LJUBAV JE NACIN RAZMISLJANJA

UTICAJ VLAGE


daj mi sebe, maleno moje
u ovo vrijeme kad ga je sve manje
i meni i tebi.
vrijeme je samo dok ga ima.
a mi ga nemamo, vise nemamo.
okrenuti iluziju da bi pokrenuli stvarnost,
izgleda i zvuci lako, ali nije...
iz ponora ocaja gdje me jos ponos izjeda
i ego ratnici gaze moju vec ionako
umrtvljenu dusu, izvukao sam misao.
hej citavu i kompletnu misao i nicim uprljanu
i nicim reklo bi se izazvanu, i nikom namijenjenu.

Vole me svi, i sviju volim ja, i svi me paze
i njeguju karakter, misle on me boli.
ali lijepo je to, vise-manje, mada vise manje nego vise.
Negdje na petom kilometru te ljubavi
izgubili su me, svi oni koje sam volio
i koji su me voljeli, oni koji su
vec ostarili u toj ljubavi
prema meni, i
oni koji tek namjeravali da me zavole.
Svi su me izgubili.
moram biti iskren, i ja sam njih negdje zagubio.
I sad me traze, po bulevarima i avenijama,
po stanovima i kucama, i nekim cudni adresama,
gdje ja ni u ludilu nikad ne bih isao.
a ne znaju da ja negdje
sam i u sebi,
izucavam utjecaj vlage
na knjizevnost.








HTIO SAM LJUBAV

htio sam ljubav..
ona je dovoljno za svakog
i u isto vrijeme..

htio sam stvarnost mijenjati po
sebi, i prkositi svakom
ko je takvom prihvatio ne bi
htio sam da vise nista ne zelim
i nisam nista vise zelio, a ni manje..
probudim se jednog jutra,
i nemam komu pozeljeti dobro
legnem jedne noci i mrsko mi..
jer sam svoje plodove pobro
i to sam, bez i koga, a htio sam
da imam nekoga, da ne budem sam

grane na kojima sam sad i nisu
neke grane, sjedim i dalje mi mrsko
sto je zemlja krug i sto sunce bas s Istoka
svako jutro budi se i smijesi se drsko
na poredak tih nebeskih tijela
a ne bi dusa puno toga htjela, zar je puno
preci rijeku i ne skvasiti ni odijelo a ni
carape...
eh kako zelje brzo izlape..
...sad kad sam dosao tu da ne zelim,
vise nista, htio bih da opet mogu
zazeljeti pa makar ne imao nista..

imam ja puno toga sto nemam poslije tebe...
ljubav i u njoj nas..
a htio sam samo ljubav...




KOLIKO SE MORA

gdje je ona sto mi dade sve
laz upakovanu u zavezljaj
gdje je ona sto krik mi izvlaci zadnji....
eh, neko ide a neko stoji,
u praskozorju mojih nadanja stoji lik
sa istim pramenovima, istom bojom ociju
i istim onim osmijehom....
odavno ti mila ne mislim o tom koliko cu dugo pozivjeti
nakon tebe,vec koliko mi je smrt blizu...
patetika ili ne, istina......
mozda odijelo koje sam krojio, drugom bolje stoji,
ali ja sam ga skrojio..
otvorim ponekad prozor, i pustim mjesecinu,
onu istu mjesecinu na koj smo se kleli,
ali ona iz hiljadu, nekih manje vaznih razloga
nije ni blizu kao ona nasa mjesecina..
da, neko se rodi i umre, a neko bi volio da se ne radja
kad zna da ga ceka smrt prije smrti..

neka te tu gdje jesi, a ja cu ostati ovdje
gdje ne bih trebao, da ponekad nahranim
usnulo srce ovo,
bojim se reci moje...
na sta sam spao, na sta sam spao...
da skupljam ono sto se skupit ne da,
da ljubim sjetu i da se hvalim kako sam nekad volio
i kako sam zedan preko vode preveden..
e mila, sve i da znam da mi ne lazes vise ti ne vjerujem......
i ne pomaze nijedan od tvojih bijednih izgovora
jer od sad, ja u ljubav vjerujem, samo koliko se mora...


IMATI TEBE

Udji cekam te
udji i pokupi me
onako kao sto vjetar kupi
jer ja cu biti nocas list
da me nosis kud pozelis
udji znam da me hoces
i da vrijes kad me vidis
udji jer necu te vise zvati
dodji i rukom mi um zavrti
tijelo te izdaje iako krijes
usna ti od zelje drhti
zar ti toliko treba da udjes
i da me imas

sta god pozelis nocas dajem
i istinu i laz, gdje je granica
i strast i ljubav u isto vrijeme
i sebe ...
ucinicu maksimum, samo udji
da te vidim kako ulazis
nakon svega u moj zagrljaj,
da ti pogledom zovnem suze
da ti osmijehom kupim nadu,
i da te opet imam kraj sebe,
ili vjernu ili nevjernu,
samo da te imam...



