LJUBAV, SMRT I SNOVI
Would you like to react to this message? Create an account in a few clicks or log in to continue.

LJUBAV, SMRT I SNOVI

Poezija, priče, dnevnici i jos po nešto
 
PrijemTražiRegistruj sePristupi
LJUBAV, SMRT I SNOVI - Poezija, priče, dnevnici i jos po nešto
Tema "Za goste i putnike" - otvorena je za komentare virtuelnih putnika. Svi vi koji lutate netom ovde možete ostaviti svoja mišljenja o ovom forumu, postaviti pitanja ili napisati bilo šta.
Svi forumi su dostupni i bez registracionog naloga, ako ste kreativni, ako volite da pišete, dođite, ako ne, čitajte.
Molim one, koji misle da im je nešto ukradeno da se jave u temama koje su otvorene za goste i putnike, te kažu ko, šta i gde je kopirao njihovo.
Rubrika Erotikon je zaključana zbog dece i net manijaka, dozvolu za pristup tražite od administratora foruma !

 

 Proza by Me...

Ići dole 
AutorPoruka
lorijena

lorijena

Ženski
Broj poruka : 47
Godina : 35
Location : Crna Gora
Datum upisa : 11.02.2012

Proza by Me...  Empty
PočaljiNaslov: Proza by Me...    Proza by Me...  Icon_minitime11/2/2012, 3:34 pm

Ne mogu a da se ne zapitam...postoji li.. Da li zaista vjeruješ da tamo negdje, iza onog ćudnog drveta Mudrosti postoji ono moje parče neba koje miriše na lavandu ii ima ukus cimeta? Onaj moj zrak sunca koji grije kao mjesečina kad se vidi onako po danu...blijeda i okrugla, nekako ledena... Veoma je vjerovatno da se smiješ dok čitaš sve ono što ja napišem, ili izmilsim, ili...jednostavno onda kad me Nostalgija uhvati za ruku i povede onom alejom kojom smo koračali zaneseni nekim ljetom koje je mirisalo na šumu... Na snove... Ne moje, naravno. Moji se još nisu odsanjali.
Nije me strah ni onda kad Samoća pokuca na onaj moj mali prozor na kom su ostali poslednji rukopisi tvojih prstiju dok sam posmatrala kako klizi kiša niz ulicu i odnosi moj odsjaj tamo u ulicu kojom više ne prolazim. Zašto bih? Nema tamo ništa što bi me podsjetilo na onu klinku koja je imala dugu u kosi i koja je mogla napraviti vijenac od želja da je samo čula...
Nije me strah kad osjetim dodir na licu i okrenem glavu da vidim ko se to usudio da dotakne saten moje duše i tamo zateknem Prazninu kako se kiselo ceri nekim osmijehom koji... Pa recimo, ne miriše na prvi proljetni cvijet... Ponekad se zaleti ona i zagrli me, pretvarajući cijelo moje biće u prazne okeane neba u kojima nema ni traga da je nekad tu bilo ičeg osim mene... Čak i previše mene ponekad... Ali ne bojim se od mojih prostora... od mojih beskonačnosti kojima ja ipak znam kraj...
Znaš onda kad me Radost posjeti, iako rijetko, ali ipak... Znaš tada onaj sjaj zvijezda u očima i sjećaš se mirisa zvjezdane prašine na usnama kad se onako razvuku u krivu liniju koja se ponekad zna pretvoriti u neki smiješan polukrug...? Da baš taj osmijeh koji sad gledam... pa nije me ni tada strah jer ni tada se ne sklapaju zidovi oko mene. Ni tada ne osjećam Tjeskobu koja zna da stegne mnogo gore nego ijedan čelik u zimsko jutro... Nekako se i sama pretvorim u nju...
Al onaj tren... kad čujem onu muziku u vazduhu kako leprša pored mene...uvlači se u svaku poru moje kože koja miriše na bademe...Onaj tren kad pružim dlan ruke okrenut ka zemlji, a pogled odluta...iza providne linije Beskraja koji me ponekad dovodi do Ludila...Ne mogu a da se ne zapitam...Jel san satkan od paučine ili paperja pa se i na najmanji dašak vjetra rasprši u milion nekih sitnih atoma prije nego što i uspijem se sjetiti kako je bilo onda kad...
Tada se bojim... Tada kad shvatim da je ono mjesto u drugom uglu prazno i da ma koliko htjela ne mogu da dođem do njega i ispunim ga svojim maštanjem... Tada, kad svila iz očiju prekrije nebo... tada se bojim i svoje sjene koja me prati i podjseća... da ipak nije sve u crnoj boji...
Nazad na vrh Ići dole
https://www.facebook.com/Lorijena
lorijena

lorijena

Ženski
Broj poruka : 47
Godina : 35
Location : Crna Gora
Datum upisa : 11.02.2012

Proza by Me...  Empty
PočaljiNaslov: Re: Proza by Me...    Proza by Me...  Icon_minitime12/2/2012, 10:31 pm

