PiPi - poezija

Nepoznatom pjesniku


Misliš li da je, pitam te, s štovanjem
mili prijatelju, sonet rđav svijet?
U kome sad prijateljstvo započinjem,
mogneš li nakanu iskrenu uvidjet.

Vidjeh u tebe, taj stih, okrunjen trnjem,
samo vjera, ljubav to može razumjet,
dok stihom goriš, vlastitim izgaranjem
žudeć` opisat nama, bolni svoj osjet.

Žeđaš i prosiš, pjesmom ko pjesnik svaki,
istinu istu, rad` koje duša zbori
pa u pamet turi, stih zvonki i sipki.

Ne pitaj; zašto duh tad putem krvari,
koji li je nagon, božanski il zvjerski;
to duša ti duha pjesničkog se žari!

Pipi,jel ovo tvoje?Ako jeste zaista je bas dobro.

@...Beskraj, da to je samo jedan od mnogih soneta koje sam napisao...
osmijeh ti ostavljam....



Plačem još samo noćas


Da si mi brat, rekao bih;“ -Oh, brate!“
il` sestra;“ -Oh, sestro!“ vapaj bi bio.
Oh, vi što mi u srcu boravite;
oprostite, što sam se od vas krio.

I kad odlučih pisat, ruke drhte
jer izgubih onu što sam ljubio.
Ima li vas koji mogu da shvate;
oh, zašto bi u zemlju propast htio?

Bit će kako uvijek biva, Bog dadne;
onom tko je sretan, još veću sreću,
a posrnulom da posrćući padne.

Rad` vas i sebe, pjevat prestat` neću
I neka vas moja suza ne gane,
posljednja je, kunem se iskrenošću.

..................

Svaka cast,zaista je lepo.Sa velikim uzivanjem sam citala.

Пипи, само ти пиши, врех ти је песништво.

PiPi,ovo je više nego osvežavajuće.
Tako dobro,tako lepo.Osećam da
nailaze još bolje pesme,još lepši
soneti.Bravo!

Hvala svima na lijepim komentarima...



Poznaješ li me ?



Ne zbori glasno što misao krije;
jer izlažeš tijelo ranjivosti
nestane li u pjesmi čarolije
morat` ćeš sav bolan pred pukom pasti.

Poznaješ li me, misao ti nije;
gle onog što se kroz izdaju časti,
kad niječe da mu još srce bije
za gospom, a rad` njene otmjenosti.

Neka ti uzdah, nove oči traži
( dok se potajice vazda vračaš njoj
maštajući danomice njene draži )

i pokori se onoj sudbi krajnjoj;
pa ljubav novu u nebesa diži
u stihu, strofi i pjesmi ljubavnoj.

..............

Ne mogu ti više pisati pjesme


Ne mogu ti više pisati pjesme,
rime u kojima ljubim ti oči,
nit` sonete koji skrivaju ime;
jer svaki mi stih, baš ko pelin gorči.

Daleka si i prošlo je vrijeme,
dok gledam tvoj pogled koji svjedoči
kako ti ipak pripadaš drugome;
a moje se srce u grču grči.

Ko povjetarac u krošnji nestani
nek` iza tebe ostanu treptaji,
sasušenog lišća prije studeni.

Tad će nestat` i moji uzdisaji
K`o lađa koja nestaje u pjeni,
nestat` će pjesnikovi izričaji.

...........

Zapis o miloj gospi

Slavko Kukec - PiPi (2009)





Uvod:

Našao sam za shodno danas dvadesetdrugog srpnja godine dvije tisuće i devete reći nešto o rimama koje
kanim napisati u ovoj knjizi. Nadahnuće koje iz srca danonoćno moje pero crpi nalazim u ljupkosti jedne gospe, kojoj poradi ugleda neću spominjati javno imena al` oni što vičniji su prelijepom stihu kojim ću pisati svoje rime dati ću naslutiti slogove njenog imena, samo radi toga da istinitost o ljubavi o kojoj kanim rimom govoriti bude potvrđena. Odavno sam u milosti Svevišnjega, kada su rime u pitanju i kada ljubav moja zemaljska razumijevanje za me svakim danom u osmijehu svome pokazuje.
Da dostojnije pokazat mogu u budućim stihovima svoje misli upućene gospi koju tako mnogo cijenim i čija ljepota zavrjeđuje mnogo više od onog što napisat umijem, pozvat ću duha, onog što razumjeti može sve moje misli jer i on bijaše u položaju kojem moj tako je sličan. Upravo danas u mislima mi molitva upućena i gospi jednoj, reći ću „gospi od svijetla i neba“ al ne onoj što sina rodi da Gospodin Spasitelj bude jer molitva moja za nju dostojna ne bi bila,već gospi što perom svojim, ubog ja ju molim, može razumjeti žudnju koja odavno i ubuduće mene vodi…


I – Istinitost stiha

Naum moj da istinu zborim i potvrdim ono o čemu mi je u ovoj knjizi nakana govoriti teškom sam mukom u rime pretočit znao. Dvije noći zaredom stiskao sam pero u nakani pronaći rime kojima dočarati ljepotu imena gospina mogu, a da se ne odam pred pukom koji razumjeti moje stihove bi mog`o , no prije nego otkrijem taj sonet, napisat hoću jedan drugi kojim zborit želim o ljubavi što u srcu mome buja i rad` kojeg i mogu i ne moram se stidjet pred mnoštvom što stihove moje kani slušat`. Tko razumjeti želi nek razumije da ljubav o kojoj sanjam putena nije, nit ću i jednim stihom ubuduće dati naslutiti, da nose me one priproste misli koje ovdje ni spomenut neću…
U ovom poglavlju donosim dva soneta prvi sam sada opisao, a o drugom koji slijedi sam rekao par riječi odmah na početku poglavlja, za ovaj drugi ne kanim više ništa reći od onoga što sam već o njemu rekao.



Vama se klanjam gospo



Dok klečim pred tvojom ljepotom gospo,
ne odajući lice kom ja dvorim
uzdah prenagljen vodi me slijepo
ne uzdam se u prisebnost, već gorim.

Al` Gospoda za svjedoka pozivam
putene me strasti ne proganjaju,
tim mi patnja veća, kad te dozivam
pišući rime dok čežnje bujaju.

Okrenem li se od lika tvojega,
poradi strasti što srce razdvaja,
bol mi biva još veća od bijega,
pa ljubav ta, čini mi se izdaja.

U tom stihu nek` ostane prokletstvo,
kad čežnja je toliko zadovoljstvo.





Tajanstvena gospa



Uzdah taj što darujem s usana;
nije bezimena i je vrijedna
hvala, imena samo meni znana,
a vama nek` je pjesma i obmana.

O, četiri ljeta u duši mi sjeta,
sričem slogove curici malenoj
misao se množi i nepoznata;
a zažmirim li, sliči djevi bajnoj.

O, tri zime u me kad prezimiše,
(al` te još stihom dižem; oh, uludo, )
i voljno sladunjavi izgled riše,
to pero; dame ove razonodo.

U mislima: Godišnja doba množi,
al` slatku tajnu nikom ne izloži!

...................

II – Misao upućena gospi od svijetla i neba

Ne zadugo kako svoje misli uputih gospi spomenutoj, onoj što kako ja sebi umislih ima dar svijetlosti i neba te spoznat može svaku moju misao ispisanu perom, a po predaji drevnoj može i govor Amora razumjeti, pozvah je i utjehe radi da kaže mi riječ dvije pošto ne vidjeh svoju ljupku gospu, rad` koje srce u nekom grču već nekoliko dana boluje. I kad zadnju misao ne otvarajući usta u sebi rekoh , lagan dašak osjetih vjetra, šum, ko kad vjetar lišče puteljkom valja. Odmah nova misao kroz glavom mi proleti, možda trebao bih zboriti kako dolikuje, čineći rime. Odlučih istog trena napisati ove rime.
Moram priznati da posljednji stih što sam ga napisao u ovom sonetu ipak malo preuveličava moju bol al to je radi dojma da mi se čim prije ukaže ona koju dozivam.



Gospo od svijetla i neba



Imena ti ne znam nit` crte lica
al` priča drevna što čuh ko dijete,
veli, postoji gospa čarobnica
razumjet` može što Amora kazuje.

Ja ubog te molim, pokaži lice
očima ovim što zaplakat mogu,
jer sad Amor me muči nemilice,
srce mi sludi kad ne vidjeh dragu.

Od svijetla i neba ti crpiš blagost,
možda će onaj što sprema mi pakost,
u riječima nježnim pronaći dragost
te željnom srcu podarit ljupkost.

Utjehu zazivam jer bol mi jača
neka mi nije draža ilovača.

....................

Mogao bih te voljeti…


Mogao bih te voljeti beskrajno,
odveć žudim za tvojim dodirima,
al ti si sanjar,( nije nam suđeno )
maštaš o uzvišenim ljubavima.

Mogao bih te voljeti iskreno,
kad bi vjerovala svojim čulima
usnama što žude ljubit te nježno,
kad bi prestala živjet u snovima.

Ne vjeruj pjesnicima oni lažu;
u nedokučivim žudnjama duše
dok svaku ljubav u nebesa dižu,

od ljubavi naše vidješe ljepše
imenom ti svojim oni prisežu!
Al` gdje je ljubav rad koje uzdišu?

.........

Ovo ostavlja bez daha...Bravo PiPi !

................
...PS...u zapisima o miloj gospi pjesme koje su pisane u ženskom licu pisala je pjesnikinja " prostranstvo beskonacnosti " i ovim putem joj se zahvaljujem na suradnji...
...............




III – Kad rime sročim


U tren onaj kad rime sročim, vjetar ko kad posta jači i šum što u uhu začuh kao da zborit mi stihove ove stane…



Iz sna me prenu zemaljski glas



Iz sna me prenu zemaljski glas
Kao noćni treptaj usnuloga diva
Za svjetlošću on vapi, doziva svoj spas
Misao mi krenu ;Da'l nešto sam kriva?

Jer ne vidjeh do sada ikoga osim zvijeri
A kako bih i mogla, kad šumska sam vila
Pogleda se ljudskog stidjeh, oka što me mjeri
U naručju Boga, do sada sam svjetlost lila

I odjednom čudo, sad dogodi se meni
Umilni me glas probudi, iz vjetrovitih snoviđenja
Pogodi mi dušu ludo, njegov lik plameni
Srce moje vatru nudi, vodi kaže;do viđenja!

Kapljicama rose, umivala sam lice
Vjetrom kosu rasplitala, granje mi ih plelo
Nosile me noge bose, budile me iz sna ptice
Noćima se skitala, pohodila sretno sijelo

Ovaj šapat što me budi, zemaljsko zvuči
Kao noćni treptaj usnuloga diva
Misao mi jednu nudi, strunu tijela drhtaj muči
I u istom trenu, gle, tijelo mi uživa!

...........

Al mi ne bi jasno što sve šumeći vjetar veli, pa od stihova nebeskih ja uspjeh zapamtit samo ove…




Iz sna me prenu jedan zemaljski glas
k`o noćni treptaj usnuloga diva
ne vidjeh dugo ikog` osim zvijeri.
Pomislih jesam li mu nešto kriva?
Ne, za svjetlošću vapi, doziva spas!

..................

IV – Vijest koja me obradova


Zadesi me da već sutra morao sam otići poradi nekog posla, ne vidjeh gospu kako sam rekao nekoliko dana a ne vidjeh ju ni taj dan. Putem sam razmišljao o događaju koji se zbio jučer i pitah se kako to da sam čuo stihove a ne ukaza mi se gospa pred očima, a koju za pomoć molim. Ne dokučih rješenja toj zagonetci a stigoh na odredište te tako o tome i prestanem razmišljati. Bi kasno popodne a ja još uvijek zaokupljen poslom na onom mjestu koje ću kasnije i opjevati, kad podižem glavu i u daljini vidim jednu mladu gospu kako žurnim korakom, ko kad ide prema meni, dolazi. Dok je u tren došla blizu, osmjeh joj na licu spazim i prepoznam tada, bi to jedna od gospoja mladih što viđat sam ju znao u društvu meni najmilije, pa mi kaže; vidjeh te nadaleko i pomislih da ti kažem, znam da družicu moju onako ispod oka gledaš, al ovo sigurno ne znaš, dolazi mi u posjet, prilika nek ti to bude da vidiš ju opet; klimne glavom te se vrati putem kojim maloprije, mi i priđe. O, da ste me samo u to vrijeme vidjet mogli…
Događaj taj u pjesmi opjevan glasi ovako, al na kraju pjesme i vama osmijeh izmamiti kanim, oni što za šalu ne znaju neka mi zadnje stihove oproste…



Osmijeh za gospu imam



Osmijeh za gospu kanim spremiti,
jer putem ovim pored mene hodi,
vijest to je što odluči mi dati,
gospa što znade čije srce žudi.

Gospo mlada u obraze vas ljubim
radi riječi ovih što mi zborite
čas ću pamtit i mjesto gdje se grbim,
ko sveto tlo, miloj to prešutite!

I bi tren kada pozdravim je smjerno,
pružih ruku da dodirnem ju nježno,
uputi mi osmijeh vidjevši zorno
kako prema njoj odnosim se brižno.

O, kada bi taj trenutak trajao
O, ko vučjak na mjesec bi lajao.

...................

Хвала на појашњењима.

V – Poslije milog događaja

Vidjevši moju ushićenost dok sam razgovarao s milom mi gospom, ona mlada gospoja što priredi mi tu veliku radost, a u trenu kad odlaziti krene u pratnji najljepše, zastane i tiho mi blizu uha reče; „Pogodi mi dušu lik tvoj plameni“. Ostao sam zatečen tim riječima dok sam gledao kako gospe odlaze. Te poslije toga stale se misli rojiti, poznate mi riječi u uhu odzvanjale, zar ukaza mi se gospa od svijetla i neba u liku te što šaputati mi htjede u uho stihove zvučne. Da potvrdim tu misao novu, kad vratim se svojoj kući odlučim napisati stihove ove…




Zar milost svoju ti pokaza meni



Zar milost svoju ti pokaza meni
u liku one nasmijane gospe?
Te mi stihovi zvučni bi rečeni
da spoznam kako milost me obaspe.

Ti, što si u liku pored voljene,
ako si ona što si ja umislih,
daj mi stihove neizgovorene,
rime vas nebeskih pjesnika smjelih.

Misao moju iz srca prenesi,
u čarobne stihove povrh neba,
da dostojni budu kada se desi
da me ponovo vidim moja ljuba.

Načini stihove od drage, ljepše,
sjajnije, no kad oči mi blisnuše.

...............

....zaboravimo malo na trenutak, zapis o miloj gospi....
...ovaj sonetni vijenac je napisan 2009. i ne samo da je sonetni vijenac već se kroz njega proteže i akrostih...


Sonetni vijenac
Slavko Kukec

( Tebi stih kao dar )
Akrostih

Tebi ženo pjesme,
Emotivne kao kob
Bilo srca osnaži,
I lik tvoj feniks

Sred duše vječit,
Tiho meni govori;
Imaš ljubav, čijih
Hirova si patnik!

Kosu, usne, bok, oka,
Aura resi kao veo,
Onog čega izgled,

Darom svoga Boga
Adam dobi kao dar,
Ruku njenu, zavjet!




I – tebi ženo pjesme

Tebi ove tuge ne pripadaju,
elegija ova; umjetnost vrla
bol je iz dubine duše doprla
i piše pjesme koje te diraju.

Ženo, pusti oči da stih gutaju,
eliksir za te, ptico bjelogrla
nek` ljepotu imaš nebeskog orla,
ovih misli hvale nek te jačaju.

Pjesme su šapat sivog popodneva;
jecaj, al ne da bi ti zaplakala
emotivne suze, rad` ovog spjeva.

Sred moje tmine ti si kraljevala,
milost mira, ti za me izvojeva
eh, kada bi samo u to vjerovala.


II – emotivne kao kob

Eh, kad bi samo u to vjerovala,
moga srca da si radost najveća
ove duše plamen-vatra goreća
ti, noću-danju si me cjelivala,

i sjenu svake tuge, obasjala
vjerna mi drugo na putu prateća.
Nujno šaputala; čeka te sreća,
eh, sve do zore lice milovala.

Kao onomad kad me tuga smlavi
a u srcu rijeka nabujala
odrješito krene dušu da davi,

kob mi tog dana patnju darovala.
Oh, najdraža da si ti Anđel pravi,
bilo bi mnogo lakše reći hvala!