ZVIJEZDA UKRSTENOG SJAJA

Nismo se mogli voljeti,
mozda je ovo klasicno
ali da nemam te vise
to je sad vec zvanicno

znam nije ni tebi vazno
kako idemo do Boga
mnogo vaznije je da na tom putu
imamo pokraj sebe nekoga

nekog koga mozes da volis vise
od te rijeci ma sta da ona krije
jer jedina moja, poslije tebe
na vom svijetu nista vazno nije

jos mi obale Sane mirisu
mirisu na tebe najljepse moje
da li na zemlji ima ulica
a da u njoj nema nesto tvoje

i ona kafa sto si je pravila
i dorucak uz ono volim te
meni su slike koje cesto
kroz sjecanja zovnu te

zivot srecu skupo prodaje
poslije tebe sta mi preostaje
ja i zivot nista ni sa cim
a pobjeda kazu treba idealan tim

zbog glasova oko tebe
kazes mi da to nismo
a et ja sam gotovo siguran
da zajedno sve mogli bismo

mi ljubav kupismo tugom
i puce grana naseg gnijezda
jer te moram ostaviti drugom
kom su daleko i mjesec i zvijezda

ali ako te on zavoli u pola,
u pola kao ja
voljece te beskrajno........
i stojim iza svakog slova
u ovoj poslijednoj recenici...
i stojacu...
ali sam.....


JEDINA VRIJEDNOST

Ljudi su ništa, baš kao prah
Ljubav je sve, a čovjek najviše
Istina vuče, jer plaši nas strah
Vjetar će prah ipak da izbriše

Svjetlo je gore a tmina je dole
Raka se ne vidi od tmine svoje
Geste nečovjeka najviše bole
Jer odijelo njegovo strasti kroje

Jedina vrijednost ipak mi vraća
Mis’o na Sebe i vječnu postojanost
Jer duša se imena Tvoga laća
I šapuće: Bog je jedina vrijednost


GVOŽĐE

Čovječe, ti što stojiš sam pokraj puta
Ne boj se ovog života, za tebe kruta

Ne okreći glavu svoju na daleke obzore
Oni čovjeka i prije nego počne, na tlo obore

Shvati da živiš, i umireš nasmiješen u zbilji
I da iz najcrnje noći, zna svijetlost da pilji

Ne gledaj u nebo, visoko, iznad sebe gore
Ti pogledi što hrle samo ti dušu tvoju more

Spoznaj da si dio zatečene stvarnosti
I da o tebi zavisi, i tvoje nemarnosti

To hoćeš li je u svoj kalup iskovati
Jer ona je gvožđe, a gvožđe se da kovati.

KOLIJEVKA

Gdje se rađa i umire
Kolijevka ili grob
Preko trnja do bola
Svjestan je rob
Svojih strasti
Kad srce ponire
U tugu i ocaj
Što ga je probolo
Na putu za raj
Ono ne umije kazsti

HAMAL

Ako te pitaju
Kakav sam bio,
Kaži im sjeno
Da sam hamal svog bremena
Koji na svakom
Ćošku ovog života
Poklekne,
Dok mu uzavrelo sunce
Prži glavu.
Ako ti kažu da lažem,
Kaži im
Sjeno da hamali imaju
I odveć tereta

DIZDARU

O ti što mi kaza i sumnju
I tmaču,
I slutnju i draču,
Što mi kaza za sedam i osam
I devet i deset,
Gdje si sad?Zovu te,
Pjesnici,
Starci i mladići,
I očevi i majke,
Krvavi ratnici
I ljudi bez straha,
Čovjek bez ideje
I žena bez morala....
Ukaz’o si na modru,
Ali mi put do nje kaza’o nisi,
I sad kada te nema,
Kao čovjek;
valja meni
I do rijeke....

NAJBITNIJE JE VOLJETI

Ja nisam kao ti........
Znaš, ja mogu umrijeti, a ti ćeš nekako već preživjeti
Ovaj nesklad......
Ja ću umrijeti jer se sjećam,
A ti ćeš živjeti iz ko zna kojeg razloga...
Sjećam li se svijetiljke na hodniku, i govora
O nepravdi i pravdi....?.

Tako osjećajnih pjesama Vukašinovića,
I njegovih Vatrenih poljubaca,
Izgovorenih riječi o sujeti i boljem sutra....
Sjećam li se tvoje rečenice, kad si rekla, citiram:
„ najbitnije je voljeti, iskreno i bez laži....“
Dalje se i ne sjećam, Ne sjećam se Azra, ne sjećam....
Zar je to nepristojno, je li to po bontonu..?
Ne sjećati se..