Ja nemam snage za let...Ne mogu da pustim da me vjetar divlje nosi bez ikakvog cilja, dok mraz šiba sa svake starne kroz pocijepane rite moje duše. Ja ne mogu više pričati o onome što je bilo, na tome se ne gradi ništa... Jedino ličnost, ono svoje odvažno, ponosno i odlučno ja.. Jedino to može da ojača na lošim temeljima.I nisam ti rekla, tamo na ono m uglu oblaka, nisam ti otkrila one poderotine koje su ostale na koži kad se sjaj ugasio.Ni to više nikom ne pričam. Ma ne shvataju ljudi, misle hvališ se bolom i tugom, a u stvari samo ponekad treba neko da skupi ono što istreseš iz svojih džepova, ubaci u neki drveni sanduk i baci u najdublji vir, sa najvišeg oblaka...I nema više, gotovo. Nema da boli, nema da se mota po glavi neka vijuga, neko pitanje... samo ostane rupa.Ona ista rupa koja je u grudima već tako dugo da se tijelo naviklo na zimu. Ko ono goluždravo vrapče negdje ispod neke strehe što promrzlo negdje ispod krila čuva svoje zadnje mrvice snage za poslednji let. Za onaj tren kad će se vinuti do zvijezda, najljepšom muzikom slavuja i ostati tamo ... Među zvijezdama s kojih je i palo nebrojeno mnogo puta.
Nazad na vrh Ići dole
https://www.facebook.com/Lorijena
lorijena

lorijena

Ženski
Broj poruka : 47
Godina : 35
Location : Crna Gora
Datum upisa : 11.02.2012

Proza by Me...  Empty
PočaljiNaslov: Re: Proza by Me...    Proza by Me...  Icon_minitime13/2/2012, 3:09 pm

I ode moje ljeto u nepovrat... Moji snovi neistkani zajedno sa poslednjim zrakom sunovratise se u padine zime...Mokri...tuzni...napusteni... Jer ne umijem sanjati kad mi tijelo drhti od vjetra koji me samara gore nego necije grube rijeci...Ne umijem pronaci sjaj ociju kad ispred mene igra izmaglica kapi koje se pretvaraju u prah pri dodiru sa asfaltom...
Odose moje nade sa ljetom tamo iza horizonta koji jedva i da vidim...neki novi strah se uvlaci moj nemir i tjera me da odustanem od zelje da ljeto zadrzim na dlanu, da jos samo malo sanjam.... samo jos tren...Stopala mi drhte od nemirnog tla kojim gazim, dok se kisa jos jednom sliva niz obronke mojih nadanja...pokusavam uhvatiti onaj pramen osmijeha koji je prije samo jedan dan mogao da zavrti planetu u suprotnom smjeru...i tom okretanju ja sam i dalje mogla stajati na istom mjestu onako isto ponosna i hrabra kao juce...
A vec danas... kad dan je previse kratak da se jedna misao provuce kroz moje usne...vec danas mi treba snaga iz zagrljaja...iz onog seretskog osmijeha koji me odusevi dok se u daljini cuju sve neizgovorene rijeci koje sam procitala tu...U vazduhu kojeg nikad nisam udahnula...
I ostadoh tu u mjestu zaledjena svojim mastanjem...zatrpana u prasini koju je zimski vjetar nanio pod moje prozore, cekajuci jos jednom da sunce useta u moju dusu i kaze mi... Pssssttt niko ne smije da zna...
Nazad na vrh Ići dole
https://www.facebook.com/Lorijena
lorijena

lorijena

Ženski
Broj poruka : 47
Godina : 35
Location : Crna Gora
Datum upisa : 11.02.2012

Proza by Me...  Empty
PočaljiNaslov: Re: Proza by Me...    Proza by Me...  Icon_minitime14/2/2012, 12:48 pm

Ne smijem te uzeti za ruku, ne smijem ti reću ono što moje divljine ćute...moja bi tišina poremetila noć koja ti je u očima i ti bi shvatio da nisam ja to što vidiš, već odjek samoće i budnih zora... Ne smijem pomisliti da tamo negdje...U daljini tvog pogleda kojim se vješto kriješ, možda se zaledi moj sjaj, možda te isprovocira moj drhtaj da pomisliš...

Ne smijem ti pokazati moje prostore jer bi od te siline tvog komešanja duše srušila se brana mojih postojećih orkana...Srušio bi se kamen koji me drži na okupu, koji me čini cijelom i ja više ne bih bila ja...jer tu, pored tebe, pomislim da možda...Tamo negdje u nekoj zabiti tvoje duše za koju kažeš da je nema....Možda se zaiskri moj osmijeh, možda te natjera da pomisliš da je moj dlan veći od cijelog svijeta i da u njemu možda može stati komadić zemlje sa tvog asfalta...

Jer ako ti dozvolim da shvatiš, da vidiš...da čuješ moje ćutanje kojim razbijam ovu tišinu..ako kroz oluju mog vriska možeš čuti moj strah, možda bi ti tada iz stopala krenula potreba da odeš...da pobjegneš kao što to uvijek uradiš kad pomisliš da je možda baš taj tren ono što može da otvori kapije tvojih snova...Možda je baš to što zimu svijeta može pretvoriti u samo jedan zeleni list proljeća. Možda zato zaćutim, uzdahnem glasno ne bi li čuo odrone koji se ruše niz planinu tereta koji se skupio u mojim prostranstvima...Možda pomislim da bi baš u tom trenutku tvoje ruke od paučine mogle smiriti drhtaje...

