Java kroz inje snova

"Predveče. Suton. Sunce je već zašlo ali sjaj njegovog crvenila i dalje igra na kraju horizonta. Vazduh biva svježiji, ali na neki način prijatan, osvježavajući u smiraju ljetnjeg dana. Tišina. Samo povetarac blago šapuće kroz krošnje drveća poredanog uz ulicu raznoseći pritom miris pokoje usamljene lipe. Na fitilju uličnih svjetiljki polako počinje igra vatre i plamena. Veselo tinjanje koje vješto prekriva sjenom svaki usnuli trag postojanja dana. Tu negdje se kriju i moji lagani koraci tiho odzvanjajući sumrakom gubeći se u radjanju noći. Jedan za drugim idem naprijed. Bez staze, bez vidljivog puta, bez cilja i bez namjere. Udišem život punim grudima u ljepoti ljetnje noći. U daljini jednolične ulice primjećujem skretanje, ulaz za samotni park. Nešto me vuče tamo...igra slučajnosti...radoznalost...prije nego i shvatih zašto, već sam tu na ulazu. Ispred mene ravna, prelijepa aleja. Sa strana poredano drveće i tihi šum na vjetru razigranog lišća. Pored svakog drveta mala drvena klupa, obasjana još nižom starinskom lampom. Pogled u daljinu daje prizor stapanja sad već malenih svjetiljki, nalik svicima, sa zvjezdama koje se polako počinju radjati na noćnom pokrivaču. Koraci sami nehotno kreću duž meke staze. Svaki naredni nosi novi udah zadovoljstva, raspoloženja. Najednom, pred očima, u daljini primjećujem nekakav lik. Isuviše daleko...medjutim polako, dok koraci nestaju iza mene sve bliži, jasniji. U nastojanju da u sumraku nastale noći shvatim šta mi je privuklo pažnju oka shvatam da ispred mene, na jednoj od klupa sjedi djevojka...čitajući knjigu. Potpuno zbunjen ne uspijevam skrenuti pogled sa nje, ali ujedno ni moj hod ne prestaje. Jedan, dva, tri koraka...još jedan korak i proći ću je. Tu prelijepu pojavu u noći. Ne znam zašto, ne znam kako, ali zapamtio sam svaki detalj u vezi nje. Smedje čizme do visine njenog lista, nalik zgužvane prislonjene jedna na drugu. Lanena, malo tamnija haljina, krojena kao lepeza njihala se pod naletima ugodnog povjetarca. U krilu je držala tanku knjigu, vješto jednom rukom mjanjajući stranice, drugom vredno, ali bezuspješno, pokušavajući skloniti zlatnu kosu koja se mrsila na sjenom pokrivenom licu. Još jedan korak. U trenu kada sam ga načino, kada je pogled počeo da bježi od nje, ona je digla glavu i sasvim blago mi se osmjehnula. Ali ja sam već prošao. Kako sada da se okrenem, kako da to uradim a da je ne preplašim. Ne, ne mogu to da uradim. Skupiću zube i nastaviću dalje. Iako sve u meni želi da se okrenem, da se vratim, da pogledam još jednom to lice...taj poznati osmijeh. Poznati osmijeh? Tek tada shvatam da su mi njene oči...njeni obrazi...njene usne...poznati. U tom vrtlogu radnji, emocija, sjećanja i osjećanja shvatam da i dalje hodam...udaljavam se. Ali nešto u meni usporava svaki korak...svaki pokret...govori da se zaustavim. Da se vratim. Da prestanem sa uzaludnim pokušajem da sve progutam i izgubim se u tami još jedne noći. Nekakav osjećaj koji iz sekund eu sekundu biva jači. Nekakav glas koji svakim trenom biva glasniji. Ne, ne mogu da odolim. Znatiželja je jednostavno prejaka. Zavaravam se, nije to znatiželja...tačno znam šta želim, a to je da je još jednom vidim...jer imam osjećaj da bi taj jedan pogled bio dovoljan da joj znam ime. Okrećem se. Vidim da me i dalje gleda. U grudima mi se javlja osjećaj mira, spokoja, olakšanja. Prilazim joj