Dark Indigo nešto piše...

Broj poruka : 7 Godina : 35 Datum upisa : 09.08.2013

Rat...

Htjedoh vam o životu, smijanju, pričanju i svađanju, o ljubavi i suncu pripovijedati, ali samo ću vam o smrti i tamnoj tišini šutjeti.

O smrskanim lubanjama u hladnim tek smrznutih krvavim lokvama okruženim praznim metalnim čahurama nedavno ispaljenih metaka. Pripovijedati ću vam o tim lubanjama kojima je nekada topli život strujao. Šutjeti ću o njihovom smijanju, pogledima, osjećajima i životu.

Pripovijedati ću vam o mrtvačkim prstima koji vire iz hladne, tvrde i smrznute zemlje okupanima kapljicama jutarnje tihe zore. O prstima koji pokazuju prema beskrajnome nebu, prsti onih koji su nekada mahali, mazili, crtali i pisali.

To više raditi neće.

O njihovim beživotnim od crva i metaka pojedenim razorenim tijelima, u zemlji gdje trava niti cvijeće nikada više rasti neće. O tijelima koja podrhtavaju pod snažnim pobjedonosnim udarcima kožne čizme o zemlju, o njihovo posljednje počivalište. Ostavljajući za sobom tugu, smrt, strah i ništavilo. Crninu iz koje se samo bljesak puške nazire.

Lijeva, desna, lijeva, desna, dok oči koje su nekada gledale sunce i oblake, sada u tamnu ledenu zemlju gledaju, ne nadajući se više da će svjetlost ugledati.

Iznad slomljenih tijela njihovih, sada magla, kuga i smrt vladaju, jašući pastuhe samo od dima i vatre satkane, a ako ikada izađu, samo pustoš će ih dočekati, a život i svjetlost im pružiti ruku više neće.

Slatkoću hrane niti cvijeća više osjetiti neće, već će samo okus i miris plina, krvi i baruta pamtiti. Samo plin koji je za nosnice pekao, koji je ih je omamio i na kraju usmrtio, će ostati zauvijek u njima.

Dva komada truloga drva u obliku križa, zabijenog u njihovu zemlju i smrt će nas na njih podsjećati. A ono što oni su bili nikada nećemo saznati. Smijeh njihov nikada čuti nećemo, niti će nam ikada na njih pogled naletjeti. Samo ćemo maglu udisati i dopustiti hladnoći da nam pokaže.

Broj poruka : 7 Godina : 35 Datum upisa : 09.08.2013

Kapljica...

Pljok, pljok, prozirno-bijele kapljice čiste izvorske vode, preko zelenog lista, o tanku mrežastu opnu paukove mreže, na površini mirnog planinskoj jezerca se razbijaju.

Hu, hu, pa opet hu, u tami, obasjana samo sivom mjesečinom, dva velika oka bljeskaju, prateći joj svaki nečujni korak, kroz rosnu travu.

Pljok, pljok, kapljice sa toplog jezika mlade srebrne vučice, o razigranu površinu vode oprezno kaplju.

Sve glasnije hu, hu, bijela sova huče, šireći naglo svoja krila, da vučicu na opasnost, od zlog čovječjeg koraka upozori.

Srebrna dlaka, na ono malo toploga vjetra zavijori, dok smrtno tihim korakom, ispod mjesečine u tamu pobježe.

Samo jednom prema sovi što ju spasi okrene glavu, ponizno se zahvali, i samo pkljok, pljok, zvuk kapljica koje se o vodu razbijaju, šumom odzvanja.

Broj poruka : 7 Godina : 35 Datum upisa : 09.08.2013

Kako preboljeti...

- Crni vraže, kako da ju prebolim ?

- O, dječače od mesa i krvi ; njezinom patnjom ju preboli, istom mjerom ti njoj vrati, neka zlo i pakao iskusi, kao što bi svi trebali. Rukama snažno oko vrata ju uhvati, pa neka shvati.

- Ne čini li se to okrutnim za nekoga koga svim srcem obožavaš, za nju bih život svoj dao a ne oduzeo prokleti vraže.

- Onda si život svoj zbog nje oduzmi, u toplu kadu lezi i sjajnim žiletom preko svoje žile kreni. Kod mene mjesto čeka te oduvijek

- Crni vraže, moram ići dalje.

- Samo dalje kreni, ali njih u umu ponekad zavrti, onda meni se opet obrati. Pa ćemo skupa glave razbijati i duše ljudske njima ukrasti.

- Kako ju preboljeti čovječe ?

- Izađi van stari, popij si žestoko, napij se i na sve brige zaboravi. Popuši nešto da se tijelo tvoje opusti a ja ću se pobrinuti da i neko olakšanje za naše muške potrebe pronađem ; ako znaš na što mislim.

- Ne mogu tako, žao mi je, nisam takav i znaš to. Ovozemaljskim takozvanim čarima se ne mogu odati, jer od njih i nema neke pomoći.

- Ma zaboravi stari na sve, probaj i vidjeti ćeš da će ti biti bolje. Vjeruj mi na riječ.

- Hvala svejedno čovječe ali radije ću joj koji stih napisati, crtež nacrtati i drugdje odgovor potražiti.

- Bože dragi, ima li načina da ju prebolim ?

- Dragi moj, svoj mračni dom napusti i u moj na trenutak dođi. Na udobnu klupu se sam lijepo smjesti, na koljena klekni i pomoli. Svoje probleme mi slobodno ispričaj, iako možda pomoći ne mogu, saslušati ću te.

- Obrati se sinu mome na križu razapetom zbog grijeha ljudskih, on će ti pomoći i utjehu pružiti.

- Hvala Bože, ipak radije ću putem misli tebi se nekada obratiti, nego u crkvu odlaziti. Unatoč mojim stavovima i egu, znam da me razumiješ, a sada lijepi ti pozdrav šaljem.

- Nema problema dragi moj, izađi van sa namjerom pozitivnom i kreni prema šumi zelenoj, možda tamo odgovore svoje pronađeš.

- Probam, pa vam javim.

- Ti, prekrasno stablo, čija krošnja bezbrižno na vjetru pleše, čije postojanje svim neprilikama prkosi, imaš li savjet za mene ; kako da ju prebolim ?

- Mali tužni dječače, pod moje okrilje sjedni i odmori, svoje oči polako sklopi, kisik koji ti nudim svim plućima udahni. Razbistri svoju ludu glavu i zapitaj Sebe što ti je činiti. Sve brige zaboravi jer one ovdje nebitne su, i samo o njoj razmišljaj.

- Pokušati ću, ali molim te nikamo ne idi. Budi tu kada se vratim.

- Naravno da hoću tužni moj dječače.

- Hej ti ! Da, ti koji u kutu mene već stoljećima čučiš i mirno šutiš. Izađi na svjetlo i popričaj sa mnom. Tvoja pomoć sada mi je potrebna.

- Rado bih popričao, ali prvo molim te okove mi sa nogu i ruku skini.

Ruke se u tišini dodiruju.

- Napokon se i meni obraćaš, nakon svih ovih godina koje sam u tvojoj i njegovoj sjeni u tamnici proveo. Nakon svih godina ignoriranja, ali ja te ne krivim, samo te poljubiti želim. Ipak težak je život zemaljski i njegovih se navika teško otarasiti.

- Žao mi je što je tako bilo.

- Tako je moralo biti, i sada je gotovo ; Zar ne ?

- Da, i hvala TI što si još tu. Reci mi što mi je činiti, kako je preboljeti i napokon zaboraviti ?

- Tu ti ja pomoći neću nit želim, jer ja nit zaboraviti želim niti preboljeti. Sve ove godine samo ona društvo mi je pravila, vodu mi nosila i rane previjala.

- Zašto ju zaboraviti zapravo želiš ?

- Pa iskreno na ta pitanja ti ne mogu odgovoriti, niti ja odgovore na njih znam. Valjda mislim da će biti lakše ako ju zaboravim.

- JA znam da nit tvojoj duši niti srcu lakše neće biti.

- Onda što mi je činiti ?

- Sjeti je se, voli ju kada ti je najteže, njezinoga osmjeha se kada plačeš sjeti, okusa njezinih usana i suza prisjeti se. Iz dubine svoje duše je se sjeti, kako je bilo ležati pored nje u hladnim i toplim danima osjeti svim svojim osjetilima, i nikada je iz sebe ne puštaj, to je istina.

- Neka samo ona u tebi prebiva, a njemu da svoja crna krila raširi, nikada više ne dozvoli.

- Iskreno ti hvala na pomoći.

- I drugi puta, a sada je se SJETI.

Broj poruka : 237 Godina : 38 Datum upisa : 07.08.2013

Predivno " Kako preboljeti " Smile

Broj poruka : 7 Godina : 35 Datum upisa : 09.08.2013

Demonchild ::: Predivno " Kako preboljeti "

Hvala..

Broj poruka : 7 Godina : 35 Datum upisa : 09.08.2013

Welorien...

- Budi jedno sa svjetlošću, bjelinom, dobrotom i sobom.

- Budi TI i budi to sada, živi i pusti druge da žive.

- Probudi se, otvori oči – te riječi mi tiho struje umom i tijelom dok udišem mirisni zrak osluškujući samo tišinu i otkucaje svoga srca.

Ispod mene je sve nebeski meko. Na bijelom oblaku sa povjetarcem u kosi nečujno letim preko predivnih zelenih i šarenih livada išaranim potocima hladne vode koji tiho žubore. Potoci skladaju prekrasnu melodiju sa cvrkutima ptica i vjetrom koji se igra granama visokih i niskih stabala. Ne osjećam tijelo u svoj toj lakoći svoga uma, u bestežinskom sam stanju, a sve što osjećam je srce u vratnim žilama kako lupa. Jedno sam sa sobom, sa vremenom, okupan bjelinom.

Nosnice se šire - neki nepoznati mirisi dolaze a roba koja je na meni visjela sada postaje premalena…

Tama svojim oštrim zubima proždire svjetlost kidajući je na komadiće, dok samo crnina nije ostala i zavladala.

Zlatnu crvenu svjetlost punoga mjeseca koja se nazire iza skoro prozirnih sivih oblaka gledam kroz suzne oči. Kapilare u očima pucaju, šireći tamnu krv cijelim okom dok napokon sve nije postalo crno kao noć. Zjenica se proširila dok nije bolno nestala, propuštajući tamno crnu zastrašujuću boju u ostatak oka.

Uz zvuk pucketanja tek naložene vatre, nokti trgaju meso, izlazeći na silu, kidajući mjesto na kojem su nekada bili. Oštri kao žileti, tvrđi i duži. Znoj kaplje sa, od bola bijeloga hladnoga čela, bol prožima cijelo tijelo a nokti poprimaju tamno crvene pjege koje se šire ostavljajući crnilo, ubojstvo i miris zemlje. Crni su, bolni i zariveni u pod.

I tada, miris koji dopire od mirisnoga štapića naglo guši smrad željeza, krvi i dima. Srce počinje brže kucati tjerajući vrelu krv u svaki kutak mog tijela.

Mišići na rukama i nogama vriju, pulsiraju i udvostručuju se, kosti se savijaju kao pod pritiskom, pucajući na nekim mjestima, šireći užasne skoro neizdržive valove boli. Pulsiraju kao da kidaju kožu dok topla para isprava iz svake pore na tijelu.

Krvava mjesečina sve vidi i šuti.

Bolno dišući, krv pomiješana slinom curi kroz čvrsto stisnute zube, po rukama, nogama, po trbuhu do poda. Glavobolja izazvana izlaženjem očnjaka iz lubanje nepodnošljiva je. Kao hrđava željezna cijev probijena kroz mozak, koju netko polako izvlači, tako polako da bolne sekunde traju cijelu vječnost. Zabijaju se sporo u meso donje usnice trgajući dok se vilica uz zvuk škripanja namješta na novu poziciju. Iskašljavam i povraćam toplu krv sa komadićima vlastitoga tijela boreći se za zrak.

Obeshrabrujući pucajući zvuk širenja prsnoga koša ne posustaje ni pod tupim udarcima šake o rebra koja se razdvajaju. Izgreban, krvav i ispovraćan drveni parket o kojeg udaram šakama ne pomaže, već samo ostaje nepomičan i tih. Grčim se na podu, u smrtnim bolovima pokušavajući rukom omekšati tvrde vratne mišiće, na silu si ispravljajući kičmu i lopatice. Nekako se ustajem na koljena, gledajući u pod, teško dišući i plačući pljujem krv. Gledam u crna, krvlju zamazana perja koja skidam sa leđa dok me novi naleti boli tjeraju na vikanje i bacaju opet na pod.

- BUDI JEDNO SA BJEL…- vrišteći i ljutito ponavljam kroz jecaje i suze, na glas, samome sebi, udarajući glavom o pod i noktima si režući trbuh.

Sve zaboravljam u ovoj agoniji zlatno crvene svjetlosti, dok mi se par nečijih crnih očiju mota glavom. Ležim zaboravljen u lokvi vlastite mokraće i krvi, okružen mokrim perjem kojeg je sve više. Pomicanje zdjelice i naglo širenje kičmenih pršljena baca me u nesvijest na nekoliko sekundi, ali i nagovještava kraj mučenju. Ako izdržim. Zadnji kralježak postaje oštar kao skalpel, savršeno lako režući kožu i izlazeći van. Na koljenima, opet gledajući u pod kroz plač, jednom rukom brišem znoj, suze i krv nakupljenu oko usta, a drugom izvlačim kost kičme kroz donji dio leđa. I opet crnina, nesvijest pa buđenje. Paraliziran sam, klečim na sve četiri slušajući i osjećajući kičmu kako kida živce i dlakavi u dodiru sa zrakom.

Izmoren, teško dišući, molim se.

Pokušavam se prisjetiti bjeline, dobrote, sunca i osjećaja vjetra na svome znojnom licu. Svih se svojih pokušavam sjetiti kao i ljubavi, ali samo miris i okus krvi osjećam i ubojstvo u mraku vidim. Ne sjećam se svoga ni njezinoga imena, niti tko sam bio, ni koga sam volio. Ne pojmim ljubav, samo, kako ih šakama udaram i zubima kidam, vidim.

I smijem se.

- Žao mi je, a ne znam zašto – ponavljam si gledajući u nebo šireći crna krila, koja obavijaju taj zlatno crveni mjesec, u mrak.

- I…Opet mi je žao, ali ja sam Welorien, jedan od – ponavlja si tiho spremajući se za skok u dubinu.

Spreman zariti tamne nokte i pustiti krv ONIH.

Broj poruka : 7 Godina : 35 Datum upisa : 09.08.2013

Bez lica...

Nasred ogromne, hladne plesne dvorane stojim sam, osluškujući distorziju sa gitare koja sama prebire po svojim žicama.

Gledajući u razbijeni stakleni pod posut sitnim žutim pijeskom, dok čovjeka bez lica ushićeno i bolno trgam sa sebe.

Crvena kisela kiša pere sa mene i starost i mladost, zvuk gitare pomalo u pozadini jenjava, dok olovkom zašiljena vrha, zapisujem posljednje stihove u bijelu bilježnicu i tonem u njih.

Duh sam, eksperiment, i samo u išaranim hodnicima svoje mrtve poezije, siguran sam i slobodan.

Broj poruka : 7 Godina : 35 Datum upisa : 09.08.2013

Veseo...

Miris toplog čaja s cimetom, tek pečeni čokoladni i od vanilije kolači s voćnim punjenjem, leptirići u trbuhu, a ljuta i tužna istrošena cipela skliskim asfaltom ponosno korača. Blijede traperice poderane su na koljenima.

Ništa nije kako treba.

Na njegovim je znojnim leđima uplakana Marija koja ispod crnog križa sina svoga u svijet gleda. Njezin tužni pogled, njezine suze, za ljubav one tumače, dok njegovi mišići nakaradno izobličuju lice. Odjekuje zapomaganje i preklinjane, luđački smijeh i crvene oči, plač se ne čuje od pjevanja himne s pola progutanih riječi, riječi pune emocija koje kroz pokvarene zube iz trulog grla izlaze i smisao u kišnoj noći gube. Nitko osim njih i Boga ne čuje.
Prljavim, blatnim, crnim čizmama i od mulja zamazanim bijelim vezicama kosti mu lome nemilosrdno. Lome svaku njegovu koščicu, jer on je drugačiji, smeta im. Kroz mokre i hladne, upišane i smrdljive kutke mračnoga svijeta vuku ga, režući dugim nožem kojeg iz ratnih dana još čuvaju. Nož u kojem svaki sat vlastiti odraz gledaju, ljubeći ga. Nož iz lažnih dana koje su sakriveni proveli dok su meci razvaljivali lubanje njihovih prijatelja, na ratu satkanom od laži bitke vodili su i lažnom Bogu molili i zaklinjali se.

Od čega je ovaj drugačiji? Što je u njegovoj toploj šarenoj utrobi? Što ga pokreće? Što je drugačije? Dva poremećena i davno umrla, zaostala uma, u kožnim jaknama s početka devedesetih i smrdljivim trapericama, pitaju se, dok ga vuku kroz blato puno razbijena stakla i udaraju šakama. Bodre se, u prsa udaraju, krunicu ljube i u tamno nebo gledaju, možda oprost tražeći. Sitna i posljednja kiša o sjajnu glavu odbija se, klizeći niz ožiljak, do vrata i zlatnog križa i tamo nestajući.
Što sam ja skrivio, pita se, gledajući si slomljene plavo krvave zglobove, zavezane razderanom i jeftinom bodljikavom žicom, duboko u njegovim venama. Žicom koju su nemoćnom susjedu ukrali, pljujući mu u debele naočale. Slijeva mu se gusta crvena, kišom razrijeđena, krv niz bradu, niz obrijano lice te pljuje on krv svoju, istu kao njihovu. Ista krv tijelima im kola. Nožem mu ruju utrobu, kao bijesni psi svoj plijen proždiru, vičući u lice, um na samrti mu truju, šakama lubanju lome, a mokrim barjakom lica brišu, jer oni se na koljenima mole i vole.

Kiša ne misli stati.

Rasporenu mu utrobu puni, čisteći ga, krv s hladnog kamenja ispire, tjerajući ju u ledenu zemlju, koja sve bez predumišljaja prima i trpi od kada je ljudskog roda. Tetoviranom, punom ožiljaka nabildanom, egoističnom rukom još toplo pulsirajuće srce drži, stišćući ga, zarivajući prljave nokte i svojim luđačkim očima, krvavim i zlim u oči drugačijeg gleda. Kako ih život napušta on ih opsesivno promatra gutajući svoju slinu koja kaplje, kaplje po srcu, ali kiša otrov s nevina srca ispire. Razmaknut prsni koš, na silu je razderan, smrad, hladni organi i nož u blatu. U blatu pored mrtvog tijela.
Kiša ne prestaje, sijevanje se pridružuje orkestru.

Na njegovom su rastrganom tijelu, iživljavaju se jer tužni su i ljuti, tresući sivo mrtvilo, koje do prije sat vremena u parku, ispod treperećeg gradskog žutog svjetla, ispod crvenog kišobrana, nekoga je uz glazbu čekalo. Udaraju glavom o kamen dok nije lubanja pukla, dok komadići mozga, koji su prije sat vremena u parku razmišljali, svoju glazbu u bespućima mašte stvarali, oni nisu stali dok ne vide dokaze. Razbijeni bijeli zubi, izvučen modro plavi jezik koji do prije sat vremena kolače je kušao, jer njegova srodna duša kolače od čokolade naprosto obožava i život bi za njih dala. Kao i on. Usne koje su ljubile, sad su razderane i nijeme i nisu napućene, slomljene ruke koje držale su se isprepletene u ljubavi, a srce koje je za sve kucalo i krv pumpalo, sada prazno pored sjajnog, od kiše ispranog noža, spokojno leži.

Beživotne u davno umrle oči gledaju.
Crkva zvoni, glasno zvono udara, krvave i slane ruke dižu, spajaju i mole se, ali još ruku sada se diže. Pucketanje kostiju ne čuju se od glasne crkve, teški kapci tako se lako bude. Amen, hvala Ti i njegov predivni masivni nož, suvenir iz starih dana iluzije, duboko u njegovu utrobu zariven je. Suze se u očima bude, bol se u njegovu mozgu rađa, plinovi iz rasporenih crijeva šire se u ovu burnu noć. Krvavo, mekano meso gdje nekada bijeli zubi isticali su se i mrtvi zadah na njegovom je obrazu, hladan i beživotan dah osjeća na svom ožiljku, guta slinu i truje se. Siva ruka, bez kapi krvi, modro tamni zglob, slomljeni nokti i narukvica od oštre hrđave bodljikave žice, koja je duboko u veni, nož polako i snažno vuče prema vratu, kroz pucketajući prsni koš. Alkohol, kajanje i tuga, pomiješan s lažima i zlom. Kapljica kiše, posljednja kapljica kiše i Marija plače, suze lije, miris mokraće i povraćanja i brzim mrtvačkim potezom ćelava glava, uz fontanu crne rijetke krvi i grom, kao vrela čahura pada na gnjecavi čokoladni kolač za koji se umire.

Sunce je uvijek nakon kiše. Vrelo je, miris smrti i fermentiranog voća, jeftine hrane s benzinske crpke, jutarnja rosa i jutarnji poziv na misu i molitvu, a sirene u daljini bude pijanoga iz vlastitog izmeta. On je na koljenima, jer u glavi mu se vrti, polako ustaje, rasteže se i hladni mrtvački znoj oblije mu proćelavu izrezanu glavu, punu masnica. Želudac mu se diže, podriguje i plače dok gleda u križ na bijelim leđima. U raspelo s razapetim tetoviranim mladićem, plave kose i plavih očiju, tetovažu koja se na jutarnjoj duzi sjaji, smiješeći se.

Naslov: Re: Dark Indigo nešto piše... 2/2/2014, 1:52 pm

Sjajno tebi to ide.

____________________________________________
Kuda tako žurno ti ratniče hodiš ?
Ka sudbini !

Broj poruka : 7 Godina : 35 Datum upisa : 09.08.2013

Zoran J. Matić ::: Sjajno tebi to ide.

Pa, hvala... Smile