I zato svaki put kad se sretnem sa ljudima oćutim najljepše riječi ikad pisane, izmislim najgori pogled ispod trepavica posutih injem...Glas postane drugačiji...kao onaj strah sa tvog dlana kad ti se neko približi kapijama koje tvrdoglavo držiš zaključane...I onda pomislim...možda tamo u nekom zalutalom dašku mirisa osjetiš moju glad...onu istu koju znam da ti hraniš...i pomislim...“Ma nije moje da znam...“
Nazad na vrh Ići dole
https://www.facebook.com/Lorijena
lorijena

lorijena

Ženski
Broj poruka : 47
Godina : 35
Location : Crna Gora
Datum upisa : 11.02.2012

Proza by Me...  Empty
PočaljiNaslov: Re: Proza by Me...    Proza by Me...  Icon_minitime15/2/2012, 2:16 pm

Otkricu vam tajnu...Jednu malu slatku koju krijem negdje na usnama.Jedan dah vjetra zalutao u pogledu i misli koje nevjerovatno podsjecaju na nostalgiju. Miris koji seta kozom i luduje u mojim mislima. Pogledom zalutam daleko, iza ovih snijegova koji me kriju u zalutalim nocima, pomislim na nemirni pramen magle koji me obavije ponekad tako dok lutam. Rosa koja ostane na mom dlanu posle prve kise u zoru, dok se misli razbijaju o gole vrhove ulicnih grana, cekajuci proljece da olistaju i da svoj miris prospu ovim pustim ulicama gdje koraci ostaju... blatnjavi, prasnjavi, treperavi kao list na povjetarcu uz suncani dodir...U zoru osjetim neku jezu, miris neki koji sam skrila na dlanovima... Osmijehnem se, stidljivo i ponekad sjetno...Pomalo odsutno i razdragano...I milion osjecaja pomijesam u jednoj misli dok na usnama sapucem jedan stih, dok svaka pora udise vazduh prepun jecaja... i muzika je drugacija... I odlutam ponekad, sto dalje u beskraj, do tamo neke granice koju nisam jos presla, a usput tragam za izgubljenim rijecima, za zaostalim pogledima... i okrenem se ponekad... zaboravim koliko sam staza naucila, i koliko sam jeseni ispratila...Boje se razlile u zenicama sjetnim od kise i mutnim od otopljenog snijega. I jos poneka kap napravi one lelujave talase na barici duse, napravi drhtaj koji osjetim negdje... u nekom neobjasnjivom letu, u nekim hladnim nocima dok snijeg nemilosrdno pokusava da zaveje sve puteve koji vode odavde. Tamo negdje u pravcu mirisa ljeta, sunca koje miluje ljepse nego onaj proljetni zrak i miris trave u kosi... Jel ima neko ime za ovo, za ove redove protkane tajnama zaspalim u mojoj kosi...
Nazad na vrh Ići dole
https://www.facebook.com/Lorijena
lorijena

lorijena

Ženski
Broj poruka : 47
Godina : 35
Location : Crna Gora
Datum upisa : 11.02.2012

Proza by Me...  Empty
PočaljiNaslov: Re: Proza by Me...    Proza by Me...  Icon_minitime15/2/2012, 2:16 pm

Led...Okovao me.Osjecam to svaki put kad pogledam u neke oci,kad procitam poruku od nekog potpuno nevaznog ko nije trebao da pomisli na mene.Osjecam to u svakom uzdahu koji me kida dok se borim za vazduh.Osjecam kako se borim za svjetlost dana,da nekako isplivam iz tame u kojoj su me ostavili.Potpuno samu,slomljenu,iznenada...Kad sam se najvise nadala,dok sam zaljubljeno gledala u nebo sa najvisocijeg vrha,rijecima su me bacili na dno...Da pokusam sastaviti komade koji su se rasuli,da pokusam spojiti ovu dusu iscijepanu.Nisam sigurna da li cu opet osjetiti sunce na mom obrazu,ili sjaj u ocima...da li cu se opet onako djavolski nasmijesiti dok mi srce lupa a noge klecaju dok koracam ka jednom susretu.Nisam sigurna da li cu ikad vise moci voljeti kao nekad.
Eto,priznala sam...Ne znam kako i otkud mi hrabrost.Mozda zato jer sam jednostavno prestala vjerovati u cuda,u zimski san da cu mozda nekad sunce docekati u zagrljaju nekog kog volim svim srcem i dusom...ili onim sto se nekad tako zvalo.Ne zelim probuditi nicije sazaljenje,kritike,neke lazne osmijehe i zelje.Samo zelim priznati sebi da jos ne mogu da se oporavim od soka,da jos ne mogu da povjerujem da sam ovako hladna,kao nikad.Bila sam povrijedjena,mnogo puta,i ja sam ostavljala,i ja sam povrijedjivala,mozda me kazna stize za sve to.Posle toliko poraza u zivotu,nadala sam da cu makar jednom uspjeti da zadrzim zvijezdanu parsinu na dlanu,da cu bar jednom u zivotu dotaci dugu.Koja ironija...ili patetika...i jedno i drugo.Eto zasto sam prestala zeljeti,vjerovati u snove,u ljubav, u bajke i zvijezde padalice.Eto zasto sam toliko samokriticna i zasto moram pronaci mane svemu i svakome.
Ne trazim ja mnogo.Mozda se vrijeme promijenilo,mozda ni ja nisam ista,mozda ni moji snovi nisu realni,zelje mozda nestvarne...ali ne trazim mnogo.Mozda nikad necu biti voljena kao nekad,mozda nikad necu ponovo osjetiti zar kao nekada.Nisam sigurna...Ponekad mi je zao sto je ona stara ja okamenila i sto je srce postalo nebitna stvar a ljubav nepoznata rijec u recniku.Ponekad mi je zao sto sve radim mehanicki i bez osjecaja i sto ne umijem da uzivam kao nekad.Radujem se ja,i smijem se i sve je sjajno i super,ali...hvali mi ona nit u grudima,ono parce sna koje su mi otrgli iz ruku jer nisam bila dovoljno snazna da ga zadrzim.Hvali mi onaj osmijeh koji je znao da pomjeri planine i koji je odisao iskrenoscu.Ovaj danas je samo plastika i grubi pokusaj da se uklopim u sredinu koja me nervira.Al kad dodjem medju ova cetiri zida,sve maske padaju i ostajem ja,ogoljena u mraku,usamljena i prepadnuta da ce mi opet neko slomiti srce ako ga pustim i blizu.Jer tako je to sa tugom i bolom,uvijek se vracaju,nikako da odu...
I ne treba mi niko da mi kaze kako ce se naci neka srecna nit za mene,ili mozda da cu opet povratiti vjeru u ljude i ljubav,to su samo rijeci utjehe koja mi zaista nije potrebna.Ne postoji utjeha koja bi mogla da mi pomogne da se vratim na stari put kad sam vjerovala u...Jos jedino vjerujem u sebe,znam da sam jaka i da mogu sve.Jos jedino vjerujem u svoj cilj i lagano koracam ka njemu.Jos jedino mi je taj san ostao.Sve ostalo nisam ja....
Nazad na vrh Ići dole
https://www.facebook.com/Lorijena
lorijena

lorijena

Ženski
Broj poruka : 47
Godina : 35
Location : Crna Gora
Datum upisa : 11.02.2012

Proza by Me...  Empty
PočaljiNaslov: Re: Proza by Me...    Proza by Me...  Icon_minitime18/2/2012, 3:40 pm

Postoje riječi u meni koje odavno ćute. Na svako zvjezdano nebo pogled se zamuti i ja osjetim nemir u grudima koji mi šapuće.. Priča.. Mami mi onu istu sjetu koja me obuzme kad osjetim miris soli u vazduhu.
Ne, nisam ista kao nekad...Nemam iste snove, ni iste zenice. Usne ispucale od vjetra, duša iskidana od poraza. Zakrpljena nekim ritama koje sam uspjela pokupiti usput između dva svitanja. Ni kosa mi nije ista. Miriše na pijesak, na sutone koji su zasplai na mojim obrazima. N tuga nije više ista. Nekako se razliva u čudnim nijansama melanholično sive i nostalgično crne. Kao u starom filmu, bez zvuka... Ni glas mi nije isti, nekako je drhtav i možeš osjetiti sjetu u njemu ako oslušneš malo dublje, tamo iza onog zida od koji se odbijaju uzdasi i razasipaju se po cijeloj ulici.
Malo sam odrasla. Ne mnogo. Za neke možda čak ni malo, za neke previše... Snovi su nekako ostali isti, čisti i neoskrnavljeni, kao najsvetiji hram u kojem mogu da položim suzu na dlanu i da u njoj vidiš... Sve što sam ikad prećutala, sve što sam sanjala... Sve one naivne želje zamišljene negdje na izmaglici. Par njih zlatnim nitima ispisane, ali... i zlato zna gubiti sjaj.
Ponekad neka melodija mi vrati u misli osmijh kojim sam znala da blistam, čitav svijet koji sam mogla da zagrlim. Onaj isti svijet koji je propao kroz onu crnu rupu u grudima, u orkanu nemilosrdnog... Dok su munje šarale moje nebo, i kidale parče po parče oblaka i od njih pravile maglu... sivu i sumornu...da se nikad ne digne, da sunca ne vidim.
Bilo je ruku da me drže za dlan, ispucao od tumaranja i pridržavanja posle svakog pada na beton dna. Bilo je utješnih riječi, gotovo uvijek kad nisu bile potrebne... Onih pravih je bilo jako malo, gotovo nikad na vrijeme. I mislila sam da je bolje da ih ne čujem, kad već nemaju smisla... Iako se ono crnilo širilo i pojelo svu bjelinu koja se ranije mogla naći. Dlanovi i dalje ispucali, prašnjavi, ponegdje i krvavi... a u rukama ponestaje snage za pridržavanje. Koljena klecaju, još zlatne niti drže na okupu dijelove mene. Možda su izgubile sjaj ali ne i snagu. Jer.. Jednom, nekad...
Nedostaje mi... onaj ritam koji pulsira, onaj isti zvuk koji zna ponekad da razbije tišinu puste sobe u samo jednom trenutku. Ritam u kom možeš da poletiš i skupiš zvjezdanu prašinu na dlan, da je pokloniš... Da pokažeš, vjeruješ... Nedostaje mi... onda kad vazduh zatreperi od jačine i snage koja ti da krila, i koja te odvede... do dna okeana po najljepši biser čiji prah možeš da udahneš... da vazduh zamiriše...
Znaš, nisam ja ista... Nisam nikad ni bila ono što ti misliš... Možda samo malo drugačija, i van ovog vremena kada je sveto sve ono što je griješno, i kad je sreća sve ono što donosi suze. Možda malo van ovih dimenzija u koje svijet pokušava da me uklopi,a l uvijek na jednoj ivici prelijem... Ne mogu da stanem... Osim ako mi doneseš onaj kamen koji sam našla jednom ispod duge i u cijeloj trci sa vremenom izgubila... Dok ne nađe opet put do mene i postane dio mojih planina koje su van ovog svem
Nazad na vrh Ići dole
https://www.facebook.com/Lorijena
lorijena

lorijena

Ženski
Broj poruka : 47
Godina : 35
Location : Crna Gora
Datum upisa : 11.02.2012