III – bilo srca osnaži

Bilo bi mnogo lakše reći hvala,
i voljeti malo više no prije,
ludo usne ljubiti još smjelije
od dana kada bi me odabrala,

srca vrelog, da budem magistrala,
rijeka strasti što tijelo grije,
cesta odvažnosti kad bilo bije,
a duša ti rad` htjenja zaplamsala.

Osnaži me utjehom pripadnosti
sad, il pusti nek mi oči zasjaju,
nekim rđavim odsjajem smrtnosti,

a ja ću bit koda me dozivaju
željno k sebi muze tragičnosti,
i bit` pjesnik kog` suze umivaju.


IV – i lik tvoj feniks

I biti pjesnik kog` suze umivaju;
lako je poradi očiju tvojih
i usana od ruža crvenijih
koje se meni više ne nutkaju.

Tvoj osmijeh oči mi priželjkuju,
više si od iskušenja đavoljih,
od jedri naslada dojučerašnjih,
jedina si kojoj oči vjeruju.

Feniks budi htijenjima avetnim
eden iz kog` čežnje progovaraju,
nujno šapćući glasom blagodatnim,

i biti ćeš san dok misli lutaju,
kazujem stihom pomno odabranim;
stih, gdje se naše usne ljubakaju.


V – sred duše vječit

Stih, gdje se naše usne ljubakaju,
rađa se na livadama zelenim,
Eros te kiti vijencem cvjetnim,
da oči to lice obožavaju.

Duše mi! Strasti me nijemo huškaju,
u oku, olujama iznenadnim,
šiklja krv k nasladama ljubavnim
eh, s neba to munje ne bljeskaju.

Vječit nemir ja nosim u pjesmi toj,
jedrim usnama ti si me dozvala,
epskom pjesmom na usni drzovitoj,

čuvstven glas dolinom razlijevala
ideal o ljubavi časovitoj;
to je pjesma koju bi ti pjevala.


VI – tiho meni govori

To je pjesma koju bi ti pjevala,
i ljubila usne. O, kad bi htjela,
htijenjem svojim kad ne bi ćutjela
o, kad bi pjesme srcem ti pisala.

Meni tad tuga srcem ne bi cvala
ep, prepun suza ti ne bi vidjela
niti mog lika ne bi se stidjela
i suzu nikad ne bi isplakala.

Govori, govori glasom božanskim
o ljubavi koju si izabrala
voleći me tim licem anđeoskim.

Oprosti, al` znam kad si obećala
reći pred svima istinu, tim gromkim,
i gordim glasom, hvalu bi klicala.


VII – imaš ljubav čijih

I gordim glasom, hvalu bi klicala,
mjesto mene što jecam ti sad jadno
a ljubav ne dokuči turobno dno
šestog kruga, gazeć` put od cigala.

Ljubav ko rijeka je protjecala,
ubog ja je željom tjerah uzvodno
bolno živeć` , ginuti ću bijedno
a ljubav mi nisi uskraćivala.

Vidjeh jednom davno milu djevojku
čijih koraka oči se sjećaju,
i danas još sanjam o tom puteljku,

jurila je dok zvijezde padaju
i kao da se nadala boljitku,
hrleći bosonoga svome raju.


VIII – hirova si patnik

Hrleći bosonoga svome raju,
ispod duge htjela si me ljubiti.
Rekoh ti; nemoj mala budaliti
o tome samo poete sanjaju.

vjeruj mi još i sad misli se kaju
a volim da mog`o bih izluditi,
sebe radi; pera ću se latiti
i pisati čem` se oči nadaju.

Patnik nekoć, više biti neću
a ni bajnih poljubaca bjegunac
to je zavjet što misli mi nameću.

na rukama tvojim, moj prvijenac
i sad pišem dok muze me salijeću,
kao pjesnik dosegnut ću vrhunac.


IX – kosa,usne,bok,oka

Kao pjesnik dosegnut ću vrhunac,
opišem li ljepotu bogomdanu
sjajnu kosu mjesecom okupanu
a suncem pozlaćenu kao konac.

Usne vrckaste, moj vremenski tjesnac
sred kojeg nježnost ko dar imam danu
na hvalu ti i napast razuzdanu,
eh, slatke su te usne, meden lonac.

Bok vam stišćem, nazivam uzdanicom
o ponoći plamom strasti gorite,
kad zovem vas lijepom čarobnicom.

Oka vaša k nebu uzvisite
kada zovem vas, srca, čuvaricom,
al` Vi mi ljubavi moja recite.
------
*oka – oči


X – aura resi kao veo

Al` Vi mi ljubavi moja recite,
utjehu poetsku gdje da pronađem
riječi kad krenu tonut beznađem
a Vi, mi tužne stihove oćutite.

Resi li me vrlost? Zašto šutite?
Elan peru vratite milosrđem,
s utjehom ponovo put da nađem
i ljubim, ljubim! To mi izrecite!

Kao što bi sad uzalud to htio
a oči u dubok gledaju zdenac
odavno život što je proletio.

Veo strašne tuge ko rđav lanac,
epitaf ko žig! Reci, ti si mio,
očima svojim; ti nisi neznanac.


XI – onog čega izgled


Očima svojim; ti nisi neznanac,
neprimjetno trepni i ja ću znati,
od toga trena neću tugovati,
gospo, očiju tvojih bit ću talac.

čega više doli biti tvoj znanac
eho kroz um zna blebetati
gledajući što želim milovati,
a do sada za me bila si stranac.

Izgled vara i nije sva milina
za rok da nakon toga vi patite,
grlit ću i kad budeš babetina!

Ludo molim, a vi se odlučite
eh, da mi je pjesmu dić` do visina,
dar za Vas od božice Afrodite.


XII – darom svoga Boga


Dar za Vas od božice Afrodite,
amen ljepoti, neka je blažena
riječ što crta lika nadvišena
ovim stihom i kad vi ostarite.

moju ljubav ako i ocrnite
sijat će, ničim sjajnim nadmašena,
više doli sad čežnjom nahranjena,
ovim stihom i kad vi izblijedite.

glas pjesnika čujte ovog bezglasnog,
a u gaju kad pjeva kanarinac
blagost uhu vašem, glasa dražesnog,

ovo vam pjeva jedan dotepenac,
glasnu hvalu zborim imena dičnog,
akrostih kroz rime satkan vijenac.


XIII – Adam dobi kao dar

Akrostih kroz rime satkan vijenac,
da u vijek ostane ljubav cvasti,
a kao spomen naše ustrajnosti
mjereć` doba od kad bio sam klinac.

Da pišem kako bio sam čistunac
ovim svojim darom govorljivosti
bilo bi ravno ludoj bezglavosti:
I bijah mnogo puta povrh klanca!

kao kada sam, kad` ti si suze lila,
a ljubav kudila. Tiho zborite;
o, bilo je dana kad sam molila!

danas dok neugasivi plamtite
a ja vam pišem pjesme moja mila,
riječ do riječi sve istinite.

-------
*dobi – dobiti
*klinac – žarg. dječačić, dječarac, dečkić


XIV – ruku njenu, zavjet

Riječ do riječi sve istinite
u svakom retku život svakodnevni,
kadgod bijasmo pomalo naivni
u korist one riječi patite,

njenu nutrinu tek kada shvatite,
energiju bačenu dok ste gnjevni
naglas priznajte poraz neminovni
u zagrljaj( voljen-om,-oj )se bacite!

Zavjet je rukom napisan, Đurđice
a vri i kad đurđice ne cvjetaju
više nego što traje cvijet đurđice.

Jauk taj, kojim pjesnici cendraju
eh, ciče da pažnju steknu malčice,
tebi ove tuge ne pripadaju!



magistrala

XV – tebi stih kao dar

Tebi ove tuge ne pripadaju;
eh, kad bi samo u to vjerovala
bilo bi mnogo lakše reći hvala
i bit` pjesnik kog` suze umivaju.

Stih, gdje se naše usne ljubakaju,
to je pjesma koju bi ti pjevala
i gordim glasom, hvalu bi klicala,
hrleći bosonoga svome raju.

Kao pjesnik dosegnut ću vrhunac,
al` Vi mi ljubavi moja recite
očima svojim; ti nisi neznanac.

Dar za Vas od božice Afrodite,
Akrostih kroz rime satkan vijenac,
Riječ do riječi sve istinite.

......................

Divno!Akrostih kao jedna od najtežih
pesničkih formi,moguća je samo
velikim pesnicima i umetnicima.
Moje najiskrenije divljenje.

Hvala dragi moji, no nemojte tako, i ja sam kako i vi nekad dobar nekad malo manje dobar...istina da me je u to vrijeme 2008-2009 godine tresla inspiracija poput nesnošljive groznice...no eto ostao sam živ i sad pišem mnogo manje nego li u ono vrijeme...
vjerujte svaki je stih važan, mjesećeva roso budi uvjerena da će neki od tvojih stihova sigurno nadahnuti nekog, da će mu dotaknuti dušu, baš kao što i moji stihovi dodiruju tvoju...

Osmijeh vam ostavljam....

.....Zapis o miloj gospi...nastavak


VI – Duh mi se javi, onog pjesnika


Ponoć je već odavno prošla kada sam napisao posljednji stih soneta, umoran jer dan bi pun ushićenja koja su me uistinu izmorila i sretan što završih pjesmu, peru odmora dam, bilježnicu zatvorim, te odem na počinak.
Iz sna se prenem u čas kad zora noć odluči da mijenja, al ne probudi me onaj „prasak“ kad puca zora, već duh onog pjesnika što najvećim ga zovem, i zborit mi riječi ove stane; U spise što napisah ti zaviri, one što tisuću puta prepisale su ruke druge, riječi su to mudre jer i ja duhove svoje imah kad pisah pjesme ljubavne, neka ti stih moj nadahnuće bude, a zatrebaš li pomoć zazovi samo „Dante“ i prozborit ću pišući rime tvoje…“
Jutro to što svane ne bijaše ko jutra do sada, nemirna duša moja oči je tjerala sve do podneva da guta, guta, iz drevnih spisa sva sitna slova i tako dokučih kraj onom spisu što naslov nosi „ Vita nova“…
Posljednje riječi, posljednje pjesme u tom spisu glase
„ moje gospe mile“…



Moje gospe mile



oje gospe mile, ljupkost vam vidim
kako plavi ta lica ozarena
i spoznah nježnost što sad ispovjedim
jer duša moralna bi napaćena.

O, rad` Vas čovjek; umire i živi
u vama začet izdanak što vene
ne dobije li milost, vrele krvi
sa usana poljupce obnažene.

I Gospod spoji tu žudnju tijela
da bude svetinja il` prokletinja
i riječ da iz nepresušnog vrela
da srce izreći mogne htijenja.

Moja je sudba tako neizbježna
K`o pjesnik ja volim, sva srca nježna.



Pošto odlučih napisati sonet koji će započeti s posljednjim riječima u posljednjoj pjesmi, a one kako sam već rekao glase „moje gospe mile“.
Napišem prvi stih s ukupno jedanaest slogova a koji glasi „Moje gospe mile, ljupkost vam vidim „, još zgotovio nisam ni prvu strofu a misao mi sine, kako bi bilo zgodno da ovaj sonet završim s prvim riječima prve pjesme upravo iz onog spomenutog spisa kojeg sam u dahu pročitao…i bi tako a te riječi glase:
„sva srca nježna „ tako nastade moj posljednji stih u ovom sonetu, „K`o pjesnik ja volim, sva srca nježna.“

........................

VII – Priča o Amoru


Dok čekao sam svitak, nježnom rukom napisane stihove, uzeh jednu od bilježnica starih te slučajno otvorim stranu gdje Amor kroz pjesmu u plač tjerati me stane. Odluku dakle donesem istog trena da prozborim nekoliko riječi i o njemu…
Isti slatki „dušman“ već stoljećima naša srca drobi i što reći o njemu kad on je sve; zamisli se i uvidjeti lako možeš da on je krivac i pozitivac, sreća i žalost, ma on je kreativac i depresivac, uistinu on je sve što na koncu kao ljubav zvuči…
Bezbroj puta u pjesmama spomenut od pamtivijeka do danas, besmrtnost nosi u svom srcu…
Od pjesama starih izdvajam ove da pokazati mogu svima kako je Amor vladar srca zaljubljena, te bira mjesto svoga ukazanja, ne pita za vrijeme čak i mjesto u stihu on izabra uvijek različito…




Nit pred Amorom



Nit pred Amorom gordost ti ne poklekne;
Dok stihom gasnem a u srcu izgaram
Ne nađoh riječ da srce ti dotakne,
Nit stiha bajna da ljubav ti dočaram.

Srce tvrdo od suha zlata, izmakne
Strijelcu oka bistra, za njegov mu sram
Te rani moje što od bola napukne
Kad ureže mi oštricom tvoj monogram.

Ljubav ko zrak, nevidljiva, drzovita,
A ja pjesnik što diše punim plućima
I svaki izdisaj riječ je živima,
Što piše stih na ploču crnog granita.

Da pravde mi bude do kraja vijeka
Jer srce ne ovlada dušom čovjeka.




Amor mi pratilac vjerni


Tren onaj kad me sred srca rani,
pratilac vjerni Amor mi postade
i ne vidjeh više žensko čeljade
osim tebe cvijete neubrani,

ne pomirisah što mi se dopade
a glasi mi postadoše stišani
hropću perom stihovi ispisani,
ta bol sad mi nosi još veće jade.

U magli, perivoj nekoć osunčan,
šuštavo zlatno lišće sada kisne,
nesta` iz oka pogled idiličan,

i ljubav i radost i život gasne
u trenutku kad Amor bi odlučan
da samo jedno strasno srce stisne!



Tko si ti Amore?

Tko si? Da na koljena bacit možeš
ovo tijelo što pokorno te moli;
O, Amore, moje srce nju voli,
a nemilost me tvoja kruta laže!

Ne čuh glasa nit` me vojska opkoli,
nit` vidjeh kako strijelu u vis dižeš,
al` u srcu mome, pobjede nižeš,
zar nasladu tražiš u mojoj boli?

Siromaha, zaludio si slikom
bajne djeve tog` oka, stasa, glasa,
te mi strast činiš poniznom i ropskom.

Amore, smiluj se il daj nebesa
da nestanem pred ženom crnookom
kad ljubiti mi ne daš istog časa.



Rad` Amora, koda mrem


Kako da ti do srca nježnog doprem
osim usnama što ljubit te hoće
i pogledom u ovo kasno veće
što mi ga Amor podari, k`o da mrem.

Čežnja tolika u srcu hihoće,
da mi je umirati bez tebe barem
kad sred srca tvoga milost ne nađem
pa tijelo mjesto strasti, cvokoće.

Još mi stihom leprša pusta nada,
zadnje što do tebe doprijeti može
s usta, prije nego me smrt svlada.

Znam nisam prvi kog` oči vrtlože,
klonem rad` ljubavi što me potkrada,
Amor, koji u ljubavi odmaže.

.................

VIII – Pisamce na pragu


Jedno jutro, kad žurno krenuo sam u grad na pragu ulaznih vrata, zateče me pismo, ružičasto pisamce, vidim pisala ga ženska ruka…
Odmah pomislih to vijesti su od voljene mi gospe, u to srce stane jače da lupa. Pogledam lijevo,desno al nikog nadaleko vidjeti nisam mogo`, tako tajna ostane tko mi je to na pragu pismo mirisavo u osvit zore ostavio…
Tada ništa više žurno od poslova ne bi, osim pročitati što mi gospa veli, otvorim pismo i ugledam stihove ove:



Ostadoh bez krila

Ostadoh bez svojih krila.
Međ' ljudima lepršavo kročim
Tijelo ljubi baršun - svila
Možda okom dragoga uočim

Čiji šapat noćima me iz sna budi
I doziva poput nebeskih svjetalca
Pa sam budna i kad zora rudi
Pored magičnoga srebrn ogledalca

Ponesoh ga ja iz vilin svijeta
Od djetinjstva u budućnost gledam
I sada će duša njime da prošeta
Za neveliki stol, evo ja već sjedam

Maglena je koprena zamračila vid
U daljini nazire se neki muški lik
Golo tijelo u srcu mi budi lažan stid
Očima se dodirnusmo, ispustih ja krik

Ta srela sam ga jučer kad u šetnji sam bila
Poletjela bih njemu, da imadoh krila.



Kad bi mu imena znala

Kad bih barem imena njegova ja znala
Urezano bi bilo u toplini njedara
Ljubavlju ga grlila poput zimskog šala
Lepršala vjetrom snagom morskih jedara

Al' uz njega vidjeh neku drugu ženu
Da li mu je družica, il nevažno biće
U njoj ja prepoznah zaljubljenost snenu
Odavno o tome zbore sve ljubavne priče

I sutra ću krenuti u podnevnu šetnju
Ružinim ću cvijetom ukrasiti kose
Mislima odagnati svu navodnu prijetnju
Umivati si lice kapljicama noćne rose

Haljine ću sjajne na tijelo obući
One koje podsjećaju na vilinski kraj
Kad ugleda moga lika, nek' poželi me svući
Za mene će bacat plamen k'o ljubavni zmaj

Kad izrekoh sve što želim, u zrcalo pogledam
Viđenom se sva veselim, jer znamenje ugledam.





Slatki su stihovi ovi što ih nevješta ruka za me sroči,
al od gospe najdraže u stihovima nisu riječi mile, pa se upitam kojoj li se ja od gospoja tajno svidjeh, te mi piše ove stihove zaljubljene…
Da otkrijem tajanstvenu, onu što stihove mi piše, napisati ću sonet i pokloniti ga svim gospojama te se nadati da će se odati pogledom svojim i suzom u oku, dok bude čitala poznate rime iz pjesme svoje...
Sonet za nepoznatu tajanstvenu gospu ide ovako:




Nepoznata tajanstvena gospa



Nevješta mi ruka stihove sroči,
al` ne zamijetih ju okom ljubavi
onu što lepršavo zemljom kroči
dok svu ljubav u stihovima slavi.

Zar ju šapat u noćima moj budi
il` su to rime što joj daju krila
pa bdije sve dok zora ne zarudi
te mašta kako ona mi je mila.

Zamutila neka druga, moj je vid,
i daljine češljam da vidim joj lik,
al` kad ugledam ju, k`o kad me je stid,
želim bijeg, da ne čuje bolan krik.

Tajanstvena si gospa za me bila
dok iz oka suzu nisi pustila.



Mnoge su se gospe obradovale čitajući kako im ja rekoh novim sonetima od kojih bi samo novi ovaj što sam vam ga upravo pokazao a ostali nekoliko su bili njima nepoznati al stariji soneti i neke pjesme, naravno vama poznat je razlog ovoga mojega čina u kom mi bi želja otkriti onu tajanstvenu što ostavila je pisamce na pragu, no bi to uzaludan pokušaj ne vidjeh na tim gospama onaj izraz lica kojega sam očekivao a koji bi potvrdio moj naum u razotkrivanju ove za me velike tajne…

..............

..... Uvijek su veliki pjesnici inspiracija nama običnim i malim pjesnicima ....





Utjeha kose
( Antun Gustav Matoš 1873-1914 )


Gledo sam te sinoć. U snu. Tužnu. Mrtvu.
U dvorani kobnoj, u idili cvijeća,
Na visokom odru, u agoniji svijeća,
Gotov da ti predam život kao žrtvu.



Početak


Lik kad ugledah u dvorani kobnoj;
izdaleka bi samo tužna žena,
diviti se nisam prest`o, kosi tamnoj
i očima njenim, punim plamena.

Je li to od Amora, prevarena
duša, što sad teži osudi smrtnoj
pa se i za ljubav plaća cijena
ko bolna sjeta u noći besanoj.

Kad zaigra slučajnost i svijetlo
u kolu, trepereći iznad lica,
bljesnu moje oko, njoj se divilo.

U dvorani kobnoj punoj iskrica
poželih njenu ljubav il crno tlo;
ispod svijetla gorućih lojanica.





Jesenje veče
( Antun Gustav Matoš 1873-1914 )

Sve je mračno, hladno; u prvom sutonu
Tek se slute ceste, dok ne utonu
U daljine slijepe ljudskih nemira

Samo gordi jablan lišćem suhijem
Šapće o životu mrakom gluhijem.
Kao da je samac usred svemira.





Suton

A poslije sunčanog sjaja, suton
u kojem se naglo gase pogledi;
tupi pogled u daljine, monoton
po cesti pustoj, što mu tek slijedi.

Još samo jablan s vjetrom u lišću
prkosi tami, šapućući šušti
o vrapcima što u krošnji cvrkuću,
s ranom zorom, pa sve dok dan blješti.

Olovna priča samaca u noći,
tog što čeka, onog koji će doći,
i koraka teška, šutke zboriti.

Svatko ima svoju tugu u noći
i nikada se neće razumjeti
iako će sjena sjenu susresti.




Ljubav
( Antun Branko Šimić 1898-1925 )


Zgasnuli smo žutu lampu
Plavi plašt je pao oko tvoga tijela
Vani šume oblaci i stabla
Vani lete bijela teška krila
Moje tijelo ispruženo podno tvojih nogu
Moje ruke svijaju se žude mole




Okupana žutim svijetlom

U svijetlosti petrolejske lampe;
žutom svijetlu, na tvome tijelu
oči mi se utapaju i kipe,
dok te gledam prelijepu i zrelu.

Vani, sve šume, proplanci i ceste
cijeli svijet, osim noći duge;
kao da rekao sam, nestanite,
utihnulo sve je rad` moje drage.

Moje tijelo, ruke ispružene
oko tvoga tijela svijaju se,
žude, mole skute obnažene
dodiruju lice, usne, kose.

Zgasnuli smo plamen prvim uzdahom
i ogrnuli se ljubavnim ruhom.

........

......Zapis o miloj gospi....nastavak.....


IX – Razumjeti je lako

Dugo ću pamtit tu noć kad san nije htio na oči, jer nemirna misao srcu ne da mira; ne otkrivši onu koja mi stihove piše, intriga svidi mi se još više, te mi se u glavi počnu slagati stihovi ovi…
„ Draga moja razumjeti je lako,
svojim ću ti rimama nanijeti boli,
jer srce moje drugu voli“
Odlučim ustati, iako je bila poodmakla noć,no bio sam mišljenja da su to dobri stihovi i da bi bilo šteta ne zapisati ih prije nego li ih nova misao rasprši, sjedam za stol i napišem ove stihove…



Razumjeti je lako


Draga moja razumjeti je lako;
da bol će donijeti moje rime,
onoj što ju pjesmama slavim mlako,
pa se ne radujem srcu bolnome.

U tebi prepoznajem sebe sama,
jer ljubavi za te priznate nema,
osim ove vidljive u suzama
što Amor za te ko i za me sprema.

Znam da uzalud mi je tebi reći,
rime su tvoje razumljive meni,
al srce mi drugu želi doseći
nek razlozi ti budu naslućeni.

Razumjet ću nanesene ti boli
jer sva su srca ista kad se voli.



Volio bih vama malo pojasniti ovaj sonet, da uistinu možete vidjeti kako su mi namjere iskrene i brižne prema gospi koja mi je uputila prije spomenute pjesme,
Sonet počinje ovim stihovima;
„Draga moja razumjeti je lako;
da bol će donijeti moje rime,“
a kako bih dočarao slabost onih rima koje nisu pod jakim utjecajem ljubavi i žudnje,nastavljam ovako;
„onoj što ju pjesmama slavim mlako,
pa se ne radujem srcu bolnome.“
Dakako dodajem tomu i misao da će me to ražalostiti pošto sam u tome nemoćan jer kako pisati dobre stihove onoj za kojom srce ne luduje…
U objašnjenju ovog soneta dodao bih još samo jedno, a odnosi se na ovaj stih;
„Znam da uzalud mi je tebi reći,“
Ovaj stih je vrlo važan, jer njime pokušavam doznati kakvi su stvarni osjećaji one gospe koja mi piše pjesme. Na koji način ću doznati njene prave osjećaje? Odgovora vam na ovom mjestu neću dati, al da znam o čemu zborim velim vam još samo jedno, u objašnjenju ovog soneta preskočio sam strofu drugu…

............

X – Neizvjesnost i čekanje

Bili su dugi dani oni koji su nadolazili, nova svitanja nisu donosila ništa novoga, nije bilo novih pisama na pragu a još manje bilo je vijesti o najdražoj mi gospi. Naravno raspitivat sam se tih dana stao onako diskretno ne bi li kakvu novu vijest čuo o miloj mi, koja ko kakvim čudom nestade.
Vruče ljeto moju gospu k dalekom moru progna i to bi razlog što grad ovaj ko i srce moje opustošen ostade.
Najviše od svega bi mi žao što nisam imao priliku da pozdravim ju prije nego li ode na dalek put, te tako ovaj sonet ostade isprazno maštanje jednog pjesnika…
O tome imao sam ovo za reći…


Kreneš li na put



Kreneš li na put do dalekog mora,
uspomenu tajnovitu ponesi,
i sutonu se raduj ko Laura.
Tko zna!? -možda se ipak čudo desi.

Dok u daljini cvrčci tiho cvrče,
a morska pjena valova pjeni žal,
i kad nebo halju svjetlosnu svuče,
pusti neka ti nogu dotakne val.

Nimfa u tom trenutku za me budi
jer samo tako nestat će daljina
dok naslanjam glavu na tvoje grudi,
naši će snovi postati istina.

Oh, ne dotakneš li morske valove,
vidjet` mi nećeš lice, samo snove.



Tih dana srce mi strašno klonu te zazvah „Dante“ ne bi li mi utjehu dao, al srce shrvano ne dade uhu da dičnog duha moje tijelo čuje, te klonuće bi još veće u tom trenu…
Kad uzeh spise, njega velikoga, ko kad ruku mi ponese neka sila jaka te mi ona pred oči raskrili dvanaestu od onih vječnih rima. O „Dante“ oprosti što kad zazvah tvoje ime, moje srce klonu ko kad napustio si me, no ti bez riječi eto u suprotno uvjeriš oči ove…
Vidjeh tada tugu što stvori ju daljina i nađoh silu onu što pjesmu nosi u visinu…




Ljupki pozdrav



Gospo, nek do vas ovaj pozdrav stigne
jer srca mi pola za vama ode,
u pratnji Amora da Vas uzdigne,
hvalu, ne bi li uzvratili dovde.

Kažete li, Vi uzvišena nado
da uskratit pozdrav, vaša je želja,
tad` znajte da lice ću vaše mlado
ko spomen imat što oči mi žulja.

Vi ste ona koju najviše ljubim
sjena vaša iz snova druge tjera
bez milog oka vašeg, život gubim
o, uz Svevišnjeg jedina ste vjera.

Ljupki pozdrav neka se do Vas vine
da se vrate sve u srce vrline.



U to osjetim da Amor blizu mene stiže, ne vidjeh ga al ko kad povrh mene začuh kako uzdisati stane; Zar otišao nisi ti mladoliki-starče kuda sam te pjesmom otpremit dao, nego ovdje ti uzdisati sad si stao?! Zar uzdisaja svojih, misliš, ja se nisam naslušao?! Zbori il odlazi, uteg uistinu jesi što mi život k zemlji tiska…



Reci da vijest nosiš lijepu



Tog što se spusti da mi srce grči
ja ne mogu tjerat` nije mi u moći
u srce bez milosti žudnju toči
da očajne budu nesane noći.

Kad donio bi glase vladarice
zborit milije bi bilo s tobom
pa mi gnjev ne bi crvenio lice
već častio te riječju kao gozbom.

Svak` je nemoćan u vlasti moćnoga
te mu teško pada hir gospodara
zaveži mog` jezika bahatoga,
svojim ko kad nosiš divnoga dara.

Čekanje ovo čini jezik zlobnim,
prozbori da ne činiš me žalobnim.

....................

.....nekoliko soneta... (napisano ovih dana) ...


Vjerni sam sluga…



Vjerni sam sluga vaših raspoloženja,
k`o što vidjet, da želite gospo moja,
za svu svoju tugu nemam opravdanja,
osim tuge vaše ko kad je bez kraja.

Zar uzalud su recitali htijenja,
što ih sročih s ljubavlju, bez broja,
pa napisah; ne vidjeh ljepša stvorenja
te mi nada, tren bit` vašeg zagrljaja.

Ugodu učinit` , vi bi gospo mogli
u jedan od svih mi preostalih dana
kad bi samo pogled k očima digli

tako ne bi bili srcu teška rana,
već bi tijelu i duši život smogli;
sva milina, oku potrebita hrana.



Zvijezde…
(Johana Volfanga Getea – Noćne misli )


Oh zvijezde, daleke zvijezde, sjajne,
tihe i po vječnom nebu razasute,
bezbroj puta u pjesmama opjevane
dok pjesnici noću pišuć` sate krate.

Obasjale vi ste mnoge zaljubljene,
al što od tog` o ljubavi više znate,
kad ste jadne tako usamljene hladne.
Jel` to sjajem svojim nama zavidite?

Utjeha vam vječno svijetliti mornaru
i kad neka padne, ispunit mu želju
dok pjevajući pjesmu grli gitaru.

Al` kad jednom približi se priobalju
pa mu kroz tijelo osjećaji nav`ru
zaboravit` će na te nošen ljubavlju.




Mogao bih te voljeti…


Mogao bih te voljeti beskrajno,
odveć žudim za tvojim dodirima,
al ti si sanjar,( nije nam suđeno )
maštaš o uzvišenim ljubavima.

Mogao bih te voljeti iskreno,
kad bi vjerovala svojim čulima
usnama što žude ljubit te nježno,
kad bi prestala živjet u snovima.

Ne vjeruj pjesnicima oni lažu;
u nedokučivim žudnjama duše
dok svaku ljubav u nebesa dižu,

od ljubavi naše vidješe ljepše
imenom ti svojim oni prisežu!
Al` gdje je ljubav rad koje uzdišu?



Ti si pjesma…


Bez tebe žedan, gdje obilno se toči
i gladan za stolom dobrog gospodara
sve obilje bez tebe mi zaudara;
onaj sam što mu se bolno srce grči.

Ti si pjesma, a svi poljupci, riječi,
taj nježni dodir što se u stih pretvara
pa iz dana u dan novu strofu stvara,
pjesma si ti i štuju te moje oči.

Zakunem li se ikada tebi, nebom,
da živim i da su mi pjesme nijeme
kunem se; ti si pjesma, kunem se grobom.

I možda jednog dana napišem rime,
( ne tako lijepe kao dan s tobom )
obične rime što nose tvoje ime.

...............

..... Zapis o miloj gospi....(nastavak)....


XI – Još ponešto o ljubavi

U ovoj knjizi o ljubavi, mislim da bi bilo dobro reći i nekoliko riječi o važnosti da ljubav ipak mora dodirnuti tlo, tlo po kojem svakodnevno zaljubljeni hodamo u želji da pronađemo i doživimo uzvišenost.
Nadahnuće, otkud nadahnuće za ovih nekoliko pjesma koje ovdje donosim, teško je reći, ne znam, možda dolazi od toga što gledamo današnju mladež, možda od želje da pokažem kako ljubav ipak mora ići u smjeru da ostvi iza sebe potomstvo, jer čin je to žrtve, pravednosti i odanosti zakonima Božjim, il` jednostavno iskopano u nekim starim spisima koje u posljednje vrijeme čitam. Na kraju, možda je nadahnuće za ove sonete samo pokušaj razumjeti ljubav u potpunom smislu…



Nit` ptica neće letjet


Nit` ptica neće letjet iznad polja,
što obuze ga drač i makija gusta
od pogleda sva su skrita obilja
pa pustara ta još više zarasta.

Podari svoje krilo izabranom
ko rataru što podaje se polje
u tren kad rosa mije zorom ranom
da u dan budući raste obilje.

Ne krati truda onom što te hoće,
ljeta ne snube već jalovom čine
zemlju svaku što pade u bezvlašće
kad ti škrtost ne da svoje dažbine.

Nije čas da se krilo nebu nada
ipak, život je lopov što potkrada.



Plati danak,


Platiti danak, sad ti je vrijeme,
i spram života odlučnost pokaži
plati li nemar zatrt će ti sjeme
ko i carev vazal kad namet traži.

Okrutna je ta misao prijeka,
jer ti ponos mladosti, nudi krila,
al ne reče; ona su kratkovjeka
da bi te tvoj cio život štitila.

Nema u visinama za te mjesta
po zemlji ovoj muljavoj se hoda
i nije svaki dan onaj što blista,
al znaj nije vazda slatka sloboda.

Nek` ti je zalog za mladost nesitu
krv što natapa lozu plemenitu.



Mira nećeš imat`


Mira nećeš imat` ko ni grozdovi,
ko kad jato na njih sleti čvoraka
pa ubogi plodom budu trsovi
dok gozba traje a već prije mraka.

Tratiš li vrijeme prije vremena
kad čas je da ga imaš samo za se
pa ne čuješ svog` govora smislena
od pjeva mladosti, ne čuješ glase.