polako...da, sada shvatam, ja te znam. Znaš i ti mene. Ali kakva je ovo nepoznata a opet bliska iskra koja plamti u našem pogledu, našim očima. Kakva je ovo vrelina koja se radja na našoj koži. Kakav je ovo znoj koji obliva nam vrat i lice. Kakvi su ovo osjećaji koje je sve teže obuzdati. Sva ta prethodna vidjanja medju užurbanim svijetom, medju netrpeljivosti društva, medju okrutnošću života, medju teškim danima i udaljenim noćima...medju igrom slučajnosti koja nam nikada nije išla na ruku...sada su bila nevažna....jer sve ono što nas je udaljavalo sada je bilo nevažno...sudbina koju oboje mrzimo se poigrala sa nama. Sjedam pored tebe i gledam te predivne oči. Riječi su suvišne, stoga ih i ne izgovaramo. Samo pogledi u sjeni noći. Dva pogleda, dva daha. Prohladno je. Skidam košulju i zavijam te u nju nastojeći da te pritom privučem sebi. Dopuštaš mi da to uradim. U mom si zagrljaju. Ali u meni se radja strah. Tako želim da te poljubim...ali počinjem da se sjećam svih propuštenih prilika, svih pogleda koje smo prije uputili, svih šansi koje smo propustili, svih osjećaja koji su se radjali samo da bi potom opet usnuli. Svih nadanja i sanjanja, svih previranja i kajanja... U tom trenu ti me prodorno, oštro pogledaš, otrgneš mi se iz zagrljaja i ustaneš. Knjiga ti pada iz ruke, košulja sa ledja...a sa oka suza. Pretjerao sam, trebao sam znati da je to samo misao. Daleka misao i ništa više. Zašto uvijek predjem granicu. Zašto se uvijek ulovim u mreži sopstvenih greški. Zašto uvijek vidim nešto što ne postoji. Najmanje što sam htio je da te povrijedim. Pozdrav je bio dovoljan, ništa više od toga...nikakva maštanja, nikakvi snovi, nikakva ljubav i lažna nadanja. Zašto sam se zaustavio. Zašto sam se okrenuo. Zašto se nisam izgubio u tami noći. I to bi bilo mnogo bolje nego ta suza koja sa tvog lica teče pravo kroz moje srce. Podižem glavu i gotovo nečujno...postidjeno izgovaram „Oprosti...žao mi je...gdje ćeš, šta ćeš sada?“. Gledam te dok se polako savijaš, uzimaš stare stranice u drhtave ruke ...košulju na svoje rame...brišes suze sa lica...približavaš mi se...ispred mene...na korak i dah od mene...gledaš me tim iskrenim sjajnim očima ubijajući svakim treptajem jedan dio mene. Sjedaš mi blago u krilo, i zatvaraš korice isčitane knjige...stavljaš svoje nježne dlanove na moje obraze... i prislanjajući svoje usne na moje kažeš mi „sada ću da te volim“.

"Ne, naprotiv, doduše nezreo definitivno jesi, ali djeluješ odveć ženskaroš da bi sebi navlačio kamenčić za spoticanje o željeni uspijeh, ma kako sladak bio.
- Znaš, mi se zapravo ne poznajemo, ali tvoje predrasude su mi jako drage i učinila bi mi veliko zadovoljstvo ukoliko bi dopustila da ti kažem par riječi o jednom drugom, meni bliskom, kamenčiću. (Klimnula je glavom). Sigurno se pitaš o čemu je riječ. Počnimo od kraja. Vidiš, poslije prve večeri provedene sa tobom, ja sam znao da je to naša poslednja večer. Znao sam to i kada smo odlazili sa Rotfildove izložbe. Iskren da budem, jer ti uostalom vrlo dobro znaš da si me privlačila još u studentskim klupama kada sam ja izlazio iz istih, prva večer sa tobom predstavljala je za mene poslednju i prije postojanja same mogućnosti da će se prva večer uopšte i dogoditi. Znam, znam, tvoj zbunjeni pogled govori da me se slabo i sjećaš iz svojih prvih školskih dana, ali to što sada razabireš kao kroz maglu prošlosti i vezuješ za mene, to je zasigurno moja naklonost. To što je nisi upamtila je zbog toga što je nikada nisam iskazao u potrebnom stepenu, a to sa svoje strane nije zbog toga što nemam ili nisam imao dovoljno samopouzdanja u sebe, što me je zanimao samo tjelesni odnos – što nije istina, ili stoga što sam kao što ti kažeš ženskaroš, što svakako jeste; volio bih takodje reći da je to zbog toga što te iznimno poštujem, smatram da bi uvidjela kako nisam u stanju ponuditi ono što ti iziskuje duh, i, na kraju krajeva pružiti ono što zaslužuješ, ali svaka od tih tvrdnji bi naravno bila samo obična, i, složićeš se, dosta očigledna laž za kojom ne postoji nikakva potreba. Istina je zapravo takva, da ja i nisam mnogo razmišljao o tebi, to su radili svi drugi. Ti si predstavljala, i još to činiš, rajsko voće za kojim mnogi čeznu nikako ne dospijevajući u priliku, ne samo da ga okuse, veći i da udju u vrt gdje je posadjeno njegovo stablo. Sva ta pažnja čiju si glad po želji mogla hraniti ili izgladnjivati jednim pogledom uzimajući pritom najbolje zalogaje za sebe, nagrizala je postepeno moju naklonost prilično nenaklono. Možda zvuči oštro, ali uskoro od nje nije ostalo ništa drugo do nekakvog dalekog osjećaja koji je poturen pod hladan kamen. Istina, dešavalo se da taj kamen s vremena na vrijeme bude šutnut te se okrene na topliju stranu sunca, ali isto tako se dešavalo i da padne pod nekakav veći kamen koji ga još više gnječi svojom sjenom. Stvar je medjutim završila tako da je kamen pao u neki potočić i otišao daleko od svega. Kakve sada pobogu veze ima kamenje sa našom prvom večeri koja je bila poslednja prije nego se i dogodila, pitaš se? Pa vrlo jednostavno. Kamenčić je, kako to obično biva, išao kuda ga je voda nosila, ali se nakon dosta vremena nasukao na nepoznatu obalu. Pretpostavljam da ga je neko isprva šutnuo, jer, naravno, sam od sebe nije mogao da se pokrene, ali potom je svakako uspješno nastavio da se kotrlja vješto osvajavši mnoge predjele usput. Što se više kotrljao medjutim, sve se više stanjivao i bivao manji; sa druge strane pak, kotrljanje je samim time bivalo sve prjatnije i neposredno lakše. Tek pukom slučajnošću, kotrljajući se svojim tokom, našao se na Rotfildovoj izložbi. Kako je do toga došlo ne zna ni on sam, ali prije nego je uspio i razmisliti o tome, ničim izazvan i zaustavljen našao se pred familijarnim vrtom. Vrt je bio isti, u to nije bilo sumnje, ali vrata nisu bila više zatvorena, štaviše, kao da su naizgled slučajno ostavljena otvorena; i kao da to samo po sebi nije bilo dovoljno čudno, pred njima je bilo i jako malo ljudi, a oni koji i jesu hodali pored, da li zbog zabrane, zasićenosti ili nečeg trećeg, nisu ni obraćali previše pažnje na plodove stabla. Oni su pak, iznenadjujuće, bili toliko nisko i blizu tlu da je kamen čak i uz mali povjetarac sa lakoćom dospio medju njih. Poslije toliko vremena on se našao tamo odakle je, i prema čemu je, udaljavajući se krenuo. Nije mu, uostalom,, preostalo ništa drugo no da onaj osjećaj poturen pod sebe konačno oslobodi svoje težine. Ali upravo tada, medju tim krošnjama, kamenčić se toliko stanjio da, ne samo nije bio u stanju pokrivati išta svojom težinom, već nije mogao više zadržati ni svoj oblik, te je shrvavši se u prah prosto nestao na licu mjesta. Tako je završio svoj naizgled jako dug put, sasvim apsurdno i kratak, i prije nego ga je zapravo počeo."