Proza by Me...  Empty
PočaljiNaslov: Re: Proza by Me...    Proza by Me...  Icon_minitime1/4/2012, 11:12 am

Mozda se pretvorim u hiljadu boja i ostavim najtanji trag na tvojim stazama i onda... Kad se sumrakom mjesec bude uvlačio u tvoje prozore nađeš na zidu otisak mog dlana ostao u onoj noći... Možda ću već tada biti daleko od sna koji se ispisao na stepeništu žutih snova koji su mi tih noći obasjavali praznine stvorene beskrajnim lutanjima. Tad udahni mirise koji se rasuše tvojim dlanovima pri svakom pogledu koji je pričao... Šaputao sve ono što su usne prećutale jer nisu smjele...

Udahni boju mojih zenica jer umjesto suze je skliznuo odsjaj tvoje duše. Nisam ti nikad pisala o svim tajnama i maštarijama koje su se nizale u glavi svaki put kad djelić tebe zaluta mojim svijetom i ostavi otiske stopala u onoj prašini na kojoj sam digla zidove... I sad, kad parče mog sna šeta tvojim zidovima i kapi mog tijela ostaju zauvijek upijene u tebe... Sad mogu reći da si bio najdraži odsjaj u tami mog sivila kojim sam te čuvala od proljeća... Od proljeća u kojem sam izgubila riječi i našla svilu u prstima koja se obavijala oko moje kože svaki put kad uzdahnem tvojim usnama...

Sad ćuti i pokušaj da čuješ vrisak otet u trenu dok su se zubi zarivali u dlan samo da uguše čežnju koju si znao da probudiš svim svojim mislima. Jel cuješ? Eto ti priča koje voliš da slušaš dok odzvanjanju misli protiv tvoje volje... Al već sam ti pričala koliko je to krasno...

Tražio si da ti napišem pjesmu koju bi dao nekom ko ne zna čitati tvoje redove i ne zna osjetiti otkucaj kad zadrhti... Ne umijem drugima pisati ono što bih tebi i nisam mogla izmisliti noć sa ukusom jabuke dok se dječak u tebi ceri od sreće kao na pozorišnoj sceni. Znao si to... A ja ipak igram se s riječima kao da su od stakla bez straha da će ostati trag krvi na papiru, jer ne znaš ti koliko je tame trebalo da popijem s tvog dlana da bih ugledala svjetlost razlivenu u bojama tvojih vena. I na kraju... Od pjesme ni traga al priča... e to je već nešto drugo...
Nazad na vrh Ići dole
https://www.facebook.com/Lorijena
lorijena

lorijena

Ženski
Broj poruka : 47
Godina : 35
Location : Crna Gora
Datum upisa : 11.02.2012

Proza by Me...  Empty
PočaljiNaslov: Re: Proza by Me...    Proza by Me...  Icon_minitime4/4/2012, 3:30 pm

Psssttttt tamne sjene, povucite se u mrak, ono duše spava... Povucite se i ne remetite mir koji smo našli u onoj zori koja je milovala sanjive oči... Nebo nikad nije bilo više plavo nego te zore kad se izlio svemir u dlanove... I neki tihi uzdah koji je pomjerio cijelu planinu tamo negdje iz temelja... I dok su oči sanjive bile sklopljene cijelu jednu tišinu razbijao je ravnomjerni ritam disanja i otkucaja. Moje oči širom otvorene dok su posmatrale snove boje magle na trepavicama umornim od nesnosnih lutanja...

Moje snove sam preplela sa šuštanjem tvog daha i nisam ni osjetila kad se zora uvukla pod jastuke tvojih dlanova... Znaš, gledala sam te... Znam da nije trebalo, znam da sam bila i previše budna kad su se prve ptice oglasile na nebu, al nisam mogla da odolim... Pokušah da uhvatim pramen dima koji se svio u tvom dahu, da ga zadržim u dnu misli... Jedno sanjivo jutro zaspalo na krovu svijeta gdje je dlan mogao da dohvati mjesec. Kako su samo snovi izgledali mirni na usnama, kao ona staklena površina vode kad nema ni daška vjetra a mjesec se ogleda u srebru... Nisam smjela ispružiti dlan da ne poremetim svijet kojim su lutali tvoji pogledi dok su moja ramena i dalje mirisala na one oluje koje su se razbile po bokovima maštanja.