Naplatu ćeš steći u one dane
kada na travnjaku ne bude jata
već različak plavi što dušu gane,
pa ti suza i muk budu isplata.

Uz pobjedničke trublje idu zvona,
da mladost ne bude starost dokona.

...............

...............................
• 01.7.07. / 22:25
Nadahnuće za ovu pjesmu dobio sam poslije smrti Dragutina Tadijanovića velikog pjesnika koji se pridružio
„Društvu mrtvih pjesnika“.
................................





Društvo mrtvih pjesnika

Konoba oronula,stara.
Prostrana taman toliko,
Da primi veselo društvo.
Željno da se gozbi,da se časti.
Družina slavna,poznata svima.
Društvo mrtvih pjesnika,
Večer svoju,poezije ima.

A ja sam,pomalo stidan
U zapećku sjedim,promatram.
Drugačiji od njih,čast imam
U društvu mrtvih pjesnika,
Jedini sam živ,slušam.

Stolovi prostrani,za gozbu spremni,
Voštanim svijećama osvijetljeni.
Svatko od njih,svoje mjesto ima
Za stolom i u povijesti.
Kada su svoje lako pero,
Oštrili,na bijelom papiru.

Glasovi isprepleteni,živahni.
Svatko od njih,ima nešto za reći.
Viziju svoju,kroz stihove ispisanu.
O ljubavi i sreći,tuzi i boli.
Svjedočiti mogu o vremenu,
Kada su živi bili,kada su pisali,
Stihove svoje,kojima su slavu kupili.

Večer odmakla,po svijećama se vidi.
Vina što se pije,sve je manje.
Glasovi sada još su glasniji,
Svatko od njih,još stihova ima.

A ja u zapećku sjedim,promatram.
Čast imam,poeziju slušam.
Sada siguran da viziju imam.
O ljubavi i sreći,tuzi i boli.
Svjedočiti i ja mogu,perom.
O vremenu, u kojem živim.

..............................................

.....zapis o miloj gospi...(nastavak)....


XII – Obuze me…i misao luda

Obuze me danas cijeđen talog Slavonskih ravnica, onog stabla što ponosna domaja povrh svega ko napitak svoj slavi, dokolica moje srce uzeti je htjela, pa mi dušom, misao krenu opijena. Bujati su misli stale ko kad onaj što preklinjem ga i toliko volim posla strijelu da mi ispočetka srce rani, te ucrtavati mi stane pored lika moje gospe vječna, lika nepoznate one što i sad stihovi mi njeni u mislima bruje. Zašto sad napadaš me smjelo kad mi srce žudnjom opijeno slavi, pa mi lika pokazati želiš, one ljupke što stihovima obuzeti želi srce moje, odagnati misli nisam mogo` te odlučih napisati stihove ove…



Rime za gospu


Zar ti snaga spram mene tol`ko raste
što znadeš me duže, mučiš me više,
pa sudbu takvu meni izabraste,
Ti i gospa što rime nježne piše?

Nije bez povoda ta zanesenost,
jer u tebi pravog krivca nalazim
što u oku mi vidje neopreznost
kad ranjavaš me potezima brzim.

Znam odakle ti moći u luk slaze
otud i tuge za me odabrane,
ukrstit hoćeš nepoznate staze
da njena pjesma moje srce gane.

Nek ti je znati, da vječnost je rima
u nadi, što za gospu srce ima.



Do kud mogu ići rime


Do kud mogu ići te moje rime,
i kol`ko prostran je stih o ljubavi,
a da ne kažem tvoje ljupko ime,
i ne odam gdje li srce boravi?

Vrtlog vječnosti komeša čeznuće,
ljubav, strast, požudu i patnju srca
i piše si vlastito odreknuće
u zbilji tu gdje nastaje stih pisca.

Ispočetka pa u nedogled tako
ista riječ u srcima vri: LJUBAV,
te dotiče nadahnuće i trpko
i slatko, nekad čineći stih labav.

List sam na stazi pod tvojim nogama
vjetar me diže pred tvojim očima.



Kad doznah da priliku ću imati pročitati nekoliko stihova javno, od onog što još nije poznato. Ja, razmišljat stanem; koje to stihove pred pukom i gosparima a nadasve pred gospama mogao bih pročitati, jer ipak mi najveća milina bi pisat za gospe, poradi uzdaha njihova meni tako vrijednog. Izdvojim nekoliko naslova, naravno kojeg sadržaja nego li onog što ljubav u rimama veliča, al uto jedna misao me prenu; zašto ne napisat nešto novo, možda u tom plemenitom skupu bude i gospa ona što pjesmama htjede steći pozornost moju. Izazov pred sebe, ja postavim visok, jer nadahnuće mi bi, kako ohrabriti gospu na pisanje rima a da ne rasplamsam u noj onu žudnju što osjetih u stihovima njenim, a razloga radi da joj ne pružim utjehu lažnu.
Pošto odlučih pisati za samo jednu gospu a koja je meni nepoznata i da bih pohvalio njene stihove te je potaknuo na nove, to napišem ovako…
„Tebi gospo što veo lice skriva,
a s usana, pjesama slatkih pjev
čujem, pokaži se neutješiva“
i u posljednjem stihu te strofe joj poručim ovim riječima..“da načinim ti od rima hvalospjev“ kako što se može vidjeti, odluči li mi pisati ponovo,moje obećanje za nju je da veličat ću je u svojim stihovima što smjelo zborit pristaje u stihove izraziti osjećaje svoje. U drugoj strofi želim ju još više ohrabriti jer govorim kako mnogi čitajući moj pjesme ne mogu shvatiti kolika je moja žudnja te im preostaje da se pretvaraju kako ipak razumiju, to slikovito opisujem kao oko koje plaće bez suza da bi pokazalo neko lažno razumijevanje, misao se nadalje proteže i u treću strofu u kojoj kazujem i to kako znam da ona zasigurno razumije kolika može biti žudnja u srcu koje Amor zaposjedne, pošto znam da je i ona u vlasti tog Amora, na kraju dodajem kako mi jedino preostaje shvatiti da od toga nema pomoći jer vlast Amora nema milosti…
„razumjet` imam kako ljubav zori.“
Posljednjim stihovima joj se obraćam neka piše pjesme da svi kroz stihove uvide koliku vlast nad nama ima Amor.
Sada sam vam u cijelosti rekao koje nadahnuće me vodilo kada sam pisao sonet pod naslovom: „ zbori gospo o žudnjama svojim“ i ovdje vam donosim taj sonet u cijelosti…




Zbori gospo o žudnjama svojim


Tebi gospo što veo lice skriva,
a s usana, pjesama slatkih pjev
čujem, pokaži se neutješiva
da načinim ti od rima hvalospjev.

Jer oni što rime moje poznaju,
ne mogu dokučit u njima žudnju,
ko kad oči tužne suza nemaju,
al plaču, dajući se tugovanju.

Pišem ti jer u vlasti sam Amora
u snu vidjeh kako s tobom zbori
i osjetih moć kad oči začara
razumjet` imam kako ljubav zori.

Stihom reci da razumjet` mognu svi;
U gospi, kakva žudnja sad boravi?

...................

.... Izdao sam na žalost samo jednu knjigu, krajem 2008 godine...

"99 ljubavnih pjesama"
...sve ostalo čeka, a valjda neka bolja vremena(financiska)



99 ljubavnih pjesama
Autor o knjizi „99 ljubavnih pjesama“

Svatko od nas ima svoje velike uzore iz svijeta velikih pjesnika, pa tako i ja. Ova knjiga bi se mogla podijeliti u tri cjeline, tri različite forme soneta. Prvi i najveći dio pjesama potječe iz perioda u kojem sam čitao Pabla Nerudu i njegovu knjigu „100 soneta o ljubavi“ koja me navela da se okušam u takvoj vrsti pjesničke forme. Naravno pišući kao i Neruda te prateći samo vanjsku formu. Stoga većina pjesama baš kao kod Nerude, odgovara samo vanjskom izgledu soneta. Naslov knjige je simbolički odabran u to vrijeme i usko je vezan s knjigom „100 soneta o ljubavi“ . Sljedeće dvije cjeline su isprepletene ; u drugom dijelu knjige pišem pjesme u dvanaestercu i pratim vanjsku formu soneta te su posljednji dio soneti u dvanaestercu. Moram napomenuti da prve sonete pišem nadahnut sonetima Williama Shakespeare koji su me u potpunosti oduševili, kao i soneti Francesca Petrarca.
Pjesme koje su napisane pod izravnim utjecajem nekog od velikana poezije označio sam podnaslovom te pjesme, odnosno autora pjesme.Posebna cjelina ove knjige odnosno dodatak ovih devedeset devet pjesama je cjelina nazvana „sonetni vijenac“ u kojoj ima petnaest pjesama. Moram istaći i činjenicu da je ova knjiga nastala u periodu od stotinjak dana, te je svakodnevno pisana s mnogo ljubavi i entuzijazma, a vi kao čitatelji donijet ćete svoj sud.


Slavko Kukec

Sonetni vijenac

Ne bih želio opteretiti pjesme koje se nalaze u ovom poglavlju oštrom kritikom koja bi išla u smjeru koji sam po sebi podrazumijeva naslov Sonetni vijenac. Doista, sam naslov zahtjeva mnogo više od onog što sam napisao u ovom poglavlju. Želim se osvrnuti na ono što je napisano. Pjesme su pisane u desetercu i svaka pojedina pjesma kao zasebna cjelina soneta ne ispunjava sve kriterije prave sonetne forme. Naime, prva i druga katrena nisu povezane zajedničkom rimom kako dolikuje sonetu već su odvojene u zasebne cjeline dok drugi dio od dva terceta imaju povezanost zajedničkom rimom. Na samom početku donio sam odluku o upravo ovakvom izgledu budućih soneta koje sam počeo pisati; naravno, oni koji razumiju bit Sonetnog vijenca će se složiti sa mnom da sam si u samom početku olakšao pisanje ovih petnaest pjesama uokvirenih pod naslov „ Sonetni vijenac“. Nadam se da svi ovi nedostaci neće umanjiti ljepotu i trud uložen u ove pjesme.Posebno želim istaći da ovu cjelinu gledate kao svojevrsnu zahvalu mene kao pjesnika ženama kojima sam pisao, kojima se sada i zauvijek divim, jer što je pjesnik bez svojih muza.

Slavko Kukec





Iznad stihova

I

Draga moja, bezbroj puta ljubljena,
pisati želim čudne ljubavne sonete.
U spomen imena tvoga i ljubavi
što teče kroz vene k srcu ludom.

Nije za tebe i mene zlatni stih soneta,
božanske stihove ostavljam bogovima
jer ljubim te svojom jednostavnošću
vrelim usnama što pucaju na vjetru.

Ne prepoznaš li oči u slici vremena,
znaj, tvoje su jer vidim ih u bojama
kako se prelijevaju iz svjetla u tamu.

Svaki gnjev, svaku suzu moja ljubljena
živio sam radi tvoga zvučnog imena:
-Ne saginji glavu, ljubav si, iznad stihova.



Prijatelj

II

Nemam prijatelja po imenu Pablo
koji bi me mogao utješiti ili hrabriti.
Drugačija su imena mojih prijatelja
I, malo, stvarno malo ih u srcu ima.

Nisam žalostan niti se radi toga kajem.
Život je rijeka što sprudove stvara
i ostavlja iza nas nasukane dane jada
težeći k nekim novim prostranstvima.

Čuvar sam silovite al` prekrasne rijeke,
hirovite rijeke života s obale dvije,
Ti, moj si prijatelj kad god te zazovem.

Pjevam ti, a vjetrovi nek` nose glasnu jeku,
Daleko, još dalje, još mnogo, mnogo dalje.
- Prijatelja imam i najveću ljubav života.



Imenom tvojim …

III

Đurđica, ime prekrasnog cvijeta
što crpi iz zemlje dobrotu svijeta,
ljubeći sunce svojim licem bijelim,
cvateš i mirišeš u rukama berača.

Kaplja znoja uzdahom začinjena,
napaja onu istu rijeku našeg života
ne bi li razblažila svu sol i bol rana
- Neka te, pronaći pravu mjeru si znala.

Imenom tvojim ja svijet moj zovem,
a svako slovo ko` iskra užarena
pali vatre u dubini duše razigrane.

Dopusti da trajem, da se nadam i sutra
kako ću dovijeka zazivati tvoje ime
dok na koncu izgorim,ljubeći usne vrele.

.....................

Moja si hrana …

IV

Koliko trpljenja ljubav u sebi nosi
ne brojeći sve naše protekle dane,
znamo samo ti i ja, gdje su samoće
i okrutni dani što ledili su krhke kosti.

Koliko radosti kroz ljubav istječe
poput meda iz košnica s vrhova grana,
kako li su samo slatke te usnice
što kušale su nebesku hranu bogova.

Ti i ja k`o dva luda mornara na rijeci
i danas plovimo neustrašivo, živimo
ne bojeći se silnog vihora ljubavi.

Hrana si moja za svako novo svitanje
i moje crno vino za žeđ ljubavi,
moja si, ljubavi, očima te gladnim gledam.



Zemljo

V

Ti, zemljo ravna i crna, najcrnja
u svojim nepreglednim poljima
što zlate se u klasu zlatna žita
i makovima crvenim, snagu daješ.

Rahla i podatna zemljo živuća,
bezbroj koraka po tebi ostavih
dok ne ugledah oči što rodila si
iz dubine svoje suncu prkoseći.

Zemljo naših očeva i djedova
zemljo gorda ponositih majki,
ljubim te, puštajući svoje korijenje.

Postelja budi za vječnost dovijeka,
al` ne razdvajaj dlanove ljubavi:
U tebi želim snivati oči ljubljene.



Oči

VI

Oči, ti zdenci što gutaju zvijezde
s beskrajnog neba velikih čežnji,
ogledalo duše s odsjajem ljubavi,
ponor su u kome nestaju moji snovi.

I svaki treptaj kapaka zvonko ječi
dok pogledom upijaš i dio mene.
U zjenici tragam za blistavom noći
posipan prahom sjajnog mjeseca.

Kako ne voljeti bistrinu tog pogleda
kad razaznati mogu svaki puteljak,
svaku želju, utočište svomu tijelu.

Živjeti je lako gledajući ta oka dva,
buditi se jutrom i očekivati tihi suton;
živjet ću dok za me te oči trepću.

Jutro

VII

Ne varaju nas mirisna jutra jeseni
kristalnom rosom okupane trave,
niti doziva huk vjetra u krošnjama,
skidajući list po list s umornih grana.

Vidim iskidane dijelove ružnih snova
u očima nabreklim pod teretom noći;
Sasušeni znoj miriše uvijek jače od jutra
dok noć se igrala pod tvojim kapcima.

Razgrni teške zavjese, svanulo je jutro.
Pusti kroz prozor samo malo te čarolije,
sjeti se: tu je čovjek koji me voli.

Ljubim, najdraža moja, te rane snova
dodirujući nježno tople obraze tvoje.
Noćas sam zaspao da bih te jutrom ljubio.



Ne volim te

VIII

Ne volim te kada si pored mene,
a u grudima rastvorena jedra imaš
dok se na jarbolu vijori zastava
moreplovca daleko od svog doma.

Ne volim te kada se tišinom hraniš
i žedna usta napajaš tihom tugom
dok ti koža umire na dlanovima
gubeći svu nježnost i toplinu dodira.

Strašljivac sam ja i veliki lažov
dok glasno zborim: - Ja te ne volim,
a srce lupa u meni krijući istinu o tebi.

Al` te volim, kako te samo volim
kada se vratiš s puta daleka
i daš mi taj poljubac sa kraja svijeta.



Zagrljaj

IX

Golotinju, nebrojeno puta izljubljenu,
bez stida izgaranu na postelji bijeloj
ponekad sanjam hodajući perivojem,
skrivajući se od pogleda u sjeni kestena.

O, vi oblaci ne igrajte se mojim očima
ne slažite postelju bijelu i nebesko meku.
I ti, vjetre, ne šumi kroz grane stabala
tiho poput uzdaha što čuvam u mislima.

Vraćam ti se ljubljena moja k`o slijepac,
iznova dodirujući mjesta nezaboravljena
putenom stazom dragih mi brežuljaka.

Primi me u svoj zagrljaj, u svoja njedra,
ne bi li mirisom kože koja nježno uzdiše
zadovoljila sva čula slijepe mi ljubavi.

.................

