Prica o osjecajima

Ovo nije prica o duhovima i nije uopste prica, nemam izraz da artikulisem ovo sto sam vidio i dozivio u Izraelu, u kibutzu Bet Oren kod Haife.
Radio sam kao konobar, melcar (hebrejski), u hotelu u kibutzu, zajedno sa nekoliko ostalih nasih konobara, helem jedan dan, bio je rucak,aruhat cohorajim, pristigli su pansionski gosti i zasjeli za svoje hastale.
Obicaj u Izraelu je da na ulaznim vratima u restoranu stoji konobar sa bokalom vode u ruci i sa peskirom, rucnikom, za one goste koji hoce da na taj nacin operu ruke, sa strane postoji i normalan WC, za one koji to nece, ali Jevreji obicno i ne peru ruke, mislim vecina, prodje pored konobara.
Samra je dobila svoj rejon za posluzivanje, Svjetlana svoj a ja najvise stolova, po obicaju. Udri konja koji najbolje vuce.

Poceo je rucak, odjednom samo sto je pocelo prilazi mi Samra sva usplahirena, u panici i rece:" Eno tamo za stolom sjedi vampir".
"Ja, ja ne mogu sluziti, tamo ima vampir, Ibrahime".
"Kakav vampir"?
"Hajde molim te idi vidi, daj da se promijenimo rejona"
"Za kojim stolom?", upitah.
Samra mi pokaza rukom.
Uzeh tacnu i odvazno krenuh prema stolu.

Jevrejska familija, gosti u kibutzu, kojoj sam prilazio, sastavila je dva stola, posijedali su okolo, a na sred stola, medju serviranim priborom, igralo se dijete.
Sutim, prilazim stolu i kazem:"Bevakasha". Izvolite.
Sa moje desne strane, u krilu nekog covjeka,sjedila je curica od oko 7 godina starosti, okrenuta prema njemu i prelazila je rukama preko njegova lica,igrala se, tako da u tome trenu nisam odmah vidio lice covjeka.
A onda.
Okrenuo sam se prema njemu, covjek me pogledao, na tren mi je zastao dah.
Djevojcica se nasmijala i i dalje prstima prelazila preko lica svog oca koji nije imao nos nego umjesto nosa neku izraslinu, dva otvora, zakrvavljene oci i poslije osmijeha, dva vampirska ceona zuba.
Kratko je osisan. Pogledao me krvavim ocima, umjesto beonjaca imao je krv a djevojcica je i dalje prsticima prelazila to lice i smijala se, nakratko pogledavsi u mene, kao da ostavlja igru.
Nakratko mi stade pamet.
Covjek naruci pilece batake i dva krompirica.
U istome trenu pogledah mu u ruke, to nisu bile prsti, kratke kandze, sapice, iz kojih su virili nokti, ruke su sitne i obrasle dlakom.
Uljudno se nasmijesih i udaljih od stola.
Svjetlana i Samra su me docekale na ulazu u kuhinju.
"Jest vampir", rekoh sasvim mirno.

Ustvari mislio sam da je glumac.

.......rucak se zavrsio, gosti se razisli ali je taj gost ostao, upravo je pricao sa mojim sefom Igalom.
Covjek je korpulentne gradje, obucen u jeans, na nogama patike, o ramenu objesena kamera.
Posamatram ga nedaleko udaljen, pricaju na hebrejskom.
Vampir, originalan, i lice i sapice, sapicama pridrzava kameru.
Poslije kratkog razgovora sa Igalom, covjek izlazi.
Posto pricam ruski, sef takodje, na ruskom jeziku pitam sefa kakav je ovo gost, da li je to prerusen covjek u glumca.

"Nije", odgovara mi Igal, "ja sam ga sada pitao isto, on je rodjen takav". Jevrej je. Obican covjek ali rodjen sa potpunim izgledom vampira"

"Ima li vampirske osobine", upitah.

"Nema, sasvim je obican covjek i rekao mi je da ima sasvim normalne osjecaje covjeka" "Ona djevojcica sto se igrala sa njegovim licem mu je kcerka, zaista lijepa djevojcica, Ona zena sa strane mu je supruga".
"Lijepa i normalna zena", rekoh.
"Da", potvrdi Igal.

.....te noci bio je napad kacusama iz Lebanona.
Izbjeglice iz Tel Aviva su se sakupile u bungalove u kibutzu Bet Oren, te noci je bila mjesecina.
Dolje duboko iz sume sakali zavijaju, cuje se kao da se djeca, hor dijece smije, cuje se beskrajno dugo nesnosan djeciji kikot.
Umoran, idem iz hotela prema svome stanu..i...
na proplanku stoji onaj isti covjek iz hotela, nalozio vatru ispred sebe i stoji nad vatrom....
U sjeni vatre, sjedi ona ista zena sa djevojcicom u krilu....
Pogledah prema njemu, plamen vatre mu obasja lice....
On se nasmijesi i pogleda prema meni....
Nasmijesih se i ja.

Meni se prica jako svidjela. Narocito mi je ostao upecatljiv dio kada cerka miluje oca po licu. Ne znam, ali to me podsjeca na neku veliku ljubav, na ljubav u kojoj ti je onaj kojeg volis uvijek lijep, kao toj djevojcici njen otac.

djevojcica je samo na cas pogledala u mene,tada kada se nasmijala, i nastavila igru, sjela je ocu u krilo......

inace.....pomno sam ih posmatrao, praveci se, kao djoja, da ne gledam......dok su narucivali jelo...jednostavno su i meni izgledali lijepo, kao divna porodica.....jedino je on bio neobican.....ustvari vampir.
Zaboravih da kazem da mu je supruga bila trudna....

Mozda jos jedan mali vampir? Meni je prica bas jako slikovita, a takve price volim, upecatljive i koje i ja mogu da vidim i dozivim.

Ja tako pisem, ono sto vidim. Ne znam drugacije, s time da znam napisati i ono sto razmisljam, ne povinujem se osjecanjima.

pisao sam i nekakve pjesme, evo malo:

Samo se povinujem putokazima
i bljutavosti nesredjenih zapazanja.
Previse praznine izmedju patnika
cini me nedorecenim.
Pjesmo moja.

..vijorila se zastava....
......na zastavi otvorena knjiga, sa arapskim slovima i sabljom ukrstenom preko nje......Muslimanske Snage.

"Selam Alejkum", rekosmo nesigurno, skoro u jedan glas, Nune i ja.
"Alejkum Selam, braco", odgovorise cvrsto dvojica strazara na ulazu u Komandu. "Sta trebate braco", upitase nas askeri.

"Hocemo da se upisemo u jedinicu, kod vas", rekoh ja.
Povedose nas uza stepenice, basamake.

U hodniku, hajatu, bilo je nekoliko vojnika sa bradama,krace i duze,mirisali su i izgledali uredno i cisto.
Pomislio sam da su cetnici, trznuo sam se u tijelu, lagan drhtaj.
Bradati ljudi su se malko pomjerili u stranu, tako da smo Nune i ja prosli naprijed prema vratima, kancelariji za prijem.

U kancelariji je sjedio oficir sa kracom,crnom bradom, uredna izgleda, i ozbiljan, previse ozbiljan.

Meni su ozbiljni ljudi smijesni i nasmijao bih mu se u lice, medjutim ovoga puta sam odlucio da cutim.

"Selam Alejkum", rekosmo.
On ne odgovori.
"Zasto ste dosli"???
"Dosli smo da se prijavimo u jedinicu".
"Znate li vi kakva je ovo jedinica"?
"Znamo", slagah.

"Koliko imas godina?" upita me. Rekoh mu.
"A ti?', obrati se Nuni.
"18", slaga Nune a da i ne trepnu.
"A igrao se klikera sa gerilcima u Armiji BiH.",pomislih.

"Djecu odavno ne primamo u nasu jedinicu", rece nam oficir za vjerska pitanja u Muslimanskim Snagama.

"Znate li klanjati ?",produzi sa pitanjima.
"Ne znamo", ovaj puta smo bili iskreni.
Doduse ja znam nekoliko sura iz Kur'ana a Nune nezna ni jednu.
Kada sam bio mali isao sam u Mejtef .....
"Evo vam ove knjizice", prekinu mi misli oficir, vratite se u Armiju BiH i naucite kako se klanja i dodjite za 7 dana ovdje.
"Kada naucite da klanjate", onda cemo razgovarati.
Zavrsio je razgovor s nama.
Uzesmo one knjizice i izadjosmo navan.

"Imas cigaru". upitah Nunu.
"Nemam".

Zgrada Armije BiH nije se znatno razlikovala od konjusnice.
Unutra u sobama tresti narodna muzika, neki vojnici bacaju bombe pod prozor.
Jedan je opalio u plafon, igrajuci se s puskom, a drugi je cisteci mitraljez, ispalio citav rafal.
Nune i ja smo nenaoruzani pa neki vojnik istom stigao sa polozaja iz Jajca, baca neugasene opuske na nas i govori nam da smo fazani, izuo je cizme i stavio meni pod glavu.
Veli da ne smijem ni pipnuti inace ce me ubiti.
Opasan je kamom, redenicima i bombama, ima dugu kosu i zove se Hazim.
Sutim, i lezim, Hazimove carape mi smrde pod nosom..
........susrecemo se hodnikom Nune i ja i pri svakome susretu govorimo jedan drugome "Selam Alejkum", drzeci one knjizice i uceci napamet pojedine sure iz Kur'ana.