Privijena uz tvoju snagu mogla sam samo da gasim zvijezde na nebu, jednu po jednu, dok se zora lagano izvlači iz uglova sobe i miriše na kraj jednog sna odsanjanog između svitanja koje je zaspalo na mom obrazu. Sanjivi osmijeh umjesto sunca i onaj trag u zenicama koji je gorio nekom pritajenom radošću... Nekim nemirom u dnu leđa dok je ruka obavijala... stezala da zadrži tren koji je bio nekako pravi... baš tu, u tom sjaju, na tom mjestu... baš takav kakav je, ni malo ljepši, ni malo bliskiji... baš tako nekako savršen... I nemir je odlutao zajedno sa osmijehom koji se razlio nakon isprekidanih snova prepun sigurnosti u makar jednu zoru...

U onu zoru u kojoj je jedan ludak ostao nasmijan do sumraka, samo zbog jednog odsjaja... Pssttttt, ono duše spava... sa mojim dlanom negdje ispod jastuka....
Nazad na vrh Ići dole
https://www.facebook.com/Lorijena
lorijena

lorijena

Ženski
Broj poruka : 47
Godina : 35
Location : Crna Gora
Datum upisa : 11.02.2012

Proza by Me...  Empty
PočaljiNaslov: Re: Proza by Me...    Proza by Me...  Icon_minitime8/5/2012, 8:27 pm

Previse mraka ima na nebu za nas dvije skitnice sto se traze iza zidova nemira...nas dvije nesanice sto se jure po beskraju pokriveni zeljama koje se preplicu i kojima nema kraja.Znas da ces me uvijek naci na onom raskrscu izmedju jave i sna,ispod onog istog drveta posutog srebrom koje uvijek mirise na tebe...tvoju kozu u zoru...

Svakog sumraka kad se noc uvlaci u sve skrivene pukotine svijeta ja cekam onu iskru zanosa u tvojim koracima koji idu ka meni...Ruku tvoju ispruzenu sa onom svilom na dlanu koja zapovjednicki marsira po svim mojim zeljama...I svakog predvecerja kad vlada ona svecana tisina moji koraci me odvuku ka tvojim stazama ne bi li se sreli sa tvojim neizrecenim zeljama...

Ma bile noci zvijezdane il puste i ma koliko ludo izgledala dva pramena magle koja se jure pod plastom nebeskim,ja se uvijek zaustavim pod srebrnom prasinom misleci da cu bas tada uspjeti da zagrlim mrvu zlata koju su prosuo dok su ti usne prolazile mojim somotom.Vecerom ranim nas dvije nesanice...jure se sa previse neizgovorene strasti koja se isprepletala sa prstima...u onim izdisajima koji su zvucali kao najfiniji zvuk mjesecine dok se ceznjivo igra po vodi sa mastom koja se iskrala iz mojih misli...

Moram te ukrasti...Izvlacis iz mene sve one pozitivne mastarije koje su ostale ispod nekog kamena duse sakrivene i od mojih sasavih misli bojeci se da bi im svakodnevnica ukrala onu zlatnu nit koja ih cini tako posebnim...Izvlacis u meni sve one ludosti od kojih bih nehajno okrenula glavu kad ih sretnem...Sve one zvijezde koje me cine ovakvom,a koje sam maskirala u noc bez sunca...Moram te ukrasti od sebe jer nemam zelju da snovima dam trenutke koje mogu potrositi jureci tvoja prostranstva po poljima nemira,sakupljajuci tvoje tragove ispod svog kaputa kako bih mogla naci opet put do tebe...Ukrala bih te i od tebe nesanice moja...samo kad bih smjela...

I znas...I tako ukradenom bih ti dala slobodu da juris prerijama svojih htjenja...da letis kroz svoje stepe i izvore...da ne budes rob moje sujete ni moj duh zelja osudjen na samo jedan cosak duse...Ja bih te i tada cekala u prvom sumraku da te prekrijem najljepsim snovima,da nisi sam u svojim djecackim ludorijama...I ubila bih noc za tebe,upila je u sebe i dok bi se zadnja zvijezda gasila u mojoj zori sapnula bih ti...nesanice moja...
Nazad na vrh Ići dole
https://www.facebook.com/Lorijena
lorijena

lorijena

Ženski
Broj poruka : 47
Godina : 35
Location : Crna Gora
Datum upisa : 11.02.2012

Proza by Me...  Empty
PočaljiNaslov: Re: Proza by Me...    Proza by Me...  Icon_minitime8/5/2012, 8:28 pm

Sva ona bliskost koja teče venama kad koža osjeti kožu uz sebe, na onom krovu svijeta gdje nebo svojim notama vjetra ispraća zimu... Onaj trenutak savršenstva kad dlan ukrstiš sa bojom duge dok varnice iz pogleda na sve strane bacaju svoju čaroliju... Samo je vjetar čuo onaj ritam što je bio jači i od njegove snage, od njegovog udara po staklima neba...

Šššš čuješ li...? Još odzvanja u sobi kao doboš ratnog plesa. Još kuca tamo među zidovima duše... I svu noc dok su oči tražile rimske ulice u jecaju snova, ja sam slušala... Osluškivala onaj ritam kao kad koraci odzvanjaju pustom ulicom, negdje u četiri sata posle ponoći. Ne znam zašto sam ponijela vjetar sa sobom, a dlan je još uvijek bio na predjelu duše... Morala sam prestići zoru jer na prvo svitanje bi taj zvuk bio tako jak da sam se bojala da bi srušio svih deset spratova neba, urušile bi se orkanske visine pod nogama i ja ne bih bila ista.