Tebi pišem

X

Ženo, što šutke trpjeti znaš moj hir,
vir dubokih uzavrelih voda nemira.
Teško breme zaljubljenog pjesnika,
što ljubi kamen i vodu, noć i dan.

Ne bole me misli u dubini tvoje duše,
znam da razumjeti želiš ovo srce
što pjeva mjesecu i sjajnim zvijezdama
i slavi poljubac ispod starog kestena.

Boginje kojima zlatnim slovima pišem,
a osmjehom ljubim crvene usne i ruke.
Ne proganjaš, već sa mnom stihove dišeš.

Tebi, ženo, naklon svoj ponizni dajem
i kako da ti se vratim, kad otišao nisam,
tebe volim, tebe ljubim, tebi pišem.



Niti ružna, niti lijepa

XI

Niti si ružna niti si lijepa, moja si!
Od Svevišnjeg samo za me izabrana
da mi služiš, da ti služim dovijeka,
tako se piše, tako se čita, tako se diše.

Oh, mladosti što cvjetaš povrh cvijeća,
slatka si u nosnicama poput jorgovana.
Tajnovita i trnovita kao ruža neubrana,
crvenom mi bojom bojiš meke snove.

Kada te jednom ne bude, mirisat će ustajao zrak
Ovog vremena i ovog zlokobnog mjesta
Na kome dočekah starost s ružom u rukama.

Tu si, niti lijepa niti ružna, al` obljubljena
I nosnice mirišu tvoje mirisne pupoljke:
Neka sve drugo na ovom svijetu, pričeka.




Tišina

XII

Danas ću šutjeti i šutke te voljeti.
Bit ću tih, tiši od oblaka na nebu,
i od sunca i mjesec,od noćnog neba,
k`o daleka zvijezda tiha al` sjajna.

Nisu tvoje tišine utišale riječi moje,
niti pogled umornih očiju što šuti.
Danas sam takav, tišina me voli,
i ruke su danas iznenada tako nijeme.

Znam da poznaješ tišine one najbolnije
što srce komadaju i suzama se napajaju.
Znam da znaš, bile su to naše tišine.

Voli me najdraža, najtiše što možeš
neka ti zavide svi nevidljivi duhovi
dok ljubiš, neka se čuje uzdah zidova.

...............

.... ova pjevanja sam napisao surađujući s jednom pjesnikinjom, zove se Medinea, upoznali smo se preko internetu, a kasnije i osobno jer se uspostavilo da živi ne tako daleko od mene,
Na žalost ovo pjevanje još nije gotovo u cijelosti, al imamo dogovor da ćemo ga napisati do kraja…u nastavku vam donosim prva četiri pjevanja…stil pisanja; jedanaesterac s vezanom rimom, abcba, cdedc, efgfe….

Osmijeh vam ostavljam….PiPi





PRVO PJEVANJE


MEDINEA:

U zraku miris, u oblacima sjaj,
a na meni čuvstva ljubavi nove.
Plivam kroz san u zagrljaju nade
misleći na ime kojim se zove,
Serafin koji me odvede u Raj.

Nit' vrsno cvijeće božice Lade
ne doliči boji njegova oka,
jer taj Serafin, zanosit i divan,
dade mi i piti čarobnog soka
da mi ispere sve ljubavne jade.

PIPI:

Lijepo sam od tebe imenovan,
kad k`o anđel dobri u pjesmi slovim,
al vrijeme sad je da istinu zborim,
ja sam PiPi s očima vrckavim
u stihovima tvojim priželjkivan.

Medinea ti si, rad koje gorim,
Ljupkost i ljepota za koju ginem
pa mi stihom teku vatre i boli,
lako se rad toga put neba vinem,
da o ljubavi vječnoj slatko zborim.


PIPI:

Kad reć` bi mog`o, kol`ko srce voli
to rekao bih riječima ovim:
Zamisli nebo munjama protkano,
noć, hladnu kišu na očima mrtvim,
izgubljenu nadu, mene što molim!

MEDINEA:

Ako je za svesilnu ljubav rano,
patnjom u vječnosti neka me kazne!
Klanjam se Bogu i prirodi divnoj,
sjetna im pružam ruke bolne, prazne,
jer ovo okrepljenje mi je dano.

Duša mi bješe u odori sivoj
k'o tmurna magla jedne zimske zore
dok ne upoznah te, dok ne pružih san
očima što danju i noću gore
nad nebom crnim, nad sudbinom kivnoj.

PIPI:

Zar preko brijega vjetar mirisan,
to notu šalje tvog slatkog uzdaha,
da me mami, da me strašću nahrani
da prijateljstvo živi bez predaha
ko i ovaj stih u dahu ispisan.

MEDINEA:

Zar uživat ću u krvavoj rani
i piti napitak smrtnog otrova
ako ti riječ ljubavi ne slovi?
Ne steži nam srca poput okova
već ih slatkim poljupcima nahrani!

PIPI:

Gaj zeleni, gdje sijeku se putovi,
poslije sata trečeg` u sjeni lipe
još dok cvrkut ptica očarat može,
ljubavnike što u strasti kipe;
trajati će minute ko vjekovi.

Al miris i mekoća nježne kože,
i oči iskričave pune nade,
i usne, i kose na ramenima,
što izludit mogu svako čeljade,
i lice; zar čekat je teško,Bože?

Nestrpljivost imam u koracima,
dok Sunce po sred neba žarko sjaji,
a pogled mi ljubi one daljine
rad` kojih žude srca otkucaji;
kreni, prema sjenovitim mjestima.


MEDINEA:

Boje neba u nitima haljine,
a lice – ozareno tugom, sjetom,
jer u duši nosim nesretnu vijest
koja rasporit će srca mačetom
ljubavnicima Sunca, mjesečine.

U toplim grudima mi čista savjest
no na usnama gorke molitve žar!
Zar ljubav uvijek voljena nije?
Molim Svemoćnog samo jedan dar:
obdari dobrotom očevu svijest!

Stupih na prag, žuto Sunce me grije,
po obrazu; nečije grubo lice
zaustavi me tada nasred puta
da zbori kaznom, a ja – poput ptice
sama u kavezu, tuga me bije.

PIPI:

Zar sat je proš`o il dva, sudbo kruta?
To sjena izdužena otkrit želi,
da oblik će nestat` u noćnoj tmini
ko kad bez riječi tu istinu veli;
ljubav danas neće bit` dodirnuta.


PIPI:

Čekat` ću još trenutak u tišini,
još zvijezde nisu zasjale sjajem,
onim, što u očima njenim vidim
dok s usana ljubav njenu pijem,
čekam nadajući se toj milini!

MEDINEA:

Crveni obrazi, k'o da se stidim
poput djeteta mila, al' u plaču
jer iz ruke mi otac uze želje
(na putu k tebi), tu želju najjaču.
Raspline se ona u duševni dim.

A otac, pun nevjerne znatiželje
priupita me za polazak i put.
Htjedoh priznati, al' me uznemiri
njegov glas čujan, stasan i nježno ljut.
Postadoh sjetna, izgubih veselje.

Zavjese plešu, vjetar kroz njih piri
dok pišem pismo ljubavnim slovima
ljubavniku svom, što vjerno me čeka.
Pisah mu da sanjam ga u snovima,
no protiv nas su zvijezde, svemiri!


MEDINEA:

Vidjeh dječaka, sakriva ga smreka
i poslah po njemu ljubavne rime
duboko, u to sjenovito mjesto
gdje očekuje me tvoje lice, ime,
zagrljaji, san do kraja vijeka.

PIPI:

I čekanje sad više ne bi isto,
zlokobne misli mira mi ne daju
ko kad tmina ugasit hoće žudnju
dok nemir i bol mjesto nje jačaju,
jer oči ne vide puteljak čisto.

Kiticu cvijeća što skupih za nju,
sad ruke premeću što nadu gube,
jasno bi bilo svakom drugom stvoru,
( osim meni, da vidjet neću tebe )
što se sve više dajem tugovanju.

I kad prvi glasi zvijeri dopru
iz dubine sada već mračne šume
ja krenuh kući, ne poradi straha;
već s mišlju da u satu kasnome
sve tužnije misli u me naviru.


PIPI:

Blizu prvih kuća, uzeh predaha
i dok sam slušao pjesmu zrikavca,
stiže dječak ko da ga zvjerka goni.
Tražim te! Medinea suzna lica
pismo ovo šalje, teškog uzdaha.

MEDINEA:

„Najdraži! Tuga mi tijelo lomi,
znam: silno žudim, a vidjet te neću
ni taj dan, željan proljetnih dodira.
Kako na koži osjetiti sreću
kad' rad' drugog' crkveno zvono zvoni?

Da, dragi moj! Duša mi nema mira
jer otac me već za drugoga sprema
i haljinu bijelu nosim često.
U mirisnoj kremi mirisa nema,
ne svira za nas melodična lira!

No opet! Oko srca mi tijesno
pa plačem - poradi ljubavi naše -
jer ne vidjeh te (a željna sam bila),
jer zlokobne sile vatru mi gase,
stjenovito postat će naše mjesto!


Borit ću se, k'o lavica i vila,
za čast naših osjećaja i snova,
no ako u lipnju, zadnje subote,
oglase se gorka crkvena zvona,
ne pati za mnom – ti mi čuvaš krila!“

PIPI:

Rad` slova svakog još više, ljubim te,
al suzne oči sad nebu govore
i zvijezdi svakoj nek još više sjaji;
u sjaju spavaj, kad tuge umore
to krhko tijelo kom ljubav krate.

Oh Bože, srca zadnji otkucaji,
iz ovog tijela pripast će Tebi;
al molim te u ovoj tuzi,boli
čuvaj joj usne da drugi ne ljubi,
onu što srce nikad ne zataji.

Sad mi valja poći kući gdje toli
dugo u noć postelju grlim, stišćem,
jastuk kvasim, kad oči ti ne vidim
ko kad zimi rad` studeni cvokoćem,
u praznoj sobi s mišlju što voli.




MEDINEA:

Krevet tamno plavim cvijećem kitim
i suzama mislim o melodiji
udaraca skrušena srca moga,
jer kameniti su plesni podiji
kad' u zagrljaj plesom k tebi hitim.

Njegova ljubav opasna je droga
koja pokrit će mi zemljom tijelo
i obući mi haljinu vijekom
crnu; samo pahuljasto bijelo
nosim uz otkucaje srca tvoga!
DRUGO PJEVANJE
PIPI:

Zora u tišini ne mogne svanut`,
gužvam pismo, stoti put čitajući
oh, njeno bolno pismo suzom kvasim,
dok mi ruku, srce vodi pišući
te stihove kojima ću je zovnut`.

„Najdraža! Ja ti osmijeh donosim,
i s novom zorom još više volim
zato tužna nit` trena nemoj biti
s novim danom još te više želim
da svakome stvoru tako prkosim.

Oh, dragi moj! Srce će govoriti
u sjeni podno stare lipe, danas;
sutra il dan dok život u me kuca
i prestat` živjet` neću dok čekam čas
kad poljupce naše nećemo kriti.“










MEDINEA:

Bijeda je poput okrutnog suca
dosudila bijedu dušama našim!
Ispustih suze, orošene kose,
što bjelkasto lice učini lakšim
trena kad' majka na vrata pokuca.

Oči joj čudesnu radost nose -
papir ispisan rimama i stihom.
Ta moja ljubav još me silno želi!
Riječi čitah u šapatu tihom,
te riječi koje mi ruku prose.

Kada bi se naši poljupci sreli,
vječnost bi postala naši trenuci:
morska pjena u zagrljaju snova,
tvoj glas k'o latica u mojoj ruci,
dodiri, ljubav - sve što bismo htjeli!

Tada majka prepozna tvoja slova
i ime, potpis na rubu papira.
Gdje živi zaštita, ako ne u njoj?
Te noći sanjah zvuk ljubavnog pira.
Vidjet ću te! Kad' zaspi noćna sova.
PIPI:

I kad poče dan u hvali Gospodnjoj,
s cvrkutom ptica i zrakom Sunca
a miris rose i poljskog cvijeća
ispuni sobu dahom povjetarca;
nestane trag tuzi cjelovečernjoj.

Vatra na ognjištu iskri i plamti
Doručak sprema moja stara mati:
Tko li je kriv za taj zlatni osmijeh?
Pa tako stane pitanja redati,
radoznala al s puna brižnosti.

Ne pitaj majko rad` koje oživjeh,
rad` koje plačem il se osmjehujem,
ne pitaj za ime jer ne kanim reći
to tajit` obećah to joj dugujem,
drugačije li činim, činim grijeh.

Neka ti utjeha srce lijeći;
lice ćeš vidjet kad dođe vrijeme,
i prva doznat, ime njeno milo,
do tad` majko usne su mi nijeme,
molim te, ti se smiješi mojoj sreći.




Zar ja to čujem da je zagrmilo,
oh majko, ne reci, istina to je!
Na put se spremam i susret s dragom,
gdje nestaju s neba plave boje
zašto se Sunce sad od mene skrilo?

MEDINEA:

Jutro odiše mirišljavim tragom
tvoje prisutnosti sred moje kože.
No uskoro će tog maštanja sjena
bit' ispisana tvojom rukom, Bože,
bit' ispunjena neviđenom snagom.

Proljeće, sjaji, nježna boja tena,
cvrkuti ptica na granama živim,
pupoljcima ogrnjena svečanost
i vitez - ushićena mu se divim
jer gospa sam, njegova čast i žena!

Sa mnom je Duša Zemlje, krči most
kojim dolazim do njegove duše!
"Grmljavina će doći." - mrmlja oblak
i ja ga čujem, a vjetar što puše
šapće mi da dolazi nezvani gost.




I zaista! Nakon zore pao mrak
nad očima željnih tvoga pogleda!
Neželjeni izabranik srca mog'
zove me imenom slađim od meda,
udiše moj miris kroz jutarnji zrak.

PIPI:

Zar potopa moram gledat` bibliskog`
i prisjećat se suza što sam lio,
kao što lije ovo nebo danas
kad dan je prošao a da nisam volio
usta nježnost i oka ti bisernog`.

Dok nebo plaće nema mjesta za nas;
stara lipa svjedočit sjenom neće,
nit stope žurne na putu prašnjavom,
nit ptice, nit zvijeri vidjet nas hoće,
znam da ću ko i nebo biti noćas.

Tugo zar tužnijom možeš bit` kletvom,
kad oka pogled u daljine pružaš,
da prepoznat` mognem onog što hoda
putem kojim draga moja, ti vladaš,
oh, aveti; srce probadaš javom!
MEDINEA:

Iz ruku mi nestade sva sloboda,
on me zagrli kao najveći spas!
Oh, Amore, svesilni ljubavniče,
zar ne čuješ nespokojne duše glas?
Suze su slane kao morska voda.

"Moj san! On mi u zagrljaju niče." -
reče mi vitez, nesuđen srcu tom.
- "Dajem ti svo bogatstvo koje imam.
Raskošni vrtovi će nam biti dom,
podanici ti ime časno diče."

"Ali viteže, u ljubavi si sam.
Moji osjećaji ne pripadaju
tvome srcu, nego srcu viteza
za kojeg niti zastave padaju,
za kojeg se ne gradi kameni hram.

Ti si sred mojeg srca poput reza,
ruka koja drži taj krvavi mač!
Nek' mi oprosti tvoja duša smjela,
ali ne žudim njoj! Evo, stiže plač,
oslobodi me, slomljena sam breza."
PIPI:

Što mi je činit, već krenut put sela,
nek me kaplja ne sprečava iz neba,
da pohitam žurno u njene dvore
utjehu mi srce bolno sad treba;
da nije on taj kog bi ona htjela.

Neću li vidjeti ono najgore
u sjenici posred vrta zelena,
međ` ljiljanima gdje se ljubi, dragu,
gdje odoljet nije mogla rumena
dok kaplje sitne po licu romore.

Oh, sretan ću bit kad raskinem spregu,
što otac joj kuje s vitezom tim,
zar da ko ružica pod Suncem vene
rad zlata u kulama kamenitim
a ljubi, ljubi mene bosih nogu.

Sad oči već vide lice voljene,
tužna je ona dok njemu govori;
o, koda ga svojim životom moli,
a on sav u nekakvom čudu gori,
kad mu pokaže za kim ona čezne.
MEDINEA:

"Ne preklinji moju ljubav dok voli!
Reci mojoj duši da te ne ljubi,
ne licu što sada u te gleda bjesno.
Izdaješ me!, no tvoje srce gubi
jer grizem ti obraze poput soli.