Ne zaboraviti, jer bi to bila najbolnija kazna,
meni siromahu od svega
Šesnaest godina...
Ja evo kao što vidiš, lutam i tražim,
udaram o zid i pokušavam iznova
I tako opet, o zid, i opet o zid....i opet...
Ali trebalo bi me boljeti svo to udaranje, ali meni kao
Neka kazna od Boga, svaki taj udar mi dođe kao
Da poslije svakog poslijednjeg
na zidu piše još.i još i još......
Rekli smo jedno drugom, okrenimo ploču, pogledajmo
Na sutra, sjećajmo se na jučer, a danas....
Eh, to danas me i najviše boli,
pa ne mogu ni da ga svrstam ni u jučer
Ni u sutra.....
To danas me vraća negdje daleko
a ipak blizu tebe, i krikove mojih sjećanja
Ukalupljuje u neku čudnu misao,
Koja od svog krika ne čita samu sebe,
već onako u ehu ponavlja,
Najbitnije je voljeti, iskreno i bez laži.....
Je voljeti......
Iskreno........Bez laži.....

DARWINU

E moj Darwine, dobro si naumio
Ali svoj naum nisi dovršio
Od majmuna mi postali nismo
Ali majmuni postati mogli bismo......

BALADA O UMORENOM VEZIRU

Vezir knjigu vjernoj ljubi piše
Hartiju mota, suze svoje briše,
Suze briše, srce samo sebe kori
Sebe kori, dušu mu jadnu mori,
Vjerna ljubo, zadnje ti riječi pišem
Zadnja slova, zbog kojih teško dišem,
Stavljam na hartiju ovu čistu bijelu,
Srce svoje, dušu i ljubav moju cijelu,
Stavljam djetinjstvo, i sudbu kletu
Pred tebe, u bašču, svome cvijetu,
Stavljam suze, plač i umorne ruke
Sreću, radost i bol i ove muke,
Pred tvoj razum, evo sada stavljam
Dok ti sudbu svoju dodijeljenu javljam.
Znaš da srce moje kuca za te
Ali ne haje sultan, neće da me vrate,
Mojoj kući, i mojoj vjernoj ljubi
Kaže svakom dođe vrijeme kad gubi,
Tako i meni i došlo to kobno vrijeme
Teško vrijeme, za me nejačkog breme,
Optužiše me za izdaju, njegova lica
Za izdaju vjere, amaneta i njegova žića,
A Onaj što me stvori dobro znade
Da moja duša s tim ništa ne imade.
Kako bi i pomislila na takvo nešto
Kad duši se samo ti javljaš često,
Ali nemam nikakvog čvrstog bejina
Već moram da otrpim teret tuđeg zločina,
Zato ti pišem ovo moja sudbo draga
Jer ja više neću vidjeti kućnog praga,
Ni praga a ni prozora, moja ljubo
Usud me je takav u pleća ubo.
Zato ja plačem za nas oboje
Plačem, gubim sve voljeno svoje.
Al ti čuvaj suze te čedne i čiste
Tek ih ponekad na mezar spusti neka bliste.
Ne daj ljubo da trava raste oko mezara
Iako je pust, u njemu ima još žara.


PJESMA DRAGOJ

Draga, ti si more, a valovi
Su prejaki da se na njima zadržim,
Obale su tvrde, ako me bace o njih,
U svakom slučaju, ja sam taj koji
Je slomljen..

Draga, ti si nebo, a krila moja
Prekratka su da ga svega obletim,
Zemlja surova da na njoj ostanem,
U svakom slučaju, ja sam taj koji
Je izgubljen..

Draga, ti si cvijet, a ja nemam
Vode dovoljno da te poživim,
Niti bašte da te u njoj ugostim,
U svakom slučaju, ja sam taj koji
Je osiromašen..

LEGENDA O IZGUBLJENIM MORNARIMA

Na pučini plavoj mornari su pili
Pjevali i smijali se, sretni bili.
Krotili divlje i ohole valove
Djevojkama čednim skidali zarove.

Jarbolom čvrstim i snažni vjetar zauzdali
Sve prirode zamke oni mladi obuzdali.
U veseloj igri, ljutom i gorkom piću
Prkosili vremenu i prolaznome žiću.

Razbijali flaše, i probijali klizav led
Zaboravili na sve, zaboravili na red.
A onda je vrag došao po svoje
I čudne planove počeli da kroje.

Ugledali more, beskrajno i samo
Svaki u sebi se pitao, pa jel kopno tamo?
Okretali brod, i lijevo i desno
Veliko more, al im opet tijesno.

