Na obodu neba

Broj poruka : 426 Godina : 43 Datum upisa : 06.11.2013

Ćuk je ulovio miša.
Vani je sve mračnije i sablasnije.
Ja nisam Marina.
Ja se samo predstavljam njenim imenom.
Ona se ne usuđuje sići sa stabla.
Kaže, neće preživjeti.

Kaleidoskopski murali
dozivaju je od rane zore.
Medvjeđe trojke su na oprezu.

Ovdje sve nestaje.

U manevru pred pad
kaže mi usporenim glasom:

Č
U
V
A
J

S
E
!

I obrušava se
kao fatamorgana
preko dva ruba
drhtavice

u moju krv.

13.1.2018

Naslov: Re: Na obodu neba 23/11/2019, 2:45 pm

Vidim da nisi tu vise od godinu dana, ali moram da ti kažem da me je tvoja poezija potpuno osvojila. Volela bih imati na svojoj polici zbirku pesama koju ćeš jednog dana izdati....

Naslov: Re: Na obodu neba 23/11/2019, 2:49 pm

Ili si vec izdala... Jer ovo je suvise lepo da ne bi bilo podeljeno sa drugima

Broj poruka : 426 Godina : 43 Datum upisa : 06.11.2013

Osjećam
bol
samog sebe
drugoga

vrtim krug
od ruba do ruba vremena

kuc -kuc

da li sam
s druge strane zatvora...

21.1.2018

Broj poruka : 426 Godina : 43 Datum upisa : 06.11.2013

Ona nema ogledala u kući,
niti želi znati kako izgleda.

Bunca
o potomcima Red Siouxa.

Ona je squaw
bez pera
konja
i wigwama.

U kosi nosi
sindromaško ime,
Mala Crvena.

Živi u strahu
da će se jednom
pretvoriti u zrak,
kada prestane vjerovati
kako, u stvari, nečiji život spašava.

Rijetko o sebi progovara.

Boji se dodira,
ne podnosi ni kontakt očima
(vidjet će sebe).

Kaže mi
plačnim glasom
sklupčana u kutu mračne sobe

u što si me to pretvorila?!

7.2.2018

Broj poruka : 426 Godina : 43 Datum upisa : 06.11.2013

Previše je snijega.
Sad je i u Laponiji hladno.

Nema više hrane u okolici.

Irvasi hodaju željezničkim prugama i ulicama.
Autobusi polako voze iza njih.

(Na cesti nikad niste posve sami.)

Dobroćudna su to stvorenja.

Pod otvorenim nebom,
puhanje u alpski rog
tragačev je sveti čin.

Mijenjamo boju očiju
Na vrhovima nema ljudi, ni medvjeda.

9.2.2018

Broj poruka : 426 Godina : 43 Datum upisa : 06.11.2013

Ljudi s kraja svijeta
kao ledene gromade
stare 4000 godine
znaju
koliko se ledenjaku smijete približiti .

Osjetljive su to polarne vrbe.

Ne dižem glavu iz vode.
U podne je jednako mračno,

Moj tumač snova star je i pohaban.

Nacrtam pravokutnike,
položim oblutke i štapiće,
i čekam ptice
da izrone.

Ljudi s kraja svijeta
znaju zašto
školjke ne lete.

4.3.2018

Broj poruka : 426 Godina : 43 Datum upisa : 06.11.2013

Čim nestanu
tragovi prstiju
na oknu
reći ću ti
kako se pod povećalom
samo oko bolje vidi.

Još ovog dana
znaj
čim divovske planine
dotaknu ruke sjevernog vjetra
i zaboravljenim gradovima od alabastera
prošetaju najsjanije zvijezde Oriona
slagat ćeš uske uličice
ispunjene bukom automobila
da ne postoje ljudi
koji se vraćaju u raspremljeni krevet
jer ljudi bez rebra ne spremaju snove
u kojima će živjeti.

Još ovog dana
povjerovat ćeš
da je ova pjesma za tebe
pjesma u kojoj
postaješ
riba
što spava
dugi zimski san.

23.3.2018

Broj poruka : 426 Godina : 43 Datum upisa : 06.11.2013

Kada me gledaš,
slažem
da drhtim
jer je
kao hladno
i kao, nisam se dobro obukla
i kao, zašto je nebo crveno.

Kada me gledaš,
sklanjam
pogled u stranu
jer je
kao vrijeme
i kao, moram ići
i kao, nisam ni otišla.

Kada me gledaš,
povjerujem
da postoje čuda
jer je
kao nestvarno
i kao, ja ovo sanjam
i kao, netko će me probuditi.

Kada me gledaš,
otključam
ladice s pjesmama
jer je
kao proljeće
i kao, tko kaže da lasta nema
i kao, to ne može biti ljubav.

27.3.2018

Broj poruka : 426 Godina : 43 Datum upisa : 06.11.2013

Ove ruke
izdajice

ove usne
grešnice

koga sad cjelivate
koga sad pomazujete

za kim gladujete
za kim bolujete

kome sad dlanove pokazujete

kome sad

... sad kad Jesam ondje i gdje Ti Nisi

kamo da spustim ovu suzu živu.

29.3.2018

Broj poruka : 426 Godina : 43 Datum upisa : 06.11.2013

Bila sam
Jerihonska truba …

Ne, bila sam Tišina.

Bila sam …
Brzo će jutro (ne mislim na tebe).

San su vrata za sve naše bestijarije.

Na drugoj strani
tri stotine lula
(u jednoj ruci)
udišu
moj zrak
moj mrak,
moj muk,
moj zvuk.

I znam …

Zvuk tvojih koraka
nije zvuk kiše
niti vjetra.