Uz mene ćeš sjati, najljepša pjesmo
ikad' pjevana; njega zaboravi,
jer jedino ću ja ljubiti, silom
usne ti slasne, crvene u javi,
najveća ljubav sad' je gdje mi jesmo."

Izreče vitez zaigranim bilom
a ja, sva u palom cvijeću, strahu
vidjeh u daljini oči moga sna
kako motri me, rasipa u prahu
kapljice kiše sa ljubavlju milom.

"Viteže!" - kaže mi duša k'o da zna
da svjetlost je staza kojom će proći
njihove duše zaljubljene u čas
sjaja najveće zvijezde u noći.
-"Kada sam s tobom, ja sam korak do dna.




Al' zagrljaj Vam dajem, cijenim Vas."
I zagrlim ga sretna, sam' jedan tren
jer vidjeh njega, moju ljubav, moj dah,
jer namjera mi bješe da ode snen
od mene, da duša mi doživi spas;

Sanjah da ode, kao duševni krah,
i, odsanjah! Šapatom mi prozbori:
"Gospo, zar ja to olakšanje ćutim?
Sad' odlazim putem što strašću gori
da svi vide da ozdravih u taj mah."
TREĆE PJEVANJE
PIPI:
"Gospod je htio da očima vidim
suparnika kako ti u dvore kroči
i strašna me želja u srce dirne,
da vidim ljube li ga tvoje oči!
Oh, riječi su ovo kojih se stidim
al' bez ljubavi tvoje život gasne;
reci Medinea, sumnje ugasi!"

MEDINEA:
U vrtu leptiri lete, šaraju
cvijeće što dugu kosu mi krasi
čekajuć' na tvoje dodire strasne.
Riječi više dušu ne paraju,
već slave ljubav, njeno ime i čas
u kojem će poljubac biti bliži
vjernicima koji mole na sav glas.

PIPI:
Što to tvoje usne obećavaju,
Oh, zagrljajem čvrstim ti mi kaži
Da su ti u žudnji dugački dani,
I zbori jasno; ljubiš li me tajno?

MEDINEA:
Dragi! U zagrljaju ti ostani
da zborimo si ljubav, a ne laži,
stoga, znaj: ovo lice nije bajno
jer šapuće ti vrele osjećaje
koje mu duša uvijek sakriva
svaki put kada joj samoća daje
neki dodir, šum, nešto osjećajno.

Ako taj jedan zagrljaj otkriva
istinu mojih snova o susretu
dugo iščekivanom, odsanjanom,
grlit ću te k'o što ptica u letu
grli plavo nebo sve dok je živa.

PIPI:
Ti, što čežnju zoveš mojim imenom
i ljubiš otkrivajući mi sreću,
dopusti da cvijet jedan uberem
za gospu, jedinu ljubav najveću;
oh, ružu darivam ružom mirisnom.

MEDINEA:
"Dopusti da jednom suzom operem
ovaj trenutak dok gledam ti oči,
proljetne boje k'o mirišljavi dan!
Crvena ruža nek' krasi mi noći -
ta i ja ljubavno cvijeće berem
no jedino pupak tvojom rukom bran
može začarati dušu, dragi moj!

Ah, ja ljubim te više no ikada,
noću ti dajem poljubaca bezbroj,
ali tvoje usne više nisu san!"

PIPI:
Šuti, oh, šuti i ljubi me sada!

MEDINEA:
"Poljubac ti dajem, nek' ljubav cvate,
raspjevan nek' bude svaki stih, rima,
dok zagrljaji tu slast budno prate!"

PIPI:
Slatka si ljubav što u meni vlada!
Zagrljaj da traje želim danima,
trenutak ovaj zašto vječnost nije
pa ga prilika, što korača, kvari?
Ljubavi, kratko traju čarolije
a otac tvoj čini nas žalosnima.

Odlazim, da ga prizor ne razjari,
Sutra pod lipom, ljubit ću te opet
i šaputati slatka obećanja,
još poljubac jedan za novi susret,
i osmijeh nek' ti lice ozari.

MEDINEA:
"Taj zadnji čas slavit će nam sjećanja,
darivati nas uvijek iznova
lijepom, tako blaženom slobodom
i vjerom da nismo k'o dio snova
nego ljubavnici vječnog vjenčanja!

Ljubim te, ti moj si spasonosni dom
kojem trčim sama i u samoći.
Stoga, ne boj se; otac korakom
postaje sve bliži, i ja ću poći
da pod starim teretom ne ćuti slom.

A sada: zbogom, zbogom! Zborim lakom,
tihom riječju, jer vječnost je prekratka
i ljubit ću te opet, zanesena!"

PIPI:
Duga noći, što prođeš bez užitka,
uspomena si sad' u smijehu slatkom
što ga upijam s lica rumena,
lica što ga krije ove lipe hlad;
mila moja, kada do daha dođeš
na izvor ću te povesti, a dotad
zbori, je l' si od oca prekorena?

MEDINEA:
Rekoh: srce, ako za laži pođeš,
sjeti se okusa usana mekih
i šaputanja, tog' ljubavnog daha
koji još odzvanja poput rijetkih
nota što osluškuješ kada prođeš
ateljeima strastvenih uzdaha!
Tad' nije ni čudno da je zborio
samo tih šapat, nečujan za uši;
Mojem toplom licu je govorio
o slavi i čeznuću srca plaha.

Upita da li je ljubav u duši
taknuo vitez junaštva velikog;
već mještani hvale nevinost gospe
koju će blagosloviti sami Bog
mjeseca kada Sunce tlo isuši.

Najdraži! Dan, kada cvijeće pospe
svaki moj korak u zanosnom hodu,
bit će kao prvi i posljednji dan
vječne žudnje za Erosom; ugodu
tad' prikriti neću, jer tvoje stope

navješćuju Raj vječno iščekivan.
Pružam ti ruke, želim milovati,
oćutjeti kožu k'o jučer, danas.
Zajedno ćemo sudbu kovati
Jer nad nama je oblak nevin, divan!"

PIPI:
Zar te riječi što slušah maločas,
ti, ocu strogom, rekla si otvoreno,
sve hvale imenu mojem dodala?
Oh, da mogu te voljet' uzvišeno
skrbiš sebi opravdanje ovaj čas!

Na putu Sunca sva si zaplamsala;
da osvježiš si lice sad' krenimo
prema izvoru, vrutku naših strasti.
Od pogleda skriveni biti ćemo,
oh, da ljubav bi bolje upoznala.

MEDINEA:
U vjernosti želja će nam porasti
kada progovorim ti o snu, noći,
(tamnoj, jačoj i od gordijskog čvora)
koja obuze u mojoj nemoći
žed za tobom, tvojoj najvećoj časti.

Pada noć, a ja pod vlašću Amora.
Sanjah svečanu postelju bijelu
i samoću, tim bojama me grli;
tijelo mi bješe u odijelu
tame iz dubine najvećih mora.

Osjetih ti korak što k meni hrli,
žurno nosi lice tuge, jecaja.
Ustadoh se, hitam ti u zagrljaj
i ne ćutim toplinu osjećaja
dok te gledam - ta oni su umrli!

Sjena je tu, no dušu sad' čuva Raj.
Ti - moj vjernik za života i smrti -
posjećuješ odaje kazne moje
što tajne naše ljubavi zavrti
u smjeru sudbonosne krivnje! No znaj:
djetinje oči više se ne boje
vremena ostavljenog u ljubavi
jer gledam u prostranstvo sjaja, noći,
a ne okrutnosti želja u javi
što otrovaše vodu slatkog opoja.

Čuvstva se roje; sad' vidim i oči,
usne sto izgovaraju mi rime
pronošene dušom sa silnim strahom.
To lik je viteza što prosi mi ime,
kruni me krunom razapetom moći!

PIPI:
Oh draga, bol se lijeći smijehom,
a poljubac ovaj stvarnost je mila
uistinu jesam onaj što prosi,
tvoj dodir, poljubac, sva osjetila;
već te i majka želi zvati snahom.

Zar ovo vrijeme; ko vjetar u kosi,
ko ruka što klizi nagim tijelom,
il ko potočić ovaj što otječe,
i tren čak prkoseći žudnjom smjelom,
tebi i meni taj rastanak nosi.
ČETVRTO PJEVANJE:



MEDINEA:
„Tvoj slatki grijeh krvlju mi protječe,
radosno ga odijevam na sebe
poput marame natopljene octom;
što ako kivna sudbina ogrebe
nježnu nit svakog dodira, odsječe

vrpcu koja povezuje ljepotom
naše rime bajnih nam osjećaja?
Ah, rastanak! Nek' zaboravljen bude;
proljeće ushićeno, konac Maja,
ti pjevaš mi o strasti skladnom notom!

Nek' zastaje nam dah, nek' želje žude
više nego su ikada sanjale
dok vlada trenutak, iskra ljubavi!“

PIPI:
Tren onaj kad su joj oči procvale,
osjetih sram jedine mi požude;

oh, dok je čedna ležala na travi
poželjeh više od poljupca njena
to bi osjećaj, nedoživljen do tad,
al prevlada ona ljubav nadvišena
i sumrak što nas dvoje rastavi.

Danas žudim za njom više no ikad,
jer vidjet neću onih očiju sjaj!
-Pitam te brate, prijatelju vjerni;
Jel` me to Amor baci u zagrljaj
il žudnja u meni, glasa se ko glad?

Zbori jasno! Ne muči duh nemirni,
imaš li utjehu za srce žudno?

MEDINEA:
„Podno glave trava zelena, meka,
a iznad nas stablo procvalo, trudno,
izvor k'o da je kakav put svemirni

odnosi dio životnog vijeka
našim dušama u kratkom poljupcu.
Putene nožice on mi je prao,
A svoj miris ostavio u rupcu
da liječi boli poput lijeka.

Kada nam je dan tame trag predao,
ja prozvah još jednom ljubavi ime
i on me uze k'o slomljenu srnu
te poljubih snažne ruke što me prime
i sjajni pogled, kojim me gledao.



Sada mogu samo kleti noć crnu
što me rastavi od ljubavnika mog',
no doći će san, sanjat ću ga opet!“

PIPI:
Velim što vidim iz pogleda bajnog`,
ako Amor vlast ima i zna tajnu,

nije mu sudit` jer smutit` zna pamet
al ako ljuven pogled pohota je
u grijeh toneš i nisi za žalit`
stoga srce upitat moraš svoje
a ne čekat moj odgovor brzoplet.

Znadem i uzdam se da ću se divit`
nakani koju dobra dušu vodi,
ne sumnjam, kad već upitat me htjede;
vidi li se ljubav što srcu godi
u pogledu koji ne može se skrit`.

Reci više, kad gospu oči vide,
kakve su ti misli, što srce želi?
Oh, prijatelju teško o tom zborim,
um i tijelo ne bi isto htjeli;
uzvišeno i pohotno tad žude!




MEDINEA:
„Vladarice srca, rad' tebe gorim
dok bestidnik cjeluje ti obraze!
Zar zagrljaj bijaše tada gorak,
a ja pomišljah na strasti odraze?
Voljet ćeš me, kad' misli ti pokorim!“

- „Ta sa ljubljenim se kuje sveti brak,
moje misli Vi očarali niste!“
- „Zna li otac želje odabranice?!“
- „Postelje moje savjesti su čiste,
idem ka njemu ustupiti korak!“

- „Tako znači! Ti ni ne znaš granice
što ti je otac dao prema meni?
Tvoje tijelo moja vlast, naknada!
Kraljevstvo moje te nevinu ženi
da nam nasljednikom uljepšaš lice!“

PIPI:
Ne dopusti da tjelesno te svlada,
prije nego u srcu mjesto nađeš,
ako ti je mila ko što govoriš,
vrijeme je da njenom ocu pođeš
da ne priskrbiš, njoj i sebi jada.

To velim ti prije no što izgoriš!


MEDINEA:
„Volja očeva nije takve vrste,
Zar me pohotniku požude daje?
Vaša želja nema temelje čvrste.“

- „Pazi kako sa mnom, neuka, zboriš!“

- „Idem reći ocu da se pokaje
i odriješi me kobne sudbine.
Ta otac je! U njemu je utjeha,
a ne lažna ljubav poput Judine,
poput ove što Vaša čuvstva gaje!“

- „Poručit će bez imalo grijeha
da ti je milo postati mi ženom,
majkom nasljednika kraljevske loze.
Upravo gledam za njegovom sjenom
i u sebi ćutim žar osmijeha.“

PIPI:
Oh prijatelju, poznate su staze,
sad srce povest` treba hitre noge,
jer istinite nakane su čiste
kad ugledam oči te gospe drage,
bol vidim! – Tko joj osmijeh njen uze,




mjesto sjaja oči joj pepeljaste.
Zbogom! – Jer ovaj tren u dvore idem,
pred vlast njenu, da milost za nju tražim
da pred oltar, sretnu, ja ju povedem
a zvuci zvona nek ju ne žaloste.

MEDINEA:
„Ako, pak, otac moj plač drži važnim
Prijatelj blizak postat` će srama hram.“
- „Ljubavnici! Gledati u vas je čar!
Kćeri, Prvi vitez bez tebe je sam.“
- „Oče! Vitez svetost smatra nevažnim,

dobrotu moju ne uzima k'o dar
već kuje pakosti i želje bludne
kad' mu u zagrljaju budem bila.“
- „Ne uzimajte te misli za sudne,
ona ne pozna bistre ljubavi žar!
Nalik je anđelu, zbori k'o vila
Al' bludnik uništi te čistoće trag!“
- „Bludnik? Kćeri, odgovori mi jasno!“
- „Prije no kroči na ovaj kivni prag,
Znaj, oče, samo njega bi ljubila!

Tišti me patnja, to rekoh ti kasno.
Nebeska me ljubav veže za njega,
kada ga poljubim, počivam sretna
i zbog snova tih okanih se svega,
jer zaljubih se, priznajem, opasno.“
PIPI:
Oh, rđa misao mi bezuvjetna,
da smaknem brzo, onog što mi smeta,
al nauk o tome ja ne naučih
već mudrost štitonoše mi prenijeta,
a ne viteštva, vrlina zaštitna.

Nemam hrabru ruku onih najjačih
stoga dvojim a i Boga se bojim
i od suludih misli pobjeć` moram
priklonit se onim uzvišenijim:
Da! Tako ovog trena ja odlučih.

Ako pak mognem, ljubav da dočaram,
možda riječ svoju pregazit htjedne
otac, kad već ocem se zove njenim
rad srca nježna od svog` što ga dadne
poradi radosti njene, na svoj sram.

MEDINEA:
„I sada te gledam očima snenim,
budi mi zaklon od gladne zvijeri.“
- „Laži sudbine! Sramotu nam zboriš!
Zar ćete ju čuvati u nevjeri?“
- „Ne igrajte se srcem zaljubljenim!“

- „Kćeri, tko je san za kojeg se boriš,
želim čuti njegova imena zvuk!
Nisam ni kivan - jer čistoćom zračiš,
ali volja je u meni prazan muk,
'zalud u ljubavi beskrajno goriš!“

PIPI:
Ako pak ocu njenom proturječiš,
pripast će ti mučna kazna velika,
stoga mudar u pokornosti budi,
budi što jesi, ne glumi drznika,
jer samo tako ugled svoj dvostručiš.

-To riječi su što čuh iz svojih grudi;
u kojima srce za boj se sprema,
jer bitka mu ova od svih svetija
kad za ljubav svoju dokaza nema
osim u očima za kojim žudi.

A želja ne bijaše blistavija,
nikad iskrenija no što sada je,
dan je ovo za;“biti il ne biti“
kad duša srcu volju potvrđuje,
da je bez nje, umirati vrjednije!

.............

.... zapis o miloj gospi...(nastavak)...


XI – Još ponešto o ljubavi

U ovoj knjizi o ljubavi, mislim da bi bilo dobro reći i nekoliko riječi o važnosti da ljubav ipak mora dodirnuti tlo, tlo po kojem svakodnevno zaljubljeni hodamo u želji da pronađemo i doživimo uzvišenost.
Nadahnuće, otkud nadahnuće za ovih nekoliko pjesma koje ovdje donosim, teško je reći, ne znam, možda dolazi od toga što gledamo današnju mladež, možda od želje da pokažem kako ljubav ipak mora ići u smjeru da ostvi iza sebe potomstvo, jer čin je to žrtve, pravednosti i odanosti zakonima Božjim, il` jednostavno iskopano u nekim starim spisima koje u posljednje vrijeme čitam. Na kraju, možda je nadahnuće za ove sonete samo pokušaj razumjeti ljubav u potpunom smislu…


Nit` ptica neće letjet



Nit` ptica neće letjet iznad polja,
što obuze ga drač i makija gusta
od pogleda sva su skrita obilja
pa pustara ta još više zarasta.