Na vidiku nigdje ni parče obale
I sve su misli tu zatečene stale.
Jedan drugoga počeli da krive
Al' nigdje zemlje nigdje duše žive.

Čekali sate, dane i burne noći
Al' nikoga nisu vidjele oči.
Jedan po jedan predavali se dubini
Zagrljeni pjevajući o plavoj pučini.

Smrt jedina bijaše preživjela
I sve mornare redom nadživjela.
Ostalo je samo vino i gorki rum
Da donesu radost u pokoji drum.

Vrati se brod ali bez mornara
Noseći smrt koja ne imade para.

BIJEG

Ubih ljubomoru
Što dođe iz dna grudi,
Svjesno se odmičući
Od onog što govore
Ljudi….

RAZGOVOR KAMENIH SPAVAČA

U meni se taloži
Nešto više od stotinu godina.
Stotinu godina
Je meni nešto opako i zajedljivo.
Ne znam što je,
Možda su ljudi,
Možda su životinje. Ne,
Nisu ljudi,
Da su ljudi
Već bi se iskrvili,
A da su životinje
Već bi uginule.
Čudno,
Možda je to ipak,
Što nakon stotinu godina
Umijem da pričam,
A da me čuju.
Ne,
Nije to,
Prekinu me drugi kamen
Koji je tu već
Dvije stotine
Godina….

BUNTOVNIK

Zar da vjerujem
Da povjerujem
Zar da se poistovjetim
I da se pomirim
Zar da ostanem miran
I budem spokojan
Zar da ne sumnjam
Pa da se pokolebam
Zar da odem i ostavim sve
Da napustim
A da se ne naljutim
Zar…?

Hvala na brzom predstavljanju ! Dobrodosao.

Lepo,
I meni se dopadaju dela Maka Dizdara, naročito "Bbbb"
Dobrodošao

HVALA BOLJE VAS NASAAO

[quote="bealiever"]Lepo,
I meni se dopadaju dela Maka Dizdara, naročito "Bbbb"
Dobrodošao
hvala mucho:)


daj mi ljubavi onoliko
koliko mi mozes odoljeti
tuge mi ne ostavljaj
koliko sama neces moci ponijeti

STA CU KAD JOS VOLIM...

Evo, vec je prosla, ne znam ni ja koja...
ne brojim ih vise, plase me, ne smem...
I misao jedna k`o lesinar kruzi...
kad bih barem mogao na miru da mrem...
Tek, jedno znam...gledajuc` u njih,
kraj mene su prosle mimohodom tromim,
kidajuci s tela pozlatu sto osta...
Hteo bih da viknem, ali nemam snage,
samo nekad upitam...zar vam nije dosta?

Ja ne znam da l` ima, moja jesen rana,
listova mojih poznate boje
il` niceg vise na krosnji nema...
sem nekog lista...usamljena, siva,
sto se s vetrom bori svakog dana, noci...
List k`o dusa svela, mada joste ziva,
a dusa je nevina...sta je dusa kriva.

Gde ode sva radost sto je zivot tako
izdasno i lako, davati mi znao?
Gde nestade osmeh svih voljenih zena,
prijatelja vernih kojima sam sebe poklonio, dao?
...i gde su svi snovi ?
Snova mi je zao...isto k`o i nade...
U secanju mome niceg dobrog nema,
od secanja samo ja upamtih jade.
I gde sam to ja,
kad nema za me mesta pod suncem
koje jos uvek uporno sja...

Ej, zivote, sve ti...
Kad moram da prosim za parcence neba
i da za skut vucem...preklinjem i molim...
eh, da mogu mreti...ni to nije lako,
sta cu, kad jos volim...
sta cu, kad jos volim...

AKO TI KAZEM...

Ako ti kazem da je tvoje ime
postalo prva rec mojih usana
i da si ti, bas ti, mila,
ona koja je znala uneti svetlost
u tamne odaje moje duse,
hoces li osmehom nezim
dati pristanak da te cuvam
u najskrovitijem mestu svojih zelja,
tamo gde se moj beskraj radja
i gde snovi moji imaju krila...
Sigurno znas...
Nosen polusnom, omamljen duhovima ruza,
malo mi treba da se izgubim u tebi
i zagrljaju tvom...
Toliko malo mi treba, tek delic trena,
da vecnost priblizim sebi
kada ti dlanove dodirnem meke
i spustim glavu na tvoje grudi...
Jos manje od trena da pogled se moj
oboji plavetnilom tvoje kose...
Jedino Kraljevstvo moje...
Zelim da oslusnem sta tvoje srce
ima da kaze
ako ti sve ovo, ljubavi, kazem.