Zvuk tvojih koraka
zvuk je bez zvuka.

23.5.2018

Broj poruka : 426 Godina : 43 Datum upisa : 06.11.2013

Ja ću pjevati, al' znaj ….
(meni nema pomoći)
tugaljive note bude na plač.

Moj kanu ima veslo
i blijedi svaki zamahom
kao što blijedi
odsjaj mog pogleda
u rukama
mutne vode.

Ja ću pjevati o ljudima i neljudima,
Šenoinim Brankama i modernim Eugenikama
o trenucima vlastite tišine i buke.

Moje oko je okruglo
i vidi pepeo djedova,
(promjenu svjetova)
u njemu je snaga
kakva priliči
noćnom glasanju ćuka.

I nema nikakve razlike …
ako umrem kao divljak ili kralj …
sve dok pjevam svoju pjesmu smrti...

18.9.2018

Broj poruka : 426 Godina : 43 Datum upisa : 06.11.2013

Ne vjerujem u učinkovitost krema za bore.
(radikalne mjere su mi draže)

Kad bih pri pozdravu poljubila
umirovljenu profesoricu francuskog jezika
u parku, pored zatvorenog kina
čulo bi se:

sve što trebaš znati je uljepšati dan, sebi pa drugima,
sve što trebaš znati su glagoli avoir i être (imati i biti),

na licu bi mi ostao trag njenog sjaja.

Ta dva glagola, jednostavna kao dojenački grčevi,
jedan moj, jedan njihov,
poligrafski testirani,
nema tijela, nema zločina,
trzaju mi um
(na raskrižju)

Au revoir.

Kažu da je živa, čuva sestru.
Obje za njegu koriste svinjsku mast.

Dolazi neko složeno vrijeme.

14.10.2018 - MK

Broj poruka : 426 Godina : 43 Datum upisa : 06.11.2013

BUĐENJE

Opet ću pokušati napisati nešto sasvim suprotno od onoga što osjećam,
jer ja sam ta u kojoj gori ulje pet ludih i pet mudrih djevica.

Ja i ne znam kako da opišem to stanje
u kojem odraz amputiranih ruku
prašta smrt prije rođenja
i crta ribe na dnevnom jelovniku.

Ali sam sigurna,
moje oči su odavna napustile vid...

eno ih, trče kroz travu.

29.10.2018 -MK

Broj poruka : 426 Godina : 43 Datum upisa : 06.11.2013

Ruga mi se svako stablo oboreno prvim udarcem
i poput živih bića kriju više bijes
no sramotu

rugaju mi se godovi veliki kao prozori
kuće bez zidova
i kao svako odbačeno staklo
režu žile
zemlji

rugaju se i

govore svim jezicima
na svim pismima
o drhtavim koljenima prosjaka
pred zvonom
srebrnjaka

šapuću
zureći u svjetleće mješine
što se kotrljaju
preko moje smrti
u dolinu rasutih ugaraka

šapuću
i smiju se krivotvorenim očima

kad se rastočim kao željezo na vatri
u vječnu grešku kovača
što međ' čavlima
prvi kremen
čuva.

2017/MK

Broj poruka : 426 Godina : 43 Datum upisa : 06.11.2013

Padaju
ledenice
s praznih kuća...

Bodu me u prsa odbljesci
poznatih lica.

Mogla bih se zakleti kako čujem majku dok govori:
Što plačeš dok te umivam?!

Mogla bih se zakleti da ju vidim kako se smije
dok mi vida ranjena koljena.

Koljena ranjena u dvoboju s nebom ...

1.12.2018

Broj poruka : 426 Godina : 43 Datum upisa : 06.11.2013

JUTRI

dok svi spavaju
ona uzdiše Zdravo Marije
i ne ispušta iz ruku kosu.

Plete pletenice
meni neznanom mehanikom.

Plete i gleda u zidove
kojima se često nasmije.

Zidove, koji sad ne čuju njen glas.

16.12.2018/MK/baki

Broj poruka : 426 Godina : 43 Datum upisa : 06.11.2013

Kruh

Gledajući majku kako soli brašno
vidjela sam nered posvuda i pomislila
kako nikad u životu neću znati napraviti
kruh kao ona, s puno ljubavi i strpljenja.
Kroz moje prste zrno žrvnjem mljeveno neće znati
kako se s lakoćom živi i u crnim haljama,
kako se dodiruje srce da bi mekša kora bila,
neće ništa kroz one rupice disati,
tko će ih tražiti, kad nestane njenog mirisa.
Ta zrna znaju što ih čeka.
Znaju, u njenim rukama, nisu sama.
Čak se i voda,
iz čaše koju držim
isparava u njene oči.

23.12.2018/MK

Broj poruka : 426 Godina : 43 Datum upisa : 06.11.2013

Moj prijatelj iz školskih dana
sjedi na zidiću ispred crkve,
lupka kažiprstom u čelo, govori:
sve poludjelo, Marina,
svi (žive) sami.

Iz njegovih usta vijuga dim,
bježi u nebesa.

Bježim i ja,
kukavički, daleko,
gledam gore,
ne bi li vidjela njegovu majku
da joj kažem: ne plači, moglo je i gore.

Vidiš, on se smije.
On se smije....

18.3.2019/MK

Broj poruka : 426 Godina : 43 Datum upisa : 06.11.2013

Istinu ti govorim,
imam brata, oca, i kći (na nebu).

Često ih vidim kako sjede za stolom usred bijele bašče.
Pričala sam ti o tome.
Svi pijemo kavu boje krvi
(okus joj je sladak)
sporazumijevamo se kao bebe
(tajnim jezikom gugutanja).