Podari svoje krilo izabranom
ko rataru što podaje se polje
u tren kad rosa mije zorom ranom
da u dan budući raste obilje.

Ne krati truda onom što te hoće,
ljeta ne snube već jalovom čine
zemlju svaku što pade u bezvlašće
kad ti škrtost ne da svoje dažbine.

Nije čas da se krilo nebu nada
ipak, život je lopov što potkrada.



Plati danak


Platiti danak, sad ti je vrijeme,
i spram života odlučnost pokaži
plati li nemar zatrt će ti sjeme
ko i carev vazal kad namet traži.

Okrutna je ta misao prijeka,
jer ti ponos mladosti, nudi krila,
al ne reče; ona su kratkovjeka
da bi te tvoj cio život štitila.

Nema u visinama za te mjesta
po zemlji ovoj muljavoj se hoda
i nije svaki dan onaj što blista,
al znaj nije vazda slatka sloboda.

Nek` ti je zalog za mladost nesitu
krv što natapa lozu plemenitu.




Mira nećeš imat`


Mira nećeš imat` ko ni grozdovi,
ko kad jato na njih sleti čvoraka
pa ubogi plodom budu trsovi
dok gozba traje a već prije mraka.

Tratiš li vrijeme prije vremena
kad čas je da ga imaš samo za se
pa ne čuješ svog` govora smislena
od pjeva mladosti, ne čuješ glase.

Naplatu ćeš steći u one dane
kada na travnjaku ne bude jata
već različak plavi što dušu gane,
pa ti suza i muk budu isplata.

Uz pobjedničke trublje idu zvona,
da mladost ne bude starost dokona.

.........

XII – Obuze me…i misao luda

Obuze me danas cijeđen talog Slavonskih ravnica, onog stabla što ponosna domaja povrh svega ko napitak svoj slavi, dokolica moje srce uzeti je htjela, pa mi dušom, misao krenu opijena. Bujati su misli stale ko kad onaj što preklinjem ga i toliko volim posla strijelu da mi ispočetka srce rani, te ucrtavati mi stane pored lika moje gospe vječna, lika nepoznate one što i sad stihovi mi njeni u mislima bruje. Zašto sad napadaš me smjelo kad mi srce žudnjom opijeno slavi, pa mi lika pokazati želiš, one ljupke što stihovima obuzeti želi srce moje, odagnati misli nisam mogo` te odlučih napisati stihove ove…




Rime za gospu


Zar ti snaga spram mene tol`ko raste
što znadeš me duže, mučiš me više,
pa sudbu takvu meni izabraste,
Ti i gospa što rime nježne piše?

Nije bez povoda ta zanesenost,
jer u tebi pravog krivca nalazim
što u oku mi vidje neopreznost
kad ranjavaš me potezima brzim.

Znam odakle ti moći u luk slaze
otud i tuge za me odabrane,
ukrstit hoćeš nepoznate staze
da njena pjesma moje srce gane.

Nek ti je znati, da vječnost je rima
u nadi, što za gospu srce ima.




Do kud mogu ići rime


Do kud mogu ići te moje rime,
i kol`ko prostran je stih o ljubavi,
a da ne kažem tvoje ljupko ime,
i ne odam gdje li srce boravi?

Vrtlog vječnosti komeša čeznuće,
ljubav, strast, požudu i patnju srca
i piše si vlastito odreknuće
u zbilji tu gdje nastaje stih pisca.

Ispočetka pa u nedogled tako
ista riječ u srcima vri: LJUBAV,
te dotiče nadahnuće i trpko
i slatko, nekad čineći stih labav.

List sam na stazi pod tvojim nogama
vjetar me diže pred tvojim očima.




Kad doznah da priliku ću imati pročitati nekoliko stihova javno, od onog što još nije poznato. Ja, razmišljat stanem; koje to stihove pred pukom i gosparima a nadasve pred gospama mogao bih pročitati, jer ipak mi najveća milina bi pisat za gospe, poradi uzdaha njihova meni tako vrijednog. Izdvojim nekoliko naslova, naravno kojeg sadržaja nego li onog što ljubav u rimama veliča, al uto jedna misao me prenu; zašto ne napisat nešto novo, možda u tom plemenitom skupu bude i gospa ona što pjesmama htjede steći pozornost moju. Izazov pred sebe, ja postavim visok, jer nadahnuće mi bi, kako ohrabriti gospu na pisanje rima a da ne rasplamsam u noj onu žudnju što osjetih u stihovima njenim, a razloga radi da joj ne pružim utjehu lažnu.
Pošto odlučih pisati za samo jednu gospu a koja je meni nepoznata i da bih pohvalio njene stihove te je potaknuo na nove, to napišem ovako…
„Tebi gospo što veo lice skriva,
a s usana, pjesama slatkih pjev
čujem, pokaži se neutješiva“
i u posljednjem stihu te strofe joj poručim ovim riječima..“da načinim ti od rima hvalospjev“ kako što se može vidjeti, odluči li mi pisati ponovo,moje obećanje za nju je da veličat ću je u svojim stihovima što smjelo zborit pristaje u stihove izraziti osjećaje svoje. U drugoj strofi želim ju još više ohrabriti jer govorim kako mnogi čitajući moj pjesme ne mogu shvatiti kolika je moja žudnja te im preostaje da se pretvaraju kako ipak razumiju, to slikovito opisujem kao oko koje plaće bez suza da bi pokazalo neko lažno razumijevanje, misao se nadalje proteže i u treću strofu u kojoj kazujem i to kako znam da ona zasigurno razumije kolika može biti žudnja u srcu koje Amor zaposjedne, pošto znam da je i ona u vlasti tog Amora, na kraju dodajem kako mi jedino preostaje shvatiti da od toga nema pomoći jer vlast Amora nema milosti…
„razumjet` imam kako ljubav zori.“
Posljednjim stihovima joj se obraćam neka piše pjesme da svi kroz stihove uvide koliku vlast nad nama ima Amor.
Sada sam vam u cijelosti rekao koje nadahnuće me vodilo kada sam pisao sonet pod naslovom: „ zbori gospo o žudnjama svojim“ i ovdje vam donosim taj sonet u cijelosti…




Zbori gospo o žudnjama svojim


Tebi gospo što veo lice skriva,
a s usana, pjesama slatkih pjev
čujem, pokaži se neutješiva
da načinim ti od rima hvalospjev.

Jer oni što rime moje poznaju,
ne mogu dokučit u njima žudnju,
ko kad oči tužne suza nemaju,
al plaču, dajući se tugovanju.

Pišem ti jer u vlasti sam Amora
u snu vidjeh kako s tobom zbori
i osjetih moć kad oči začara
razumjet` imam kako ljubav zori.

Stihom reci da razumjet` mognu svi;
U gospi, kakva žudnja sad boravi?

................

..... nešto malo drugačije.....




Poezija smrti

Zar ti u pamet oni spletku staviše,
pa odričeš se, svih svetih uvjerenja;
ti, što se rad riječi uvrijediše
u jadu svom bez vlastita opravdanja.

Sad, od tebe i mene, vuka stvoriše
radi svoje zabave i uživanja,
a oči njihove što lažno plakaše,
otrovat će um, iz kog će rasti mržnja.

I svaki glasni lavež iz mračnih šuma,
nagradit će smijehom, te šuplje glave
dok krvoloka poje, suznim očima.

Utjeha nije, što osveta se zove,
nit` radost, radovati se umrlima;
a past` će mnoge glave što su još žive.




Poezija sumnje


Možda;
nema dovoljno istine među nama
ili pogrešna pitanja postavljamo.
Slike koje gledamo, tuđim očima,
možda ipak nisu ono što tražimo.

Istina;
nije samo glasna riječ na usnama
onda kad kažemo koliko volimo,
ona je i trag slike u pogledima
možda još više u trenu kad šutimo.

Sumnja;
hrani se neizrečenim pitanjima
put između vjere i nepovjerenja,
ona je bolni korak u jezicima.

I lažna nada bez iskrenog htijenja
ona je početak smrti u živima,
i na svome kraju, početak kajanja.




Poezija osvete


Osvetu išće rđa šačica puka,
zlu, s zlim namjerama treba vratiti
al sladak okus joj je kratka vijeka
to tren je u kome nestaju sve časti.

„Oko za oko“ - vikati će iz mraka,
bez pameti, da će svoje izgubiti;
za osvetom, žudit će se dovijeka
to priproste duše su znaci slabosti.

Čini ono što na koncu sebi želiš,
tren ti je likovati u slasti zloće;
ako to je pravda koje se domisliš.

Sutra će oni, što ti se danas hoće,
budeš li na grani koju rado piliš
i za te na grobu cvasti će cvijeće.




Poezija iskrenosti


Iskrenost nije nekom reći; ćelav si,
ili svjedočiti, on je taj čovjek mali;
kroz svoju brutalnost ona nam bol nosi
rad iskrenosti lude, mnogi su pali.

Vrlina je to što mudrima se desi.
Samo su riječi iskrene imali
al vazda su znali kad su pravi časi
pa zboreći polako nisu lagali.

Venu li strahovi, rastu iskrenosti
u doba kad se ne bojimo mišljenja,
kad se odreknemo svoje sebičnosti.

O, samo za istinu nema praštanja
Ona je početak i kraj odanosti
Al u svojoj svrsi nosi iskušenja.


........................

....zapis o miloj gospi...(nastavak)....



XIII – nemam stiha što ljepotu opisat znade

Možda vam se čini kako dugo već nisam zborio o onoj što mi je utjeha očiju i da možda odveć previše zborim o gospi koju za stihove molim, al velim vam jasno da ne spominjem dvaput, dan ne prođe nit sat a da ne spomenem se lika njena. Ćutim mnogo puta smjerno jer ljupkost, tu njenu uzvišenost kroz stih ne umijem dostojno pokazat pa ćutim i okrećem se onim gospama što upola manje u očima mojim potajno sjaje. Stotinu muza da u glas mi zbore, mislim malo bi mi rekle kad opisivati njenu ljepotu bi stale. Razlog to je sad vam velim kad stihom ja ne rečem niti riječi jedne. Svaki pokušaj da o ljepoti njenoj zborim bi samo istina srca nemoćna jer ovakve stihove za nju ono u rime pretvori.




Stotinu puta manje


Tek smrt i grob će kazivat` istinu
o, kad oči usnu lijepost neba,
ljubav što imah u žiću nevinu,
da nju hvaljenu nosim sve do groba.

S livade bogomdane cvijeće;
cvijetak po ljepoti tebi sličan,
da uberem ga radi tvoje sreće
u odabiru takvom nisam vičan.

Iz očiju sjaj što mi srce žari
uzalud mi bi, noćnim nebom tražit
sjaja što može srce da razjari
ko kad uzmognem naše oči zbližit.

Stotinu puta ja manje kazujem
jer postiđen krasne riječi dugujem.



Ponesu me misli i stanem razmišljati kako ljubav ponekad i nije pravedna o kako samo ljubim onu što ne da mi odgovora, niti mi se jednim slovom javi sa dalekog puta. Znam da lažem sebe kada si potajice velim, nije u prilici bila da napiše ti pismo onako kako dolikuje njenoj ruci nježnoj.
U tim trenutcima počnem slagati sonet baš o toj temi kako ljubav nije pravedna, al i kada nema potrebne potvrde s one druge strane ona ne prestaje već naprotiv još više jača, ko kad nema granica do kud može ići to čeznuće u pratnji velike tuge. Sonet koji sam poslije tih promišljanja sastavio ima naslov; Tko razumjeti može ljubav…




Tko razumjeti može ljubav

Sve kad misao cjelovitu skupim
čini mi se u vrč je točim staklen
pa jadan nerado radi nje trpim,
o, sigurna je; mislim lakomislen.

Misao je ljubav što u njoj vidim
al potom odmah ko da gledam studen
i sam se sebi u nevjeri čudim
zašto vrč staklen ipak nije gvozden.

Od kad spoznah napet luk i strijelu,
smislen život sve je manje vrijedan
u pogledu hladnom ko u odstrjelu,
vidim život pogibelji vrijedan.

Razumije li tko? -Nek je bijedan;
što na izvor-vodi ostaje žedan.

..................

XIV – radujem se, a znam da grijeha činim

Nekoliko dana nisam pero dodirnuo, razlog je taj što imao sam nekog posla te tako ne nađem vremena za pisanje. Naravno da to nije istina, istina je da mi nadahnuće naglo splasnu poslije onog soneta, jer eto kroz pjesmu uvidjeh kako ljubav koju gajim prema gospi nije pravedna, baš ko ni Amor što mi srce zarobi. Tako nekoliko noći zaredom umjesto da pišem uzeh proučavati spise onih nekoliko talijanskih duhova što srcu su mi odveć dragi.
Jutro, kao i mnoga ovog ljeta možda i previše toplo za to doba dana, budim se, jer kroz otvoren prozor cvrkut ptica bi ko kad jači i neka vam to bude razlog zašto sam otišao otvoriti vrata. Napokon, prva me misao izda, radujem se, a znam da grijeha činim, pisamce na pragu ushićen spazih…



Da ti lice dotaknem


Nevješta ruka za te stih sroči
dok čežnjom me preljeva zanosni Amor,
pusti jedan stih da u srce kroči,
jedini, ljubav je tako sladak zamor!

Eh da mi je da mi kosu pomiluješ
nježno kao dušu stihovima,
dođi na tren da mi ljubav šapućeš
probudio si požudu u dubinama.

Stihovima mi lomiš srce nejako,
jer tvoje oči drugu gospu vide,
otići ću ako želiš predaleko,
moji se pogledi tvojih stide.

O, kad bi samo jednom došao,
da ti lice dotaknem dodirom svile,
možda bi se ljubavi, one gospe prošao
topeć’ se u poljupcima, usnule vile.



Kada sam pročitao pjesmu, jako me oduševi baš kao i sama pomisao da se ipak odlučila javiti. Sada sam sasvim siguran da je bila na onom velebnom skupu gdje sam javno pročitao stihove one što su za nju i bili napisani. Pokušavam se prisjetiti sitnih detalja i lica, ne bi li dokučio koja od gospoja tamo prisutnih moguće je tajno zaljubljena, al uzalud bi svaki moj pokušaj te ubrzo i odustanem od prisjećanja na taj događaj. Zaokupi me u tren jedna druga misao, kako da pišem gospoji koju ne poznajem, već sam odlučio napisati sonet dostojan odgovora toj gospoji koja tako lijepo pisati zna, al kako ću joj dostaviti napisanu pjesmu, odgovor tada još nisam našao. Čitam ponovo pjesmu i sam rukopis učini mi se još ljepšim, o koliko je samo strpljenja imala ta nježna ruka dok je pisala ljubavlju nadahnute stihove.




Amor vlada zakonima čudnim


Žudnju u svakom slovu vidjet` mogu
i nježnost koja vlada rukom tvojom.
Zar stihove što si čula na trgu,
gospo mila; možeš zvati magijom?

U dane one, žudnja me uznese
ko mnogo puta u životu mome
te pišem ko kad vjetar me ponese
noseći me zagrljaju njenome.

Nekad Amor vlada zakonom čudnim,
kad srce žudi za milim pogledom
i dodirom kako kažeš svilenim
pa tijelo posrne za nasladom.

O, pokori se višnjim zakonima
jer skrit se ne možeš u zapećcima.



