da vjerujemo da su moguće drvene kovanice , a mi , mi smo svi slijepo vjerovali ! Pa ko bi povjerovao da se drvo kuje !?
Niko ! Niko osim zaluđenika !
Danas su vremena drugačija . Danas ljudi uglavnom ne vjeruju nikome , prošlost ih je dovoljno izludila . Ali , ipak igraju uz njihovu muziku , njihovim drvenim kovanicama kupuju (u najmanju ruku) bezukusne stonoge za svoje prljave tanjire !
"Bitno je utoliti glad." - kažu .
Utoljavajte ih u kolačima , kako radim ja . Kolačima , koje pravim sam sebi , ili mi ih eventualno pripremi moja draga . Ne koštaju me ništa , a i mnogo su ukusniji nego njihove stonoge u istorijom prljavim tanjirima , dok im svira njina muzika , koju plaćaju drvenim kovanicama , koje su izašle iz upotrebe , još onomad .

PlitkaPoezija 17/8/2012.

Pravda

-Ovo nije pravedno ! Nepravda , pa to ti je ! - tih me dana baš mučio sa tim svojim kalimerovskim stavom prema svim društveno-političkim prilkama , koje su nas okružile poput lešinara i neumoljivo trgaju jedan po jedan djelić naše jetre .
Slagao sam se u većini njegovih konstatacija , međutim oko samog ovog poimanja pravde , počinjao sam da se ježim . Nešto me , potom počelo izjedati iznutra , ubadati ispod rebara (s lijeve strane , naravno) . Da skratim , nisam mu mogao prećutati .
- Šta ti znaš , šta je pravda ? - upitah ga , onako drčno , ne bi li i sam shvatio da ne očekujem nikakav poseban odgovor , sem jednog , malog , kratkog "ne znam , žao mi je što se i dotakoh te teme." .
Shvatih , nažalost da od toga neće biti ništa , čim je zaustio :
- Kako to misliš ? Hoćeš reći da imam pogrešno poimanje pravde , ili nešto tako !? Pa ako je ovo pravedno , onda stvarno ne znam šta nije . Dakle , ti suprotno misliš ? - upita on mene .
- Ne , ja ne mislim ništa posebno drugačije od tebe . Samo jednostavno treba biti pošten i samo izgovaranje riječi pravda , ostaviti po strani . - rekoh mu .
- Kako to misliš ? - baš je bio ljubopitljiv tog dana.
- Tako što nije moje da sudim , a kamoli da presuđujem . To što sebi neki daju za pravo da sude drugima , to je već njihov problem , ali i u svetim knjigama piše "Ne sudi , da ti ne bi bilo suđeno" ili tako nešto , slično . -
- Šta hoćeš reći ? Da ti nikad ne kritikuješ nekoga ili nešto , da ti nikad nisi "sudio" !? -
- Ne , ja nisam svetac . Niti ću biti , ali bar sam naučio na greškama ranijim , dok plaćah danak neiskustvu . Danas radije šutim o svemu , a pogotovo o pravdi i pravu ! -
- Zašto ? -
- Zato što pravda nije nešto što se kuje za tili čas , za dan , mjesec , godinu , pa čak ni vijek . Pravda se kuje mnogo duže . Pravda se kuje od kad je svijeta i vijeka , ona je uvijek ona ista . Samo se vrti u krug , a mi smo upali u taj njen vrtlog i spasa nam nema . Uostalom , nismo sami u tome , svi smo mi u tom vrtlogu . Svi smo mi na točku istorije . Čuo si za njega , pretpostavljam ? -
- Ne ... ne mogu da se sjetim ? -
- Eh , pa uvijek je jedna strana točka u blatu , tj. na zemlji , donja , ona druga je gore . Mogu samo reći - blago onima u sredini . Tako je i nama . Mi smo trenutno u blatu , ONI su gornji . -
- Pa kad ćemo mi malo gore ? -
- Pa , teško da ćemo baš MI uspjeti da se uspnemo na veće nivoe , ali zato naši praunuci , čukununuci ... Za njih bih rekao da ima nade . -
- Ti nisi normalan . Šta ja imam od toga ? -
- Imaš nadu . -
- Misliš za unuke ? -
- Pa da , u neku ruku , ali i nadu da ćeš barem biti spremniji i za "život vječni" u paklu . -
- Postaješ bezobrazan i bezobziran . Pa nisam ja toliki gad . -
- Nisam ni rekao , raj bi ti dobro pasao , ali si zato i za pakao spreman . - rekoh i nastavih dalje . Nisam više imao snage za odgovore .


PlitkaPoezija 10/12/2012.