Trnjeni odlazi od nas.
Pratim ga pogledom sve dok nestane u maglu,
ili u njihove oči,
ne znam.

Smiješno, zar ne, kako umijem pokisnuti
(kad puščano zrno zavrišti u visinu).

Priznajem ovdje nije sve tako lijepo,
i brinem, možda sve umišljam,
možda će i mene
netko sanjati
dok se
u kuću uvlači mrak
kao ispod vrata
koja je otac, jednom, toliko izblanjao
(jer su zapinjala od pločice)
da sad i mačka može ući.

Čula sam da postoje ljudi
koji vjeruju u sve,
(znam, znam, ti od takvih nisi)
pa čak i u to
da sam jednom
letjela s kišobranom u ruci
s garaže susjede Seke.

Ni nje više nema.
Sigurno karta i pobjeđuje.

Svejedno, htjedoh ti reći,
naviknula sam bez njih.
(Navikneš se na ljeto,
zimi nosiš kratke rukave,
a sunce ispruži najtoplije zrake,
da ne osjećaš promrzle prste
kad ga zagrliš.)

Ne moraš mi vjerovati,
nisu ni meni vjerovali
kad sam rekla
da sam zaboravila
pjesmu
kojom smo dočekivali (lažnu) štafetu.

Učiteljica bi nam rekla, uberite cvijeće i čekajte,
prošao bi crveni auto,
mi bi trčali za njim, mašući ….

I nemoj me pitati zašto još mašem…

11.4.2019/MK

Broj poruka : 426 Godina : 43 Datum upisa : 06.11.2013

1988 godine, uoči Božića, gledala sam neki film
u kojem se dječak zalijepio jezikom za banderu.
Ne sjećam se kako ga je odlijepio, jer sam odjurila iz kuće
spremna da što prije isprobam i tu novotariju.

Već s 9 godina, bila sam kopija nevjernog Tome
(nisu to samo pokretne slike).

Te godine sam saznala da je istina
nešto i negdje između,
na licu onoga koji (ne) vjeruje,
kao zrcalo osobe koja (ne) umije
samu sebe uvjeriti u sve,
(recimo da ni danas ne razumijem što sam rekla, a što sam htjela reći).

Obula sam očeve papuče i zaputila se u tankoj vesti do obližnjeg zvonika.
Brojila sam do 30 i čekala što će se desiti
(srećom, kući sam otišla nakon 2 sata).

Tko sam ja pred Gospodinom?
Poznaje li me otprije?
Pitala sam jutros
(dok sam slušala vijesti o stanju u zdravstvu)
ono dijete koje je poljupcem srušilo križ s oltara
(pamtim taj dan po zvuku vijaka što su se kotrljali po narančasto-crvenim pločicama)

Ja i zvonik smo imali malu tajnu,
na željeznim ljestvama ostao je zalijepljen odgovor
(daleko ispred vremena).

14.3.2019/MK

Broj poruka : 426 Godina : 43 Datum upisa : 06.11.2013

Slijedim glas, prije nego se otkriju sve istine.

Ne želim zaboravit najtežu dobivenu bitku
koja me odvela do najdubljeg zdenca.

Pisano je da će se sresti ukrštene riječi.
Dan smrti - Dan rođenja (Juda).

U vremenu koje dolazi,
Hosana (ne) živi na usnama.

Tamo, malo dalje, među jutarnjim sjenkama,
drvo se za vrat hvata.

Bliži se čas, sričem molitvu kao

Siroče
Prestravljeno
Alergično
Samo na ljude

Amen.

16.4.2019/MK

Broj poruka : 426 Godina : 43 Datum upisa : 06.11.2013

Jučer sam (na staroj fotografiji) kraj Zorinog bunara
vidjela oca i dvije djevojčice sa šiškama
nakrivo ošišanim,
u čizmama i plavim tregericama,
jedna je škiljila, sunce joj išlo u oči,
druga je izgledala nestrpljivo
kao da je čekala tren kad će se istrgnuti iz njegovih ruku,
ruku koje i danas nebo, isto čuvaju.

30.4.2019/MK

Broj poruka : 426 Godina : 43 Datum upisa : 06.11.2013

Krug
putnika nalaznika
upravo
s metalnim šipkama
(uvijek sam mislila da su to nekakve antene)
stoji nad zemljom

(o kako me umije prevariti slika)

jednom je majka
rašljama (kažu ne valja slijediti šarlatane)
našla podzemne vode
našla cipele
putnu torbu
i požutjelog Aliju Sirotanovića

trepnuvši
pokazala sam joj kako vozim biciklo bez ruku
(tako smo zvali ruke u zraku, noge na volanu)

trepnuvši
udarila sam u nju od silne brzine
i sve se aorte razletjele po cesti
što je nosila dobrim ljudima
u haljini s cvjetnim uzorcima
kakve je samo ona znala
poljanama krasti

trepnuvši
nasmijala se
kao da sam je poljubila
i kao da ni ona
ni ja, ne osjećamo bol kataklizme

što da joj kažem
(pruža mi ruke da se utopim u njima)

zalegnem
u crnicu pred vratima
nadolazeće kiše

okrenem glavu od stida
(koliko puta prođem kroz kapi)

desna se zarotira u lijevu
lijeva u desnu

kopajte brže
nešto crno nasrće

kopajte brže
horizont izmiče.

17.5.2019/MK

Broj poruka : 426 Godina : 43 Datum upisa : 06.11.2013

U tim riječima, i na početku i na kraju,
bez talenta da se nastanim na površini,
tako nijema, tako dalja,
lica obojenog tumačenjem straha od ljudi,
čekam da prođem kraj sebe.

Godina izmiješanih karti
srce pretvara u žir, sve tiši je šum.
Malo vode, malo vode, za korake kao oblake,
za oblake kao godišnju dob, zimu.
Tu gdje sam, samo dišu brojevi i retci.

Držim ruke u visini očiju,
zaostajem za siluetama,
kamo to nosim knedlu u grlu…

8.11.2019/MK

Broj poruka : 426 Godina : 43 Datum upisa : 06.11.2013

Ja ne znam koliko je duga sjenka što ispred mene korača
kamo me vodi i zašto toliko žuri
kao da se nemam, na nogama ne stojim
cvjetove njišem krišom, neću se zvati, slike su žive
kao zvuk tople kiše što lije, lije, lije
bacam šaku zraka
možda pokrov gleda u mene
a možda i nije

Ja ne znam ništa o svom tragu, niti kuda sam pošla
sama sebi svjedok sam priviđenja i svjedok opet njima
kao da prolazim kroz bezbrojna vrata
kroz provalije što smeteno kruže
oko luka što drijemajući povratke krije
čujem hajku u magli
možda čopor prelazi u moju blizinu
a možda i nije

Ja ne znam što se to događa, što bješe, jeste i biva
krešte u sljepoočnicama ptice bez krila
zbrka, gužva i gluho je u sobi
kao da svrdlom krik se urezuje u vijenac oko glave
bezbojna mora utječu u akvarije
lutaju krijesnice, zvijezde, šareni baloni
možda prvi osvit igra skrivača
a možda i nije

nestaje
ne zove me da slijedim ju više

u juriš

pred mojim očima punim pepela
pred mojim rukama punim pepela
pred mojim stopama punim pepela

između dvije gladi
dvije psovke
dva zaborava

i ne znam kamo dalje
ne znam, ne znam, ne znam.

4.2.2020/MK

Broj poruka : 426 Godina : 43 Datum upisa : 06.11.2013

Igralo se
da bi se smijalo,
sanjujem,
molitvujem, molitvujem,
riječi, neriječi,
memlavo mlađujem,
mirim se, ne mirim,
zemljom nebujem,
putujem, putujem,
bunilo se
da bi se čuvalo,
jaukujem,
nježnavim, nježnavim,
dan,
noć,
prvujem,
rukama gavranim,
pepeo rebrujem,
sred srca srcavim,
pijanim, pijanim,
slutim povratak,
mirišljavim,
kolijevku čežnjavim,
grmujem, drvujem,
vatravim,
što ću ja ovdje
oštrujem,
što ću ja ovdje
urlavim,
psovku imamim,
antismrtna,
antiprotivna,
jošujem, jošujem
izgubilo se
da bi se našlo,
čovjekujem.

10.3.2020./MK

Broj poruka : 426 Godina : 43 Datum upisa : 06.11.2013

Šume ne nose križ jednog lista
rekao si ono jutro
kad sam ti rekla da sam sanjala most
kako viče za mnom:
što je s mojom pjesmom...
pišem, vikala sam, pišem
roneći u bistru vodu
koja se odjednom ispred mene stvorila
i zbog koje mi se činilo
da je svjetlost blizu
a stajala sam
govoreći
kuće mi prilaze
možda su to ljudi, ne znam
prilaze mi otkad si mi pokazao mjesto
gdje su jutros neka djeca našla ženu nasmiješenu
s ključem u rukama
kao kad sestre nađu bolesnika s buketom cvijeća uz postelju
i ravnom crtom na monitoru
prilaze mi i pokazuju ono što nemam niti sam imala
ovo je ona žena iz sela do rijeke Mi
rekao si
pogledaj: njeni prsti su deset života
šlageri, muke i nemuke
oko kojih se u nenapisanim pjesmama
vrte ptice nošene vjetrom
vidiš
naše oči nose nepoznate šarene haljine
idu ozbiljno sredinom puste ulice
trude se ozbiljno da shvate tko smo
protiv sebe u svemu
protiv svega u sebi
prvi list na promrzloj grani
prozirni u svom bolu
krhki u svom znanju
iz stiha svezanog u lanac
lajemo na
dan
jedan običan
jedan proljetni
dan

dan
u kojem ćeš reći
ako se vraćaš istim putem
ja ću te čekati na mostu
rijeke Mi.

20.03.2020/MK

Broj poruka : 426 Godina : 43 Datum upisa : 06.11.2013

Prekrižene ruke
pričaju o monsunima, žutim morima
razglednicama, papirnatim zmajevima
prizivaju postojanje nečega
što sumnjom nestaje
i vara jezikom prije jezika
čak i kad izgovaram tvoje ime
blizu, preblizu srcu
pa od radosti
oči hoće da stoje
na ramenima i mašu plaštem
kao pred razjarenim bikom
u prepunoj koridi poluludih gledatelja
čak i kad pomislim:
čudo, što je to
osjetim fantomsku bol

ne, to nema veze s tim
što se crvenim bez razloga
to se amputirano srce
nepravilno regenerira
u tupe živčane završetke
i vreba tišinu za večeru

često gubim svijest
imam knedle u grlu
otežano dišem
nebo je plave boje
al' ne vidim uvijek istu plavu
budim se kad mi upale svijetlo
sa slika iznad glave
neki dragi ljudi
pa mi glavom kimnu
moja plava je njihova ljubičasta
njihova ljubičasta je moja roza

ne znam
kako da ti kažem
plašim se
plašim se kiše koju sam jutros molila da prestane padati
da će me jednom pronaći i optužiti
kako je zbog mene jedan čovjek tražio zdenac cijeli život
a ja joj neću povjerovati

plašim se
plašim se vjetra kojeg sam jutros molila da prestane puhati
da će jednom otpuhati sve što sam stvorila
zbog čovjeka koji se zbog mene izgubio
a ja mu neću povjerovati

plašim se
plašim se sunca kojeg sam jutros molila da prestane sijati
da će me jednom u tamne vilajete pretvoriti
zbog čovjeka koji me čekao i čekao
a ja mu neću povjerovati

ne mogu si pomoći
možda ću i ja jednom
kao sveti istočnjački majmun
ovo malo duše
otkotrljati do tebe
kad sve rečeno
učini se besmisleno
bar
četvrt sata ranije.

27.3.2020/ MK

Broj poruka : 426 Godina : 43 Datum upisa : 06.11.2013

Stojim u smeđim papučama na kućnom pragu
23 godine ih izbjegavam u širokom luku
otkako ne prepoznajem ono dijete
što je te iste papuče kralo od oca
i klizalo se po zaleđenom jezeru
ono dijete kojem su uši
crvenile i nos rastao
kad bi majka upitala
gdje su
evo
izuvam se
i kažem
na meni.

28.3.2020/MK

Broj poruka : 426 Godina : 43 Datum upisa : 06.11.2013

Nije proljeće ako su mi u rukama palmine grane
nije, to se samo vrijeme usporava
s Dolaskom tvojim
i ja svjedočim
Pustinji

kad god se nešto uzburka
okrećem leđa
obučena
u sebehaljine

zašto plačeš
Ljubav nije ljubljena
Ti to znaš.

3.4.2020/MK

Broj poruka : 426 Godina : 43 Datum upisa : 06.11.2013

U slučaju da se opet izgubim
ne traži me
ne znam koliko je dobro
to što vidim budućnost

prije nego postah opsjednuta pticama
naslikah planine i livade
s bistrim rijekama
baš kao što sam činila u djetinjstvu
kad bih pisala sastav
na temu: proljeće

na ulasku u baštu
vidjela bih majku
kako nosi ocu
vodu
u velikoj čaši
u tamno-smeđem šlafroku
u nezgrapnim crnim kaljačama
koje sam nekada pomno razgledavala
mjereći koliko je tanka guma na peti

na toj peti
su djevojčice na kratko šišane
bile nerođeni sinovi

ne sjećam se kako je sve počelo
niti otkud pomisao da je
moglo biti drugačije
ali, reći ću ti kako će završiti.

6.4.2020/MK

Broj poruka : 426 Godina : 43 Datum upisa : 06.11.2013

BILO BI LIJEPO ZNATI

Bilo bi lijepo znati
gdje ide kada jutri obuče sivo odijelo
i izađe van na nogama nestvarnog krika
da dokaže kako nema smisla
to što su mi ruke dva korijena veličine čovjeka
pa se prvi, vijugavom cestom gubi pod planinom
a drugi, širi do kamene kućice s klupom

bilo bi lijepo znati
(neke slike postanu zrak kad zatvoriš oči)
gdje ide da sačuva sjećanja na
djecu u naručju
naručja u zemlji
zemlju u grudima
što su me onda na
životu držala
kad nisam znala
da li da bježim
ili stojim
dok su usne
ljubile pepeo izgorjelih krovova

bilo bi lijepo znati
(neke slike postanu ljudi kad zatvoriš oči)
kako to misliš da bih trebala sjesti u čamac
i na svom malom jezeru uživati u tišini
valovitom od stalnih traženja
da ga prizna netko svojim
i grčevito čuva
kao što se čuva pokrivač
kada se šćućuriš
a nikog nema da te pokrije

bilo bi lijepo znati
što je ova pjesma mislila o nama
dok je bila prvi stih.

16.4.2020/MK

Broj poruka : 426 Godina : 43 Datum upisa : 06.11.2013

Moj otac
ima desnu nogu kraću od lijeve
često zastane idući preko dvorišta
kaže: sad ću malo poslušati pjev ptica
i s uhom koje uz stabla trči
sve više sipa sol
u usta žedna

okrenu se tada s leđa na trbuh
tisuće mrva što ispod stola leže
meni se čini
odšepaju s granom
na kojoj njene kose raščešljava

htjela bih znati otkuda
miris toplog kruha
ulazi u moju sobu.

5.5.2020/MK

Broj poruka : 426 Godina : 43 Datum upisa : 06.11.2013

Nema veze što me ne čuješ

zastanem često
zapletem se u pantomimu
ne mogu izaći
oblačim suknje na šešire i kišobrane
one plave što je tetka donijela
meni i sestri iz Njemačke

trčim, bacam se
s brjegova oko kuće
spremam se povrijediti koljena

nepažljivo
padam na vrijeme
za svaki dan koji se ponavlja
iz kojih se vraćam
kao da ih nikad nisam proživjela
jer znam
unaprijed

moja majka
zamišljeno sjedi
u dvorištu punom mirisnog cvijeća
podigne ruku da mi mahne
i bude ruža.

9.5.2020/MK

Broj poruka : 426 Godina : 43 Datum upisa : 06.11.2013

Ja se baš i ne sjećam svih njenih priča
ali pamtim crveni tepih
kojeg su ručno tkala dva vrsna majstora
i za koji mi je govorila da ne postoje na svijetu dva ista.
Izdržljivi su i otporni na prljavštinu.
Debeli kao kremšnite.