Malo pobliže objasnit ću ovaj sonet, radi toga što ovo poglavlje nosi naslov „ radujem se, a znam da grijeh činim“. Iz naslova se vidi da me obuze radost kad sam dobio novo pisamce i to je istina jer uistinu mi bi drago što se javila nepoznata gospa, i kada bih rekao da mi nije drago lagao bih i vas i sebe. Napominjem ovdje kako mi je oduvijek želja da gospa najmilija za me sroči stihove, pa neka su to i riječi obične, ja doživjeti ću ih ko kad tisuću Anđela mi u glas pjeva…
Otud sva moja radost kad stihove dobih iako nisu od najmilije moje. Kako bih se opravdao za grijeh koji činim, reći ću samo ovo; duša moja pjesnička što čezne izgovor traži u blagosti stiha kojim ovoj nepoznatoj pišem rime. Oprez je ipak vladao razumom dok sam pisao sonet ovaj u kojem govorim ovako:
U prvoj strofi priznajem kako poznajem žudnju koja srcem vlada i hvalim ruku što lijepa slova s toliko pažnje uobličiti znade. U drugom dijelu strofe kao pitanje donosim zaključak da je očarana stihovima koje ja pišem, ne bi li u budućnosti doznao da zaljubljenost nije samo poradi stihova.
Pošto sam u njenoj pjesmi iščitao i mogućnost da mi se u buduće ne javi ako ju izravno odbijem a to mi govori ovim stihovima;
Stihovima mi lomiš srce nejako,
jer tvoje oči drugu gospu vide,
otići ću ako želiš predaleko,
moji se pogledi tvojih stide.
Poradi toga pišem drugu strofu kako bih joj opisao dušu pjesničku koja mnogo puta ne vlada sama sa sobom te luta ko vjetrom nošena na ono mjesto gdje Amor dade joj utočište. Vjerujem kako prepoznat će istinitost takvih tvrdnji pošto i ona biva ko ja u zanosu vjetrom ponesena.
Treća strofa, rekao bih nosi ljudsku utjehu, radi toga što krivnju pokušavam svaliti na Amora kada u nama žudnje i nisu nebeski čiste, a to opravdati mogu upravo svojim ponašanjem pošto znam da srcem mojim vlada ona druga gospa.
U posljednjim stihovima donosim zaključak kako nikakvo odupiranje Amorovim željama nije moguće, to je tvrdnja koju iz dana u dan upravo ja proživljavam…
Na kraju vam moram još reći kako sam ovaj sonet predao toj gospi što i dalje mi bi nepoznata. Kad ponoć otkuca, uredno presavijem list na kome sam napisao sonet, povežem ga baš kako i ja dobio sam povezano pisamce njeno i položim ga na prag ulaznih vrata, uzdajući se da ranom zorom dok ja još budem sanjao doći će sluga onaj što poznaje oči moje pjesnikinje…


.....................

...99 ljubavnih pjesama....(nastavak)....


Ti si zelena

XIII

Zeleno te gledam kroz oči svoje,
zelen si pašnjak na obroncima,
k`o trava si rosom natopljena
i gol se po tebi valjam noćima.

Zar je važno kakve je boje ljubav?
Za mene ti si krasna zelena ljepotica,
ruke i usne su ti vatreno zelene
sočna si poput zrele jabuke zelene.

Kažeš:ja imam smeđe oči i volim te,
crvene ruže volim i bijelo vino
i dugu volim, dok sunce i kiša se ljube.

Kosa, smeđa, plava,crna il` zelena,
u rukama vjetra bit će raščupana.
ljubim te svojim zelenim očima.



Znam da me voliš

XIV

Jesam li proklet, k`o pjesnik rođen
dok srce veselo kuca u grudima,
a usne te ljube, nebrojeno godina.
Ja pišem o smrti tražeć` grobak tihi.

Ili sam sretnik što ljubav ga boli
pa bježim od sreće u tužan stih.
Jer otkud mi ove suze na licu tvom
dok dišem tvojim plućima, naš zrak.

Reci mi, najdraža moja, nije li tako?
Jesu li ti riječi moje nekad mrske?
Ne one nježne i tihe kada volim te!

Bojim se jer sreća ponekad boli
- kušao sam takve suze iz oka tvog,
i neka sam proklet, al` znam da voliš.



Ti si moj pastir

XV

Najdraža malena moja, grlata ženo,
ti što glasom ponekad me zgromiš,
k`o nebo tamno, zamračiš pogledom,
niti munje sijevati ne bi glasnije mogle.

Ni crkvena zvona s tornja katedrale
u ušima ne odzvanjaju toliko dugo.
O, da poželim božje munje s neba
možda bi manje boljela ta opomena.

Neka ga, neka se čuje glas razuma
jer ti si moj pastir, tako neponovljiva.
A ja, ljubljena, samo sam umiljato janje.

Znam, ljubavi malena da me voliš
dok me zvonkim glasom ko dijete koriš.
Al` što ćeš! Takav sam i takvu te volim.




Sol života

XVI

Koliko soli iz istog lonca na ognjištu
S tobom još moram napola podijeliti ?
Koliko žari još mora nestati u pepelu
Da ti i ja istu tu sudbinu okončamo?

Ne pitam se poradi razloga jasnog
koliki je grumen soli što nas čeka,
niti koliko stabala posjećenih će pasti
pod sjajnom oštricom tihog drvosječe.

Tvoja je ljubav veliko stablo života
a ruke nježne, korijen što drži nas skupa,
u porama tvojim naslađujem se zrnom soli.

Kažem: Ti si mi potrebna poput soli
i Boga molim neka ne bude škrt
kada na svom dlanu isuši plavo more.

.........................

Nestala jutra

XVII

Mnoga su jutra u izmaglici nestala
nejasna kao odraz tvog lijepog lica,
u vodi mutnoj, rijeci tvog zavičaja,
uzaludno k`o vrijeme bez poljubaca.

Znam da srce treperi k`o list na grani
iznutra krvavo, jednostavno ljudsko
al` svaka površnost naših života,
u njemu kao krv teče neprimjetno.

Ne boli dan, sat, minuta bez usana
tih usana za kojima toliko čeznem,
tvojih usana, tebe, ženo mog života.

Ne štedi trud i vrijeme usana crvenih
ljubi, najdraža moja, da srce ne vene
poput ruže što za tebe u vazi odumire.



Ti si žena

XVIII

Kada bi bila, ljubavi, ruža mirisna
nikada ti ne bih sunce zaklanjao,
niti mjesec niti zvijezde sjajne
da upiti možeš svaku zraku svijetla.

Al` ti nisi ruža mirisna i neubrana,
ti si nježna, plaha žena, izljubljena
pod okriljem noći, u dubokoj tami,
jedino su svijetlo moje iskričave oči.

Ti jesi, najdraža moja, k`o ruža lijepa
ti jesi najdraža moja, k`o ruža mirisna
ti jesi stotinu puta noćas izljubljena.

Ljubim te djevo poljupcima slatkim,
poput meda medenoga što se krije
u mirisnom cvijetu među laticama.



Jesenja sjeta

XIX

Jesen 2008-e, bogata, mirisna jesen,
poslušaj kako vjetar tka sjećanje
u razgranatoj krošnji velikog drveta
između ono malo preostalih listova.

Sjeti se, odšetat ćemo ruku pod ruku
koracima duše sjetne, koracima tihim
u ono vrijeme na mjesto podno kestena.
Vidjeti želim mladost, ludu zaljubljenost.

Sačuvao sam iz tog vremena te jeseni,
u oku jednu suzu radosnicu, neisplakanu
i u jesenjem vjetru pjesmu za te, ljubavnu.

U tišini ludo su nam srca kucala, divlje
između bezbroj vlažnih poljubaca.
Jesam li možda zaboravio reći: volim te?

......................

Za novi vetar ja nemam jedra
i plovim starog talasa strujom
ponekad noci mi klonula seta,
pa onda tango plesem s olujom.....

Drago mi je da je tvoja prva poruka s ovako lijepim stihovima, ostavljena u mom svijetu poezije, sada je on bogatiji i ljepši...hvala ti Aurora....
Osmijeh ti ostavljam...

Hvala na prijatnoj dobrodoslici i sto ste lepo ugostili moje stihove....

Tajnom plesaču

Za novi vetar ja nemam jedra
i plovim starom talasa strujom.
Ponekad noći mi klonula seta,
...pa onda tango plesem s olujom.

Nije to vetar koji me vodi
i što mi jedra ispuni moći.
Sve je to svet kojim se hodi
i slepa igra u pustoj noći.

I nismo uvek na istom valu,
premda na vodi trag ostaje
Onda kad zbunimo školjku malu,
na putu usamlje biser ostaje.

Neće se videti gde ni kako
igrasmo s burom poslednji ples.
Odgovor biće-Eto,tek tako...
Desi se neki krik ili bes...

Neće se više čuti ritam,
ni korak jedan neće se sniti.
Sve je to bilo...
Ma,ko zna kako,
bilo je jer je moralo biti.

Na palubi dok noć blista
ko će znati kud se brodi,
jedva šume jedra slaba :
JEDNOM BIO PLES NA VODI.

....zapis o moloj gospi...(nastavak)....
ovo poglavlje je malo duže, stoga ću ga podjeliti na nekoliko cjelina....


XV – po jutru se dan poznaje

Prije nego li vam kažem je li sa praga pisamce odneseno, velim vam da sam vrlo rano ustao i još pravo nisam ni progledao, a već sam bio na pragu ulaznih vrata. No prije toga htio bih vam nešto ispričati o snu koji sam sanjao, iako su mi u snu boravile dvije gospe ne mogu reći da je to bio lijep san već naprotiv ko kad sam bio na puteljku između dvije vatre, a ispred mene golema provalija i nebo tako čisto, nepregledno, skoro zastrašujuće lijepo. Je l` taj san razlog moga ranog buđenja il samo ona nestrpljivost s kojom sam legao tu večer u krevet ne mogu vam reći al već u ranu zoru pisao sam ovu pjesmu koja nosi naslov; „Između sna i jave“.



Između sna i jave


Do kud prostire se mrka večer
u drvoredu podno tamnog neba,
zar desilo se da je danas, jučer,
vremena radi u kom sad je žurba?

O, ne znam je li bih mogao reći;
ti daleka u snove što mi kročiš
jesu li mi snovi rad` tebe čvršći
il` samo usnulu čežnju dvostručiš?

Bijeg zar je od tamo gdje svijetlo
izdat mogne tugu u očima mi
te hitam u svijet što ne ima tlo
gdje imam ruku tvoju da me primi?

Dok jedne mi usne obećavaju
druge me uvijek zemlji vračaju.



Načinivši ovakav sonet kao da sam nesvjesno htio priznati samome sebi kako mi misli vrludaju od jedne do druge gospe. I upravo radi toga imao sam tako nemiran san. Sada vam mogu reći da našao sam pisamce netaknuto na pragu i još dvije noći poslije toga ostavljao sam ga na istom mjestu, uzaludno. Već prvoga dana, poslije toga znao sam da ću napisati još jednu pjesmu u kojoj ću kao i bezbroj puta do sada jasno pokazati kojoj gospi srce uistinu pripada, a taj sonet se zove; „U očima zvijezda sjaj“.



U očima zvijezda sjaj

Kasno je odveć za ono što ću reć`;
vidjeh očiju na ovom svijetu
ima ih k`o zvijezda na nebu već,
al` samo jedne imahu krasotu.

Rekoh kasno, zborit je uzaludno,
al uzeta od neba nije ljupkost
već kroči tlom, da meni bude jadno
i dan dug u čežnji pa spoznah gorkost.

I ono dana što je preostalo,
noć da je svaki, rad` zvjezdanog neba
jer nebo je manje od nje blistalo
i dan mi je sad k`o kazna pregruba.

Nada mi da vidjet neću sjajnije
no u čas kad nebo mi se raskrije.



Bili su to dani kad tuga u meni poče pisati neke svoje pjesme, vrijeme sam provodio povučen od svijeta u tišini i samoći. Iz sobe sam izlazio tek kada bi noć pokrila ulice, kada je grad utihnuo ko kad želio sam slušati samo svoje usamljene korake.



Utjehu tražim

Neka mi onaj koji može dade,
utjehu slabašnu, jer srce sahne,
nakon bujice što vene spopade
nikako da se ponovo osmjehne,

ona što moć ima milih pogleda,
nježnost u dlanovima, glas anđela,
ona što misao vješto opsjeda,
a htjenjem tebe u srce dospjela.

Pokaži da mariš za ovo lice,
ko hrid je što ga tuče slana kaplja,
smiri vale čeznuća bar malčice
da mi nije mrijeti tol`ka želja.

O, ne gledaj na me ko da sam drznik
znaš da sam radi volje tvoje uznik!

..........................

Tuga i sestra njena tišina


Poslije tuge što srce zakrili,
a tijelo utone u mrku noć,
tad se tišina u meni osili;
spoznah muk, što u samoći ima moć.

Ničice bih mogao pred njih pasti,
s tisuću riječi jaukati!
Sestre dvije, bestjelesne sablasti,
zar srce mi želite izjedati?

Tugo, kunem te pjesmom zaljubljenom,
tebe tišino tjeram stihovima
i sebe krivim što žudim za onom
radi koje; vas imam u očima.

Noćas padaju suze svetog Lovre;
ko kad i nebom sestre gospodare!



Dok mi je vremena

Oči vremenite u prolaznosti,
tek sklopljene pod teretom sna noćnog,
lik vaš gledaju gospo pun brižnosti
i prste na žicama sjaja zlatnog.

Osam tonova s drevnog glazbala,
titra na bedrima svilom skrivenim,
sva u bjelini za me si pjevala
poput boginje usnama zanosnim.

O, samo žudnja svoga roka nema
na izvoru sna, lijepost ispija
pa joj vrijeme čas smrtni ne sprema
već naprotiv postaje gizdavija.

Ne gledati onu što mi se gleda
bilo bi ko kad sam sebi sam Juda.



I napokon poslije treće noći kad sam već htio odustati, kažem sam sebi ovo je sada posljednja noć u kojoj ću na pragu ostaviti pismo. Zar treba mi pored svih tuga koje nosim u srcu još jedna? Bila je to noć kada u ponoćne sate nebo zasu mnoštvo padajućih zvijezda, a ja imao sam samo želje dvije o prvoj neću ništa kazati neka bude tajna, al druga mi želja bi da pisamce stigne u ruke one što tako lijepo o ljubavi pisati zna. Za one koji ne vjeruju u čuda, neka ovo zovu kako hoće al ja vam velim iskreno, desi se da ujutro moga pisma nije bilo a na tom mjestu bi novo ružičasto pisamce od gospoje one. Napisa ona za me ovakve stihove …



Što te volim, nek sam prokleta


Ne mogu ti, dragi pokazati lice,
Kad voljena nisam, moram se skriti,
Al’ u noći poput tužne ptice,
Nad tvojom posteljom vjerno ću bdjeti.

Što te volim, nek sam prokleta,
I nek Amor moje ime zaboravi,
Kad duša mi je zbog njeg’ oteta
i u njoj samo tuga boravi.

Da mogu, da na tebe ne mislim,
I da pjesme moje, negdje drugdje lete,
Al’srce naredi, da se njemu pokorim,
Dok ti i gospa nježnu ljubav njegujete.

......................

I tako je krenulo jedno lijepo dopisivanje u stihovima, o tome kako će završiti i koliko će trajati ostavljam sada nedorečeno, jer stihovi koje vam ovdje donosim reći će puno više nego li ja to znam opisati…



Ako me volite ko što velite



Gospo mila, vaše suze ne želim,
jer i svojih imam na pretek sada,
ja bih s lica osmijeh da volim,
i rime vaših ljubavnih balada.

Ako me volite ko što velite
i u snovima vi sa mnom zborite
što mi lice pokazat ne želite
pa od mene, uporno sad bježite?

Ne ugodi li Amor vašoj želji,
prijatelja tad tražite u meni
što razumjet` će gospu u nevolji
neka nismo rad` njega zavađeni.

Ugodite srcu jedinu želju
i otkrijte svoju tajnu najdublju!




Ne kuni me ljubavi mojom


Ne kuni me ljubavi mojom,
ona je sve, što mi sada ostaje,
možda ću jednom, zvat’ se tvojom,
u noći kad ljubav pjesnik postaje.

Zar uistinu želiš, vidjet mi lice,
i oči što traže po beskraju tvoj trag?
Doletjet ću do tebe, poput noćne ptice,
nježno spustit stih na tvoj prag.

Zašto da me vidiš, o pjesniče mili,
kada drugu voliš i njoj pjesme pišeš?
Nad mojom su se dušom oblaci nadvili,
zašto je iz života ne izbrišeš?

Kad mjesec mlad, zasija nad gradom,
moje ćeš lice ugledati kradom.




Usnuo sam divan san



Potočić malen noćas sam usnuo,
kamen gladak, ledenu vodu bistru
i pralju vidjeh kojoj sam mahnuo,
odzdravi ona, glasi do me dopru.

Poznata mi bi ta mlada djevojka
ko kad vidio sam ju onog dana
na trgu, prelijepa mala brbljavka
čas zamišljena a čas nasmijana.

Reci! Je l` mi to Amor snove šalje
s mjesta gdje ti maštaš o ljubavi
od tamo gdje me rima obasiplje
u svakom stihu ljubavne naravi?

Snivao sam dok mjesec je bio mlad,
a hoću li ti vidjet lice ikad?

..........................

Лепо је Аурора.