Jer zora je na tom mjestu toliko savršena da samo i najmanji treptaj može da je pokvari. Al sledeći put ću sigurno ostati da joj poželim dobro jutro sa osmijehom koji sam ostavila na tvom paperju od snova. Do tad... Oslušni tišinu koju vjetar pravi i na onom desetom oblaku cućeš otkucaje koji odzvanjaju staklenim hodnicima dok koža drhti ispod dlanova... One otkucaje koji podsjećaju na ritam srca puno želje za... Da, mora biti da je to...
Nazad na vrh Ići dole
https://www.facebook.com/Lorijena
lorijena

lorijena

Ženski
Broj poruka : 47
Godina : 35
Location : Crna Gora
Datum upisa : 11.02.2012

Proza by Me...  Empty
PočaljiNaslov: Re: Proza by Me...    Proza by Me...  Icon_minitime8/5/2012, 8:28 pm

Zar baš danas...? Zar baš sad da mi tvoj sjaj pomuti um i pomjeri onaj orkan s mojih planina koje sam zatrpala snijegom do zadnjeg dana...? I gdje baš sad da se taj sjaj okomi na moje uragane, da poludjeli ruše sve pred sobom tražeći samo iskru zanosa, moleći samo za kap vode sa dlana... Ne znam gdje se do sad krilo sve što si budio, gdje se do sad skrivalo sve ono šro sam krila i od same sebe, od svijeta, od svih... A tamo bezdani moje duše umiru samo za izvorima tvojih očiju, gdje sjaj počiva kao najsvjetlija tačka kojoj se mogu okrenuti da pobjegnem iz ovog mraka koji se uselio u sve moje svijetove...

A pitala sam se... možda baš i juče... Gdje si do sad? Gdje si sakrio svoje padine duše koje su mi bile potrebne da me trgnu iz mrtvila koje sam sama sebi prepisala, kao po nekoj kazni. Gdje se taj drhtaj u glasu zavukao pa ne umijem da ga pronađem u svakodnevnoj graji i užasu koji nosi svakli dan... Zar je tako teško bilo, par cifri i da tijelo zadrhti kao da je bilo na sjevernoj mećavi...

I kako da smirim drhtaje ruku dok kucaju i ove riječi i drhtaje duše dok samo misli na neki tren u kom je uhvatilo odsjaj tvoje duše tamo u onom crnilu mraka koji se skrivao iza pogleda koji me zaustavio...Oduzeo...Paralisao svaki mogući pokret koji sam htjela napraviti... Ne znam ni sama u kom trenutku se desio onaj fluid, prostrujao je vazduhom i ja ostadoh bez daha kad vidjeh... Mrak.. Tama.. potpuna... Očaravajuća... sa svim onim zvijezdama koje sam krila u kosi.. Onim koje čekaju da se probude na samo jedan dodir... Samo jedan tren...
Nazad na vrh Ići dole
https://www.facebook.com/Lorijena
lorijena

lorijena

Ženski
Broj poruka : 47
Godina : 35
Location : Crna Gora
Datum upisa : 11.02.2012

Proza by Me...  Empty
PočaljiNaslov: Re: Proza by Me...    Proza by Me...  Icon_minitime8/5/2012, 8:28 pm

Sanjaj...lezi u postelju od mraka, zagrli jastuke želja i sklopi oči...Ništa ne govori, samo uzdahni i ja ću znati kojim stazama ideš.Znaću ko ti prijeti kroz mračne staze kojim ideš dok moj dlan drhti na dnu tvojih leđa, predavajući ti svu nježnost svijeta samo jednim dodirom. Ne brini, ne nudim ti ni ljubav ni spas...To samo mrak udara u moje prozore ne znajući da ga vidim, ne znajuću da se od mojih očiju ne kože u tammi sakriti. Ja samo želim da ti obojim snove u šareno, da se ne izgubiš dok lutaš beskrajem...Da možad nađeš neku stazu koja vodi do svilenih odsjaja koje ti vidim u očima kad zažmuriš...
Sanjaj dušo mala... Samo sklopi oči...ne trepći...Pusti da te smiri jeza kože, dok mirno ležiš na stomaku, utoni u svoj svijet...Tamo nema ničijih strahova, nema nemira koji progone ulicama dok hodam blesavo zureći u ćoškove... Možda se to nadam da će odnekud se odbiti duga iz tvojih očiju i ponovo me podići samo 10 cm iznad zemlje... Možda odnekud vjerujem da mogu biti paperje oblaka koje tvoji vjetrovi oblikuju po svojim željama, htjenjima... jer tako vole... Jer trebaju onu slobodu van granica...
Mogu biti tvoja sloboda...Mogu biti i tvoj najdublji bezdan okeana... Mogu da budem i tvoj požar od straha i strasti... Mogu ja to.. Imam čaroban dlan da na njega može stati cijeli svijet u samo jednom dahu... Sve što treba je da pomisliš... Ne moraš ni da kažeš, osjetim te...
Sanjaj dušo mila... Idi... Lutaj... Voli... Povuci svakog vraga za rep... Čupni i anđelima krila... Prođi cijelu francusku ulicu u jednom treptaju...Al opet, pred zoru, vrati mi se dahom, udahni miris zore pored sebe i vrati se... U onu stvarnost u kojoj postoje moji osmijesi i tvoji pogledi...tvoji orkani i moji svijetovi... Sruši ih sve i u par sekundi ih izgradi svojim bojama... Ššššš moja nježnost ti čuva stražu...Spavaj dušo slobodna....
Nazad na vrh Ići dole
https://www.facebook.com/Lorijena
lorijena

lorijena

Ženski
Broj poruka : 47
Godina : 35
Location : Crna Gora
Datum upisa : 11.02.2012