Dođi, dođi…
Bože, koliko puta me mamila širokim osmijehom
gurajući mi u ruke lješnjake i slasne gurabije.
Taj tvrdi kolač s kockom šećera u sredini,
topio se poput najslađeg bombona.
Nemoj se pravit važna, uzmi, uzmi…

Pričala mi je i da je boli nešto,
evo baš tu, gdje je srce,
kad je ono hladno jutro
zatekla sestru kako leži ispod stola
s praznom čašom u ruci.
Nosila je vodu, kaže,
pa gleda u moje dlanove.
Gledam i ja u perzijske daljine,
dvostruke čvorove,
skrećem pažnju na zagasite linije.
Gdje li počinju, gdje li završavaju…
Kad će već jednom netko doći po njih?

Obje danas imaju blijedo lice.
Tako valjda, izgledaju ptice na oblacima u daljini
kad prenose riječi s ovoga svijeta.

Obraze im više nikada ne dodirne sunce.

18.8.2020/MK

Broj poruka : 426 Godina : 43 Datum upisa : 06.11.2013

Neka ovaj život bude kao novo čekanje čuda
i neka mi kažu kao što su govorili tebi
da sam korake profućkala u mimoilaženju
vrata teških za kucanje
koja su značila
tvoju ruku na mom zatiljku
i moje: ne razumijem što želiš reći.

Koliko su se samo puta riječi poput:
sanjat ćemo, ići i vraćati se
zagrcnule pušući u maslačke kao u usne harmonike
znajući da ćemo zaboraviti predskazanje
sve dok nas jednom ne stigne noć i tišina.
Umrli još uvijek u odsutnima žive…

U ovoj zemlji želja
nitko poput novorođenih
ne zna pretvoriti eho u glas.

Mogli smo bar ponekad zategnuti pertle
tapkajući prstima ukradene tik-tak sate
pretvarati se da znamo kamo vjetar šalove nosi
pusti, neka ovaj život bude kao novo čekanje čuda
zbog svega što smo sa sobom donijeli
zbog svega o čemu nikad nismo pričali
niti smo znali da postoji
između nade i suza.

19.8.2020/MK

Broj poruka : 426 Godina : 43 Datum upisa : 06.11.2013

Svejedno da li ja dišem ili ti. Razmazala djeca tragove kiše
na prozoru pa naginjem glavu udesno. Dva ogromna oblaka
sakrila su Boga, gdje se sastaju svi naši pogledi. U vis se podižu
i neprekidno padaju sanje. Pogledaj sunce, grije kroz staklo.
Ne uspijevam dotaknuti one dvije konture na nebu,
možda zato imam izdužen vrat. Kamenčići po tvojoj sobi.
Nisu li to slike naših traženja…

21.8.2021

Broj poruka : 426 Godina : 43 Datum upisa : 06.11.2013

PRVI PLAČ

Korakom bezglasnim
preselimo se u novu kuću
netko u onu bez broja
netko u onu s ključem uzidanim iznad vrata
igramo se nagovještajima sreće
u kojima čak oni što uvijek slute nešto
ne slute baš ništa
na ramenima nam se riječi smješkaju
u bradu si govore
pred sobom
rastegnemo na sve strane
noć posljednju
po njoj gazimo
kao svaki čovjek kad umre
pa se izgubi u zemlji
a zemlje čvrsta
u svom zagrljaju.
Rebrom zaraslim
za sunce grudokradice
skrivamo se i otkrivamo slijepi
netko zalijeva cvijeće
netko bere korov
sve dok na mjestu zjenice ne nikne živi krug
na ulazu nam peru noge rasklopljena krila
na izlazu, ništa se ne miče, sve korača
pred rascvjetalim satom
držimo sutrašnji pepeo
kao knjigu rođenih
treptimo, listamo je stidljivo
i plačemo, ne bojimo se
o vratu nam suze ogrlicu nižu
plačemo, jer i loša pjesma
ima svoj kraj.

11.10.2021

Broj poruka : 426 Godina : 43 Datum upisa : 06.11.2013

CIJELI SVIJET

Izgleda da više ne umijem pisati…
Koncentriram se na zvuk kiše, pitam se:
što se dešava kad ljudi otvore svoje srce
pred linijom u zraku
i zaokrenu se na mjestu
gdje se završava cesta
kroz stup bijelog dima…
Krhotine su očevici savršenih planova,
ptice bez imena.
Uskoro ću saznati.
U mojim kostima
ritam kapi sve je glasniji.
Sito utisnuto u list
čeka život dva puta pobijeđen.
Cijeli svijet
sjedi za stolom
opuštenih ramena.
Jedan studeni dan
pijucka kavu,
poluglasno se smije.
Ja sam van sebe,
sklanjam se u stranu,
ne razaznajem riječi
u dahu koji me miluje prolazeći.
Pažljivo stavljam ruke u džepove,
hoće li prazan papir biti dovoljan
kao u mojim pjesmama…
Cijeli svijet se slaže…
i to mi baš nedostaje.

16.10.2021

Broj poruka : 426 Godina : 43 Datum upisa : 06.11.2013

Prikloni uho i pusti da govorim…

Čudne snove imam,
sijede sjenke zbijaju šale,
crkveni toranj ponavlja našu pjesmu,
ziba jutro kao mati kolijevku,
dolaze iza nas litanije naših ljuštura,
teku nizvodono oko naših nogu,
što je bilo – bit će opet.

Čudne snove imam o psu i čovjeku,
koje ne znam, al' su moji,
koje čuvam, al' ih nema,
stojim u sredini,
usta pritisnutih na oči,
gdje se spuštam,
tu rastem u ništa.

Čudne snove imam o pustinji i morima,
četiri nemani, tako su blizu,
znam da me slijede,
ovdje me nitko ne poznaje,
maloprije su me ovdje vidjeli,
na mjestu gdje sam bila, vežem čvor.

