PiPi - poezija

........

Još mjesec u punom sjaju zasjati stigao nije, a bilo je to onoga dana kad poslao sam sonet o snovima koje sam usnuo i ne nadajući se tako brzom odgovoru, čujem kako netko na vratima kuca…
Pogledam na sat, bi već kasno za posjete iznenadne al odem otvoriti vrata jer kucanje nije prestajalo. Na vratima nepoznat čovjek, po odjeći koju imao je na sebi rekao bih neki od sluga il` seljak što živi van zidina grada, skida kapu i kaže tihim glasom; dobro veće gospon, pozdravim ga, a on nastavi pričati tko je i tko ga šalje. Naravno nije htio odati ime gospe koja ga šalje već mi objašnjavati stane kako mu gospa dade zapovijed ako na pragu pismo ne nađe a vidi u prozoru svijetlo nek kuca na vrata pa neka me pita kada ću ponovo pisamce napisati i još mi reče kako isprike mi gospa šalje što odgovora njena još nema… Samo trenutak mi je potreban bio da kažem mu ovo; Već ranom zorom sutra k meni ponovo svrati jer ovog trena idem pisat` sonet novi!




Skoro će sajam


Osjećam li da vam plam srca jača,
pa nemirna duša u kušnju pada,
kad slugu šalješ ko pregovarača
da mi se noću prozoru prikrada.

Još uvijek skrivate svoju tajnu,
al` igra vaša mom srcu ne godi
žudi ono da vidi vas dražesnu
odgoda svaka sve više ga jadi.

Skoro će sajam van zidina grada,
toliko još čekati vas ću moći,
brojati ću svaku uru do tada
jedina mi nada da će te doći.

Neka me Amor k vama povede
da ljepotu vašu oči mi vide.



Do susreta


Zadrhta mi srce od čežnje nevidljive,
kada dobri sluga pjesmu tvoju donese,
izgubiše se iz maštanja sve misli sive,
i zamijeniše ga tvog osmijeha nijanse.

Oči ćeš mi ugledati van zidina grada,
kad suton ti bude milovao lice
nek poljubac tvoj bude moja pravda
u sjenama uske, puste uličice.

Ne poriči da te Amor svladao nije
i s mojim likom da ti šeće kroz san
on ne da vjetru da našu ljubav bije
on moj je sluga, kad nebo obasja dan.

Do susreta naših čežnjivih duša,
nek srce svoje uzdahe sluša.



Ko list na vjetru


Pjesme su tvoje topli povjetarac,
ja, ko list otrgnut s grane letim
i ovih snova nemirnih si tvorac,
svoju žudnju ne mogu da prešutim.

Amor tvoj saveznik koga spominješ
sad me uvjerava; da od najljepših
s bićem ljepšim, ti se dopisuješ
nek ti nije; kazuje, onih bivših!

Sluga sam vjerni Amoru i gospi
onoj što mi srce tišinom slama.
A on hoće da stara ljubav zaspi
pa očarat me želi boginjama.

Rekoh; ko list sam što vjetar ga nosi,
letu kraj nek bude u tvojoj kosi.

.................

Potreba mi je velika da pokušam objasniti ovaj sonet i vrijeme u kojem je nastao kao pisamce na pragu za gospu u to doba još nepoznatu. Teško je objasniti tu žudnju koja pjesnika vodi k nepoznatim očima i strast koja ga obuzima dok čita stihove ljubavne za njega sročene. U prvoj strofi upravo to pokušavam dočarati kad kažem da sam ko list ponesen toplim povjetarcem i za snove moje nemirne okriviti želim njene pjesme ljubavne. Druga strofa donosi razgovor s Amorom u kojoj kazujem da me Amor pokušava uvjeriti kako je vrijeme da zaboravim gospu voljenu i okrenem se k novoj gospi koja je ljepša i od najljepših a koja mi svoju ljubav kroz stihove pokazuje. Nadalje u trećoj strofi kazujem kako gospa koja mi ne uzvraća naklonost nanosi veliku bol mome srcu, ponovo spominjem Amora kao onog koji je jedini krivca za to moje stanje jer sada pokušava u meni probuditi neku novu ljubav. Na kraju donosim zaključak kako sam nemoćan i da ću se prepustiti tijeku događaja s namjerom da prije vremena ne povrijedim onu koja mi stihovima ljubav dočarati želi. Namjera mi bi skriti duboko u stihovima izrečenim istinu o vremenu kada sam pred kušnjama Amora popuštati stao, varajući i sebe kako smisla nema ljubav ona što u svojim čežnjama ne da naslutiti sretnog kraja.

Da su dvojbe bolne bile u tom trenutku i da mi je srce razdijeljeno bilo pokazati mogu napisanim slijedećim sonetom. Pošto sam napisao pjesmu mladoj gospi u kojoj s puno opreza priznajem da sam u vlasti Amora, pišem sonet upućen onoj obožavanoj i u tom sonetu jadam se miloj kako vlast Amora jača te ju molim da mi pomoć pruži svojim ljupkim pogledom…pjesma ide ovako:



Mila moja, utjeho moja


Mila moja, potužiti se moram,
kopni žudnja a u srcu mi tuga
svoga lica, mene sve je više sram
jer u oku tražim lika nježnoga.

Utjeha nisu dani što blijede,
nit pjesme što ih napisah za tebe.
Ne tješi Amor srce što zavede
kad dadne drugim usnama da ljube.

Misao u beskraj k tebi hita
rad` utjehe srcu mi razuzdanom
da obuzda ga gospa plemenita
samo jednom gestom za me zavjetnom.

Nemoćan sam pred silinom Amora
kad rad druge moje srce izgara.

..............

I dok su se sajamski dani približavali, ostade tek nekoliko dana do zakazanog susreta, gospa mi mlada novu pjesmu šalje iz koje vidjeti jasno mogu da Amor njenim srcem uistinu vlada, rime te naslovila je „Nek me Amor za te spremi“.
U nastavku sam ovdje uvrstio još nekoliko pjesama koje su nastale do već prije spomenutog sajamskog dana a bila je to zadnja subota u mjesecu rujnu.




Nek me Amor za te spremi


Pusti da budem ti stih sa usana
pa da živim u tvojim pjesmama
nek budem ti jedna noć besana
dok izgubljen si u mojim strofama.

Nek me Amor što ljepšom učini
nek me zagrne u zvjezdani prah
nek ljepota moja tijelo ti opčini
barem na kratko uzet ću ti dah.

Susret je sudbine mudre djelo
i poljubac što dat ću ti krišom,
možda i voljeti ćeš me smjelo
ili ću sama plakati sa kišom?



Fortuna nek` sudi…

Kada bi Fortuna i Amor dični
udesit htjeli da subota svane,
al ne da su idući dani plačni,
rad` mene mlakog što srce ti gane.

Slave radi kad ime ti otkrijem,
dok mjesec blješti ulicama pustim,
u tren onaj kad uzdah ljuven čujem
na usnama ti nježnim rumenkastim.

Nek ti nije briga; što bit će sutra,
nakon dana što želimo ga već sada
jer; Sada! Stiže u dan prekosutra
žudnja u srcu nek bude ti nada.

Nek sudi ona što udesa je Bog,
U pratnji Amora; tvojega i mog`.




O, svijetlosti neba


I dan ne prođe, ni sat, kad čeznuće
do lika gospe što vidjet ću skoro,
odlutat ne htjedne u sjenu kuće,
gdje oči se gledat mognu četvore.

Usne, izdajice kad šapat svrši
s tišinom, ljepotu neba traže,
dok Amor jedini mi svijet ruši,
kad kaže; Ona što ljubi ne laže.

Oh, boli što na kraju osjećaja,
lomiš prste u tom iščekivanju
pokaži mi zadovoljstvo beskraja
i da se bliži kraj mome traganju.

Odi Sunce i opet se pokaži;
to dan je kad vidjet` ću njene draži!

..................

...ova je pjesma za dragu Beskraj....



A kako da te zovem…


A kako da te zovem, ako ne pjesniče,
nije li onaj stih, govor tvoje duše?
Nisu li rubovi plahte na kojoj sanjaš,
protkani nitima beskonačnih maštanja?
Dočekuješ li svitanje da bi se hranio,
bijelom izmaglicom i rosom se pojio,
kako da te zovem, ako ne pjesniče?

Ako ti ne vidim pute pod nogama,
a ti putuješ na mjesta, što oči ne poznaju,
kako da zovem ta tvoja lutanja?

Tko si, kad samo stari šešir imaš
i pogled uprt u nepregledne daljine,
i vrijeme imaš, vrijeme svog svijeta,
tko si, reci, kako da te zovem?
Ako ti nisi pjesnik, tko sam ja, tvoja sjena
koja te u stopu iz dana u dan prati!

.............

Progonstvo…


I dok mi ime u pogrdama strada,
misao nikada od vas nisam krio
nit` o čemu vama lažno govorio:
otkud to htijenje da zavada vlada?

Prognan rad` vlastite riječi bez stida,
rekavši sve ono, što reći sam htio
k`o kad nisam k`o vi, pa vam nisam mio,
zboreć` slikovito, navukoh si jada.

Najljepši dio duše, čine nevažnim
dok ko škrtci svaki svoju riječ štedi,
što reći sam mog`o osim; ja vas žalim!

Ne prate me oči, rad` dobra što činim
nit` u očima tim to išta vrijedi,
tajac mi plaća; zar da drukčije mislim?

..............

Vi, tek mali ljudi...


Vi, što sanjarite, tek mali ljudi
vaši su pusti oblaci bijeli,
stotinu želja što vam stišće grudi
do Marsa bi čak i dalje letjeli.

Vi, što vam tek luda misao žudi,
riječ po riječ u stih bi složit` htjeli,
bez želje da o tome netko sudi
kad naum ste svoj u djelo sproveli.

Sad prstom čak i u sjenu upirete,
ko sirot kad brani sirotinju svoju
ne žaleć` život, uludo ginete,

rad stihova što će kratko da traju;
ljudskosti svoje vi se odričete,
dok usta pogrdne riječi rigaju.

..............

.... zapis o miloj gospi..(nastavak)...


Tren vječnosti


Oh, ovaj dan tako dugo traje
Više no svi, u kojim te sanjah
A kad Mjesec Suncu nebo daje
U beskraju zore lice ti gledah!

Srce mi sada, gorka pitanja more
Pjesnika moga, da’l oči će spazit
A pogled mi leti u zelene gore
Van grada, gdje sajam će se održat.

Lice mi mora, nasmijano biti
Iako srce od čežnje mi strepi
Amor ga danas mora opiti
Ljubav srce, neka mu okrijepi!

Spremna sam za tren vječnosti
Da’l ću njegova danas postati.



Susret


Jutro ko svako, goriš li u želji
ne sviće ko ovo što svanut mora
dok misli su jedini mučitelji
što li će donijeti nova zora.

Oči joj bistre ko jezera gorska,
stas ko u vile pod plaštom od svile;
samo usne kazuju da je zbiljska
onog trena kad su me poljubile.

Oh, trenu što primičeš se svom kraju,
zar dan ko ovaj može proći brže
kad nježni dodiri kraja imaju
pa na rastanku ruka ruku steže.

Je li o ljubavi ovo legenda,
il uistinu te ljubih, Aida!


Poslije tog kratkog susreta s mladom gospom koji se zbio u predvečerje one subote i koji je opisan u samo jednom sonetu pod naslovom „Susret“ , pokušao sam opisati opčinjenost, s mladošću, ljepotom mlade gospe…
No to je ipak bio susret dvoje pjesnika koji su u jednom trenutku potražili ljubav negdje između stihova, s tom mišlju pišem i sljedeći posljednji sonet mladoj gospi, koji je objavljen u „zapisu o miloj gospi“ a pod naslovom „ Gdje su poljupci i pjesme“



Gdje su poljupci i pjesme


Gdje li se kriju one divne oči,
lice, usne što me sad šutnjom muče
želi li da suza kapke promoči
kad pažnju moju, stihom svojim steče,

i poljupcem u ono tiho veće
kad odluči u zagrljaj mi doći
priznat moram bi to dio sreće
sve do trena kad morala je poći.

Dani u žudnji bivaju sve duži,
od poljupca tvog, pjesme su mi draže
stihom daj se barem javit odvaži:
pjesnikinjo mila, pjesnik ti kaže.

Kad te upoznah, obogatih dušu,
Al nemoj da poljupci sve izbrišu.

..................

Buđenje pjesnika


Pitaš li me, znam li što o tom htijenju,
reći ću kratko, kol`ko mi stih dozvoli;
i ja se budim u tužnom okruženju,
ko neuk pjesnik da piskaram o boli.

To što nas tjera u nama od nas veće,
zasigurno duša kroz naš stih govori,
pastirsku pjesmu o životu bez sreće;
pun žara, pastir, dok piše ko kad gori.

Samo u pjesmi može da zaboravi,
I da bez savjesti i kajanja, pjeva.
Ako misao ta u tebi boravi,
uvidjeh to, pa pero ne oklijeva.

Dobro zboriš; Tko li zabraniti smije,
taj priprost govor duše najiskrenije!

................

Dva gusana


Ti zboriš meni, a ja zborim tebi,
ko dva gusana kad siktati krenu,
hvaleć` se svojim perom: Tko gubi,
jedan drugome dok prave veću sjenu?

Pišeš, da ti pora, pisati mora,
i da u svakom djelu bića svoga,
za sutra zri, i poneka metafora;
ko šećer za kraj, stila božanskoga.

Al znaj dok pišem, ja na prste brojim
slažuč` rime tako da sonet tvore,
dok pišem čas se veselim, čas bojim,
kritike one srcu mom` najgore.

Usud tvoj ko usud moj, vazda isti;
samo pjevajući možemo rasti!

...................

Zahvalu ti šaljem, pjesniče vrli


Ne mozgaj puno, imaš il` nemaš sreće
već reci ko što kažem; blago meni,
to ti velim ko sretnik, sreće veće,
kad svaki tvoj stih, moju pažnju plijeni.

Da, možda danas tvoj stih pred mojim kleči,
a već sutra, stih će tvoj od mog bit` veći,
kažem jer vidim, tvoje zlatne riječi
u nakani vrloj, s perom doseći.

Ko mi sad čast veću udijelit može,
kad pjesnik čašu diže u moje ime,
rad hvale njegove, molim te moj Bože
podaj mu, što meni želi, vječne rime.

Zahvalu tvoju rado u srce primam,
svoju šaljem, što za te u rimi imam.

......................

Ovo je bilo više nego sjajno.
Iskreno rečeno,dirnut sam ovom
pesmom.
Da ne bih nešto zbrzao moraću
je pustiti da prenoći i pokušati
da uzvratim dostojno Vašoj pesmi,
ali se plašim da će to biti zaista teško.
Zahvalnost Vam šaljem na ovim
predivnim stihovima i Vašem trudu
da me podstaknete da pišem još
umešnije!

Kao što rekoh, hvala tebi...bilo je lijepo...
Do neke nove pjesme, osmijeh ti ostavljam...PiPi

Do sutra,nadam se!

..... nešto drugaćije, (dvije iz naftalina) ...

Moji oblaci


Što li vam je u glavi, u srcu il sluhu,
odgonetnut nikako ne mogu
al nije to mjera duha žednog.
Pjevam.
Hodajući cestom
bez kraja u vlastitom oku,
ne žaleći vrijeme, dan na izmaku,
nestrpljivo čekajući sutra, pjevam.
Zvonki odjek; između lica, kuća,
koritom rijeke, kroz krošnje drveća
pod krilima ptica do oblaka.
Odzvanja, pjevam.
Pjesma mi život,
jer ja sam pjesma koju pjevam,
o ženi il ptici, o drvetu il rijeci,
pjevam,
i sjetan, i tužan, i sretan.
Bezbrižan ko malo dijete,
pjevam pjesmu u kojoj sam pjesma;
i nije me briga je l` tko sluša,
rad` mene, moji su oblaci visoko.

......



i tako dani prolaze ...

Danas


Danas neću pisati
Samo ću disati
I tako postojati.

Dosta mi je stihom sjati
a riječima blebetati
treba ponekad i znati
kad je dosta, kako stati.

Mogao bih jaukati
Il se malo cerekati
Svašta stihom dočarati
Il samo tugovati.

Bolje mi je zviždati
Zveketati il vriskati,
Nego li um uzburkati
Nekog vrbovati
Il podlo vrijeđati.

Umorih se tipkati
I u mraku tapkati
Umorih se disati
Pa htjedoh umirati.

Jedni kažu vrijeme trati
Treba ga stišati
Batinati il bičevati
Drugi, treba ga slušati
I prostora mu dati
Milovati i dragati.

Mogao bih nabasati
na onog tko će me nalemati

mogao bih čak i nestati.
Tko li će me njegovati
polupanu glavu previjati
meni bolnom navraćati

Volio bih pjevati
I pjesmom vas očarati
Volio bih se okušati
I u rimi rimovati
Volio bih i pijuckati
Pijan podrigivati
Samo ne razmišljati.
I još koji stih naredati.

Al neću, danas ću spavati
hrkati, snove snivati,
i samo, samo disati.



I danas ...

I danas ću nešto kazati
Neću se kolebati
No vi nemojte klicati,
Nije potrebno aplaudirati
( neki bi rekli pljeskati)
A ne daj Bože, komentirati.

Nije mi namjera zamarati
Već normalno razgovarati
Mišljenje tuđe uvažavati
Al se nimalo ne ustezati
Nekog s nekim uspoređivati
I ništa, ništa uljepšavati.

Bilo bi bolje šivati
Nego stihove risati,
Po stihovima brljati
Ili možda samo trčati
Svjež zrak udisati
I u talent sumnjati.

No ko neće orati
Neće ni stjecati
Bit ćeš reče mati
onaj što voli plandovati
i tako odmoran gladovati
idi barem pecati
pa ćeš možda spoznati
da mnogo manje pati
ko se udice il motike lati.

Tajnu ću vam odati
Neću više odlagati
Popodne volim odspavati.



A tek sutra


Kad leptiri krilati
Stanu lepetati
Može vas to asocirati
Da rođeni su akrobati
Neće se oni kolebati
Već spontano aterirati.

Baš htjedoh kompletirati
i konstatirati
neću više brbljati
niti stihove brojati
jer nisu dukati
koji će me čekati

Bolje mi se bazirati
A ne bolovati i buncati
Birati i izabrati
Maloj se osmjehivati
Malo si pripovijedati
A onda se ljubakati.

Četrdeset i neka…


Varaš se starče, ovo ti veli starac,
zar po govoru dokučit nisi mog`o,
ovih sonetnih stihova, star je tvorac,
sonet ga među jednakima izdig`o.

Navrših četrdeset ljeta i zima,
kad spoznah ljupkost govora iz davnina.
Otad, nosim ga tri zime u grudima,
da zborit mognem kad god mi je milina.

A htjedneš li nešto od mene naučit,
naoružaj se strpljenjem, miljeniče,
sonet, to boj je krvav, mogu ti jamčit.

Pravu misao izabrat, taj što sriče
teško je vjeruj, škrt bit a opet rječit
s mišlju tom pozdrav ti šaljem pjesniče.

...............

Jalovo ti nije slovo…


Oh, starčiću, jel` te broj godina brine
zar sijeda kosa, za boj, presudna je
il ruka drhtava, vična stihu nije
pa se bojiš da te tko u grob ne rine?

Sve to istina nije, znam ti vrline,
srce tvoje za stihom još ludo bije
u dubini svojoj, za boj, želju krije,
jer srce bez pjesme, gubi se i gine.

Dodati na kraju još mogu i ovo:
Što će ti ljupkost i ljepota soneta
kad tvoje slovo ni sad nije jalovo.

No, skupiš li hrabrost i daš si zavjeta,
do tebe stat će taj što piše ubavo
rame uz rame sve do kraja svijeta!

............

Otud počni


Prije no što počneš, u glavu si turi
misao vrijednu, svaki stih prebroji,
broji dva puta, pusti da misao zri
dok rimuješ kako u zakonu stoji.

Misao ne umotavaj, jasno zbori
i o iskrenosti nikada ne dvoji,
jer uvijek postojat će licemjeri
rad tebe i njih ovaj svijet postoji.

I stiha mani se onog bezimenog
ko čovjek je on kad ga tko obezglavi,
ti i stih vrijedni ste imena dičnog.

Je li taj put odabrani, onaj pravi
poslije prvog soneta napisanog,
znat ćeš, ako u srcu sreća boravi.

......

....zapis o miloj gospi....(nastavak)...

P.S. ovo je posljednja pjesma u poglavlju XV....
ostalo je još XVI poglavlje- pod nazivom, osam soneta za milu gospu...


Nikada te neću voljet kao ti nju



Naš susret pjesniče, čaroban bješe
tvojim sam svijetom danima lutala
i kao da san sa stihom tvojim pleše
al ipak, nešto čudno sam primijetila.

U očima vidim mile gospe sjenu
onu što ljubiš je, da Amor uzdiše
meku i nježnu, kao morsku pjenu
snovima je dozivaš, vidim odviše.

Amor mi je svijet zamaglio za čas
od tada, ništa sem tebe ne vidjeh
kada dođe do mene pjesnikov glas
možda ipak, u pjesmu se zaljubih?

Sreću ti želim, pjesniče najdraži
a moje srce i dalje će da traži.

...........

...pjesma posvećena , pjesnikinji Tei.....
ona voli poeziju Jovana Dučića - Ljubavna pesma



Moja si pjesma ljubavna


Jedan si trenutak, besane noći
i one mnoge nijema riječi,
žudnja srca koju želi doseći,
ne bi li vidio te tvoje oči.

Nedostižna u najtišoj samoći,
eho žudnji što mi kroz uho ječi.
Priviđenje do kojeg neću doći,
dok u snovima moja NADA kroči.

Ti si misao što u pjesmi živi,
sva tvoja ljepota meni je tajna,
kad sklopim oči, tad tvoj lik oživi;

sanjam, kosa je tvoja, crna, bajna!
Oh, ti si moja pjesma o ljubavi
jer svaka je ljubav u noći; sjajna!

.........

Osmijeh ti ostavljam...PiPi

Predivno PiPi, samo se pitam cime sam ja zasluzila ovako lepe stihove. Zaista podsecaju na Jovana Ducica . Neki drugi put cu odgovoriti stihom a za sad poklanjam

XVI – osam soneta za milu gospu


Ovo je posljednje poglavlje u zapisu o miloj gospi, naslov poglavlja vam kazuje koliko ću još soneta u ovom svesku objaviti. Izbor i redoslijed soneta koje ovdje donosim nije slučajan, već kao što sam rekao u uvodnom dijelu, s ovih osam soneta ispunjavam to svoje obećanje…
S molitvom i zahvalom Gospodinu, koji mi dade ugledati oči te mile gospe a uz svu žudnju moga srca On ipak sačuva krepost dostojnu pravednika. Radostan, zahvalu mu šaljem što mi podari ovo nadahnuće…



Dok je Amora i očiju gospe



Daruje mi Amor žudnju veliku
a ljupkost Vama gospo, pregolemu,
pa gospar, k`o sluga ima naviku
gospu dvorit` u svemu i svačemu.

Dobri meštre, tebi potajno zborim;
u vlasti Amora nekoć si bio,
sad u istim vatrama i ja gorim
sud sam i vlast nad sobom izgubio.

Da odreknem se vlasti ja ne želim;
slatke patnje u kojima me drži
ta ohola vladarica dok molim,
jednim dodirom srce da osnaži.

- Dok je Amora i očiju gospe
nema mira u venama što kipe.



A ti riječi razumi, mogneš li



Ako pak duša gospe, raju priđe,
žudnje će biti veće i bolnije,
ko kad ti gladna zvjerka kosti glođe,
to tako je, kad gubiš najmilije,

A ne kažeš il kad reć` trebao si;
„ja“ ti vlastito, oprost neće dati,
prije drugom no sebi oprost nosi
duša svaka što za pravicom pati.

Ako pak činiš što činit ne smiješ,
to volja je srca što ga posluša,
laka pamet, rad` koje se tad kaješ,
oprost tražiš moleć` pet Očenaša.

- A ti riječi razumi, mogneš li;
kad me upita,- Zašto ljubav boli?



Nije bitno hoćeš li vjerovati



Ne nisu krive njene lokne crne,
niti luč u pogledu anđeoskom,
il pogled što na usne njene skrene
kad zbori s tom gospom crnookom.

Niti njen stas što zanosno korača
pa srce žudi da korak joj stigne,
il uzdah što omami udvarača
kad se iz tih bajnih grudi izdigne.

Nit` krivim ikog osim samog sebe,
što imam ono rad čeg srce vene,
kad oči žele što usne ne ljube
ljubeć` silno da budu iskvarene.

- Nije bitno hoćeš li vjerovati,
o, da ću te vazda gospo voljeti!




I opet ću, jer drugačije ne znam


Il` to beskraj bio il samo korak
dan il godina il sva beskonačnost,
tišinom il žamorom ispunjen zrak,
u tebi vidim svoju poetičnost.

I osjetim neispunjenog sebe;
vatra sam bez iskre što nebu stremi,
ko bol bez suza kad plače rad` tebe
il samoća u kojoj bdimo sami.

Ipak želim puno a činim malo
i gušeći se u žudnji još trajem,
jer gospa si do koje mi je stalo
čijoj ljubavi i rimom robujem.

- I opet ću, jer drugačije ne znam,
dok samo jedan tvoj osmjeh čekam.



Jedan, samo jedan tren dovoljan je



Još osmijeha ima, negdje u srcu
skrivenih od očiju lutalica,
koji su izgubljeni na tvom licu
i čekaju dodir nježnog poljupca.

Još nade ima, za stranca u noći,
mene, koji tragam za samim sobom
da bih s Amorom mogao doći
prije nego li se trag zatre grobom.

Još jesen traje i zima bliži se,
i od dugih zimskih noći strahujem
od razloga mnogih što lice rose
i od žudnje koju tebi dugujem.

- Jedan, samo jedan tren dovoljan je
da žudnje pretvori u čarolije.



Evo me pred tvojim likom boravim



Eh, gdje se krije zapis o ljubavi;
ispod lišća u tvojim koracima,
u kojima tvoja tuga boravi
dok koračaš za novim ljubavima.

Enigma su tvoji mili pogledi,
dodiri prijateljstva i sjećanja
kao ovi stihovi ispovjedi
u kojima boravi stara žudnja.

Eros, bog svih požuda nek me vodi
da budem sjena tvojim pogledima
možda me treptaj oka oslobodi
da se poigram svim tvojim čulima.

- Evo me pred tvojim likom boravim
i gledam očima neutješivim.




Lagati neću priupitaš li me


Ludost je ono čim me Amor veže;
srce svezano, vezanom primiče,
nit oslobađa, nit okove steže,
već pušta da san uludo odmiče.

Laska laskavac laskavo laskavcu,
patnje su slatke kad se ljubav zovu,
baš kao kad lažac laže lažljivcu
da suza nije za gospu gizdavu.

Lakše bi bilo da si samo žena,
ta onakva kakvih bezbroj se rodi,
ponajljepša, mila, dobra i nježna,
da te srce poštuje, ne da žudi.

- Lagati neću priupitaš li me:
Što je od ovog ljubav, a što rime?




A možda je ljubav; pjesma bez kraja


A ljubav, ako opjevati ne znam,
onda je ona nešto čudnovato,
titraj srca u dvoje il kad si sam
pa se smiješ il plačeš samo zato.

Ako ljubav nije rima pjesnika
već samo dah u poljupcu smrtnika
nek mi onda ovo bude isprika
za novi stih o čežnji ljubavnika.

Al ako je ljubav više od toga,
više od gospe ljubljene, od mene
od zapisa ovog il samog Boga
nek vjeruje, kroz zatvorene zjene.

- A možda je ljubav; pjesma bez kraja,
što srca nevidljivom rimom spaja!

....................

KRAJ

....................


........Bili su ovo skromni zapisi o miloj gospi.............

...99 ljubavnih pjesama....(nastavak)....


Dojiljo

XX

Dojiljo, podatnih bijelih grudi
ženo iskonska što postade majka
dojeći moja dva predivna anđela
u naručju, mlijekom majčinstva.

Ti si velebno stablo opstanka,
ko zemlja zlatnim žitom posuta
u dolini ti si k`o rodna žitnica
a brežuljci tvoji moja su pohota.

Podarila si nebu i zemlji anđele,
nisi to znala kada si u grču rađala,
kada si noću moje usne ljubila.

Tisuću hvala za početak malo je,
tisuću poljubaca za kraj premalo je,
stoga te volim, kako znam i umijem.



Ima neba

XXI

Mogu raskomadati tvoje tijelo
na osnovne dijelove, ud po ud.
Krvnički ga ljubiti posve bijedno,
dio po dio, nimalo, nimalo čedno.

Al` kako bih onda rekao da te volim
takvu kakva jesi u cjelini potpuna.
Volim svaki i najmanji dio tvoga tijela
dok te ljubim od nogu sve do čela.

A uzdahe tihe još i više volim
riječi nježne, šaputanja povrh uha,
volim tvoje ruke i prste razigrane.

Ljubav si od beskrajnog neba blažena
i od pakla ljudskog stihom opjevana.
Ne boj se mene dok nad tobom ima neba.



Pogled pjesnika

XXII

Osjećam da noćas imaš pogled pjesnika
zarobljen u tim lijepim krupnim očima
iskru dalekih zvijezda,nježne boje mjeseca,
pogled duše željne beskrajnih daljina.

Da, istina je, rekao sam ti piši stihove.
sklopi oči i maštu pretoči u crnu tintu
koja kao kap po kap istječe iz tvog pera,
oboji nebo tintom u nebesku plavu boju.

Napiši bilo što, ja ću te znati razumjeti,
ako ne možeš beskraj u stih pretvoriti
ti nemoj; samo mi napiši: ja te volim.

I gledaj me svojim pogledom pjesnika,
ja ću pronaći duboko u tvom srcu
svaki stih koji nisi mogla tintom ispisati.

............

...99 ljubavnih pjesama....(nastavak)....



Boje zidova

XXIII


Smisao zidova sobe u kojoj boravim
ispuniti možeš samo ti, najdraža moja,
a kad te nema, ledene su boje zidova,
to je kuća neočekivanih iščekivanja.

Ti si miris svijeće, svijetlost zvijezde
u sutrašnjoj tami sunčanog podneva,
kazaljka sata što tiho kuca u venama
mjereći beskonačnost vremena do sutra.

Odlazi draga moja, kamo god ti se prohtje
i ne gledaj boju zidova u mojim očima
jer s tobom odlaze i boje ovih zidova.

Ti si moj horizont koji je ostavio tragove
stopala duboko otisnutih u priželjkivanja,
a ja sam čežnja u sjeni tvojih odlazaka.



Rijeka na tijelu

XXIV

Nemirna rijeka što ljubi svoju obalu
gladeći grubo kamenje svojih repina,
nosi tihi šum valova i riječi nadanja,
djevojke u zelenkastoj sjeni vrbika.

Korijenje,mene sraslo je u kosti tvoje
u meso zemljano crpeći postojanje
iz vode života u onom trenutku dodira
kad ugledah tijelo što izranja iz vode.

Svakoj kapi što klizila je niz tijelo
bio sam zavidan toga dana, toga trena,
rijekom obljubljena i danas si začarana.

Jedan je razlog zbog kojeg te volim,
a bezbroj načina kako to mogu reći;
zavolio sam te bezbroj puta gledajući.



Tijesto života

XXV


Bijelo brašno na bijelim grudima,
oštro brašno na drvenom stolu,
uzdigli kvasac na nježnim rukama
jedri bokovi, pramen kose na čelu.

Sjećam se tijela ispod pregače,
mirisa kvasca, zamiješanog tijesta,
vruće pećnice, oštrice noža i križa
rukama oblikovala si kruh života.

Mnogo puta do sada ista sjećanja,
dodir mojih ruku i tvojih bokova,
poljubac u vrat i osmjeh za hvala.

Mnogo te ljubim najdraža moja,
i trebam te k`o kruh iz ruku tvojih
jer što je kvasac bez brašna i vode.


.....................

Nerazdjeljivo

XXVI

Istok, prolistalo proljeće
jug, rodna toplina ljeta,
zapad, miris vjetrovite jeseni,
sjever, bjelina hladne zime.

Voda, život žednih usana
zrak, uzdah velikog nadanja
nebo, uprti pogled vječnosti
zemlja, početak i kraj tijela.

Nerazdjeljivo u razdijeljenom,
u tebi dušo moja,duša u tijelu,
prostranstvo sažeto u rađanju.

Razdijeljeno u nerazdvojivom
u meni i tebi dvije velike duše,
a samo jedna lijepa ljubav živi.



Gdje je osmjeh

XXVII

Gdje je nestao osmjeh karnevala,
ponoćne zvijezde mladog mjeseca.
Osmjeh poslije lutkarske predstave,
široki osmjeh što slijedi iza poljupca.

Što li to tišti dušu najdraže mi ljubavi,
tko to želi zamutiti tugom, bistri potok,
Osmjeh sunca što ogleda se u jezeru ?
Tko to krade moja nevidljiva krila ?

Kao da je ukraden u trenutku nepažnje,
namjerno, samo da bi mene povrijedio,
taj lopov što čini te tako ravnodušnom.

Ili je to samo jedan od onih tvojih dana,
kada osmjeh i ljubav zaključane skrivaš
od ljudi od svjetlosti dana, sve do noći…



Rima u rimi - sonet

XXVIII

Slatka si kao pelud cvijeta,
ženo, ti si zraka toplog sunca!
Sneno srce o tebi uvijek bunca,
glatka si kao tvrda kora svijeta!

Rijeka neka ne prestane teći,
pišem za tebe ovaj sonet tih,
udišem ljubav za svaki stih
jeka neka ječi od ovih riječi.

Sne mi ne diraj, to moje su moći,
zijeva tuga iz mog praznoga džepa
rosne su oči bez tebe poslije ponoći.

Djeva u očima, beskrajno lijepa.
Usne se miču u tmini crne noći
pjeva mi duša da ljubav je slijepa.

....

P.S. ovo je jedini sonet u knjizi 99 ljubavnih pjesama, al eto poigrao sam se s rimom pa početne riječi u stihovima imaju svoju rimu a završne riječi u stihovvima, svoju rimu, tako da sam tu pjesmu i nazvao "Rima u rimi"

Laž lažova

XXIX

Lažu lašci lažljivi, lažnu laž lažova
svi što svjedoče protiv mene danas
okrutno zatirući svaki trag postojanja
stiha o ljubavi prostranijoj od svemira.

Zar ne znaju da sada njihova zakletva
u mome stihu biti će za njih samo kletva,
a pjesnik-buntovnik jahat će vjetar
ne dodirujući zemlju njihovih koraka.

Jedino ti, ljubavi moja najveća, možeš
obuzdati bijes ovog anđela osvetnika
samo jednim dodirom svoga dlana.

Ubiju li oni u meni taj stih o ljubavi,
nisu li i tebe najdraža kao ljubav ubili,
ti lašci lažljivi što u stih nisu vjerovali.



Nedostatak neba

XXX

Možda sam ranjen, a priznati ne želim
i grcam u vlastitom nedostatku neba
kojeg davno udahnuo sam na prečac
ne ostavljajući ga za možebitno sutra.

Gdje se skrivaju sve ranjene ptice neba
i kamo nestaju mirisi, naših uvelih ruža.
Podižem ruke k nebu kojeg izdišem,
do tamnih oblaka što umit će mi lice.

Tvoj prkos, ljubavi moja, postojana
k`o ruža kamena što cvateš bez vode,
tebi još nadati se mogu i tvom nebu.

Ranjen sam tebi mogu reći, pratiljo,
uzaludno gledajući nebo svojih nadanja:
Zvijezdo sjajna i noćas mi budi vodilja.



Novo svitanje
( Pablo Neruda sonet-82 )

XXXI

Ljubavi, kada zatvoriš svoje oči
i pustiš noć kroz vrata duše snene,
pokupi zvijezde i stavi ih na grudi,
uđi tiho tako sjajna pod kapke moje.

Kroz vene poteci k`o rijeka nabujala
izli se u more duše, srca zaljubljena,
reci zbogom na trenutak nebu dana
i budi vjetar olujni u noći spavalice.

Laku noć najdraža moja, laku noć,
odlazim, ne hodajući u beskraj tame
i radujem se nebu, svijetlu, tebi.

Dok živim ne živeći samo spavajući,
tvoje srce kuca živo u snu živeći san,
i svaki otkucaj je dar za novo svitanje.

............

Dodir

XXXII

Kad umrem, tvoje ruke nek` me diraju
ko bezbroj puta, te tople nježne ruke,
da posljednji puta osjetim toplinu
na licu blijedom i hladnom prije svitanja.

Pusti me da u miru zavolim crnu zemlju
u počinku bez rose i mirisnih svitanja,
tu gdje se vrijeme mjeri samo ljubavlju,
ne želim da znaš da tu, ja ću te očekivati.

Nastavi koračati nimalo tiho, dostojanstveno
tamo gdje je moj korak odjednom prestao,
udiši miris ruža iako ih nisam za te ubrao.

Hoću da živiš kao da si u mojim stihovima,
a vjetar još više voli, tko bi ga znao što nosi,
hoću li možda tako dodirivati tvoju kosu.


Dukat je tvoja suza

XXXIII

Sakupit ću suze što same teku,
iz prelijepog oka, golubice moje,
u pehar zlatni jer te se suze broje,
svaka k`o dukat, kap je moje sreće.

Iz pehara zaborava nek` nestanu
poput soli života, suze isplakane,
jedina tugo,moja otvorena rano,
bole suze, a ja sam ti ih darovao.

Razumjeti nisam htio, nisam znao
i svakom sam suzom tiho umirao,
oj, mladosti gorda, sada mi je žao.

Al` kasno nije za đerdan od dukata,
ljubavi najdraža, ljubavi uplakana
hvala ti za suzu, dukat moga života.


Ljubim te

XXXIV

Ljubim tvoje ishodište smijeha,
tanane usnice, najdraža moja.
Ljubim ih u svoj svojoj ludosti
jer lud sam, lud sam od ljubavi.

Ljubim tvoje ishodište tihih riječi,
crvene usnice, šaptačice nježna.
Ljubim ih poslije svakog šapata
jer strast si, vatra živa u zagrljaju.

Kada bih mogao bio bih ti zalogaj
med il` crno vino, tako je svejedno
samo da dotaknem ta usta vrela.

Šapći mi tiho ili se smiješi glasno,
i šutjeti možeš ako potrebu imaš,
al` me ljubi, ljubi me, onako nježno.

................

Crvena kapljica

XXXV

Ljubavi, živjeti pored tebe
znači biti obojan bojom života,
k`o kapljica suncem obasjana
što prelijeva se u tisuću boja.

I nikada nemoj dopustiti
da postanem magla jedne večeri
što se sakuplja u tvojoj kosi
dok tiho koračaš ulicom sama.

Nitko ne zna koliko mi značiš
niti tko je kapljica, a tko je dlan,
to znamo ti i ja moja ljubljena.

Već sutra bit ćeš moje Sunce,
Mjesec ili samo jedna mala kap
koja će crveniti na dlanu ljubavi.



Druga strana poljupca

XXXVI

S druge strane ljubavi,
iza poljupca, iza usana,
duboko ispod kože u venama
teče život, osjećaj pripadanja.

Iza kulisa strasti i požude
u predstavi strasnih ljubavnika,
idila pod svjetlima reflektora,
ljubav što se osjeća svim čulima.

Ti si glumica u predstavi života,
ljubav, žudnja, strast i ljepota,
pred tobom klečim, tebi se kunem.

To si bila jučer, to si bila danas,
i sutra kada svane još jedan dan,
jesi ljubav s druge strane poljupca.




Ruža

XXXVII

Kapljica je krvi u korijenju tvom,
okrutna si ljubav trnjem okovana,
svaka zora što donosi rosu neba,
poklonio samo tebi, moja ljubavi.

Ružo moja mirisna i trnovita,
divljakušo crvena, moja najmilija.
Od tebe mi nije proći putem
da zagledat se mogu naokolo.

Tvoj korijen je duboko urastao
i napaja se mojom vrelom krvi,
za me cvjetaš, mirisom me kupaš.

Do tebe mi nije milje cvjetno mirisalo
niti boja u očima mi crvenkasto sjala.
Jedina si, ružom ću te svojom zvati.

Čežnja


XXXVIII


U noći kada čežnja ponire duboko
dodirujući beskraj slatkih slutnji,
ostavih svoga Boga gore visoko
moleć` se samom sebi, svojoj kušnji.

Gdje je kraj ? Dok misli natiču
od ujeda ponoćnih svilenkastih vila,
a tama buja i sve se više u duši grči,
nema, nema u meni mjesta za nebo.

Guši li me dah sutrašnjeg mrtvaca
što hropće usnuo stežući suho grlo
il` čežnja izmaštana u dahu spavača?

Bojim li se svitanja i velikog neba,
zemlje na kojoj neće ostati traga stope
jer završih ponirući u beskraj čežnje.



Srce na prozoru

XXXIX

Čekaš li na prozoru nestrpljivo
da mila daljina tiho priđe bliže,
da začuješ na vratima kucanje,
tihu škripu vjetra iz hladne daljine.

Nadaš li se milini sjetnog pogleda
brojeći vrijeme uzdahom sjećanja
kad nada poput mirisnog jutra sviće
najavljena zorom, u pjesmi pijevca.

Obuzdaj pogled što odati može sjetu
jer srce ne preže da u tuzi suzu pusti
dok se magle okna u kućerku toplom.

Čekaš me i srce crtaš na orošenom staklu,
a dan je svaki od sebe uvijek drugačiji,
čekaj me s osmjehom i srcem na prozoru.



Izgaranje

XL

Strast mi iz dubine duše huči
kao vatrena stihija, žari,
a žalac plamena dušu muči
izgaram, slatke su tvoje čari.

Noćas ja umirem od grehote
ispijam nektar nježnog cvijeta
volim te i sve tvoje pohote,
nek` si sutra samo tužna sjeta.

Za tebe živim u ovom trenu
pijanoj noći,osvijetljen Lunom
ljubeći te ko bestidnu ženu.

Dugo tragajući za ovim snom,
život na koncu kao cvijet vene,
nestaje sa sjajnom mjesečinom.

Dodir

XXXII

Kad umrem, tvoje ruke nek` me diraju
ko bezbroj puta, te tople nježne ruke,
da posljednji puta osjetim toplinu
na licu blijedom i hladnom prije svitanja.

Pusti me da u miru zavolim crnu zemlju
u počinku bez rose i mirisnih svitanja,
tu gdje se vrijeme mjeri samo ljubavlju,
ne želim da znaš da tu, ja ću te očekivati.

Nastavi koračati nimalo tiho, dostojanstveno
tamo gdje je moj korak odjednom prestao,
udiši miris ruža iako ih nisam za te ubrao.

Hoću da živiš kao da si u mojim stihovima,
a vjetar još više voli, tko bi ga znao što nosi,
hoću li možda tako dodirivati tvoju kosu.



Dukat je tvoja suza

XXXIII

Sakupit ću suze što same teku,
iz prelijepog oka, golubice moje,
u pehar zlatni jer te se suze broje,
svaka k`o dukat, kap je moje sreće.

Iz pehara zaborava nek` nestanu
poput soli života, suze isplakane,
jedina tugo,moja otvorena rano,
bole suze, a ja sam ti ih darovao.

Razumjeti nisam htio, nisam znao
i svakom sam suzom tiho umirao,
oj, mladosti gorda, sada mi je žao.

Al` kasno nije za đerdan od dukata,
ljubavi najdraža, ljubavi uplakana
hvala ti za suzu, dukat moga života.



Ljubim te

XXXIV

Ljubim tvoje ishodište smijeha,
tanane usnice, najdraža moja.
Ljubim ih u svoj svojoj ludosti
jer lud sam, lud sam od ljubavi.

Ljubim tvoje ishodište tihih riječi,
crvene usnice, šaptačice nježna.
Ljubim ih poslije svakog šapata
jer strast si, vatra živa u zagrljaju.

Kada bih mogao bio bih ti zalogaj
med il` crno vino, tako je svejedno
samo da dotaknem ta usta vrela.

Šapći mi tiho ili se smiješi glasno,
i šutjeti možeš ako potrebu imaš,
al` me ljubi, ljubi me, onako nježno.

Crvena kapljica

XXXV

Ljubavi, živjeti pored tebe
znači biti obojan bojom života,
k`o kapljica suncem obasjana
što prelijeva se u tisuću boja.

I nikada nemoj dopustiti
da postanem magla jedne večeri
što se sakuplja u tvojoj kosi
dok tiho koračaš ulicom sama.

Nitko ne zna koliko mi značiš
niti tko je kapljica, a tko je dlan,
to znamo ti i ja moja ljubljena.

Već sutra bit ćeš moje Sunce,
Mjesec ili samo jedna mala kap
koja će crveniti na dlanu ljubavi.



Druga strana poljupca

XXXVI

S druge strane ljubavi,
iza poljupca, iza usana,
duboko ispod kože u venama
teče život, osjećaj pripadanja.

Iza kulisa strasti i požude
u predstavi strasnih ljubavnika,
idila pod svjetlima reflektora,
ljubav što se osjeća svim čulima.

Ti si glumica u predstavi života,
ljubav, žudnja, strast i ljepota,
pred tobom klečim, tebi se kunem.

To si bila jučer, to si bila danas,
i sutra kada svane još jedan dan,
jesi ljubav s druge strane poljupca.



Ruža

XXXVII

Kapljica je krvi u korijenju tvom,
okrutna si ljubav trnjem okovana,
svaka zora što donosi rosu neba,
poklonio samo tebi, moja ljubavi.

Ružo moja mirisna i trnovita,
divljakušo crvena, moja najmilija.
Od tebe mi nije proći putem
da zagledat se mogu naokolo.

Tvoj korijen je duboko urastao
i napaja se mojom vrelom krvi,
za me cvjetaš, mirisom me kupaš.

Do tebe mi nije milje cvjetno mirisalo
niti boja u očima mi crvenkasto sjala.
Jedina si, ružom ću te svojom zvati.

Čežnja


XXXVIII


U noći kada čežnja ponire duboko
dodirujući beskraj slatkih slutnji,
ostavih svoga Boga gore visoko
moleć` se samom sebi, svojoj kušnji.

Gdje je kraj ? Dok misli natiču
od ujeda ponoćnih svilenkastih vila,
a tama buja i sve se više u duši grči,
nema, nema u meni mjesta za nebo.

Guši li me dah sutrašnjeg mrtvaca
što hropće usnuo stežući suho grlo
il` čežnja izmaštana u dahu spavača?

Bojim li se svitanja i velikog neba,
zemlje na kojoj neće ostati traga stope
jer završih ponirući u beskraj čežnje.



Srce na prozoru

XXXIX

Čekaš li na prozoru nestrpljivo
da mila daljina tiho priđe bliže,
da začuješ na vratima kucanje,
tihu škripu vjetra iz hladne daljine.

Nadaš li se milini sjetnog pogleda
brojeći vrijeme uzdahom sjećanja
kad nada poput mirisnog jutra sviće
najavljena zorom, u pjesmi pijevca.

Obuzdaj pogled što odati može sjetu
jer srce ne preže da u tuzi suzu pusti
dok se magle okna u kućerku toplom.

Čekaš me i srce crtaš na orošenom staklu,
a dan je svaki od sebe uvijek drugačiji,
čekaj me s osmjehom i srcem na prozoru.



Izgaranje

XL

Strast mi iz dubine duše huči
kao vatrena stihija, žari,
a žalac plamena dušu muči
izgaram, slatke su tvoje čari.

Noćas ja umirem od grehote
ispijam nektar nježnog cvijeta
volim te i sve tvoje pohote,
nek` si sutra samo tužna sjeta.

Za tebe živim u ovom trenu
pijanoj noći,osvijetljen Lunom
ljubeći te ko bestidnu ženu.

Dugo tragajući za ovim snom,
život na koncu kao cvijet vene,
nestaje sa sjajnom mjesečinom.

Velikoj pjesnikinji Vesni Parun.

Glosa za Vesnu Parun (1922 – 2010 )


„Zavjet“
Ako mi srce ne prestigne ptice
ako mi oči budu siromasi
ako mi ruke budu udovice
koje prisutnost ljubavi ne krasi.


Osamdesetosam ljeta u krošnji,
jedan je usamljen kos pjevao bos,
sasvim iznenada, utihnu jutros,
u dan taj kišovit, pravi jesenji.
Raspjevana u svojoj sirotinji,
ispisala si mnoge bilježnice.
Za te nisu postojale granice,
ta duša, bila je duša putnika;
čemu htjenje, čemu život pjesnika
ako mi srce ne prestigne ptice.

A pisat` i živjet` bez izgovora,
kroz krhko tijelo nesretne žene
mogla je samo ona, što joj vene
napaja snaga pjesničkog vihora.
I dok je bila njena svaka zora
I stih bi uzdah, što taj dan ukrasi.
Dok vazda biva, da dođu ti časi
kad u stihu tvom, živi tvoja duša;
-Nek umrem! Koda moje uho sluša.
-Ako mi oči budu siromasi!

Što je ljubav? Zar puk to bi mog`o znat`;
da se jasno u pjesmama ne zbori,
dok srce u ljubavnom žaru gori;
ti si u pjesmi tako znala zasjat`.
Tko od pjesnika više bi mog`o dat`
od onog što ispija nesanice.
A sada dok se hladi tvoje lice,
u srce spremam poruku ljubavi:
Neka me tuga i strašna smrt smlavi,
ako mi ruke budu udovice.

Sve je čemer i od smrti strašnije
što ljubav ni u početku il kraju
vazda zalud` zli mrtve dozivaju
sve uzalud i od smrti trajnije.
Jedno malo srce, sad je bolnije;
bez suze, rad ` Matoša, jedne vlasi.
Sada nam ostaju naši uzdasi,
tihi grobak i svi tvoji stihovi;
ostaju i oni smrtni putovi,
koje prisutnost ljubavi ne krasi.


U spomen Vesni Parun…PiPi

Ovo je pesma koja za antologiju.
Zadivio se me opet!!!!

Kao Tin

XLI

Vidjeh u tvom srcu ludu ranu,
tamu i dubinu u tvom biću,
e, moj mrtvi Tine Ujeviću,
vidjeh knjigu stihom iskovanu.

Ljubio si ženu nepoznatu,
u poletu svoga divnog čuda
volio si svakog i posvuda,
utihnuo u svom kobnom satu.

Tvoja slova k`o moja su tuga,
( ima slova o vremenu sreće )
tvoja slova k`o moja su duga.

I ja živim za još jedno večer
ponekad i k`o pokorni sluga
ne bojeći se (tebi) brati cvijeće.



Sjećanje ne prestaje

XLII

Okrećem se unatrag da vidim,
da uhvatim pogled neuhvatljiv
pod kapcima kao bijeli dim
što skriva jedan lik neodoljiv.

U tom trenutku lagano lebdim
nekako predvidivo popustljiv
kao da tiho poljanom jezdim
u svakom trenu k`o staklo lomljiv.

Dok sam ljubio, nisam shvaćao
da vrijeme nikada ne staje,
zvoni riječ koju sam obećao.

Sada srce ponekad zastaje
kao dodir što sam osjećao
kroz to sjećanje što ne prestaje.



Ruke u tišini

XLIII

Nisu li riječi sad suvišne;
puštam tišinu da ti govori,
dodire nježne,meke i grešne
neka te prsti vode k zori.

Imaš moje poljupce izdašne:
- Lagano smeđe oči zatvori
i daj mi mukle usne nestašne,
ne dozvoli da duša prozbori.

Godine draga moja, godine,
dovoljno su o nama pričale,
neka nas noćas grle tišine.

Zaboravi suze što su pale,
noćas su drugačije istine,
u tišini ruke bi ludovale.

Na usnama muk

XLIV

Oprosti mi ljubavi tihe čežnje,
crvenkasti sjaj duge kose
i miris svježe jutarnje rose
što zorom napaja moje žudnje.

Samo jednom sretoh pogledom
u zelenkastoj sjeni stabala
te modre oči kojima je gledala:
Umislih, nekom divljom požudom.

Sada kružim plavetnilom neba
osluškujući južnog vjetra huk
motreći kao sokol što vreba.

Nisam ja zvjerka iz divljine, vuk,
lovac što svježu toplu krv treba.
Neka te ne brine usana muk.


Biti tvoj

XLV

Pusta je noć i tišina nasred druma
i bijeg od bola ušiju, bešćutnoga uma,
boli tama naspram zvjezdanoga sjaja,
svaka sanja u kojoj nisi odsanjana.

Škripi bjelina smrznutoga snijega,
netom prije pahulja blaženoga neba.
Gaze noge ne birajući pravac puta,
lutajući, lutajući, drumom vrišti duša.

Gdje su staze sudbom davnom utabane,
kamo li se gubi ovo srce zaljubljeno,
nisu sanje mutne vodič ovog duha?

Nesretan sam ispod obećanog neba,
sam u ovoj tami zvjezdanoga sjaja,
sam u sebi vapim tvomu pripadanju.


Šaka pepela

XLVI

Plameni jezik željnih slutnji
u tvojoj milosti koža izgara.
Okrutna si jer ljubiš vatreno
milosti noćas neka nema za me.

O, vatro izgubljenih grotla
na tvojim mekim padinama
divim se užarenom sjaju oka,
dahom vatrenim me poljubi.

Takav sam noćas u tvojoj blizini,
na lomači ljubavi želim gorjeti
jer kriv sam za ljubav zaljubljenih.

Najdraža ženo, vatra si što treperi.
Pusti me još samo malo bliže sebi,
na koncu, ja jesam kao šaka pepela.

Zanimljivo.

.

Ljubicasta ::

Zanimljivo.

Molim te skrati taj rep što za sobom vućeš...ne moraš u pozdrav staviti cijelu pjesmu...dovoljno je jedan osmijeh...

Osmijeh ti ostavljam...PiPi

Jel to meni upuceno? o.O

Nova sam ovde, i jos uvek ne znam kako funkcionise.
I, da, nemoj ti tu meni rep, ovo-ono.
GOrdost je greh( ako si vernik), posto vidim da sebe predstavljas nekim autoritetom i genijem.Haha.Spusti loptu.

Ljubicasta ::

Nova sam ovde, i jos uvek ne znam kako funkcionise.
I, da, nemoj ti tu meni rep, ovo-ono.
GOrdost je greh( ako si vernik), posto vidim da sebe predstavljas nekim autoritetom i genijem.Haha.Spusti loptu.

eto spustit ću loptu na muljevito dno gdje si ti...samo da bude mir...
a što se tiće repa...eto mog...što da ja budem drugačiji od tebe...
osmijeh ti ostavljam.

o,O

pozdrav ljubičastoj...o,O

U kapi sna da se zbiti!

XLVII

Ništa ne govori, samo šuti,
svaka misao do mene stiže
u tišini kad` se slutnja sluti,
tad` i misao je boli bliže.

Ne bježi, najdraža moja, stani!
Kamo se kaniš od mene skriti?
Na dlanu čitav svijet nam dani
samo u kapi sna da se zbiti!

Tu su nam želje i jedini dom,
na ognjištu plamen,želja nam žar,
potok što bistrom nas poji vodom.

Ne šuti, najdraža moja, pričaj,
riječima izazovi požar,
za snom svojim odlučno koračaj.



Ispod oblaka

XLVIII

Plavim nebom plovio je oblak
nosio ga vjetar i tamo i ovamo,
bezglavo plutajući k`o i čovjek,
tražio je možda, jedinoga Boga.

I sve tako u vis do visoka neba
uzdizala ta se bijela laka pjena,
al` vidjeli ga nismo iz dubine
gledajući zemlju, sami sebe.

Izdržati vjetar taj nije nikad lako,
niti hitri korak što se ispružio
nadaleko nepoznatim svijetom.

Iščeznut će sva ljepota neviđena
u svom sudnjem trenu u toj kapi,
k`o i čežnja stremeći k nepoznatom.


Oni što padajući rastu
( inspiracija;pjesma Dobriši Cesariću )

XLIX

Između bezbroj ljudi što žive,
i onih što u sivilu pepela sive
ima i onih što padajući rastu,
dok pjesme zaljubljeni sriču.

U stihu im duša neprestano lebdi
nit` na nebu nit` na zemlji,
u skromnosti dišu i tiho gasnu,
da sto put` jače u pjesmi sinu.

Ostat će samo, tihih čežnji zvuk
na usnama koje prate tinte trag,
duše što u sivilu pepela sada sivi.

Tihe patnje i slador ljubavi vaše,
iz sivila iz dubine sad se u vis diže,
dok pjevamo, dok čitamo pjesme Vaše.

Hahahhahahhah.Mocno se sluzis cinizmom, a, ne,ne, nije ti to dobro.
Mene bas vriga, nisam ja ni htela rat.Sam si krenuo da napadas, kao da sam ti ne znam sta rekla ili uradila.
Pozdrav i tebi.

.

Vrijeme pripadanja

L

Poklanjam ti svjetlo mjesečine
jer nekako je drugačije voljeti
kada se lice u osmjehu ozari
a oči ispune beskrajem zvijezda.

Poklanjam ti tišinu dugih noći
jer nekako je drugačije ljubiti
kada se vrele usne dodiruju
a uzdah grudi beskrajem ječi.

Poklanjam ti davno poklonjeno,
uvijek iznova i uvijek ponovo
ljubav u očima, prstima, usnama.

Poklanjam ti, najdraža ljubavi,
tren otkinut iz beskonačnosti,
vrijeme neupitnog pripadanja.



Za dane neudobnih postelja

LI

Sada, dok još ima snage u peru,
dok venama teku stihovi ljubavi
a noću san neprestano luduje,
pišem za dane neudobnih postelja.

Zamišljam maglom ogrnuta svitanja
i buđenja u dugim uskim hodnicima,
kada nestanu žuto-zlatne boje jeseni
i sve postane nekako bolničko bijelo.

Nisu ovo tihe tuge i glasni strahovi
nit` rane bol što srce sad probada,
već ljubav vidim na kraju vremena.

U taj dan sva bjelina postelje i stropa
i ruke što ih studen u tihom bolu grči,
utihnut će usne, oči, neću moći reći…



Tvoje oči svjetlucave

LII

Kad njene su me oči pogledale,
zaboraviti one nisu dale.
Kao za me, one su samo sjale,
otada uvijek sa mnom putovale.

Nikada nisu k zemlji padale
kao da se stide ili bi se predale;
one su za me neprimjetno treptale,
ljubavne riječi preglasne šaputale.

Suza su gorkih mnogo isplakale,
nerijetko kao cvijeće procvjetale,
kao da bi ljubavne pjesme pjevale.

Uvijek tako beskrajno svjetlucale,
možda ponekad i malo krivudale,
al` nikada, nikada nisu izdale.

Nestati u viru

LIII

Može li rijeka tiho govoriti
ili samo teče u svojoj tišini?
Kada bi mogla riječi nositi,
pisao bih stihove u dubini.

Kao kap kiše želim uroniti
u zagrljaj i diviti se bistrini,
za tebe se s vodom sjediniti
žamoriti tiho u tvojoj blizini.

Kada bi rijeka mogla u svom hiru
nepoznatim dubinama boljeti,
ja, poželio bih nestati u viru.

Kada bi samo mogla razumjeti
moju želju, te riječi što naviru,
znam da mogla bi i više voljeti.



105 slogova ljubavi

LIV

U postojanju tražiti razlog postojanja
il` razlog života tražiti u življenju,
možda u smislu i naći besmisao
te se smisleno realno pravdati.

Tražiti i naći izgubljeno,
nije li to prava nagrada
za svaki očaj izbora
u očima tragača?

Puste su potrage
i duge staze
ako nema

riječi
želim
te.




Poklanjam ti tišinu usana

LV

Poklanjam ti tišinu usana,
kap rose bagremova cvijeta.
Sad` neka te ljube usta znana,
a ja bit` ću samo tvoja sjeta.

Davno, ko sjajna staza zvjezdana,
bila si dio moga svijeta;
ko ponoćna strast il` čežnja dana
podno modra neba, miris ljeta.

Ljubio sam krišom usne vrele,
dotaknuo tvoje grudi jedre
i gledao oči, kesten zrele.

Sada imam samo snove vedre
sivo nebo, pahulje bijele
i tišinu s te usne modre…

Pozdrav Pipi,Divne su ti pesme,ni jednu ne mogu da izdvojim,sve su posebne i jake.