Poštovani vjetrovi,

Skoro će ponoć a mene hvata uobičajena mučnina. Već od sumraka držim oči čvrsto sklopljenim, ne usudjujem se da ih otvorim, čak ni da promilim, jer sam primjetio da po kapcima dan-noćno gmižu one zidne pukotine čija sitna udubljenja već duže vrijeme tijesno ispunjava nekakav crni talež. Ne znam ni kako bih ga opisao; mlakasta sitna tvar, zbijena i tvrda, kroz koju grubo trga korijenje misli o postojanju i njegovom neumoljivom prisustvu svuda naokolo. Dok je dan te pukotine se slabije vide, jer prevladava svijetlost na njima, naveče medjutim, one naprosto grebu oči svojom upadljivošću, bacajući u njih i trunje koje se nikako ne može rukama istrljati van. Bolno! Iz toga taleža polako izniču klice bijega koje se, kao kakva paučina, sve više razgranjuju na sva četiri zida, cvjetajući na kraju u nekakve umrtvljene listove anksioznosti. Sav taj sablazni prizor djeluje da se izrodi i ta mučnina. Ona je slična onoj Sartrovoj mučnini, koja ispunjava čašu života ostavljajući prostora za svega par kapi srećice u sebi, a koje, uslijed sve gorčine u stomaku, najčešće i ne osjetim. Oh, kako me gnječi postojanje te čaše. Ona nije velika, ali šta to vrijedi kada i jedan sasvim mali gutljaj iz nje danima ostavlja gorak ukus u ustima kojeg se, ne samo ne uspijevam riješiti, već se u tom svom uzaludnom nastojanju neminovno umaram i trošim, što za posljedicu ostavlja groznu žedj i odvratnu spoznaju da ju je moguće utoliti samo ponovnim diranjem te čaše iz koje će poteći još veća mučnina suzbijajući svojom snagom onu prethodnu. Diranje me, medjutim, i na sami pomen te, naoko lijepe riječi, neutoljivo gnuša. Sve što me dirne ostavlja prljavštinu koje se ni struganjem ne uspijevam riješiti. Često me pozdrave ljudi na ulici i tim dodirom uz par riječi ostave toliko truleža, onog površnog, da je to prosto nepodnošljivo. On se potom nekako zalijepi, te, kada ga pokušam očistiti maramicom, umjesto da nestane on radi upravo suprotno; povećava se prljajući i sve drugo sa čime dodje u kontakt. Ako se u tom danu slučajno susretnem sa više osoba, ne moram vam ni govoriti kako to utiče na mene. Naredne dane zasigurno neću ni izlaziti napolje, što iz straha da se ne uprljam dodatno, što iz namjere da ne uprljam druge. Takodje, a vjerujem, vi ste i sami svjesni toga, buditi se ujutru, poslije mukotrpne borbe sa pukotinama, gledajući te ruke koje izrastaju iz vašeg tijela a koje, čak osmotrivši ih i iz svih uglova, opravši ih potom trljajući jednu o drugu dok ne zabole obe, i dalje ne liče na ništa drugo no na nečistoću, nije nimalo prijatan osjećaj. Medjutim, nisam siguran da li znate da to zapravo nije ono najgore. O ne. Najgore tek slijedi. Ma koliko se trudio da ne mislim, da odolijevam, i podvrgnem sopstvene nagone jakoći volje, moj organizam će na kraju ipak biti prinudjen visoko uzdignuti bijelu zastavu, te će, zamahnuvši pobijedjeno par puta u znak predaje, duboko zariti njen donji vrh u sve moje napore, posegnuvši potom za svojom prirodnom potrebom koja se ogleda na usamljenom stolu sredinom moje, vrlo uske sobe. Zamislite samo šta se dešava kada sam prinudjen dohvatiti se te čaše na njemu i prije nego sam se otresao sve nečistoće. Ta, prljavština se nalijepi na svu mučninu tako lako, kao voda na prašinu, kao nekakvo bijelo blato, kao šljam koji umjesto da se iskašljava iz usta sada gorko i na silu grklja natrag kroz grlo u vidu slivajuće smole, te samim time, sem što sam već uprljao svoju spoljštinu, koju ionako ne cijenim mnogo, sada se medjutim onečišćava i moja sama utroba. Osjećam da sa lakoćom prolazi kroz krvotok i hvata me strah da će se proširiti čitavim mojim tijelom kao kakav virus, koji se, čak i po izliječenju, samo začahuri i prebiva tiho do ponovnog inficiranja i dolaska u povoljne prilike. A te povoljne prilike su zapravo prijetnje koje vrebaju sa svih strana. I dok ja vodim računa o njima, virus napreduje, a kada suzbijam njega nisam dovoljno obzren na prijetnje. To je začarani krug kojem kraja nema a koji ja, nemajući drugog izbora, neumorno tražim u svim njegovim promjenjivim oblicima.On, doduše, ima jednu konstantu. To je ova čaša na stolu iz koje vrijeba i virus i prijetnja. Kao da mi apsurdnost baca rukavicu u lice, ja ću iz nje i dalje zasigurno piti, ali, ako ništa drugo, mogao bih svesti njeno buduće zagadjenje na minimum. Potom, sa vremenom, ako joj okus bude ostajao nepromjenjen, čovjek se navikne. Prvo će postati manje gadljiva, potom će mi ojačati imuni sistem stvarajući antitjela za sve ono što prouzrokuje mučninu da je, ako ne unišiti, onda bar obuzda, a zatim, ko zna… Čovjek se navikne na sve. Zašto bi okus života bio izuzetak. Zato vam i pišem, poštovani vjetrovi. Jer večeras sam sav obliven i zapaljen truležom, oči držim stegnute, crijeva mi krče i traže mučninu, ja se držim dobro za sada, ali vi naprosto ne želite prestati duvati. Duvate kroz granje, udarate mi na prozor, na stakla, a ja vama, kao što i sami znate, nisam ništa uradio niti nažao učinio. Ako, medjutim, nastavite svoju nesuvislu igru, plašim se, da ću uprkos svojoj neobičnoj snazi da ne podlegnem slabosti večeras, podleći pak snazi volje, koja će neminovno izgubiti bitku sa bolovima u čelu. Za te slučajeve imam jednu tabletu, čuvam je na staroj polici. Ne volim te bijele kugle, ali čine da zaspim. Medjutim, ako je uzmem, neću imati izbora no da je progledavši progutam uz par kapi tečnosti one proklete čaše. A vi se razmislite kako je leći u tvrd krevet, znajući da će vam sva nečistoća današnjeg dana, krkljati po mesu i koži tokom noći, samo da bi je ujutru vidjeli kako se nepovratno podvukla pod nokte smiješeći se. Ne, ja sam svjestan da vi mene ne čujete, ali sam svjestan i onoga što slijedi ako sada prestanem pisati, tako da ću vas radije i proklinjati u svoj vašoj arogantnosti, u svoj vašoj snazi kojom koračate pustim ulicama, moleći vas da sada umirite svoju snagu, a pojačate je sutra, kad ću imati potrebu da izadjem napolje. Tada i sa mnom, i sa svom ostalom prljavštinom možete raditi šta vas volja.

S poštovanjem. Pozdrave vam neću slati.

Ušavši u kupatilo, sa mislima u zamršenom klupku neposredne budućnosti koje se, kotrljajući, odbijalo o ivice puta nemogućnosti, bezmalo teška mučnina sada je djelovala kao daleka prošlost. Teško je reći da li je splasnula sama od sebe ili je, kako to često i biva, prosto ustupila svoje mjesto, prema zakonu sile, onoj snažnijoj strani. Bilo kako bilo, pustivši nad ruke mlaz vode, i prinijevši ih potom na lice, osvježavajući time toplo čelo, u čitavom koštacu dešavanja koja su prosto tražila da budu uhvaćena, i obuzdana voljom, ona je pronalazila nekakvo čudno zadovoljstvo. Ako uzmemo da, ponaosob, svaki pritisak na slobodnu misao predstavlja odgovarajuću stvar, predmet ili namještaj, koji svojim prisustvom popunjavaju kućni red uma, onda oni svojim nagomilavanjem nužno otežavaju saživot u tom kućnom redu, jer je on, kao i svaki drugi, ograničen. Pritom treba imati u vidu i to da će, sa jedne strane, snažniji pritisak značiti i veću stvar koja će slijedstveno zahtjevati više mjesta, a sa druge, da će se oni manji opet lakše provlačiti kroz sito misli i samim time brže nakupljati, popunjavajući vješto praznine izmedju onih većih. Uz sve navedeno, a što je možda i ono najgore, kvalitet samog predmeta koji ispunjava ograničen umni prostor, ironično, gubi svoju vrijednost sa povećanjem svoje zapremine. S tim u vidu, možemo reći da smo u toku života sposobni ugostiti tek svega nekoliko velikih predmeta, a svi su, naravno, podložni i habanju; većina od njih zbog toga gubi svoju vrijednost, neki pak gube (i/ili) svoju zapreminu, što se nastavlja sve dok eventualno, lišeni ikakve važnosti, ne budu prosto odstranjeni ili zamjenjeni drugim; opet, koliko će svaki od njih potrajati (a neki od njih, mora se reći, traju dugo), u svojoj suštoj krajnosti, a prije svega, zavisi i od toga kako će se vlasnik ophoditi prema njima. I kakav je sada, u ovom trenutku, dok ruku naslonjenih na lavabo i glave pognute nad njim osjeća kapi vode koje klize niz njen vrat, kućni red njenoga uma? Oh, pa to je divan prizor. Ogromna kuća sa drvenom lamperijom, svaka soba oivičena laticama ispunjenim najrazličitijim predmetima; od starinskih satova na rasklapanje u dva novčića sa ogrlicom, smaragdnih groševa na uzanim lančićima, knjiga iz mnogih perioda sa tvrdim i mekim povezom, preko baršunastih nikad obučenih haljina mekih naramenica ili uskih korzeta, toplih šalova od pamuka i svile, rukavica koje pristaju svim svečanim prilikama, pa sve do svjetlucavih naliv pera u tamnom okviru koja pišu svim bojama, sitnih adresara sa ispunjenom prvom a ostalim praznim stranicama i ničim ispunjenim keramičkim vazicama. U jednoj sobi je ofinger sa okačena tri šešira, a ispod njega leži još tucet istih; u drugoj pak tri otvorena plava kišobrana, a svaki od njih ispunjen zatvorenim kišobranima svih drugih nijansi; u trećoj su po podu rasute male usne harmonike, nikada zasvirane frule, gudala bez violine, i tako redom… Na drugi sprat vode papirne stepenice mirisa ostarjelih spisa, a sa plafona visi mnoštvo sijalica u obliku nota. Potkrovlje je priča za sebe. Mnoštvo fotografija, slika, isječaka iz novina spojenih nekakvim srebrnastim sitnim koncem na takav način da kroje visoke zavjese; kada se skloni jedna dolazi druga, a izmedju njih kao kroz neke škrinje prodiru sitni sunčevi zraci. A ona? Oh, ona je najljepša u svemu tome. Ona lakim korakom u svilenoj haljini, raspuštene kose, pleše čitavim tim prizorom. Kako se dotakne jednog predmeta, ona ga smjesta ispušta, i hvata se drugoga, a ovaj prethodni mjesto da ostane na tlu, možda i malo zabačen, sada medjutim lebdi u zraku, leprša se uz nju i prati njen osmijeh. Stvari jeste zasigurno mnogo, i previše, ali svaki njen pokret nalazi odobravanje, svaki dodir kao da pristaje baš tom mjestu, te samim time i svaki od tih predmeta nalazi svrhu dok ona blista oko njih. Stranice knjiga se otvaraju na onim najromantičnijim dijelovima, vrhovi kose koji dodirnu šalove pretvaraju ih u leteće ćilime, a kada oni prelete drugim spratom note sa plafona ispuštaju i divne melodije. Oh, čitav taj doživljaj ostavlja bez daha. Zaista! Ona se sada tako osjeća. Ne može pojmiti ništa drugo. Pa ipak … ipak, pita se. Oh kako je taj crv sumnje svima grozan! Pa zar mora uvijek tako da mili po svemu onom što je lijepo! Ona i dalje pleše, lebdi, ali pita se, šta poslije toga? Možda joj dosadi, možda se umori. Možda poželi da predahne. Ali ova kuća nema velikog namještaja. Sve same trinčarije, ukrasi, baršunaste naramenice. Nema kreveta, jednobojnog, ugodnog i mekog, na koji se može sigurno leći i odspavati, odmoriti misli. Čak i ono par stolica koje se sada istina vide, neće biti upotrebljivo kada se čitava ova silina predmeta po radjanju svoje stihije obruši na njih. A stihija će se neminovno roditi, čim njen ples zamre. Oh kako je ta misao teška, kako mori i tlači. Ne želi ni da se osvrće na nju dok melodija odzvanja svuda unaokolo. Pa u redu, do mene je. Prosto neću prestati! Ali ona gubi energiju, troši se; štaviše, kada joj nikada i ne bi dosadilo, što je samo po sebi nemoguće, bilo bi potrebno da nadoknadi snagu. Ali u toj kući nema trpezarije. Nema stola na kojem bi bilo razasuto par kašika meda na parčetu ljeba. Nema onih par sočnih grozdova niti ostave za njih. Nema ormara gdje bi se mogla posložiti sva odjeća niti dovoljno polica za sve ostale predmete. Šta onda? Šta tada kada se sama sruši na sred sve te siline ničega i napokon poklekne? Šta kada nadje da je teško ne samo ustati ponovo, jer je već klonula, već i hodati od svog tog nereda koji se nema gdje smjestiti, već samo postoji, pritišće. Možda da skupi onu poslednju snagu, onaj završni očajnički trzaj kojim bi sišla nekako dole, sve do izlaznih vrata, da dopuže do njega ako treba. Jer napolju je sloboda, zrak! Ali čak i kada bi došla i pritisla tu kvaku nade, zar bi nešto bilo tamo? Zar se iz sopstvenog uma može ikada pobjeći?
Kucanje na vratima skrenulo joj je pažnju.