Prikloni uho i pusti da govorim
uzorani mjesec čeka seljake,
zašto se onda vraćam
tamo gdje rijeka naslanja lakat na sve zapisano,
tko će da povjeruje zašivenom nebu,
kad riječi postanu neriječi,
kad uđu u sobu,
soba u kuću,
kuća u dvorište,
dvorište u triptih svježeg kruha,
kad se već ništa povjerovati ne može,
kad se jezici priklone jednom Glasu,
kao što lisica na samrti priklanja glavu zemlji…

Prikloni uho i pusti da govorim,
tri bijele noći tražim,
izgubljene u snoviđenju,
ni previše duge,
ni previše duboke,
blage
kao san djeteta,
nevine i čiste.

13.10.2021

Broj poruka : 426 Godina : 43 Datum upisa : 06.11.2013

U neprovjetrenoj sobi
mi se tako dobro osjećamo, moja Nesanica i ja,
dok pjevušimo molitve skrovitih značenja
mi se tako jednostavno ne primjećujemo, moje Nisam i ja
dok anđeli od voska račun svode
i tako smiješno obaramo glavu, moje Nikad i ja,
dok se na sljepoočnicama pustinje broje
mi se tako kao slučajno sramimo, moji Snovi i ja.

U neprovjetrenoj sobi
riječ Ljubav pomlađuje,
dok se tako tupo bolimo, moja Noć i ja,
ljubav Riječ nadopunjuje,
dok se tako radoznalo mirišemo, moja Koža i ja,
napuštena zemlja prva rađa,
dok se tako poniženo krijemo, moja Kiša i ja
nađeno svjetlo zadnje umire,
dok se tako raspolućeni tražimo, moje Sunce i ja
očekujemo jato ptica,
dok se tako teško razumijemo, moja Pjesma i ja.

U neprovjetrenoj sobi
sve rečeno sliči na uspavanu Istinu koja ima drago lice,
dok se tako dugo gledamo, moje Ti, tvoje Ja,
to drago lice ništa ne razumije,
sve je isto, moje Nemam i ja.

12.12.2021

Broj poruka : 426 Godina : 43 Datum upisa : 06.11.2013

Potkraj dana,
prije nego se zastajkivanje pretvori
u krivicu i milosrđe,
napola žive grane jabuke zacvate zid.

Tad nemam gdje,
šutim ocu, šutim majci,
zanijemim jezikom prvočulnim,
nerazumnim krugom, prizivam pad.
Imam vizije anđela što spavaju na oblacima
(što ja uopće znam o njima)
govore mi: slušaj,
u ovo doba godine, vani je već mrkli mrak,
blagoslivljaj vatru što ti donese
ruke rumenije od komadića neba-bezneba.

Provirim kroz okno,
ustuknem,
u ovoj igra nestajanja,
sve je na svome mjestu,
jedino djeca znaju
gdje bi moglo narasti sljedeće stablo.

5.1.2021

Broj poruka : 426 Godina : 43 Datum upisa : 06.11.2013

Ja sam djevojčica u ustima tišine,
palim svjetiljku,
urezujem molitvu,
na riječi glasom obrasle
između dva čudna gladovanja.

Od mojih želja netko se na obzorju smije.
Blizina u gnijezdu od prašine,
jednostavna kao ručak na stolu bolesnika.

Putujem, ja djevojčica u zemaljsko vrijeme,
nema ničeg i nikog sličnog
pokraj crte gdje prolijeću zvijezde.

Sjećanja kaskaju za mnom
kao pastir za stadom.

I glas mi je takav,
blag i sjetan,
miluje srce
kao drugu stranu krila.

26.2.2021

Broj poruka : 426 Godina : 43 Datum upisa : 06.11.2013

Ovo nije najednom,
ovo je stalno slaganje znakova o postanku svijeta
o kojima pričaju najtiša stvorenja na svijetu –ribe.

Smještam ih u priču koju nisu proživjeli,
u proljetne trave drukčije od drugih
u ovaj krajolik
pasa i mačaka lutalica
tek oporavljenih od bolesti zvane:
neke odsutnosti je bolje ne izgovoriti,
ako ne želimo da nam se nasmiju u lice.

Refleksno povlačim ruku,
kao da sam zvijer (što i jesam),
duša se stisnula,
rijetko čuje moju psovku,
želim te nešto pitati,
sve što mi čini radost,
natjera me na plač.

Vjetrokaz se okreće
čas prema sjeveru,
čas prema jugu,
gle rascvale jabuke,
za vrtoglavicu nema vremena!

Jesmo li to u posjeti
razlozima koje smo putem zaboravili,
kojima smo dali sva imena kao jedno
ili smo tek shvatili
(otkud zaslijepljenim očima prostranstva)
smrt se ne može prevariti,
pa improviziramo uzrok ludosti
kad naglo posivi svjetlo
i ne možemo zaspati.

Protiv sebe ne može se ništa,
ni kad odahnemo s olakšanjem,
ni kad prođe ostatak noći,
ni cijeli sutrašnji dan,
ni to neće pomoći.

Kad ostane samo kiša,
lijevajući, neumorno lijevajući,
nad mislima što danas kuhati,
ne ostavljaj me nikad,
(ovu glad neću moći izdržati)
ljudi koji jedu oblake, nikad-zanikad,
ne umiju se najesti.

26.3.2021

Broj poruka : 426 Godina : 43 Datum upisa : 06.11.2013

RISUS PASHALIS

Ponedjeljak je,
pričam ti o Njegovoj smrti, Njegovom sprovodu,
o pomutnji što je unesoše žene pričom o nekakvom uskrsnuću,
pričam ti kako me izdao, kako su sve nade moje umrle s Njim,
pričam ti dok hodamo, On ne može umrijeti,
pričam ti dok me Tvoja ruka tapša po ramenu,

Ti, smiješ se?!
Ti, ne slušaš me,
pričaš o bogatom škrtcu koji je skrio svoje blago
u malu kućnu kapelu, s jednim malim oltarićem u obliku Njegovog groba.
Ja promatram iščeznuti dan.
Ispred nas, večer života.

Ti, opet smiješ se?!
Ti ne slušaš me,
pričaš i dalje kako se škrtac dosjetio pa napisao: ovdje leži pokopan Krist
i da je jedan sluga zamijetio kako je njegov gospodar postao mnogo pobožniji…

O evo pada noć, čuješ li?
Ti i dalje pričaš, ne, ne čuješ me,
pričaš kako škrtac ode na duže putovanje,
sluga iskoristi priliku, pregleda oltar groba, nađe u njemu blago,
uzme ga i napiše iznad: Krist više nije ovdje, uskrsnuo je!

Ti smiješ i smiješ se !
Ja gledam u Tebe, zbunjen,
o dobri čovječe, što je smiješno tako?
Vidiš li, moj brat uplašen je?!
I Ti kao da htjede dalje sam,
nemoj molim Te, svratit ćemo negdje okrijepiti se.

U otvorenoj sobi, pred zatvorenim očima,
s tišinom blagujemo,
Ti uzimaš kruh, nama ga daješ,
u zatvorenoj sobi, pred otvorenim očima,
lomljeno nebo u zraku,
srca plaču i smiju se.

5.4.2021.

Broj poruka : 426 Godina : 43 Datum upisa : 06.11.2013

Teku tišine
drže dah
uspavljuju
slabost
ranjivost
teku i ne stare
tu počinje igra
tu prestaje

Nauči me toj riječi
što u meni šuti
što me plavim doziva
što u mojem srcu
bljesne noć, dan prekriva
toj riječi
kad se vrijeme mijenja
što kaplje na otkose nemira
iznova

Tko će znati zašto smo nerazdvojni
u ovoj mutnoj rijeci Homera

Teku tišine
i razmišljaju o nama
ne, ne pričam nikome
često sanjam
sitnopere ptice
bez glasa i imena ostaju

12.6.2021.

Broj poruka : 426 Godina : 43 Datum upisa : 06.11.2013

xxx

Kad god bih odlazila od onih koje volim
nikad ne bih pogledala unutrag,
tako sam mogla nositi njihove oči na leđima
utisnute kao imena nerođene djece u utrobi,
bezbolno, s nadom da sam brža od vremena
i da će ih netko tješiti
glasom tihim, umilnim,
glasom tihim, dubokim.

Svejedno, zemlja bi se otvarala
pod hodočasničkim molitvama,
svijet bi ličio na prizor
djevojčice kojoj majka oblači
spavaćicu na kišu konfeta
i cjeliva
poljubcem blagim, nježnim
poljupcem blagim, toplim.

Gledala bih nepomično pred sebe,
koga još prigrliti, koliko još tuđu bol svojom nositi,
prije nego dođu ljudi koji uvijek nekog ispraćaju
i dok još istina može progovoriti samo
rukama bijelim, ubogim,
rukama bijelim, bezdnim,
znala bih,
čudan je to usud,
staviti dlan na obraz,
pronaći stanište ptica
i zaboraviti.

16.10.2021

Broj poruka : 426 Godina : 43 Datum upisa : 06.11.2013

xxx

Nemoj mi uzeti za zlo,
sve se desilo u jednom trenu
povjerenje, pokajanje,iskupljenje,
jedno stablo za veliki hlad,
doba spasa, vrelo doba, doba pepela,
narukvica od svježih čeznuća,
prašnjavi srsi tla.

Godine, sjenke smiješne...

Čekate velika djela,
malih ljudi nema više,
sumnje, porazi, bolesti,
tako lijepo žive bez vas.

Čujem pitaju za mene
mreže od kojih se pletu
kameni čvorovi,
kažite im, sanjala sam kako me
pomjeraju dok nestajem u pogledu.

Kako smo zanosno udisali tamjan
dok su gorjeli šalovi žitni,
svirale od zove,
kako li je ehu bilo
kad su u klikerima duše kao oci,
odlazile u vječni san,
dok je nedjelja
posramljena plakala nad nama...

Nemoj mi uzeti za zlo
i nemoj mi ništa reći,
znam, moraš biti čovjek,
čovjek stoput zanijemljeni,
moraš biti jesenje lišće,
nositi gole grane umjesto ruku,
stopama ljubiti korak progonjeni,
ne smiješ biti mek,
tvoja glava preteška je srcu.

Evo, evo ja se molim,
zažmirit ću, sutra u prve studene dane,
naši sivi preci, naša prozirna djeca,
neće znati jesu li Sturba, Žabljak ili Bistrica,
prešutjet će istinu i prestati teći,
treperit će samo vjetar na dugačkom trapezu
čekajući još jedan
salto mortale.

19.10.2021

Broj poruka : 426 Godina : 43 Datum upisa : 06.11.2013

xxx

Te vode
s kamenim okusom
u prozirnu odjeću,
kroz mrklu noć,
kroz poznati razboj,
starim čunkom,
plam -biće umeću,
kroz jedan kamen - drugi se oslanja,
kroz jedan - drugi se pridržava,
svaki red - kamen svoj ima,
u jednom od njih - kamen zaglavni,
od sutra
ne tražite ih više,
svod im se urušio.

12.11.2021