Proza by Me...  Empty
PočaljiNaslov: Re: Proza by Me...    Proza by Me...  Icon_minitime8/5/2012, 8:29 pm

Skloni se sa kiše, istopiće se šećer u tvojim očima kojim sladim ove moje gorke vene, umorne od lutanja i skitanja po kišnim ulicama... smrznute od mraka... uplašene od zime... Ne gledaj me, ne tako kao što ti znaš, sa kišom na trepavicama, ne smij se očima kad prolazim pored tebe dok mi se i dlanovi smiju tvojim osmijehom.

Jer znam ja šta tvoj pogled kaže i kad bi ćutao satima u ona četiri zida... Znam ja šta svaki drhtaj tvoje kože misli dok prstima crtam nevidljive predjele i prostranstva...Dok ti dlan treperi i odiše olujom... znam ja i da me ne pogledaš... Znam kako ti se srce smije od neke pritajene radosti i tuge, od nježnosti i ludila koje se krije u tebi...

Skloni se sa kiše dušo mala... Mogu se otopiti snijegovi sa onih vrhova, poteći neki beskrajni vodopadi nježnosti koju znam da kriješ...a znam i zašto... Mogla bih pomisliti da je to sazvežđe u očima nastalo zbog nekih neizgovorenih riječi, zbog svih onih oluja koje su bjesnile pritajeno, rušile sve one zidove kojim sam opasala sve svoje svijetove...

Čuvaj taj med na koži jer on mi sladi jutra i boji snove u laticama...Čuvaj taj slad na usnama za kojim svaki dio mog bića potajno čezne, ne znajući kako da ti kaže da je sav taj sjaj u tvojim osmijesima u stvari samo saće mojih htjenja...Mojih snova... onih koje krijem u prašini, ispod ladice zatrpane svakodnevnicom koja ima ukus pelina...

Stani... sačekaj da prođe moja duša preko tvojih koraka, da ti presiječem put da te biserna prašina ne prati jer zna da bude puna inja...Puna sjete... Sačekaj da moj pogled presječe otkucaj srca dok lupeta i smije se dječačkim snom, ne znajući da između svake kapi kiše po jedna moja srećna zvijezda padne na tvoje rame... Idi dušo... Skloni se s kiše... Sačuvaj taj šećer za moje vene... I onu kap meda na mom vratu...
Nazad na vrh Ići dole
https://www.facebook.com/Lorijena
lorijena

lorijena

Ženski
Broj poruka : 47
Godina : 35
Location : Crna Gora
Datum upisa : 11.02.2012

Proza by Me...  Empty
PočaljiNaslov: Re: Proza by Me...    Proza by Me...  Icon_minitime18/8/2012, 1:56 pm

Ostala mi duša an prevoju tvoga vrata da miriše cijelo veče kožu s tvojih dlanova. Dok sam silazila sa desetog neba u meni hiljaduoluja je bjesnilo, dizalo valove mojih nadanja i razbijalo ih na sve strane svijeta. Jer htjela sam ostaviti saten na somotu da se utopi u njemu i postane sv eono što si želio.

I sad, dok samo moji koraci odzvanjaju pustim pločnikom u glavi mogu samo da čujem teptaj tvojih očiju, pod kožom mogu samo da osjetim drhtaj tvojih čula... Uzdajnem duboko pokušavajući da izvučem tvoje mirise iz vazduha... I ove ptice što me uporno prate remete ovu pustu tišinu kojom hodam puštajući mislima da se vrate na one bijel eprostirke na kojim je koža bila. Kao da mi ponovo pričaju o dvije ruže pa se slatko nasmijem mraku u lice jer znam da nisam sama...

Nisam, jer znam da su tvoj epospane oči ostale na mojim usnama, i da sus ve želje tvoje ostale ispisane na mojim leđima. Spavaj dušo srećna jer nisi svjestan koliko je srce gladno tvojih otkucaja... Ja ću opet došetati do desetog oblaka, ukrasti parče paperja i nestati u mraku kao i svaki put. Možda me zora pozdravi opet sa ramena, pa pomislim kakvo to savršenstvo postoji u našem svijetu kad je tako teško pustiti dlan ruke...jer ti i jesi moj dlan koji m ediže do neba...do neba koje miriše plavo kao ti...
Nazad na vrh Ići dole
https://www.facebook.com/Lorijena
Sponsored content




Proza by Me...  Empty
PočaljiNaslov: Re: Proza by Me...    Proza by Me...  Icon_minitime

Nazad na vrh Ići dole
 
Proza by Me...
Nazad na vrh 
Strana 1 od 1

Dozvole ovog foruma:Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
LJUBAV, SMRT I SNOVI :: Naša autorska dela- piše se i čita u temama ispod naslovne :: Proza-
Skoči na: